Ta igračka je na meti iranskih religioznih vođa još od 1996. godine, ali ipak je bilo moguće prodavati ih.

OIranska „moralna policija“ savjetovala je vlasnicima brojnih prodavnica da se obuzdaju od prodaje Barbika pošto ta zemlja ima i alternativu za najpopularniju lutku na svetu, u obliku lutki Sare i Dare, ali one nisu ni približno popularne kao plavokosa američka lutka. Ipak, Iran nije jedina zemlja koja je zabranila Barbiku – 2003. godine to je uradila i Saudijska Arabija, koja je tu lutku proglasila pretnjom islamu zbog oskudne odeće.

“Zanimljivo je. Srećna sam što nosim novu odeću i što sam sa mnogo prijatelja“, rekla je Rojtersu Bintuna.

Ovaj ritual, koji se održava pre nego što devojčica udje u pubertet jedan je od tri venčanja koje devojčice iz komune Njuar prođu kroz svoj život. U sledećoj ceremoniji, kada bude imala 11 ili 13 godina devojčica će se “udati“ za sunce tako što će provesti 12 noći u mračnoj prostoriji.

To je ritual kada ona dobija dodatnu zaštitu. Njeno poslednje venčanje biće pravo – ne za boga već za muža, a ono se dešava obično kada devojčice napune 25 godina.

Nisu poznati počeci ove tradicije, ali sveštenik Rajendra Rajopadjaja koji predvodi ceremoniju rekao je da datira još od davnih dana. U vreme obreda stotine svedoka dodje u hram u Katmanduu držeći lampe dok 80 devojčica između šest i devet godina čekaju svoj red za ceremoniju noseći lepe haljine i mnoštvo žutih brojanica.

Mnoge drže poslužavnike sa raznim ponudama kao što su pirinač i banane dok sede u krilima svojih roditelja pre nego što se “udaju“ za plod drveta jabuke koje predstavlja Višnua.

Nakon ceremonije mlada nudi jelo od pirinča sa mesom od bizona i piće “alea“, koje je po ukusu blizu votki. Bintunina majka 36-godišnja Sirjana Sakja prisetila se svog detinjstva i vremena kada se ona spremala za ritual.

“Mislim da će moja ćerka biti emocionalno nezavisna i sposobna da se brine o sebi pod zaštitom svog božanskog muža“, rekla je ona. “Osećam se dobro jer smo sačuvali našu kulturu“, dodala je.

- Sad sam u 20. nedelji trudnoće i sve analize su zasad bile dobre – rekla je Renata.

Renata je nedavno objavila knjigu o tome šta je sve prošla jer se zaljubila u dečaka. U knjizi “41 i 14 – moja nemoguća ljubav s tinejdžerom” opisala je početak veze, koju će uskoro zaokružiti prinova.

- Ervin je bio presrećan kad sam mu rekla da sam trudna. U glavi nema 16 nego 30 godina i mislim da će biti sjajan otac – kaže Renata. Nakon skandala, iz svoga kluba Renata je dobila otkaz. Formalno se razvela i od supruga, s kojim nije godinama živela, te je počela da trenira žensku rukometnu ekipu.

Teško je i zamisliti da se iz gledanja „Diznijevih“ ekranizacija popularnih bajki može izroditi nešto ružno. Međutim, neki dečji psiholozi smatraju da one šalju opasne poruke.

Psiholog za decu i adolescente, dr Dženifer Hardstin, veruje da i dvogodišnja deca mogu usvojiti nerealne ideale iz bajki i „Diznijevih“ crtanih filmova koji kasnije utiču na njihovo samopouzdanje i sliku sveta.

U knjizi „Oporavak princeze“ (Princess Recovery: A How-To Guide to Raising Strong, Empowered Girls Who Can Create Their Own Happily Ever Afters), ona opisuje kako tradicionalne priče poput „Uspavane lepotice“ i „Pepeljuge“ promovišu ideju da ako je devojčica lepa i fino obučena može dobiti ljubav i steći popularnost.

Autorka taj fenomen naziva „sindromom princeze“.

Ovakva vrsta poruke, smatra ona, ima snažan uticaj na samopouzdanje devojčica i otežava deci da shvate koliko su inteligencija, dobročinstvo i ambicioznost važne vrednosti.

„Devojčice od najranijeg detinjstva dobijaju poruku da je važno kako izgledaju i šta imaju i to na veoma površan način“, smatra dr Hardstin. Njena knjiga je uputstvo roditeljima kako da deci na pravi način predstave „Diznijeve“ crtaće i bajke.

Ona takođe smatra da sestre Kardašijan koje u Americi imaju svoj rijaliti šou „predstavljaju dobar primer kako se ne treba ponašati“.

Osim opasnosti od „sindroma princeze“, njene knjige roditeljima predstavljaju i vodič u to kako decu treba vaspitavati od najranijeg detinjstva.

Dr Hardstin misli da se deca prerano izlažu neprikladnim igračkama, poput Barbika, koje teraju decu da oponašaju starije. „Oporavak princeze“ prema njenom mišljenju ima za cilj da povrati „balans, samopouzdanje i samodovoljnost u život devojčica i pruži im moderno i živahno detinjstvo“.

Mladić je u krvi imao dva promila alkohola, a djevojci je izmjereno više od tri promila alkohola. Policija je razgovarala s roditeljima, a slučajevi su prijavljeni državnom odvjetništvu.

Kako javlja Slobodna Dalmacija , splitska bolnica je na Novu godinu jedva spasila život 16-godišnjaku kojeg su pronašli kako leži na Bačvicama. Siv i gotovo obamro, sigurno bi preminuo da ga slučajno nisu pronašli.

- Naravno, mladi se najčešće opijaju u vrijeme blagdana ili školskih praznika. Mi kao prva linija njihova oporavka učinimo sve što je u našoj moći da im pomognemo. Njima ozbiljno prijeti pothlađenost i svi oni bivaju dovedeni manje-više pothlađeni. Prijeti im hipoglikemija, odnosno pad šećera u krvi, od čega mogu dobiti napad grčenja ili pasti u hipoglikemijsku komu, a mogu i dehidrirati. Mi ih ovdje na Klinici utoplimo, dajemo im infuziju, a pazimo i na to da ne dođe do poremećaja elektrolita u njihovu organizmu – izjavio je dr. Neven Pavlov, predstojnik Klinike za dječje bolesti KBC-a Split za Slobodnu Dalmaciju .

Najčešći ‘mladi pijanci’, navodi dr. Pavlov rođeni su 1993., 1994, 1995., i 1996. godine, a kod nekih su pronađeni i tragovi marihuane.

Kako piše „Bild“, Grit i njen parter iz Nigerije bili su zapanjeni kada su videli da su im ćerke različite boje kože, ali kažu da su zadovoljni. „Kada sam videla bebe nisam mogla da verujem, a podjednako je iznenađena bila i babica“, rekla je Funke, koja sa sadašnjim partnerom već ima sina, a još dva sina ima iz prvog braka.

Lekari su saopštili da su obe bebe u savršenom zdravstvenom stanju.
„Jedva čekam da vidim kako će se ljudi čuditi kada budemo šetali sa decom“, rekla je Funke. U poslednjih šest godina ovo je u Nemačkoj treći slučaj da se rađaju blizanci različite boje kože. U Lajpcigu se to desilo i 2005. godine, a u Berlinu 2008.

Sudeći prema dokazima da su događaji još iz vremena pre nego što progovore deci duboko urezani u podsvest, naučnici su zaključili da su oni vezaniji za majke u kasnijim godinama bolji u rešavanju sukoba u vezi i u uživanju u stablinoj povezanosti sa partnerom.

U istraživanje su bili uključeni podaci 75 dece rođene 1976. i 1977. kao deo studije rizika adaptacije. Deca su kasnije učestvovala u intervjuima, upitnicima, ocenjivanjima od strane roditelja i učitelja, kao i u drugim posmatranjima i procenama, uz kulminaciju odnosa u vezama kada su imali 20 ili 21 godinu.

Oni su sa 12 i 18 meseci snimani u laboratoriji u takozvanoj proceduri “Nepoznata situacija”. Bili su odvajani od svojih majki. Bebe koje nisu bile previše vezane, odnosno nisu pokazale određen nivo stresa tokom eksperimenta, kasnije su iskazivali više negativnih emocija i problema u ljubavnim vezama.

Odraslima ljudima koji se sećaju lošeg odnosa sa majkom tokom detinjstva možda je potrebna pomoć tarapeuta kako bi uvećali svoje šanse za srećniju i uspešniju vezu.

“Ipak, veoma je važno da ne krive roditelje. U slučajevima u kojima su zabeleženi negativni obrasci ponašanja, majke su uglavnom bile pod emocionalnim ili finansijskim stresom. Pod takvim uslovima, ipak su davale sve od sebe kada je odnos sa detetom u pitanju“, rekao je Džefri Simson profesor psihologije sa Univerziteta u Minesoti.

U pismu Mekida traži Blekberi, džemper, novac, Konvers patike i naočare za sunce. Uz poklone od Deda Mraza traži da joj dovede Džastina Bibera i tinejdž pevača Ostina Mahona. Pismo je potpisala pretnjom:”Ne zaboravi, dva sa spiska ili umireš”.

U predstavljanju su se koristili lažnim fotografijama djevojaka s interneta, a nakon što bi se s muškarcima dogovorili za sastanak, dvojica tinejdžera odjenula bi kostime Batmana i Flash Gordona, dok je treći snimao susret.

Snimke su zatim postavljali na Youtube pod nazivom „To troll a predator“, a uspjeli su prikupiti velik broj sljedbenika. No, nakon što je policija doznala za cijeli slučaj, snimke su uklonjene s internetske stranice, ali netko ih je ponovno postavio. Policija ne odobrava potez tinejdžera te će razgovarati s njihovim roditeljima, ali i pregledati snimke kako bi prikupili dokaze.

Istraživači koji su skeniranjem mozga istraživali posledice fizičkog zlostavljanja ili nasilja u porodici na duševni razvoj dece, ustanovili su da izlaganje nasilju dovodi do povećanja aktivnosti u dva područja mozga.

Prethodnim istraživanjem, tokom kojeg je skeniran mozak vojnika izloženih nasilnim borbenim situacijama, pokazao je isti obrazac visoke aktivnosti u dva dela mozga – amigdali i insuli, koji se povezuju sa detektovanjem potencijalnih opasnosti. Studija sugeriše da se zlostavljana deca poput vojnika prilagođavaju okruženju i postaju „super-svesna“ opasnosti koja ih vrebaju.

Takvo reagovanje, međutim, navode stručnjaci, ukazuje na postojanje neurobiološkog rizičnog faktora koji kasnije kod dece može da utiče na njihovu veću podložnost mentalnim oboljenjima kao što je depresija.

Prethodno istraživanje je pokazalo da ljudi koji su bili zlostavljani u detinjstvu imaju dva puta veće izglede da obole od depresije nego osobe koje su imale normalno detinjstvo.

Svake godine prije početka škole učitelji dolaze u selo Pili, u kojem živi 416 stanovnika, kako bi 80-ak školaraca otpratili do internata gdje ostaju do kraja semestra.

Na svojem se putu suočavaju i s četiri ledene rijeke, 200 metara dugačak most od sajli te četiri mosta koje čine samo dva komada drveta. Život mogu izgubiti na svakom koraku, a put im traje puna dva dana.

- Ja sam jako posvećena obrazovanju. Shvatam da ljudi imaju svoje mišljenje o tome ko sam i šta sam ja. Ja sam glumica, umetnica, ćerka, sestra i partnerka. Imam prošlost sa kojom se neki ljudi ne slažu, ali to ne definiše ko sam ja. Verujem u budućnost dece, i nastaviću da podržavam obrazovne programe – izjavila je Saša a preneo „Hafington Post“.

U školi u Kaliforniji opovrgavaju navode da je porno glumica bila tamo, iako postoje fotografije na kojoj se vidi kako Saša čita knjigu i obraća se učenicima. Glumica koju nazivaju „Porno legendom“ je izašla iz porno industrije i sada objavljuje knjige i aktivista je mnogih udruženja.

Stari šamani su intuitivno znali da je vanjski sjaj zapravo ljudska svijest, jer su vidjeli da visina tog sjaja određuje stupanj svijesti isto tako definitivno kao što položaj skupne točke određuje prirodu opažanog svijeta. Uznemireni spoznajom da se svijest u ranom djetinjstvu u toj mjeri smanjuje, iako se upravo u toj fazi čini da postajemo sve svjesniji, stari su se šamani bacili u potragu za objašnjenjem tako očitog proturječja.

Najprije su pomislili da je sama fiksacija skupne točke tokom socijalizacije odgovorna za zagonetno nestajanje svijesti, s obzirom da onemogućava percepciju cijelog niza mogućih svjetova i iskustava, i ograničava nas na jednu jedinu stvarnost: svakodnevnicu. Kad su međutim svoje viđenje pomnije usmjerili na sam proces nestajanja svijesti, opazili su bića nalik sjenama koja su im do tada, uslijed blistave pozadine ljudskog energetskog polja, bila promakla. Vidjeli su da se te sjene hrane sjajem naše svijesti, gotovo sistematski ga brsteći. Kako ti razbojnički paraziti djeluju poput velikih šišmiša, a kreću se poskakujući ili leteći, stari su ih šamani nazvali Voladores, što otprilike znaci „leteća bića“ ili „letači“. (3)

Čarobnjaci Don Huanove linije su otkrili da su Voladoresi visoko razvijena svjesna bića, koja međutim ne posjeduju fizičko tijelo, te su stoga obično nevidljiva ljudskom oku.

Prema Castanedi, Voladoresi su u naš svijet došli prije puno tisućljeća, kada su u potrazi za hranom ovdje naišli na odličan izvor. Kako je njihova hrana specifičan tip energije svijesti, analogan vanjskom sjaju naše svjetlosne čahure, u ljudskim su bicima našli upravo ono što su tražili. I tako postadosmo njihova omiljena lovina ili bolje, kako to čarobnjaci kažu, kućne (ili domaće) životinje Voladoresa, koje oni muzu kako im se svidi.

Energetska šteta, koja se pritom pričinjava našoj svijesti je enormna. Vanjski sjaj doduše stalno iznova raste, ali Voladoresi ga ponovno pojedu do određene visine – poput krave koja brsteći održava visinu trave na pašnjaku. Tako i stupanj naše svijesti stalno ostaje na niskoj razini, koja nam doduše omogućuje svladavanje svakodnevnice, ali ne i preispitivanje situacije ili čak spoznaju da u određenom smislu dijelimo sudbinu naših domaćih životinja. Jer, kao što mi držimo kokoši u kokošinjcima i kavezima, kaže Don Huan, isto tako Voladoresi nas drže u ljudskim kokošinjcima, s tom razlikom da mi štale i kaveze u kojima živimo sami gradimo.(4)

Te štale i kavezi, naglašava Carol Tiggs, su naši gradovi, sela i kuće, bez obzira da li živimo u seoskoj idili ili u središtu velegrada. Iz kokošje perspektive nema istinske razlike u tome da li gubimo perje i bivamo pokradeni za jaja zatvoreni u baterije nesilica, štalu ili dvorište, jer na kraju krajeva svejedno živimo i umiremo u ropstvu.

Naočigled esencijalne neslobode i izrabljivanja kojem podliježemo, možemo i aktualnu diskusiju o primjerenom uzgoju domaćih životinja pogledati u novom svjetlu. Jer, kao što kaže Carol Tiggs, mi životinjama činimo samo ono što Voladoresi nama čine – kao učeni robovi svojih gospodara besramno ih izrabljujemo: muzemo ih, sisamo i koljemo, krademo njihova jaja i povrh toga činimo ih na najrazličitije načine poslušnima. Vezujemo ih, trpamo u kaveze, podrezujemo im krila, rogove, kandže i kljunove, dresiramo ih, činimo ovisnima i ubijamo u njima agresivnost i prirodan nagon za slobodom.(5)

Naše cjelokupno ponašanje je prožeto time, jer mi ne samo da izrabljujemo domaće životinje, nego i cjelokupnu živu i neživu prirodu – uključujući ljude oko nas. Unatoč ukidanju ropstva i općenitom kredu modernog svijeta, koji propagira slobodu, jednakost i bratstvo, ti uvjeti vrijede tek za one rijetke, koji su u socijalnom sistemu izborili gornje položaje. Većina još uvijek živi i radi u ovisničkim odnosima, u kojima su manje ili više voljni sluge, iako danas više ne nose lanac oko vrata. Njihova jedina utjeha leži najčešće u činjenici da ima netko još niže na hijerarhijskoj ljestvici, koga mogu izrabljivati i ugnjetavati, sasvim u stilu biciklista: gore pognut, dolje gazi.

Sve to čarobnjaci Don Huanove linije nisu vidjeli kao posljedicu našeg grabežljivog nasljeđa, već kao proizvod neravnopravnog odnosa Voladoresa kao redatelja iza kulisa teatra zvanog svakodnevnica i ljudi kao marioneta na pozornici. Mi oponašamo naše gospodare u izrabljivačkom mentalitetu i potrošačkom ponašanju, dok inače bivamo svedeni na životno najnužnije.

Bara svijesti kraj nogu, koju su nam Voladoresi ostavili, ne omogućava nam ništa više nego da živimo od danas do sutra i reflektiramo se u njenoj glatkoj površini. Tako se uslijed manjka energije pronalazimo u ulozi modernog narcisa, koji u svojoj ograničenoj svijesti ne može otkriti ništa drugo nego sebe i svoje sitničave probleme. Ništa nam nije preostalo, kaže Castaneda, osim „tabanske svijesti“, barice koja predstavlja nasu samorefleksiju, samovažnost i ego, koji je naš stvarni kavez.(6)

Time je objašnjeno i prividno proturječje na kojeg su nabasali čarobnjaci starog Meksika. Unatoč pojačanom nestanku stvarne svijesti, u procesu socijalizacije sve više ulazi samorefleksija u igru, stvarajući opsjenu rasta svijesti. Pritom zapravo ne raste svijest, nego sposobnost interpretacije percepiranog, interpretacijski sistem, te samovažnost djeteta. Vidovnjaci jasno vide taj proces kao narastanje ili napuhavanje skupne točke.

Time dolazi i do čudne promjene u našoj energiji, koju su također otkrili šamani starog Meksika. Vidjeli su da svjetlosna čahura čovjeka sadrži šest velikih energetskih centara, koje možemo percipirati kao svjetlosne vrtloge. Don Huan objašnjava:

“ Svaki od energetskih centara u tijelu predstavlja određenu koncentraciju energije; neku vrstu energetskog vrtloga, koji iz perspektive vidovnjaka koji ga promatra izgleda kao lijevak koji se vrti u smjeru suprotnom od kazaljke na satu.“(7)

Stari šamani su sa zaprepaštenjem vidjeli, da jedan od tih šest vrtloga, (onaj koji odgovara šestom energetskom centru na tjemenu), tijekom socijalizacije i gubitka opće svijesti mijenja način kretanja. Dok kod novorođenčadi energija u tom centru još kruži suprotno od kazaljke na satu, kod odraslih se ona klati naprijed-nazad – prema Don Huanu jedan jako neprirodan i odbojan način kretanja.

Kod detaljnijeg istraživanja ispostavilo se da takav način kretanja energije biva uzrokovan Voladoresima, te predstavlja neku vrstu implantata, stranu instalaciju, koja kontrolira i rukovodi dotičnom žrtvom; kao da joj Voladores sjedi neposredno na glavi i tamo ne samo da srče energiju svoje žrtve, nego joj i došaptava što joj je činiti i misliti.

Čarobnjaci kažu, kao što smo već napomenuli, da je naš razum strana instalacija – i to nije mišljeno u prenesenom smislu. Jer naš svakodnevni razum nije isključivo ljudsko dostignuće, već predstavlja kontrolirajući instrument Voladoresa, koji je tu da nas putem jednostavnih kondicionirajućih postupaka učini poslušnima.

„Zdrav ljudski razum“, Common sense socijalnog reda, nam u procesu socijalizacije biva jednostavno nametnut, a da mi pritom kao djeca nemamo nikakve mogućnosti te vrijednosti i norme niti preispitati, a kamoli ih odbaciti.

Jer tek pri pomnijem ispitivanju društvenih vrijednost i normi otkrivamo strani utjecaj. Koji je smisao biblijskih propovjedi „prepustiti se poput janjeta“ ili „okrenuti i drugi obraz“ kada nas tuku? Mi ljudi nemamo baš previše koristi od takvog načina ponašanja, međutim kad uzmemo postojanje Voladoresa u obzir, nije teško shvatiti tko tu profitira. Naš robovski mentalitet, za koji u židovsko-kršćanskom kulturnom krugu bivamo tješeni nagradom poslije smrti, ne služi nama ljudima, nego jednoj stranoj sili, koja nas u zamjenu za energiju isplaćuje vjerskim predodžbama i pogledima, koji nas održavaju glupima i tjeraju u još veću ovisnost.(8)

Da se kod predodžbi stvarno radi samo o vanjskim dogmama zastarjelih religija, ne bi to bilo tako strašno i mi bismo ih uz malo uvida i razboritosti lako odbacili. Neuspjeh sličnih pokušaja za vrijeme Reformacije ili u okviru tzv. Komunističke kulturne revolucije međutim pokazuje, da su te predodžbe ukorijenjene dublje nego što se to nama čini. Što međutim, po mišljenju čarobnjaka, ne upućuje toliko na religioznu istinitost dotičnih vjerovanja i predrasuda, koliko na činjenicu, da oni kao strani implantat tvore jezgru interpretacijskog sustava, razuma, pomoću kojeg objašnjavamo svijet koji opažamo.

Tako je i modalitet našeg vremena, Poor-baby sindrom („jadna beba“) i naš servilni malograđanski mentalitet, proizvod neravnopravne simbioze između ljudi i Voladoresa. Osjećamo se kao žrtve, jer to i jesmo, ali umjesto da se pobunimo protiv naših gospodara i jednostavno pobjegnemo iz zatvora, ponašamo se kao ovce, koje i pored otvorenih vrata ne napuštaju sigurnost tora. Jer mi smo u sebi potpuno uvjereni – a ta uvjerenost je implantat Voladoresa – da nas izvan nama poznatih granica očekuje zli vuk, sudbina koja će se sa nama puno gore poigrati nego što to u svakodnevnici čini.

I tako se mi i dalje poslušno reflektiramo u barici naše ograničene svijesti i očajnički se držimo onoga što nam je preostalo: našeg ega i „malih satisfakcija“ našeg svakodnevnog života. Držimo se posla, koji većini od nas ne pričinjava nikakvo zadovoljstvo, veza i odnosa, koji nas već odavno ne zadovoljavaju, i predodžbi i sjećanja, koja uopće ne odgovaraju proživljenoj stvarnosti.

Kroz naš interpretacijski sistem smo se po mogućnosti otkačili od energetske sadašnjice, i uz pomoć Voladoresa stvorili opcije prividnog bijega u virtualne scenarije, kojih je bilo i prije vremena medija i kompjutera. Mnogi preferiraju naslađivanje uspomenama, od kojih je većina uljepšana ili na neki drugi način izmijenjena. Pojavljuju se poput slika u pomno čuvanim foto-albumima, koje pokazuju fragmente događaja na koje se kačimo i učvršćujemo sliku o samome sebi, dok sjećanja koja toj slici ne odgovaraju bivaju jednostavno retuširana ili potisnuta. Drugi se definiraju planirajući manje ili više realističnu budućnost, pritom nije bitno da li ti planovi imaju formu strahova i briga ili nada i očekivanja. Sljedeći pak gube svaku vezu sa stvarnošću ili vremenom i žive još samo u virtualnim svjetovima: u knjigama i hobijima, u muzici, znanosti ili svjetonazoru, u zdravim ili nezdravim filmskim i televizijskim svjetovima, video i kompjuterskim igrama ili u bilo kojoj drugoj spiritualnoj ili religijskoj fikciji. Naša mašta u tom smislu očito ne poznaje granice.

Sva ta raspršenja svakodnevnog života služe tzv. ubijanju vremena ne dopuštajući višak vremena u kojem bismo mogli biti sami sa sobom i postati svjesni našeg stvarnog položaja. Čak i kada dođemo u takvu situaciju, stalno skakanje tamo-amo našeg kontinuiranog unutarnjeg dijaloga – klateće kretanje one strane instalacije – nas sprječava da iskoristimo taj višak vremena i tjera nas ponovno u bijeg iz stvarnosti.

Da je to sve, samo ne prirodno, nije teško shvatiti kad svoje socijalizirano ponašanje usporedimo s onim djece ili ostalih sisavaca, kojima ništa nije draže nego potpuno utonuti u opažanje svijeta i uživati u njegovoj tako jednostavnoj, a ipak zadivljujućoj stvarnosti. Djeci ne treba razlog, djelanje ili rezultat, da bi se u svojoj koži i svom svijetu osjećala dobro.

Očito je tipična osobina našeg socijaliziranog domaćeživotinjskog-mentaliteta, našeg odraslog Common sense, da nam osjećaj dobrog raspoloženje i vlastite vrijednosti ovisi o određenom učinku. Za razliku od naših divljih rođaka i male djece, teško nam pada bezrazložno se radovati postojanju i jednostavno biti sretan. Da, čak nam se čini naivnim, ako ne i neodgovornim, kad se odrastao čovjek tako ponaša. Mnogim starijim suvremenicima čak ni jelo ne prija, ako ga nisu, kako to već Biblija zahtijeva, zaslužili u znoju lica svoga.

Inače možemo primijetiti, da većina ljudi u poodmaklom dobu još više pada u vlast Voladoresa, mada iz toga ne treba izvesti zaključak da su mladi ljudi imuni. Najveći dio naše svijesti ionako izgubimo još u ranom djetinjstvu, da bi se u vremenu koje slijedi pretvorili u muzare Voladoresa, koje oni redovito muzu i tako održavaju na određenom stupnju svijesti. Ako međutim, uslijed starosti, slabosti ili bolesti svijest prestane rasti ili raste sa zadrškom, Voladoresi gotovo potpuno konzumiraju vanjski sjaj, ostavljajući jedva ostatak barice. Posljedice toga su suženi, kruti razum, te pojačana zaboravnost i zbunjenost, kao i porast opće razdraženosti, očajničkog držanja za vrijednosti i norme socijalnog poretka, te vlastite važnosti – ukratko svi simptomi senilnosti.

Taisha Abelar kaže s tim u vezi, da je osobito puno Voladoresa moguće naći u stanovima starih ljudi, staračkim domovima i bolnicama, jer tu lako dolaze do velikih količina svoje omiljene hrane, a to nije samo svijest, nego jedna njena posebna karakteristika – jer ne prija njima svaka svijest jednako dobro. Posebno vole egomanijačku, samosažaljivu svijest, koja naginje emocionalnim ispadima i prepuštanju, a preziru razboritost i disciplinu.(9)

Zato se rado i nalaze na mjestima na kojima se skupljaju mase ljudi u emocionalnom raspoloženju: crkve, groblja i mrtvačnice spadaju u tradicionalna mjesta, dok danas sve više masovne priredbe, kao što su to koncerti, demonstracije, skupovi, nogometne utakmice i ostali sportski događaji, privlače brojne ne-ljudske goste, koji na svoj način sudjeluju u općem veselju. U skromnijoj mjeri to vrijedi i za javne zgrade, kao što su kolodvori, aerodromi, uredi i škole, kao i za privatne zabave i bankete. Gdje god se skupljaju ljudi u „probavljivom“ raspoloženju, ne nedostaje ni Voladoresa.

Kao vizualni dokaz postojanja Voladoresa, nasljednici Don Huana su javno pokazali fotografiju jednog Voladoresa, snimljenu nedugo prije toga na proljetnoj proslavi tibetanskih budista u ruševinama Teitihuacana. Fotograf je bio Castanedin poznanik, Marco Antonio Taram, vođa Casa-e Tibet u Mexico Cityu, koja je i organizirala proslavu, na kojoj je 90 000 kršćanskih i budističkih sudionika pod vodstvom Dalai Lame molilo za mir. Za vrijeme događaja je Marco Antonio, bez da je to primijetio, fotografirao ogromnu sjenu, koja se činila poput oblaka što plovi nad glavama mnoštva okupljenog na molitvu među piramidama.

Kad je Marco Antonio pri razvijanju fotografija otkrio neobičnu sjenu, koja ga je podsjetila na lik čovjeka u molitvi, zamolio je Carol Tiggs da ispita tu neobičnu sliku. Ona je preneražena odmah uzela kopiju fotografije za Castanedu i njegove pratilje. Svi su se složili u tome da je Marco Antonio fotografirao ogromnog Voladoresa, koji se toliko bio najeo emocionalne energije okupljenih molitelja, da je uspio djelomično se materijalizirati i čak postao vidljiv oku kamere. Shvatili su to onda kao znamenje, da je došlo vrijeme da se i taj dio njihovog znanja oslobodi svog ezoteričnog statusa i preda na javnost.(10)

Što naravno ne znaci da mi inače pojma nemamo o postojanju tih bića – nama samo nedostaju sredstva i riječi, kojima bi ih opisali u kontekstu našeg svakidašnjeg života. Čarobnjaci kažu da su djeca koja još nisu socijalizirana često sposobna vidjeti Voladorese i uglavnom jasno osjećaju kako ta jeziva bića parazitiraju na njihovom vanjskom sjaju. Nije ni čudo da se boje duhova, čudovišta i demona koji se muvaju ispod njihovog kreveta ili vrebaju iz ormara. Jer kako Voladoresi svoju rabotu najradije neprimijećeni obavljaju, najčešće se noću bacaju na posao i zaista se rado skrivaju po tamnim kutovima.

Zbog toga se mnogi i u poodraslom dobu boje mraka, ili ih fasciniraju stravične priče i horor filmovi. Klasične priče o ljudožderima, kiklopima i vampirima nude fenomenalnu mogućnost projekcije naših podsvjesnih slutnji o postojanju i podmuklim rabotama Voladoresa. U novije vrijeme su u tom smislu popularne priče koje govore o invaziji vanzemaljaca koji žele porobiti ili uništiti čovječanstvo. Razne filmske obrade bestselera Invazija jedača tijela (Die Invasion der Körperfresser), kao i noviji filmovi a là Alien, Independence Day ili Men in Black pravi su hitovi, što se može objasniti samo činjenicom da strah od takvih događaja počiva na realnoj osnovi.

Priče o vampirima i SF-filmovi sigurno nisu dokaz o postojanju Voladoresa, niti indicija koja bi mogla uvjeriti skeptike. Oni međutim govore vrlo jasnim jezikom, ako smo spremni otkriti njihovu poruku – bas kao u seriji Olivera Stonea i Bruce Wagnera Wild Palms, gdje pri pomnijem pogledu na ulazna vrata lokala sa znakovitim imenom Hungry Ghost možemo pročitati grafit: Los Voladores: They eat your awereness. Jednostavna poruka nevjerojatnog dometa.

Moramo uzeti u obzir mogućnost da ovaj teatar našeg svakodnevnog života možda i nije stranputica naše evolucije od primata do čovjeka, već da su mnoge njegove karakteristike puno čudnijeg porijekla. Istraživač ljudskog ponašanja i nobelovac Konrad Lorenz je još prije par desetljeća upozorio na čudnovate naznake domestikacije u psihologiji i ponašanju civiliziranih ljudi, koje dijelimo s našim kućnim ljubimcima i koje se mogu objasniti samo time da mi sami sebe domesticiramo.(11) Ali zašto bi mi sebe zatvarali u „štale za ljude“, kako Lorenz naziva gradske stambene zgrade i nebodere? Kakvu korist bismo imali od toga, bilo kao vrsta ili kao pojedinci?

Ako međutim uzmemo u obzir postojanje Voladoresa, puno toga odjednom postaje jasnije. Naravno da mi sami sebe socijaliziramo u naš svakodnevni svijet, ali parametre socijalnog reda i razuma koji nam rukovodi ne određujemo mi, nego nama nadmoćnija bića, koja u nama vide svoje kućne životinje. Erich von Däniken bi se vjerojatno zapitao „Jesu li bogovi bili Voladoresi?“

Unatoč njihovoj nadmoći Voladoresi zasigurno nisu (niti su bili) nikakvi bogovi, iako su nam upravo oni donijeli predstavu o bogu, vrijednosti i norme našeg socijalnog reda, te ono što u najširem smislu podrazumijevamo pod riječju kultura. S druge strane, njima ne samo da možemo zahvaliti za naše potrošačko ponašanje i izrabljivački mentalitet, nego i za činjenicu da sebe držimo „jadnim malima“, mučenicima i gubitnicima. Pa ipak, Voladoresi nisu nikakvi vragovi ili demoni.

Jer upravo to je taj crno-bijeli pogled na svijet, to klateće kretanje između suprotnosti kao što su dobro i loše, nebo i pakao, bog i vrag, ljubav i mržnja, pozitivno i negativno, koji predstavlja suštinu instalacije koju nosimo u glavi. Ako se želimo osloboditi Voladoresa i razuma, koji nije naš vlastiti, moramo za početak prevladati lažni dualizam našeg ega, refleksiju u barici svijesti, i svijet promatrati kao ono što on zaista jest: energija, koja nije ni dobra ni loša.

Ako u tome uspijemo, uvidjet ćemo da nas izvan vela poznatog i uskih granica svakodnevnog života očekuje veličanstven Univerzum. Točno, to je jedan grabežljiv univerzum, sa grabežljivim Voladoresima i isto tako grabežljivim ljudima. No ta jednostavna činjenica ne iziskuje vrednovanje, nego stavlja nas, Voladorese i sve ostalo na istu stepenicu.

Samo ako se oslobodimo robovskog duha i žrtva-nasilnik šablona, imamo istinsku šansu ponovno naći slobodu – slobodu od Voladoresa, od ogledala samorefleksije, prisila svakodnevnice i fiksacije skupne točke. Ako odbacimo dualistički sistem vrednovanja, i događaje oko nas više ne prihvaćamo kao pokoru ili blagoslov, već kao izazove sa kojima se vrijedi suočiti, napravili smo prvi korak na putu koji vodi iz zatvora našeg svakodnevnog ja: na putu ratnika.

Džinovska lego figura nađena je na plaži Sijesta u ujtorak ujutro. Na majci ima natpis „Ništa stvarniji od tebe“ (No Real Than You Are), ime „Ego Lenard“ (Ego Leonard) i broj osam.

Nije odmah bilo poznato ko je napravio figuru, međutim, lokalne novine su objavile da je „Ego Lenard“ ime jednog umetnika iz Holandije. Priča o lego-čoveku privukla je pažnju svetskih medija. Najt je izjavio da se lego-čovek pažljivo čuva i izrazio nadu da će biti javno izložen.

Marija Montesori je i jedna od prvih pravih naučnika u ovoj oblasti, koja je ponudila u teorijskom i praktičnom smislu kompletno naučno zasnovanu pedagogiju, čiji su pojedini elementi kasnije preuzimani od strane teoretičara u oblasti klasične pedagogije i drugih reformskih pedagogija.

Već početkom 20. veka Marija Montesori detaljno i naučno utemeljeno piše o karakteristikama i mogućnostima razvoja inteligencije, volje, pažnje i o kompletnom psiho-fizičkom razvoju deteta, opisujući činjenice i procese koji su kasnije razrađivani.

Lekar po struci, ali obrazovana u oblasti pedagogije i andragogije, Marija Montesori među prvima posmatra dete na drugačiji način – kao vrednu i jedinstvenu individuu,koja se razvija u skladu sa prirodnim zakonitostima i kojoj treba obezbediti najbolju i najtopliju sredinu i negu radi optimalnog fizičkog i psihičkog razvoja i ispoljavanja najvrednijih ljudskih osobina, koje udružene vode međusobnom poštovanju, saradnji, pomaganju i miru u svetu kao krajnjem rezultatu.

Knjiga dugogodišnjeg saradnika Marije Montesori i odličnog poznavaoca Montesori pedagogije E.M.Stendinga (E.M.Standing), pod nazivom „Marija Montesori – njen život i rad” (Maria Montessori – Her Life and Work ) objavljena je 1957. godine.

Napisana je na osnovu objavljenih radova Marije Montesori, beležaka sa brojnih predavanja na seminarima i kongresima održanih tokom 30 godina njenog aktivnog rada, kao i autorovog ličnog iskustva u primeni Montesori pedagogije. Deo knjige posvećen je poređenju ideja i prakse Marije Montesori i Frebela, tvorca ideje o vrtiću.

Kako Stending piše, dugotrajan proces indirektne pripreme doveo je do svetski poznatih otkrića u prvoj Dečjoj kući u Rimu, u 37 godini života Marije Montesori. Ova priprema, kako će zainteresovani čitalac videti iz prikaza njenog života pripremljenog na osnovu Stendingove knjige, bila je ne samo dugotrajna već i naporna. Do 37 godine Marija Montesori se borila za svoje pravo na studiranje medicine, za prava žena i za dostojanstven i sadržajan život dece sa posebnim potrebama. Od 37 godine njena borba dobija nov karakter i usmerena je na pravo na razvoj u skladu sa prirodnim principima sve dece i na širenje ideje o načinima i mogućnostima ostvarenja tog prava.

Marija Montesori (Maria Montessori) je rođena 31. avgusta 1870. godine u mestu Chiaravalle u Ankoni u Italiji. Otac, Alesandro Montesori je bio potomak plemićke porodice iz Bolonje, a majka Renilde Stopani nećaka čuvenog filozofa i naučnika Antona Stopani. Otac je bio veoma konzervativan, dok je majka bila liberalnijih stavova i uvek podržavala ćerku.

U doba kada je napunila 12 godina, 1882. godine, porodica se seli u Rim. Sa 14 godina Marija postaje veoma zainteresovana za matematiku i pohađa tehničku školu, u to doba uglavnom uobičajenu za mladiće. Roditelji joj predlažu da se školuje za učiteljicu, u ono vreme jedini poziv za ženu, ali ona odbija i odlučuje se za studije medicine. Posle duge borbe sa roditeljima i Univerzitetom, Marija postaje prva žena student medicine u Italiji. Ne samo da dobija stipendiju već se izdržava davanjem časova, odakle potiče njena ideja o neophodnosti rane ekonomske nezavisnosti i samostalnosti u razvoju.

Samo studiranje nije bilo nimalo lako – ne samo što je morala da se bori sa svakodnevnim podsmehom i predrasudama kolega već i da ostaje sama po mraku na praktičnim vežbama kojima nije mogla da prisustvuje zajedno sa muškim kolegama. Ipak, sa uspehom završava studije i 1896. godine postaje prva žena doktor medicine u Italiji. Iste godine počinje njeno angažovanje u oblasti zaštite prava žena (učešće na feminističkom kongresu u Berlinu) i dece (kongres u Londonu 1900. godine, gde govori o izrabljivanju dece u rudnicima na Siciliji i daje podršku pokretu kraljice Viktorije protiv eksploatacije dece).

Po diplomiranju, dobija mesto pomoćnog doktora u Psihijatrijskoj bolnici na Univerzitetu u Rimu. Tokom posete ustanovama za poremećene osobe susreće se sa decom sa posebnim potrebama. U želji da im pomogne, saznaje od čuvara da se deca posle svakog obroka bukvalno bacaju na pod u potrazi za mrvicama hleba. Stending opisuje značaj ovog događaja sledećim rečima: „Montesori je pogledala po sobi i videla da deca nemaju nikakve igračke niti bilo kakve predmete – da je soba potpuno prazna. Nije bilo nikakvih predmeta koje bi deca mogla da uzmu u ruku, drže ili koriste. Montesori je u dečjem ponašanju videla potrebu za nečim što je drugačije i više od obične potrebe za hranom. Za ovu decu, shvatila je, samo je jedan put ka inteligenciji, a to je preko njihovih ruku. Instinktivno su ova deca tražila taj put na jedini raspoloživ način”. (Standing, str. 28).

Posmatrajući ovu decu, Marija Montesori dolazi do zaključka drugačijeg od preovlađujućeg: da je njihov problem pedagoške, a ne medicinske prirode. Veruje da se posebnim obrazovnim tretmanom njihovo mentalno stanje može popraviti i da mogu veoma da napreduju. Tako postaje zainteresovana za istraživanja koja su u ovoj oblasti već vršili francuski doktori Itard (Jean Itard) i Segen (Eduard Seguin).

Na pedagoškom kongresu u Turinu 1899. godine Marija Montesori govori o moralnoj edukaciji, iznoseći mišljenje da deca sa posebnim potrebama imaju isto, pa i veće pravo na obrazovanje od normalne dece. Kako je u Italiji ovo bila nova ideja, tadašnji ministar za obrazovanje poziva je da održi seriju predavanja koja se završavaju formiranjem Državne ortofreničke škole, pod njenom upravom u sledeće dve godine, do 1901. Tokom dve godine, u ovoj školi je edukovan veliki broj učitelja za socijalni metod posmatranja i edukacije dece sa posebnim potrebama.

Ovo je period intenzivnog rada Marije Montesori. Putuje u London i Pariz radi proučavanja načina rada sa decom sa posebnim potrebama i vraća se na Univerzitet da pohađa predmete iz antropologije, filozofije i psihologije. Prevodi radove Itarda i Segena na italijanski, objavljuje svoje radove, predaje na Fakultetu za pedagogiju i radi kao šef Katedre za antropologiju Univerziteta u Rimu. Njeno prvo veliko delo objavljeno u ovom periodu je „Pedagoška antropologija” . Takođe radi u bolnicama i klinikama u Rimu i vodi sopstvenu privatnu lekarsku praksu.

Rad sa decom sa posebnim potrebama dovodi do ideje o pravljenju posebnih predmeta koje će koristiti. Ovi predmeti, kasnije modifikovani za potrebe zdrave dece, poznati kao Montesori didaktički materijali, napravljeni su sa ciljem unapređenja manipulativnih, čulnih i jezičkih sposobnosti. Ne samo da se inferiorni mentalitet ove dece razvio do neobičnog i neočekivanog nivoa, nego su neka od njih su naučila da čitaju i pišu tako dobro da su uspešno položila državni ispit za školsku decu. Ovo čudo je praćeno aplauzom, ali kako piše Marija Montesori: „Dok su se svi divili mojoj deci, ja sam razmišljala o razlozima zbog kojih su zdrava i srećna deca u normalnoj školi na tako niskom nivou razvoja, da se na testu inteligencije izjednačavaju sa mojim nesrećnim učenicima” (Standing, str. 30). Tako dolazi do ideje da će primena sličnih metoda sa normalnom decom razviti njihove ličnosti na iznenađujući način.

U to vreme je u Rimu postojao siromašan kvart pod nazivom San Lorenco (San Lorenzo). Po sređivanju ovog kvarta i izgradnji novih zgrada, tu se uselilo više od 1000 ljudi. Uskoro se pojavio problem sa malom decom koja su ostajala sama preko dana, dok su im roditelji bili na poslu a starija braća i sestre u školi. Vlasti su odlučile da sva deca provode vreme na jednom mestu i krenule u potragu za nekim ko bi ih čuvao. Neko od nadležnih, videvši članak Marije Montesori u novinama, predlaže da njoj deca budu poverena i ona pristaje. Prostorija je, zbog nedostatka finansijskih sredstava umesto školskim opremljena nameštajem prilagođenim ustrastu ove dece – stolicama, stolovima i foteljama, što će se pokazati kao ključan faktor za razvoj dece, a didaktički materijal donosi Marija Montesori. Evo kako ona opisuje ovu decu na početku rada: „Šesdesetoro plačljive, uplašene dece, toliko stidljive da je bilo nemoguće izvući iz njih ijednu reč, bezizražajnog lica, praznog pogleda … jadna napuštena deca odrasla bez ičega što bi im stimulisalo mozak …” (Standing, str. 38). Dogovoreno je da deca budu poverena na čuvanje devojci koja će, po uputstvima Marije Montesori, pokazivati kako se radi sa Montesori materijalom.

„Dečja kuća” je počela sa radom 06.01.1907. godine. U sledećih šest meseci, tokom kojih su primenjivanje vežbe praktičnog života i edukacija čula, desilo se ono što su mnogi smatrali čudom. Evo opisa Marije Montesori: „Dala sam se na posao, kao seljanka koja, pošto je sačuvala kvalitetno seme kukuruza nalazi plodno tle na kome ga može slobodno posaditi. Ali pogrešila sam. Jedva da sam okrenula grumen mog polja, kada sam našla zlato umesto pšenice; grumen je otkrio dragoceno blago. Nisam bila seljanka kakvom sam se smatrala, već pre Aladin koji je ne znajući, u rukama držao ključ skrivenog blaga” (Standing, str. 39).

Šta je bilo ovo skriveno blago koje se odjednom pojavilo? Normalne osobine detinjstva, do tada sakrivene iza devijantnog ponašanja dece. Marija Montesori je otkrila da deca poseduju kvalitete različite od onih koji im se obično pripisuju. Izgledalo je da je oslobođen viši oblik ličnosti i da se rodilo novo dete. Aladinova lampa je bio Montesori materijal, prilagođen u potpunosti normalnoj deci, sa kojim su ona birala da rade spontano, za razliku od dece sa posebnim potrebama, koju je trebalo ubeđivati da sa njim rade.

Osnovne osobine ovog novog deteta bile su:
- mentalna koncentracija
- ponavljanje vežbe
- ljubav prema redu
- sloboda izbora
- ljubav ka radu umesto igri
- neprimenjivanje kazne i nagrade
- ljubav ka tišini
- odbijanje slatkiša
- osećaj ličnog dostojanstva
- „eksplozija” pisanja
- otkriće čitanja
- spontana samo-disciplina.

I sama Marija Montesori je bila iznenađena ovim otkrićima. Ali čudo nije dugo ostalo skriveno. Počelo je da se priča o dešavanjima u kvartu San Lorenco i druga Dečja kuća je napravljena u drugoj zgradi. Tu se čudo ponovilo. Uskoro su počeli da dolaze posetioci, prvo iz Italije pa iz drugih zemalja, da posmatraju decu i uvere se svojim očima. Prva Dečja kuća u Londonu je otvorena 1918. godine, gde se isto desilo. Vesti se prenose u Ameriku i na druge kontinente. Dečje kuće se osnivaju u Engleskoj, Australiji, Rusiji, a među posetiocima iz svih krajeva sveta našla se i Tolstojeva ćerka.

Prva knjiga pod nazivom „Metod naučne pedagogije primenjen na edukaciju dece u Dečjim kućama” objavljena 1909. godine, prevedena je na preko 20 jezika. Na zahteve iz svih krajeva sveta i očiglednu potrebu za širenjem novog načina rada sa decom, počinje obučavanje Montesori učitelja . U Rimu je osnovano prvo Montesori društvo – Opera Montesori (Opera Montessori), koje i danas postoji. Uskoro se slična društva osnivaju širom Italije.

Poziv iz 1914. godine da se preseli u Ameriku, gde bi vodila Dečju kuću, Marija Montesori odbija. U Ameriku odlazi sledeće godine, radi serije predavanja, kao gost Tomasa Edisona i američkog Montesori društva čiji je predsednik bio Graham Bel. Prvo predavanje održano je u Karnegi holu za preko 5000 ljudi. Kako je u toku bila Svetska izložba u San Francisku, napravljena je soba sa staklenim zidovima u kojoj se nalazilo Montesori odeljenje, pod upravom Helen Parkharst (Helen Parkhurst) koja se obučavala uz Mariju Montesori. Oko staklenih zidova nalazile su se stolice sa kojih su zainteresovani posetioci posmatrali decu. Deca su dobila jednu od dve zlatne medalje dodeljene na Svetskoj izložbi.

Pred Drugi svetski rat Marija Montesori se sa sinom seli iz Italije, prvo u Španiju, Holandiju, pa u Indiju, gde se bavi pisanjem, predavanjima i obučavanjem budućih Montesori učitelja. U toku sledećih godina putuje širom sveta držeći predavanja i međunarodnu obuku. Istovremeno nastavlja sa istraživanjem i pisanjem novih knjiga, na temu razvoja deteta od rođenja do 3 godine, primene Montesori pedagogije na školsku decu u čemu aktivnu ulogu ima sin Mario i razrade metoda za predškolsku decu. Ideja o školi na Montesori način podrazumeva dalju primenu osnovnih principa, nešto izmenjenih u skladu sa potrebama novog razvojnog perioda deteta od 7 godina.

Aktivan borac za mir u svetu i pravo dece na obrazovanje, Marija Montesori učestvuje u radu UNESKO-a. Za Nobelovu nagradu za mir je nominovana tri puta, 1949., 1950. i 1951. godine, a 1949. godine dobija u Francuskoj Legiju časti, jedno od brojnih priznanja koja su joj dodeljena tokom života. Umire 1952. godine u Holandiji, gde je i sahranjena.

Izvor: http://www.montesori-zvono.com/

Pištolj nije bio napunjen, ali dječak je metke imao pri ruci. Dječakov brat, također desetogodišnjak, policiji je priznao kako i on ima pištolj, a policija je to oružje preuzela u utorak. Dječak koji je potegao oružje odveden je u policijsku stanicu, a nakon toga je pušten roditeljima. Dječaci su, ustanovila je policija, oružja dobili od svog djeda, a bez dopuštenja roditelja.

Istraživanje koje je sprovedeno na uzorku od 1.141 devojčica starih između 11 i 17 godina, pokazuje takođe, da one koje verno prate rijaliti emisije više vremena posvećuju i svom izgledu. Njih 47 odsto ispitanih devojaka je reklo da „redovno“ prati takve programe. Od tog broja njih 68 odsto je izjavilo da su bezobrazluk, sitne pakosti i rivalstvo u „ženskoj prirodi“.

Čak 78 odsto devojčica smatra da je spletkarenje normalno u odnosima među ženama, dok 63 odsto tvrdi da je teško uspostaviti poverenje u svoje drugarice.

Ista anketa pokazuje i da 72 odsto devojčica koje ne propuštaju rijaliti programe, mnogo više vremena, kako same tvrde, posvećuju svom izgledu. Autori istraživanja ukazuju da anketirane adolescentkinje smatraju da su sitne pakosti i laži „glavna sredstva za postizanje cilja“.

Trideset sedam odsto njih smatra da je laž potrebna da bi dobile ono što žele, isti broj njih tvrdi da drskost i bezobrazluk obezbeđuju veće poštovanje među drugaricama nego dobrota.

Reality je novi pokret koji je nastao kao posledica zasicenosti od holivudskih izreziranih prica.Reality je komercijala svega onog sto je bilo u suprotnosti sa holivudom,umetnost,autorski filmovi…Ko je retard i ne zna selektivno da „upija“ stvari reality show je podjednako „opasan“ kao i milion drugih stvari koje moze da vidi na tv-u.Kod nas se pod reality obicno smatra 10bisera u zatvorenom prostoru,ali u svetu je reality kao sto sam vec rekao veliki pokret.Kompletan discovery je reality,80% mtv-a je reality,“shake“ kamera u filmovima je reality,kuvari..poslasticari..pecarosi…milion drugih su reality…Reality je tvz „americki san“ tj sansa da svaka budala moze da bude poznata,ali ne mora budala da bude.
(Nikola

Kroz njenu dugu historiju, koja traje već 52 godine, popularna Barbi je bila kritikovana više puta i to uglavnom zbog nerealnih dimenzija njenog tela i površnog karaktera. Međutim, nijedna njena pojava nije izazvala toliku buru rekacija kao poslednja, koja je prikazana kao mala rokerka ofarbana i sa tetovažama, a ima i malog psa koji se zove Bastardino, prenosi Telegraf.

Proizvođač Matel opisao je lutku kao luckastu modnu ikonu.

Ova verzija popularne lutke rasprodata je u Sjedinjenim Američkim Državama za samo jedan mesec.

Međutim roditelji širom SAD, kao i eksperti, ne vole ovu novu verziju lutke.

„Ovo je proračunat potez proizvođača koji igraju na kartu devojčica koje u nekom uzrastu žele da budu starije i da izgledaju starije. Ovome se mora stati ukraj“, rekao je profsor Džoel Bakan.

Lutka koja košta 50 dolara nosi garderobu koja je prema mišljenju roditelja previše smela i ne priliči devojčicama.

Jedna od majki koja piše blogove na Parents.com napisala je, između ostalog, da nije istina da ovakva lutka daje samopouzdanje devojčicama. Sasvim suprotno, pravi od njih nesigurne klonove koji se trude da po uzoru na lutku previše naglase svoju seksualnost.

Prirodno se na svakih 104 do 106 muškaraca rodi 100 žena, a svako bitno odstupanje od tih brojki se pripisuje nekim drugim neprirodnim faktorima. U Indiji i Vijetnamu ta je statistika takva da se na 112 dečaka rodi 100 djevojčica. U Kini je odnos gotovo 120 prema 100 u korist dečaka, a u pojedinim mestima je odstupanje i veće.

Stručnjaci upozoravaju i da se taj trend širi i na južni Kavkaz gde Azerbejdžan, Gruzija i Armenija imaju odnos 115 naprema 100 i dalje do Srbije i BiH. Demografi tvrde kako u ovom trenutku u svetu „nedostaje“ čak 160 miliona žena kao rezultat tradicionalnog preferisanja sinova, smanjene plodnosti i dostupnosti pilula za prenatalnu kontracepciju. Procenjuje se kako u Indiji svake godine oko pola miliona žena ode na abortus zbog činjenice da nose žensku decu.

Procvat poliandrije i seksualnog turizma

„Ranije su ljudi sa sela morali da idu u grad kako bi obavili ultrazvuk“, kazao je Ponam Mutreja iz neprofitne organizacije “Population Foundation of India” i dodao kako danas ultrazvučni uređaji dolaze u sela i govore roditeljima kojeg je pola dete. Guilmoto upozorava da čak i da sada u Indiji i Kini broj rođene muške i ženske dece dođe u normalno stanje, manjka žena za udaju bi bilo još decenijama.

„Ne samo da će se ti muškarci ženiti stariji, već će biti i mnogo više neženja. To će biti vrlo bitna promena u državama gde svako želi da se venča „, kazao je Guilmoto.

Mnogi smatraju kako će takav trend dovesti do poliandrije, kada žena može imati više muškaraca, i procvata seksualnog turizma. Pesimisti tvrde da će to dovesti do strašnog scenarija u kojem će u takvim državama porasti broj „seksualnih predatora“.

Previše muškaraca može „zauzdati“ samo autoritarni režim i rat

Pre par godina su politologinje Valeri Hadson i Andrea den Boer napisale da će azijske države sa previše muškaraca predstavljati sigurnosnu pretnju za zapadne države.

„Države sa nesrazmerom između polova mogu biti vođene samo autoritarno uz suzbijanje nasilja ‘kod kuće’ i izvoza u inostranstvo kroz kolonizaciju i rat“, napisale su autorke.

Pobačaji dece neželjenog pola su zabranjeni i u Kini i u Indiji, međutim, vlade tvrde kako ih je teško implementirati u stvaran život.

Četvorogodišnjaci koji devet minuta gledaju crtani film o Sunđer Bobu Kockaloneu rizikuju probleme sa kratkoročnom pažnjom i učenjem, pokazalo je jedno istraživanje.

Problemi su uočeni u studiji u kojoj je 60 dece podeljeno u tri grupe – jedni su gledali „Sunđer Boba“, drugi crtani film „Kaju“, a treći su crtali. Posle devet minuta, deca su radila test mentalnih funkcija čiji je zaključak bio da su oni koji su gledali „Sunđer Boba“ zadatke uradili lošije od ostalih.

Ranija istraživanja povezala su gledanje televizije sa dugoročnim problemima u održavanju pažnje kod dece, ali nova studija navodi na zaključak da kratko izlaganje određenom sadržaju ima momentalne posledice, čega bi roditelji trebalo da budu svesni, poručuju autori studije.

Crtani filmovi prosečno sadrže 22 minuta akcije, pa bi praćenje programa koji traju duže od toga „moglo da bude veoma štetno“ navode istraživači naglašavaju da je za potvrdu toga potrebno još dokaza. Rezultatima studije treba prići sa rezervom, zbog malog broja učesnika, ali njeni zaključci podstiču tvrdnju da je izloženost medijima zdravstveni problem, navodi Dimitri Kristakis, ekspert za razvoj dece u Dečijoj bolnici u Sijetlu koji je učestvovao u studiji objavljenjoj u listu „Pidijatriks“.

Kristakis je naveo da roditelji moraju da budu svesni da programi sa suviše akcije nisu odgovarajući za mladju decu.
- Važno je šta deca gledaju, a ne samo koliko dugo gledaju televiziju – poručio je Kristakis.

„Najveći porast neizmirenih potraživanja je kod računa za mobilni telefon i zbog švercovanja u gradskom prevozu. Operatori mobilne telefonije i gradski prevoz nude đacima i mladima sve više posebnih tarifa i upravo tu je najveći rast dugova“, kazao je Radek Pospišil iz agencije M.B.A Fajnans. Ta agencija je za češki list izradila analizu zaduženosti češke dece. Sve više slučajeva završava nalogom za sudsku zaplenu imovine ali, prema češkim zakonima, sudski izvršitelj ne sme deci da zapleni ličnu imovinu, kao što je bicikl ili igračke, a ne može ni da prebacuje dug na roditelje.

„Uvek šaljemo opomene i dužniku i njegovim roditeljima, ali u 87 odsto slučajeva, oni na to ne reaguju“, kazala je Jana Tatirkova iz M.B.A. Fajnansa. Poverioci, međutim, ako su strpljivi, ne moraju da ostanu kratkih rukava ako jednostavno sačekaju do punoletstva deteta dužnika, kada mu na vrata zakuca sudski izvršitelj.

Ovom dečaku život su spasili kablovi i grane drveta koji su mu ublažili pad. Prema saopštenju iz blagoevgradske bolnice mališan nema unutrašnje krvarenje, ali će biti zadržan u bolnici na posmatranju zbog toga što je prilikom pada udario glavu.

Početkom prošle godine 5-godišnji sin bugarskog vicepremijera i ministra finansija Simeona Đankova pao je sa pet metara visine, takođe igrajući se Betmena.

Prema najavama britanske štampe, reči „majka“ i „otac“ biće zamenjene odgovarajućim u aplikacijama za pasoše pre decembra ove godine. Američki Stejt department ranije je pokušao da uradi isto to, ali je naknadno odlučio da to, ipak, nije pametno.

Inače, pitanje polova postaje sve popularnija tema u svetu. Nedavno je jedno obdanište u Švedskoj postalo tema broj jedan jer je njihova administrativna služba odlučila da zabrani reči „on“ i „ona“. Prošle godine Evropski parlament je izdao brošuru u kojoj preporučuje da se ne koriste reči „gospođica“ i „gospođa“ jer predstavljaju diskriminaciju žena ukazujući na njihovu seksualnu opredeljenost.

Marni Kotak nekoliko nedelja provodi u galeriji sve dok ne dođe vreme za dolazak njenog prvog deteta. Posetioci performansa pod nazivom „Rođenje bebe X“ (The Birth of Baby X) upozoreni su da se porođaj može dogoditi svakog momenta. Umetnica je rekla da rađanje predstavlja najviši oblik umetnosti.

- Nadam se da će ljudi videti da je ljudski život najdublje umetničko delo i da je stoga rođenje deteta, kao najveći izraz života, najviši oblik umetnosti – rekla je Marni za „Njujork post“.

Marni Kotak već poznata po svojim, u najmanju ruku neobičnim umetničkim ispoljavanjima stvarnog života jer je već izvodila akte poput sopstvenog rođenja, i gubitak svoje nevinosti, kaže da nije ništa više zabrinuta od porođaja u javnosti od bilo koje druge majke.

- Odlučila sam da ovo uradim jer želim da pokažem ljudima, kao i u mojim prethodnim performansima, da je stvaran život najbolji umetnički događaj. Naravno, kao i svaka druga majka, pomalo sam nervozna oko celog procesa rođenja i odgoja deteta i nadam se da će sve proći glatko. Imam veliku podršku – dodala je

Nezadovoljstvo sistemom obrazovanja u Čileu izvelo je danas na ulice prestonice između 150.000 i 180.000 ljudi, što je najmasovniji protest u toj zemlji od pada vojne diktature generala Augusta Pinočea krajem 1990. godine.

Protestanti, koji se ne slažu sa neoloberalnim modelom sistema obrazovanja, izašli su na ulice pošto čileanski predsednik Sebastijan Pinera, koji je došao na vlast u martu prošle godine, posle četiri mesesa protesta, i dalje odbija zahteve demonstranata.

Današnji protest počeo je muziciranjem demeonstranata odevenih u garderobu za koju je potreban „dubok džep“, a završio se šetnjom do predsedničke palate tokom koje je blokiran saobraćaj u Santjago de Čileu koji ima šest miliona stanovnika.

Male grupe maskiranih mladića izazivale su policiju bacanjem kamenja i paljenjem guma na ulicama, na šta su organi reda odgovorili vodenim topovima i suzavcem.

Kamila Valjeho (23) koja je jedan od studenskih lidera protesta, navela je da su ljudi shvatili da je kriza u obrazovanju u stvari „kriza modela uspostavljenog pod diktaturom“.
„To nije protiv sadašnje vlade, već protiv neoliberalnog modela“, rekla je ona.

Valjeho je objasnila da čileanski model obrazovanja datira od pre 30 godina i da je stvorio mnogo nejednakosti, pa ne garantuje kvalitet obrazovanja, socijalnu integraciju i ne čini građane svesnim i odgovornim.

Odašiljači će slati signale na mobilni telefon koji će zvoniti ako se neko dete suviše udalji, objasnili su u kompaniji „Purpl Skaut“ iz Malmea koja je osmislila ovaj sistem. Sistem je smišljen da pomogne onima koji brinu o deci i ne može da spreči da neko dete pobegne, rekao je Henrik Hof koji je zadužen za taj projekat u kompaniji.

„Može međutim da omogući da se brže primeti ako neko dete nedostaje i da se brže pronađe“, dodao je.

Sistem će zvanično biti lansiran 18. oktobra, rekao je i dodao da su obdaništa kojima su predstavili ovaj projekat vrlo pozitivno reagovala.

Naprosto, da bi uopšte moglo da shvati pojam vremena, dete bi trebalo da bude sposobno za apstraktno mišljenje, a ono za to pre polaska u školu nije sazrelo. Sve što bi do tog doba trebalo da zna o vremenu jeste da postoji cikličnost, odnosno da se smenjuju godišnja doba, zatim sedam dana svake nedelje i tako redom. A to da dan ima 24 časa, jedan sat 60 minuta, jedan minut 60 sekundi, nije ni neophodno da zna.

No, ako baš pokaže veliku želju za tim, onda ga u tajne vremena uvedite uz pomoć igre. Na primer, na nekoliko papira iscrtajte časovnike. Neka prvi pokazuje 8 časova (vreme kada ustaje), drugi 14 časova (kada ruča), treći 20 časova (kad se kupa, peti 20.30 (kad ide na spavanje)… Listove, sleva nadesno, poređajte na zid i, kada dete, na primer, bude ručalo, prstom mu pokažite onaj papir na kojem je časovnik koji pokazuje da su dva sata. Vrlo brzo će upamtiti položaj kazaljki na tim časovnicima i moći da pokaže pravi u trenutku kada, na primer, krene na spavanje.

Dete, kada je reč o vremenu, zna samo za – sada. Kada priča o nečemu iz prošlosti obično to povezuje sa konkretnim događajem: „To je bilo onda kada je padao sneg.“ Neće reći: „To je bilo u decembru.“ Vremenom će početi da shvata vreme, u čemu veliku ulogu igraju životni ritmovi ili ponavljanja (dojenje, smena dana i noći…). Na tim ritmovima gradi se prostorno-vremenska orijentacija i oni su osnova su za izgradnju samokontrole i matematičke sposobnosti. Do sedme godine dete još nema razvijenu samokontrolu, pa mu ni sat nije potreban. Zašto? Već sama sposobnost da odredi vreme prema satu je kontrola, a to nije dobro za dete i njegov nervni sistem. Roditelji su tu da mu kažu šta i kada nešto treba da uradi, kada da ruča, spava, ide napolje da se igra… To će mu sasvim zameniti gledanje na sat.

Do polaska u školu jedino možete postepeno da ga upoznate sa pojmovima kao što su minut, sekund, sat i da, koristeći časovnik, pojasnite šta, na primer, može da se uradi za sekund – skoči, baci loptica, trepne… Takođe, da bi steklo pojam o protoku vremena možete, recimo, da razgovarate sa njim o tome šta je umelo da uradi kada je imalo tri godine, šta ume sada, a šta misli da će moći da uradi kada bude imalo osam godina…

Profesorica Monica Rosen sa eduakcijskog odsjeka analizirala je razlike između zemalja tijekom nekog vremena kako bi objasnila promjene u sposobnostima čitanja kod 9-godišnje i 10-godišnje djece. Unutar okvira istraživačkog projekta, ona i kolege proučavali su kako su se čitalačke sposobnosti učenika promijenile od 1970. Mađarska, Italija, Sjedinjene Države i Švedska uključene su u sve međunarodne usporedbe. Sposobnosti čitanja konstantno su se poboljšavale u Italiji i Mađarskoj, dok su rapidno opadale od 1991. na ovamo u Sjedinjenim Državama i Švedskoj.

Tijekom tok perioda, promijenili su se mnogi čimbenici unutar školskog sustava, kao što se promijenilo i društvo općenito, te posebno izvanškolske aktivnosti djece. Tijekom tog perioda, švedski i američki učenici naveli su veliko povećanje korištenja računala u slobodno vrijeme, dok se slično povećanje nije desilo u Italiji i Mađarskoj.

Nedovoljno razvijeno čitanje

„Naše istraživanje pokazuje da je ulazak računala u domove pridonio promijeni navika djece na način da im se čitanje ne razvija do iste mjere kao ranije. Uspoređujući zemlje tijekom vremena možemo vidjeti negativan međuodnos između promjena u čitalačkim sposobnostima i promjena u korištenju računala u slobodno vrijeme što ukazuje da sposobnost čitanja opada dok se korištenje računala u slobodno vrijeme povećava.“

Ispitivanje pokazuje da su se učestalost čitanja i broj posuđenih knjiga iz knjižnice u slobodno vrijeme oboje smanjivali kako se korištenje računala u domovima povećavalo. Prema tome, nije da su sama računala ili aktivnosti zbog kojih se koriste smanjila vještine čitanja, nego prije način na koji su računala ukrala slobodno vrijeme čitanju.

Nove računalne navike ne promiču razvoj čitalačkih sposobnosti na isti način kako to radi čitanje knjiga u slobodno vrijeme. Također je opalo čitanje tiskanih časopisa među odraslima. U mnogo domova postaje jako neobično da netko sjedne i nešto čita.

„Pokazali smo da su lošiji rezultati uglavnom posljedica pada vještina onih iz centra raspona sposobnosti pa naviše. Nije slučaj u tome da ima manje nadarenih čitača ili da su vještine kod tih čitača postale lošije. Desilo se to da ima manje djece visokih ambicija.“, kaže Monica Rosen. Ističe da je vrlo teško izmjeriti i usporediti čitalačke sposobnosti tokom nekog vremena.

„Važno je da ne brzamo sa zaključkom da je kompletno objašnjenje slabijeg čitanja u nedostacima edukacije. Naprotiv, način na koji računala uništavaju čitanje jasno pokazuje da je slobodno vrijeme u najmanju ruku jednako važno kada se govori o razvoju visoko-kvalitetnih sposobnosti čitanja.“, kaže Monice Rosen.

Izvor: University of Gothenburg

Autor/ica: Dajan Radović

„Moram sve vreme da radim. Nemam nimalo slobodnog vremena“, objasnio je nezadovoljni mališan.

Njegova majka je kasnije rekla policiji da se njen sin tokom vikenda bunio što mora da pomaže u kući i pretio da će je tužiti zbog „prisilnog rada“. Kada ga je zamolila da pokupi papire s poda, on je okrenuo broj policije.

„Po celi dan se igra, a kada od njega tražim da sredi nered koji je napravio, on se žali, tvrdeći da je to prisilan rad“, kazala je dečakova majka.

Ova pojava nije ograničena na mlađu populaciju, već danas jednako snažno zahvaća i ljude odrasle dobi. Želja za slavom je opasna, tumači psiholog dr. Carlo Strenger sa sveučilišta u Tel Avivu, jer potkopava naš doživljaj vlastite vrijednosti. Psiholog Strenger je u svojoj kliničkoj praksi uočio da ljudi u sve većoj mjeri pate od straha da su beznačajni.

Tijekom posljednjih desetak godina proveo je opsežna istraživanja da bi otkrio uzroke ove pojave koja u međuvremenu uzima sve više maha. Odlučio je ovom problemu pristupiti primjenom interdisciplinarnog istraživanja.

U svojoj knjizi: ‘Strah od beznačajnosti: U potrazi za smislom u dvadeset i prvom stoljeću’ (Palgrave Macmillan) dr. Strenger navodi značajno povećanje razine anksioznosti i depresije u ljudi tijekom proteklog desetljeća. Fenomen globalne tjeskobe zainteresirao je mnoge stručnjake te je proteklih godina često istraživan, primjećuje Strenger, ali dosad nije temeljitije analiziran niti razjašnjen u cijelosti. „Problem je složen pa ga je za cjelovito sagledavanje potrebno osvijetliti iz više različitih kuteva.“ U knjizi se analiziraju uzroci široko rasprostranjene pojave osjećaja beznačajnosti u današnjih ljudi. Kombiniraju se saznanja iz ekonomskih, socioloških i eksperimentalnih egzistencijalno psiholoških istraživanja.

Na temelju njih Strenger zaključuje da strah od beznačajnosti nastaje pri uspoređivanju sebe i vlastitih postignuća s onima „značajnih“ ljudi diljem svijeta. „Globalne marketinške mreže imaju pogubno djelovanje na ljude koji su im izloženi“, kaže Strenger. „Mi smo danas u drugačijoj situaciji, globalizacija je donijela promijene. Pod snažnim smo utjecajem medija koji nam opsesivno nameću kriterije za rangiranje i ocjenu ljudi prema bogatstvu i slavi.“ U prošlosti je zanimanje odvjetnika ili liječnika donosilo stabilno poštovanje u društvu, objašnjava on. Danas čak i uspješni pojedinci žive u stalnom strahu da li će se pokazati dovoljno dobrima u usporedbi s onima koje nameću tiskani i elektronski mediji. Područja nadmetanja je sve više te time raste i neizvjesnost kako se dokazati na svima. „To uništava samopoštovanje u nestabilnom društvu“, kaže on. U svojoj knjizi Strenger također osporava nove trendove duhovnosti koji obećavaju instant promjene i laka rješenja.

Nestručni pokušaji rješavanja egzistencijalne nelagode mogu dovesti do novih razočaranja. Knjige za samopomoć, koje se nude u samoposluživanjima i zračnim lukama ne daju pravu pomoć, smatra on. Strenger savjetuje da bi ljudi morali prestati s uspoređivanjem vlastitih ostvarenja s onima iz glamuroznih prikaza života bogatih i slavnih. Valja izbjeći pomamu za rangiranjem i ocjenjivanjem koju potiču mediji, jer ona ne može donijeti mir i zadovoljstvo. Ljekovito će djelovati proces aktivnog rada na prihvaćanju samoga sebe. Treba krenuti u trajnu potragu za spoznavanjem i razumijevanjem sebe što čini dijelove procesa sazrijevanja. Strah od beznačajnosti može se prevladati izgradnjom vlastitog identiteta neovisnog o utjecajima iz vana. Ljudi bi trebali više uživati u vlastitim postignućima.“ To će donijeti više stabilnosti nego li savjeti iz jeftinih knjižica. Treba shvatiti da nam mediji nude nezdravu duhovnu hranu. Pri vrednovanju vlastitih postignuća treba imati više razumijevanja za sebe. Rad na sebi traži dosta vremena baš kao i onaj na stjecanju fakultetskog znanja“ navodi Strenger. Ulaganje u visoko obrazovanje je nesumnjivo dobar početak, ali da bi živjeli ispunjeni život moramo se angažirati u cjeloživotnom procesu učenja i razvoja, zaključuje Strenger.

Izvor: American Friends of Tel Aviv University

Izvor: http://www.znanost.com/clanak/prevladavanje-straha-od-beznacajnosti

U junu je Malaysia Airlines zabranila bebama ulazak u kabine prve klase, a i druge avio-kompanije razmatraju sličnu mogućnost. Zašto se deca danas smatraju takvom smetnjom?

Glasna deca na letovanjima su noćna mora svakog putnika, čak i rođenih roditelja, a u petini slučajeva očevi i majke požele da nisu napustili kuću, pokazala je studija koju je sproveo aerodrom „Getvik“ u Londonu.

Oko 1.000 Britanaca upitano je o svom iskustvu putovanja sa decom, kako bi se otkrili glavni uzroci stresa na porodičnim letovanjima. Više od polovine ispitanih je kazalo da se oseća loše kada njihova deca plaču ili su bezobrazna na putovanjima.

Saputnici su u četvrtini slučaja zamolili roditelje sa glasnom decom da se pomere, a svakom desetom ispitaniku je otvoreno rečeno da ućutka svog mališana.

Čak 62 procenta ispitanika je priznalo da se najviše plaši da će njihovo dete plakati ili biti nemirno u avionu.

„Porodični odmori trebalo bi da pruže mogućnost roditeljima da provedu kvalitetno vreme sa decom i zabave se, ali kao što je ova studija pokazala, brige često mogu tome da stanu na put“, izjavila je autorka bloga za roditelje „English Mum“, Beki Vigins.

Ona smatra da stres dodatno pojačava osećaj krivice te je najbolje da se roditelji dobro pripreme i uzmu u ozbir sve moguće rizike pre nego što krenu na put.

U anketi sajta airfarewatchdog.com u kojem je učestvovalo preko 17.000 ljudi, 85% ispitanih je odgovorilo da bi volelo da vidi poseban odeljak u avionu za zonu bez dece.

Čak su se i neki roditelji složili da bi bili u okruženju sa više razumevanja i podrške kada bi sedeli blizu drugih porodicama a ne, recimo, pored poslovnih ljudi ili parova bez dece.

Međutim, zaposleni u avio-kompanijama kažu da bi sekcije za i bez dece bile logistički teško izvodljive.

Kako, onda, da preživite let sa sitnom decom:

- Uvek nosite slušalice koje blokiraju spoljni zvuk
- Probajte da sednete u prvom redu do izlaza, jer deci to nije dozvoljeno
- Idite jutranjim letovima (od 5 ili 6); roditelji retko kad mogu da se organizuju da spreme svoju decu tako rano za let
- Kažite otvoreno šta vam smeta odrasloj osobi u pratnji deteta, ljubazno ali odlučno. Ako to ne pomogne, zamolite stjuardesu da razgovara sa dotičnom osobom ili da vas premesti da drugo mesto, čak i u višu klasu ako nema mesta u vašoj

U poslednje vreme žalbe na dečji plač uzimaju se za ozbiljno i to ne samo u avio-kompanijama, nego i u hotelima, bioskopima, restoranima, pa čak i nekim marketima.

U julu je, na primer, čuveni restoran u Pitsburgu (SAD) zabranio ulazak deci mlađoj od šest godina i postao maskota pokreta u Americi za „zonu bez dece“. Više od polovine stanovnika Pitsburga bilo je za takvu zabranu što je privuklo pažnju većine tamošnjih ugostitelja.

Stručnjaci za marketing smatraju da bi zabrana pristupa mlađoj deci mogla biti novi način reklamiranja.

Postoji čak i sajt leavethembehind.com putem kog roditelji mogu organizovati svoje odmore bez dece i odabrati neku od usluga relaksacije poput masaža i joge.

Otkad se rode, devojčice hvalimo komplimentima koji slave njihovu lepotu, što je dovelo do toga da one već pre desetog rođendana sreću povezuju sa izgledom. Liza Blum, autorka nove knjige „Razmislite: Direktno obraćanje ženama kako da ostanu pametne u ovom blesavom svetu“, upozorava da nije dobro stalno im govoriti koliko su lepe.

„Time im dajemo do znanja da je izgled najvažniji i one postaju opsednute njime“, ističe Blumova i savetuje da se suzdržimo od takvih čestih izjava, jer ono što se čini bezopasnim podsticanjem samopouzdanja zapravo određuje sliku naših ćerki o sebi.

Zato devojčicama treba skrenuti pažnju da sem lepote imaju i drugih jako važnih kvaliteta. Ne hvalite samo njihov iz­gled već i lep manir, dobro obavljen zadatak ili dobijenu peticu u školi.

Poli, Mandana, Frančeska i Adrijan imaju izmedju sedam i devet godina i idu u školu „Internacionale Frojdenšule“, koja u svom planu i programu nudi časove budizma. Profesor Hajdnrih ih uči da zatvore oči, budu mirni, slušaju sopstveno disanje i osete toplotu u telu, jednom rečju da meditiraju.

„Morate da naučite da se skoncentrišete. Možete sedeti ili ležati, ali je važno da budete tihi i mirni. Pokušajte da ispraznite mozak, da ne razmišljate ni o čemu“, rekla je Frančeska.

Njen drug Adrijan smatra da se meditacija uči. „Morate da naučite da se skoncentrišete. Možete sedeti ili ležati i meditirati. Ali je veoma važno da se udaljite od svega i da nemate nikakvih misli u glavi“, objasnio je on.

„Internacionale Frojdenšule“ je veoma posebna i jedina je koja deci svih uzrasta daje mogućnost da, pored časova katolicizma i protestantizma, prisustvuju i časovima budizma, islama, judeizma i hinduizma.

Časovi su jednom nedeljno i traju dva sata. Ali, postavlja se pitanje kako decu učiti budizmu bez knjiga ili nastavnog plana. Profesor Hajndrih misli da ima odgovor na to.

„Prvo morate da se zapitate šta želite da postignete, odnosno šta želite da naučite dete i u kom smeru želite da se ono razvija. Da budem iskren, ja još uvek tražim odgovore na ta pitanja, iako predajem već tri godine“, istakao je profesor.

On je dodao da su njegovi časovi, pre svega, rad na ličnom razvoju i boljem upoznavanju života.

Prema Adrijanovim rečima, na svakom času se praktikuje takozvana „meditacija mira i ljubavi“. „Počinjemo s ljubavlju usmerenom ka sebi, a zatim širimo mir i ljubav na porodicu, familiju, prijatelje i ceo svet. Mir i ljubav – to su najvažnije stvari u životu“, napomenuo je ovaj dečak.

Iako sedeti ili ležati satima može da bude naporno, ovo četvoro dece kaže da im nije teško da meditiraju.

Kada se čas meditacije završi, deca s profesorom sedaju za okrugli sto i započinje priča o budističkim hramovima i kako se oni razlikuju od hrišćanskih crkava. Zatim se prelazi na tri utočišta – Buda, Dharma i Sangha.

Buda je zvanje koje se daje osobi koja je postigla potpuno budjenje. To je biće koje je u sebi do kraja iskorenilo mržnju, pohlepu i neznanje, oslobodivši se, na taj način, patnje. To je osoba koja vidi stvari oko sebe onakvima kakve zaista jesu i koji je dostigao stanje bestrašća – nirvanu.

Dharma je istina, odnosno ispravnost Budinog učenja, i Sangha – onaj koji je prihvatio dharmu i, na taj način, postao Budin sledbenik.

Sledeće što se uči jeste pet moralnih pravila: ne ubi ništa što je živo; ne kradi; ne zloupotrebljavaj seksualna zadovoljstva; ne zloupotrebljavaj govor (ne laži, ne vredjaj, ne ogovaraj…) i ne uzimaj alkohol ili droge, jer pomračuju svest i onda je lakše prekršiti prethodna pravila.

Učenje se zaokružuje „plemenitim osmostrukim putem“ koji, prema Budinom učenju, vodi do prestanka patnje u čovekovom životu. Ovaj put je, u suštini, praktični vodič za življenje, zasnovan na etičkoj i meditativnoj disciplini.

Sedamnaestogodišnji Met Mina je bio zatrpan kada su se srušili zidovi duboke rupe koju je iskopao u pesku na plaži Njuport. Kupači su priskočili da mu pomognu kopajući svime što im je došlo do ruku. Medjutim, izvukli su ga tek vatrogasci i spasioci.

Melisa Mina kaže da je pitala sina kako se osećao, a on je odgovorio da nije očkivao da je pesak toliko težak. Mat Mina se igrao na plaži tokom posete tetki i ujaku u južnoj Kaliforniji.

U početku nisu mislili napraviti rupu u obješenom košu, tako da se do lopte može ponovno doći i bez penjanja na ljestve. Ali, u kratkom razdoblju koje je otad prošlo, igra je evoluirala. U rukama većinom afroameričkih igrača, košarka je postala – u svom najboljem izdanju – vrhunska sportska sinteza inteligencije, preciznosti, hrabrosti, odvažnosti, anticipacije, vještine, timskog rada, elegancije i otmjenosti.

Muggsy Bogues, visok 158 centimetara, upravlja šumom divova: Michael Jordan uplovljava iz nekog izvanjskog mraka i prodire preko crte prostora slobodnog bacanja; Larry Bird izvodi precizno bacanje a da i ne gleda u koš; Kareem Abdul-Jabbar skače do neba. To u biti nije sport snage poput nogometa. To je profinjena igra. Nije čudo da je zapalila Ameriku.

Sve otkad se utakmice NBA lige prikazuju na televiziji, činilo mi se da bi ih se moglo iskoristiti za podučavanje fizike i matematike. Da biste mogli procijeniti prosjek „trica“ na 0.926, morate znati nešto o pretvaranju razlomaka u decimale. „Reket“ je Newtonov prvi zakon kretanja u akciji. Svaki „šut“ predstavlja lansiranje košarkaške lopte po paraboli, krivulji koja je determinirana istom ravitacijskom fizikom koja određuje let balističkog projektila, ili Zemlje koja orbitira oko Sunca ili svemirske letjelice koja susreće neki udaljeni svijet.

Da bi lopta pogodila koš, mora biti izbačena pravom brzinom; pogreška veća od jedan posto i gravitacija od igrača stvara „pacera“. Igrači koji ubacuju trice, znali to oni ili ne, nadvladavaju aerodinamički otpor. Svaki uzastopni udarac o tlo ispuštene lopte bliži je zemlji zbog drugog zakona termodinamike. Daryl Dawkins ili Shaquille O’Neal koji udaraju o ploču nad košem prilika su za podučavanje – između ostalog – kako se šire valovi. Spin lopta unatraške izbačena ispod koša može biti pogodak zbog očuvanja kutnog momenta.

U učionici, u novinama i na televiziji, zašto ne koristimo sport da bismo učili znanost?

C.Sagan, Svet progonjen demonima

Proučavajući tzv. „Google efekat“, istraživači sa Kolumbija univerziteta u Njujorku ustanovili su da ljudi slabo pamte podatke ukoliko znaju gde lako mogu da dođu do odgovora na određena pitanja.

Naučnici su otkrili da ljudi sve više izbegavaju razgovor sa prijateljima i koriste internet kao glavni izvor informacija, a glavni krivci po njima su popularni pretraživači kao što su Google, Bing, Yahoo i baze podataka Wikipedia i sajt za informacije o filmovima IMDb.

Vođa istraživanja profesorka Betsi Sparou kaže da internet pomagala utiču na to da se informacije lako zaboravljaju, ali i stvaraju osećaj frustriranosti ukoliko se traženi podaci ne mogu brzo pronaći.

Polako srastamo sa svojim kompjuterskim pomagalima i postajemo umreženi sistemi, kaže ona, prenosi londonski „Telegraf“.

„Postali smo zavisni od njih u istoj meri u kojoj smo zavisni od znanja koja stičemo od prijatelja i kolega s posla – i izgubljeni ukoliko ne možemo da dopremo do informacija“, objasnila je ona, dodajući da je očigledno da se ljudska memorija prilagođava novim komunikacionim tehnologijama.

„Zahvaljujući Google-u i ostalim pretraživačima, možemo da deo svoje memorije prepustimo mašinama“, kaže psiholog sa Vašington univerziteta Rodi Rediger, koji je takođe učestvovao u istraživanju. Studija „Uticaj Google-a na memoriju“ objavljena je u najnovijem broju časopisa „Science“.

“Zovu me doktor za igračke, jer volim da ih popravljam“, rekao je Frans presu Ambroz Li. “Lep je osećaj kada vratim popravljenu igračku svojoj mušteriji. Volim da vidim kako im osmeh obasja lice. To je velika nagrada za mene“, dodao je on.

Više od deset godina Li krpio, sastavlja i ponovo boji voljene igračke svojih mušterija. Mnogi klijenti saznali su za njega preko interneta i njegove veštine su postale trazene na globalnom nivou.

“Primetili su da popravljam igračke pa mi ih sada donose iz Njujorka, Bangkoka, Toronta i mole me da ih popravim“, rekao je on.

Pre nego što se 1980ih godina većina fabrika igračaka iz Hong Konga preselila u Kinu u potrazi za jeftinom radnom snagom, mnoge od najpoznatijih igračaka na svetu pravljene su baš u Hong Kongu.

Ccak i danas iz Hong Konga se izvoze igračke u vrednosti od 20 milijardi dolara – četvrtina svetske proizvodnje.

“Kina sada postaje proizvodno sedište fabrika igračaka iz Hong Konga. A kompanije iz Hong Konga postaju komercijalno sedište međunarodne prodaje, marketinga i dizajna“, rekao je izvršni potpredsednika Udruženja proizvođača igračaka Hong Konga, Jeung Ci-kong. “I sve ideje za igračke u stvari potiču iz Hong Konga“.

I dok radnici u Kini rade na masovnoj proizvodnjiu novih igračaka za decu iz celog sveta, manufaktura Ambroza Lija omogućava da šačica najdražih igračaka bude voljena još neko vreme.

1. Morate da postavite cilj. Drugim rečima vaša meta je ono što predstavlja rešenje problema. Zamislite sliku onoga što želite, zamislite rezultat.

2. Napravite afirmaciju. Afirmacija je pozitivna konstatacija vaše namere, izražena u prvom licu i u sadašnjem vremenu. Nemojte opisivati problem.

3. Fokusirajte i koncentrišite misli na rešenje. Ovo radite tako što ponavljate afirmaciju.

4. Planirajte početnu akciju u ostvarivanju cilja. To je prvi korak za koji znate da možete da ga ostvarite i kako. Nikako ne razmišljajte kako ćete dostići kompletan cilj.

5. Budite svesni misli koje vas ometaju u ostvarenju. Nemojte se fokusirati na njih.

6. Imenujte misli i energije koje vas guraju suprotno od cilja i upotrebite volju da ih zaustavite. Primenite ljubičasti plamen i pretvorite ih u pozitivnu energiju.

7. Radite ovo dok ne dobijete rezultat. Rezultat je bilo kakva promena. Pogledajte rezultat i uporedite ga sa ciljem. Ako postoji razlika proverite tačke od 1 do 5. Počnite proces ponovo dok ne ostvarite cilj.

Vežba čini čuda i ovaj proces postaje sve delotvorniji što ga više ponavljate.

Možete da dobijete sve što želite.

( Zoran iz Zemuna )