Muslimanske populacije Egipta, Sirije i Jordana, zajedno, brojčano su nadmoćne u odnosu na Jevreje Izraela u proporciji 20:1, ali, za razliku od njih, Izrael je sposoban da začas mobiliše celu svoju populaciju i ekonomiju, i da odmah otpočne totalni rat, i vodi ga nedelju dana. Susedne zemlje nikada nisu uspele da brojčano nadmaše mobilisanu (dakle, dovedenu u puni ratni sastav) izraelsku armiju, čak ni u proporciji 3:1 – čak ni na papiru, a kamo li na terenu. Zapravo, zbog svoje netremične pažnje da svake godine u svakom sekundu bude spreman da se mobiliše na samoodbranu, Izrael, koji je mali, obično je na bojište izvodio brojnije snage nego protivnik. Pet puta je izraelska sila ratovala. Ponekad je i sama te ratove započinjala. Samo u jednom od njih, 1973, bila je na terenu brojčano slabija. Superiorni standardi školovanja obezbedili su da Izraelac uspešnije rukuje modernim naoružanjem nego Arapin. Izraelska armija je nacionalna armija sa profesionalnim oficirima, koja ima jedan, samo jedan zadatak, da dobija ratove za Jevreje Izraela, zato što oni veruju da ih u slučaju poraza čeka sledeći holokaust.
Naspram toga su arapske armije koje su intenzivno politizovane. Njihov fundamentalni cilj nije da služe narodu ili dobiju neki rat, nego da održavaju jedan određeni režim, da on ostane na vlasti. Ove armije mobilišu samo jedan deo svoje populacije, politički pouzdan deo. Na primer, skoro svi oficiri sirijske armije su iz muslimanske sekte Alavita, iako Alaviti čine samo 10 odsto populacije Sirije. Ovim je drastično limitirana i moć takvih armija. Arapi nikada, ni u jednom ratu, nisu upotrebili glavninu svojih resursa; Izraelci jesu, u svakom. Arapski režimi su se često opredeljivali da izgube neki rat, radije nego da izgube svoju vojsku pa da im isklizne i kontrola nad populacijom, jer umesto da budu na vlasti, već sutra bi bili politički mrtvi – a i fizički mrtvi, takođe. A takva strategija možda im i nije uvek glupa, jer, pogledajmo kako je Sadam Husein izgubio Zalivski rat, a održao se na vlasti u Iraku.
Zbog šarolikosti u administrativnim i tehnološkim sposobnostima, ratovi od 1945. godine prikazali su i veliku raznovrsnost vojnih stilova, od kosmičkog doba do kamenog doba. Pojedine kampanje bile su sporije, a skuplje nego bitka na Somi, druge brže i jeftinije nego pad Francuske. Dešavalo se da ljudski talas juriša prsima na mitraljeze neke mehanizovane armije i pobedi. Rat između Irana i Iraka bio je repriza Zapadnog fronta, ali repriza vođena najmodernijim oružjem 1980-ih godina. Ali, u Zairu 1963, i u Ugandi 1986, plemenski ratnici naoružani samo kopljima, štitovima, i proročanstvima svojih vračeva, jurišali su na mitraljeze koji su bili pričvršćeni na džipove. Godina 1991. (Zalivski rat) videla je dosad najsavršeniji spoj vatre i pokreta. Od 1945. nije se izdvojio nijedan stil ratovanja kao dominantan, zato što nije postojao ni dominantan set (skup) vojnih uslova; a, naravno, stil koji odgovara jednim uslovima, podbacuje u drugim.
Korejski rat vođen 1950-1953. jasna je ilustracija ovih procesa. Ta kampanja išla je kao klackalica: vojske su triput išle tamo pa onamo, celom dužinom Korejskog poluostrva. Ali u ta tri pešačenja i tri godine, te vojske su se i menjale. Napuštale su starije stilove ratovanja, usvajale novije. U početnoj fazi, taktika i oprema severnokorejske armije bili su spremljeni po sovjetskom modelu iz 1945. godine. Ove komunističke trupe nastojale su da se koncentrišu u jednom uzanom sektoru, da bi u njemu imale brojčanu i vatrenu nadmoć 10:1, i da na tom mestu iznenada napadnu. Južnokorejska armija, koja je bila samo paravojna formacija sa vrlo malo teškog naoružanja, bila je razbijena artiljerijom, pregažena tenkovima i mehanizovanom pešadijom, i 1940. godina se ponovila. Južna Koreja je brzo pala, cela, osim jednog parčeta oko luke Pusan, gde su američke trupe primenile defanzivnu taktiku i opremu Evrope iz 1944. godine. Ovo je, još jednom, zaustavilo blickrig. U drugoj fazi rata, američke snage su krenule u protivofanzivu, koja je kombinovala evropske i pacifičke ofanzivne stilove iz Drugog svetskog rata. Amfibijskim napadom osvojena je luka Inčon, blickrigom se prodrlo u Severnu Koreju, stari neprijatelj je potučen. Ali, baš zbog toga je u ring ušao novi neprijatelj. Umešala se kineska Narodnooslobodilačka armija. Ona je taktici Džordža S. Patona suprotstavila taktiku Stounvola („Kamenog zida“) Džeksona iz Američkog građanskog rata
Komentari