Ove visoko energetski nabijene čestice obično prođu pravo kroz našu planetu a da ih i ne registrujemo, ali naučnici se nadaju da će uz pomoć budućeg teleskopa ispod vode, daleko gušće od vazduha, moći da prate njihov trag i sagledaju svemir na potpuno nov način. Projekat, koji finansira Evropska unija, možda će otkriti nove detalje o najmoćnijim događajima u našem univerzumu, uključujući supernove i “Veliki prasak”.

„Jedna od najuvrnutijih stvari u vezi ovog teleskopa je ta što ćemo, umesto gore, gledati na dole”, rekao je Tompson.

Novi uređaj, nazvan Multi-kubni kilometarski neutrino teleskop ili KM3Net, mogao bi pomoći i pri otkrivanju potpuno novih, nepoznatih fenomena koji se ne mogu detektovati konvencionalnim metodama za posmatranje neba.

“Ovo će otvoriti novi prozor u naš univerzum”, izjavio je Li Tompson, predavač neutrino fizike na Univerzitetu Šefild, koji radi na projektu KM3Net.

Manji prototip KM3Net-a već je operativan – postavljen je kod južne obale Francuske i očekuje se da će rad na većem prototipu početi u sledeće tri godine.

Za izgradnju pravog teleskopa biće upotrebljeno više od 12.000 senzora veličine plastičnih lopti za plažu. Niz detektora na žicama dužine oko 800 metara biće potopljeno od morskog dna na gore, oko tri kilometra ispod površine, a održavaće se u vodi uz pomoć bova.

Neutrini su elementarne subatomske čestice za koje se smatra da potiču iz ostataka eksplodirajućih zvezda ili supermasivnih crnih rupa. Ove čestice, koje putuju brzinom bliskoj svetlosti, većinom prolaze kroz Zemlju bez štetnih posledica, ali se povremeno ipak sudaraju sa atomima.

Pri sudaru se otpuštaju druge čestice – muonse – i talas šoka koji prouzrokuje kratak bljesak plave svetlosti, koja se može detektovati senzorima. Prateći trag ove svetlosti fizičari će moći da odrede izvor neutrino i izgrade novu sliku o nebu.

Zvijezdu nazvanu VFTS 102 otkrio je međunarodni tim znanstvenika u Znanstvenom institutu svemirskog teleskopa (Space Telescope Science Institute) u Baltimoreu. Članovi tima Selma de Mink i Daniel Lennon koristili su Vrlo Veliki Teleskop ( European Southern Observatory’s Very Large Telescope ) Europskog južnog opservatorija smještenog u Opservatoriju Paranal u Čileu. Brzo rotirajuća zvijezda nalazi se u susjednoj patuljastoj galaksiji, Veliki Magellanov oblak , smještenoj oko 160 tisuća svjetlosnih godina od Zemlje.

Astronomi smatraju kako zvijezda ima vrlo nasilnu prošlost te da je izbačena iz binarnog solarnog sustava eksplozijom svoje partnerske zvijezde.

Otkriveno je i kako se zvijezda, koja je 25 puta masivnija od Sunca te čak 100 tisuća puta sjajnija, kreće svemirom drugačijom brzinom od svojih susjeda. Upravo bi ta razlika u brzini mogla značiti da je VFTS 102 zapravo – odbjegla zvijezda. Nakon što je njezin partner u binarnom sustavu postao supernova, eksplozija je VFTS 102 gurnula na svemirsko putovanje.

Znanstvenici sugeriraju da je zvijezda život počela kao dio binarnog solarnog sustava. Ukoliko su dvije zvijezde bile vrlo bliske, plinovi s jedne mogli su prelaziti na drugu i tako ubrzavati rotaciju VFTS 102. Nakon kratkog života od 10 milijuna godina, masivni je partner VFTS 102 eksplodirao i izbacio zvijezdu iz sustava. To objašnjava obje anomalije pronađene na VFTS 102.

Kako se urušio sam u sebe zvijezda partner od VFTS 102 pretvorila se sigurno u pulsar. Zanimljivo je kako se u neposrednoj blizini VFTS 102 i nalaze ostaci supernove i pulsar, no još nije poznato je li to njezin ‘rodni sustav’.

No, znanstvenici još uvijek ne mogu biti potpuno sigurni što se dogodilo.

- Ovo je vrlo uzbuđujuća priča jer objašnjava svaku od neuobičajenih odlika koje ova zvijezda ima. VFTS 102 pokazuje neočekivane strane kratkog, ali dramatičnog života najtežih zvijezdi – objasnio je Philip Dufton s Kraljevskog sveučilišta u Belfastu.

Ona je verovatno svega tri puta masivnija od naše zvezde, što je opasno blizu minimalnoj količini mase potrebne da se stvori crna rupa na prvom mestu. Našem Suncu, radi primera, nedostaje dovoljno mase da formira crnu rupu na kraju svog životnog ciklus.

Da je originalna zvezda crne rupe bila išta manja, nedostajalo bi joj gravitacije da se uruši. Samim tim, ova mala crna rupa ima “jači stisak” od onih sa 10 milijardi puta većom masom od Sunca.

Crna rupa, nazvana IGR J1 7091-3624, deo je binarnog sistema. Deli sistem sa normalnom zvezdom, od koje crpi gas i stvara masivni disk materijala oko sebe, kako se vidi na umetničkoj viziji na fotografiji.

Stelarna materija, uglavnom gas, zagrejava se do nekoliko miliona stepeni i počinje da emituje X-zrake, u specifičnoj šemi nazvanoj “otkucaji srca”. Ta šema je uzrokovana regularnim ciklusima materije koja se kupi u crnoj rupi od susedne zvezde. Izbacivanje X-zraka privremeno odbacuje gas od crne rupe, što uzrokuje cikličnu šemu koja podseća na otkucaje srca.

Najmanja crna rupa nalazi se na oko 16.000-56.000 svetlosnih godina od Zemlje.

Naučnici pretpostavljaju da bi dve novootkrivene crne rupe mogle da budu ostaci kvazara iz rane faze univerzuma. One su po masi slične mladim kvazarima i do sada su bile dobro skrivene. Pronađene su uz pomoć zemaljskih teleskopa i teleskopa Habl, koji se nalazi u svemiru.

Tim Andaluzijskog Instituta za Astrofiziku u Granadi, koji predvodi Christina Thorne, a u kojem se nalazi i Mimica, pregledali su podatke koje je sakupio NASA-in svemirski teleskop SWIFT kako bi pronašli uzrok dugotrajnog zračenja gama zraka.

Ovo zračenje, obično u trajanju od 20 do 40 sekundi, izbacuju crne rupe, koje nastaju nakon smrti masovnih zvijezda. Mlaz materije i zračenja koje izbacuje ovo tijelo dostižu gotovo brzinu svjetlosti, a energija koja se na taj način stvara ekvivalent je energiji koju bi Sunce izbacilo u 10 milijardi godina. Ali zvijezda GRB 101225A ima bljesak koji traje pola sata, što je fenomen koji do sada nije mogao biti objašnjen.


Mimica i kolege su predložili teoriju koja navodi kako je ovo nebesko tijelo nastalo spajanjem neutronske zvijezde sa helijevom jezgrom džinovske ‘obične’ zvijezde. Neutronska zvijezda ‘pojela’ je jezgru zvijezde, a polusatni fenomen rezultat je (gotovo) jedinstvenog slučaja u svemiru. Sličan fenomen zabilježen je i 2006. godine, a ti podaci su samo potvrdili teoriju tima iz Granade.

Znanstvenici ne mogu u vidljivom spektru svjetlosti promatrati centar naše galaksije zbog brojnih prepreka, poput oblaka plina i prašine, no Hubbleova infracrvena kamera može zaviriti kroz njih. Upravo zahvaljujući tome znanstvenici imaju pristup do sada neviđenim prizorima Mliječnog puta, ali i drugih galaksija.

Na fotografiji, obojanoj crveno kroz filter koji otkriva sjaj ioniziranog vodika, lako se mogu vidjeti masivne zvijezde ‘razbacane’ po cijeloj panorami, ali i sam centar galaksije prepoznatljiv po snažnom isijavanju ioniziranog vodika koji okružuje supermasivnu crnu rupu.

Astronomi su iz Kalifornije detektovali najbližu i najsjajniju supernovu tog tipa u poslednjih 25 godina, hvatajući svetlucanje male umiruće zvezde koja je od nas daleko 21 milion svetlosnih godina.

Otkriće, objavljeno sredinom prethodne nedelje, napravljeno je na Palomarskoj opservaotriji i uz pomoć super kompjutera na Berkliju. Rano otkriće eksplozije ovako bliske zvezde, napravilo je pravu pometnju među astronomija, i amaterima i profesionalcima. Svi oni očekuju da posmatraju supernovu sa teleskopima koji su ima na raspolaganju, uključujući i Hablov svemirski teleskop.

Naučnici sa Univerziteta u Kaliforniji, koji stoje iza ovog otkrića (pod pomalo čudnom oznakom PTF 11 kly), smatraju da će ovaj retki fenomen, biti verovatno najistraživanija supernova u istoriji.

PTF 11 kly je otkrivena u galaksiji pod imenom Vetrenjača u sazvežđu Velikog Medveda. Na udaljenosti od oko 21 milion svetlosnih godina ova supernova se praktično nalazi u našem komšiluku.

Dosadašnja otkrića ovim 48-inčnim teleskopom na Palomarskoj opservaotriji su bila supernove na udaljenosti većoj od 1 milijarde svetlosnih godina, pa je njihova svetlost bila dosta slaba da bi ona bila interesantna široj publici.

Ova supernova je detektovana prvi put 24. avgusta i već za jedan dan je postala 20 puta sjajnija. Očekuje se da maksimum sjaja dostigne tokom ovog vikenda, kada će postati vidljiva svim ljubiteljima neba kroz dvoglede oili male teleskope. Tom prilikom će sve zvezde u ovoj galaksiji biti zasenjene svetlošću ove supernove.

Supernova je eksplozija zvezde koja izbacuje ogromnu energiju za izuzetno kratak vremenski period. Sjaj supernove u odnosu pre eksplozije se poveća više miliona puta. Posle eksplozije sjaj postepeno opada tokom nedelja i/ili meseci. Supernova u jednom kratkom roku zasenjuje svojim sjajem celu svoju galaksiju. Suncu bilo bi potrebno oko 10 milijardi godina da proizvede energiju jedne prosečne supernove tipa II. Ali Sunce je, dakako, isuviše malo da bi ikada moglo da postane supernova.

Supernova ovog tipa, Tipa 1, nastaje kada supermasivni i gusti beli patuljak, zvezda veličine Zemlje, sa masom sličnoj Sunčevoj, eksplodira kao gigantska termonuklearna bomba. Eksplozija raznosi materiju u svim smerovima, brzinom koja može biti i 10% brzine svetlosti. Od ove materije će biti izgrađene neke buduće zvezde i planete.

Slične supernove su i ranije detektovane u ovoj galskiji (1909, 1951. i 1970. godine), ali je ovog puta oprema mnogo sofisticiranija. Zato ova rana detekcija daje naučnicima pogled na ovaj fenomen bez presedana.

Za astronome je pravi zgoditak posmatranje supernovih iz naše Galaksije. Tokom istorije u našoj Galaksiji dokumentovane su najmanje tri pojave supernovih. Stari Kinezi su zapisali da su videli supernovu 1054. godine. Pojavila se sjajna zvezda koja se mogla uočiti čak i po dnevnom svetlu. Danas ostatke ove eksplozije poznajemo, i to je Krab maglina u sazvežđu Bika. Naredna supernova je zabeležena 1572. godine i poznata je kao Tiho Braheova zvezda. Naredna, Keplerova supernova, kako se naziva, pojavila se na nebu 1604. godine.

U galaksiji veličine Mlečnog puta statistički trebalo bi da se dogodi prosečno jedna supernova svakih 100 godina. Ipak, poslednja supernova u Mlečnom putu za koju mi znamo se dogodila pre više od 4 veka. Veliki deo Galaksije mi ne možemo videti usled apsorpcije prašinom koje najviše ima u pravcu središta Mlečnog puta. Ali, ipak, astronomi već dugo čekaju da konačno vidimo eksploziju supernove u našoj Galaksiji.

NIKOLA BOŽIĆ

Unatoč tome što predstavljaju najdestruktivniju silu u svemiru koja upija sve što joj se nađe na putu, ruski znanstvenik Vjačeslav Dokučaev tvrdi da bi u njima mogao postojati život. Svoj zaključak iznosi na temelju proučavanja fotona koji mogu preživjeti u pojedinim regijama crne rupe. Ukoliko fotoni mogu opstati, pretpostavlja se da je moguć i oblik života duboko unutar rupe i to daleko razvijeniji od ljudske vrste.

Masivne crne rupe predstavljaju gravitacijsku silu koja privlači sve oko sebe, uključujući svjetlost. Pretpostavlja se da zbog toga sve što uđe u nju biva uništeno. Međutim, istraživanja vezana za fotone ohrabrile su znanstvenika s moskovskog Instituta za nuklearna istraživanja da razmotri i druge mogućnosti, piše Daily Mail.

Unutar nabijene rotirajuće crne rupe postoje područja gdje fotoni mogu opstati u stabilnim periodičkim orbitama. Dokučaev je u svojim radovima zaključio da ukoliko mogu postojati povoljne orbite za fotone, nema razloga da ne postoje i veći predmeti, poput planeta. No, problem je doći do takvih mjesta. Ona postoje preko ruba crne rupe, kojeg još zovu i ‘točka bez povratka’, gdje se preklapaju prostor i vrijeme. Iza udaljenog horizonta postoji još jedno područje, tzv. Cauchyev horizont, unutar kojeg bi mogao postojati život.

Bića koja bi se razvila u uvjetima masivnih fluktuirajućih sila bila bi daleko razvijenija od bilo kakvog oblika života nama poznatog, prema Dokučaevu. Međutim, živjele bi dobro skrivene od drugih. Prepreka za njihovo otkrivanje i dalje ostaje enormna gravitacijska sila crnih rupa, koje onemogućuju i da se provjeri Dokučaevljeva teorija, prenosi dnevno.hr

Izvor: http://www.znanost.com/clanak/u-masivnom-crnilu-postoji-zivot-razvijeniji-od-ljudske-vrste/#ixzz1bhg6FAyZ

Naime, mnogi fizičari danas smatraju da je svemir nastao ni iz čega, u velikom prasku, što pak znači da se ništa na neki način pretvorilo u nešto. Kako je to moguće? Zanimljiv i popularan odgovor na ovo pitanje daje video film objavljen u New Scientistu.

Poznati svemir ima promjer od oko 93 milijarde svjetlosnih godina. Ispunjen je materijom mase od oko 10 na 54 kg (broj u kojem iza jedinice na početku slijede 54 nule). Ipak, fizičari smatraju da je nastao iz ništavila u velikom prasku prije nekih 14 milijardi godina. Kako se to dogodilo, vjerojatno je jedno od temeljnih pitanja znanosti. Dakle, kako ni iz čega može nastati nešto?

Sve počinje entropijom koja je zapravo samo znanstveni naziv za nered. Ništa nije toliko bez reda kao ništavilo. Ništa možete miješati, mućkati i razmještati i opet ćete dobiti ništa. S druge strane, nešto je uvijek uređeno. Ne možete izokrenuti atom, a da ipak ostane atom. Dakle, ništa ima veću entropiju od nečega, a ukupna entropija se nikada ne smanjuje. Iz toga proizlazi da se ništa nikada ne može pretvoriti u nešto. Međutim, čini se da u ovoj ideji postoji kvaka. Naime, jedan oblik Heisenbergova principa neodređenosti kaže da sustav nikada ne može imati energiju koja je točno jednaka nuli. A budući da su energija i masa ekvivalentne, ništavilo nikada nije tako prazno kako se nama može činiti.

Kada bismo iz svemira na neki način uklonili svu materiju, u njemu bi čestice i dalje nastajale ni iz čega i nestajale zahvaljujući temeljnoj nasumičnosti kvantne mehanike. No kako iz nasumično stvorenih čestica razbacanih unaokolo nastaje cijeli svemir koji potom traje milijardama godina?

Drugi dio principa neodređenosti kaže da fizikalna tijela mogu zamijeniti energiju s vremenom i obratno. Primjerice, ni iz čega može nastati nešto s velikom energijom, no u tom će slučaju trajati vrlo kratko. S druge strane, nešto može trajati vrlo dugo, ali s malom energijom. Fizičari tvrde da je ukupna energija svemira gotovo jednaka nuli. Kako to? Zbog gravitacije! Gravitacija je jedina sila koja uvijek samo privlači, a to pak znači da je ona negativna energija koja se poništava s energijom širenja svemira. Ova činjenica da je ukupna energija svemira vrlo blizu nule omogućuje mu da opstane jako dugo.

No to još uvijek ne objašnjava kako je neki maleni proizvod kvantne mehanike postao toliko velik. Za to nam je potrebna tzv. inflacija koja je prema kozmolozima izazvala ekspanziju ranog svemira. Promatranja udaljenih galaksija i pozadinskog mikrovalnog zračenja (svojevrsne jeke velikog praska) potvrđuju da se inflacija uistinu dogodila, međutim, što ju je izazvalo još uvijek nije jasno.

Na kraju krajeva, bez obzira na to kako je svemir postao tako velik kakav jest, iz zakona fizike proizlazi da se sva njegova energija i materija svode na nulu. Drugim riječima, svemir je u cjelini samo neobična forma ništavila. Iz te perspektive, pitanje kako smo ni iz čega dobili nešto zapravo više i nema smisla. Nešto i ništa u suštini mogu biti jedno te isto, prenosi tportal.hr

Izvor: http://www.znanost.com/clanak/kako-je-svemir-mogao-nastati-ni-iz-cega/#ixzz1bhfyvUHJ

Astronomi su dugo sumnjali da su glavni uzročnici ovoj kozmičkoj pozadini ispunjenoj X zrakama prašinom obavijene crne rupe u središtima aktivnih galaktika. Problem je bio u tome što je premalo otkrivenih crnih rupa radilo taj posao. Međunarodni tim znanstvenika je pomoću podataka dobivenih od NASA-inog Swift satelita potvrdio postojanje većinom neviđene populacije galaktika s crnim rupama. Njihovo zračenje X zraka se toliko jako upija da ih je poznato manje od desetak.

Ipak astronomi kažu da unatoč jako prigušenom X zračenju, ti izvori mogu predstavljati vrh sante leda i sveukupno im je brojno stanje najmanje jedna petina svih aktivnih galaktika.

“Ove jako zakrivene crne rupe su svuda oko nas.” rekao je Neil Gehrels, glavni istraživač na Swift projektu u NASA-inom Goddard Space Flight centru u Greenbeltu te koautor ovog istraživanja. “No prije Swifta su bile jednostavno preslabe i previše zakrivene da bi se mogle uočiti.” Otkrića su objavljena 10. veljače u časopisu The Astrophysical Journal. Većina velikih galaktika sadrži divovsku središnju crnu rupu, a one proučavane u Swift istraživanju teže otprilike 100 milijuna puta više od Sunčeve mase. U aktivnoj galaktici, materija koja upada u supermasivnu crnu rupu zrači energijom toliko jakom da se dvije klase aktivnih galaktika, kvazari i blazari, svrstavaju kao najsjajniji objekti u Svemiru. Pozadina ispunjena X zrakama navela je astronome na sumnju da aktivnih galaktika ima više no što ih je izbrojano do sad. Astronomi nisu nikad mogli biti sigurni čak i da su uspjeli uočiti većinu najbližih aktivnih galaktika. Oblaci prašine i plina okružuju središnje crne rupe i sprječavaju izlaz ultraljubičastom, optičkom i mekom X zračenju. Dok infracrveno zračenje može proći kroz taj materijal, može se zamijeniti s toplom prašinom u galaktičkim prostranstvima gdje nastaju zvijezde. Ipak, neke od visoko energetskih X zraka probijaju oblak oko crne rupe i tada Swift dolazi na red.

Od 2004. godine, Swift`s Burst Alert Telescope (BAT), izgrađen i upravljan od strane NASA-e Goddard, mapira cijelo nebo pomoću visoko energetskih X zraka između 15.000 i 20.000 elektron volti – tisuće puta jače od vidljivog svjetla. Postepenom nadogradnjom svoje ekspozicije godinu za godinom, ovaj pregled neba je sada najveći, najosjetljiviji i najpotpuniji popis ovih energija. Uključuje stotine aktivnih galaktika do udaljenosti od 650 milijuna svjetlosnih godina. Iz ovog uzorka, istraživači su eliminirali izvore koji se nalaze manje od 15 stupnjeva od prašnjave, nagomilane ravnice naše vlastite galaktike. Sve aktivne galaktike koje izbacuju mlazove energetskih čestica također nisu uzete u obzir, nakon čega je ostalo 199 galaktika. Iako postoji mnogo različitih vrsta aktivnih galaktika, astronomi objašnjavaju različita uočena svojstva na osnovu kako su galaktike okrenute prema našoj vidnoj liniji. Najsjajnije vidimo skoro pa en face, ali kako se kut povećava okolni prsten od prašine i plina upija rastuće količine zračenja iz crne rupe. Astronomi su pretpostavili da postoje mnoge aktivne galaktike okrenute rubom prema nama, ali ih se ne može uočiti jer njihov disk od plina i prašine prejako upija zračenja. “Ove iznimno sakrivene aktivne galaktike vrlo su slabo vidljive i teško ih se može pronaći. Iz uzorka od 199 izvora, otkrili smo samo njih devet.” dodao je Davide Burlon, glavni autor istraživanja i postdiplomac na Max Planck institutu za ekstraterestrijalnu fiziku u Minhenu. “No čak je i Swift-ov BAT imao problema s pronalaženjem ovih skrivenih izvora te zbog toga znamo da ih je prebrojano u ovom pregledu manje no što ih zaista ima.” objasnio je Burlon. “Kada smo uzeli to u obzir, otkrili smo da su ove zakrivene aktivne galaktike vrlo brojne i čine 20 do 30 posto cjelokupnog broja galaktika. Sa Swift-om smo uspjeli izbrojati koliko je zapravo galaktika oko nas – zaista, koliko ih je u našem dvorištu.” ispričao je Marc Ajello iz SLAC National Accelerator laboratorija u Menlo Parku, Kalifornija. “Broj je velik i slaže se s modelima koji tvrde da su te galaktike odgovorne za većinu pozadinskog X zračenja.” Ako brojke ostanu dosljedne na većim udaljenostima, kada je svemir bio znatno mlađi, tada bi trebalo biti dovoljno supermasivnih crnih rupa za dobivanje pozadinskog X zračenja. Tim je potom spojio podatke dobivene pomoću Swift BAT-a s arhiviranim podatcima dobivenim X-ray Telescope-om kako bi proučili kako se intenzitet galaktičkog zračenja mijenja na različitim X energijama. “Ovo je prvi put da smo uspjeli istražiti prosječni spektar aktivnih galaktika čije je zračenje uveliko apsorbirano.” zaključio je Ajello. “Ove galaktike su odgovorne za oblik kozmičkog pozadinskog X zračenja – one stvaraju većinu njegove energije.” Sve je ovo konzistentno s idejom da je kozmičko pozadinsko X zračenje rezultat zračenja iz skrivenih supermasivnih crnih rupa aktivnih kada je Svemir bio 7 milijardi godina star, ili otprilike kada je bio upola star no danas.

Izvor: NASA/Goddard Space Flight Center

Izvor: http://www.znanost.com/clanak/pregledom-neba-swift-pronasao-aktivne-galaktike-koje-nedostaju/#ixzz1ZWLBxnjZ

Navedena brzina je gotovo nezamisliva munjevitost u našoj svakodnevici, ali i prilična sporost za prelaženje svemirskih prostranstava, za koja su primjerice i parseci (oko 3,3 svjetlosne godine) razmjerno malena veličina.

Stoga ovo otkriće Shenwanga Dua i suradnika s hongkonškog sveučilišta, objavljeno u Physical Review Letters , čini malo vjerojatnim da će čovjek tijekom života otići u daleke krajeve naše, a pogotovo ne drugih galaksija, a osobito da će se još otamo stići i vratiti.

Štoviše, to znači da ni u budućnosti vjerojatno neće biti moguće putovati kroz vrijeme, jer sve dok je brzina (v) letjelica naših potomaka manja od brzine svjetlosti (c), njima će kao i nama vrijeme teći “normalnom brzinom” iz prošlosti u budućnost, a tek bi kretanje brzinom svjetlosti moglo “zaustaviti” ili bar jako usporiti protok vremena, dok bi nadmašivanje te brzine značilo i vraćanje u prošlost i “skakanje” u različite ere.

Ako ni fotoni ni u “najboljim” uvjetima u laboratoriju ne mogu to postići, nerealno je to očekivati od glomaznih i složenih ljudskih organizama i naših još neizumljenih strojeva.

Krhka nada koja ostaje futurističkim zanesenjacima su “crvotočine”, pretpostavljene prečice kroz teoretski zamišljena zakrivljenja prostor-vremena, kroz koja bi naši prapraunuci mogli juriti po svemiru pa i uz popratne “vremenske skokove”.

„Ne postoji ništa toliko apsurdno što neki filozof već nije rekao”
Ciceron

Putovanje kroz „vremenske crvotočine” (ili „kosmičke prečice”) i dalje je izvan dosega ljudske vrste.

Konačnu granicu kretanja teorijski je uobličio slavni Albert Ajnštajn još 1905. godine, „čudesne godine” (annus mirabilis) kako su je kasnije prozvali, ustvrdivši da ništa (ama baš ništa) nije u stanju da premaši brzinu svetlosti – oko 300.000 kilometara u sekundi! Tačnije rečeno, to je brzina kretanja kroz vakuum; kada se prostire kroz vazduh ili staklo, donekle se smanjuje.

I to je „crvenim voskom” zapečaćeno u specijalnoj teoriji relativnosti. Koliko god se trudili, nikada se nećete kretati brže.

Iako su se fizičari upinjali da pokažu i dokažu da može brže (jedno od tri olimpijska načela), tek nedavno su dve družine – prema navodima u uglednom časopisu „Fizikal rivju B” – ostvarile do sada nedosežan podvig. Ali ne brinite: lukavo osmišljeni opiti ne narušavaju svetinju relativnosti. U suštini, jedino nagovešćuju neznatno ubrzavanje protoka podataka u svetlovodima (optički kablovi).

Izađe pre no što uđe

Kako se to ispostavlja da ujednačeni svetlosni treptaj (puls) putuje brže od brzine svetlosti?

Ako ga zamislite kao vrstu elektromagnetnog zračenja koje se prostore kroz prostor, možete na grafikonu iscrtati krivulju jačine (intenzitet): započinje u ravnini (nula), glatko se uspinje do vrhunca i potom opada na početnu vrednost.

Ali pomenuti vršak se može posmatrati kao zbir talasa sa opsegom talasnih dužina, koji se uzdižu i spuštaju, nagomilavajući se jedni povrh drugih. U središtu pulsa različiti talasi se svrstavaju pojačavajući jedan drugog. Nasuprot tome, na prednjim i zadnjim ivicama različiti talasi ispadaju iz postrojavanja i poništavaju jedni druge.

Sada pretpostavite da svetlosni puls propuštate kroz naročiti materijal koji usporava jedne talasne dužine u odnosu na druge. I to menja način na koji se talasi postrojavaju i, što na prvi pogled zbunjuje, pomera tačku u kojoj jedni druge osnažuju u prostiranju, pa se čini da se kreću brže od svetlosti! I što je još čudnije: vrh talasa može da se pojavi na samom kraju pre nego što je uopšte propušten kroz materijal!

Izađe pre no što uđe! Ni najveštiji mađioničari nisu vični da vam priušte sličnu opsenu, koja je u dva odvojena ogleda nedavno i pokazana i dokazana.

U berzanskom vrtlogu

Vitalij Lomakin sa Kalifornijskog univerziteta u San Dijegu (SAD) i istraživači sa Univerziteta Navara u Pamploni (Španija) su – prema navodima u uglednom časopisu „Fizikal rivju B” – naterali svetlost da nadmaši nenadmašno fizičko (i fizičarsko) ograničenje. Odaslali su mikrotalase kroz 35 mikrometara (hiljaditi deo milimetra) tanki bakarni list, sa izbušenim rupicama, smešten između dva odsečka od teflona u obliku kotura, debljine 0,79 milimetara.

Šta se od neobičnog sendviča očekivalo?

Vrhunac mikrotalasnog treperenja (puls) trebalo je da se pojavi pre na izlasku nego na ulasku. Najpre izađe, potom uđe. Kao u svojevrsnoj „vremenskoj mašini”.

Kao što je poznato, kroz metal ne prolazi mnogo svetlosti. Zato je pridodat teflon. U prethodnim ispitivanjima manje od jednog postotka impulsa prekoračilo je kosmičku granicu brzine svetlosti. U spoju metala i teflona je za oko 100 pikosekundi (sto bilionitih delića sekunde) stizao ranije, i to u desetostruko većem iznosu.

Tehničkim čudesima tu nije kraj: Li Zan sa Šangajskog univerziteta (Kina) izjavio je da je postigao veću brzinu prenosa u silicijumskim svetlovodima (optički kablovi). Na rastojanju od deset metara signal je za 221 nanosekundu (221 milijarditi delić sekunde) stigao ranije u drugi nego u prvi senzor, iako su obrnutim redom poređani. I to je opisano u drugom uglednom časopisu („Fizikal rivju leters”).

Beskrajno malo, ali merljivo.

Iako podaci neće putovati brže od svetlosti, Li Zan smatra da će će budući signali biti malčice ranije otkrivani. Za otprilike nekoliko stotina nanosekundi. A to bi jednoga dana moglo da predstavlja preimućstvo u brzini prosleđivanja berzanskih pokazatelja, čijih smo neočekivanih obrta bili svedoci proteklih sedmica. Čas gore, čas dole, i tako ukrug.

Ako ste pomislili da nema osporavalaca tumačenja pomenutih podviga, prevarili ste se. Nauka od koje zastaje dah još nije rekla svoju poslednju reč.

„Ovaj svet je ludnica puna radoznalaca”, svojevremeno se čudio i sam Albert Ajnštajn.

————————————————————-

Beskonačna energija

Apsolutno kretanje konstantnom brzinom ne postoji. Možemo govoriti o kretanju nečega u odnosu na nešto drugo. Ali svetlost se kreće uvek istom brzinom, bez obzira na takozvanu referentnu brzinu prema kojoj je merimo.

Iz najslavnije jednačine svih vremena (E = mc2), čiji je tvorac Albert Ajnštajn, sledi da se ništa ne može kretati brže od svetlosti. Zašto? Zato što je potrebna beskonačna količina energije da bi predmet pogurao do svetlosne brzine ili preko nje.

I to je obrazložio u članku „O elektromagnetici tela u pokretu” koji je imao ukupno 32 stranice, a objavljen je septembra 1905. godine u časopisu „Analen der fizik”.
Stanko Stojiljković

Odmah su posumnjali da to nije uobičajeni energetski izliv, koji traje nekoliko sekundi ili hiljadinki sekundi, često u samrtnom ropcu umiruće zvezde.

„Zaista je drugačije od ma kojeg rasprskavanja koje smo ikada uočili”, posvedočio je Džošua Blum, sa Berkli univerziteta, jedan od potpisnika naučnog izveštaja u čuvenom časopisu „Sajens”.

Neobični sjaj potrajao je duže od dva meseca i još se video minulih dana kroz „svemirske naočari” letelice „Svift”, odaslate da, kružeći oko Zemlje, uhodi slične kosmičke pojave. Prvi put je ugledan 28. marta.

Nedokučivi bezdan

Još je čudnije što je ova „crna rupa” u sazvežđu Zmaja, oko četiri milijarde svetlosnih godina od nas (38,62 sikstiliona kilometara ili 38 sa 21 nulom), bila takoreći tiha, jedva primetno je usisavala okolnu materiju sve dok joj se nije približila kresnica veličine našeg Sunca.

I šta biste očekivali? Nije odolela lakom plenu, uostalom to je suština prirode „crne rupe”. Sve što joj se primakne (bolje reći: sama privuče neobuzdanom silom) na odgovarajuće odstojanje, biva rastrgnuto i usisano.

Nije nimalo lako shvatiti i dočarati nedokučivi bezdan, naučnicima tek u nagoveštaju pojmljiv.

Čini se da je nezasita „kosmička proždrljivica” dremala, a onda se iznenada probudila i počela da rastrže zalutalu zvezdu. Astronomi objašnjavaju da je, jednostavno, mirovala sve dok nije pojavio plen koji je pomamljeno raščerečila. Takvo halapljivo ždranje, iako mu svaki obrok „crne rupe” uveliko sliči, dešava se jednom u milion godina. Za razliku od posestrima, podjednako nezasitih, koje neprestano gutaju sve što privuku.

Pretežna većina galaksija, pa i naš Mlečni put kojem su stari Grci nadenuli tako ljupko ime, u samom središtu ima „crnu rupu”. Ogromne (supermasivne) kriju se u samom središtu svake.

Mada su nevidljive, astronomi ih uočavaju na osnovu odbleska materije neposredno uoči usisavanja. U ovom slučaju, pomenuta se ugostila samo jednom zvezdom, ne većom od naše matične, naslađujući se krupnim zalogajima koje je besomučno otkidala.

I upravo tada je izbacivala veoma snažne mlazove gama-zraka iz svoje utrobe bez dna.

Kosmički grabež

Pretpostavlja se da većina „crnih rupa” započinje svoj večni život (verovatno do samog kraja kosmosa) s masom koja ne premašuje Sunčevu. Kako se udebljaju desetak ili, čak, milijardu puta, to još nije rastumačeno. Izvesno je da postoji neka tajna veza između njihove veličine i veličine galaksije u kojoj obitavaju, zato što se prehranjuju gasom i zvezdama koji im se približe.

Sve što postoji u kosmosu nalazi se na jelovniku ovih halapljivih proždrljivica: najvećma gas, prašina, planete i zvezde, čak i neobične poslastice u obliku tzv. veoma zgusnutih tela – neutronske zvezde, beli patuljci (omanje zvezde) i sitnije rođake (mase uobičajene zvezde).

Nijedna takva gozba ne prolazi bez zapomaganja, ali još nismo u stanju da čujemo te vriske.

Zastrašujuće oslobađanje energije najpre je, kao što smo rekli, snimio „Svift”, potom su to potvrdili brojni svemirski i zemaljski teleskopi.

„Veliko ždranje” odaslalo je izobilje gama-zraka, što je, svakako, obradovalo astronome koji su bili svedoci veoma retkog kosmičkog događaja. Jedan od tih mlazeva odaslat je ka Zemlji. Sjaj zvezdinog izdisaja, jedna od najvećih i najbleštavijih eksplozija do sada snimljenih, izbledeće postepeno u sledećih nekoliko godina.

Može li se tako nešto dogoditi i u našem Mlečnom putu? U teorijskom smislu, odgovor je potvrdan. Ali su izgledi izuzetno mali.

Lakše vam je, valjda, ako znate da je proždrljivost, pa i grabež, uobičajen u svekolikom kosmosu, a mi smo (i sve što nas okružuje) sazdani od te iste zvezdane prašine.

——————————————————–

S početka vremena

Astronomi su ovih dana otkrili najstariju ogromnu „crnu rupu” do sada – koja je naglo iskrsla 800 miliona godina posle nastanka kosmosa (Big Bang). Istovremeno je rasla s galaksijom u kojoj se pojavila. Snimljena je kroz „svemirski dalekozor”, nazvan „Čandra”, na gotovo 13 milijardi svetlosnih godina od Zemlje.

Novi nalazi ukazuju da je bilo 30 miliona „crnih rupa” kada je kosmos napunio prvu milijardu od 13,7 milijardi godina postojanja. Postavlja se čuveno pitanje: Šta je starije – kokoška ili jaje?

——————————————————–

Tamne zvezde

Iako je osnovna zamisao koja opisuje „crne rupe” stara više od dva veka (engleski naučnik Džon Mičel koji je 1783. u svojoj raspravi zvezde, masivnija od Sunca, kod kojih je druga kosmička brzina veća od svetlosne, pa je njihova gravitacija vraća, nazvao tamnim zvezdama), ovaj naziv je prvi upotrebio američki fizičar Džon Viler 1969. godine. Smesta je ušao u mitologiju naučne fantastike.

——————————————————

Nepristojno ime

Stiven Hoking sa Univerziteta Kembridž (Velika Britanija), koga smatraju naslednikom Alberta Ajnštajna, uveliko je doprineo tumačenju „crnih rupa”, zbog čega ga pozivaju da drži predavanja širom sveta. Pre nekoliko godina u Parizu su mu, međutim, skrenuli pažnju na neugodno seksualno značenje na francuskom i preporučili da koristi naziv „skrivena zvezda”.

A šta li bi tek poćudni Francuzi savetovali Džonu Vileru koji je okolnost da neobična kosmička pojava ne zavisi od prirode tela čijim je urušavanjem nastala opisao rečima da „crna rupa nije maljava”.
Stanko Stojiljković

Istraživanje je okupilo znanstvenike diljem svijeta, a vođeno je na Kavli institutu za astrofiziku čestica i kozmologiju koji funkcionira unutar Nacionalnog akceleratorskog laboratorija u vlasništvu Odjela za energiju te Sveučilišta Stanford. Istraživanje uključuje podatke prikupljene preko dvadeset teleskopa, uključujući i podatke s Fermi Gamma-ray Space, te KANATA teleskopa.

Visoko iznad plosnate galaksije koju mi nazivamo Mliječna staza, sjajne galaksije pod nazivom ‘blazari’ dominiraju nebom gama-zraka. Doimaju se poput diskretnih točaka na tamnoj pozadini svemira. Okolna materija upada u crnu rupu koja se nalazi unutar blazara, hrani crnu rupu koja potom raspršuje dio svoje energije, u obliku mlaza čestica, natrag u svemir.

„Blazari funkcioniraju kao najveći svemirski akceleratori te ih je kao takve važno proučiti,“ ističe Masaaki Hayashida, član KIPAC-a te jedan od koautora uz KIPAC-ovog astrofizičara Grega Madejskog. „Ipak, još uvijek nije potpuno jasno kako nastaju te kakva im je struktura. Još moramo shvatiti osnove.“

Znanstvenici su dosad teoretski objasnili kako se takvi mlazovi drže zajedno jakim viticama magnetskog polja, dok je svjetlost koju emitiraju posljedica kruženja čestica oko tih tankih linija magnetskog polja.“ Ipak, dosad su detalji bili slabo poznati. Posljednje istraživanje uzdrmalo je uvriježeno mišljenje o strukturi takvih mlazova te pružilo nov pogled na te tajanstvene i moćne zvijeri. „Ovo je istraživanje značajan korak prema shavaćanju fizike ovih mlazova,“ kaže ravnatelj KIPAC-a Roger Blandford. „Ovakav tip promatranja omogućit će nam proučavanje njihove anatomije,“

Lociranje gama-zraka

Nakon godine dana istraživanja, znanstvenici su se orijentirali na određeni tip blazarskog mlaza koji se nalazi u zviježđu Djevice. Pratilo se mnogo različitih valnih duljina zračenja: gama zrake, X-zrake, optičke, infracrvene i radio zrake. Blazari neprestano svjetlucaju tako da su znanstvenici očekivali kontinuirane promjene na svim valnim duljinama. Ipak, negdje polovicom godine, opažena je spektakularna promjena u vidljivom i gama zračenju mlaza: bljesak, koji je trajao dvadeset dana, bio je popraćen dramatičnim promjenama u vidljivom dijelu spektra.

„Dosad smo imali poprilično dobru ideju o mjestu nastanka vidljivog zračenja unutar mlaza, a sada kada znamo kako gama i vidljivo zračenje nastaju na istom mjestu, po prvi put možemo odrediti odakle potječu gama zrake,“ objašnjava Hayashida.

Ovo otkriće ima dalekosežne posljedice i implikacije o načinu na koji energija bježi iz crnih rupa. Velika većina energije oslobođene iz mlazova „bježi“ u obliku gama zračenja. Dosad se pretpostavljalo kako sva takva energija mora biti oslobođena u blizini crne rupe, blizu mjesta gdje se materija koja upada u crnu rupu i oslobađa svoje energije. Ipak, novi rezultati sugeriraju kako se poput vidljivog zračenja i gama zrake emitiraju relativno daleko od crne rupe. „Ovo pak sugerira kako silnice magnetskog polja moraju na neki način pomoći energiji da se udalji od crne rupe prije nego li bude oslobođena u obliku gama zraka,“ dalje navodi Hayashida.

„Ono što smo pronašli bitno se razlikuje od onog što smo očekivali pronaći,“ kaže Madejski. „Podatci sugeriraju kako gama zrake nastaju ne jedan ili dva svjetlosna dana od crne rupe (kako se očekivalo), već na udaljenosti bližoj jednoj svjetlosnoj godini. To je uistinu iznenađujuće.“

Nov pogled na strukturu mlaza

Uz otkriće mjesta na kojem nastaje svjetlost, postupna promjena polarizacije vidljivog zračenja također otkriva nešto neočekivano o samoj strukturi mlaza. Izgleda kako mlaz zakreće nakon što napusti crnu rupu.

„U jednom trenutku, tokom bljeska gama zraka, polarizacija se promijenila za 180 stupnjeva s promjenom intenziteta svjetla,“ navodi Hayashida. „Ovo bi značilo kako cijeli mlaz zakreće.“

Ovo novo poimanje unutrašnjih zbivanja i ustroja blazarskog mlaza zahtijeva novi radni model strukture mlaza, jedan koji bi dramatično zakretao te koji bi otpuštao većinu energije daleko od crne rupe. “ Ovo je mjesto gdje ulaze teoretičari,“ navodi Madejski. „Naše istraživanje predstavlja vrlo važan izazov teoretičarima: kako bismo konstruirali mlaz koji bi mogao prenijeti energiju toliko daleko od crne rupe? Na koji bismo ga način potom mogli detektirati? Uzimanje magnetskih silnica u obzir uopće nije jednostavan proces. Pripadni račun teško se analitički rješava. Rješenje zahtijeva ekstremno kompleksne numeričke sheme.“

Teoretičar Jonathan McKinney, suradnik na stanfordskom sveučilištu te stručnjak za formaciju magnetiziranih mlazova, slaže se kako rezultati postavljaju toliko mnogo pitanja koliko pružaju i odgovora. „Već dulje vrijeme postoji kontroverza oko ovih mlazova, tj. oko mjesta na kojem nastaje gama zračenje. Ovo istraživanje ograničuje tipove mogućih modela,“ objašnjava McKinney koji nije surađivao na ovom istraživanju. „S teoretičarskog stajališta, vrlo sam uzbuđen jer ovo znači da moramo u ponovno razmotriti naše modele.“

Dok teoretičari razmatraju kako se nova opažanja uklapaju u modele mlazova, Hayashida, Madejski i ostali članovi istraživačkog tima nastavit će s prikupljanjem novih podataka. „Postoji jasna potreba za održavanjem ovakvih promatranja i to preko svih tipova zračenja. Tek ćemo tada moći bolje razumjeti ovu pojavu,“ ističe Madejski. „Potrebna je izuzetna suradnja ne bi li se ovakvo istraživanje uspješno privelo kraju. Sudjelovalo je preko 250 znanstvenika, a podatci su skupljeni s oko 20 teleskopa. Ipak, isplatilo se.“ Uz ovakvo i buduća istraživanja zračenja više valnih duljina teoretičari će dobiti nov uvid u način rada najveći akceleratora u svemiru te, shodno tome, moći izraditi bolje i vjernije modele.

Izvor: sciencedaily.com

Izvor: http://www.znanost.com/clanak/mlazovi-cestica-iz-crnih-rupa-u-udaljenim-galaksijama-bitno-su-drugaciji-nego-sto-se-dosad-mislilo#ixzz1Vh1CldDo

Dok većina drugih galaksija u svome središtu skriva jednu supermasivnu crnu rupu, čini se kako bi ovo mogao biti svojevrsni presedan, ističe NASA. Studija je koristila NASA-in satelit Swift i svemirski opservatorij X-zraka Chandra te u obližnoj galaksiji, koja u svom središtu već ima supermasivnu crnu rupu, otkrila još jednu.

Spomenuta galaksija, poznata kao Markarian 739 ili NGC 3758, leži 425 svjetlosnih godina daleko od Zemlje u zviježđu Lava.

Dvije su jezgre galaksije, u čijim se središtima nalaze crne rupe, međusobno udaljene 11 tisuća svjetlosnih godina.

Bez obzira koliko je rijetko da su dvije crne rupe toliko blizu jedna drugoj još je rjeđe da su obje vrlo aktivne. Svega jedan posto supermasivnih crnih rupa smatra se aktivnim galaktičkim nukleusima, a ovdje su obje rupe na toj razini.

Prema studiji, ova bi anomalija mogla biti rezultat sudara galaksija.

Istraživanje je okupilo znanstvenike diljem svijeta, a vođeno je na Kavli institutu za astrofiziku čestica i kozmologiju koji funkcionira unutar Nacionalnog akceleratorskog laboratorija u vlasništvu Odjela za energiju te Sveučilišta Stanford. Istraživanje uključuje podatke prikupljene preko dvadeset teleskopa, uključujući i podatke s Fermi Gamma-ray Space, te KANATA teleskopa.

Visoko iznad plosnate galaksije koju mi nazivamo Mliječna staza, sjajne galaksije pod nazivom ‘blazari’ dominiraju nebom gama-zraka. Doimaju se poput diskretnih točaka na tamnoj pozadini svemira. Okolna materija upada u crnu rupu koja se nalazi unutar blazara, hrani crnu rupu koja potom raspršuje dio svoje energije, u obliku mlaza čestica, natrag u svemir.

„Blazari funkcioniraju kao najveći svemirski akceleratori te ih je kao takve važno proučiti,“ ističe Masaaki Hayashida, član KIPAC-a te jedan od koautora uz KIPAC-ovog astrofizičara Grega Madejskog. „Ipak, još uvijek nije potpuno jasno kako nastaju te kakva im je struktura. Još moramo shvatiti osnove.“

Znanstvenici su dosad teoretski objasnili kako se takvi mlazovi drže zajedno jakim viticama magnetskog polja, dok je svjetlost koju emitiraju posljedica kruženja čestica oko tih tankih linija magnetskog polja.“ Ipak, dosad su detalji bili slabo poznati. Posljednje istraživanje uzdrmalo je uvriježeno mišljenje o strukturi takvih mlazova te pružilo nov pogled na te tajanstvene i moćne zvijeri. „Ovo je istraživanje značajan korak prema shavaćanju fizike ovih mlazova,“ kaže ravnatelj KIPAC-a Roger Blandford. „Ovakav tip promatranja omogućit će nam proučavanje njihove anatomije,“

Lociranje gama-zraka

Nakon godine dana istraživanja, znanstvenici su se orijentirali na određeni tip blazarskog mlaza koji se nalazi u zviježđu Djevice. Pratilo se mnogo različitih valnih duljina zračenja: gama zrake, X-zrake, optičke, infracrvene i radio zrake. Blazari neprestano svjetlucaju tako da su znanstvenici očekivali kontinuirane promjene na svim valnim duljinama. Ipak, negdje polovicom godine, opažena je spektakularna promjena u vidljivom i gama zračenju mlaza: bljesak, koji je trajao dvadeset dana, bio je popraćen dramatičnim promjenama u vidljivom dijelu spektra.

„Dosad smo imali poprilično dobru ideju o mjestu nastanka vidljivog zračenja unutar mlaza, a sada kada znamo kako gama i vidljivo zračenje nastaju na istom mjestu, po prvi put možemo odrediti odakle potječu gama zrake,“ objašnjava Hayashida.

Ovo otkriće ima dalekosežne posljedice i implikacije o načinu na koji energija bježi iz crnih rupa. Velika većina energije oslobođene iz mlazova „bježi“ u obliku gama zračenja. Dosad se pretpostavljalo kako sva takva energija mora biti oslobođena u blizini crne rupe, blizu mjesta gdje se materija koja upada u crnu rupu i oslobađa svoje energije. Ipak, novi rezultati sugeriraju kako se poput vidljivog zračenja i gama zrake emitiraju relativno daleko od crne rupe. „Ovo pak sugerira kako silnice magnetskog polja moraju na neki način pomoći energiji da se udalji od crne rupe prije nego li bude oslobođena u obliku gama zraka,“ dalje navodi Hayashida.

„Ono što smo pronašli bitno se razlikuje od onog što smo očekivali pronaći,“ kaže Madejski. „Podatci sugeriraju kako gama zrake nastaju ne jedan ili dva svjetlosna dana od crne rupe (kako se očekivalo), već na udaljenosti bližoj jednoj svjetlosnoj godini. To je uistinu iznenađujuće.“

Nov pogled na strukturu mlaza

Uz otkriće mjesta na kojem nastaje svjetlost, postupna promjena polarizacije vidljivog zračenja također otkriva nešto neočekivano o samoj strukturi mlaza. Izgleda kako mlaz zakreće nakon što napusti crnu rupu.

„U jednom trenutku, tokom bljeska gama zraka, polarizacija se promijenila za 180 stupnjeva s promjenom intenziteta svjetla,“ navodi Hayashida. „Ovo bi značilo kako cijeli mlaz zakreće.“

Ovo novo poimanje unutrašnjih zbivanja i ustroja blazarskog mlaza zahtijeva novi radni model strukture mlaza, jedan koji bi dramatično zakretao te koji bi otpuštao većinu energije daleko od crne rupe. “ Ovo je mjesto gdje ulaze teoretičari,“ navodi Madejski. „Naše istraživanje predstavlja vrlo važan izazov teoretičarima: kako bismo konstruirali mlaz koji bi mogao prenijeti energiju toliko daleko od crne rupe? Na koji bismo ga način potom mogli detektirati? Uzimanje magnetskih silnica u obzir uopće nije jednostavan proces. Pripadni račun teško se analitički rješava. Rješenje zahtijeva ekstremno kompleksne numeričke sheme.“

Teoretičar Jonathan McKinney, suradnik na stanfordskom sveučilištu te stručnjak za formaciju magnetiziranih mlazova, slaže se kako rezultati postavljaju toliko mnogo pitanja koliko pružaju i odgovora. „Već dulje vrijeme postoji kontroverza oko ovih mlazova, tj. oko mjesta na kojem nastaje gama zračenje. Ovo istraživanje ograničuje tipove mogućih modela,“ objašnjava McKinney koji nije surađivao na ovom istraživanju. „S teoretičarskog stajališta, vrlo sam uzbuđen jer ovo znači da moramo u ponovno razmotriti naše modele.“

Dok teoretičari razmatraju kako se nova opažanja uklapaju u modele mlazova, Hayashida, Madejski i ostali članovi istraživačkog tima nastavit će s prikupljanjem novih podataka. „Postoji jasna potreba za održavanjem ovakvih promatranja i to preko svih tipova zračenja. Tek ćemo tada moći bolje razumjeti ovu pojavu,“ ističe Madejski. „Potrebna je izuzetna suradnja ne bi li se ovakvo istraživanje uspješno privelo kraju. Sudjelovalo je preko 250 znanstvenika, a podatci su skupljeni s oko 20 teleskopa. Ipak, isplatilo se.“ Uz ovakvo i buduća istraživanja zračenja više valnih duljina teoretičari će dobiti nov uvid u način rada najveći akceleratora u svemiru te, shodno tome, moći izraditi bolje i vjernije modele.

Izvor: sciencedaily.com

Neva Bulovec

Na nesvakidašnji način je oksfordski profesor s gitarom Vlatko Vedral sledbenik slavnog latinskog pesnika Publija Vergilija Marona, na čiju se izreku poziva: „Oni mogu jer misle da mogu”. Odvažio se, naime, da u svojoj, veoma traženoj knjizi „Odgonetanje stvarnosti” (izdavač Oksford juniversiti pres) kosmos uporedi sa svojevrsnim kvantnim kompjuterom. Iz čega proishodi da se Bog kocka, što bi i te kako razljutilo počivšeg Alberta Ajnštajna.

U ekskluzivnom razgovoru za „Politiku” (nikada nije govorio ni za jedno ovdašnje glasilo) naš sagovornik, rodom iz Beograda (odrastao na Auto-komandi, između stadiona Zvezde i Partizana, ponevši u srcu ljubav za „crveno-bele”), pre dve decenije se, posle završene Matematičke gimnazije i odsluženog vojnog roka, otisnuo na studije na Imperijal koledžu na kojem je doktorirao.

Poznati slikar Sergej Jovanović, kod koga je kao osnovac odlazio na časove slikanja, uzalud se ponadao da podučava budućeg arhitektu.

Danas je četrdesetogodišnji Vlatko Vedral jedan od vodećih svetskih fizičara za kvantne informacije, sa stotinak naučnih članaka u najcenjenijim međunarodnim časopisima, citiranim gotovo 8.000 puta (od toga jedan više od 900), što ga svrstava u vrh svetske nauke. Predaje na dva čuvena univerziteta (Oksford i Singapur), a govorka se da će uskoro početi da gostuje i u Beogradu.

Nedavno je upisan kao 12. slavodobitnik najuglednijeg naučnog priznanja u nas, nagrade „Prof. dr Marko Jarić”. Svoje veoma nadahnuto i uzbudljivo svečano predavanje posvetio je majci Radmili i dedi Vukoju koji više nisu živi.

Kao i Stiven Hoking, iz stvaranja kosmosa isključili ste svevišnjeg tvorca? Kako je nešto nastalo ni iz čega?

Da. Ja mislim da je jedini način da se to objasni preko koncepta kvantne informacije. Ako pretpostavimo da se svet sastoji od kvantnih bitova, onda se stvara začuđujuća mogućnost da informacija može da ponikne iz stanja bez ikakve informacije. To je moguće zbog toga što u kvantnoj fizici, na kojoj se zasniva naše celo razumevanje sveta, postoje posledice bez ikakvog uzroka. Smatram da je taj nekauzalni element ključan da se objasni kako je svemir spontano stvoren bez potrebe za svevišnjim tvorcem.

Zar takvi poduhvati ne podsećaju, na prvi pogled, na otiskivanje preko granica ljudskog saznanja?

Oni podsećaju na to, ali je glavna razlika u tome da se fizika zasniva na eksperimentu. Dakle, može uvek da se filozofira preko određenih granica, ali to uvek mora da se proveri u eksperimentu. I ako je naša teorija u sukobu sa eksperimentom, mi moramo da menjamo teoriju. Teorijski poduhvati nisu dovoljni u nauci.

Kojim ste misaonim izletima pribegli da, nasuprot protivljenju Alberta Ajnštajna, ustanovite da se Bog kocka?

Svi eksperimenti do sada potvrđuju da se Bog kocka. Tu se reč Bog, kao što sam nagovestio, koristi samo kao metafora ili sinonim za kosmos. Dakle, činjenica da se Bog kocka u prevodu znači da se najelementarniji događaji u kosmosu dešavaju potpuno slučajno, bez ikakvog prethodnog uzroka. Ukoliko, recimo, želimo da izmerimo da li se u nekom delu prostora nalazi atom, onda ne postoji način da se to kaže sa stoprocentnom sigurnošću. Možda postoji, možda ne. I da li će naše merenje naći atom je, u principu, potpuno slučajan događaj. Isto se odnosi na sve druge čestice.

Da li je kosmos, kako ste napisali u svojoj knjizi „Odgonetanje stvarnosti”, beskonačni kvantni kompjuter?

Smatram da je to trenutno naša najbolja naučna slika sveta. Naravno, svako doba ljudskog razvoja ima neku svoju viziju sveta. Za Isaka Njutna svemir je bio jedan veliki sat, koji se ponašao potpuno deterministički (po Njutnovim zakonima). Za lorda Kelvina (Vilijam Tomson) svet je predstavljao veliku parnu mašinu, koja je radila na pretvaranju jedne vrste energije u drugu.

Za nas je danas najbolja metafora kvantni kompjuter. Međutim, uvek treba imati u vidu da je naučna slika sveta dinamična slika, i da može jednog dana lako da se promeni, čak na dramatičan način. Samo vreme će to pokazati.

Može li nam kartanje otkriti kako nastaje stvarnost?

Da, ali to je čudnovata igra karata bez potrebe za kartama! To je igra u kojoj igrači počnu bez karata, a onda igru završe s njima. Takvo kartanje je, u stvari, pravo kvantno kartanje. Pokojni američki fizičar Džon Viler je uvek naglašavao da kvantna fizika dozvoljava postojanje prostora bez prostora i vremena bez vremena i materije bez materije i tako dalje. Stvarnost se oko nas pojavljuje u vidu karata iz rukava nekog svemirskog mađioničara.

Iz kojih pobuda ste uveli neizbežni Marfijev (Edvard) zakon?

On je imao mnogo različitih zakona, ali mi se najviše sviđa sledeći: „Ako može da se dogodi, dogodiće se”. To je vrlo blisko odnosu između nauke i tehnologije. Isto mislim da ako zakoni fizike nešto dozvoljavaju, to će se tehnološki ostvariti jednog dana.

Slažem se da je to vrlo optimistički pogled na svet i da možda nije ni realan. Ali ta vera me i vodi kroz mutne vode kvantnih kompjutera, jer mi još nismo sigurni da li je moguće napraviti kvantne kompjutere koji se sastoje od, recimo, sto ili hiljadu kvantnih bitova. Ja smatram da će to neminovno da se desi jednog dana i da će koristiti čovečanstvu mnogo više od današnje tehnologije.

Postoji li ili ne postoji determinizam u nauci? Kada važi, a kada ne? Ko to može pouzdano da nam kaže?

Striktni determinizam ne postoji, što, naravno, ne znači da neki događaji nisu više predodređeni od drugih. To je isto čudnovata osobina kvantnog sveta da je moguće da determinizam proistekne na nekom višem nivou, iako se ne može naći na fundamentalnom nivou.

Uklapa li se naš nobelovac Ivo Andrić u ovo tumačenje?

Meni se sviđa Andrićeva rečenica: „Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo.” To može da se interpretira kao vrhunski determinizam u smislu da se sve što treba da se dogodi u budućnosti, u stvari, već dogodilo. U tom slučaju, takva slika sveta nije tačna.

Ali je moguće to interpretirati i da znači da postoje događaji u kosmosu koji su neminovni. U ovom slučaju je Andrićeva rečenica iskaz Drugog zakona termodinamike, i potpuno se uklapa u sadašnje naučno tumačenje. Ivo Andrić je bio pisac, što znači da će njegove misli uvek biti otvorene novim interpretacijama, i mi verovatno nikad nećemo znati pravi odgovor.

Šta to sprečava nekoga da sazna za sablasno dejstvo na daljinu? Ko (ili šta) je u to umešan(o)?

Ajnštajnova teorija relativnosti nam govori da nikakva informacija ne može da putuje brže od svetlosti. To je zakon koji sprečava sablasno dejstvo na daljinu. Tako je i u kvantnoj fizici, ali Albert Ajnštajn to nije hteo nikako da prizna, jer bi neminovna posledica bila da stvarnost ne postoji nezavisno od nas i od načina na koji mi interagujemo sa svetom. To bi značilo da gubimo filozofski pogled na svet zvani realizam, što je on smatrao bespotrebnim, a čak i štetnim.

Ako u fizici nema magije, na osnovu čega elektron na drugom kraju kosmosa zna da ga merite?

Odgovor zavisi od toga šta smatramo pod magijom. Ako je teleportacija objekata magija, onda magija postoji u našem svetu. Teleportacija ne samo da je teorijski moguća, nego je izvršena više puta sa atomskim sistemima i u raznim laboratorijama u svetu.

Ali to nije prava magija. Prava magija je postići da neki objekat nestane na jednom mestu, a da se pojavi automatski posle toga na drugom kraju kosmosa. Takva magija nije moguća ni u kvantnoj fizici. Kladim se da ni u budućnosti neće biti moguća, čak i kada prevaziđemo kvantnu fiziku.

Dokle sežu zamršena stanja (entanglement)? Prelaze li u ovaj vidljivi (makro) svet?

Da. To je po meni jedno od najvećih iznenađenja u modernoj fizici. Imamo pouzdane eksperimente koji potvrđuju da su i makroobjekti, veličine recimo zrna soli, u zamršenim stanjima.

Uprkos tome što ste teorijski fizičar, odlučili ste da prvi put izvedete oglede na virusima? Da li su oni, kao čuvena mačka nobelovca Ervina Šredingera, i živi i mrtvi?

Mi za sada možemo samo teorijski da predložimo eksperimente ovoga tipa. Ja bih, naravno, voleo da ih i eksperimentalno uradimo. To će potrajati, jer su takvi eksperimenti veoma komplikovani. No, koliko mi možemo da izračunamo, tu ne postoje nikakvi principijelni problemi. Što znači da ja verujem da će jednog dana i virusi biti u zamršenom stanju, živi i mrtvi. To znači da naš pogled na svet mora radikalno da se promeni.

Otkuda jednoj ptici selici, evropskom robinu, kvantni kompjuter?

Evropski robin je ptica koja se na srpskom zove crvendać i prosto je neverovatno da svi eksperimenti ukazuju da ona ima mali kvantni kompjuter u svojoj glavi. Taj kompjuter se sastoji od tri kvantna bita i nalazi se, najverovatnije, u jednom molekulu u mrežnjači (retina) ove ptice. I njegova jedina svrha jeste da odredi pravac magnetnog polja planete zemlje. Tu informaciju crvendać koristi da bi početkom zime sa severa Evrope stigao do ekvatorske Afrike, i, naravno, nazad, početkom proleća.

Veoma je bitno da se magnetno polje odredi na kvantni način, jer jedna vrsta zamršenih stanja koje kvantni kompjuteri poseduju nije osetljiva na promenu smera magnetnog polja, nego samo reaguje na njen pravac. To znači da kad se s vremena na vreme smer Zemljinog magnetnog polja promeni, kada se zamene sever i jug, crvendać i dalje zna kuda treba da odleti, a i da se vrati.

Na predavanju ste pokazali matematičku formulu za sticanje kapitala. Preporučujete li je predsednicima vlada, pa i srpskom?

Da. No, tu postoji jedna bitna začkoljica. A to je da formula važi samo ako dovoljno dobro poznajemo verovatnoću da određena kompanija uspe da napravi profit u određenom periodu. Da bismo odredili tu verovatnoću, moramo da imamo dosta informacija o samoj kompaniji, a i o tome šta se dešava u svetu. Recimo, ako se kladimo na japanske kompanije, onda bi bilo dobro da imamo način da predvidimo velike zemljotrese. U tome leže najveći izazovi.

Kako su se u Las Vegasu okoristili kvantnom fizikom, za koju je nobelovac Ričard Fejnman rekao: „Sasvim opravdano mogu reći da niko ne razume kvantnu mehaniku”?

Da bi kockanje imalo ikakvog smisla, brojevi na koje se kladite moraju da budu nepredvidljivi, što u stvari znači da moraju da budu potpuno slučajni. Ako brojevi nisu slučajni, to znači da postoji način da ih predvidimo. U tom slučaju možemo da pobedimo kazino, što naravno nije u interesu Las Vegasa. Najslučajniji brojevi proizlaze iz kvantnih eksperimenata i zato se oni koriste u Las Vegasu. Ne samo da se Bog kocka sa svemirom, nego se i čovek kocka koristeći kvantnu fiziku.

S kakvim ste osećanjima saslušali obaveštenje da ste dobitnik najuglednije naučne nagrade u Srbiji koja nosi ime počivšeg prof. dr Marka Jarića? Jeste li ga ikada upoznali?

Ja već dvadeset godina živim u Engleskoj i nisam nikada imao kontakte sa našim fizičarima u Srbiji. Jako me je iznenadila nagrada i vrlo sam ponosan na to što sam je dobio. Uvek je poseban osećaj biti nagrađen u svojoj zemlji. Žao mi je što nisam upoznao prof. dr Marka Jarića, ali sam prilikom dodele nagrade upoznao njegovu predivnu porodicu. Fond koji je ta porodica osnovala da bi nagradila fizičare veoma je bitan. Fizika je, po mom mišljenju, jedina ljudska delatnost koja može da reši velike svetske probleme, kao što su nove izvori energije, i zato ona treba da ima ključno mesto u svakom modernom društvu.

—————————————–

Fizičar s gitarom

„Ja sam fizičar, i moja je glavna preokupacija da razumem svet oko sebe. Zašto uopšte postoje zakoni fizike, zbog čega su oni kvantne prirode, šta su to prostor i vreme i da li vreme teče? U nauci me sada najviše fascinira mogućnost da se zamršena stanja mogu naći i u biologiji. Razmišljam kako da osmislim eksperimente da pokažem da i u mitohondriji postoji kvantna zamršenost. Slobodno vreme najviše volim da provodim sa svojom porodicom, sa suprugom Ivonom i naše troje dece. Povrh toga sviram gitaru, mnogo čitam o istoriji i ekonomiji, i volim da krstarim vodama Južnog kineskog mora oko Singapura.”

———————————————-

Vrhunski naučnici

Nagrada iz fizike „Prof. dr Marko Jarić” ustanovljena je 1998. godine, a namenjena je našim vrhunskim fizičarima u zemlji i rasejanju. Do sada je dodeljena: prof. dr Ivanu Božoviću, prof. dr Nikoli Konjeviću, prof. dr Miodragu Kuliću, prof. dr Leonardu Goluboviću, prof. dr Zoranu Petroviću, prof. dr Nemanji Kaloperu, prof. dr Milanu Damnjanoviću, prof. dr Bosiljki Tadić, prof. dr Ljiljani Dobrosavljević-Grujić i prof. dr Zoranu Radoviću (zajedno), prof. dr Vladimiru Dobrosavljeviću, prof. dr Čedomiru Petroviću i prof. dr Vlatku Vedralu.
Stanko Stojiljković

Obe studije objavljene su u listu „Monthly Notices“ Kraljevskog astronomskog društva.

Astronomi su u jednoj od njih merili obrazac raspodele galaksija u svemiru, poznat pod nazivom „barionske ajustične oscilacije“, a u drugoj brzinu kojom su se skupovi galaksija formirali tokom vremena. Obe tehnike potvrdile su postojanje tamne energije kao i ubrzano širenje svemira.

Koncepcija tamne energije se prvi put spominje krajem 90-ih godina, tokom istraživanja svetlosti udaljenih supernova, tj. zvezdanih eksplozija.

Da bi objasnili zašto dolazi do ubrzanog širenja svemira, astronomi su bili prinuđeni ili da promene Ajnštajnovu teoriju gravitacije ili da prihvate da je svemir ispunjen novim oblikom energije.

„Dejstvo tamne energije je kao kada bacite loptu u zrak, a ona se sve brže i brže penje ka nebu“, kazao je koautor studije dr Kris Blejk sa australijskog Svinburn univerziteta u Melburnu.

„Rezultati ukazuju da je tamna energija kosmološka konstanta, kao što to Ajnštajn navodi. Da je gravitacija u osnovi toga, tada ne bismo bili svedoci konstantnih uticaja tamne energije kroz vreme“, naveo je on.

Istraživanje, nazvano WiggleZ, vođeno je od 2006. do ove godine. Naučnici su koristili podatke prikupljene Nasinim svemirskim teleskopom Galeks i britansko-australijskim teleskopom u Sajding Springu, 451 kilometar severozapadno od Sidneja.

Mapirana je raspodela galaksija u dosad najvećem delu svemira, vraćanjem osam milijardi godina u prošlost, što je pola starosti svemira.

„Ovo je značajan napredak. Ovi momci su ozbiljni, istaknuti naučnici i već dugo smo čekali na ove rezultate“, kazao je za BBC njuz Bob Nikol, britanski kosmolog i profesor astrofizike na Univerzitetu u Postmautu.

„Ovo je još jedna potvrda o postojanju tamne energije koja nam pruža informacije kojim možemo da zaokružimo naše teorije i koja nam pokazuje put u budućnost“, dodao je on.

Tamna energija čini oko 74 odsto, a tamna materija, koja ne emituje niti reflektuje svetlost, oko 22 odsto svemira. Obična materija – gasovi, zvezde, planete i galaksije – čine, pak, svega četiri odsto svemira.

I Njutn i Ajnštajn su zbog toga „skrenuli“ i proveli drugu polovinu života maltene poremećeni. Isto tako, nauka je pretekla i objasnila mnoge stvari koje ovi naučnici nisu mogli jer tehnologija i nije bila razvijena. Njutn jeste objasnio zakone gravitacije koji vladaju na Zemlji, ali ne vladaju u svemiru.

Ajnštajn je otišao korak dalje od Njutna i objasnio da ukoliko je gravitacija veća da vreme sporije prolazi i obrnuto (space-time), a za to postoji i dokaz sa satelitima koji služe za GPS i non-stop moraju da se sinhronizuju sa vremenom na Zemlji inače bi ljudi mašali puteve i po par kilometara.

Ovo što se radi sa akceleratorom je korak dalje od Ajnštajna jer ono što je Ajnštajn objasnio ne važi u subatomskom svetu, gravitacija funkcioniše drugačije, a za to Ajnštajn nije imao pojma. I umesto što lupetaš gluposti, mnogo bi ti bilo pametnije da čitaš naučne vesti i update-uješ svoje znanje i barem znaš neke osnove o čemu se radi. Osim toga, ako već misliš da postoji bog i da je svemir stvoren veštački, onda nam objasni kako je nastao bog jer i on mora da je nastao od nečega. Šta je starije, kokoška ili jaje?

Osim toga, teoriju o Big Bengu je dala nauka, a ne religija. Big Beng je prva teorija koja je imala naučnu pozadinu da bi se objasnio nastanak svemira. Za tebe i mnoge druge koji ste ostali na nivou Big Benga, POSTOJI BAREM 5 NOVIH teorija koje objašnjavaju nastanak svemira, sve su u principu različite, ali sve mogu biti poktrepljene matematičkim i naučnim dokazima. Teorija o Big Bengu je bila samo početak. Ali, za razliku od religije, nauku odlikuje da traga za odgovorima i da koriguje svoje rezultate.

Nekada je bog sedeo u oblacima i gledao nas sve, a sada je već stvorio svemir. A nekada je i Zemlja bila ravna ploča na leđima četiri kornjače. Nekada mi zaista nije jasno zašto se snimaju naučni dokumentarci, zašto postoje naučni magazini kada ih niko ne čita i ne gleda.

Mrkva

Tahioni zajedno sa duhovima spadaju u neželjene čestice. Šta to zapravo znači? Recimo da se bavite kvantnom teorijom polja i teorijom struna i imate neku teoriju. Teorija u kontekstu KTP-a i struna znači da imate neki lagranžijan (npr. Dirakov lagranžijan kvantne elektrodinamike ). Iz lagranžijana se kao što možda znaš dobijaju jednačine kretanja čijim rešavanjem nalazimo polja (tj. talasne funkcije, tj. specifičnije, ovde su u pitanju bispinori).

Talasne funkcije sadrže kompletnu informaciju o polju, a kako ono sledi iz jednačina kretanja, tj. lagranžijana vidimo da sve proističe iz njega (odatle je jasno zašto poljaši kažu teorija umesto lagranžijan). Dakle data teorija sadrži u sebi spektar različitih polja koja opisuju različite čestice. U spektru nekih teorija se pojavljuju čestice imaginarne mase što povlači da se one kreću brže od svetlosti i unazad kroz vreme. Ove čestice se zovu tahioni i obično su fatalni za datu teoriju, ali ne zbog toga što se kreću brže od svetlosti ili unazad kroz vreme već zbog toga što obično signaliziraju nestabilnosti u teoriji. To što se kreću brže od svetlosti i unazad kroz vreme ne znači da mogu da prenesu informaciju brže od svetlosti i unazad kroz vreme. U kvantnoj teoriji imaginarna masa znači samo to da umesto ravnog talasa (pravolinijskog prostiranja) imate eksponencijalno rastuće rešenje što rezultuje time da se očekivana vrednost vakuuma tahionskog polja nalazi na maksimumu energije, a ne na minumumu tako da je vakuumsko stanje tahionskog polja nestabilno i nužno dolazi do tahionske kondenzacije, tj. spuštanja u stanje niže energije gde masa tahionskog polja postaje realna i polje poprima klasične osobine. Što se nazadovanja kroz vreme tiče, opservabilni efekti koje izaziva tahion pozitivne energije koji se kreće unazad kroz vreme odgovaraju opservabilnim efektima koje proizvodi tahion negativne energije i vice versa. Dakle tahioni nisu u stanju da izazovu opservabilni efekat koji će dovesti do prenosa informacija brže od svetlosti ili nazad kroz vreme.

Problemi koje tahioni u teoriji mogu da izazovu se sastoje u nestabilnosti vakuuma što, ako nije moguće premostiti problem tahionskom kondenzacijom, postaje veoma veliki problem. Tahionska kondenzacija je inače svojstvena svim teorijama koje uključuju spontano narušenje simetrije, poput feromagnetizma ili Higsovog mehanizma u standardnom modelu jer se u spontanom narušenju simetrije javlja polje imaginarne mase, koje kondenzacijom dobija realnu masu i eventualno interakcijom sa gejdž poljima daje i njima masu.

Dakle, tahioni su za sada matematički sporedni efekat teorija (poput duhova koji su uobičajeni u kvantnoj hromodinamici) pošto potraga za njima nije dala rezultate. Sve i da budu pronađeni, c će i dalje ostati brzinska barijera za prenos informacija barem sa našim trenutnim poznavanjem funkcionisanja univerzuma.

Procenjuje se da se oko 500 TGF pojavljuje dnevno širom planete, ali većina ostane neprimećena i nijedna nije do sada bila proučavana. Istraživači se nadaju da će studija baciti više svetla na teoriju da čitav univerzum antimaterije postoji uporedo sa našim univerzumom.

Džozef Dvajer sa Floridskog tehnološkog instituta u Melburnu kaže: “Iako Fermi nije mogao videti oluju, teleskop je bio sa njom povezan preko magnetnog polja. TFG proizvode elektrone i pozitrone velike brzine, koji potom napuštaju Zemljino magnetno polje i udaraju u teleskop.”

Majkl Brigs, sa Univerziteta u Alabami, objašnjava: “Ovi signali predstavljaju prvi direktan dokaz da oluje proizvode snopove čestica antimaterije”.

Naučnici su dugo pretpostavljali da TGF nastaju u jakim električnim poljima u blizini gornjih slojeva oluje. Pod odgovarajućim uslovima, kažu naučnici, polje postaje dovoljno jako da privuče bujicu elektrona. Dostižući gotovo brzinu svetlosti, elektroni velike energije ispuštaju gama-zrake prilikom njihovog odbijanja o molekule vazduha. U normalnim uslovima, ovi gama zraci detektuju se kao odblesci zemaljskih gama-zraka.

Neviđena drskost zbila se na ovogodišnjem kongresu astronoma. Zasada neidentificirani mladić predstavio se kao stručnjak za proučavanje crnih i bijelih rupa u svemiru i uspio održati predavanje umjesto Stephena Hawkinga.

Većina prisutnih u dvorani bila je oduševljena njegovim nastupom, a i svjetski poznati fizičar navodno je bio iznenađen stručnošću anonimnog predavača. Istraga je u tijeku, a policija smatra kako se drski mladić poslužio aplikacijom na svom pametnom telefonu .

Male subatomske čestice bez mase koje se ne mogu mjeriti fizikalnim metodama i napravama, za sada. Brži su od brzine svjetlosti i zbog toga se mogu kretati između dimenzija i svijetova te mjenjati svoju lokaciju veoma brzo.

Tahionska energija je jedna od mnogo formi energija koje nas okružuju i koja je za večinu nas nevidljiva kao i druge energije koje nas okružuju. Tahionska energija je prvi puta definirana i njeno postojanje je matematički dokazano 1966.g. od strane fizičara Geralda Feinberga koji joj je dao ime tachyon(grčki-rapidno) zbog velike brzine kojom se te čestice kreču. Ta energija se može koristiti u različite svrhe, od liječenja, pročišćavanja, putovanja kroz vrijeme i razno. Da bi došli do te energije potrebno je nešto što če privući tu energiju.

Postoje par firmi koje proizvodi predmete koji su antene za tahione i tahionsku energiju. Proces kako se dobivaju ti predmeti povezan je sa kanaliziranjem i bićima iz drugih dimenzija koji su otkrili kako se može privući tahionska energija i sami u tome učestvuju. Imam neka iskustva sa tim energijama pa me zanima imali netko ko je iskusio tahionsku energiju i kakvi su njegovi dojmovi?

Ovisno o obliku i boji imaju i različitu primjenu, mogu se upotrebljavati u iscjeljivanju slično kao i kristali, ako se stave na bolesni dio tijela, mogu pomoći u meditaciji tako da otklone misli i pojačaju svjesnost, mogu se koristiti za pročišćavanje prostora, hrane, vode, zaštitu od štetnih zračenja, za riješavanje raznih problema i pomoć kod kriznih situacija, pomoć biljkama i životinjama itd…

Moja iskustva sa njima su različita i vrlo pozitivna:

-definitivno stvaraju stanje bez misli,
-vrlo brzo vraćaju energiju nakon raznih aktivnosti npr sporta,
-pomažu kod bolova, naprimjer glavobolju mogu riješiti u 10-ak min,
-vrlo brzo pročiste sobu i ispune je svježim energijama,
-pružaju podršku tvojim zahtjevima,
-smanjuju umor i jačaju koncentraciju, kad ih nosim lakše riješavam dnevne obaveze,
-…

Vidoviti ljudi kažu da vide tahione u auri nekih svetaca i duhovno osvještenih ljudi, te na nekim posebnim mjestima u većem intenzitetu. Svi senzibilni ljudi mogu osjetiti tahionsku energiju držeći tahion u ruci. Tahionizirati se mogu svi materijali, ali najviše se proizvode od stakla. Izdano je i nekoliko knjiga o njima pa koga zanima može potražiti i pročitati nešto više na : www.galaxy1.de

tuvok

Kako je moguće da elektron ne može postojati kao određena pojedinačna stvar, sve dok ga ne počnemo proučavati ili mjeriti? Subatomske čestice nisu čvrsti maleni predmeti, slični biljarskim kuglama, nego vibrirajući i neodređeni svežnjevi energije koje ne možemo točno izmjeriti ili razumjeti.

Na primjer, čini se da elektroni, kada prelaze iz jednog energetskog stanja u drugo, istovremeno isprobavaju sve moguće nove orbitale; poput kupca nekretnina koji pokušava istovremeno živjeti u svim kućama u četvrti prije no što izabere onu u kojoj će se naposljetku skrasiti.

«Nelokalnost» je sposobnost kvantnog entiteta, na primjer elektrona, da na proizvoljnoj udaljenosti trenutno djeluje na neku drugu kvantnu česticu, a bez bilo kakve međusobne razmjene sile ili energije. Kvantne čestice koje su jednom bile u vezi očito zadržavaju međusobnu povezanost čak i nakon odvajanja, tako da djelatnost jedne uvijek utječe na drugu bez obzira na to koliko su se udaljile.

U kvantnoj je fizici, međutim, otkriveno da se bilo koja kvantna čestica iz stanja svih mogućnosti – onog trenutka kad ju mi počnemo promatrati ili mjeriti – materijalizira u određeni entitet. To zapanjujuće otkriće otvorilo je i posve nov pogled na prirodu stvarnosti time što je ukazalo na to da svijest promatrača uzrokuje nastanak promatranog objekta.

«Postoji jedan golemi izvor energije o kojem još nismo govorili.« rekao je Hal. Pojasnio je da svaki kvantni fizičar dobro poznaje polje nulte točke. Kvantna mehanika dokazala je da vakuum odnosno «ništavilo» u stvarnosti ne postoji.

Atom nije nekakva malena i čvrsta biljarska kugla, nego maksimalno koncentrirano središte sile koje se širi u prostor.

Polje nulte točke je skladište svih polja, svih osnovnih energetskih stanja i svih virtualnih čestica: polje polja.

Trenutno bi za putovanje do najbliže zvijezde trebali raketu koja bi, da bi mogla nositi potrebno gorivo, trebala biti velika kao Sunce.

dvije metalne ploče, kada ih vrlo približimo, stvaraju privlačnost koja ih još više međusobno privlači. Kako neke valne duljine nisu zastupljene, narušava se ravnoteža u polju što prouzrokuje da je u prostoru između ploča manje energije nego u vanjskom praznom prostoru. Ta veća gustoća energije potiskuje metalne ploče jednu prema drugoj.

1968. godine priznati sovjetski fizičar Andrej Saharov uobičajenu pretpostavku okrenuo naglavačke: što ako težina, u stvari, nije interakcija među predmetima, nego samo uzgredni učinak? Točnije rečeno, što ako je težina posljedični učinak polja nulte točke kojega prouzrokuju promjene u polju nastale zbog prisutnosti materije?

Pogreška fizičara bila u tome što su težinu razmatrali kao samosvojnu pojavu. Umjesto toga, trebali su je gledati kao neku vrstu pritiska.

Status postulata, odnosno nečega što je zadano; ne nečega što je dokazivo, već nečega što se jednostavno prihvaća kao istinito i nikada se ne dokazuje. Radi se o tome da taj zakon nitko nije matematički dokazao.

Tromost, osobina svih predmeta u fizičkom svemiru, jednostavno otpor prema ubrzavanju kroz polje nulte točke. U svom članku napisali su da je tromost, u stvari, takozvana Lorentzova sila: sila koja usporava čestice koje se gibaju kroz magnetsko polje. U tom slučaju magnetno je polje komponenta polja nulte točke koja reagira s nabijenim subatomskim česticama. Što je veći predmet, više čestica sadrži i polje snažnije sprječava njegovo gibanje. To je u osnovi značilo da je fizička tvar, koju nazivamo materija i kojoj su sve fizičari od Newtona pa na dalje pripisivali masu, u stvari- iluzija. Pravo stanje stvari pokazuje da se to bazično more energije protivi ubrzanju tako što čvrsto drži subatomske čestice predmeta kada god ga želimo pogurnuti.

Polje je dokazivalo da je istinska valuta svemira – sam razlog njegova postojanja – razmjena energije.

Sve kancerogene tvari primile su ultraljubičastu svjetlost, apsorbirale je i promijenile joj frekvenciju. Ti su spojevi imali još jedno neobično svojstvo. Svi kancerogeni reagirali su samo sa svjetlošću određene valne duljine – 380 nano- metara. Popp još uvijek nije uspijevao razumjeti zašto tvar koja prouzrokuje rak mijenja frekvenciju svjetlosti. Zadubio se u znanstvenu literaturu o čovjekovim biološkim reakcijama i pronašao podatak o pojavi koja se naziva «foto-popravak». Iz laboratorijskih pokusa dobro je poznato da, kada neku stanicu bombardiramo ultraljubičastom svjetlošću tako da je 99%-tno uništimo, uključujući i njezinu DNK, u samo jednom danu možemo gotovo u potpunosti popraviti štetu ukoliko tu stanicu osvjetljavamo istom valnom duljinom vrlo slabog intenziteta. Konvencionalni znanstvenici ni danas ne znaju objasniti ovu pojavu, no nitko ju ne opovrgava.

Ruski znanstvenik Aleksandar Gurvič bio je prvi koji je, u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, otkrio «mitogenetsko zračenje« u korijenju luka. Gurvič je pretpostavio da je za strukturalno formiranje tijela najvjerojatnije odgovorno polje, a ne same kemikalije. Gurvičev rad je većim dijelom bio teoretski, no kasniji istraživači su i eksperimentalno dokazali da slabo zračenje iz tkiva stimulira stanični rast u susjednim tkivima istog organizma. Daljnja rana istraživanja te pojave, koja su u međuvremenu ponovili mnogi znanstvenici, u četrdesetim je godinama obavio neuroana tom Harold S. Burr sa sveučilišta Yale koji je proučavao i mjerio električna polja oko živih organizama, konkretno daždevnjaka. Burr je otkrio da daždevnjake ovija energetsko polje koje ima oblik odraslog daždevnjaka; taj je uzorak postojao čak i u neoplođenom jajetu. Međutim, većina tih istraživanja uključujući i Gurvičev početni rad bila je ignorirana, a razlog je uglavnom ležao u činjenici što prije izuma Poppovog aparata nije bilo dovoljno osjetljivih instrumenata pomoću kojih bi se mogle mjeriti sićušne svjetlosne čestice. Osim toga, svaki spomen o zračenju kao međustaničnoj komunikaciji bio je potpuno odbačen sredinom dvadesetog stoljeća kada se nakon otkrića hormona rodila biokemija prema kojoj je sve moguće objasniti uz pomoć hormona i kemijskih reakcija.

Uvidio je da sve žive tvari, od najjednostavnijih biljaka i životinja do najkompleksnijeg bića – čovjeka, isijavaju stalan tok fotona, od samo nekoliko pa do više stotina. Bilo je očito da je broj emitiranih fotona povezan s položajem organizma na evolucijskoj ljestvici: što je organizam kompleksni)i, emitira manje fotona. Nerazvijene životinje i biljke isijavale su sto fotona po kvadratnom centimetru u jednoj sekundi pri valnoj duljini od dvjesto do osamsto nanometara, što odgovara vrlo visokoj frekvenciji elektromagnetskog vala koji je još unutar vidljivog spektra svjetlosti, dok su ljudi pri jednakoj površini, vremenu i frekvenciji isijavali samo po deset fotona. Otkrio je još jednu zanimljivu stvar. Kada je žive stanice osvijetlio svjetlošću, one bi je najprije upile, a poslije nekog vremena snažno zasjale, što se naziva «zakašnjela luminiscencija». Popp je pomislio da bi to mogao biti korekcijski mehanizam. Živi sustav mora održavati osjetljivu ravnotežu svjetlosti. U ovom primjeru bio je bombardiran s previše svjetlosti te je zato njezin suvišak odbacio.

Svaki sustav pokušava postići minimum slobodne energije. U savršenom svijetu zbog destruktivne bi se interferencije svi valovi međusobno poništili. Međutim, to je nemoguće u polju nulte točke u kojem sićušne fluktuacije energije neprestano ometaju sustav. Zračenje fotona predstavlja čin kompenzacije koji pokušava zaustaviti te smetnje i uspostaviti jednu vrstu energetske ravnoteže. Poppu je pala na pamet usporedba da polje nulte točke čovjeka sili u stanje slično svijeći. Najzdravije tijelo odašilje najmanje svjetlosti i najbliže je idealnom stanju nulte točke – najbliže stanju ništavila što žive stvari mogu postići.

Popp je zajedno sa svojim novim kolegama započeo eksperimentirati sa svjetlosnim emisijama više organizama iste životinjske vrste, najprije s vodenom buhom po imenu Daphnia. Otkrili su nešto zaista zapanjujuće.Testovi s fotomultiplikatorom pokazali su da vodene buhe upijaju emitiranu svjetlost jedna od druge. Popp je isti pokus ponovio s manjim ribama te otkrio da i one rade to isto. Prema njegovom fotonskom brojaču, suncokreti su bili pravi biološki usisavači, okretali su se u smjeru najveće količine sunčevih fotona i usisavali ih. Čak su i bakterije proždirale fotone iz medija u koji su bile postavljene.

Poppu je sinulo da te emisije imaju svoju svrhu i izvan tijela. Valna rezonancija se ne koristi samo za komuniciranje unutar tijela, nego i za komunikaciju između živih tvari. Dva zdrava bića jedno drugome «sišu fotone», kao što je to nazvao Popp, i tako ih međusobno izmjenjuju. Shvatio je da bi ta izmjena mogla pružiti odgovor na neke od najvećih, a dosad nerazjašnjenih zagonetki iz životinjskog kraljevstva. Na primjer, kako plove riba ili jata ptica u trenutku postignu savršenu koordinaciju. Također, mnogi pokusi o sposobnosti životinja da nađu put do kuće pokazali su da one pri tome ne slijede uobičajene putove ili miris, pa čak ni Zemljina elektromagnetska polja, nego se ravnaju po nekoj tihoj komunikaciji, koja djeluje kao nevidljiva elastika, čak i kada su kilometrima udaljene od ljudi.

A za ljude je to predstavljalo još jednu mogućnost. Ako možemo primati fotone od drugih živih bića, tada također možemo upotrebljavati njihove informacije kako bi korigirali vlastitu svjetlost kada dođe u stanje neravnoteže.

Fritz Popp: da svaka molekula u svemiru ima jedinstvenu frekvenciju i da je jezik kojime govori svijetu zapravo njezin rezonantni val.

Biofotonske vibracije u tijelu koje je Popp promatrao prouzrokovale su da molekule vibrira-ju i stvaraju vlastiti frekvencijski potpis koji predstavlja jedinstvenu pokretačku snagu, a također i sredstvo za komunikaciju u tijelu. Francuski znanstvenik je zastao i osluhnuo te jedva čujne titraje, i začuo simfoniju svemira. Svaka molekula našeg tijela svira vlastiti ton koji se čuje po cijelom svijetu.

Premda je potencija anti-IgE molekula bila najviša pri koncentracijama jedan naprama tisuću (razrjeđenje treće decimale) i sa svakim se daljnjim razrjeđivanjem polako smanjivala, što je i bilo za očekivati, smjer pokusa se pri devetom razrjeđenju potpuno obrnuo. Na toj točki je djelovanje snažno razrijeđenih IgE počelo rasti i raslo je sa svakim novim razrjeđenjem. Kao što su homeopati oduvijek tvrdili – što je otopina slabija, to je njezin učinak snažniji.

U živoj stanici na svaku proteinsku molekulu dolazi deset tisuća molekula vode.

Nijedan vam fizičar ne može reći zašto voda jednostavno ne ishlapi u plin, ili zašto atomi u stolu ili drvetu ostaju na okupu, posebno ukoliko navodno komuniciraju samo sa svojim najbližim susjedom i ako ih drže isključivo sile kratkog dometa. Voda je jedna od najtajnovitijih tvari jer predstavlja smjesu dvaju plinova, a pri normalnim temperaturama i pritiscima ipak je tekuća.

Na temelju toga može se zaključiti da voda, kao prirodan medij u svim stanicama, djeluje kao nužan provodnik frekvencijskog potpisa molekule u svim biološkim procesima, te da se same vodene molekule organiziraju u uzorak u kojega se može utisnuti valna informacija. Ako je Benveniste u pravu, voda ne samo da signal šalje, nego ga i pojačava.

dokaz da elektromagnetski valovi živih organizama djeluju na svoju okolinu.

Pribram je, kao i Lashley, u svojem ranom radu o višim spoznajnim funkcijama došao u proturječje s prihvaćenom mudrošću tog vremena. Prema priznatom stajalištu, koje je većinom još i danas prihvaćeno, oko «vidi» tako što fotografsku sliku prizora ili predme ta reproducira na kortikalnu površinu mozga, na dio koji kao unutarnji filmski projektor prihvaća i interpretira viđeno. Ako je to to čno, tada bi električna aktivnost u vizualnom korteksu morala točno odražavati ono što je predmet gledanja, a to je do neke mjere točno samo na vrlo gruboj razini.

Kod klasičnog laserskog holograma laserska zraka je prelomljena. Jedan se dio odbija od predmeta recimo, čajne šalice od kineskog porculana – a drugi dio se odbija od nekoliko zrcala. Oba dijela se potom ponovno združuju, te ih hvatamo na fotografski film. Rezultat na fotografskoj ploči, koji predstavlja interferencijski uzorak tih valova, izgleda jednostavno kao niz krivulja ili koncentričnih kružnica. Međutim, kada kroz film pošaljemo zraku iz iste vrste lasera, prikaže nam se iznimno živa, vrlo detaljna i trodimenzionalna slika šalice koja lebdi u prostoru (primjer za to je princeza Leia čiju je sliku na taj način izradio R2D2 u prvom filmu serijala Ratovi zvijezda). Još jedno neobično svojstvo holografije je da svaki djelić kodiranih informacija sadrži cjelovitu sliku; razrežemo li fotografsku ploču na komadiće i laserskom zrakom osvijetlimo bilo koji komadić, dobit ćemo čitavu sliku šalice.

Predmete percipiramo na način da rezoniramo s njima, odnosno da se «uskladimo» s njima. Poznavati svijet doslovno znači biti na njegovoj valnoj duljini…

Jedan od onih koji su najviše ismijavali Pribramovu teoriju o distribuiranom sjećanju bio je Paul Pietsch, biolog na sveučilištu u Indiani. Pietsch je u svojim ranijim pokusima otkrio da se daždevnjaku može odstraniti glava i da životinja, premda postane komatozna, ponovno funkcionirati kada mu se mozak vrati na mjesto. Ukoliko je Pribram imao pravo, tada bi bilo moguće odstraniti ili ispremiješati daždevnjakov mozak a da to ne utječe na njegovo uobičajeno funkcioniranje. Međutim, Pietsch je bio uvjeren da Pribram griješi, a njegova odlučnosti da to i dokaže bila je upravo strasna. U više od sedam stotina pokusa izrezao je velik broj daždevnjakovih mozgova, a prije negoli bi ih stavio natrag, ‘prčkao’ je po njima na sve moguće načine.. U uzastopnim pokusima okrenuo je, izrezao na kriške, odrezao, izmiješao, pa čak i samlio mozgove svojih pokusnih životinja. Međutim, bez obzira koliko brutalno ih iznakazio, ili okrnjio, nakon što je daždevnjacima vratio ono što je od mozga ostalo oni su se oporavili, i opet počeli ponašati kao i prije. Od potpunog skeptika Pietsch je postao preobraćenik koji vjeruje u Pribramovu teoriju da je sjećanje raspoređeno po cijelom mozgu.

Pribram je dokazao i da je mozak visoko-razlučivi analizator frekvencija. Pokazao je, naime, da mozak sadržava posebnu «omotnicu» ili mehanizam koji ograničava u suprotnom neograničeni dotok valnih informacija; na taj način nismo bombardirani beskonačnim brojem valnih informacija iz polja nulte točke.

Walter je razmjenjivao informacije i s Pribramom dopisujući se s njim. Svi su otkrili ono na što je Pribramov rad oduvijek ukazivao, naime da se opažanje odvija na mnogo fundamentalnijoj ravni materije: u donjem svijetu kvantne čestice. Prilikom gledanja ne vidimo same predmete, nego percipiramo samo njihove kvantne informacije, te iz njih gradimo sliku našega svijeta. Opažanje svijeta je usklađivanje s poljem nulte točke.

Sva ta otkrića navela su skupinu znanstvenika na heretičnu pomisao koja se već bila rodila kod Fritz Alberta Poppa: svijest je globalna pojava koja se odvija u cijelom tijelu, a ne samo u našem mozgu. U samoj svojoj osnovi svijest je koherentna svjetlost.

Biologija je kvantni proces. Sve tjelesne procese, uključujući staničnu komunikaciju, uzrokuju kvantne fluktuacije, kao što i sve više funkcije mozga i svijest očito djeluju na kvantnoj razini. Eksplozivno otkriće Waltera Schemppa o kvantnom sjećanju dovelo je do najnevjerojatnije od svih zamisli: ni sjećanje na nedavne, kao ni sjećanje na vremenski udaljene događaje nije locirano u našem mozgu, nego je pohranjeno u polju nulte točke.

Shmidtu je najfascinantnija bila uloga promatrača. Jedan od najtajnovitijih vidova kvantne fizike jest «kopenhagenska interpretacija«, tako nazvana po Nielsu Bohru, jednom od očeva kvantne fizike koji je živio u Kopenhagenu. Bohr je u kvantnu fiziku silom progurao niz interpretacija koje su bile lišene osnovne jedinstvene teorije; postavio je više načela o ponašanju elektrona do kojih je došao na temelju matematičkih jednadžbi koje danas uvažavaju fizičari cijelog svijeta. Bohr i Werner Heisenberg na temelju eksperimenta opazili su da elektron nije točno određen entitet nego da postoji kao potencijal, superpozicija ili sveukupnost svih vjerojatnosti, sve dok ga ne počnemo promatrati ili mjeriti; tada se zamrzne u određeno stanje. Kada gledanje ili mjerenje završimo, elektron se ponovno rastvori u eter svih mogućnosti.

Na takozvane nasumične binarne procese bilo je moguće utjecati i predvidjeti ih. Pokazalo se da proces slučajnosti prekida živi promatrač. Jedan od temeljnih zakona kvantne fizike govori da neki događaj u subatomskom svijetu postoji u svim mogućim stanjima sve dok ga promatranje ili mjerenje ne «zamrzne» u jednom jedinom stanju. Taj se postupak stručno naziva kolaps valne funkcije, pri čemu je «valna funkcija» stanje svih mogućnosti.

U matematičke su formule uključili trenutak promatranja, ali ne i svijest koja promatra.

Klasični fizičari nisu imali potrebe govoriti o promatraču; prema Newtonovom pogledu na stvarnost stolica, pa čak i planet, postoje bez obzira na to gledamo li ih mi ili ne. Svijet postoji posve neovisno od nas.

Kvantni učinak na kojega su ukazivali Rhineovi eksperimenti bila je nelokalnost ili djelovanje na daljinu; po toj teoriji, dvije subatomske čestice koje su jednom bile u neposrednoj blizini, nakon odvajanja nastavljaju komunicirati na bilo kojoj udaljenosti. Ako su Rhineovi eksperimenti s vanosjetilnom percepcijom bili ispravni, tada je djelovanje na daljinu moguće i u makrosvijetu. U uvodnim testovima Sjevernoamerikanka je dosljedno dobivala više glava od pisama, dok je Južnoamerikanac dobivao upravo suprotne rezultate, više pisama od glava, premda je i on želio postići veći broj glava. Iako su nastojali da se stroj pomiče u smjeru kazaljke na satu, on je imao težnju da se pomiče u drugom smjeru.

Brenda je prva predložila da strojeve učine privlačnijima i okolinu ugodnijom kako bi pobudili «rezonanciju» između sudionika i strojeva.

Rezultati su varirali ovisno o pojedincima; neki su postizali više pisama negoli glava kada bi se koncentrirali baš na suprotno.

pokus s malim pilićima. Čim su se izlegli, «utisnuli» su im podatak da je pomični REG njihova «majka». Robot kojega su postavili pred gajbu s pilićima slobodno se kretao, a Peoc’h je pratio njegov put. Nakon nekog vremena rezultati su pokazali da se robot pomicao prema pilićima više nego kad bi se gibao samo nasumično. Želja pilića da budu u blizini majke predstavljala je «namjeru» koja je stroj privukla bliže.

Peoc’h je proveo slično istraživanje s tek okoćenim zečevima. Na pokretni REG uređaj postavio je jarko svjetlo koje je zečeve očigledno vrlo iritiralo. Analiza tog pokusa pokazala je da su zečevi sa svojom moći volje uspješno zadržavali stroj podalje od sebe.

Ako je par bio istospolan, to je imalo vrlo malen negativan učinak. Takvi parovi imali su slabije rezultate nego što su ih postizali pojedinačno; kod osam parova operatera rezultati su bili suprotni od namjeravanih. Miješani parovi (muškarac i žena) koji su se poznavali imali su jak komplementaran učinak, proizveli su gotovo četiri puta jači učinak od onog koji su ostvarili pojedinačno. Međutim, najsnažniji učinak, skoro šest puta jači nego kod pojedinaca, imali su «vezani» parovi, odnosno parovi koji su bili u nekoj vrsti partnerske veze. jači učinci postižu kod ljudi koji imaju zajednički identitet, kao što su braća i sestre, blizanci ili parovi u vezi.

Bliskost bi mogla stvarati koheren ciju. Kao što dva vala pojačavaju signal, tako i par u vezi najvjerojatnije ima posebno jaku rezonanciju koja povećava njihov zajednički učinak na stroj. otkrila je da muškarci općenito lakše navedu stroj do željene namjere, premda je njihov ukupni učinak bio slabiji od onog kod žena. Žene su, gledano u cjelini, imale snažniji učinak na strojeve, premda ne nužno u željenom smjeru. Žene su ponekad imale bolje rezultate kada se nisu strogo usredotočivale na stroj nego bi radile i druge stvari, dok je za uspjeh kod muškaraca bila važna stroga koncentracija.

To bi mogao biti subatomski dokaz da su žene bolje od muškaraca u obavljanju više zadataka istovremeno, dok su muškarci bolji u koncentriranoj pozornosti. Posve je moguće da na mikroskopskoj razini muškarci imaju neposredniji utjecaj na svoj svijet, dok je učinak žena dublji.

Mislili su da je za interakciju između mentalnog i fizickog svijeta ključno sučelje odnosno privlačna strojna oprema koja je trebala premostiti jaz između dva svijeta. Međutim, iz podataka konzorcija shvatili su da operateri rade jednako dobro, ponekad čak i bolje, ukoliko ne primaju nikakve povratne informacije. Zamisao je bila da operateri snagom volje navedu stroj na to da jednu sliku prikaže više puta od druge. PEAR-ova ekipa je i ovdje pretpostavljala da će privlačna slika djelovati kao mrkva: operater bi bio «nagrađen» za namjeru da više puta vidi sliku koja mu je draža.

Kod proučavanja podataka tog istraživanja po tematici slika otkrili su da su najbolji rezultati postignuti sa slikama iz tri slične kategorije: arhetipske, obredne i vjersko ikonografske. To je bila domena snova, neizraženog i neartikuliranog; te su slike samim svojim dizajnom bile smišljene da prizovu nesvjesno u čovjeku.

Prema zakonima klasične fizike, posebno zakonu entropije, neživi se svijet uvijek kreće prema kaosu i neredu. Međutim, koherencija svijesti predstavlja najveći znani oblik reda u prirodi i PEAR-ova istraživanja ukazuju da bi taj red mogao oblikovati i stvarati red u svijetu. Kada imamo neku želju ili namjeru, to zahtijeva veliko jedinstvo misli i naša vlastita koherencija je, u određenom smislu, zarazna.

Na najdubljoj razini PEAR-ova istraživanja također ukazuju da stvarnost stvara svatko od nas samo sa svojom pažnjom. Na najnižoj razini svijesti i tvari svatko od nas kreira svijet.

Očito imamo sposobnost da vlastitu koherenciju širimo u okolinu. Sa samom svojom željom možemo stvarati red. To predstavlja gotovo nezamislivu količinu moći.

Indijanci vjeruju da snovi ne pripadaju samom sanjaču nego da su zajedničko vlasništvo skupine; pojedinac je samo nositelj kojega snovi odluče posuditi kako bi progovorili cijelom plemenu. Članovima plemena snovi služe kao nacrt za vrijeme koje će provesti budni jer njihovi snovi predvide sve što ih tog dana čeka.

Tart je dokazao još nešto zanimljivo: kada su dva sudionika hipnotizirali jedan drugoga, imali su intenzivne zajedničke halucinacije. Ti su ispitanici uspostavili uzajamnu vanosjetilnu komunikaciju, tako da su znali što misli i osjeća druga osoba.

Kada su upute tako nalagale, gledatelj se pozorno zagledao u ispitanika na zaslonu i pokušao pridobiti njegovu, odnosno njezinu pažnju. Za to vrijeme je promatrani u drugom prostoru opušteno sjedio u naslonjaču; bilo bi mu rečeno da ne razmišlja o tome kada će ga gledati, već da misli na bilo što drugo. Braud je taj pokus proveo šesnaest puta. U većini slučajeva promatrani su za vrijeme gledanja pokazali statistički značajno veću elektrodermalnu aktivnost od očekivane, tj. u pedeset i devet posto slučajeva naprama očekivanih pedeset posto, iako toga nisu bili svjesni.

Ovoga im je puta rekao da se prije pokusa najprije upoznaju. Obavili su više vježbi kod kojih su zurili jedan drugome u oči i pažljivo gledali partnera dok je govorio. To je trebalo smanjiti nelagodu ispitanika zbog činjenice da ih netko gleda, i ujedno pripomoći da jedan drugoga upoznaju. Ta skupina je u pokusu dobila suprotne rezultate od prijašnje: najsmireniji su bili baš tada kada ih se promatralo. Slično kao kod stockholmskog sindroma (psihološkom stanju kod zatvorenika koji zavole svoje tamničare), promatranima je postalo drago da ih netko gleda. U određenom smislu, razvili su ovisnost, premda na daljinu, i žalili se kada ih nitko nije gledao.

Ove posljednje studije još su više uvjerile Brauda da čovjek posjeduje sposobnost da prenosi pozornost na daljinu i odgovara na nju, čak i ako toga nije svjestan

To istraživanje navelo je Brauda na razmišljanje o još jednom važnom činitelju – nuždi. Zanimalo ga je u kolikoj mjeri nužda određuje veličinu učinka. Međutim, je li učinak veći ukoliko sustav treba promjenu? da li potreba omogućava nekome da ima veći pristup učincima iz Polja?

Kao što su i očekivali, učinak je bio mnogo veći u skupini koja je imala potrebu za smirenjem. U stvari, to je bilo Braudovo istraživanje s najvećim učinkom do tada. U smirenoj skupini nisu bile primjetne gotovo nikakve promjene; njihov učinak se minimalno razlikovao od slučajnog.

Statistički je to značilo da drugi mogu na nas imati gotovo jednak učinak ‘svijest-tijelo’ kao što ga imamo sami na sebe. Dopustimo li nekome drugome da nam izrazi svoju dobru namjeru, to je gotovo isto tako dobro kao da sami upotrijebimo metodu biofeedbacka na sebi.

Učinci su bili najveći kod ispitanika koji su bili najodsutniji duhom.

Pokazalo se da običan čovjek može utjecati na druge žive organizme na mnogim razinama: na njihovu mišićnu aktivnost, motoriku, stanične promjene, aktivnost živčanog sustava.Sva ta istraživanja otkrila su još jednu neobičnu mogućnost: utjecaj se povećava ovisno o važnosti koju ima za onoga koji utječe, odnosno ovisno o tome koliko je onome koji utječe stalo do onoga na koga utječe.

Međutim, najveći učinak od svih bio je kada su ga oni na koje se utjecalo zaista trebali. Još neobičnije bilo je otkriće da je utjecaj na druge statistički tek neznatno slabiji od utjecaja na samoga sebe.

Zašto su neka stanja primjerenija za utjecanje od drugih stanja?

Još jedan važan činitelj je drukčiji pogled na svijet. Bilo je vjerojatnije da će uspješni biti ljudi koji sebe nisu doživljavali kao odvojene od svijeta, i koji ljude i stvari nisu vidjeli kao izolirane i djeljive, nego su gajili uvjerenje da su svi ljudi i sve stvari povezani kontinuum međuzavisnosti, te da je komunikacija moguća i na druge, neuobičajene načine.

Jedno od istrazivanja je, naime, pokazalo da čovjek može blokirati, odnosno spriječiti neželjene utjecaje. To omogućavaju različite «psihološke zaštite«; možemo vizualizirati sigurnosni ili zaštitni oklop, ogradu ili zavjesu kako bismo spriječili prodor vanjskog utjecaja.

Kada dvije osobe «olabave» svoje frekvencijske pojaseve i pokušaju uspostaviti neki oblik duboke povezanosti, njihovi moždani uzorci postaju vrlo sinkronizirani.

Utjecaj na onog drugog imao je sudionik s kohezivnijim uzorcima moždanih valova. Najuređeniji moždani uzorak uvijek bi prevladao EEG istraživanja provedena na djeci ispod pet godina starosti pokazala su da su njihovi mozgovi neprestano u alfa stanju – stanju promijenjene svijesti kod odraslih a ne u beta stanju uobičajene, zrele svijesti. Djeca su otvorena za mnogo više informacija iz Polja od prosječnog odraslog čovjeka. U stvari, dijete je u kontinuiranom stanju halucinacije.

Naše želje i namjere kreiraju našu stvarnost. Možemo ih koristiti na način da živimo sretniji život, da blokiramo negativne utjecaje, da se okružimo zaštitnom ogradom dobrohotnosti. Pazi što želiš, mislio je Braud. Svaki čovjek ima sposobnost ostvariti vlastite želje.

Otkrio je da stvar djeluje samo onda kada želju izražava nježno, bez prevelikog htijenja ili nastojanja. Nešto slično kao kada pokušavate zaspati: što se više trudite, to više sprječavate san.

Negativna entropija je očito sila moćnija od entropije.

Pomalo se zabavljao s tahionima – česticama koje putuju brže od svjetlosti. Pitao se mogu li tahioni možda objasniti određena istraživanja koja su pokazala da životinje i biljke mogu uspostaviti neku vrst trenutne komunikacije, čak i kada su udaljene stotinama kilometara, odnosno kada ih razdvajaju različite prepreke.

«Backsterov učinak» djelovao je i između biljaka i životinja. Kada bi morski račić na jednoj lokaciji iznenada uginuo, ta se činjenica trenutno odrazila na biljke na drugoj lokaciji, što je zabilježio poseban instrument za mjerenje standardnih psihogalvanskih reakcija.

Otkrili su da svi ljudi, nadareni ili ne, posjeduju latentnu sposobnost da vide bilo koje mjesto na bilo kojoj udaljenosti. Najnadareniji gledatelji na daljinu mogu stupiti u posebno stanje svijesti koje im omogućava promatranje prizora bilo gdje u svijetu. Neizbježan zaključak njihovih pokusa bio je da je za to sposoban svatko, samo ako ga se pouči o postupku, uključujući i ljude koji s tim u vezi gaje velike sumnje.

Pokazivali su da zbog neprestanog dijaloga koji se odvija između nas i Polja nulte točke postojimo posvuda istovremeno, kao de Brogliev elektron.

Još jedna nedodirljiva predodžba iz klasične fizike je pogled na svijet kao na geometrijsko mjesto ispunjeno čvrstim predmetima i prostorom između njih. Veličina međuprostora određuje vrstu utjecaja jednog predmeta na drugi. Stvari koje su kilometrima udaljene ne mogu imati trenutan utjecaj jedna na drugu.

Najneobičnije od svega, Radin je otkrio da su slutnje kod erotičnih sadržaja mnogo jače nego kod nasilnih, što bi moglo odražavati činjenicu da Amerikance spolnost uznemiruje više od nasilja.

Helmuta Schmidta zaokupljala je nadasve privlačna mogu ćnost: mogućnost vraćanja vremena unatrag. Razmišljao je o tome da učinci koji su se pokazali kod strojeva niječu prostor, odnosno uzročnost. U Schmidtovoj glavi počelo se oblikovati gotovo apsurdno pitanje: može li čovjek koji pokušava utjecati na output njegova stroja to napraviti nakon što je stroj već pokrenut? Ako je kvantno stanje eterično poput lepršajućeg leptira, možda zaista nije važno kada ga pokušamo definirati sve dok smo prvi koji to pokušamo učiniti – prvi promatrač.

Schmidt je također otkrio da osoba koja naknadno utječe na stroj mora biti prvi promatrač. Ako je magnetofonsku snimku prije toga s usredotočenom pažnjom poslušao netko drugi, sustav je bio manje podložan naknadnim utjecajima. Činilo se da svaki oblik usredotočene pozornosti zamrzava sustav u konačno stanje. Nekoliko rijetkih studija čak ukazuje na to da promatranje od strane bilo kojeg živog sustava – čovjeka ili čak životinje – uspješno blokira naknadne pokuse s vremenski pomaknutim utjecajem.

no podudaraju se s onim što nam je o učinku promatrača poznato iz kvantne fizike koja tumači da promatranje živih promatrača dovodi stvari u neku vrstu determiniranog postojanja.

prekogniciju može objasniti poznata kvantna pojava zaostalih i naprednih valova, takozvana Wheeler-Feynmannova teorija absorbera, prema kojoj val može putovati natrag kroz vrijeme kako bi iz budućnosti došao do svog izvora. Između dvaju elektrona događa se sljedeće: kada jedan elektron malo zatitra, odašilje valove, kako u prošlost tako i u budućnost. Tako se, na primjer, budući val zaleti u česticu iz budućnosti koja također zaigra, te odašilje vlastite zaostale i napredne valove. Dva niza valova od ta dva elektrona se ponište, osim u području između njih. Konačni rezultat prema natrag putujućeg vala prvog elektrona i prema naprijed putujućeg vala drugog elektrona jest trenutačna veza.

Moguće je da kod slutnji, razmišljao je Radin, na kvantnoj razini odašiljemo valove koji se susreću s našom vlastitom budućnošću.

čitava budućnost na svojoj najbazičnijoj razini već postoji u području čistog potencijala; gledanjem u budućnost, odnosno prošlost pripomažemo njezinom oblikovanju i materijalizaciji, jednako kao što to u sadašnjosti činimo promatranjem kvantne čestice. Prijenos informacija preko subatomskih valova ne postoji u vremenu i prostoru, nego je na neki način raširen i uvijek prisutan.

Naša budućnost već postoji u nekom nejasnom obliku kojeg možemo početi ostvarivati u sadašnjosti. To ima smisla uzmemo li u obzir da sve subatomske čestice postoje u stanju svih mogućnosti osim ako ih ne promatramo, a promatranje uključuje i mišljenje.

Čista energija koja postoji na kvantnoj razini nema vremena ili prostora nego postoji u prostranom kontinuumu fluktuirajućeg naboja. Mi sami smo, u određenom smislu, prostor i vrijeme. Kada pomoću percepcije dovodimo energiju na svjesnu razinu, stvaramo odvojene predmete koji postoje u prostoru mjerljivog kontinuuma. Stvaranjem vremena i prostora stvaramo vlastitu odvojenost.

Naše su nas pak spoznaje dovele do otkrića da je vrijeme zapravo sekundarno i da je, kao i prostor, izvedeno iz višedimenzionalne osnove kao poseban poredak.

Moguće je također da svaki trenutak našeg života utječe na svaki drugi trenutak – naprijed i natrag. Kao u filmovima Terminator, možda se možemo vratiti u prošlost kako bismo utjecali na vlastitu budućnost.

Posebno su Braudova istraživanja sugerirala da se ljudska namjera može koristiti kao izuzetno moćna iscjeljujuća sila. Činilo se da bismo mogli izazvati nasumične fluktuacije u Polju nulte točke i iskoristiti to za uspostavu boljeg «reda» u drugoj osobi. Osoba koja bi imala takvu sposobnost trebala bi biti u stanju služiti kao provodnik iscjeljujuće sile, dopuštajući Polju da popravi strukturu osobe.

I samim nastojanjem da ne mislimo na ništa možemo stvoriti usredotočenost energije. Um je jednostavno takav. Imamo li namjeru da na nikakav način ne utječemo na REG stroj, to je slično kao da pokušavamo ne misliti na slona. Očigledno da svaka vrsta pozornosti već samim usredotočenjem svijesti stvara red. Um se nikada ne zaustavlja, već neprestano nastavlja opažati, razmišljati. Mislimo, dakle utječemo.

PEAR-ovi podaci ukazivali su na to da vezani parovi ljudi koji su povezani nekom jakom vezom – imaju snažniji učinak na REG strojeve od pojedinca. Dakle, dva sličnomisleća čovjeka stvaraju veću uređenost u slučajnosnom sustavu.

Pokazalo se da sama vrsta aktivnosti ne igra veliku ulogu. Najvažniji je intenzitet skupine, odnosno sposobnost dotične aktivnosti da drži publiku u napetoj pažnji, a bilo je od pomoći i ukoliko je u skupini postojala neka vrsta kolektivne rezonancije, pogotovo ako je bila emocionalno značajna za sudionike.

Nelson je odlučio posjetiti nekoliko lokacija u Americi koje su za domorodačke Indijance bile svete. Svojim uređajem snimio je vrača za vrijeme iscjeliteljskog obreda kod spomenika Vražji toranj u Wyomingu, mjesta koje neka indijanska plemena drže svetim. Kasnije je s PalmREGom u džepu sam nekoliko puta obišao Vražji toranj, a potom je posjetio i Ranjeno koljeno u Južnoj Dakoti, mjesto pokolja čitavog plemena Siouxa. Nelson je razgledavao po okolnoj pustinji, te posjetio groblje i spomenik mrtvima. Obuzela ga je duboka tišina. Kada je kasnije pregledao podatke prikupljene na oba mjesta, nije bilo sumnje: na output njegovog stroja svakako je djelovao snažan utjecaj, mnogo veći nego pri uobičajenim PEAR-ovim istraživanjima; bilo je to kao da na tim mjestima postoji neko dugotrajno sjećanje s mislima svih ljudi koji su tamo živjeli i umrli.

Najjači učinci na stroj uočeni su u vrijeme kada je skupina na svetom mjestu izvodila kakav obred, na primjer pjevanje svetih pjesama. U većini glavnih piramida učinci su bili šest puta veći od učinaka kod običnih REG pokusa u PEAR-u, i dva puta veći od uobičajenih FieldREG pokusa. Ti su učinci bili među najvećima koje je dotada vidio, jednako veliki kao kod vezanih parova. Kada je pak objedinio sve podatke prikupljene na dvadeset i sedam svetih mjesta koja je posjetio – dok ih je samo u tišini i s poštovanjem razgledavao rezultati su bili još više zapanjujući. Činilo se da je sam duh mjesta stvarao učinke koji nisu bili ništa manji od učinaka meditacijske skupine.

Njegovi su podaci pokazali još nešto značajno. Kada su posjetili Veliku Keopsovu piramidu u Gizi, za vrijeme skupnog pjevanja svetih pjesama u Kraljičinim odajama u Velikoj galeriji, PalmREG je pokazao pomak u pozitivnom smjeru, a tijekom mantranja u Kraljevim odajama otklon u negativnom smjeru. Slično se dogodilo i u Karnaku.

Da li tijekom gledanja televizije svi ljudi misle isto? Kako bi to provjerio nije bila dovoljna obična situacijska komedija; bio je potreban događaj koji će publiku prikovati ispred televizijskih ekrana.“ Presuda na suđe nju O. J. Simpsonu kasnije će predstavljati idealan izbor. Međutim, za svoje prvo istraživanje Radin je izabrao sedamdeset i šestu dodjelu Oskara u ožujku 1995. godine, koja je s otprilike milijardu gledatelja imala jedan od najvećih mogućih auditorija. Tu publiku sastavljali su ljudi iz sto dvadeset država, tako da je doprinos masovnoj pozornosti pristizao iz cijelog svijeta. Da bi dodatno potkrijepio istovremenost tih učinaka na proizvoljnoj udaljenosti, Radin je upotrijebio dva REG stroja postavlje na na različitim mjestima. Jedan se nalazio dvadeset metara od njega dok je 27. ožujka gledao dodjelu nagrada, a drugi u laboratoriju nekih dvadeset kilometara dalje; taj je djelovao zasebno i nije bio ispred televizijskog prijemnika. Tijekom prijenosa događaja Radin i njegov asistent marljivo su bilježili, minutu za minutom, trenutke visokog i niskog zanimanja. Za sve trenutke vršne napetosti, kada je, na primjer, objavljeno ime dobitnika Oscara za najbolju kameru, najboljeg glumca ili glumicu, zapisali su točno vrijeme i označili ih kao “koherentna razdoblja“. U razdobljima najvišeg zanimanja stupanj reda u oba stroja se tako povećao da je vjerojatnost da je to bio puki slučaj jedan naprama tisuću. S druge strane, tijekom razdoblja niskog zanimanja stupanj reda je pao, pa je vjerojatnost slučajnosti bila jedan naprama deset. Oba računala bila su uključena još četiri sata nakon predstave; u tom kontrolnom razdoblju poslije malenog valnog vrha, koji je najvjerojatnije pred stavljao svršetak ceremonije dodjele nagrada, oba su hitro preuzela uobičajeno, slučajnosno ponašanje.

Utemeljitelj transcendentalne meditacije (TM) Maharishi Mahesh Yogi tvrdi da individualni stres vodi do svjetskog stresa, te da mir u skupini vodi ka miru u svijetu. Pretpostavio je će se broj konflikata svih vrsta – ubojstava i drugih zločina, zloporaba droga, pa čak i prometnih nesreća – smanjiti ukoliko jedan posto ljudi na određenom području prakticira TM, odnosno ako kvadratni korijen jednog postotka izvodi TM sidhi, napredniju i aktivniju vrstu meditacije. Ideja «Maharishijevog učinka» pretpostavlja da redovitim prakticiranjem transcendental ne meditacije stupamo u vezu s osnovnim poljem koje povezuje sve stvari: zamisao koja je vrlo slična Polju nulte točke. Kada bi dovoljno velik broj ljudi meditirao, koherencija bi «zarazila» cjelokupnu populaciju. U Organizaciji transcendentalne meditacije to su nazvali «super zračenje», jer slično kao što supraradijacija u mozgu ili u laseru stvara koherenciju i jedinstvo, tako meditacija djeluje na ljudsko društvo.

Novije istraživanje u trajanju od dva mjeseca, National Demonstration Project, kojega su 1993. godine proveli u Washingtonu DC, dalo je sljedeće rezultate: kada je tamošnja skupina za super-zračenje narasla na četiri tisuće članova, razina nasilnog kriminala, koja je postojano rasla prvih pet mjeseci te godine, pala je na dvadeset i četiri posto, te nastavila padati sve do kraja eksperimenta. Čim se skupina razišla stupanj kriminaliteta opet je porastao. Studijom su dokazali da učinak nije mogao biti posljedica promjenjivih činitelja kao što su vrijeme, policija ili neka posebna kampanja protiv kriminala.

Slični rezultati dobiveni su i u jednom drugom istraživanju koje je obuhvatilo dvadeset i četiri grada u Sjedinjenim Državama: svaki put kada je u nekom gradu jedan posto stanovnika započelo redovito izvoditi transcendentalnu meditaciju, stupanj kriminaliteta pao je na dvadeset i četiri posto. Naknadno istraživanje obuhvatilo je četrdeset i osam gradova, od kojih je u 24 njih jedan posto građana meditirao. U gradovima s jednim postotkom meditanata zabilježili su 22-postotni pad kriminala i 89-postotno smanjenje kriminalnog trenda, dok se u kontrolnim mjestima kriminal povećao za 2%, a kriminalni trend za 53%.

«Zašto ne bismo provjerili kakav EEG ima Gaja?», spomenuo je tada Radin. Nelson je istoga časa prihvatio prijedlog. Budući da EEG očitava aktivnost čovjekovog mozga preko elektroda pričvršćenih po njegovoj površini, slično bi se mogao očitavati i um Gaje, kako mnogi nazivaju naš planet. To je ime po grčkoj božici Zemlje skovao James Lovelock koji je postavio hipotezu da je svijet živo biće s vlastitom sviješću.

Biolog Rupert Sheldrake nedavno je proveo istraživanje o posebnim sposobno stima životinja. Njegove studije su pokazale da kolonije termita prema nekom velikom planu, mimo svih uobičajenih vrsta komunikacije, prave stupove, te ih zakrivljuju jednog prema drugom sve dok se vrhovi novih stupova ne spoje u luk. Jedan od najboljih pokusa koji ispituju tu sposobnost proveo je južnoafrički naturalist Eugene Marais koji je u termitnjak postavio čeličnu ploču. Bez obzira na visinu i širinu ploče, termiti su sa svake strane ploče sagradili sličan luk, odnosno stup da su se obje polovice savršeno slagale kada su čeličnu ploču odstranili. Marais, a kasnije i Sheldrake zaključili su da termiti djeluju u skladu s nekim organizirajućim energetskim poljem koje je mnogo naprednije od bilo kakve osjetilne komunikacije, osobito stoga što mnogi oblici ne bi mogli prodrijeti kroz čelične ploče. Sheldrake je prikupio bazu podataka od dvije tisuće sedamsto primjera, očiglednog telepatskog ponašanja kod kućnih ljubimaca, a sabrao je i brojna istraživanja s njihovim vlasnicima. Više od 200 studija povezano je s telepatskim sposobnostima terijera iz sjeverne Engleske po imenu JayTee koji je dolazio na prozor čekati svoju vlasnicu Pamelu Smart, u telepatskom očekivanju njezina dolaska, čak i kada je kući kretala u neuobičajena vremena i neuobičajenim prije voznim sredstvima.

Uz podatke s Hubblea, znanstvenici su koristili crvene pomake [2] izmjerene sa zemaljskih teleskopa kako bi odredili udaljenosti 194 000 galaktika koje je Hubble promatrao. „Broj galaktika uključenih u ovo mjerenje je bez presedana, ali još je važnije bogatstvo informacija koje smo dobili o nevidljivim strukturama Svemira iz ovog golemog skupa podataka“, rekao je koautor Patric Simon s Edinburgh University.

Astronomi mogu procijeniti podjelu tvari u Svemiru na velikim udaljenostima. Da bi to napravili, koriste informacije sadržane u distorziranim oblicima dalekih galaktika, fenomenu znanom kao gravitacijska leća [3]. Koristeći složene algoritme, tim vođen Schrabbackom usavršio je metodu mjerenja i dobili su dosad neviđeno precizne rezultate. Rezultati njihovih mjerenja objavljeni su u časopisu Astronomy and Astrophysics.

Preciznost i glomaznost ovih studija omogućuje neovisnu potvrdu da je ekspanzija Svemira dodatno ubrzana misterioznom komponentom zvanom tamna energija. Postoji još nekoliko nezavisnih istraživanja koja to potvrđuju. Znanstvenici istražuju kako su nastali i evoluirali dijelovi tvari da bi otkrili kako gravitacija, koja drži tvar na okupu i tamna energija, koja ih odvaja ubrzavajući širenje Svemira, djeluje na njih. „Tamna energija utječe na naša mjerenja iz dva razloga. Prvo, kada je prisutna, klasteri galaktika sporije rastu i drugo, utječu na ekspanziju Svemira. Naša analiza osjetljiva je na oba efekta“, rekao je koautor Benjamin Joachimi s University of Bonn. „Naše istraživanje također dodatno potvrđuje Einsteinovu opću teoriju relativnosti, koja predviđa kako savijena svjetlost ovisi o crvenom pomaku“, dodao je suistraživač Martin Kilbinger s Institut d’Astrophysique de Paris i Excellence Cluster Universe.

Veliki broj promatranih galaktika uz informacije crvenog pomaka rezultira mapama veće razlučivosti; pomažu nam vidjeti članove galaktičkih skupova i kako su oni raspoređeni. „S detaljnijim informacijama o udaljenostima galaktika, možemo izmjeriti distribuciju materije među njima“, napominje suistraživač Jan Hartlamp s University of Bonn. „Prije je većina mjerenja bila napravljena u dvije dimenzije, poput rendgenske slike pluća. Naše istraživanje više je poput trodimenzionalne CT slike kostura. K tome još možemo gledati skelet tamne tvari od postanka do sada“, komentirao je još jedan od koautora, William High s Harvard University.

Astronomi su odabrali COSMOS za istraživanje jer su zaključili da se radi o reprezentativnom uzorku Svemira. Uz istraživanja poput ovih vođenih Schrabbackom, astronomi će jednog dana moći primijeniti tehniku na veća nebeska područja, formirajući bistriju sliku onoga što je stvarno tamo.
Bilješke:

[1] Međunarodni tim astronoma na ovom istraživanju predvođen je Timom Schrabbackom sa Leiden University. Ostali suradnici su: J. Hartlap (University of Bonn), B. Joachimi (University of Bonn), M. Kilbinger (IAP), P. Simon (University of Edinburgh), K. Benabed (IAP), M. Bradac (UCDavis), T. Eifler (University of Bonn), T. Erben (University of Bonn), C. Fassnacht (University of California, Davis), F. W. High (Harvard), S. Hilbert (MPA), H. Hildebrandt (Leiden Observatory), H. Hoekstra (Leiden Observatory), K. Kuijken (Leiden Observatory), P. Marshall (KIPAC), Y. Mellier (IAP), E. Morganson (KIPAC), P. Schneider (University of Bonn), E. Semboloni (University of Bonn), L. Van Waerbeke (UBC) i M. Velander (Leiden Observatory).

[2] U astronomiji, crveni pomak predstavlja pomak valne duljine elektromagnetskog zračenja prema dužim valnim duljinama, zbog širenja Svemira. Crveni pomak nam omogućuje procjenu udaljenosti galaktika. U ovom istraživanju korištena su istraživanja COSMOS-ovog tima koristeći podatke sa SUBARU, CFHT, UKIRT, Spitzer, GALEX, NOAO, VLT, i Keck teleskopa.

[3] Slaba gravitacijska leća: fenomen gravitacijske leće iskrivljavanje je relacije prostora i vremena snažnom gravitacijom uzrokovanom velikim nakupinama tvari, poput klastera galaktika. Kada svjetlost udaljenih galaktika prođe kroz bliži galaktički klaster, putanja svjetlosti iskrivljena je i dobijemo distorzirane slike dalekih galaktika. Kod slabe gravitacijske leće taj efekt je malen i može ga se izmjeriti statističkim metodama. Ova analiza daje ocjenu gravitacijskog polja, a time i mase tvari koja iskrivljuje svjetlost. Kada astronomi određuju oblik galaktike moraju uzeti u obzir tri glavna faktora: intrinzički oblik galaktike (koji je nepoznat), efekt gravitacijske leće i sistematične efekte uzrokovane teleskopima i kamerama, kao i atmosfere – u slučaju zemaljskih opservacija.

Izvor: spacetelescope.org

Izvor: http://www.znanost.com/clanak/astronomi-potvrdili-einsteinovu-teoriju-relativnosti-i-ubrzano-kozmicko-sirenje#ixzz17G5gkWDk

MIRNA DEJANOVIĆ

Spektakl interakcije galaksija poznate kao II Zw 096 u zviježđu Dupina, od nas je udaljen oko 500 milijuna godina.Najsvjetliji dio dug je oko 700 svjetlosnih godina, a čini tek diot galaskije koja se proteže na oko 50 do 60 tisuća svjetlosnih godina. Na temelju podataka prikupljenih teleskopom Spitzer znanstvenici su procijenili da se u sudaru svake godine stvore zvijezde ukupne mase oko 100 puta veće od Sunca.

Sudar je snimljen na infracrvenim valnim dužinama instrumenata NASA-inih teleskopa Hubble i Spitzer, a ovo otkriće dokazuje da sudari galaksija pokreću snažne procese stvaranja zvijezda izvan središta matičnih galaksija.Infracrveno svjetlo koje dominira galaksijom domaćinom može se mjeriti s najsvjetlijim galaksijama koje se nalaze relativno blizu naše Mliječne staze.

Raniji rekord u galaksiji Antennae bio je čak 10 puta slabijeg intenziteta. Rodilišta zvijezda obično se nalaze u jezgrama galaksija, u gustim nakupinama prašine i plinova, međutim, nove snimke pokazuju da njihovo intenzivno stvaranje mogu pokrenuti i galaktički sudari.

Masivan tamni objekt na samom rubu Sunčeva sustava zaslužan je za skretanje kometa i asteroida prema našem Suncu, otkrili su znanstvenici. NASA je super-kamerom zabilježila spektakularnu erupciju na površini Sunca. Većina nebeskih tijela koje ulete u unutrašnji dio našeg solarnog sustava najčešće dolaze iz Oortovog oblaka , područja ledenih i kamenih komada koji u tišini lebde na samom rubu našeg zvjezdanog sustava.

Oblak počinje oko 143 milijarde kilometara od Sunca i proteže se pune tri svjetlosne godine u svemir. U sebi sadrži milijarde kometa, većina kojih su maleni i skriveni.

Novi proračuni procjenjuju kako bi misteriozni tamni objekt, i do četiri puta veći od Jupitera, mogao biti odgovoran za ‘slanje’ kometa u našem smjeru. Znanstvenici su analizirali komete u Oortovu oblaku te zaključili kako 25 posto njih s putanje može skrenuti samo tijelo veličine našeg plinovitog diva.

Astrofizičari John Matese i Daniel Whitmire sa Sveučilišta Louisiana izradili su teoriju koja navodi kako ‘ništa manje od jovijanske mase nije dovoljno da obavi zadatak’. Vjeruju da Sunčev sustav ima skrivenog ‘prijatelja’ koji je do danas ostao neotkriven. Istraživanje su provodili koristeći WISE , NASA-in infracrveni svemirski teleskop sposoban otkrivati tamne predmete.

Ukoliko je zaista riječ o novom planetu, on je toliko hladan da ga je vrlo teško primijetiti. Mogao bi se nalaziti oko 30 tisuća astronomskih jedinica od Sunca.

Znanstvenici su već predložili teoriju ‘skrivene zvijezde’, koju oni nazivaju ‘Nemesis’, a koja bi se mogla nalaziti oko jedne svjetlosne godine udaljena od našeg Sunca.

Njezina bi orbita mogla redovito prolaziti kroz Oortov oblak skrećući komete prema Zemlji.

Do sada je poznato oko 3200 kometa s dugačkim putanjama, a jedan od najpoznatijih je komet Hale-Bopp koji je bio vidljiv tijekom 1996 i 1997. Halleyjev komet , s druge strane, se pojavljuje svakih 75 godina što je ‘kratak period’ jer dolazi iz Kuiperovog pojasa Sunčevog sustava.

Autor: Goran Vugrinec

„What we see are two gamma-ray-emitting bubbles that extend 25,000 light-years north and south of the galactic center,“ said Doug Finkbeiner, an astronomer at the Harvard-Smithsonian Center for Astrophysics in Cambridge, Mass., who first recognized the feature. „We don’t fully understand their nature or origin.“

The structure spans more than half of the visible sky, from the constellation Virgo to the constellation Grus, and it may be millions of years old. A paper about the findings has been accepted for publication in The Astrophysical Journal.

Finkbeiner and his team discovered the bubbles by processing publicly available data from Fermi’s Large Area Telescope (LAT). The LAT is the most sensitive and highest-resolution gamma-ray detector ever launched. Gamma rays are the highest-energy form of light.

Other astronomers studying gamma rays hadn’t detected the bubbles partly because of a fog of gamma rays that appears throughout the sky. The fog happens when particles moving near the speed of light interact with light and interstellar gas in the Milky Way. The LAT team constantly refines models to uncover new gamma-ray sources obscured by this so-called diffuse emission. By using various estimates of the fog, Finkbeiner and his colleagues were able to isolate it from the LAT data and unveil the giant bubbles.

Scientists now are conducting more analyses to better understand how the never-before-seen structure was formed. The bubble emissions are much more energetic than the gamma-ray fog seen elsewhere in the Milky Way. The bubbles also appear to have well-defined edges. The structure’s shape and emissions suggest it was formed as a result of a large and relatively rapid energy release – the source of which remains a mystery.

One possibility includes a particle jet from the supermassive black hole at the galactic center. In many other galaxies, astronomers see fast particle jets powered by matter falling toward a central black hole. While there is no evidence the Milky Way’s black hole has such a jet today, it may have in the past. The bubbles also may have formed as a result of gas outflows from a burst of star formation, perhaps the one that produced many massive star clusters in the Milky Way’s center several million years ago.

„In other galaxies, we see that starbursts can drive enormous gas outflows,“ said David Spergel, a scientist at Princeton University in New Jersey. „Whatever the energy source behind these huge bubbles may be, it is connected to many deep questions in astrophysics.“

Hints of the bubbles appear in earlier spacecraft data. X-ray observations from the German-led Roentgen Satellite suggested subtle evidence for bubble edges close to the galactic center, or in the same orientation as the Milky Way. NASA’s Wilkinson Microwave Anisotropy Probe detected an excess of radio signals at the position of the gamma-ray bubbles.

The Fermi LAT team also revealed Tuesday the instrument’s best picture of the gamma-ray sky, the result of two years of data collection.

„Fermi scans the entire sky every three hours, and as the mission continues and our exposure deepens, we see the extreme universe in progressively greater detail,“ said Julie McEnery, Fermi project scientist at NASA’s Goddard Space Flight Center in Greenbelt, Md.

NASA’s Fermi is an astrophysics and particle physics partnership, developed in collaboration with the U.S. Department of Energy, with important contributions from academic institutions and partners in France, Germany, Italy, Japan, Sweden and the United States.

„Since its launch in June 2008, Fermi repeatedly has proven itself to be a frontier facility, giving us new insights ranging from the nature of space-time to the first observations of a gamma-ray nova,“ said Jon Morse, Astrophysics Division director at NASA Headquarters in Washington. “These latest discoveries continue to demonstrate Fermi’s outstanding performance.”

For more information about Fermi, visit:

http://www.nasa.gov/mission_pages/GLAST/news/new-structure.html

http://www.nasa.gov/fermi

NASA je detektirala dva mjehura koja emitiraju gama zrake i prostiru se po 25.000 svjetlosnih godina sjeverno i južno od naše galaksije. Svemirski stručnjaci još nisu shvatili prirodu i porijeklo takve pojave. Trenutno provode dodatne analize kako bi shvatili nastanak te dosad neviđene svemirske strukture. Vjeruju da su svemirski mjehuri tu već tisućama godina, no da toga do danas nismo bili svjesni.

Mjehuri trenutno emitiraju više energije od izmaglice gama zraka na drugim mjestima Mliječnog puta i imaju dobro definirane rubove, što upućuje na to da su nastali zbog velikog i razmjerno brzog oslobađanja energije. Svemirska struktura proteže se na više od polovice vidljivog neba.

Stiven Hoking sa Univerziteta Kembridž (Velika Britanija), koga smatraju naslednikom Alberta Ajnštajna, uveliko je doprineo tumačenju jedne od najčudovišnijih kosmičkih pojava, zbog čega ga često pozivaju da drži predavanja širom sveta. Pre nekoliko godina u Parizu su mu, međutim, skrenuli pažnju na neugodno seksualno značenje na francuskom i preporučili da koristi naziv „skrivena zvezda”.

A šta li bi tek poćudni Francuzi savetovali Džonu Vileru koji je okolnost da ona ne zavisi od prirode tela čijim je urušavanjem nastala opisao rečima; „Crna rupa nije maljava”?

U astronomiji se tako dočarava deo prostor-vremena u kojem je gravitaciono polje toliko jako da svetlost ne može da ga napusti. Prema opštoj teoriji relativnosti Alberta Ajnštajna, prostor-vreme je na tom mestu beskonačno zakrivljen.

Zvezdani zverinjak

Osmatrajući nebo iz Južne evropske osmatračnice (ESO), astronomi su nedavno prvi put dokazali da magnetar (magnetna zvezda), neobični oblik neutronske zvezde, može da nastane iz kresnice 40 puta veće mase od našeg Sunca. Ishod predstavlja veliki izazov za vladajuće tumačenje zvezdanih promena, zato što je od masivne zvezde, kako se pretpostavlja, trebalo da postane „crna rupa”! Ali kako opaziti nešto što niko nije i neće videti?

Sve što joj se približi do zamišljene linije koja je opasuje, prozvane „horizont događaja”, zanavek iščezne. Kao da ga usisa džinovski „kosmički usisivač” iz kojeg ništa ne ispada. Razuzdanoj sili privlačenja (gravitacija) ništa ne može da se otrgne.

Uprkos tome što ne pokazuje ikakav neposredan znak postojanja, „crna rupa” se otkriva posredno – uočavanjem snažnog privlačenja obližnjih tela ili opažanjem „oreola zračenja” u blizini, zato što se materija usijava ponirući sve brže u nevidljivi bezdan. Koliko je kosmičke građe neophodno da bi ona nastala?

Koristeći veoma veliki teleskop smešten u La Sili na jugu Čilea, posmatrali su izvanredno zvezdano jato Vesterlund jedan (po švedskom astronomu Bengtu Vesterlundu) u južnom sazvežđu Ara (Altar), od nas udaljenog 16.000 svetlosnih godina. Zadivljujući zvezdani zverinjak ispunjen je raznovrsnim, čudnovatim i mladim zvezdama ispisnicama, upaljenim gotovo istovremeno pre tri i po do pet miliona godina.

Zamislimo li da je Sunce u središtu zgusnutog roja, na noćnom nebu bismo gledali na stotine sijalica nalik punom mesecu.

Poznato je da se tamo ugnezdilo na stotine veoma masivnih zvezda, od kojih su pojedine milion puta sjajnije i prečnika 200 puta šireg od naše (otprilike do putanje Saturna), čije je uočavanje zasenjivao ogroman pozadinski međuzvezdani oblak gasa i prašine, gotovo 100.000 puta bleštaviji.

Kosmičko mršavljenje

Opaženo je, međutim, nekoliko drugačijih zvezda, magnetara, čije je čudovišno magnetno polje milion milijardi puta snažnije od Zemljinog! Zaostataka neutronskih zvezda koje su se u paramparčad raspale. Poslužile su kao uzorak na osnovu kojeg je proračunato da potiču od zvezda, najmanje, 40 puta masivnijih od Sunca.

Životni vek zvezde zavisi od mase – teže žive kudikamo kraće. Izmeri li se masa ma koje preostale, može se znati koliko su bile masivne pre nego što su se preobratile u magnetne.

Ranije procene ukazivale su da zvezde s početnom masom od 10 do 12 Sunčevih postaju neutronske, a s većom – „crne rupe”. Prethodno su se otarasile, čak, devet desetina težine pre nego što su rastočile u vidu supernove ili sabile u „crnu rupu”. Toliki gubitak predstavlja izazov za postojeće objašnjenje zvezdanih preobražaja (evolucija). Koliko zvezda mora da bude masivna da bi se zgusnula u „crnu rupu”, ako sa 40 puta većom od Sunca to ne uspeva?

Astronomi su najviše prigrlili postupak oblikovanja koji propoveda da zvezda predak postaje magnetar ako je odvajkada prati posestrima. Nemilice sagorevajući svoje vodonično gorivo u toku rasipničkog života, počinju jedna drugu da čerupaju. U pomenutom osmatranju nijedna pratilja nije primećena. Šta se, u stvari, dogodilo? U silovitom rasprskavanju supernova je raznela u paramparčad vernu posestrimu.

U tom slučaju i dalje važi pretpostavka da zvezdani dvojac (binarne zvezde) igra ključnu ulogu u zvezdanom preobraćenju, u kojem naposletku iznenadnim „kosmičkim izgladnjivanjem” ostane bez 95 odsto pređašnjih kilograma.

Šta bi na to rekli ovdašnji propovednici pouzdanog mršavljenja?

Stanko Stojiljković

„Krupni plan“ je u ovom slučaju relativan pojam, ali slika se može zumirati dovoljno da se vidi obris sjene tamnog objekta.

„Tko vidi, taj vjeruje.“ rekao je John Monnier, izvanredni profesor na U-M Department of Astronomy i autor rada o rezultatima ovog istraživanja koji je objavljen 8. travnja u časopisu Nature. Istraživači sa University of Denver i Georgia State University također su sudjelovali u ovom istraživanju.

Epsilon Aurigae peta je najsjajnija zvijezda u sjevernom zviježđu Auriga. Više od 175 godina astronomi znaju da je tamnija no što bi trebala biti s obzirom na masu. Također su primijetili i to da se njena svjetlost smanjuje malo više od godine svakih nekoliko desetljeća. Pretpostavili su da se radi o dvojnom sustavu u kojem je jedan član para nevidljiv. Ali kako se može klasificirati taj član?

Astronomi nisu uočili mnogo svjetla od njegove strane te je zbog toga prevladala teorija koja ga je klasificirala kao omanju zvijezdu koja je okružena gustim diskom prašine. Teorija je glasila da se orbita diska poklapa s orbitom tamnog objekta oko svjetlije zvijezde i da je sve to moralo biti u istoj ravnini s pogledom sa Zemlje. Ovo je vrlo nevjerojatan poredak, ali je objašnjavao promatranja.

Nove slike pokazuju da je to zaista tako. Geometrijski se tanak, taman, gust, ali i djelomično proziran oblak može vidjeti kako prolazi ispred Epsilon Aurigae.

„Ovo zaista pokazuje da je osnovna paradigma bila u pravu, unatoč slaboj vjerojatnosti.“ rekao je Monnier. „Pomelo me s nogu kad smo ovo uspjeli snimiti. Ne postoji ni jedan sustav poput ovog. Uz to, čini se da je u vrlo rijetkoj fazi zvjezdanog života. I još je k tome tako blizu nama. To je čista slučajnost.“

Disk je puno plosnatiji no što je nedavno pokazalo modeliranje Spitzer Space Telescope, ustvrdio je Monnier.

„Zaista je plosnat poput palačinke“- rekao je.

Monnier je vodio stvaranje Michigan Infra-Red Combiner (MIRC) instrumenta kojim su dobivene ove slike. MIRC koristi proces zvan „interferometrija“ kako bi kombinirao svjetlost koja ulazi u četiri teleskopa u CHARA području u Georgia State University i pojačava je tako da se čini da ona dolazi kroz spravu 100 puta veću od Hubble Space teleskopa.

MIRC omogućava astronomima da vide oblik i površinske karakteristike zvijezda po prvi puta. Prije su zvijezde bile samo svjetlosne točke gledane čak i kroz najveće teleskope.

„Interferometrija je omogućila da slikanje udaljenih objekata u visokoj rezoluciji postane stvarnost.“ rekao je Fabien Baron, postdoktorski istraživač u Department of Astronomy koji je pomogao pri snimanju u ovom istraživanju.

„Najvjerojatnije je riješila mnoge misterije, ali je također i pobudila mnoga nova pitanja.“

Izvor: University of Michigan

Izvor: http://www.znanost.com/clanak/astronomi-snimili-krupni-plan-misterioznog-tamnog-objekta#ixzz13XfR5T00

Mirna Dejanović

Nenad Vranješ iz Instituta za fiziku kaže da je ekipa naših naučnika srećna što je dala svoj doprinos eksperimentu veka, radeći na dva detektora Velikog hadronskog kolajdera, koji sakupljaju i analiziraju podatke u pokušaju da reše još nerasvetljene tajne fizike.

Naučnik objašnjava da je značaj ovog događaja u tome što je prvi put u kontrolisanim uslovima postignuta visoka energija u sudarima teških jona pri temperaturi koja je milion puta veća od one u Sunčevom jezgru.

“To je veoma uzbudljivo. Sudari označavaju tek početak izučavanja guste i vrele materije, što nam može odgovoriti na pitanje kako se svemir razvijao od velikog praska do danas i kako će se razvijati nadalje. Ali nema mesta euforiji ni mistifikacijama: pred nama je dug i težak proces analiziranja podataka, do otkrića je ostalo još puno vremena”, ističe Vranješ, koji je u CERN-u sa suprugom Marijom i troje naučnika iz Instituta Vinča: Predragom Milenovićem, Vladimirom Rekovićem i Mihajlom Mudrinićem.

“Veoma smo srećni što imamo mogućnost da budemo ovde i da direktno učestvujemo u radu i kontroli detektora ATLAS. Mogućnost da uživo komuciramo sa našim kolegama iz najeminentnijih naučnih institucija iz Evrope, SAD i Japana, to je sjajna šansa koju se trudimo da potpuno iskoristimo”, dodaje on.

Nova faza rada kolajdera počela je 8. novembra sudaranjem jona olova, atoma olova sa kojih su strgnuti elektroni. U ovom režimu LHC će nastaviti do tehničke pauze, koja je planirana za 6. decembar i trajaće mesec-dva. Čitav proces se odvijao u bezbednom, kontrolisanom okruženju; stvorene su neverovatno vrele i guste subatomske vatrene lopte s temperaturama preko 10 biliona stepeni. Eksplozije su bile tako snažne da su stvorile gustu supu subatomskih čestica kakve su postojale posle velikog praska pre 13,7 milijardi godina.Uspeh je postignut nakon sedam meseci sudaranja protona u hadronskom kolajderu.

Doktor Dragan Popović, direktor Instituta za fiziku, koji je i sam deo srpskog tima u CERN-u, kaže za naš list da je od 30. marta, kada su četiri velika eksperimenta na LHC-u registrovala prve sudare protona sa ukupnom energijom od sedam teraelektronvolti, pa do 1. novembra registrovan ogroman broj sudara koji su omogućili da se izučava fizika u okviru onog što se zove standardni model u fizici čestica.

“Traganje za novom fizikom, novim česticama, van standardnog modela jeste kao da tražite dragi kamen u moru peska i zahteva mnogo više podataka koji će biti sakupljeni tek krajem 2012”, slikovito objašnjava Popović.

“Ovaj eksperiment će trajati godinama, ako ne i deceniju ili čak dve”, napominje Vranješ i dodaje da su za proučavanje podataka na tako visokim energijama potrebni moćni kompjuterski resursi i potpuno nova računarska mreža pod imenom grid, na kojoj radi CERN.

U potrazi za Božjom česticom

Veliki hadronski kolajder (LHC) džinovski je naučni instrument smešten 100 metara ispod zemlje, u blizini Ženeve, na granici između Švajcarske i Francuske. Njegova izgradnja koštala je 9,4 milijarde dolara. On ubrzava dva snopa protona u kružnom tunelu dugom 27 kilometara i sudara ih brzinom koja iznosi 99,99 odsto brzine svetlosti. Njegovih 9.300 magneta vode čestice kroz vakuum na minus 271 stepen Celzijusa, čime se stvaraju uslovi kakvi su vladali nekoliko trenutaka posle velikog praska. Eksperiment će uneti revoluciju u naše shvatanje univerzuma, razumevanje antimaterije i Higzovog bozona, hipotetičke tzv. Božje čestice, koja, po mišljenju naučnika, daje masu ostalim česticama, pa tako i svim objektima u našem univerzumu.

Iako život svake zvezde započinje na isti način oblici koje zvezdani ostaci mogu imati su veoma različiti. U prethodna dva teksta o kompaktnim zvevdanim objektima opisano je u koje konačne stadijume mogu dospeti zvezde malih i srednjih masa kao i način na koji se taj prelaz događa. Kao što je pokazano zvezde koje na samom kraju svoje evolucije imaju masu koja je manja od Čandrasekarove mase (oko 1.4 mase Sunca) postaju beli patuljci. Međutim ukoliko je njihova masa veća događa se transformacija u neutronsku zvezdu praćena oslobađanjem velike količine energije. Ovaj dramatičan događaj naziva se eksplozija supernove.

Ali da li je to sve?

Ako povećavamo masu zvezde, da li postoje i neke druge transformacije koje se mogu dogoditi, tj. da li postoje i drugi oblici zvezdanih ostataka sem belih patuljaka i neutronskih zvezda? Odgovor na ovo pitanje je potvrdan. Kako se ispostavlja, kada je masa zvezde dovoljno velika da ni sabijeni neutroni ne mogu da izdrže pritisak njene sopstvene težine događa se nezadrživi kolaps čitave zvezde u bukvalno jednu tačku! Da li je ovo zaista tako dramatičan zaključak? Sa stanovišta svakodnevnog iskustva možda i nije. Mi možemo zamisliti da takav objekat može da postoji, nekakva sićušna tačkica sa jako velikom masom.

Malo je neobično, ali zašto da ne? Ali priroda je mnogo interesantnija nego što nam svakodnevno iskustvo govori i kolaps bilo kakvog objeka u jednu tačku ne povlači za sobom samo njegovo očigledno smanjenje veličine već i druge, mnogo važnije procese, koji su daleko od očiglednih, intuitivnih, jasnih i očekivanih. Ovaj tekst je posvećen upravo tim procesima, njihovom objašnjenju i implikacijama koje imaju na konačnu sudbinu najmasivnijih zvezda.

Prostor, vreme i prostor-vreme

Ako bi napravili spisak najvećih pouka o prirodi koje nam je fizika dvadesetog veka dala, pouka opšte teorije relativnosti svakako bi se našla u samom vrhu tog spiska. Ova inzvanredna teorija, koju mnogi fizičari smatraju najlepšom fizičkom teorijom ikada stvorenom, uči nas da prostor i vreme u kojima živimo nisu kruta, fiksirana i nepromenjiva pozadina na kojoj se odvijaju razni fizički procesi, već dinamički objekti koji mogu da se kreću, menjaju, savijaju, razvlače, sakupljaju i talasaju u prefinjenoj interakciji sa materijom koja se u njima nalazi. Da bi se razumelo do krajnjih granica koliko je opšta teorija relativnosti bila revolucionarna i drugačija u odnosu na sve ostale opise prostora, vremena i materije koji su postojali do početka dvadesetog veka, nepohodno je podsetiti se ukratko kakav su status prostor i vreme imali u Njutnovoj mehanici i specijalnoj teoriji relativnosti.

U klasičnoj Njutnovoj mehanici prostor i vreme su apsolutni. Ovo je dobro poznata lekcija koja je potkrepljena našom intuicijom i iskustvom. U ovoj slici prostor-vremena prostor je ravan, homogen, izotropan, fiksiran i u njemu se tela kreću po određenim putanjama koje su u skladu sa Njutnovim zakonima. Vreme protiče nezavisno od svega što se dešava u prostoru. Tako na primer kada vas neko pita koliko vam je vremena potrebno da stignete vozom koji se kreće brzinom od 100 km/h od jednog do drugog grada koji su udaljeni 200 km, vi odmah kažete da je odgovor dva sata. I to je to, putanja voza, međusobni položaj gradova i vreme putovanja su fiksirani, nepromenljivi i apsolutni, bez obzira na to ko ih posmatra ili meri.

Svi satovi kucaju jednakom brzinom i sva rastojanja među fiksiranim tačkama u prostoru su konstantna, bez obzira na to ko i u kojoj situaciji glada na sat ili nešto meri lenjirom (pod uslovom da su časovnici i lenjiri ispravni). Zato kada nekog pitate na ulici koliko je sati nemate nikakvog razloga da sumnjate da vreme koje vam kaže nije isto kao i vreme na časovniku osobe sa kojom treba da se nađete u dogovorenom trenutku, ili bilo kojem drugom časovniku bilo kog drugog prolanika. I zato kada vas neko pita koliko vam je vremena potrebno da stignete vozom koji se kreće brzinom od 100 km/h od jednog do drugog grada koji su udaljeni 200 km, vi odmah kažete da je odgovor dva sata, jer dva sata je dva sata za sve, one koji putuju, one koji ne putuju, one koji žive na suprotnom kraju Zemljine kugle ili bilo gde drugde u svemiru.

Ova slika prostora i vremena uprkos tome što je praktična u svakodnevnom životu (jer zamislite šta bi bilo kada bi svačiji časovnik pokazivao drugo vreme i kucao različitim tempom, ili kada bi se rastojanja između fiksiranih tačaka menjala zavisno od toga ko ih i pod kojim uslovima meri!) prilično je jednostavna i nezanimljiva. Na sreću teoriskih fizičara (i delimičnu žalost „praktičnog“ života) ispostavilo se da stvari nisu ni izbliza tako dosadne i monotone.

Prva velika promena u našem gledanju na prostor i vreme došla je nakon nekoliko čuvenih eksperimenata s kraja XIX veka i velikog i nadahnutog rada genijalnog Alberta Ajnštajna iz 1905. godine koji su kulminirali u čuvenoj specijalnoj teoriji relativnosti. Čitav jedan tekst ove veličine bio bi potreban da se objasne svi razlozi za ovu promenu u razmevanju prostora i vremena i duboke posledice koje je ona ostavila na naše poimanje prirode i fizičkih zakona. Ipak, s obzirom da je ovaj tekst posvećen nečemu drugom, ovde će u najkraćim crtama biti izdvojena samo suština njihovog viđenja u svetlu specijalne teorije relativnosti.

Ključna eksperimentalna činjenica koja je omogućila rušenje intuitivno utemeljene i u okvirima klasične fizike vekovima potvrđivane slike o prostoru i vremenu je da se svetlost kreće istom brzinom u svim referntnim sistemima, ili jednostavnije rečeno, brzina svetlosti je ista za bilo koga ko je meri (za specijalnu teoriju relativnosti je potrebno da posmatrači budu inercijalni, ali ovaj rezultat važi i u opštijem slučaju). Ovaj neočekivani rezultat Majklson-Morlijevog eksperimenta iz 1887. godine dramatično je promenio osnovne koncepte u fizici, a nije teško razumeti i zašto. Zamislite da posmatrate nekakav izvor svetlosti koji miruje u odnosu na vas i da možete da izmerite brzinu svetlosti koju emituje pri čemu dobijate neki rezultat koji ćemo obeležiti sa c. Pitanje je šta bi izmerili ako bi se izvor svetlosti kretao ka vama ili udalajvo od vas.

Naravno, odgovor zasnovan na iskustvu i istovremeno odgovor koji je u skladu sa klasičnom Njutnovom mehanikom je da u slučaju da vam se izvor probližava brzinom v treba da izmerite brzinu svetlosti koja bi bila v+c, a u slučaju da se udaljava v-c. Ali kao što je Majklson-Morlijev eksperiment pokazao to se ne dešava! Brzina svetlosti koju merite u bilo kom slučaju i pod bilo kojim okolnostima je uvek ista i iznosi c.

Ovo je veliki problem koji ukazuje da nešto u našem poimanju prirode ozbiljno škripi. Suština konflikta iskustva i eksperimentalnih činjenica može se sažeti u sledeću dilemu. Ili ćemo prihvatiti stare opise prostora i vremena kao apsolutnih i pokušavati da rešenje potražimo u prostiranju svetlosti kroz prostor (uvodeći neke dodatne objekte, na primer etar), ili ćemo prihvatiti da, kako nam eksperiment sugeriše, ono što je apsolutno jeste brzina prostiranja svetlosti, ali u tom slučaju rastojanja i vremenski intervali koje merimo ne mogu više biti apsolutni. Genijalno razrešenje došlo je 1905. godine u čuvenom radu mladog fizičara Alberta Ajnštajna. Objašnjeno je zašto treba prihvatiti drugu mogućnost, specijalna teorija relativnosti je rođena, a sa njom i nova slika prostora i vremena.

Šta nam ta nova slika govori? Pre svega, kao što je već istaknuto, da bi se obezbedilo da svi posmatrači vide da se svetlost kreće uvek istom brzinom (a to je eksperimentalna činjenica), neophodno je da se njihova merenja prostornih i vremenskih intervala razlikuju. Ono što jednom posmatraču traje neko vreme t, drugom će trajati neko drugo vreme t’. Ono što jedan posmatrač izmeri za dužinu l, drugom će biti l’. Zato ukoliko se vratimo na pitanje o tome koliko traje putovanje između dva grada udaljena 200 km vozom koji se kreće brzinom od 100 km/h, odgovor dva sata više nije potpuno ispravan. Da, dva sata je za nekog posmatrača, ali za nekog drugog to može biti sat i po, ili tri sata ili bilo koje drugo vreme! Ovo su jako kontraintuitivni zaključci, ali kao što se ispostavilo u desetinama različitih eksperimentalnih potvrda od nastanka specijalne teorije relativnosti, oni su zaista ispravni.

Direktna posledica ovih fenomena su to da vreme protiče sporije kod posmatrača koji se kreće, njegova dužina se smanjuje, masa povećava, ali i to da je brzina svetlosti maksimalna moguća i da između mase i energije postoji ekvivalentnost izražena čuvenom formulom E=mc^2. Možete se zapitati onda zašto mi te efekte u svakodnevnom životu ne vidimo. Pa odgovor leži u tome da se obične Njutnove jednačine na koje smo navikli u specijalnoj teoriji relativnosti uglavnom modifikuju za faktor koji je na malim brzinama jako mali. Da bi neko zaista primetio relativističke efekte morao bi da se kreće brzinama koje su ekstremno velike (reda veličine ~100000 km/s) u odnosu na bilo kakve brzine koje srećemo u svakodnevnom životu. Ipak ukoliko merite jako precizno, relativistički efekti se mogu opaziti, i svi eksperimenti koji su napravljeni do danas bili su potpuno u skladu sa specjalnom teorijom relativnosti.

Postoji još jedna jako važna promena u tretiranju prostora i vremena u specijalnoj teoriji relativnosti u odnosu na klasičnu mehaniku. Prostor i vreme u Njutnovoj mehanici su nezavisni. Vreme protiče konstantnim tempom nezavisno od prostora i događanja u njemu. Sa druge strane, jednačine specijalne teorije relativnosti pokazuju da sem što su prostor i vreme relativni (jer različiti posmatrači ih vide različito), oni su i međusobno povezani i isprepletani. Nešto što je za jednog psmatrača vreme, za drugog je prostor i obrnuto! Kao što komponenete brzine nekog tela za različite posmatrače A i B mogu da budu različite, tako i u specijalnoj teoriji relativnosti prostor i vreme su samo „komponente“ koje svaki posmatrač može videti drugačije. Ne postoje prostor i vreme koji su nezavisni, već samo njihova „mešavina“ prostor-vreme.

Opšta teorija relativnsoti

Ako ste poverovali da je ovo zaista veliki zaokret u odnosu na klasičnu mehaniku, prevarili ste se. Isinsku revoluciju u shvataju prostor-vremena donela je opšta teorija relativnosti. Dugačak i naporan uvod koji je prethodio ovom odeljku, sada će početi da se polako isplaćuje i oni koji su pažljivo ispratili priču o prostor-vremenu počeće da uviđaju koliko je zapravo njen nastavak uzbudljiv, interesantan i neočekivan. Na početku prethodnog odeljka istaknuto je da su prostor i vreme u klasičnos slici sveta apsolutni i nepromenljivi. Može se reći da su prostor i vreme nezavisne pozadine na kojima se odigravaju razni fizički procesi. Da li specijalna teorija relativnosti menja ovu sliku i koliko?

Sa jedne strane, kao što je pokazano, u relativističkoj mehanici prostor i vreme niti su apsolutni niti su nezavisni. Klasičnu predstavu prostora i vremena zamenjuje jedan entitet prostor-vreme. U njemu su prostor i vreme samo različite „komponente“ jedne celine i različiti posmatrači ih mogu doživeti na različite načine. To što mi u svakodnevnom životu vidimo prostor i vreme kao odvojene i apsolutne je samo posledica toga što živimo u svetu u kome su brzine jako male. Ali kakv je odnos prostor-vremena i materije? Da li se on promenio? Odgovor je negativan. Iako prostor-vreme ima drugačije osobine u odnosu na Njutnovo prostor + vreme, ono je i dalje samo podloga za odigravanje fizičkih procesa, i to podloga koje je opet fiksirana iako neke njene delove, prostor ili vreme, različiti posmatrači mogu da vide na različite načine. Opšta teorija relativnosti će ovu sliku promeniti a posledice te promene biće velike, neočekivane i dramatične.

Odmah nakon objavljivanja specijalne teorije relativnosti Ajnštajn je odmah razumeo da ona ima jedan veliki nedostatak – ne uključuje opis gravitacije. Po Njutnovij teoriji gravitacije ova interakcija se prenosi trenutno što je u suprotnosti sa fundamentalnim principima specijalne teorije relativnosti da je maksimalna moguća brzina prenošenja signala jednaka upravo brzini svetlosti. Kako modifikovati teoriju gravitacije tako da postane relativistička? Odgovor na ovo pitanje nije bio ni malo lak i očigledan. Došao je u vidu opšte teorije relativnosti 1915. godine.

Bez ulaženja u detaljan opis postavke teorije i načina na koji je ona izvedena, za nastavak priče o prostor-vremenu dovoljno je pokazati samo njen konačan rezultat – Ajnštajnove jednačine (slika 4.). Ove jednačine su „zamena“ za stari Njutnov zakon gravitacije. Šta nam one govore? Sa leve strane Ajnštajnovih jednačina opšte teorije relativnosti nalaze se veličine koje opisuju geometriju prostor vremena. Sa desne strane je veličina koja u sebi sadrži informacije o rasporedu i kretanju materije.

Već na prvi pogled otkriva se neverovatna promena u odnosu na specijalnu teoriju relativnosti. Ukoliko zadammo nekakav raspored materije, odnosno učinimo desnu stranu jednačine nenultom, geometrija prostor-vremena više neće biti trivijalna! Ovo je prvi veliki zaključak opšte teorije relativnosti. Prostor-vreme više nije kruta i nepromenjiva pozadina kao u Njutnovoj mehanici ili specijalnoj teoriji relativnosti, nego može imati različitu geometriju ili kako se to često kaže prostor-vreme je zakrivljeno. A gravitacija je upravo manifestacija te zakrivljenosti.

Opet, razlog zbog kojeg mi ne vidimo krivinu prostora i vremena u svakodnevnom životu je taj što je konstanta sa desne strane jednačine ekstremno mala. Gravitaciona konstanta podeljena četvrtim stepenom brzine svetlosti je jako mali broj, koji za relativno male mase i energije daje desnu stranu koja je približno jednaka nuli pa je i prostor približno ravan. Ipak, mala odstupanja od ravnog prostora mogu se videti na primer u čuvenom eksperimentu kada prilikom pomračenja Sunca zvezde menjaju svoj prividni položaj na nebeskoj sferi, jer se svetlosni zraci „iskrive“ prolazeći kroz prostor blizu Sunca. Prvo ovakvo posmatranje obavljeno je 1919. tek nekoliko godina nakon objavljivanja opšte teorije relativnosti i bilo je jedna od njenih prvih velikih eksperimentalnih potvrda.

Druga još važnija stvar koja se vidi u jednačinama je da promena rasporeda mase i energije izaziva promenu geometrije prostor-vremena. Prostor-vreme ne samo da može da bude zakrivljeno, nego se i njegov oblik menja u skladu sa kretanjem materije u njemu! Kao što Ajnštajnove jednačine govore, sa jedne strane oblik prostor-vremena odrađuje kako će materija da se kreće a sa druge kretanje i raspored materije diktiraju kako će prostor-vreme da bude zakrivljeno. Prostor-vreme u opštoj teoriji relativnosti više nije fiksirana pozadina na kojoj se odigravaju fizički procesi već dinamički entitet koji se i sam kreće, menja i evoluira. Prostor i vreme oživljavaju, mogu da se prepliću, menjaju uloge, imaju početak i kraj. To je najveća pouka opšte teorije relativnosti. Njene posledice su ogromne.

Kao primer kako ovo može biti od velikog zančaja možemo se vratiti pitanju sa početka ovog teksta. Šta se dešava ukoliko se događa kolaps nekog tela u jednu tačku? Odgovor na ovo (kao i na svako dobro definisano pitanje) može se potražiti u okviru sve tri teorije. U slici specijalne teorije relativnosti i Njutnove mehanike ne događa se ništa značajno, em što je samo po sebi sabijanje nekog tela u jednu tačku jako čudna ideja. Ako bi bilo moguće da se ovakav postupak sprovede, recimo nad čeličnom kuglom koja ima masu od 1 kg, ove dve teorije kažu da sve što bi se desilo je da objekat postane jako mali, tj. tačkast, ali da bi se njegovo kretanje i uticaj na druga tela ne bi bitno izmenio.

Ali kakav odgovor daje opšta teorija relativnosti? Ako mi našu kuglu sabijamo to znači da smanjujemo zapreminu u kojoj se nalazi ista količina mase sve vreme. Drugim rečima gustina kugle se povećava. Ali velika gustina bilo čega, kako to Ajnštajnove jednačine predviđaju, vodi do značajnog zakrivljenja prostor-vremena. Ako nastavimo da sabijamo telo sve do jedne tačke gustina postaje beskonačna a samim tim i krivina prostora. Prostor-vreme se cepa! Eto koliko je opšta teorija relativnosti drugačija od svega drugog što je u teorijskoj fizici postojalo do početka dvadesetog veka.

Ovakav scenario, iako hipotetički moguć, 1915. godine bio bi verovatno ocenjen kao naučna fantastika. Kugla od jednog kilograma bi morala da se sabije na poluprečnik mnogo manji od velične atoma da bi efekti zakrivljenja prostor-vremena postali važni. Teško je zamisliti da bilo kakav proces, ne samo na Zemlji, već i bilo gde u Univerzumu može da dovede do takvih snažnih pritisaka koji su neophodni za tako nešto. U prvom tekstu posvećenom kompaktnim zvezdanim objektima ispričana je priča o tome kako je upravo u godinama oko 1915. kulminirala misterija belih patuljaka koji su bili prvi objekti čija gustina je bila mnogo veća od bilo čega što su fizičari pretpostavljali da postoji.

Ta priča imala je neočekivan zaplet, razvijala se u raznim pravcima i na kraju dovela i do otkrića ekstremno gustih objekata koji su bili tema drugog teksta u serijalu – neutronskih zvezda. Ono što smo naučili je da zvezdani ostaci kriju puno iznenađenja i da ekstremne vrednosti pritiska, gustine, temperature i drugih parametara uobičajena stvar u njihovom svetu. Da li taj svet pruža i još jednu ultimativnu mogućnost, tako velike gustine pri kojima bi se kao u primeru sa sabijenom kuglom prostor-vreme pocepalo? I ako je odgovor potvrdan, kakve bi bile osobine tog monstruoznog „objekta“. U nastavku teksta biće dati odgovori na ova pitanja.

Crne rupe

Ubrzo nakon objavljivanja opšte teorije relativnosti pronađena su i prva egzaktna rešenja Ajnštajnovih jednačina. Ona su dala prvi uvid u osobine različitih struktura prostor-vremena koje teorja dozvoljava. Primer takvog rešenja koji je od najvećeg značaja za našu priču je rešenje koje nosi ime po Karlu Švacšildu. Švarcšildovo rešenje opisuje upravo sfernosimetrični objekat mase M koji je sabijen u jednu tačku. Kao što se može očekivati u centru objekta zakrivljenost prostor-vremena je beskonačna. Tačke u kojima se javljaju beskonačnosti u fizici se obično nazivaju singulariteti. Ipak, u rešenju koje je Švarcšild pronašao postojala je još jedna oblast prostora u kojoj su se na prvi pogled javljale beskonačnosti.

To je bila sfera nekog radijusa R oko centralnog singulriteta. Kako će se kasnije ispostaviti ovo rešenje je tipičan primer onoga što danas zovemo crna rupa, ali zašto se beskonačnisti javljaju na takav način i kakav je njihov značaj ostalo je nejasno još jako dugo. Prvih godina primene opšte teorije relativnosti metode za rešavanje Ajnštajnovih jednačina bile su jako slabo razvijene a broj fizičara koji se bavio njihovim rešavanjem bio je jako mali. Sem toga mnogi su smatrali da je Švarcšildovo rešenje samo interesantan primer i da nema objekta u realnosti koji bi mu odgovarao. Biće potrebno da prođe nekoliko decenija pre nego što se njegovi dometi i značenje u potpunosti sagledaju.

U međuvremenu razvoj modela kompaktnih zvezdanih objekata doneo je neka od iznenađenja koja su utrla put ideji o crnim rupama. Već početkom tridesetih godina Subramanjan Čandrasekar je iskoristio opštu relativnost da pokaže da beli patuljci preko određene mase postaju gravitaciono nestabilni i da moraju da kolapsiraju u jednu tačku. Ovakav dramatičan zaključak nije se dopao mnogim astrofizičarima u to vreme. Među najvećim kritičarima Čandrasekarovog rada bio je Artur Edington koji je smatrao da mora postojati neki fizički mehanizam koji bi uprkos predviđanjima opšte relativnosti mogao da spreči kolaps. U slučaju belih patuljaka ovo je zaista bilo tačno, jer inverzni beta raspad vodio je do nastanka neutronske zvezde. Ali već krajem tridesetih godina Openhajmer je zaključio da i u slučaju neutronske zvezde mora postojati nekakva granična masa nakon koje zvezda postaje nestabilna i da je malo verovatno da postoji nekakav fizički proces koji kolaps u tom slučaju može da reši.

Ovo je bio samo početak ozbiljnih analiza gravitacione stabilnosti objekata i njihovog kolapsa koje su kulminaciju doživele u radovima Penrouza i Hokinga krajem šezdesetih godina. U međuvremenu, tokom perioda koji je poznat kao zlatno doba opšte teorije relativnosti Ajnštajnove jednačine su detaljno ispitivane i nađena su mnoga druga rešenja koja su u sebi sadržala singularitete. Najpre je tokom pedesetih godina otkriveno da ako se Švacšildovo rešenje napiše na pogodan način beskonačnosti na sferi koje su ranije postojale nestaju. Ipak, sama sfera ima jako važnu fizičku interpretaciju. Kako se ispostavilo, ona se ponaša poput nekakve polupropusne membrane. Sve što uđe u nju više ne može da je napusti! Ovakve površi dobile su ime horizont događaja.

Ovo je zaista bilo veliko otkriće. Ajnštajnove jednačine ne samo da predviđaju da u slučaju kolapsa nastaje beskonačna zakrivljenost prostor-vremena već se i oko te tačke formira oblast koju ništa, uključujući i svetlost, ne može da napusti. Ukoliko bi neko telo bilo privučeno od strane takvog objekta i prošlo kroz horizont događaja, bilo bi zauvek izgubljeno za posmatrače koji se nalaze spolja. Nikakva komunikacija sa oblašću unutar prostor-vremena nije moguća. Ova oblast kao da čini rupu u prostor-vremenu. Imajući u vidu da ni svetlost ne može da je napusti nije čudo da je ovakav objekat dobio prikladan naziv koji je skovao Džon Viler, jedan od najvećih fizičara XX veka – crna rupa.

Sem Švacšildovog rešenja pronađena su i druga koja imaju singularitete i horiznot događaja. Švacšildovo rešenje je najjednostavnije. Ono opisuje crnu rupu koja je stacionarna. Ona ne rotira i karakteriše se samo svojom masom. Ipak, imajući u vidu da sva nebeska tela rotiraju i da je rotacija neutronskih zvezda jako brza, nerelano je očekivati da su crne rupe u realnosti zaista statične. Ipak, nalaženje rotirajućeg rešenja Ajnštajnovih jednačina bio je jako težak zadatak koji je rešen tek 1963. godine. Ispostavilo se da su rotirajuće crne rupe mnogo interesantnije od Švarcšildovih.

Prva značajna razlika je da rotirajuće crne rupeimaju dva horizonta događaja. Sem horizonta događaja ovi objekti su okruženi još jednom površi koja se naziva ergosfera. Ova površ određuje oblast prostora u kojoj je nemoguće mirovati. Zbog rotacije crne rupe javlja se efekat „povlačenja“ prostor-vremena i telo koje bi mirovalo u prostoru bi ubrzo počelo da se kreće oko crne rupe. U blizini horizonta događaja ovaj efekat je toliko izražen da čak i ako se krećete brzinom svetlosti u smeru suprotnom ot smera rotacije ne možete biti u stanju mirovanja. Ergosfera je upravo oblast prostora u kojoj ovo važi.

Još jedna velika razlika u odnosu na statičnu crnu rupu je to da singularitet nije tačkast već „razvučen“ u krug. Ova činjenica je osnova za spekulacije o mogućem korišćenju crnih rupa kao mašina za putovanje u udaljene delove prostora ili čak putovanje kroz vreme. Za razliku od nekog ko bi padao u Švarcšildovu crnu rupu i neizbežno bio samrvljen u tačkastom singularitetu, u slučaju rotirajuće crne rupe, svemirski putnik bi teorijski mogao da prođe kroz singularitet i dospe u udaljenu oblast prostor-vremena. Iako ova mogućnost zvuči jako zanimljivo i pobuđuje maštu jako je malo verovatno da je ovakvo putovanje u praksi zaista moguće. Prvi razlog je taj što je zakrivljenost prostor-vremena u blizini crne rupe a i unutar horizonta događaja tako velika da bi svaki objekat bio bukvalno razvučen u jednu dugačku liniju. Sem toga kvantni efekti za koje se očekuje da dođu do izražaja i o kojima će biti reči nešto kasnije učinili bi bilo kakvo putovanje kroz crnu rupu nemogućim.

Sem mase i ugaonog momenta koji određuju osobine statičnih i rotirajućih crnih rupa, postoji još samo jedna osobina koju crne rupe mogu imati. To je naelektrisanje. Naelektrisane crne rupe su nešto jednostavnije od rotirajućih. Ipak, mogućnost njihovog postojanja je jako mala, jer bi stvarajući jako električno polje vrlo brzo sakupile iz okoline čestice suprotnog naelektrisanja i tako postale opet elektroneutralne.

Detekcija crnih rupa

Iako su tokom velikog dela XX veka crne rupe bile samo hipotetički objekti za čije postojanje nije bilo nikakvih eksperimentalnih dokaza, već sredinom druge polovine veka mogućnost njihovog postojanja je bila gotovo izvesna. Otkriće pulsara dokazalo je da neutronske zvezde postoje. Modeli ovih objekata ukazivali su da postoji gravitaciona nestabilnost koja ih može sabiti u jednu tačku a teoreme koje su proizilazile iz opšte teorije relativnosti govorile su da su nakon neke gustine gravitacioni kolaps i pojava singulariteta neizbežni. Crne rupe su tako postajale sve izglednija mogućnost za konačni stadijum jako masivnih zvezda. Prvi znak da one zaista i postoje došao je 1972. godine kada su astronomi otkrili jak izvor X-zračenja na mestu na kome se to nije očekivalo. Naime, izgledalo je da se ovaj izvor nalazi u neposrednoj blizini jedne od zvezda u sazvežđu Labuda. Shodno tome objekat je dobio ime Cygnus X-1.

U početku je ovo otkriće bilo zbunjujuće, ali vrlo brzo postalo je jasno da je izvor X-zračenja u stvari crna rupa. Kako je to moguće ako se zna da crne rupe ne emituju nikakvu vrstu zračenja? I kako uopšte onda možemi imati bilo kakvu nadu da se one mogu detektovati? Odgovor na oba pitanja krije se u njihovoj gravitacionoj interakciji sa okolinom. Kao što se ispostavilo problematična zvezda u sazvežđu Labuda nije bila usamljena. Radilo se u stvari o dvojnom sistemu. Ovo nije ništa nuobičajeno. Veliki broj zvezda za razliku od Sunca nije usamljen, već se one nalaze u dvojnim ili trojnim sistemima (setite se Sirijusa i njegovog pratioca koji je prvi detektovani beli patuljak). Pratilac u ovom slučaju nije bila obična zvezda, već zvezda koja je nakon gravitacionog kolapsa na kraju svog života postala crna rupa!

Možda ovakav dvojni sistem izgleda neobično, ali ne postoji ni jedan razlog zašto on ne bi postojao. Šta se onda događa u njemu? Šta zapravo proizvodi X-zračenje? Jednom kada znamo da se radi o dvojnom sistemu obične zvezde i crne rupe odgovor nije teško pronaći. Jedna od osnovnih osobina svih zvezda je da emituju određenu količinu naelektrisanih čestica sa svoje površine. Ta pojava se naziva zvezdani vetar. U slučaju Sunca to je Sunčev vetar koji je poznat po tome što može da izazove ozbiljne probleme ne samo na veštačkim satelitima nego i na elektrodistribucionim mrežama na Zemlji.

Kada je zvezda u pratnji crne rupe, onda situacija može da bude jako interesantna. Jako gravitaciono polje crne rupe privlači veliku količinu zvezdanog vetra i na neki način se materija sa zvezde pretače na crnu rupu. Prilikom ovog upadanja naelektrisanih čestica u crnu rupu one se kreću po orbitama koje su u blizini horizonta događaja skoro kružne. Međutim, kao što se planete bliže Suncu brže kreću, tako se i čestice koje su bliže horizontu događaja kreću mnogo brže od onih koje su dalje. Usled ove razlike u brzinama dolazi do ogromnog trenja u kojem se gas naelektrisanih čestica zagreva to temperatura na kojima se emituje jako X-zračenje. Crna rupa naravno, kao što je i za očekivati, ne emituje ništa. Izvor jakog X-zračenja je u stvari vreli gas koji sa obližnje zvezde pada na nju.

Ovo je opšti recept za traženje crnih rupa. Iako one same ne emituju niakve čestice ili svetlost, njihova interakcija sa okolinom koja je jako specifična može da otkrije njihovo prisustvo. Sem interakcije sa gasom, još jedan način da se crne rupe primete je činjenica da je u njihovoj blizini prostor-vreme toliko zakrivljeno da su putanje svetlosnih zraka dramatično poremećene. Slično kao i kod pomračenja Sunca gde vidimo blago skretanje svetlosti i promenu „slike“ zvezda blizu Sunčevog diska, tako se i ovde javlja „uvijanje“ pozadine, samo je mnogo drastičnije. Ovaj efekat se naziva gravitaciono sočivo.

Danas se postojanje crnih rupa gotovo i ne dovoddi u pitanje. Mesta i situacije u kojima ih možemo naći su različiti. Pre svega, ono što je gotovo potpuno izvesno i što je i bio motiz za ovu priču, crne rupe nastaju gravitacionim kolapsom jako masivnih zvezda na kraju svog života. Ukoliko neutronska zvezda ima više od oko 3 mase Sunca, onda nikakva sila ne može da zadrži snažan pritisak koji gravitacija vrši na unutrašnjist zvezde. Kolaps je neizbežan. U prethodnom odeljku su opisane neke od osnovnih osobina crnih rupa. Kao što je istaknuto najverovatnije je da kolapsom zvezda nastaju nenaelektrisane rotirajuće crne rupe.

Međutim crne rupe se mogu naći i centrima galaksija. Gotovo izvesno je da se u centru Mlečnog puta nalazi supermasivna crna rupa, a verovatno je tako i u slučajevima drugih galaksija. Ove jako masivne crne rupe su identične „običnim“. Jedina razlika između njih je u veličini. Crne rupe su verovatno i motori za zračenje kvazara, odgovorne su neke ekstremno jeke eksplozije koje su detektovane u udaljenim galaksijama, a jedna od hipoteza je da u svemiru postoji jako veliki broj malih crnih rupa koje su zaostale još od vremena velikog praska. Na žalost, ovde nema mesta za detaljnije ulaženje u ove jako interesantne i specfične fenomene.

Hokingovo zračenje i informacioni paradoks

Još jedna tema koja zavređuje poseban tekst a tiče se direktno osobina crnih rupa je i njihovo ponašanje kada se kvantni efekti uzmu u obzir. Ovde će samo kratko biti izloženi osnovni rezultati do kojih se došlo pre svega u radovima Hokinga i Bekenštajna sredinom sedamdesetih godina. Iako jako fundamentalna opšta teorija relativnosti iam jedan veliki nedostatak. Ona nije kompatibilna sa kvantnom mehanikom. Iako problem kvantne gravitacije nije rešen, neki semiklasični rezultati mogu se naći pažljivom analizom kvantnih fenomena u jakim gravitacionim poljima.

Analize ove vrste dovele su do velikih preokreta u razumevanju crnih rupa, ali i nekih drugih fundamentalnih problema u teorijskoj fizici. Njznačjniji rezultat je da crne rupe ipak mogu da zrače! Kako se došlo do tog zaključka? Detaljan opis bi zahtevao jako napredno znanje opšte relativnosti i kvantne teorije polja. Neka intuitivna slika može da se da na osnou sledećeg niza razmatranja. Zamislite oblast prostora jako blizu horizonta događaja. U opštoj teoriji relativnosti horizont je jasno definisan. Neka čestica može da ili pobegne od crne rupe ili ukoliko prođe horizont događaja biva samrvljena u singularnosti. Ukoliko se kvantni efekti uzmu u obzir situacija je mnogo interesantnija.

Pre svega kvantna mehanika nas uči da u nakom delu praznog prostora i za neko vreme uvek postoji neka neodređenost energije koja se u njemu nalazi. To se praktično manifestije tako što se gomila parova čestica-antičestica stalno u vakuumu stvara i gotovo momentalno anihilira. Šta ukoliko se ovaj proces događa u blizini horizonta događaja? Tada je moguće da jedna čestica ili antičestica iz para tokom kratkog vremena života bude uvučena u crnu rupu dok druga ostaje sa druge strane horizonta. Kako one više ne mogu da komuniciraju ne mogu se ni anihilirati. Čestica koja je preživela postaje slobodna i može da ode daleko od crne rupe. Za nekog ko ovaj proces posmatra sa strane izgleda kao da je čestica izašla iz crne rupe! Pri tom crna rupa mora da uloži neku energiju da bi rasturila par čestica-antičestica. Kako je energija porporcionalana masi to znači da svaki ovakav proces oduzima malo mase crnoj rupi. Crna rupa kao da zrači i pri tom se smanjuje!

Ovo je bilo veliko otkriće. Kako se ispostavilo „zračenje“ crne rupe je potpuno termalno. Ovo je omogućilo definisanje termodinamičkih veličina poput temperature i entropije crnih rupa. Ipak, sa ovim otkrićem došao je i jedan novi problem koji i dans ostaje nerešen. Problem se sastoji u tome da sve što na početku formira crnu rupu (na primer gomila neutrona iz neutronske zvezde) kao deo našeg Univerzuma sadrži u sebi neku informaciju. Ta informacija se nalazi u talasnoj funkciji datih objekata. Kada se dogodi kolaps, inforamcije o onome što čini crnu rupu odlaze u singularitet i zauvek su izgubljene. To ne bi bio toliki problem da crne rupe još i ne zrače.

Ali zračenje crne rupe je sasvim slučajno i ono ne nosi nikaku informaciju o onome što je u crnu rupu upalo. Na kraju crna rupa može potpuno da ispari. Ukupan bilans je da se inforamcija o našem svemiru usput izgubila. Crna rupa se ponaša kao mašina za uništavanje inforamcija. Ovo je nešto što je u suprotnosti sa onim što očekujemo da predviđaju zakoni fizike. Problem gubitka inforamcije u crnim rupama ima prikladno ime – informacioni paradoks.

Rezime

Crne rupe predtavljaju jedne od najzanimljivijih objekata koji postoje u našem univerzumu. Bilo da se posmatraju samo u svetlu opšte teorije relativnosti ili kvantne mehanike, njihove osobine su uzbudljive, zanimljive i izvan svakog iskustva koje imamo iz svakodnevnog života. Ipak, uprkos velikom napretku mnoge stvari su i dalje potpuna misterija. Informacioni paradoks ili problem singulariteta samo su neki od problema koje buduće teorije kvantne gravitacije treba da reše. Dobri kandidati za to su danas teorija struna i neke druge teorije kvantne gravitacije.

Priča o kompaktim zvezdanim objektima započeta je otkrićem belih patuljaka u XIX veku. Razvoj teorijske fizike i posmatračke astronomije doveo nas je do saznanja da se niz zvezdanih ostataka nastavlja. Sem belih patuljaka postoje i neutronske zvezde i crne rupe. Ali da li ima i drugih mogućnosti? Da li nam moderna teorijska fizika omogućava da zamislimo i drugačije, još egzotičnije objekte? Odgovor je da. Niz velikih iznenađenja koje kompaktni zvezdani objekti kriju se nstavlja.

Serijal o kompaktnim zvezdanim objektima posvećen je pre svega zvezdanim ostacima, ali i nekim hipotetičkim telima velike gustine. U četiri dela biće redom obrađene teme vezane za bele patuljke, neutronske zvezde, crne rupe i neke egzotične objekte poput strange (čudnih) zvezda, bozonskih zvezda, objekata od tamne materije itd. Posebna pažnja će biti posvećena strukturi i glavnim osobinama ovih tela ali i njihovoj evoluciji i značaju njihovog proučavanja u različitim kontekstima.

Piše: Marko Simonović

Približivši našu realnost fenomenima koje smo mogli videti u Zvezdanim Stazama, naučnici sa instituta University of Maryland’s Joint Quantum Institute uspešno su teleportovali podatke sa jednog atoma na drugi atom, koji se nalazio u kontejneru na udaljenosti od 1 metra.

Ovo dostignuće u polju od kojeg nas često svrbi mozak, poznatom kao kvantno procesovanje informacija, nije baš onoliko zadivljujuće, jer nema realne transportacije tela. Naime, jedan atom se samo transformiše u drugi, tako da se ponaša potpuno isto kao i prvi. Ipak, teleportacija atoma imaće ogromnu primenu u stvaranju super-sigurnih, ultra-brzih računara.

Znanstveni tim predvođen profesorom teorijske fizike na Sveučilištu u Züichu Lucio Mayeraom, u novom je broju časopisa Nature iznio zaključak da su prve supermasivne crne rupe nastale oko milijardu godina nakon Velikog praska, za kojeg se smatra da se dogodio prije 14 milijardi godina.

Utvrđivanje nastanka crnih rupa obavljeno je na superračunalima koja su izvodile simulacije kretanja svemirskih tijela. Milijardu godina nakon Velikog praska sudari prvih protogalaksija stvarali su guste oblake svemirske prašine koji su nakon nekog vremena toliko narasli da su se urušili sami u sebe te tako stvorili prve supermasivne crne rupe.

Novi su rezultati pobili dosadašnji model koji je tumačio da su galaksije te crne rupe rasle postupno.


- Uzevši u obzir starost svemira, crne su rupe nastale u vrlo kratkom roku – rekao je suautor istraživanja Stelios Kazantzidis sa Sveučilišta Ohio te dodao kako će najnovije otkriće imati snažne posljedice na astronomiju.

Podsjetimo, prije desetak godina astronomi su otkrili kako se supermasivne crne rupe nalaze u središtu svake galaksije, uključujući i naše Mliječne staze. Uzevši u obzir veličinu ‘obične’ crne rupe, koja je ‘svega’ nekoliko puta veća od mase Sunca, supermasivne crne rupe imaju i više desetaka milijuna puta veću masu od naše zvijezde.

Profesor Hoking, autor naučnopopularnih bestselera, između ostalog zaključuje da „nije neophodno prizivati Boga da aktivira vatromet i da pokrene svet“, na šta dr Vilijams odgovara:

„Vera u Boga ne služi tome da se popune praznine kada treba objasniti međusobni odnos stvari u svemiru. To je vera da postoji jedan inteligentan, živ agens, od čijeg delovanja u krajnjoj liniji zavisi egzistencija svega postojećeg. Fizika sama za sebe neće rešiti pitanje zbog čega postoji nešto, a ne ništa“.

Osudi Hokingovih stavova pridružili su se i glavni rabin Velike Britanije lord Saks, lider Rimokatoličke crkve Engleske i Velsa i jedan o vodećih britanskih imama.

„U nauci se radi o objašnjenjima. U religiji se radi o tumačenjima. Bibliju naprosto ne interesuje kako je nastao svemir,“ tvrdi lord Saks. Rimokatolički nadbiskup vesminsterske opatije Vinsent Nikols se „u potpunosti slaže sa onim što je vrhovni rabin tako rečito formulisao o odnosu religije i nauke“, dok imam Ibrahim Mogra, predsednik komiteta Muslimanskog saveta Britanije, kaže da „ako pogledamo svemir i sve što je stvoreno, to nam ukazuje na to da je tu neko ko je to stvorio. A taj neko je svemogući Gospod“.

Provokativna knjiga profesora Hokinga, napisana u saradnji sa američkim fizičarem Leonardom Mlodinovom, osporava uverenje Isaka Njutna da svemir mora predstavljati Božju tvorevinu, jer nije mogao biti stvoren iz haosa. Kao argument navodi otkriće planete koja se okreće oko zvezde koja nije naše Sunce, iz 1992. „To koincidenciju naših planetarnih uslova – jedno sunce, srećna kombinacija rastojanja Zemlja-Sunce i solarne mase – čini daleko manje izuzetnom da bi bila dokaz da je Zemlja pažljivo stvorena samo da bi zadovoljila nas, ljudska bića.“

Hoking otvorenom ostavlja i mogućnost postojanja života na drugim planetama, kao i postojanja čitavih novih svemira – takozvanog multisvemira, odnosno „multiverzuma“. Prema njegovom mišljenju, vid komplikovane teorijske fizike koji je poznat kao M-teorija, a predstavlja jedan tip teorije struna, mogao bi da bude svojevrsni „sveti gral“, koji objašnjava sve u poznatom svemiru. Fizičari već dugo tragaju za jednom univerzalnom teorijom, koja bi objedinila kvantnu teoriju, koja se odnosi na materiju na subatomskom nivou, sa gravitacijom, koja objašnjava uzajamno delovanje velikih objekata. Ajnštajn je ovu hipotetičnu teoriju nazvao jedinstvenom teorijom polja, a Hoking veruje da bi M-teorija možda mogla da bude upravo to.

Pop ikona

Profesor Hoking, rođen 8. januara 1942, na 300-godišnjicu Galilejeve smrti, doktorirao je fiziku na Oksfordu. Zbog retke bolesti – amiotrofičke lateralne skleroze, prikovan je za kolica, ali to ga nije obeshrabrilo i nastavio je da se bavi naučnim radom. Dao je veliki doprinos u istraživanju crnih rupa. Hoking je 1984. izdao knjigu „Kratka povest vremena“ koja je postala bestseler. Ovekovečen je u nizu dela pop kulture, između ostalog i u više epizoda kultnog crtaća „Simpsonovi“.

- Zbog zakonitosti poput gravitacije, svemir može i bit će stvoren iz ničega. Spontano stavaranje jer je razlog zbog kojega ima nečega umjesto ničega, zašto postoji Svemir i zašto mi postojimo – izjavio je Hawking.

Stephen Hawking (68) već godinama je planetarna ikona znanosti. Među fizičarima je poznat je po svojim radovima o crnim rupama, a svjetsku slavu je stekao knjigom “Kratka povijest vremena” iz 1988. godine koja je prevedena na 44 jezika i prodana u 25 milijuna primjeraka.

Hawking je i svojevrsni medicinski fenomen jer već 47 godina boluje od aminotrofične lateralne skleroze (ALS) koja mu je oduzela sve organe osim mozga. Njegovo paralizirano tijelo desetljećima je zarobljeno u kolicima, a s okolinom komunicira pomoću kompjutora i specijalnog sintetizora glasa. Unatoč teškoj bolesti, Hawking je i dalje intelektualno aktivan te putuje svijetom kako bi popularizirao znanost.

Nihilista na delu, nesumnjivo, ali nije ni čudno. Čudno je to što nam beskonačnost svemira objašnjava neko ko ne može sam ni da jede. Još jedan paradoks ovakve civilizacije.

Uočena 1987. godine, bila je prva supernova uočena prostim okom u 383 godine (eso8704) te je zbog svoje relativne blizine omogućila astronomima proučavanje eksplozije masivne zvijezde i njezinih posljedica detaljnije nego ikad prije. Stoga nije iznenađujuće da je samo nekoliko događaja u modernoj astronomiji dočekano s takvim znanstvenim entuzijazmom.

SN 1987A je astrofizičarski Eldorado (eso8711 i eso0708). Zbog nje je dobiveno nekoliko promatračkih „prvijenaca“ poput detekcije neutrina iz kolapsirajuće unutarnje zvjezdane jezgre koji pokreću eksploziju, dokaza asimetrične eksplozije, izravnog promatranja radioaktivnih elemenata koji su proizvedeni tijekom eksplozije, opservacije nastanka prašine u supernovoj, kao i detekcije zvjezdanog i međuzvjezdanog materijala (eso0708).

Nova promatranja izvršena pomoću jedinstvenog instrumenta SINFONI na ESO-vom Very Large Telescopeu (VLT) dala su dublji uvid u ovaj nevjerojatan događaj jer su sada astronomi mogli izraditi prvu ikad napravljenu 3D rekonstrukciju središnjih dijelova eksplodirajućeg materijala. Taj prikaz pokazuje da je eksplozija bila jača i brža u nekim smjerovima no u drugim, što je dovelo do nepravilnog oblika čiji se pojedini dijelovi protežu dalje u svemir.

Prvi materijal koji je izbačen iz eksplozije putovao je nevjerojatnih 100 milijuna kilometara na sat, što je otprilike desetina brzine svjetlosti ili otprilike 100 000 puta brže od putničkog aviona. Čak i pri ovoj vrtoglavoj brzini trebalo mu je 10 godina da stigne do već postojećeg prstena plina i prašine koji je ranije izbacila umiruća zvijezda. Slike također prikazuju da drugi val materijala putuje 10 puta sporije i zagrijavan je radioaktivnim elementima stvorenim u eksploziji.

„Ustanovili smo distribuciju brzina izbačaja unutrašnje materije Supernova 1987A. Kako sama supernova eksplodira, nije još uvijek do kraja utvrđeno, ali način na koji je zvijezda eksplodirala utisnut je u taj unutrašnji materijal. Možemo vidjeti da ovaj materijal nije simetrično izbačen u svim smjerovima, nego se čini da ima preferirani smjer. Osim toga, taj je smjer različit od očekivanog s obzirom na smještaj prstena“, izjavila je glavna autorica Karina Kjær.

Takvo asimetrično ponašanje predviđeno je pomoću nekih od najnovijih kompjutorskih modela supernove, koji su otkrili da se tijekom eksplozije događaju nestabilnosti velike razine. Nova su promatranja stoga prva izravna potvrda takvih modela. SINFONI je vodeći instrument te vrste i samo je razina detalja koje on može dostaviti dozvolila timu da izvuče svoje zaključke iz njih. Napredni adaptivni optički sustav neutralizirao je zamagljujući efekt Zemljine atmosfere, dok je tehnika zvana spektroskopija integralnog polja dozvolila astronomima proučavanje nekoliko dijelova supernovine kaotične jezgre istovremeno, što je dovelo do izrade 3D prikaza.

„Spektroskopija integralnog polja posebna je tehnika gdje za svaki piksel dobivamo i podatke o prirodi i brzini plina. To znači da osim normalne slike također imamo i brzinu u smjeru zračenja. Kako znamo vrijeme koje je proteklo od eksplozije i znamo da se materijal kreće prema van slobodno, možemo pretvoriti tu brzinu u udaljenost. To nam daje sliku izbačenog unutarnjeg materijala viđenog sprijeda i bočno“, zaključuje Kjær.

Izvor: ESO

Izvor: http://www.znanost.com/clanak/pogled-na-3d-eksploziju-zvijezde#ixzz0wHYbeM7j

Koliko je čovečanstvu preostalo do sledećeg pomora?

Nanovo su oživela nagađanja da je nekada davno na velikom rastojanju oko Sunca kružila tajanstvena pratilja. U minulih približno pola milijarde godina živi svet na Zemlji više puta je bio na ivici opstanka, što potkrepljuju raznoliki ostaci na sve strane razbacani posle velikih uništenja.

U svemu tome je najčudnije (i najčudovišnije) što su se takvi događaji javljali sa uznemiravajućom pravilnošću. Kakva je to razorna sila svakih 26 do 27 miliona godina istrebljivala maltene sve živo na našoj planeti?

Paleobiolozi se spore u vezi s doslednim ponavljanjem, iako pretpostavka da je nekakva ogromna rušilačka sila iskaljivala svoj bes svakih 26 do 27 miliona godina stiče sve više pristalica. Krajem 1983. su Dejv Rop i Džek Sepkovski prvi obznanili da su se masovna stradanja javljala u ravnomernim razmacima – svakih 26 miliona godina.

U uglednom časopisu na Internetu ArXiv (u slobodnom prevodu „Arhiva”) osvanulo je zanimljivo razmišljanje, čije je polazište da Sunce prolazi kroz zavojite krake nejednake veličine u Mlečnom putu, iz čega proističe da takvo kretanje ne može da uzrokuje uravnotežena razdoblja. Uostalom, izračunato je da obilazeći u krugu središte naše galaksije jednom u 33 miliona godina prođe kroz najgušća područja.

Prsti sudbine

Ali osamdesetih se ispilila zamisao da Sunce ima daleku tajanstvenu pratilju prozvanu Nemeza (grčka boginja koja upravlja ljudskim udesom; u prenesenom značenju: sudbinska osveta ili odmazda), koja prošeta Ortovim oblakom na, manje-više, 27 miliona godina, odakle svojom velikom snagom privlačenja i odbijanja kao praćkom izbaci smrtonosnu „kišu kometa” u smeru Zemlje, koja izazove sveopšte izumiranje.

(Ortov oblak je okruglasti pojas prašine i leda, za koji se pretpostavlja da je udaljen jednu svetlosnu godine od naše zvezde, i da je svojevrsno „kosmičko pribežište” za, barem, sto milijardi kometa koje s vremena na vreme projure kroz Sunčev sistem). Ukoliko biste mogli da se izdignete vrlo visoko, videli biste da je cela Sunčeva porodica u samom oku kometnog ciklona.

Nedavno su dvojica američkih naučnika Adrijan Melot sa Univerziteta Kanzas i Ričard Bambah iz Smitsonijenovog instituta iznova pretresli prastare nalaze da bi izračunali tačnu putanju Nemeze. Proučili su podatke za proteklih pola milijarde godina, što je dvostruko duže razdoblje nego što je iko do sada obuhvatio. I nije izostalo iznenađenje: prekomerno uništavanje odigravalo se svakih 27 miliona godina, s verovatnoćom od, čak, 99 odsto!

Da li je to jasan putokaz u tmini vremena?

Na prvi pogled možete pomisliti da je očigledno podržano razmišljanje da udaljeno zagonetno telo svakih 27 miliona godina obleti jednom oko Sunca. Kao da je boginja sudbine volšebno umešala svoje prste, najnoviji nalaz protivreči postojanju „zvezde smrti”. Zašto?

Zagonetka opstaje

Zato što je i Nemeza morala da susretne brojne zvezde na svojem putešestviju, kao što je to Sunce u prohujalih pola milijarde godina. Takvi susreti bi poremetili njenu putanju na, najmanje, dva načina.

Prvi, zbog iznenadne promene na grafikonu koji prikazuje dosledno ponavljanje kretanja u tačnim razmacima iskočila bi dva ili tri vrška, umesto jednog. Drugi, odstupanje bi naraslo do, čak, 20 odsto, što bi vrhunac odložilo za duže vreme.

Podaci, međutim, svedoče da su se pomori dešavali svakih 27 miliona godina, kao da prate otkucaje nekog kosmičkog časovnika. Ispostavlja se da je činjenice na kojima je iznikla pretpostavka protivreče postojanju Nemeze. Šta to može da znači?

Još nešto je upetljano u celokupno zamešateljstvo, iako nije nimalo lako zamisliti ma koju pojavu u neredu međuzvedanih prostranstava s toliko ujednačenim otkucajima. Možda se odgovor krije negde bliže?

Za vinovnike svekolikih istrebljenja najčešće su oglašavani asteroidi, pa i dinosaurusa na razmeđi krede i tercijara, kada je zauvek nestala polovina dotadašnjih vrsta na Zemlji. Upravo to iščeznuće utrlo je put pojavi sisara kojima i sami pripadamo.

I na kraju, čovečanstvo ima vremena napretek, jer se prethodni sveopšti pomor zbio pre 11 miliona godina. U sledećih 16 miliona godina može, svakako, da otkrije odakle preti novo izumiranje, koje ostaje jedna od najvećih zagonetki našeg doba. Boginja Nemeza je, inače, neumoljivo progonila svakoga koji se preko mere obogatio, uzgordio i osilio.

Neko je davno rekao: „Istraživanje je kao hodanje ulicama do kraja da bi se videlo jesu li slepe”.

———————————————-

Crveni ili braon patuljak

Pretpostavlja se da je Nemeza jedna od dve vrste zvezda – crveni ili braon (mrki) patuljak, koji kruži oko Sunca na rastojanju od jedne do dve svetlosne godine, dalje od Ortovog oblaka. (Svetlosna godina je rastojanje koje svetlost, putujući brzinom od oko 300.000 kilometara u sekundi, prevali za godinu dana, a to je, otprilike, 9,6 biliona kilometara ili 9.600 milijardi kilometara).

Crveni patuljci su najmanje aktivne zvezde, najbrojnije su u Mlečnom putu (70 odsto) i imaju masu od 8 do 67 odsto Sunčeve. Braon patuljci su prošli isti put nastanka kao zvezda, ali nikada nisu nakupili dovoljnu masu gasa i prašine da bi u unutrašnjosti započela fuzija. Znatno su manji od Sunca.

Stanko Stojiljković, politika.rs

Većina takvih članaka namerno zanemaruje osnovne činjenice vezane uz rad LHC-a, njegove ciljeve i potencijalne opasnosti, dovodeći javnost u zabludu i izazivajući nepotreban strah od jednog od najvećih naučnih eksperimenata ikada sprovedenih. Zato u ovom tekstu pokušavamo da objasnimo i opovrgnuemo neke od najčešćih mitova vezanih za eksperimente u LHC-u.

LHC ne može da ponovi Veliki prasak

Teorija Velikog praska je kosmološki model svemira, koji kaže da je svemir nastao iz praiskonskih početnih uslova ekstremne gustoće i temperature u određenom trenutku u prošlosti (najnovija pouzdana merenja i proračuni sugerišu da se to dogodilo pre otprilike 13,5 milijardi godina) te nastavlja da se širi do današnjeg dana, isto kao što će činiti i u budućnosti.

LHC može da pokuša da rekonstruiše uslove koji su vladali u svemiru neposredno nakon Velikog praska, ali se Veliki prasak neće i ne može ponoviti. On će u jednom od svojih eksperimenata nastojati da postigne stanje materije nakon Velikog praska, takozvanu kvark-gluonsku plazmu. Kvark-gluonska plazma stanje je materije u kojem su osnovni građevni elementi materije slobodni, a ne međusobno povezani kao što su u uobičajenom stanju materije.

Naučnici se nadaju da će to ostvariti sudaranjem masa atoma olova pri visokim energijama, pri čemu bi mogle nastati visoke temperature kakve nisu postojale od najranijih trenutaka svemira. U tim bi se uslovima kvarkovi i gluoni mogli međusobno odvojiti, a promatranje ponašanja takvih, pojedinačnih čestica koje još nikada eksperimentalno nisu bile razdvojene moglo bi odgovoriti na pitanja o tome zašto se one tako čvrsto drže zajedno i što elementarnim česticama daje svu masu koju imaju.

O, čekajte, temperature kakve nikad nisu postojale, kvarkovi nikada nisu razdvojeni? U februaru 2010. godine naučnici laboratorije u Brookhavenu, koji rade s Relativističkim sudaračem teških jona (Relativistic Heavy Ion Collider) objavili su da su u svom sudaraču stvorili temperaturu od oko 4 milijardi stupnjeva Celzijusa, te da je tom prilikom nastala kvark-gluonska plazma. Niste nikad čuli za Brookhaven i RHIC? Iako su pre početka njegovog rada isti senzacionalisti upozoravali da će on uništiti Zemlju kad proradi na svom maksimumu, RHIC radi već 8 godina i proizvodi veoma vredne naučne rezultate. I ne, nije ponovio Veliki prasak, kao što neće ni LHC.

Higgsov bozon nije ‘Božja čestica’

Standardni model u fizici čestica opšti je model koji povezuje elementarne sile i čestice kojima te sile upravljaju. To je model koji opisuje sve što čovečanstvo zna o tome kako je građen naš svemir. Svi eksperimenti u fizici čestica sprovedeni u poslednjih pedesetak godina, dali su rezultate koji odgovaraju pretpostavkama Standardnog modela. No, iako sveobuhvatan, neke od njegovih pretpostavki još do sada nisu eksperimentalno dokazane.

Jedna od njih je postojanje elementarne čestice i njoj pripadajućeg polja, u interakciji s kojima su sve čestice nakon Velikog praska dobile masu. Postojanje takve čestice predložili su istovremeno fizičari Peter Higgs, Robert Brout i François Englert, međutim, belgijski istraživači su Higgsu morali prepustiti većinu slave za ovo otkriće. Jedan od najpoznatijih naučnika na svetu vrlo retko istupa u javnosti, kloni se popularnosti a sam česticu naziva „bozonom koji se zove po meni“. On sam nikada nije prihvatio teistički naziv „Božja čestica“, koji su novinari tako spremno počeli koristiti, a javnost prihvatila.

Taj je termin prvi put upotrebljen kao naslov popularnoznanstvene knjige „Božja čestica: Ako je svemir odgovor, što je pitanje?“ Leona Ledermana, dobitnika Nobelove nagrade i jednog od najuglednijih svetskih eksperimentalnih fizičara čestica. Anegdota kaže da je Lederman knjigu i česticu hteo nazvati „ona prokleta čestica“, ali se izdavač tome usprotivio i dao ovakav naziv zbog kojeg je danas nauka zasićena negativnim konotacijama poput one da se naučnici igraju boga te da je LHC đavolji eksperiment.

U LHCu neće nastati crna rupa koja će progutati Zemlju

Crna rupa, suprotno uverenju velikog dela javnosti, nije ništa drugo do poseban oblik zvezde, koja je imala dovoljno veliku masu da to postane. Crne rupe postoje u svemiru oko nas, pa se vrlo često gotovo ne može razlikovati radi li se o crnoj rupi ili nekoj drugoj vrsti zvezde u kasnoj fazi životnog ciklusa, ali niko se ne boji da će nas progutati neka neutronska zvezda ni smeđi patuljak. Uz to, retko se spominje da crna rupa ne proždire svoju okolinu u jednom trenutku, nego je potrebno strašno puno vremena da neka materija bude usisana – da bi crna rupa uništila neku susednu zvijezdu, najčešće joj treba više milijardi godina.

Uz to, interakcija crne rupe s okolinom izuzetno je energetski skup proces, u kojem se emitira gromna količina energije, a poznato je i tzv. Hawkingovo zračenje, proces kojim svaka crna rupa emituje određenu količinu energije, koja je obrnuto proporcionalna masi crne rupe. Dakle, što je crna rupa manja, to više zrači, a sasvim male crne rupe (tzv. mikro crne rupe), kakve bi teoretski mogle nastati unutar LHC-a, toliko zrače da bi isparile i nestale u vremenu milionima puta manjem od jedne sekunde.

Ako pretpostavimo najgori scenario, u kojem tokom eksperimenta u LHC-u nastane crna rupa, ona bi prestala da postoji verojatno brže nego što bismo mogli da registrujemo njen nastanak. Ako bi uspela da preskoči to oštro i značajno ograničenje, pa se takva, upravo nastala crna rupa smesti u zemljino jezgro (nikad niko nije dao smisleno objašnjenje zašto bi nešto manje od svakog atoma na zemlji odlučilo da se smesti upravo u središte zemaljske kugle), trebalo bi joj nekoliko milijardi godina da proguta celu Zemlju. A naše voljeno Sunce to će napraviti mnogo ranije, sa ili bez LHC-a.

Kako ne izgledaju laboratorije na LHCu?

Laboratorije na LHC-u nisu prepune čudnih ljudi s debelim naočarima koji u nekad davno belim kaputima čekaju taj jedan suštinski trenutak sudara, u kojem će se sve tajne svemira prostrti na njihovim stolovima.

Čestice u LHC-u putuju stalno, protonski zraci imaju toliku brzinu da naprave preko 10000 krugova u sekundi oko 27 km dugačke kružne cevi sudarača. Tako nastaju stotine hiljada sudara, detektori ih mere a računari spremaju one među njima koje vredi sačuvati radi daljem pručavanja. Naučnici će decenijama analizirati spremljene podatke, kako bi pronašli odgovore na mnoga pitanja koja se pred LHC postavljaju.

Kada i ako pronađu Higgsov bozon (Stephen Hawking, najpoznatiji svetski fizičar, kladio se u 100 američkih dolara da se to neće dogoditi) kroz posredan dokaz, sigurno to neće odmah objaviti, nego će čekati da se takav rezultat ponovi kako bi se uverili da su bili u pravu. Pretpostavlja se da će analiza podataka koji u LHC-u nastaju trajati jako dugo, a da dokaz o postojanju Higgsova bozona ne možemo očekivati u prvih par godina rada akceleratora.

Kad smo već kod energije, pokušavaju da nas uvere da su sudari koji se sad događaju u LHC-u najjači, najenergičniji, da su čestice najbrže i tome slično. To je daleko od istine, jer se svakodnevno događaju sudari kosmičkih zraka s česticama u gornjem sloju zemljine atmosfere, koji su neretko i hiljadama puta veće energije. Uz to, na Paul Scherrer Institutu u Švajcarskoj postoji akcelerator čestica koji već nekoliko godina stvara protonske snopove veće snage zračenja.

A za kraj jedna fascinantna činjenica: 14 TeV, energija koju se naučnici nadaju da će postići kada LHC bude radio na maksimalnom opterećenju, iznosi oko milijardu puta manje od jedne kilokalorije. Vaš je organizam čitajući ovaj tekst potrošio stotinjak kilokalorija samo na disanje!

Izvor: T-portal.hr