Mnogi pisci su u šesnaestom i sedamnaestom veku bacali poglede u prošlost, i iskazivali svoju rezervisanost prema izvesnim promenama koje su se desile u ratovodstvu, zato što su te promene izmenile njihov svet, i zauvek zatvorile vrata jednog doba koje je, u kitnjastim maštarijama literata, izgledalo kao idealnije. Ali, učeni Evropljani su takođe izražavali veliki ponos što su se probili iz geografskih okova svog dotadašnjeg sveta – Mediterana, i istočnog Atlantika – i što su konačno uspeli da zaustave nevernike, Turke, posle katastrofalnog gubitka Konstantinopolja 1453. godine.
Ne shvatajući u potpunosti ogromnost svojih postignuća, Evropljani su razvili takva oružja i takvu tehnologiju da su uskoro uspostavili svoju dominaciju (ili barem jak uticaj) nad svim drugim civilizacijama na ovoj planeti. Međutim, te iste primitivne sprave – tadašnje vatreno oružje – koje su im omogućile svetsku vojnu nadmoć, nosile su u sebi i klicu međusobnog satiranja Evropljana samih. U ime religije, ili iz razloga neskrivene, gole otimačine i jagme za političkim i ekonomskim dobicima, evropske armije i ratne mornarice, nakrcane barutnim oružjem – topovima, arkebuzama, musketama – tukle su se između sebe. Grmelo je iz lađa osposobljenih da preplove okeane; grmelo je iz usavršenih fortifikacija. Čvrsta stara uverenja u mnogim oblastima ljudskog delovanja dovedena su pod znak pitanja, ali, možda prvi put u istoriji čovečanstva, jedna promena u vojnoj tehnologiji prinudila je sve države – pa i gradove-države; i sve monarhe, verske vođe, i vojnike – da prihvate pomisao da je moguće da se stvari brzo menjaju, i da se dogodi progres. Već na kraju šesnaestog veka pokazalo se da su najuspešnije bile one nacije koje su se, na ovaj ili onaj način, najbolje prilagodile promenama u vojnoj tehnologiji. Zato neki istoričari pominju da su to bila vremena vojno-tehničke revolucije.
Ogromna je bila cena ovih novih tehnologija. Trebalo je mobilisati vojnike i angažovati civile; obezbediti velike količine metala, proizvoditi vatreno oružje, a i barut. Ovo su mogli samo najmoćniji, najbogatiji, i oni koji su od prirode dobili blagoslov da se nađu na ležištima prirodnih bogatstava, ili na strateškim čvornim tačkama. U mnogim slučajevima uklonjena je neka sitna državna vlast i jurisdikcija, da bi bila utopljena u mnogo veću državu; državice su se sabirale i ujedinjavale, stvarajući nekoliko velikih evropskih imperija, koje će se od tog trenutka mobilisati i nadmetati između sebe za svetsko gospodarstvo. Bile su to prve globalne bitke za dominaciju nad planetom. Portugalija, Španija, Francuska, Engleska, Holandija, Švedska, Sveto Rimsko Carstvo – to su imena država koje su se takmičile koja će imati jače i bolje barutno oružje. Neke države, iz raznih razloga, nisu uspele da održe korak, ali su ipak opstale kao drugorazredne sile; ali mnoge teritorije su preuzeli pod svoju vlast oni susedi (susedne zemlje) koji su imali odlučnost, resurse, a često i religioznu motivisanost da izgrade sebi flote, regrutuju armije, podignu industriju, i nabave novo naoružanje.
Veliki višepalubni galeoni; teški opsadni topovi; pešadija sa musketama i kopljima; i tvrđave gotovo nesavladive – a sve je to nastalo u šesnaestom veku – bilo je verovatno nezamislivo za one koji su, u ranijim vekovima, prvi petljali sa barutom i probali da sastave nekakvo barutno oružje. Zadivljeni vojni pisci šesnaestog i kasnijih vekova nisu umeli da objasne kako se toliki uspeh desio. U dvadesetom veku bilo je vojnih istoričara, kao što su Majkl Roberts, Džefri Parker, Džeremi Blek, Džon Lin, i Dejvid Eltis, koji su identifikovali pojedine trenutke posebno velikih vojno-tehničkih promena.
Ali uz sva najnovija istraživanja, ostaje i danas misterija kako je počela proizvodnja baruta i barutnog oružja. Većina istoričara priznaje (a priznavali su to i u šesnaestom veku) da su barut najverovatnije pronašli Kinezi ili Mongoli. Kinezi su pravili raketice za vatromet, zatim razvili i raketice za vojnu upotrebu, i eksperimentisali sa raznim spravama u koje su mislili da nekako upregnu snagu barutne eksplozije. Barut su razni ljudi prenosili na zapad, preko Azije, preko Indije, do arapskih civilizacija, pa je on, zajedno sa svojim pratećim tehnologijama, negde oko trinaestog veka dospeo na obale Sredozemlja. Arapi su ga opisali nazivom „sneg iz Kine“, što nam još jednom pokazuje da je azijskog porekla.
Komentari