Moglo bi se argumentovano tvrditi da će nasilje uvek biti sa nama. U tom slučaju, i teme ove knjige mogle bi se projektovati u budućnost. Uvek će postojati neka ideja ili misaona predstava o ratu, postojaće taj pojam. Slično tome, verovatno će se u budućnosti dešavati i totalni rat, možda u malim razmerama, a možda i u velikim. Tehnologija brzo menja načine kako se rat vodi i kako će se u budućnosti voditi. Kako god bile strukturisane, nekakve oružane snage će uvek postojati, a njihova priroda verovatno će biti odraz prirode onog društva koje će ih, u budućnosti, stvarati. Naravno, u celoj predvidljivoj budućnosti i vojnik će, već, nekako doživljavati rat.
Pa, kakva će to biti budućnost rata? Prema podacima Ujedinjenih nacija, od 1945. bilo je već blizu 500 ratova. Pa ipak, izgledi da velike sile međusobno zarate znatno su, posle okončanja Hladnog rata, smanjeni. Iz ovog razloga, danas se sa izvesnim optimizmom gleda u budućnost. Najveći rat u novije vreme bio je Zalivski rat 1991. godine u kome su Ujedinjene nacije, služeći se uglavnom američkim trupama, brzo potukle, na teritoriji Kuvajta, iračke snage koje su bile izvršile aneksionistički upad. Osim ovoga, bilo je u nedavnoj prošlosti još nekoliko policijskih akcija, naime, slučajeva gde su UN, ili NATO, potukle neku agresivnu ali malu, lokalnu silu. Ove akcije nisu baš uvek postigle ono što se želelo, ali, izgleda da se povećava spremnost sveta da suzbije ma čiju vojnu agresiju, ma gde. U okviru te politike, Severnoatlantska ugovorna organizacija (NATO) nedavno je saopštila da namerava da sastavi jednu formaciju za brzo reagovanje.
Izgledi su da u budućnosti konflikti uglavnom neće nastajati zbog velikih, nego zbog manjih sila, a naročito će dolaziti od raznih društvenih grupa koje će hteti da ostvare neke svoje specifične ciljeve, ili da teraju neko svoje rivalstvo. Oblici ovih sukoba mogli bi biti: etnički ratovi; narko-ratovi, koje će pokretati proizvođači ili distributeri droge; verski sukobi rivalskih sekti ili čak sudar nekih velikih religija; otimačina oko neke nepoštene trgovine, kao što je danas trgovina dijamantima; moderno gusarenje na moru, naročito od strane nekih grupa koje tvrde da pljačku brodova obavljaju u ime nekog političkog pokreta; večiti i večito promenljivi okršaji sa gerilskim i terorističkim grupama; mafijaški i slični gangsterski ratovi; i razne vrste građanskih ratova.
Atak na Ameriku 11. septembra 2001. sugerisao je da će se još mnogo godina voditi borba, širom planete, protiv onih terorističkih grupa koje religijskim argumentima pravdaju svoje akcije. Ovo ima potencijal da se proširi poput koncentričnih talasa, i uvuče mnoge nacije u taj sukob. Dvadeset prvi vek je olakšao započinjanje svih tih vrsta malih ratova zato što sila i tehnologija nisu više samo u rukama država nego i mnogih grupa koje hoće silom da sprovedu svoje ciljeve. U mnogim delovima sveta danas ima takvih konflikata: na primer, u Avganistanu, Indoneziji, na Balkanu, u Sri Lanki, Kolumbiji, na Bliskom istoku, i na mnogo mesta gde se bore razne grupe u Africi. Degradacija kvaliteta čovekove životne sredine jeste jedna planetarna pretnja, koja bi mogla dovesti i do nasilja, a sve širi jaz između bogatih i siromašnih takođe kao da sluti na zlo.
Izgledi su, dakle, da će naša budućnost doneti povećan broj tih malih sukoba, pa ipak, osećamo jedan generalni optimizam u pogledu budućnosti, jer se čini da neće biti svetskih ratova. Izgleda da se jedan period svetskog ratovanja, onaj od 1914. do 1953, zatvorio, i da se neće vratiti. Ali, ovaj optimizam uvek mora biti prožet i oprezom, jer ukupna istorija svetskog vojevanja, koju imate u ovoj knjizi, upućuje nas na to da stvari gledamo donekle skeptično. Ako nacije ne budu dobro štitile sebe, ako, po rečima Klauzevica, „dozvolimo da nam mačevi, u ime humanosti, malo-pomalo postanu tupi“, onda, naravno, može „pre ili kasnije naići neko sa oštrim mačem, zamahnuti, i odseći nam obe ruke“.
Komentari