Drugi bitan problem je statistika. Hroničar Ibn al Kalanisi je u Damasku zapisao da su krstaši u Prvi rat došli sa snagama toliko brojnim da se one „izbrojati nisu mogle“. Procene o broju boraca dostižu čak 360.000 muslimana i čak 600.000 krstaša. Konkretno, Fulher od Šartra i Alber od Eksa (Fulcher of Chartres; Albert of Aix) insistirali su da je u Prvi krstaški rat otišlo 600.000 ratnika; Ekehard od Aure (Ekkehard of Aura) zaustavio se na cifri 300.000; Rejmund Agilerski (Raymund of Agiles) kaže da ih je bilo barem 100.000. Ana Komnena (Anna Comnena) je zapisala da je samo Godfrid Bujonski (Godfrey of Bouillon) doveo 10.000 konjanika i 70.000 pešaka, da oslobađaju Sveti grob. A što se tiče proslavljenih vitezova templara (hramovnika), Bernard od Klervoa (Clairvaux) je 1125. godine uveravao hrišćanski svet da su to izuzetno žestoki borci, ovim rečima: „Jedan često razjuri hiljadu neprijatelja, a dvojica oteraju deset hiljada.“ Ove cifre su slavljene u pesmama (chansons de geste), ali su posle privedene nešto bliže realnosti.
Najzad, dolazimo i do problema semantike. Tokom tog perioda, neprecizni su bili termini „strategija“, „taktika“, „operacija“ i slični; osim toga, ni jedna ni druga strana nisu jedna drugu nazivale na naš način. Muslimani nisu pominjali nikakve krstaše, nego samo „Franke“ i „nevernike“. Hrišćani su protivnike opisivali kao nevernike, pagane, Saracene, Mavare, Turke ili Tatare, već nešto od toga. Način ratovanja se nije bitno izmenio u odnosu na rimska vremena. Smatralo se da je jedna armija velika ako ima osam do deset hiljada ljudi. Front za jednu bitku bio je širok šest do sedam kilometara; ova cifra ostaje stabilna od antičkog Rima pa sve do Napoleona Bonaparte. Generalno govoreći, dve armije su se postrojavale oči u oči, na rastojanju od oko jednog kilometra, a onda bi pojurile napred, da jedna drugu seku i bodu. Vojnik je služio iz nekoliko razloga: motivisan je alkoholnim pićem, prisiljavan je fizičkom pretnjom, nosio ga je religijski žar, ali ga je vukla i želja da se obogati. To su mu bili primarni motivi. Zapravo čovek u onim vremenima nije ni na kakav drugi način, osim na bojištu, mogao za kratko vreme da stekne bogatstvo. Zarobiti neprijatelja, i uzeti svu njegovu opremu, to je značilo obogatiti se brzo; posebni „lovci na blago“ su vrebali i napadali one koji se pokolebaju i pokušaju da uzmaknu od bitke, da pobegnu.
Uobičajeni karakter nasilja u srednjovekovnom svetu kombinovao se sa tradicionalnim pokoljem u bici, dajući jezive scene. Posle neke velike bitke, seljaci pohitaju da opelješe mrtvace, i da iseku i odnesu meso konja i tovarnih životinja. Onaj pobeđeni vojnik koji je bio isuviše teško ranjen da bi ga vredelo zarobljavati, ili toliko siromašan da nije bilo izgleda da za njega neko plati otkup, ubijan je. Za armijom je obično išlo dvadesetak „hirurga“ čija se sposobnost ograničavala uglavnom na to da previju ranjenu ruku ili nogu i pri tom, ako je slomljena kost, nameste udlagu (daščicu). Depresirana fraktura lobanje bila je smrtonosna, jer tajna trepanacije još nije bila otkrivena. Rana nastala ubodom koplja ili strele u utrobu bila je uvek smrtonosna, jer je peritonitis bio neminovan. Bilo kakav prodor oružjem u grudni koš dovodio je obično do sepse. Polomljena kičma zbog pada s konja značila je gotovo uvek smrt. Ranjenici su u ogromnom broju naprosto ostavljani na bojištu, gde su masovno umirali od krvarenja ili od gladi, žeđi, šoka, i izloženosti vremenskim prilikama. Ako se sutra pobednici vrate da pročešljaju bojno polje i ubiju svakog ko još daje znake života, to je bio maltene čin milosrđa. Srednjovekovna armija bila je mala ali skupa. Zbog jednog od ta dva razloga, bilo je teško voditi ofanzivni rat tokom dužeg vremena; a zbog drugog su komandanti gledali da mnogo manevrišu, a da se što manje gine, da ne bi ostali bez vojske. Zato su ratni ciljevi najčešće bili prilično skromnog obima, a kampanje jedva da su bile nešto više od pljačkaških ekspedicija. Karlo Veliki i Luj Pobožni su razvili strategiju uzastopnih koncentričnih napada, ali, sa tim izuzetkom, nije bilo nekih velikih teorija o strategiji. Nisu se mnogo izmenile ni komunikacije. Na isti način kao u antici, kurir konjanik je nosio vest; ovo su dopunjavali dimni signali danju, a svetlosni noću, koji su se prenosili uglavnom duž morskih obala ili sa jedne istaknute tačke na drugu. Zvonjava crkvenih zvona bila je znak za uzbunu: neprijatelj stiže! Golubovi pismonoše pojavili su se u Evropi nakon što je Godfrid Bujonski saznao, u Prvom krstaškom ratu, za taj arapski pronalazak.
Komentari