Zalivski rat 1991. pokazao je da Zapad, kad se ujedini i čvrsto pritegne svoju odlučnost, može da razbije armiju neke zemlje Trećeg sveta. Pa ipak, iskustvo je ubrzo pokazalo da je taj slučaj sa Zalivskim ratom bio izuzetak, i da Zapad neće moći lako da vlada svetom. Odjednom se ispostavilo da oružja za masovno uništavanje – nuklearna, hemijska i bakteriološka – postoje na mnogo mesta u svetu, i da ih poneko, ponekad, i upotrebi, i da je rizik da se dogodi velika, ozbiljna upotreba takvog oružja protiv Zapada veći nego ikad. Proticanjem godina, pokazalo se da Zapad, generalno, ne upotrebljava svoju snagu protiv jakih „treće – svetskih“ država, a da one koriste priliku, stiču moćne pozicije svaka u svom regionu, i nabavljaju oružje za masovno uništenje.
A kad je Zapad najzad u nekom slučaju aktivno upotrebio svoju moć, činio je to na čudan način. Građanima tih moćnih zapadnih država se, naime, nije žurilo da se upletu u ma kakav rat, osim ako je njihova zemlja neposredno, vitalno ugrožena; više su bili raspoloženi da upute neki simboličan broj svojih vojnika negde, i da time izdejstvuju da neka zemlja Trećeg sveta prestane da maltretira neku drugu, i da se sve na tome završi. Dakle ideja je bila: postići da siledžije, tamo negde u svetu, prestanu biti siledžije, pa da bude opet mir i sloga. Ali, ostajalo je nedorečeno da li ta „touken fors“, ta simbolična količina vojske, stvarno treba da počne da puca, kako da puca, kad da počne. Rezultat: događale su se mešavine tragedija i upotrebe sile.
Međutim, Zapad je pokušavao da postigne nešto mnogo komplikovanije: da na svetskoj pozornici ostvaruje razna milosrdna dela, spremajući multinacionalne snage, i to ne iz svojih državnih interesa, nego da bi se ispunile želje javnog mnjenja i humanitarni ciljevi; cilj nije bio umakljati nekog neprijatelja, niti profitirati, nego: učiniti dobra dela, a da se pri tome ne nanese nikome nikakvo zlo; samom svojom objavom rata biti odmah i pobednik, zahvaljujući visokoj tehnologiji, tako da gubitaka uopšte i ne bude. Takve ciljeve bilo je teško ostvariti; bilo ih je teško čak i postaviti.
Zapad nije mogao da se dogovori: šta učiniti kad vidite da se negde događa lokalni neograničeni rat, obeležen etničkim čišćenjem i masovnim ubistvima. Ratovale su uglavnom lokalne milicije (paravojne formacije), šaroliko naoružane; u najužasnijem od tih ratova, u Ruandi 1994, dominantno oružje bila je mačeta. Ratni cilj je bio: oteti komšijama njive, imanja, pobiti civile, možda i sa namerom da to posluži kao primer, da se ubuduće zna „ko je ko“. Zapad je otkrio da mu je teško da u takvoj situaciji pomogne slabima. Zapad nije učinio skoro ništa da zaštiti bosanske civile od srpskih i hrvatskih paravojnih odreda, niti je išta učinio da zaštiti milione Afrikanaca koji su pobijeni u Ruandi, Sudanu, i u Sijera Leoneu. Štaviše, slabi su se dosetili da namerno provociraju rat i intervenciju, na primer da masakriraju izvestan broj civila jače strane, da bi onda jača strana razbešnjeno kidisala na njih, i da bi zapadno javno mnjenje, šokirano započetim nasiljem, presudilo da treba intervenisati.
Protiv koga? – Protiv jače strane. Opet, ni intervencija nije baš lako postizala svoj cilj. Ponekad je Zapad doturao oružje i drugu pomoć slabijoj strani da se pravedno brani, sa samo jednim jedinim ciljem a to je da opstane; tako su pomognuti Tutsiji u Ruandi.
Ali, u nekim drugim slučajevima su samo potpomagani jedni zlikovci protiv drugih, brojnijih zlikovaca. Tako, na primer, 1995, da bi Srbi prestali da napadaju bosanske muslimane, Zapad je pomogao Hrvatskoj da napadne Srbiju i da istera 200.000 Srba iz njihovih domova – u progonstvo. Ova nemoć da se učini nešto dobro nije bila karakteristična samo za NATO. Izrael, mnogo jači od svojih suseda, morao je da ustukne sa velikog dela teritorije koja se zove Zapadna obala (reke Jordan), zbog arapske civilne pobune, takozvane intifade. Indija je pokušavala da smiri građanski rat u Sri Lanki, ali se to završilo teškim gubicima, ponižavajućim povlačenjem, i ubistvom indijskog predsednika vlade. Države crne Afrike uputile su svoje zajedničke ekspedicione snage sa ciljem da se zaustave ubilačka međusobna razdiranja zaraćenih strana u Liberiji i u Sijera Leoneu; ali, uzalud. Jedinoj supersili koja je na svetu preostala, Americi, islamski bombaši-samoubice zadali su najteži mirnodopski udarac koji je ona ikada dobila. Moć danas nije ono što je nekad bila. A šta će biti u budućnosti, ostaje da se vidi.
Komentari