Rivalstvo Billa Gatesa i Stevea Jobsa, od kojih je potonji podigao Apple gotovo iz pepela, te ne samo time sebi priskrbio titulu “najvećeg ikad”, razlog je zbog kojeg pripadnost klanu Windowsa ili Applea, dva titana IT-a, podižemo na razinu iracionalnog. Stvar su dodatno zakuhali i osnivači Googlea, mrseći račune “klasičarima” iz Redmonda i Cupertina.

Zašto američki tisak novim Steveom Jobsom naziva Jeffa Bezosa , osnivača Amazona, trgovačkog on-line giganta, teško je pojmiti nastojite li uočiti njegovu tehnološku inventivnost, jer po tom kriteriju ovaj dvojac ne stane u istu rečenicu (osim u ovu). Tek znajući za sklonost obožavanju poduzetnika koji ni iz čega stvaraju vlastito carstvo, ne prezajući pri tome ni od klasičnih izdajničkih metoda prema vlastitim partnerima, jasniji je pravi razlog hvalospjeva američkih medija. Osim toga, neopisivu zabavu predstavlja prognozirati tko će postati “kalif na mjesto kalifa” te prvi nakon Jobsa bacati u trans tehnološke junkije.

Početak u garaži
Netko bi možda očekivao prominentniju karijeru u tehnološkim inovacijama od osobe koja je kao jako malo dijete pokušala rastaviti svoj krevetić pomoću odvijača. Naročito jer mu je cijelo daljnje obrazovanje bilo vezano uz računalne tehnologije. Nakon što je brzo ostvario zavidan napredak u dvjema tvrtkama s Wall Streeta u kojima je bio zadužen za praćenje IT sektora, iako nagovaran na ostanak, kaže da nije mogao previdjeti podatak da internet kao medij raste po stopi većoj od 4000 posto godišnje. Odlučio je pokrenuti vlastiti posao jer će, kako je rekao, radije propasti nego uopće ne pokušati.

Bezos je osnovao Amazon 1994. u garaži, kao i Steve Jobs, pomalo rezigniran što je propustio internetsku zlatnu groznicu. On-line prodaja knjiga imala je značajnu prednost nad običnim knjižarama jer je u jeftinim skladištima mogao držati neograničeni broj naslova, što je iskorišteno već 1997. kad su se prozvali najvećom svjetskom knjižarom. To je isprovociralo poznatu izdavačku kuću Barnes & Noble na tužbu, nazivajući ih tek “distributerima”.

Moglo bi se reći da je Bezos sličan Jobsu po vizionarstvu, iako bi ga se, s obzirom na ostvareno, prije moglo usporediti sa sjajnim biznismenom Billom Gatesom. Naime, prilikom inicijalne javne ponude dionica Amazona, Bezos je u pismu potencijalnim dioničarima iznio vrlo neuobičajen, ali iskren i vizionarski ključan poslovni plan. Jasno im je rekao da mu nije u interesu kratkoročna zarada i gomilanje gotovine te da pet godina ne očekuju zaradu jer će sve ulagati u daljnji razvoj. Iako su mu financijski mudraci neprestano prognozirali propast, naročito prilikom sloma dot-com kompanija, 2001. ostvaruje prvi, iako nevelik profit. Pokazalo se da je bio i više nego u pravu jer oni koji su kupili i zadržali te prve dionice sad imaju u rukama 140 puta veću vrijednost od uložene. Čovjek kojemu se većinu poslovne karijere novac nikad nije imao priliku ugrijati u ruci danas posjeduje 20% dionica svoje kompanije.

Gaženje konkurencije
Iako je počeo s knjigama, Jeff Bezos sam kaže da mu je namjera bila s vremenom prodavati sve. Danas Amazon to i čini: u ponudi su i kreme za bebinu guzu, namještaj, igračke, sportska odjeća, nakit, svježe povrće, ukratko – gotovo sve čega se možete sjetiti. Na tom je putu Amazon pregazio mnoge konkurente; rijetki još preživljavaju, uz još rjeđe koji su se uspjeli oduprijeti. Takav je, primjerice, poznati američki šoping i aukcijski web-site eBay, ali Bezosa krasi neviđena upornost. Tek iz trećeg pokušaja uspio je pokrenuti respektabilni konkurentni servis.

U pružanju serverskih i Cloud usluga Amazon je bio među prvima, iako su se dioničari pjenili zbog ulaganja u skupu infrastrukturu kojoj nisu shvaćali namjenu; Bezos je pionir tog tehnološkog servisa koji više ne predstavlja samo budućnost, već svoj zamah ostvaruje upravo posljednje dvije godine.

Među prvima je (OK, Bill Gates je to činio prije njega) shvatio da mu imitiranje poslovnog modela kompanije s logom zagrižene jabuke može donijeti samo prosperitet: dobro je proučio uspjeh iPoda, glazbenog playera, koji se temeljio na izgrađenom ekosustavu. Vrhunski vlastiti hardver, sadržaj (glazba) ponuđen korisnicima putem jednostavnog servisa (iTunes) i krajnje brza kupovina kreditnim karticama model je koji je Bezosu bio blizak. I sam priznaje sličnost između Amazona i Applea; gaji veliko poštovanje prema pokojnom Jobsu i njegovoj kompaniji. Istovremeno, jasno mu je da su i veliki konkurenti, a njima Bezos želi samo – propast. Stoga je cijelo vrijeme podrivao Appleovu ponudu glazbe dampinškim cijenama te dnevnim akcijskim prodajama. Značajnijeg efekta nije bilo, ali je Bezos ipak postigao da se za alternativu zna.

Stvaranje prvog Kindlea
Stoga je još 2004. okupio tim inženjera i dao im budžet za stvaranje svoga vlastitog čitača e-knjiga, a sjedište odjela je upravo tamo gdje se nalazi i Apple – u Cupertinu. Svaki mrzitelj tehnologije mrtvog drveća s veseljem je dočekao prvi Kindle 2007. godine. Nedavno je Amazon predstavio Kindle Fire, najnoviji konkurent iPadu. Iako je upola manji, a hardverske i softverske specifikacije su daleko ispod Jobsova čeda, Bezos dobro zna kome ga prodaje. Većini je ljudi potrebno tek nešto dovoljno dobro, a sadržaj je ipak kralj, istovremeno pod čvrstom Amazonovom kontrolom. Kindle Fire se, unatoč mediokritetskoj kvaliteti, prodaje izvanredno dobro; ozbiljno su nagrizli iPadov tržišni udio, nešto što renomiranim proizvođačima hardvera s Android operativnim sustavom nije uspjelo iako su im uređaji znatno kvalitetniji. Kindle Fire ima vrlo nisku cijenu koja ne pokriva trošak izrade. Smatra se da Amazon gubi na svakom uređaju oko 70 dolara. Naravno, s vremenom će korisnici konzumirati njihove servise: glazbu, video, knjige koje će brzo nadoknaditi gubitak i istovremeno vezati korisnike za svoj ekosustav. Ne treba zaboraviti i prikaz reklama, koji će povećati njegovu isplativost proizvođaču. Bogatija ponuda sadržaja predstavlja veliku prijetnju Appleovim prihodima od prodaje tableta. Bezos se nije libio nazvati svoj on-line dućan s Android aplikacijama AppStore, potpuno kopirajući istoimeni Appleov proizvod.

Autor: Boro Krstulović

Istovremeno, akcije „Ekson mobajla“ pale su za jedan odsto i vredele su 86,23 dolara. Ukupna vrednost te naftne kompanije u prvom fiskalnom kvartalu iznosila je 413 milijardi dolara.

Na trećem mestu po vrednosti je „Eplov“ glavni konkurent, kompanija „Majkrosoft“, čija vrednost je procenjena na 246,5 milijardi dolara. „Epl“ je sinoć saopštio da je u poslednjem kvartalu više nego udvostučio prihode, dok je zarada porasla za 73 odsto.

Articles in this series are examining challenges posed by increasingly globalized high-tech industries. A production line in Foxconn City in Shenzhen, China. The iPhone is assembled in this vast facility, which has 230,000 employees, many at the plant up to 12 hours a day, six days a week.

When Barack Obama joined Silicon Valley’s top luminaries for dinner in California last February, each guest was asked to come with a question for the president.
But as Steven P. Jobs of Apple spoke, President Obama interrupted with an inquiry of his own: what would it take to make iPhones in the United States?

Not long ago, Apple boasted that its products were made in America. Today, few are. Almost all of the 70 million iPhones, 30 million iPads and 59 million other products Apple sold last year were manufactured overseas.

Why can’t that work come home? Mr. Obama asked.

Mr. Jobs’s reply was unambiguous. “Those jobs aren’t coming back,” he said, according to another dinner guest.

The president’s question touched upon a central conviction at Apple. It isn’t just that workers are cheaper abroad. Rather, Apple’s executives believe the vast scale of overseas factories as well as the flexibility, diligence and industrial skills of foreign workers have so outpaced their American counterparts that “Made in the U.S.A.” is no longer a viable option for most Apple products.

Apple has become one of the best-known, most admired and most imitated companies on earth, in part through an unrelenting mastery of global operations. Last year, it earned over $400,000 in profit per employee, more than Goldman Sachs, Exxon Mobil or Google.

However, what has vexed Mr. Obama as well as economists and policy makers is that Apple — and many of its high-technology peers — are not nearly as avid in creating American jobs as other famous companies were in their heydays.

Apple employs 43,000 people in the United States and 20,000 overseas, a small fraction of the over 400,000 American workers at General Motors in the 1950s, or the hundreds of thousands at General Electric in the 1980s. Many more people work for Apple’s contractors: an additional 700,000 people engineer, build and assemble iPads, iPhones and Apple’s other products. But almost none of them work in the United States. Instead, they work for foreign companies in Asia, Europe and elsewhere, at factories that almost all electronics designers rely upon to build their wares.

“Apple’s an example of why it’s so hard to create middle-class jobs in the U.S. now,” said Jared Bernstein, who until last year was an economic adviser to the White House.

“If it’s the pinnacle of capitalism, we should be worried.”

Apple executives say that going overseas, at this point, is their only option. One former executive described how the company relied upon a Chinese factory to revamp iPhone manufacturing just weeks before the device was due on shelves. Apple had redesigned the iPhone’s screen at the last minute, forcing an assembly line overhaul. New screens began arriving at the plant near midnight.

A foreman immediately roused 8,000 workers inside the company’s dormitories, according to the executive. Each employee was given a biscuit and a cup of tea, guided to a workstation and within half an hour started a 12-hour shift fitting glass screens into beveled frames. Within 96 hours, the plant was producing over 10,000 iPhones a day.

“The speed and flexibility is breathtaking,” the executive said. “There’s no American plant that can match that.”

Similar stories could be told about almost any electronics company — and outsourcing has also become common in hundreds of industries, including accounting, legal services, banking, auto manufacturing and pharmaceuticals.

But while Apple is far from alone, it offers a window into why the success of some prominent companies has not translated into large numbers of domestic jobs. What’s more, the company’s decisions pose broader questions about what corporate America owes Americans as the global and national economies are increasingly intertwined.

“Companies once felt an obligation to support American workers, even when it wasn’t the best financial choice,” said Betsey Stevenson, the chief economist at the Labor Department until last September. “That’s disappeared. Profits and efficiency have trumped generosity.”

Companies and other economists say that notion is naïve. Though Americans are among the most educated workers in the world, the nation has stopped training enough people in the mid-level skills that factories need, executives say.
Enlarge This Image
Thomas Lee for The New York Times

In China, Lina Lin is a project manager at PCH International, which contracts with Apple. “There are lots of jobs,” she said. “Especially in Shenzhen.”
The iEconomy

An Empire Built Abroad

Articles in this series are examining challenges posed by increasingly globalized high-tech industries.
Multimedia
The iPhone Economy
Related

Times Topic: Apple Incorporated

Add to Portfolio

Apple Incorporated

Go to your Portfolio »
Readers’ Comments

Readers shared their thoughts on this article.

Read All Comments (777) »

To thrive, companies argue they need to move work where it can generate enough profits to keep paying for innovation. Doing otherwise risks losing even more American jobs over time, as evidenced by the legions of once-proud domestic manufacturers — including G.M. and others — that have shrunk as nimble competitors have emerged.

Apple was provided with extensive summaries of The New York Times’s reporting for this article, but the company, which has a reputation for secrecy, declined to comment.

This article is based on interviews with more than three dozen current and former Apple employees and contractors — many of whom requested anonymity to protect their jobs — as well as economists, manufacturing experts, international trade specialists, technology analysts, academic researchers, employees at Apple’s suppliers, competitors and corporate partners, and government officials.

Privately, Apple executives say the world is now such a changed place that it is a mistake to measure a company’s contribution simply by tallying its employees — though they note that Apple employs more workers in the United States than ever before.

They say Apple’s success has benefited the economy by empowering entrepreneurs and creating jobs at companies like cellular providers and businesses shipping Apple products. And, ultimately, they say curing unemployment is not their job.

“We sell iPhones in over a hundred countries,” a current Apple executive said. “We don’t have an obligation to solve America’s problems. Our only obligation is making the best product possible.”

‘I Want a Glass Screen’

In 2007, a little over a month before the iPhone was scheduled to appear in stores, Mr. Jobs beckoned a handful of lieutenants into an office. For weeks, he had been carrying a prototype of the device in his pocket.

Mr. Jobs angrily held up his iPhone, angling it so everyone could see the dozens of tiny scratches marring its plastic screen, according to someone who attended the meeting. He then pulled his keys from his jeans.

People will carry this phone in their pocket, he said. People also carry their keys in their pocket. “I won’t sell a product that gets scratched,” he said tensely. The only solution was using unscratchable glass instead. “I want a glass screen, and I want it perfect in six weeks.”

After one executive left that meeting, he booked a flight to Shenzhen, China. If Mr. Jobs wanted perfect, there was nowhere else to go.

For over two years, the company had been working on a project — code-named Purple 2 — that presented the same questions at every turn: how do you completely reimagine the cellphone? And how do you design it at the highest quality — with an unscratchable screen, for instance — while also ensuring that millions can be manufactured quickly and inexpensively enough to earn a significant profit?

The answers, almost every time, were found outside the United States. Though components differ between versions, all iPhones contain hundreds of parts, an estimated 90 percent of which are manufactured abroad. Advanced semiconductors have come from Germany and Taiwan, memory from Korea and Japan, display panels and circuitry from Korea and Taiwan, chipsets from Europe and rare metals from Africa and Asia. And all of it is put together in China.

In its early days, Apple usually didn’t look beyond its own backyard for manufacturing solutions. A few years after Apple began building the Macintosh in 1983, for instance, Mr. Jobs bragged that it was “a machine that is made in America.” In 1990, while Mr. Jobs was running NeXT, which was eventually bought by Apple, the executive told a reporter that “I’m as proud of the factory as I am of the computer.” As late as 2002, top Apple executives occasionally drove two hours northeast of their headquarters to visit the company’s iMac plant in Elk Grove, Calif.

But by 2004, Apple had largely turned to foreign manufacturing. Guiding that decision was Apple’s operations expert, Timothy D. Cook, who replaced Mr. Jobs as chief executive last August, six weeks before Mr. Jobs’s death. Most other American electronics companies had already gone abroad, and Apple, which at the time was struggling, felt it had to grasp every advantage.

In part, Asia was attractive because the semiskilled workers there were cheaper. But that wasn’t driving Apple. For technology companies, the cost of labor is minimal compared with the expense of buying parts and managing supply chains that bring together components and services from hundreds of companies.

For Mr. Cook, the focus on Asia “came down to two things,” said one former high-ranking Apple executive. Factories in Asia “can scale up and down faster” and “Asian supply chains have surpassed what’s in the U.S.” The result is that “we can’t compete at this point,” the executive said.
The iEconomy

An Empire Built Abroad

Articles in this series are examining challenges posed by increasingly globalized high-tech industries.
Multimedia
The iPhone Economy
Related

Times Topic: Apple Incorporated

Add to Portfolio

Apple Incorporated

Go to your Portfolio »
Readers’ Comments

Readers shared their thoughts on this article.

Read All Comments (777) »

The impact of such advantages became obvious as soon as Mr. Jobs demanded glass screens in 2007.

For years, cellphone makers had avoided using glass because it required precision in cutting and grinding that was extremely difficult to achieve. Apple had already selected an American company, Corning Inc., to manufacture large panes of strengthened glass. But figuring out how to cut those panes into millions of iPhone screens required finding an empty cutting plant, hundreds of pieces of glass to use in experiments and an army of midlevel engineers. It would cost a fortune simply to prepare.

Then a bid for the work arrived from a Chinese factory.

When an Apple team visited, the Chinese plant’s owners were already constructing a new wing. “This is in case you give us the contract,” the manager said, according to a former Apple executive. The Chinese government had agreed to underwrite costs for numerous industries, and those subsidies had trickled down to the glass-cutting factory. It had a warehouse filled with glass samples available to Apple, free of charge. The owners made engineers available at almost no cost. They had built on-site dormitories so employees would be available 24 hours a day.

The Chinese plant got the job.

“The entire supply chain is in China now,” said another former high-ranking Apple executive. “You need a thousand rubber gaskets? That’s the factory next door. You need a million screws? That factory is a block away. You need that screw made a little bit different? It will take three hours.”

In Foxconn City

An eight-hour drive from that glass factory is a complex, known informally as Foxconn City, where the iPhone is assembled. To Apple executives, Foxconn City was further evidence that China could deliver workers — and diligence — that outpaced their American counterparts.

That’s because nothing like Foxconn City exists in the United States.

The facility has 230,000 employees, many working six days a week, often spending up to 12 hours a day at the plant. Over a quarter of Foxconn’s work force lives in company barracks and many workers earn less than $17 a day. When one Apple executive arrived during a shift change, his car was stuck in a river of employees streaming past. “The scale is unimaginable,” he said.

Foxconn employs nearly 300 guards to direct foot traffic so workers are not crushed in doorway bottlenecks. The facility’s central kitchen cooks an average of three tons of pork and 13 tons of rice a day. While factories are spotless, the air inside nearby teahouses is hazy with the smoke and stench of cigarettes.

Foxconn Technology has dozens of facilities in Asia and Eastern Europe, and in Mexico and Brazil, and it assembles an estimated 40 percent of the world’s consumer electronics for customers like Amazon, Dell, Hewlett-Packard, Motorola, Nintendo, Nokia, Samsung and Sony.

“They could hire 3,000 people overnight,” said Jennifer Rigoni, who was Apple’s worldwide supply demand manager until 2010, but declined to discuss specifics of her work. “What U.S. plant can find 3,000 people overnight and convince them to live in dorms?”

In mid-2007, after a month of experimentation, Apple’s engineers finally perfected a method for cutting strengthened glass so it could be used in the iPhone’s screen. The first truckloads of cut glass arrived at Foxconn City in the dead of night, according to the former Apple executive. That’s when managers woke thousands of workers, who crawled into their uniforms — white and black shirts for men, red for women — and quickly lined up to assemble, by hand, the phones. Within three months, Apple had sold one million iPhones. Since then, Foxconn has assembled over 200 million more.

Foxconn, in statements, declined to speak about specific clients.

“Any worker recruited by our firm is covered by a clear contract outlining terms and conditions and by Chinese government law that protects their rights,” the company wrote. Foxconn “takes our responsibility to our employees very seriously and we work hard to give our more than one million employees a safe and positive environment.”
The iEconomy

An Empire Built Abroad

Articles in this series are examining challenges posed by increasingly globalized high-tech industries.
Multimedia
The iPhone Economy
Related

Times Topic: Apple Incorporated

Add to Portfolio

Apple Incorporated

Go to your Portfolio »
Readers’ Comments

Readers shared their thoughts on this article.

Read All Comments (777) »

The company disputed some details of the former Apple executive’s account, and wrote that a midnight shift, such as the one described, was impossible “because we have strict regulations regarding the working hours of our employees based on their designated shifts, and every employee has computerized timecards that would bar them from working at any facility at a time outside of their approved shift.” The company said that all shifts began at either 7 a.m. or 7 p.m., and that employees receive at least 12 hours’ notice of any schedule changes.

Foxconn employees, in interviews, have challenged those assertions.

Another critical advantage for Apple was that China provided engineers at a scale the United States could not match. Apple’s executives had estimated that about 8,700 industrial engineers were needed to oversee and guide the 200,000 assembly-line workers eventually involved in manufacturing iPhones. The company’s analysts had forecast it would take as long as nine months to find that many qualified engineers in the United States.

In China, it took 15 days.

Companies like Apple “say the challenge in setting up U.S. plants is finding a technical work force,” said Martin Schmidt, associate provost at the Massachusetts Institute of Technology. In particular, companies say they need engineers with more than high school, but not necessarily a bachelor’s degree. Americans at that skill level are hard to find, executives contend. “They’re good jobs, but the country doesn’t have enough to feed the demand,” Mr. Schmidt said.

Some aspects of the iPhone are uniquely American. The device’s software, for instance, and its innovative marketing campaigns were largely created in the United States. Apple recently built a $500 million data center in North Carolina. Crucial semiconductors inside the iPhone 4 and 4S are manufactured in an Austin, Tex., factory by Samsung, of South Korea.

But even those facilities are not enormous sources of jobs. Apple’s North Carolina center, for instance, has only 100 full-time employees. The Samsung plant has an estimated 2,400 workers.

“If you scale up from selling one million phones to 30 million phones, you don’t really need more programmers,” said Jean-Louis Gassée, who oversaw product development and marketing for Apple until he left in 1990. “All these new companies — Facebook, Google, Twitter — benefit from this. They grow, but they don’t really need to hire much.”

It is hard to estimate how much more it would cost to build iPhones in the United States. However, various academics and manufacturing analysts estimate that because labor is such a small part of technology manufacturing, paying American wages would add up to $65 to each iPhone’s expense. Since Apple’s profits are often hundreds of dollars per phone, building domestically, in theory, would still give the company a healthy reward.

But such calculations are, in many respects, meaningless because building the iPhone in the United States would demand much more than hiring Americans — it would require transforming the national and global economies. Apple executives believe there simply aren’t enough American workers with the skills the company needs or factories with sufficient speed and flexibility. Other companies that work with Apple, like Corning, also say they must go abroad.

Manufacturing glass for the iPhone revived a Corning factory in Kentucky, and today, much of the glass in iPhones is still made there. After the iPhone became a success, Corning received a flood of orders from other companies hoping to imitate Apple’s designs. Its strengthened glass sales have grown to more than $700 million a year, and it has hired or continued employing about 1,000 Americans to support the emerging market.

But as that market has expanded, the bulk of Corning’s strengthened glass manufacturing has occurred at plants in Japan and Taiwan.

“Our customers are in Taiwan, Korea, Japan and China,” said James B. Flaws, Corning’s vice chairman and chief financial officer. “We could make the glass here, and then ship it by boat, but that takes 35 days. Or, we could ship it by air, but that’s 10 times as expensive. So we build our glass factories next door to assembly factories, and those are overseas.”
The iEconomy

An Empire Built Abroad

Articles in this series are examining challenges posed by increasingly globalized high-tech industries.
Multimedia
The iPhone Economy
Related

Times Topic: Apple Incorporated

Add to Portfolio

Apple Incorporated

Go to your Portfolio »
Readers’ Comments

Readers shared their thoughts on this article.

Read All Comments (777) »

Corning was founded in America 161 years ago and its headquarters are still in upstate New York. Theoretically, the company could manufacture all its glass domestically. But it would “require a total overhaul in how the industry is structured,” Mr. Flaws said. “The consumer electronics business has become an Asian business. As an American, I worry about that, but there’s nothing I can do to stop it. Asia has become what the U.S. was for the last 40 years.”

Middle-Class Jobs Fade

The first time Eric Saragoza stepped into Apple’s manufacturing plant in Elk Grove, Calif., he felt as if he were entering an engineering wonderland.

It was 1995, and the facility near Sacramento employed more than 1,500 workers. It was a kaleidoscope of robotic arms, conveyor belts ferrying circuit boards and, eventually, candy-colored iMacs in various stages of assembly. Mr. Saragoza, an engineer, quickly moved up the plant’s ranks and joined an elite diagnostic team. His salary climbed to $50,000. He and his wife had three children. They bought a home with a pool.

“It felt like, finally, school was paying off,” he said. “I knew the world needed people who can build things.”

At the same time, however, the electronics industry was changing, and Apple — with products that were declining in popularity — was struggling to remake itself. One focus was improving manufacturing. A few years after Mr. Saragoza started his job, his bosses explained how the California plant stacked up against overseas factories: the cost, excluding the materials, of building a $1,500 computer in Elk Grove was $22 a machine. In Singapore, it was $6. In Taiwan, $4.85. Wages weren’t the major reason for the disparities. Rather it was costs like inventory and how long it took workers to finish a task.

“We were told we would have to do 12-hour days, and come in on Saturdays,” Mr. Saragoza said. “I had a family. I wanted to see my kids play soccer.”

Modernization has always caused some kinds of jobs to change or disappear. As the American economy transitioned from agriculture to manufacturing and then to other industries, farmers became steelworkers, and then salesmen and middle managers. These shifts have carried many economic benefits, and in general, with each progression, even unskilled workers received better wages and greater chances at upward mobility.

But in the last two decades, something more fundamental has changed, economists say. Midwage jobs started disappearing. Particularly among Americans without college degrees, today’s new jobs are disproportionately in service occupations — at restaurants or call centers, or as hospital attendants or temporary workers — that offer fewer opportunities for reaching the middle class.

Even Mr. Saragoza, with his college degree, was vulnerable to these trends. First, some of Elk Grove’s routine tasks were sent overseas. Mr. Saragoza didn’t mind. Then the robotics that made Apple a futuristic playground allowed executives to replace workers with machines. Some diagnostic engineering went to Singapore. Middle managers who oversaw the plant’s inventory were laid off because, suddenly, a few people with Internet connections were all that were needed.

Mr. Saragoza was too expensive for an unskilled position. He was also insufficiently credentialed for upper management. He was called into a small office in 2002 after a night shift, laid off and then escorted from the plant. He taught high school for a while, and then tried a return to technology. But Apple, which had helped anoint the region as “Silicon Valley North,” had by then converted much of the Elk Grove plant into an AppleCare call center, where new employees often earn $12 an hour.

There were employment prospects in Silicon Valley, but none of them panned out. “What they really want are 30-year-olds without children,” said Mr. Saragoza, who today is 48, and whose family now includes five of his own.
The iEconomy

An Empire Built Abroad

Articles in this series are examining challenges posed by increasingly globalized high-tech industries.
Multimedia
The iPhone Economy
Related

Times Topic: Apple Incorporated

Add to Portfolio

Apple Incorporated

Go to your Portfolio »
Readers’ Comments

Readers shared their thoughts on this article.

Read All Comments (777) »

After a few months of looking for work, he started feeling desperate. Even teaching jobs had dried up. So he took a position with an electronics temp agency that had been hired by Apple to check returned iPhones and iPads before they were sent back to customers. Every day, Mr. Saragoza would drive to the building where he had once worked as an engineer, and for $10 an hour with no benefits, wipe thousands of glass screens and test audio ports by plugging in headphones.

Paydays for Apple

As Apple’s overseas operations and sales have expanded, its top employees have thrived. Last fiscal year, Apple’s revenue topped $108 billion, a sum larger than the combined state budgets of Michigan, New Jersey and Massachusetts. Since 2005, when the company’s stock split, share prices have risen from about $45 to more than $427.

Some of that wealth has gone to shareholders. Apple is among the most widely held stocks, and the rising share price has benefited millions of individual investors, 401(k)’s and pension plans. The bounty has also enriched Apple workers. Last fiscal year, in addition to their salaries, Apple’s employees and directors received stock worth $2 billion and exercised or vested stock and options worth an added $1.4 billion.

The biggest rewards, however, have often gone to Apple’s top employees. Mr. Cook, Apple’s chief, last year received stock grants — which vest over a 10-year period — that, at today’s share price, would be worth $427 million, and his salary was raised to $1.4 million. In 2010, Mr. Cook’s compensation package was valued at $59 million, according to Apple’s security filings.

A person close to Apple argued that the compensation received by Apple’s employees was fair, in part because the company had brought so much value to the nation and world. As the company has grown, it has expanded its domestic work force, including manufacturing jobs. Last year, Apple’s American work force grew by 8,000 people.

While other companies have sent call centers abroad, Apple has kept its centers in the United States. One source estimated that sales of Apple’s products have caused other companies to hire tens of thousands of Americans. FedEx and United Parcel Service, for instance, both say they have created American jobs because of the volume of Apple’s shipments, though neither would provide specific figures without permission from Apple, which the company declined to provide.

“We shouldn’t be criticized for using Chinese workers,” a current Apple executive said. “The U.S. has stopped producing people with the skills we need.”

What’s more, Apple sources say the company has created plenty of good American jobs inside its retail stores and among entrepreneurs selling iPhone and iPad applications.

After two months of testing iPads, Mr. Saragoza quit. The pay was so low that he was better off, he figured, spending those hours applying for other jobs. On a recent October evening, while Mr. Saragoza sat at his MacBook and submitted another round of résumés online, halfway around the world a woman arrived at her office. The worker, Lina Lin, is a project manager in Shenzhen, China, at PCH International, which contracts with Apple and other electronics companies to coordinate production of accessories, like the cases that protect the iPad’s glass screens. She is not an Apple employee. But Mrs. Lin is integral to Apple’s ability to deliver its products.

Mrs. Lin earns a bit less than what Mr. Saragoza was paid by Apple. She speaks fluent English, learned from watching television and in a Chinese university. She and her husband put a quarter of their salaries in the bank every month. They live in a 1,080-square-foot apartment, which they share with their in-laws and son.

“There are lots of jobs,” Mrs. Lin said. “Especially in Shenzhen.”

Innovation’s Losers

Toward the end of Mr. Obama’s dinner last year with Mr. Jobs and other Silicon Valley executives, as everyone stood to leave, a crowd of photo seekers formed around the president. A slightly smaller scrum gathered around Mr. Jobs. Rumors had spread that his illness had worsened, and some hoped for a photograph with him, perhaps for the last time.

Eventually, the orbits of the men overlapped. “I’m not worried about the country’s long-term future,” Mr. Jobs told Mr. Obama, according to one observer. “This country is insanely great. What I’m worried about is that we don’t talk enough about solutions.”
The iEconomy

An Empire Built Abroad

Articles in this series are examining challenges posed by increasingly globalized high-tech industries.
Multimedia
The iPhone Economy
Related

Times Topic: Apple Incorporated

Add to Portfolio

Apple Incorporated

Go to your Portfolio »
Readers’ Comments

Readers shared their thoughts on this article.

Read All Comments (777) »

At dinner, for instance, the executives had suggested that the government should reform visa programs to help companies hire foreign engineers. Some had urged the president to give companies a “tax holiday” so they could bring back overseas profits which, they argued, would be used to create work. Mr. Jobs even suggested it might be possible, someday, to locate some of Apple’s skilled manufacturing in the United States if the government helped train more American engineers.

Economists debate the usefulness of those and other efforts, and note that a struggling economy is sometimes transformed by unexpected developments. The last time analysts wrung their hands about prolonged American unemployment, for instance, in the early 1980s, the Internet hardly existed. Few at the time would have guessed that a degree in graphic design was rapidly becoming a smart bet, while studying telephone repair a dead end.

What remains unknown, however, is whether the United States will be able to leverage tomorrow’s innovations into millions of jobs.

In the last decade, technological leaps in solar and wind energy, semiconductor fabrication and display technologies have created thousands of jobs. But while many of those industries started in America, much of the employment has occurred abroad. Companies have closed major facilities in the United States to reopen in China. By way of explanation, executives say they are competing with Apple for shareholders. If they cannot rival Apple’s growth and profit margins, they won’t survive.

“New middle-class jobs will eventually emerge,” said Lawrence Katz, a Harvard economist. “But will someone in his 40s have the skills for them? Or will he be bypassed for a new graduate and never find his way back into the middle class?”

The pace of innovation, say executives from a variety of industries, has been quickened by businessmen like Mr. Jobs. G.M. went as long as half a decade between major automobile redesigns. Apple, by comparison, has released five iPhones in four years, doubling the devices’ speed and memory while dropping the price that some consumers pay.

Before Mr. Obama and Mr. Jobs said goodbye, the Apple executive pulled an iPhone from his pocket to show off a new application — a driving game — with incredibly detailed graphics. The device reflected the soft glow of the room’s lights. The other executives, whose combined worth exceeded $69 billion, jostled for position to glance over his shoulder. The game, everyone agreed, was wonderful.

There wasn’t even a tiny scratch on the screen.

1. Ne čekaj
Kada je kao mlad hteo da napravi nešto za šta mu je bila potrebna određena oprema, Stiv Džobs nije oklevao da je potraži na samom izvoru: “Kao dvanestogodišnjak je hteo da napravi merač frekvencije, pa je u telefonskom imeniku potražio Bila Hjulita, osnivača ‘Hjulit Pakarda’, i pozvao ga je da od njega naruči delove.

2. Stvaraj sopstvenu stvarnost
Stiv Džobs je rano naučio da stvari koje vam se u sopstvenom životu ili u svetu oko vas ne dopadaju treba menjati, akcijom ili pukom snagom volje.

“Iskrivljavanje polja realnosti može da posluži kao podsticaj, ali zatim sledi udar stvarnosti”, kaže o tome Džoana Hofman, saradnica u “Eplovom” ranom timu za proizvodnju “Mekintoša”.

3. Kontroliši sve što možeš
Stiv Džobs je u izvesnom smislu bio hipik. Za razliku od većine slobodnih duhova iz 60-tihi 70-tih godina on je, međutim, bio opsednut kontrolom i detaljima.
“Hoće da kontroliše svoju okolinu, a svoje proizvode vidi kao produžetak sebe”.

4. Priznaj svoje greške
Džobs je umeo da bude grub, pa čak i nepromišljen. To možda nigde nije očiglednije nego kada se radi o njegovoj prvoj ćerki. Ali kada je postao stariji i počeo da se suočava sa sopstveno smrtnošću, spremnije je priznavao sopstvene greške.
“Uradio sam mnoge stvari kojma se ne ponosim, recimo to kako sam svoju devojku ostavio u drugom stanju kada mi je bilo 23 godine i kako sam se poneo u toj situaciji.“

5. Upoznaj sebe
Mada nije uvek bio svestan kako oni koji ga okružuju reaguju na njegovu pojavu i ponašanje, Džobs nije imao iluizija kada je reč o sopstvenim značajnim intelektualnim kapacitetima.“A onda je počela da mu sviće jedna uzmnemirujuća spoznaja: da je pametniji od svojih roditelja”.

6. Ostavi otvorena vrata za fantastično
Džobs je bio tragalac, koji je tokom život težio duhovnom prosvetljenju i telesnom pročišćenju. Nije bio naročito religiozan, ali nije ni odbacivao postojanje nečega što prevazilazi ovozemaljasko.

“Mislim da različite religije predstavljaju različita vrata iste kuće. Ponekad mislim da ta kuća postoji, a ponekad da ne postoji. To je velika misterija”

7. Ne potiskuj
Osnivač “Epla” bio je čuven po svojim provalama gneva i povremenim preterano emotivnim reakcijama. Kada je reč o razvoju proizvoda, stvari su često bile ili zadivljujuće, ili obično sra.e.

8. Okruži se brilijantnim ljudima
Bio to voljan da prizna ili ne, Stiv Džobs nije mogao sve da postigne. Imao je ogroman uticaj na svaki prozvod i marketinšku kampanju, ali znao je da na svetu ima i drugih ljudi, koji mogu ono što on ne može. Džobsovo rano partnerstvo sa Stivom Voznijakom predstavljalo je model za kasniju saradnju.

“Nakon nekoliko meseci, bio je spreman da ga testira. Pritisnuo sam nekoliko tipki na tastaturi, i bio sam šokiran! Slova su se pokazala na ekranu”. Ovaj trenutak, 29. juna 1975, predstavljao je prekretnicu za personalni kompjuter. “Bilo je to prvi put u istoriji”, ispričao je kasnije Voznijak, “da je neko otkucao slovo na tastaturi i video ga kako sepojavljuje na njegvoom sopstvenom kompjuterskom ekranu pred njim”.

9. Izgradi tim dobrih igrača
Isuviše često, kompanije i rukovodioci se zadovoljavaju prosečnim saradnicima. Stiv Džobs je umeo da prepozna talenat i zaključio je da će svaki konflikt koji bi mogao da nastane u kompaniji punoj igrača A lige biti uravnotežen odličnim rezultatima.

“Kod većin stvari u životu, raspon između najboljeg i prosečnog iznosi negde oko 30 odsto. Najbolji let avionom, najbolje pripremljen obrok, možda su za oko 30 odsto bolji od prosečnog. Ono što sam video kada je reč o Vozu, bio je neko ko je pedeset puta bolji od prosečnog inžinjera. Mogao je da održava sastanke u sopstvenoj glavi. Mekintoš tim je bio pokušaj da se izgradi čitav takav tim, od igrača A lige. Govorili su da se neće međusobno složiti, ali ja sam uvideo da igrači A lige vole da rade sa igračima A lige, ne vole samo da rade sa igračiam C lige” – rekao je Džobs.

10.Budi ono što jesi
Stiv Džobs je bio toliko zauzet time da bude ono što jeste, da nije imao pojma kako ga ljudi doživljavaju, naročito u svojim ranim, štrokavim hipi danaima.
“Na sastancima smo morali da gledamo njegove prljave noge. Ponekad je, da bi ublažio stres, imao običaj da noge pokvasi u WC šolji, što nije imalo jednako umirujuće dejstvo i na njegove kolege”, priča Majk Markula, prvi predsednik “Epla”.

„On je bio jedna od najvećih ličnosti naše ere. To smo želeli da izrazimo ovom skulpturom“, izjavio je predsednik „Grafisofta“ Gabor Bojar. Bojar je rekao da je Džobs dao novac i kompjutere „Grafisoftu“ i pomogao kompaniji da od male firme, osnovane tokom komunističke vladavine osamdesetih godina prošlog veka, izraste u globalnog lidera u oblasti softvera za arhitekturu.

„Na neki način, Epl je religija“, rekao je Bojar na otkrivanju statue, upoređujući stručnjake Epla koji su pomogli u obrazovanju „Grafisoftovih“ inženjera sa evanđelistima. Stiv Džobs je predstavljao tehnološku revoluciju koja može da se uporedi samo sa otkrićem pisma, dodao je Bojar.

Čini se kako je aplikacija naišla na plodno tlo, jer već sada ima ocjenu od pet zvjezdica.

Ovo je, između ostalog, osnivač Facebooka otkrio u opširnom intervjuu za PBS u kome je pokrio mnoge teme od toga da li će Facebook ikada praviti igre (odgovor je „ne”) do toga šta misli o Google+ („to je njihova mala verzija Facebooka”).

Ali najzanimljiviji deo razgovora ticao se Markovog odnosa sa Džobsom.

„Imao sam dosta pitanja za njega u vezi s tim kako da izgradiš dobar tim ljudi oko sebe i da ih održiš fokusiranim, naročito u velikim kompanijama kakve su naše, kada počinju da se šire na mnogo strana”.

Zakerberg je pun poštovanja prema Appleu jer i on, poput Facebooka, menja svet. Ali priznaje da nikada nije bilo reči o kupovini. „Nismo nikada stigli dotle. Stiv nije ni pitao jer je znao da ja nemam nameru da prodam Facebook”, otkrio je on, stavivši tako tačku na višegodišnje spekulacije unutar IT sveta da je, u nekom trenutku – makar u prolazu – Apple dao svoju ponudu za kupovinu društvene mreže.

Šmit je rekao novnarima u Seulu da je još uvek „vrlo tužan i da se oporavlja od gubitka” usled Džobsove smrti te da zbog toga ne misli da je prikladno da komentariše Stivove reči u biografiji Voltera Ajzaksona.U njoj Džobs navodi da je Google ukrao ideje od Applea u kreiranju brojnih karakteristika za Android, rivalski softver za mobilne telefone.

„Odlučio sam da ne komentarišem komentare iz knjige. Mislim da to nije u redu”, rekao je Šmit, opisujući Džobsa kao „fantastično ljudsko biće” koje mu veoma nedostaje.

Šmit je od 2006. do 2009. bio član odbora Apple Inc-a ali je dao otkaz kada su Google i Apple krenuli u „bitku“ smartfonima.

„Mnogi će se složiti da je Google veliki inovator a ja bih tome dodao da je ideja o Androidu započela pre nego što je Apple krenuo da se bavi iPhoneom. To je sve što ću reći”.

Tokom svog trodnevnog boravka u Južnoj Koreji, Šmit se sastao sa predsednikom Lijem Mjung-bakom. Diveći se internet infrastrukturi zemlje, gde 90 odsto domaćinstava ima širokopojasni internet, on je ipak imao zamerku:

„Jedino mislim da bi zakonske regulative koje se tiču Interneta u Koreji trebalo da budu otvorenije i fleksibilnije”.

Od 2009. godine Google zabranjuje korisnicima iz Južne Koreje da postavljaju videe na YouTube u znak protesta prema politici Seula koja zahteva pravo ime i prezime korisnika prilikom prijavljivanja na neki sajt.

Mnogi se zbog toga lažno prijavljuju kao stanovnici druge zemlje, ali nije im zabranjeno da gledaju video materijale čak iako su registrovani kao korisnici iz J. Koreje.

Datum izlaska pomaknut je s planiranog u ožujku 2012. nakon što je Jobs 5. listopada u 56. godini umro od raka gušterače. Knjiga je, još neobjavljena, preko noći došla na prvo mjesto top-lista. Autor i izdavač, kuća Simon&Schuster, knjigu su isprva nazvali “iSteve”, ali je navodno na Jobsov zahtjev preimenovana u “Steve Jobs”.
Razotkrivanje

Izdavač tvrdi da Jobs nije imao primjedbi na sadržaj niti ikakvu kontrolu nad knjigom. Jobs je rekao da je na knjigu pristao iz vrlo osobnih razloga: “Htio sam da me moja djeca upoznaju. Nisam uvijek bio uz njih kad su me trebali i htio sam da znaju zašto je tako bilo i da shvate što sam radio.” Knjiga razotkriva Jobsov privatni i poslovni život, njegovo djetinjstvo, stil rada i odnose s obitelji. Associated Press i Huffington Post došli su do kopija i objavili najzanimljivije detalje.

Isaacson otkriva da je Jobs odbio operaciju koja mu je mogla spasiti život i da je onda kada je pristao na nju, za njega već bilo kasno. “Nisam htio da mi otvaraju tijelo, da ulaze u mene na taj način, to mi se činilo preinvazivno.” Uvijek je imao osjećaj da će rano umrijeti.

Johnu Sculleyju, direktoru Applea koji ga je poslije otjerao iz tvrtke, rekao je da bi bio pjesnik u Parizu da nije upao u posao s kompjutorima. Povjerio mu je da vjeruje kako sve treba postići brzo, jer želi ostaviti trag u Silicijskoj dolini. “Svi smo vrlo kratko na ovoj zemlji”, rekao je Sculleyju. “Vjerojatno imamo priliku napraviti samo nekoliko zaista sjajnih stvari kako treba. Nitko od nas nema pojma koliko će biti ovdje, pa ni ja, ali imam feeling da moram što više postići dok sam mlad.”

Uvijek je bio bezobrazan i čudan, stalno na dijetama, ponekad se mjesecima hranio samo voćem i povrćem, vježbao je zurenje u ljude bez treptanja, a od milijun objašnjenja koja je dao za Appleovo ime, Isaacsonu je rekao da ga je smislio za vrijeme jedne od svojih voćnih dijeta.
Posao u Atariju

Baš se bio vratio s farme jabuka i Apple mu se učinilo “zabavno, duhovito i nije zvučalo prijeteće.” Nikad nije htio studirati, prije nego što je osnovao Apple radio je kao tehničar u Atariju za pet dolara na sat. Vidio je oglas za posao u novinama, došao u Atari i rekao da neće otići dok ga ne zaposle.

S njim je bilo teško raditi, uprava Applea dovodila je direktore uglavnom da bi upravljali Jobsom. Jednome od njih, Mikeu Scottu, zadatak je među ostalim bio da natjera Jobsa da se češće pere, ali nije baš uspio.

Direktore koji su dovedeni u Apple da bi ga 1985. izbacili iz tvrtke zvao je “korumpirani ljudi… korumpiranih vrijednosti” kojima je bilo samo do zarade “najprije za sebe, pa za Apple, ali nikako im se nije dalo razvijati sjajne proizvode.”

Isaacson donosi novi pogled na sukob s Googleom koji je Jobs okrivljavao za “veliku pljačku” jer su lansirali Android koji je postao popularniji od iPhonea.

Logo izgleda kao i obični crno-bijeli Appleov logo sa dodatom siluetom Jobsa, gdje je inače čuveni ugriz jabuke. Nakon što je i slavni glumac Ashton Kutcher objavio logo na svom profilu na Twitteru logo je postao Internetska senzacija.

Međutim, Makova slava bila je jako kratkog vijeka. Uskoro je počeo dobijati negativne komentare jer se ispostavilo da njegov logo jako podsjeća na logo koji je ranije dizajnirao britanski grafički dizajner Chris Thornley, prenosi New York Times.

Mak tvrdi da je istraživao kako bi pronašao nešto slično i da se pobrine da na Internetu ne postoji nešto tako slično i dodao je da nije naišao na Thornleyev dizajn.

On je onda odlučio postaviti logo na svoj blog i ostalo je istorija. Logo je bio na blogu neprimjećen sve do smrti Stevea Jobsa.

„Preko noći moj blog je dobio do desetinu hiljada odgovora i ispočetka sam bio jako sretan“, tvrdi Mak.

Međutim, nedugo nakon toga počeo je primati negativne komentare, a primio je poruku i od Thornelyeve supruge Julie o sličnostima dva dizajna.

Thornly koji pati od rijetkog Hodginovog limfoma izjavio je da je on dizajnirao svoj logo kako bi odao počast čovjeku koji je živio i radio dugo godina sve vrijeme imajući karcinom.

Ipak, Thornley je rekao da je Mak bio iskren i da se nije krio, kao i da je pokrenuta debata o plagijarenju u grafičkom dizajnu u dobu informatike.

U svijetu grafičkog dizajna sličnost između dvije fotografije je jako česta, ali ovaj slučaj pokazuje kako je lako ustanoviti kopiju zbog brzine protoka informacija.

pomesali ste kodeks naucnika za dobrobit covecanstva, i inovatora u biznisu. Sve kompanije iz Silicijumske doline i njihove „gazde“, su biznismeni, tu je samo interes na prvom mestu, vodjen celnim ljudima i bord direktorima. Nemojte mesati Alan Turing-ena, Von Neumann, Norbert Wiener, Denis Rici-ja, etc… to su „ljudi“ koji su baza racunarstva, ovi drugi su koji „osluskuju“ potrebe klijenata i plasiraju im svoje proizvode na svoj „nacin“, upakovano All in One. Potrebni su i jedni i drugi, kako bi krajnji korisnici imali uvid u „rad“ i mogucnosti ovih prvih.

Navedite mi primer ko se sa kim nije vec sudio. Microsoft je tuzen jer je hteo popunu dominaciju za svoj IE kao i Win , Google slicno se tuzakao oko prava na algoritam pretrage, skupljanje osetljivih informacija iz „komsiluka“ etc … Sada je i Motorola Mobile pod pokroviteljstvom googla a inace „koriste kod “ (patent), Microsoft-a. Apple je tuzio Samsung, sa pravom koji je uzvratio kontratuzbom. Asus danas pravi identicne prenosive racunare, Macbook Air.

Google je uzeo linux za android jer su osetili da moze biti koristan, Apple je uzeo GUI od Xerox-a za svoje prve Mac na istom principu, posle je Microsoft iskopirao i da pod povoljnijim uslovima, za prodaju u Japanu i Kini. Ostaje nam izbor ciji cemo All in One da koristimo pod kojim uslovom i cenom. Srecno nam bilo.

Apple je vise puta „iskopiran“ nego drugi, sto je i razumljivio uzevsi u obzir uspeh zadnjih godina(Mogla je to da bude i neka druga kompanija), i da drugi „hoce“ da dominiraju na istoj sceni, sa razlicitim uslovima, cenama, i uslugama. S jedne strane potpuno opravdano i racionalno, ali kopirano.

Voleo bih kad bih imao veceg izbora medju proizvodjacima, a ne samo kopije uspesnosti, gde manje vise sad „svi“ telefoni lice …

brankobg

CarlosNS

***

Ovo je apsolutno netacno. Nije Jobs Xeroxov graficki interfejs ukrao (niti je prozorski GUI Xeroxova invencija), vec je, za razliku od Xeroxa koji nije znao sta ce s svojim GUI-em (kao ni sa mišem kome se menadzment Xeroxa smejao), prvi uvideo da je kombinacija GUI+miš BUDUĆNOST. A to niko, apsolutno niko tada nije mogao da shvati – do prvog Macintosha.

Posle su copycats-i Microsoft, a 25 godina kasnije i Google UKRALI apple-ove OS-e i preimenovali ih u Windows tj. Android (koji je suštinski, do bezobrazne mere, baziran na iOS-u). Niko ozbiljan u IT svetu ovo ne dovodi u pitanje, pa nemojte ni vi sto lupate minuse bez da se bar elementarno informisete.

leks since ZX81

Stiv Džobs je Volteru Ajzaksonu, autoru biografije, rekao da sličnosti Androida i iOS-a smatra velikom pljačkom. Džobs je, tvrdi Ajzakson u knjizi, rekao da će uništiti Android zato što je to ‘ukraden proizvod’.

‘Spreman sam na totalni rat oko toga. Do mog poslednjeg daha, ako je potrebno. Potrošiću i zadnji cent Appleovih 40 milijardi dolara kako bih ispravio tu nepravdu’, tvrdio je Džobs.

Do pojave Androida Apple i Google bili su prilično bliski. Googleovi proizvodi, uključujući mape i pretragu, bili su sastavni deo iPhoneovog eko-sistema.

No, idila se završila nakon što se 2007. godine, deset meseci nakon prvog iPhonea, na tržištu pojavio Googleov operativni sistem.

Tokom godina koje su sledile Apple je odbio da uvrsti niz Googleovih proizvoda u ponudu svoje online prodavnice App store, što je kompaniju iz Mountain Viewa prisililo na stvaranje slabije integrisanih verzija aplikacija.

Ipak, Android je brzo postao široko prihvaćen. Trenutno drži 48 posto globalnog tržišta pametnih telefona. Apple drži 19 posto.

Apple je podigao nekoliko tužbi protiv proizvođača pametnih telefona koji koriste Android.

Prva se na udaru našla Motorola. No, do sada je najviše stradao Samsung, čiji su proizvodi dobili zabranu prodaje u nekoliko zemalja.

Pa naravno kad je najbolji,najlepsi,najfunkcionalniji. Nikad ne koci,posle 3 godine i dalje radi kao nov,baterija kao prvog dana. Najlepse aplikacije,najbolji touch screen na svetu. Imam iPhone 4 i prosto ne mogu da zamislim sebe sa drugim telefonom vise.

Svaki dan punim bateriju,jer ga ne ispustam iz ruke :) Toliko olaksava zivot u svakom trenutku. KO JEDNOM UZME IPHONE 4 U RUKE SAMO NA NEDELJU DANA,NIKADA VISE VISE NECE POMISLITI NA NEKI DRUGI TELEFON. TO ODGOVORNO TVRDIM. Samo koga nije imao u rukama,moze reci nesto lose za iPhone. Iphone je razlog zasto je zivot lep.

Džej Eliot je u to vreme radio u Appleu i putovao je sa Džobsom. „Pomislio sam, ’Au, koliko na svetu ima izvršnih direktora kojima prilaze i traže auotgram?“, kaže Eliot danas.

Tokom sledećih nekoliko decenija Džobsova slava je rasla vrtoglavom brzinom. Bio je na stotinama naslovnih strana magazina, tema velikog broja knjiga, da ne spominjemo predstavu na of-Brodveju, TV film, čak i jednu epizodu „South Parka“. Nije bio prvi slavni IT direktor, svakako ne i poslednji, ali bio je među prvima koji je uspeo da prevaziđe poslovni svet i postane istinska ikona pop kulture.

Iako je na prvi pogled uživao u privilegijama koje mu je slava donosila, Stiv Džobs kao da je imao duboki konflikt vezan za nju, grčevito skrivajući i najmanji detalj o svom privatnom životu. Možda je na svim tim naslovnicama uvek bio nasmejan, ali imao je vrlo buran odnos sa medijima i svima koji su hteli da pišu o njemu.

„Stiv je imao odnos pun ljubavi i mržnje sa sopstvenom slavom“, kaže Alan Dojčman, autor neautorizovane biografije „Drugi dolazak Stiva Džobsa“ (The Second Coming of Steve Jobs). „Hteo je i jare i pare. Svakako je uživao u slavi ali je želeo potpunu kontrolu nad svojim imidžom“.

I imao ju je, u dobroj meri. „Stiv je bio maestralan“, kaže Dojčman. „Niko mu nije ni prineti kad je reč o sposobnosti kontrolisanja i manipulisanja medijima i dobijanju onoga što hoćete“.

Analitičarima nije lako da pronađu Džobsu mesto u panteonu poznatih direktora, jer nema mnogo prikladnih poređenja u poslovnom svetu.

„Stiv je kao sa druge planete“, kaže Robert Saton, profesor nauke o menadžmentu na Stanfordu. „On je u svesti javnog mnenja dostigao nivo koji prevazilazi sve druge menadžere današnjice“.

Zato su Saton i njegove kolege morali da zađu u istoriju ne bi li pronašli odgovarajuće primere: Henri Ford, Tomas Edison, Volt Dizni.

Edisonovo ime se najčešće spominje u kontekstu Džobsove popularnosti, delom zato što on nije bio samo vizionar već „i dobar prodavac“, kaže Saton. „I bio je odličan kad je reč o održavanju svog spoljašnjeg imidža“.

Poput Džobsa, čije ime znaju i deca u prvom razredu, Edisonu su se takođe divili klinci u njegovo vreme, kaže Džefri Sonenfeld, profesor u Jejlovoj školi za menadžment.

Sonenfeld, koji obučava buduće poslovne lidere, poredi Džobsa i njegovu slavu sa drugim „narodnim heroima” u vremenima velikih istorijskih promena iz sfere politike, kulture ili, u ovom slučaju, tehnologije.

„Ti heroji su personifikacija složenih promena”, kaže Sonenfeld. „A ljudi vole te prečice – svođenje stvari na nivo pojedinca”. Džobsova sposobnost da uvede tehnologiju u proizvode koje ljudi nisu ni znali da žele – a koje su onda morali da poseduju – je „skoro nemerljiva”, kaže on.

Neuporediv, nadmoćan, misteriozan – ovi pridevi su često korišćeni da opišu Džobsa. Ali postoji i druga strana medalje. Da li status zvezde može da škodi na poslovnom planu?

„Veliki je problem kada bos postane brend”, smatra Sonenfeld. „Dobra strana je što tom brendu daje ljudsko obličje. Loša je da niko od nas nije besmrtan. A ti ‘brendirani šefovi’ često počnu da veruju u sopstvenu besmrtnost”.

Sonenfeld, kao i mnogi drugi, misli da je Džobs trebalo da napusti poziciju izvršnog direktora Applea ranije nego što je to učinio iz zdravstevnih razloga. Neistomišljenici odgovaraju da se na Džobsa i Apple ne mogu primeniti nikakva pravila ili generalizacije.

Iako je Saton pre nekoliko godina objavio tezu da slava direktora negativno utiče na rad njihovih kompanija, on priznaje da se „Džobs se nije uklapao u taj kalup”.

Razlog za to je i rana faza u kojoj ga je zapljusnuo talas slava. Osnovao je Apple kad mu je bila 21 godina i bukvalno čitavu karijeru proveo je pred očima javnosti. Prvu naslovnu stranu „prigrlio” je samo 5 godina kasnije – bio je to Inc. magazin uz propratni naslov: „Ovaj čovek je zauvek promenio biznis”. Četiri meseca kasnije dospeo je na naslovnicu „Tajma”.

Međutim, jednu naslovnicu za kojom je čeznuo, nije dobio. Iako je 1982. bio glavni favorit za Čoveka godine magazina „Tajm”, izgubio je od – kompjutera. U pratećem članku o njemu pisalo je da je ponekad strogi šef i da ima vanbarčnu kćer Lizu koju nije priznao i ne želi da izdražava (kasnije ju je prihvatio kao deo svoje porodice).

„Stiv je imao kratak fitilj”, kaže Dojčman. „Od tada je bio izuzetno oprezan u vezi sa svim – osim sa pažljivo plasiranim informacijama ‘na kašičicu’”.

To je, naravno, samo podiglo znatiželju vezanu za Džobsa. „On se nije eksponirao kao Donald Tramp”, kaže Skot Galovej, profesor marketinga u Stern školi pri Njujorškom univerzitetu. „Nije se slikao u domu sa porodicom. Da li iko uopšte zna kako izgleda njegova supruga?”

Zaista, Loren Pauel Džobs, koju je Stiv oženio 1991, retko se pojavljivala s njim u javnosti, a njihovo troje dece još manje.

Ali Džobs je ipak pokazivao znake uživanja u slavi.

Na Macworld Expou 1999. on je bio zvezda sajma; pojavio se u prepoznatljivoj crnoj rolci, farmerkama i patikama, rukama skrštenih u molitvu i počeo da priča o „vaskrsnuću Applea”. Ali, ispostaviće se da to uopšte nije bio Džobs, već glumac Noa Vajli – iz serije „Urgenti centar” (ER) – koji je igrao Džobsa u TV filmu „Pirati Silicijumske doline” (Pirates of Silicon Valley).

A onda je pravi Džobs izašao na binu i našalio se sa glumcem da mu je imitacija bila loša, na opšte oduševljenje prisutnih. Završilo se tako što je Džobs zamolio Vajlija da mu „namesti” ulogu u „Urgentnom centru”.

Budući da je i sam bio slavan, Džobs je imao pristup drugim poznatim ličnostima. Pričalo se da se pre braka zabavljao sa Džoan Baez i Dajanom Kiton.

Ali, bilo je i dana kad je Džobs izbegavao reflektore. Dojčman se prisetio slučaja kad je direktor pomogao ženi koja je pala na ulici u Palo Altu, nedaleko od Appleovih kancelarija. Njena reakcija, „O, moj Bože, pa to je Stiv Džobs” izazvala je krajnju nelagodu kod Stiva.

Kako god da se osećao u cipelama slavne osobe, nema dileme da je ključni element sve te pompe bila njegova borba sa nedaćama – i trijumf nad njima.

Džobsova životna priča je na mnogo načina prava „filmska”: iznenadni uspeh, uprkos skromnim počecima. Potom neuspeh – izbacivanje iz sopstvene kompanije. I, konačno, pobedonosni povratak, prvo u Pixar a onda i u Apple koji mu je, do poslednjeg dana, donosio trijumf za trijumfom.

„Naši heroji su istinski heroji samo ako prežive neki katastrofalan poraz – i uspeju da ponovo stanu na noge”, kaže Sonenfeld. I opet se ovde može primeniti poređenje sa Edisonom, Fordom i Diznijem: svi su pretrpeli neuspehe pre konačnog trijumfa.

A tu je, naravno, i Džobsova bolest u kasnijim godinama – konačni obračun sa nedaćom. Striktno se pridržavajući želje za privatnošću, nije otkrivao mnogo detalja. Međutim, njegova rešenost da nastavi da radi – čak i kad je izgledao uznemirujuće krhko – mnoge je ohrabrivala, kaže Galovej.

„Svaki Amerikanac preko 30. je na neki način imao blizak susret sa bolešću. To je Stiva učinilo još ‘čovečnijim’. Ljudi su saosećali sa njim. Bilo je teško ne navijati za njega”.

Nakon godina koje su završavale neuspešnim pokušajimaa raznih pisaca da Džobsov život pretoče u knjigu – ne samo da je odbijao da sarađuje sa biografima već ih je aktivno obeshrabrivao – Stiv je konačno rekao „da” 2011.

Izdavačka kuća Simon & Schuster je u aprilu obavestila javnost da će Volter Ajzakson, koji je pisao biografije Bena Frenklina i Alberta Ajnštajna, raditi na knjizi „Stiv Džobs: biografija“ (Steve Jobs: A Biography). Njeno objavljivanje prvo je pomereno sa marta 2012. na 21. novembar 2011. a na sajtu Amazona sada piše da će u prodaji biti još od 24. oktobra.

Mali pokazatelj ogromnog interesovanja koje je vladalo za Džobsom: vest o njegovoj prvoj autorizovanoj biografiji te nedelje je bila glavna vest na blogovima – što je retkost za jednu informaciju iz IT sveta – a druga glavna vest na Twitteru.

„Veoma je mali broj poslovnih ljudi koji su ujedno kulturni heroji, ikone, neustrašive figure za običan svet – a nama su očajnički potrebni takvi ljudi”, zaključuje Dojčman.

„Vapili smo za Stivovom pričom”.

„Mislimo da će Mac biti prodavan u zilionima primeraka, ali nismo ga napravili za ostale. Napravili smo ga za sebe“. (Playboy, februar 1985.)

„Biti najbogatiji čovek na groblju ne znači mi ništa… Leći uveče u krevet sa mišlju da si uradio nešto sjajno, to mi je bitno“. (The Wall Street Journal, maj 1993.)

„Dizajn je zanimljiva reč. Neki ljudi misle da dizajn znači kako nešto izgleda. Ali naravno, ako pogledate dublje, to je zapravo kako nešto radi“. (Wired, februar 1996.)

„Veoma je teško dizajnirati proizvod za određenu grupu. Često ljudi ne znaju šta žele dok im to ne pokažeš“. (BusinessWeek, maj 1998.)

„Jednostavno može biti teže od komplikovanog. Moraš naporno raditi da bi napravio nešto jednostavno. Ali je vredno zato što na kraju kada dođeš do toga, možeš pomeriti planine.“ (BusinessWeek, maj 1998.)

„Moj biznis model su Bitlsi. Četvorica momaka koji su čuvali jedni druge od negativnih tendencija. Činili su jedan drugog uravnoteženim i zajedno su činili nešto bolje od prostog zbira delova. Tako ja vidim biznis: sjajne stvari u poslovanju nikada ne radi jedan čovek, nego tim ljudi.“.(60 Minutes, 2003.)

„Moraš verovati u nešto – sebe, sudbinu, život, karmu, bilo šta. Ovaj pristup me nikada nije napuštao i promenio mi je život“. (Stenford, jun 2005.)

„Niko ne želi da umre. Čak i oni koji žele u raj ne žele da umru da bi otišli tamo. A ipak, smrt je destinacija na koju ćemo svi otići. Niko ne može pobeći. I tako treba da bude, zato što je smrt verovatno najbolji izum života“. (Stenford, jun 2005.)

„Tvoje vreme je ograničeno, nemoj ga trošiti živeći nečiji život. Nemoj da dopustiš da te zarobi dogma – živeti kako drugi misle. Nemoj dozvoliti da buka tuđih mišljenja utiša tvojunutrašnji glas. I najvažnije, imaj hrabrosti da pratiš svoje srce i intuiciju. Oni nekako već znaju šta zaista želiš da postaneš. Sve ostalo dolazi na drugo mesto“. (Stenford, jun 2005.)

„Ništa mi ne može ulepšati dan kao email nepoznate osobe koja je upravo kupila iPad u Ujedinjenom Kraljevstvu i priča mi o tome kako je to najbolji proizvod koji je ikada doneo kući. To me gura napred. To me je držalo pre pet godina, i pre deset godina kada su mi se vrata zatvorila. I to će me držati u narednih pet godina, šta god da se desi“. (AllThingsD Conference, 2010)

“When you’re young, you look at television and think, There’s a conspiracy. The networks have conspired to dumb us down. But when you get a little older, you realize that’s not true. The networks are in business to give people exactly what they want. That’s a far more depressing thought. Conspiracy is optimistic! You can shoot the bastards! We can have a revolution! But the networks are really in business to give people what they want. It’s the truth.”
(vlajko

„If you wanna rule the waves, you gotta wave the rules“
Steve Jobs

„Razgovarao sam sa nekoliko dece na njenom spratu i niko od njih nije imao iPhone. Rekli su mi – Moj tata koristi iPhone. Oni koriste HTC. Oni koriste Samsung. Oni čak koriste i neke uređaje kineskih proizvođača. Ako pogledate kompletan kampus, MacBook Air je kul, iPhone više nije toliko“, rekao je Fišer. Inače, HTC je nedavno po treći put tužio Apple, zbog patenata koje, navodno, nedozvoljeno koristi.

Pre nego što je pomogao osnivanje kompanije, Vejn (77) je radio s Džobsom u Atariju. Baš on je nacrtao prvi Apple logotip i sastavio partnerski ugovor između njega, Džobsa i Voznijaka.

Napustio je Apple jer je, za razliku od ostale dvojice, imao ličnu svojinu koju bi mu potencijalni kreditori mogli zapleniti. Svoj kompanijski udeo od 10 posto prodao je za 800 dolara, a da to nije učinio njegova vrednost bi danas iznosila 35 milijardi dolara.

Džobs ga je nagovarao da se vrati, ali Vejn je to odbio i nastavio karijeru naučnog istraživača i kreatora mašina za kockanje u stilu Las Vegasa. Vlasnik je nekoliko desetina patenata, ali nikada nije imao dovoljno kapitala da na osnovu njih zaradi neki novac.

Njegova autobiografija može se kupiti u elektronskom obliku preko iTunesa u verzijama za iPhone, iPad i iPod touch,a preko Amazona u verziji za Kindle, po ceni od 6 odnosno 7 funti, redom.

Amazon i Barns & Noble imaju u ponudi i papirno izdanje po ceni od 20 odnosno 13,5 dolara.

IZVOR: MIKRO

„Uvek sam govorio da ako dođe dan kada više ne budem mogao da ispunim svoje dužnosti i očekivanja kao izvršni direktor Applea, biću prvi koji će to javiti. Nažalost, taj dan je došao.“

Džobs se već nekoliko godina bori sa rakom pankreasa, a poslednje odsustvo započelo je 17. januara ove godine. Iako je njegov zamenik i budući novi izvršni direktor kompanije, Kuk, preuzeo poziciju u njegovom odsustvu, Džobs se ipak pojavio i na predstavljanju iPada 2, ali i na junskoj konferenciji.

Akcije Applea opale su za 7 posto samo par sati nakon što je informacija o Džobsovoj ostavci dospela u javnost.

Pedesetšestogodišnji Stiv sada će imati mesto predsedavajućeg Upravnog odbora kompanije, koje do sada nije postojalo u strukturi kompanije.

Pismo Jobsa Bordu direktora Applea i Apple zajednici:

Uvek sam govorio da ako dođe dan kada više ne budem mogao da ispunim svoje dužnosti i očekivanja kao izvršni direktor Applea, biću prvi koji će to javiti. Nažalost, taj dan je došao.

Zbog toga dajem ostavku na mesto izvršnog direktora Applea. Voleo bih da pređem, ukoliko bord misli da je to u redu, na mesto predsedavajućeg Upravnog odbora direktora, direktora i zaposlenog u Appleu.

Što se mog naslednika tiče, dajem jaku preporuku za imenovanje Tima Kuka kao izvršnog direktora Applea. Verujem da su najsjaniji i najinovativniji dani Applea pred nama i radujem se što ću to videti i doprineti uspehu u svojoj novoj ulozi.

Stekao sam neke od najboljih prijatelja u Appleu i zahvalan sam svima vama za sve ove godine tokom kojih sam mogao da radim uz vas.

Dodatkom igara na društvenu mrežu „Gugl+“ direktno su ugrozili Fejsbuk, a stručnjaci smatraju da kupovinom „Motorole“, koja ih je koštala 12,5 milijardi dolara, internetski div sada želi da ugrozi poziciju kompanije „Epl“.

Izvori bliski kompaniji „Gugl“ tvrde da kupovinom „Motorole“ čelnici ove kompanije žele da unaprede svoj softver za mobilne telefone i tablete kako bi mogli da konkurišu ostalim proizvođačima.

Ko je gazda tržišta

Operativni sistem kompanije „Gugl“ ima udeo u iznosu od 43,4 odsto svetskog tržišta, navodi „Gartner“. Simbijan koji koristi „Nokija“ za svoje mobilne telefone je na drugom mestu sa 22,1 odsto, a na trećem mestu je „Eplov“ iOS operativni sistem sa 18,2 odsto.

“Jasno je da se prati već utabana staza kompanije ‘Epl’”, kaže Al Hilva, jedan od analitičara u kompaniji IDC koja se bavi istraživanjem tržišta. “‘Epl’ je kada je hardver i softver u pitanju pokazao da je moguće proizvoditi neverovatne stvari. To je provereni koncept i siguran put za uspeh koji ‘Gugl’ želi da sledi”, dodao je on.

“Bračno sjedinjavanje” operativnog sistema Android kompanije „Gugl“ sa uređajima iz „Motorole“ u potpunosti se poklapa sa strategijom „Epla“ koji kreira i proizvodi uređaje i softvere u jednoj kući.

Ovo, međutim, pokreće pitanje šta će se desiti sa „Guglovim“ partnerima „Samsungom“, HTC-om, LG-om i drugima koji imaju licenciran softver.

Ovaj ugovor takođe naglašava i želju čelnika kompanije da izađu iz okvira pretraživača i da uđu u borbu za osvajanje tržišta mobilne telefonije, jer su ljudi sve više i više vezani za svoje pokretne uređaje.

U prilog tome govori i činjenica da se samo u drugom kvartalu ove godine u svetu prodalo 428,7 miliona telefona, pokazuju podaci kompanije „Gartner“ koja se takođe bavi istraživanjem tržišta. Iz ove kompanije još navode da je prodaja broja pametnih telefona i tableta u neverovatnom porastu, a da je prodaja kompjutera i laptopova pala što je navelo proizvođače da razmišljaju u drugom smeru.

“Spajanje sa ‘Motorolom’ je od suštinskog značaja za dalju evoluciju ‘Gugla’ i omogućiće nam da svojim korisnicima pružimo velika poboljšanja koja će im otkriti potpuno nova iskustva u korišćenju mobilnih telefona”, naveo je Leri Pejdž, suosnivač i direktor „Gugla”.

Čitav ugovor sa „Motorolom“ bi omogućio da „Gugl“ ugradi svoje softvere u sve „Motoroline“ uređaje. A analitičari kažu da bi ovo moglo da poboljša kvalitet aplikacija čime bi „Gugl“ ušao u oštru konkurenciju sa „Eplovim“ „App Store“. Za „Gugl“ bi ovo bilo naročito značajno zbog ograničenog broja aplikacija Androida za tablete gde „Gugl“ mora da sustigne „Epl“.

Biljana Tasić

Da bi ti telefon bio upotrebljiv u granicama normale moras da Jailbreakujes, i nedaj boze da ti dodje sestric dok ti je povezan iPhone na komp i slucajo klikne „install new iOS update“ onda Steve Jobs kaze: „pa pa“ i brickuje ti lepo telefon pa se slikaj!

(za one koji ne znaju sta je „brickovanje“ to je kad telefon dodje u stanje u kome niste sa njim ne mozete da radite zato se i kaze BRICK(Cigla na engleskom)) jer samo moze da vam sluzi onda kao parce drveta da se vrata ne zatvaraju sama…. A i zakonski ne mozete nista da uradite povodom toga, jer sitno ispisano stoji da vi niste vlasnik softvera na telefonu nego samo hardvera, a softver samo „iznajmljujete“ dok se sluzite istim.

Vladimir Cvetkovic

Apple postigao tržišnu vrijednost od oko 365 milijardi dolara što ga čini drugom najvrjednijom javnom kompanijom na svijetu. Prije 15 godina informatički div Apple bio je na rubu bankrota. Danas je to američka vlada. Kako javljaju gotovo si svjetski mediji, slijedeći treće tromjesečje, Apple sada ima više novaca (ili novčane protuvrijednosti) od američke vlade. Apple posjeduje 75,876 milijardi dolara dok vlada ima ‘svega’ 73,768 milijardi, piše portal TechCrunch .

No, znači li to da bi Apple mogao kupiti Sjedinjene Američke Države?

Naravno da ne. Američki BDP iznosi oko 14 bilijuna dolara, što je ogroman iznos čak i za Apple. Spomenutih 73 milijarde dolara je iznos kojeg američka vlada ima prije nego što dođu do same granice duga, oko čijeg se povećanja u posljednjih nekoliko dana prepucavaju Demokrati i Republikanci .

Međutim, to i dalje ne umanjuje činjenicu da Apple ima više ‘manevarskog prostora’ od američke vlade. To znači da postoji nekoliko kompanija koje bi Apple mogao kupiti dok SAD ne bi, kada bi to htjele.

Nakon što je cijena dionice Applea dostigla početkom tjedna rekordnu vrijednost od 400 dolara , malo se stabilizirala te je sada oko 390 dolara. Time je Apple postigao tržišnu vrijednost od oko 365 milijardi dolara što ga čini drugom najvrjednijom javnom kompanijom na svijetu, odmah poslije Exxona koji vrijedi oko 400 milijardi dolara.

***

ima li itko pametan da ovim polupismenim novinarima objasni stvarnu vrijednost neke firme i stvarnu istin o oko spekulativnog tržišta dionica i valuta odnosno roba burzovnih…

Elementarno znanje o dioničkom vlasništvu kazuje da je stvarna vrijednost neke kompanije sasvim različita od vrijednosti njenih dionica… alo dionice su privid igra zezancija… dionice su velika kladionica i špekulacija… dionice samo predstavljaju pravo izvlačenja profita i upravljanja kompanijom… a zar mislite da mnoge kompanije recimo imaju novca za otkupiti svoje vlastite dionice na tržištu od njenih dioničara… odvojite tržište dionica od proizvoddnje roba i usluga i njihovog prometa na tržištu… alo zar vam nije jasno da je to samo fikcija… mislite da INA vrijedi zaista koliko njene dionice vrijede na tržištu… ovo tržište dionica je u suštini otuđeno i nema veze s proizvodnjom… ako ja očekujem da ću dobiti profit onda kupujem dionice… ili da ću ih bolje prodati… kakve veze vrijednost Exonna ima s vrijednosti njihovih dionica… sutra se te njegove dionice mogu prodati na svjetskom tržištu za 1000 milijardi dolara novim vlasnicima ali to ne znači da Exonn ima toliku vrijednost…ima samo prividno- onaj koji bi htio preuzeti potpuno vlasništvo nad njime morao bi recimo dosadašnjim vlasnicima dionica isplatiti tih 1000 milijardi… ali novac ide dosadašnjim vlasnicima a ne firmi… novi vlasnik dobiva firmu ali ne može u nju investirati ni centa jer je sve predao ranijim dioničarima… ako bi se radilo o ulaganju u firmu to je nešto sasvim drugo. Firme više nemaju nadzor nad svojim dionicama to je isključivo vlasništvo dioničara i rast njihove vrijednosti ne znači da je firma vrijednija…i

Autor: Goran Vugrinec

Ta odluka se, kako piše WSJ, delimično objašnjava interesom „Gugla“ za ID posle neuspeha da kupi patente od kanadskog proizvođača telekomunikacione opreme „Nortela“ koje je uspeo da dobije konzorcijum sastavljen od „Epla“ i „Majkrosofta“.

ID, kompanija sa sedištem u Pensilvaniji čiji berzanski kapital iznosi 2,8 milijardi dolara, saopštila je da razmatra mogućnost prodaje.

WSJ je objavio da je ID vlasnik 8.000 patenata koji omogućavaju pre svega smanjenje mešanja razgovora tokom telefonskih poziva.

Predsednik Upravnog odbora ID-a Stiven Teri Klonc je ocenioda je perspektiva te kompanije dobra i istakao veliki rast njenog intelektualnog vlasništva u poslednjih godinu dana, jer važni akteri na tržištu mobilne telefonije sve više shvataju stratešku i ekonomsku vrednost vrste poslova kojima se ona bavi, prenela je francuska novinska agencija AFP.

Članovi ove crkve ili Korisnici (Users) su, moglo bi se reći, osobe sa opsesivnim Apple poremećajem koji se zalažu za sve što je Stiv Džobs napravio. To bi bilo to. Ovi ljudi veruju u sebe i svoje i sebi sličnima – imaju oko 20 i nešto godina, vrlo su zaljubljeni u tehnologiju (naveli smo koju), kunu se u pomenutu kompaniju i veruju da je sve njeno bolje od konkurencije a još imati Apple proizvod znači i biti na višoj socijalnoj lestvici.

Njihovo božanstvo nije bog. Oni primaju naređenja od Stiva Džobsa, osnivača kompanije koji se nikada nije izjasnio da je bolji od drugih ili da nije čovek. Dakle, veruju u čoveka. Oni su jedini koji će uz pomoć lepih inovativnih sprava dostići stanje pod nazivom „Macvana“, stanje transedentalne povezanosti sa svojom napravicom tako da naprava više neće primati naređenja već će se Korisnici pretvoriti u nju.

Oblici njihove prakse su celodnevna komunikacija sa svetom napravom, traženje posla koji će im biti plaćen tako što će im obaveza biti da ceo dan provedu sa njom. Verski praznik je dan izlaska proizvoda na tržište.

The United House Of Jon Stewart (Ujedinena crkva Džona Stjuarta)

Pratioci su politički pozicionirani levo i veruju da su američki politički sistem i mediji korumpirani, da je televizijski voditelj Džon Stewart odličan i da treba da se kandiduje za predsednika.

U samoj Kući postoji nejasnoća ko je, zapravo, na čelu. Svi se slažu da je Džon ubedljivo na vrhu, ali postoje i skeptici koji smatraju da je i njegov kolega Stiven Kolber negde blizu. Džon nije bog pa ga ni ne gledaju tako, ali se slažu da postoji samo jedan poglavar crkve i to je baš on.

Aktivnosti su pisanje pisama direktno vrhu, analiziranje kanala kao što su Si-En-En i Foks Njuz, slanje pisama urednicima, glasanje i blogovanje. Sve je vrlo intenzivno.

Verski praznici su svi oni koje Džon može okrenuti na šalu. Pa i 11. septembar i dan izbora.

The Church of Latter Day Hipster-Haters (Crkva onih koji mrze hipstere)

Pratioci su večito na internetu i smatraju da je svaki pokušaj da se po bilo čemu izdvojite, odnosno uvučete u zajednicu besmislen, degutantan i loš sam po sebi, da niko ne treba da prati modu već da se oblači u boje vremenskih prilika, elitizam je loš, sajt Tumblr.com je loš, slušanje manje poznatih muzičkih grupa je loše, ako imate više od 20 godina mora biti da ste loši.

Bog je zamišljen kao debeli umoran čovek u uskim pantalonama koji sedi ispred svog laptopa danonoćno i veoma je apatičan. On ne voli ljude ni izlaske.

Sve aktivnosti koje su hipsterske su loše, preskače se sve što je hipstersko, gradovi se napuštaju, škole napuštaju i sve zbog jednog hipstera. Svi ti koji ih ne vole i jesu hipsteri.

Verski praznici su dani kada izlazi dugo najavljivani blokbaster ili poslednja epizoda telenovele.

The Religion of New York City (Religija Njujorka)

Pristalice su previše ponosne osobe koje žive u Njujorku, obožavaju to što im je sve dostupno i što lako stižu na mesta gde se sreću i eventualno upoznaju sve gradske/svetske face.

Ono u šta se kunu pristalice ove religije su najčešće njihove fotografije ispred znamenitosti Jabuke, sa poznatim facama ili sa manje poznatim facama jer njima je sve dostupno, je li. Oni, zapravo, obožavaju sami sebe

Njihove aktivnosti su usko vezane za onlajn društvo. Neprestano tvituju i postavljaju statuse ne bi li nam svima dali do znanja gde su, šta jedu, sa kim jedu, šta su obukli i tako dalje. Njujork se tu postavlja u drugi plan, a borba oko toga koje veće božanstvo – oni ili grad, i dalje traje. Oni izlaze svakog petka i subote.

Verski praznici su Bruklinski muzički festival, sve žurke koje organizuju magazini „Vice“ i „Elle“ ili neki drugi kulturni velikani.

The Internet’s Angry Hordes (Pobesnele mase Interneta)

Vrlo su strogi kad je reč o internet gramatici, vole političku korektnost i staju uvek na njenu stranu, ne podnose greške u kucanju, niko ne treba da bude plaćen za tekst u kome postoje greške, niko ne treba da se izjašnjava o filozofiji ili da daje svoje stavove jer se to smatra „pametovanjem“, sav internet sadržaj se vrlo detaljno analizira i jure se urednici koji su objavili politički nekorektne tekstove…

Aktivnosti im se svode na francuski tost, svi ga vole. Ništa se ne zna o božanstvima, a o hrani samo ovo.

Sve čitaju i analiziraju, širenje stava odnoso ubeđivanja da ako njima nešto ne valja – nikome ne valja, komentarisanje i raspravljanje na sajtu Jutjub, potcenjivanje.

Verski praznici su dani bolesti, državni praznici.

***

Kako je pisac samo propustio Facebook religiju.
Karakterišu je pre svega prezir prema konvencionalnom druženju ( izlasci, odlazak na kafu, žurke ). Vernici zenskog roda se prepoznaju prema deformisanim ustima ( zbog pućenja istih ), problemima sa disanjem ( zbog sabijanja grudi ), a vernici muškog roda po navežbanom ( švalerskom ) pogledu, grbom na leđima ( zbog uvlačenja stomaka ). Veruju u sexualnu apstinenciju, jer se boje svakog kontakta osim virtuelnog. Sveštenici su likovi sa više od 10.000 prijatelja.
(Vlada,

***

Odakle ti ta definicija sekte? Religije veruju u jednog boga, a sektama to nije svojstveno?! Izvini, nemam nameru da te uvredim, ali nemam tačnijeg opisa od – čista glupost. Sekta je bilo koja mala verska zajednica. Ne postoji definisan broj sledbenika ispod koje se verska zajednica naziva sektom, a posle toga religijom. Sam pojam sekte je pogrdan način karakterizacije neke male verske grupe ili struje unutar neke religije. Hrišćanstvo je sekta za Budizam, budući da budista ima mnogo više od hrišćana na ovoj planeti. Na svu sreću, Budisti su fini tolerantan svet i ne bi sebi dozvolili da te uvrede na način na koji si ti uvredio njih.
Što se tiče Apple jevanđelista – taj sam! Samo što je tekst tendenciozan. Opis Apple usera-a u tekstu je plod zavisti i neznanja. Preporučio bih autoru da dve nedelje koristi bilo koji Apple proizvod, ali bez predubeđenja! Postao bi zavisnik posle tri dana!
(Bata Raka

***

Kompanija „Fejsbuk“ objavila je danas da je kod njih zaposlen 21-godišnji haker Džordž Hoc, sa nadimkom GeoHot, čuven po pirateriji „Eplovog“ mobilnog telefona „aj fon“ i „Sonijeve“ igračke konzole „plej stejšen 3″.

Hoc je, kako je saopštio „Fejsbuk“, zaposlen u toj kompaniji od 9. maja kao inženjer za razvoj softvera, preneli su francuski elektronski mediji.

Jedan od mladih Britanaca, osumnjičen za učešće u grupi hakera „Lulz sekjuriti“ – „LulzSek“ koja je izvršila niz napada na razne veb sajtove, pušten je istovremeno uslovno na slobodu.

Čuvena grupa hakera „LulzSek“ je, međutim, posle niza napada kojima je uzdrmala čitav Internet prostor odlučila da se rasformira, a pretpostavlja se da su se njeni članovi pridružili drugoj hakerskoj grupi „Anonimusi“.

U kompaniji „Soni“ su, istovremeno, ocenili da su u aprilu bili meta velikog informatičkog napada, jer su pokušali da zaštite svoje intelektualno vlasništvo, tom prilikom video igrice.

Tokom tog napada su ukradeni lični podaci 77 miliona korisnika „Sonijeve“ mreže za igranje video igrica PSN (PlayStation Network).

Ovog meseca je podneta tužba i u SAD-u protiv „Sonija“ zbog otpuštanja grupe zaposlenih u odeljenju za bezbednost Mreže dve sedmice pre piraterije.

Ukoliko sud prihvati „Apple-ov“ zahtev, „Samsung“ će imati rok od dva meseca da povuče te poizvode sa tržišta. Rat patenata između „Apple-a“ i „Samsung-a“ se na taj način nastavlja i doživljava svoju kulminaciju. Radi se o tome da obe kompanije odlučno traže zabranu u SAD-u mobilnih uređaja „one druge“.

Sa jedne strane se nalazi „Samsung-ov“ telefon „galaxy S“, a sa druge „Apple-ov“ telefon „iPhone“, a pitanje koje se postavlja je ko je koga kopirao. Kompanija „Netflix“, specijalizovana za pružanje usluga videa na zahtev – VoD, istovremeno pokušava da napravi tržišni prodor van SAD-a, tako da bi do kraja godine mogla da se pojavi u 43 nove zemlje južne Amerike i Kariba sa ponudom na španskom i portugalskom jeziku, pored engleskog. Prodor bi mogao da bude napravljen i na evropsko tržiste do 2012. godine, najpre u Španiji.

„Roba i usluge za koje Apple namerava da koristi iCloud nazivi identični su ili slični onima koje nudi kompanija iCloud Communications pod iCloud markom od svog osnivanja 2005. godine. Međutim, zbog globalnog medijskog izveštavanja o Apple iCloud servisu i kampanji koja je usledla, mediji i javnost ubrzo su počeli da povezuju termin iCloud sa Appleom, a ne iCloud Communications“, navode iz ove kompanije.

Od Applea se traži novčana nadoknada, ali i prestanak korišćenja ovog naziva. Kako je Apple jedna od kompanija koja često pokreće postupke protiv kompanija koje koriste nazive slične Appleovim, ali i pokušava da zaštiti ili je već zaštitila neke uobičajene reči kao svoj zaštitni znak, malo je verovatno da nije znala za postojanje kompanije pod ovim imenom, a kakav će epilog sudskog postupka biti, ostaje da se vidi.

Sedamnaestogodišnjak, identifikovan samo kao „Mali Dženg“, ispričao je lokalnoj televizijskoj stanici da je prodaju bubrega ugovorio putem interneta. Za njegovu „transakciju“ saznalo se tek kada je majka postala sumnjičava.

Ovaj slučaj ukazuje na način funkcionisanja crnog tržišta ljudskih organa u Kini gde je manjak donora doveo do unosne trgovine.

Sve je počelo kada je „Mali Dženg“ video oglas na internetu u kojem se donatorima organa nudio novac. Nakon što je operisan u jednoj bolnici, dobio je 3.392 dolara s kojim je kupio žarko željeni „ajped“ i laptop.

Kada ga je majka upitala otkuda mu te stvari i ožiljak, dečak joj je sve priznao. Policija je pokušala da nađe organizatore operacije, ali su oni nestali bez traga.

Kineske vlasti su 2007. zabranile prodaju organa i uveli praksu dobrovoljnih donacija u pokušaju da suzbiju ilegalnu trgovinu.

2. NFC
NFC tehnologija ili near-field communication, koja će omogućavati da se, između ostalog, telefon koristi poput kreditnih kartica tek počinje da se razvija. Mnogo je polemike da li će iPhone imati tu mogućnost, ali najverovatnije će Stiv Džobs i ekipa sačekati da NFC postane popularniji i primenljiv.

3. Ekran
Ovo je definitivno najvažniji segment svake generacije iPhone-a, pa su se nedavno na internetu pojavila kućišta u koja će biti smešten ovaj telefon. Ono što je odmah privuklo pažnju jeste da će ekran prekriti celu prednju stranu, tako da displej ide od ivice do ivice. Naravno, postoji mogućnost da se na kraju to i promeni.

4. Kamera
iPhone 4 trenutno ima kameru od 5 MP, a direktor kompanije Sony, Hauard Stringer dao je izjavu u aprilu da njegova kompanija sprema najbolje kamere za kompaniju Apple. Izvori kažu da će ova kamera imati 8 MP, kao i da će se blic nalaziti na potpuno suprotnom kraju od samog sočiva.

5. Datum izlaska
U početku su svi govorili da će se novi iPhone pojaviti već na leto. Sada je mnogo izvesnije da će premijeru doživeti na jesen, a jedan od zvaničnih distributera u Velikoj Britaniji “izlanuo” se i rekao tačan datum – 21. novembar.

Osim toga, „Eplova“ onlajn prodavnica aplikacija „Ep stor“ potukla je sve rekorde prodajom više od 10 milijardi aplikacija otkako je osnovana 2008. godine, sa 280.000 naslova, od čega je čak 37.000 igrica.

Primera radi, od konkurencije „Stim“ u katalogu ima oko 1.100 naslova, „Iksboks“ nešto više od 1.300, a Vi prodavnica samo 576. Najprodavanija igrica na svetu je „Angry Birds“, koja je od 2009. godine skinuta više od 6,5 miliona puta. Među najpopularnijim igricama su i „Tap tap revenge“ i „Plants Vs Zombies“.

Moglo se naslutiti da će doći do velikih problema već na početku otvaranja radnje kada su kolone ljudi nahrlile zbog novog aj peda 2. Ljudi su bili nestrpljivi i gurali su se kako bi ušli u objekat. Frka je nastala u trenutku kada je zaposleni pokušao da ukloni ljude za koje je sumnjao da su se progurali preko reda.

Nastao je opšti metež i svađe, i neko je razbio staklo radnje. Kada se staklo raspršilo, petoro ljudi završilo je sa povredama a jedan muškarac je čak dobio udarac flašom u glavu. Poslodavci su bili primorani da zatvore radnju.

- Bili smo primorani da zatvorimo radnju kada je rulja počela da se buni. Sigurnost zaposlenih i mušterija nam je na prvom mestu i pokušali smo da se odbranimo – ispričala je portparolka ove filijale.

Međutim, zahvaljujući patentu kojeg je kompanija zaštitila može se zaključiti kako Apple pomoću prikupljenih podataka namjerava stvoriti kartu vlasnika iPhonea koju će povezati s gotovo svime, od fotografija koje uslikate do financijskih transakcija koje obavite.

Prikupljeni će se podaci slati i trećim stranama bez znanja i pristanka vlasnika telefona. Nagađanja što točno Apple radi i što će raditi s podacima već su sada izazvala paniku među korisnicima iPhonea zbog snažne povrede privatnosti.

Apple još uvijek nije iznio službeno stajalište oko spornog otkrića do kojeg su prošlog tjedna došla dvojica stručnjaka, Pete Warden i Alasdair Allan.

No, u povratnom mailu jednom od uplašenih klijenata Jobs je vrlo sažeto odgovorio na pitanje oko toga. Prema stanici MacRumors, upit zabrinutog klijenta glasio je: Možete li mi molim vas pojasniti potrebitost alata za pasivno praćenje lokacije koji se nalazi u mom iPhoneu? Vrlo je uznemirujuće znati da se moja točna lokacija bilježi svakog trenutka. Molim vas da mi to pojasnite prije nego što prijeđem na Droid (operativni sustav Googlea). Oni me ne prate.

- Mi ne pratimo nikoga. Informacije koje kruže naokolo su lažne – kratko je rekao Jobs te dodao kako i uređaji s Androidom također prate lokacije svojih korisnika.

Iako se Jobs rijetko kada sam uključuje u direktnu komunikaciju s korisnicima, ovaj njegov pokušaj potkopan je patentom kojeg je jedan od njegovih starijih inženjera predao u patentni ured.

Ronald Huang predao je prošlog mjeseca u američki patentni ured aplikaciju 12/553,554 koja detaljno opisuje kako Apple planira stvoriti kartu ‘Povijest lokacija’ koja bi se mogla pretraživati.

Internetska strancia Gawker.com navodi kako postoji mogućnost da će se podaci s te karte povezivati i s fotografijama, financijskim transakcijama, dolaznim i odlaznim pozivima i porukama, korištenjem interneta…

Patent jasno naglašava kako će se podaci slati na računalne poslužitelje trećih strana bez dozvole korisnika telefona. Apple se već sada našao na snažnom udaru javnosti, ali i političkog vrha zbog tog špijunskog skandala. Zatražene su i brojne istrage te ispitivanja. Novinari WSJ otkrili su kako Appleovi uređaji prikupljaju informacije o lokaciji čak i kada su lokacijske usluge ugašene .

Podaci o lokaciji najvrjednija su informacija koju vaš mobilni uređaj može nekome predati jer oglašivačima i drugim stranama ne samo da govori gdje ste bili već i gdje ćete doći te što biste mogli kupiti kada tamo dođete.

Ukoliko ste se pitali zbog čega Microsoft ne požuri sa svojim softverom, pre nego što iOS i Android tableti zauzmu najveći deo tržišta, odgovor možda možete pronaći u izjavi Krega Mandija, zaduženog za istraživanje i strategiju u Microsoftu, koji tablete vidi kao „prolaznu modu“. U izjavi koju je preneo ITWire, Mandi kaže da postoji značajna razlika između mobilnog i prenosivog.

„Mobilno je ono što koristite kada ste u pokretu, a prenosivo, ono što nosite sa sobom i onda koristite. Vi danas vidite tablete koji su negde između, i iskreno, ja ne znam hoće li taj prostor opstati“, rekao je on. On je dodao i da su tableti namenjeni pre svega konzumaciji, a ne stvaranju sadržaja, i da nije sigurna hoće li takva kategorija proizvoda nastaviti da postoji.

Snimljen je s leđa, potpuno neprepoznatljiv. Mršav, pomalo pogrbljen, jako prorijeđene kose i kože naborane na obrazu kao u kakvog starca. Steve Jobs na fotografiji objavljenoj u prošlotjednom broju američkog tabloida National Enquirer, dok izlazi iz Stanfordskog centra za rak u Palo Altu, izgleda zastrašujuće. Iako liječnici tvrde da je nemoguće na temelju fotografije procijeniti koliko je nekome ostalo života – pa je zato tvrdnja američkog tabloida o tome kako je Jobsu preostalo još samo šest tjedana neutemeljena i skandalozna – činjenica je da čovjek pomisli, gledajući te fotografije, kako je Jobsu zbilja ostalo malo vremena. Ne šest tjedana, nego možda šest sati. Ili šest minuta.

Steve Jobs (55) odabrao je ne govoriti o svojoj bolesti, iako se otprije zna da boluje od raka gušterače i da je 2009. bio na transplantaciji jetre. Sredinom siječnja objavio je da odlazi na trajni odmor, kako bi se posvetio svome zdravlju. To mu je treći odmor, zbog zdravstvenih razloga, u posljednjih sedam godina. Iz perspektive Applea, što se manje govori o Jobsovoj bolesti, to je bolje. Od objave fotografija u National Enquireru, dionice Applea pale su za 3,5 posto. No, njihova se vrijednost jednako tako i podigla nakon što je objavljeno da je Jobs, iako bolestan, nastavio raditi od kuće.

Sve to nalikuje situaciji otprije sedam godina. U listopadu 2003., dok je informatički svijet brbljao o tome koji će novi gadget Steve Jobs uskoro predstaviti, čelni čovjek Applea bio je suočen s pitanjem života i smrti. Tijekom rutinskog pregleda abdomena liječnici su mu otkrili tumor na gušterači. Iako takva dijagnoza najčešće znači trenutnu smrtnu presudu, biopsija je otkrila da Jobs boluje od rijetkog – ali i izlječivog – oblika bolesti. Ako se tumor kirurški ukloni, njegove prognoze za preživljavanje bile su jako optimistične; većina onih koja je odmah otišla na operaciju, preživjela je još najmanje 10 godina.

Na užas njegovih najbližih, Jobs je razmišljao o tome da uopće ne ode na operaciju. Budist i vegetarijanac, Jobs je prilično skeptičan prema konvencionalnoj medicini. Odlučio je da će rak gušterače liječiti alternativnim metodama, a operaciju je planirao izbjeći posebnim režimom prehrane. Devet je mjeseci Jobs tjerao svoje, dok je Appleov odbor direktora i izvršni tim agonizirao nad situacijom, kao i time trebaju li išta reći investitorima. Na Jobsa se oduvijek gledalo kao na nezamjenjivog; osobno odgovornog za baš sve – od stvaranja iPoda do odabira kuhara u tvrtkinoj kafeteriji. Vijesti o njegovoj bolesti mogle bi kompaniju baciti na koljena. Stoga je odbor direktora odlučio ništa ne reći.

Na kraju, alternativa nije pomogla. Jobs je morao na operaciju koja je obavljena 31. srpnja 2004., u Medicinskom centru Sveučilišta Stanford u Palo Altu, blizu njegova doma. Idućeg dana, u pomalo ekstatičnom mailu zaposlenicima, koji je poslije proslijeđen i javnosti, Jobs je objavio da se bio suočio sa smrću i da je izliječen. Uvjeravao je sve kako će se na poslu pojaviti već u rujnu. Bio je uvjerljiv, jer su dionice toga dana pale samo 2,4 posto.

Jobs je o toj agoniji javno pričao samo jednom, na danas već slavnom predavanju studentima sa Stanforda, u lipnju 2005. Bio je to fantastičan govor; jedan od onih koji tjeraju suze na oči. I posljednji u kojem je otkrio išta privatno o sebi. Kreativna, poslovna priča Stevea Jobsa već je mnogo puta ispričana: bio je čudo od djeteta koje je u 21. godini osnovalo jednu od najjačih tvrtki na svijetu, Apple, s partnerom Steveom Wozniakom, u garaži svojih roditelja 1976. Do 25. godine vrijedio je već 200 milijuna dolara, na naslovnicu časopisa Time dospio u 26., a iz vlastite tvrtke izbačen je u 30. godini, 1985. U Apple se vratio u velikom stilu jedanaest godina poslije, a od 1997. čelni je čovjek. Danas se Jobs smatra prototipom onoga što Amerikanci nazivaju “entrepreneurom”; definicija načelno obuhvaća poslovnog čovjeka, ali poslovnog čovjeka sa snažnom idejom, u Jobsovom slučaju idejom koja je, preko njegovih proizvoda, zarazila čitav svijet i oblikovala naš svakodnevni život.

Za to je tip, koji se u javnosti uvijek pojavljuje u crnoj dol­čeviti, trapericama i tenisicama, a iz inata vozi Mercedes bez registarskih pločica, platio priličnu cijenu. Njegovi suradnici još veću. Jobs, naime, nije poznat kao ugodna osoba: s vremena na vrijeme svoje podčinjene natjera u suze, a kad dobije napadaj bijesa, otpušta sve redom. Kako Jobs uspijeva pomiriti te svoje krajnosti – beskrajnog kreativca s jedne strane i djetinjastog tiranina s druge – nikome zapravo nije jasno, iako su deseci knjiga pokušali raščlaniti taj “karakterni” fenomen. Jedan od bivših Appleovih direktora, Jean-Louis Gasse, fenomen podvojenog Jobsa ovako je objasnio: “Demokracija ne rađa sjajne proizvode. Potreban vam je sposoban tiranin.” Kad su bivšu Appleovu glasnogovornicu Laurence Clavere pitali kako se nosila sa svojim ćudljivim šefom, ona je odgovorila kako, prije nego što uđe na sastanak, uđe u mentalno stanje borca s bikovima: “Pretvaram se da sam već mrtva.”

Sam Jobs na svijet gleda binarno. Proizvodi su ili “ludo veličanstveni” ili “sranje”. Suradnici su ili genijalci ili “nesposobni idioti”. Čovjek je ili osuđen na smrt od raka ili je “izliječen”. Nema sredine. Naprosto nikada nema sredine. Imajući na umu njegov privatni život, odnosno ono malo što se o njemu zna, možda neke stvari postaju jasnije. Jedan od najvažnijih ljudi u Jobsovu životu zenbudistički je svećenik Kobun Chino, njegov duhovni učitelj i osoba koja je vjenčala Jobsa i Laurene Powell u ožujku 1991. Upoznali su se godinu prije, na Stanfordu, dok je držao predavanje. Razmijenili su brojeve telefona i Jobs je krenuo na poslovnu večeru. “Stajao sam na parkiralištu i razmišljao: ‘Da mi je ovo posljednja noć na svijetu, bih li je proveo na poslovnom sastanku ili s ovom ženom?’ Potrčao sam preko parkirališta i pozvao je na večeru. Pristala je, odšetali smo do grada i otad smo zajedno”, ispričao je. Par danas ima sina Reeda Paula Jobsa (1991) i dvije djevojčice Erin (1995) i Eve (1998).

Tu je situacija jasna i čista, no Jobs, što je manje poznato, ima dva para roditelja – Claru i Paula Jobsa, radnike iz Kalifornije koji su ga usvojili kao bebu, te biološke roditelje, s time da je majku, Joanne Simpson, pronašao tek kad je odrastao, i to uz pomoć privatnog detektiva. Tu je i njegova prva ozbiljna djevojka Chrisann Brennan, s kojom je dobio izvanbračno dijete, kćer Lisu. A tu je i Jobsov biološki otac, Abdulfattah “John” Jandali, sirijski musliman, o kojem Jobs nikada nije govorio u javnosti. Priča o roditeljima posebno je tužna. Joanne i Jandali postali su roditelji s 23 godine, dok su studirali na Sveučilištu Wisconsin. Samo nekoliko mjeseci nakon što su sina dali na usvajanje, odlučili su se vjenčati i uskoro dobili još jedno dijete, koje su odlučili “zadržati”: kćer Monu Simpson, danas prilično poznatu spisateljicu koja, sve do odrasle dobi, nije imala pojma da ima brata. Kao uostalom ni on da ima sestru. Šarmantni i perspektivni Jandali napustio je suprugu i četverogodišnji kćer, seljakao se od posla do posla, kao profesor političkih znanosti. Danas, kad ima 78 godina, radi kao direktor za hranu i piće u Boomtown Hotel & Casino, u blizini Rena.

Kao i njegovi biološki roditelji, i Steve Jobs je prvo dijete dobio izvan braka, također u 23. Opet slično kao roditelji, i on se teško nosio s osjećajem odgovornosti. Iako već tada bio jako bogat, dvije godine je negirao da je otac male Lise, i to u vrijeme dok je njezina majka živjela od socijalne pomoći. U jednom se trenutku čak zakleo, sudskim dokumentom, da on nikako ne može biti Lisin otac jer je “sterilan i neplodan, i kako takav, nije bio fizički sposoban začeti dijete”. Kasnije je ipak priznao da je Lisin otac.

Kad je Jobs imao 17 godina, pročitao je citat koji je išao otprilike ovako: “Ako živiš svaki dan kao da ti je posljednji, jednog dana ćeš sigurno biti u pravu.” Prilično ga je impresionirao i u godinama koje su uslijedile, nije prošao dan a da se ujutro, pred ogledalom, nije upitao: “Da je danas posljednji dan moga života, bih li radio ovo što planiram raditi danas?”

Kad god bi odgovor bio ne, znao je da nešto mora promijeniti. Činjenica da je neprestano imao smrt na umu; da se neprestano podsjećao da će jednoga dana umrijeti, natjerala ga je da u životu donose najvažnije odluke.

“Nitko ne želi umrijeti. Čak ni ljudi koji žele otići u raj, ne žele umrijeti da bi onamo stigli. A ipak, smrt je odredište koje svi dijelimo. Nitko ga nije izbjegao. I tako je kako treba biti, jer je smrt, vjerojatno, najbolji izum života. Smrt je ta koja nam mijenja život. Čisti nas od staroga kako bi napravila mjesta za novo.”

Hoće li mu uspjeti i ovaj put?

Tanja Tolić

U pitanju je aplikacija „Tactical Nav“, koja vojnicima omogućava da neprijateljske položaje i kretanje fotografišu ili obeleže na geografskim kartama, i da koordinate pošalju svojoj komandi. Na ideju za ovu aplikaciju kapetan Džonatan Springer došao je, kako priča, u snu.

„Video sam da mnogi vojnici imaju ajfon, i pomislio sam zašto vojska to nekako ne bi iskoristila“, rekao je Springer.

Nakon što mu se ideja javila, on je marljivo radio na tome da je realizuje i uložio je u njen razvoj oko 30.000 dolara. Program se pokazao kao dobar, i u februaru bi trebalo da se nađe u ponudi „Eplovog“ „Ajtjunz-šopa“, po ceni od 99 centi.

Šta aplikacija „Tactical Nav“ zapravo radi? Ona GPS signal ‘ajfona’ koristi za navigaciju, tako da vojnici mogu da na geografskim kartama obeleže, odnosno fotografišu kretanje i položaje neprijateljskih snaga. Koordinate zatim mogu da pošalju svojoj komandi, kako bi ova eventualno naredila vazdušne napade, ili poslala podršku u helikopterima.

Springer tvrdi da su prve probe ove aplikacije, na istoku Avganistana, dale u metar precizne rezultate, po preciznosti slične onima GPS uređaja koje koristi vojska Sjedinjenih Američkih Država.

Tehnika narodu. I umjetnicima.

Vrlo uspješna jesenska sjevernoamerička turneja na kojoj je ovaj “virtualni” pop bend uključio polovicu The Clasha (Paul Simenon na basu i Mick Jones na gitari), a na albumu “Plastic Beach” ugostio Lou Reeda i Mark E. Smitha iz kultne post-punk grupe The Fall, poslužila je Damonu Albarnu da na spomenutom iPadu kreira album “The Fall” i potom ga tek dodatno uglanca u studiju.

OK, ako ćemo tjerati mak na konac, imali su Gorillaz sa sobom, baš poput Stonesa na Azurnoj obali početkom 70-ih, vlastiti mobilni studio, no doista je iPad bio osnovni alat Damonu Albarnu da kreira album koji se doima poput dnevničkih zapisa s turneje i audio skica iz hotelskih soba, s aerodroma i s autoputa što ga na filozofskoj razini dovodi u vezu s Brianom Enoom i njegovom atmosferičnom glazbom za aerodrome, odnosno s Kraftwerkom i njihovom elektronskom glazbom inspiriranom autoputevima i sintisajzerima. Kretanje, pozadinski šumovi, promjene zvučnih kulisa, često u skladu s mjestom ili gradom na kojem je nastao određeni audio zapis i oslanjanje uglavnom na elektronske zvukove iPada, uz tek sporadičnu uporabu drugih instrumenata poput akustične gitare, osnova su virtualnog poklon-albuma Gorillaza koji od 26. prosinca možete besplatno downloadati s internet stranice benda.

I za kraj, opet malo o tehnici. Nekoć su glazbenici, kad su htjeli usput snimiti neke glazbene ideje – da im ne pobjegne inspiracija – koristili popularne, jeftine i za uporabu jednostavne Tascamove četverokanalne kazetofone zvane i portastudio. Na jednom takvom Springsteen je snimio remek-djelo “Nebrasku”. Danas se to može na iPadu, ali jedno je ostalo isto. Čovjek mora imati inspiraciju, ideju i dobru pjesmu. Albarn je povremeno na iPadu napiknuo dobru pjesmu, ali “The Fall” unatoč napretku tehnike nije “Nebraska”.

U njihovom izveštaju navedeno je da su zaposleni kod Apple dobavljača dovođeni u stanje trovanja i hendikepa, čitave grupe ljudi i kvartovi su trovani, a registrovana su i teža kršenja prava, interesa i dostojanstva radnika.

„Apple jedino brine o ceni i kvalitetu svojih proizvoda ali ne i o okolilni i društvenoj odgovornosti“, rekao je Ma Jun, član Instuta za zaštitu životne sredine. Apple je ove tvrdnje demantovao tvrdeći da se svi kineski dobavljači redovno nadgledaju. Osim Applea, kritikovani su i Nokia, LG, SingTel, Sony, Ericsson, a pohvaljeni su Hewlett-Packard, Vodafone, Samsung, Toshiba, Sharp, Hitachi, BT i Alcatel-Lucent, koji su učinili neke korake da se situacija poboljša, navodi se u ovom izveštaju.