Situacije i aktivnosti koje sa sobom nose određenu dozu rizika tako postaju neophodne svakome od nas. Ipak, izraženost ove potrebe značajno varira od osobe do osobe. Dok je nekom kreiranje novog softvera dovoljno uzbudljiv i zanimljiv zadatak, drugome isto takvo uzbuđenje može proizvesti jedino uspinjanje na vrh najveće planine ili skakanje padobranom. Ono što jeste primetno jeste da danas ima sve više ljudi iz ove druge grupe. Ekstremni sportovi sve su popularniji, a poslovi koji nude samo stabilnost i rešavanje problema već proverenim i uhodanim stazama smatraju se monotonim.

Šta nas vuče ka riziku

Postavlja se pitanje da li se to ljudska priroda promenila u pravcu gde se od težnje ka sigurnosti i harmoniji ide ka traganju za rizikom i adrenalinskim šokovima. Po jednom od objašnjenja ovog fenomena, sve učestalija potreba za uključivanjem u rizične aktivnosti kod ljudi posledica je toga što je moderno zapadno društvo postalo isuviše sigurno i predvidljivo. Pravila i zakoni jasno određuju opseg delovanja svakog pojedinca i život svakoga od nas oslobođen je značajnih rizika i opasnosti. Opasno okruženje naših predaka iz prethodnih stoleća zamenjeno je civilizovanim sigurnim stambenim kompleksima u kojima se poštuje red i zakon i u kojima je odskakanje od zadatih pravila kažnjivo i samim tim predstavlja izuzetak. Rizična i nesigurna područja mogu se naći u određenim predgrađima velikih gradova koja su upravo po tome i poznata, te ih civilizovani prosečni čovek upravo zbog toga i izbegava. Moguće je da je život u modernom zapadnom svetu postao isuviše siguran, predvidljiv, pa samim tim i dosadan onima koji imaju viši nivo potrebe za preuzimanjem rizika. Ovakvi ljudi nekada su išli da love i ratuju, dok danas sede u svojim kancelarijama željni adrenalina. Oni mogu biti deprimirani usled preplavljenosti monotonijom ili pronaći alternativne načine da zadovolje svoju potrebu za uzbuđenjem.

Spremnost za rizikovanje

Postoje dve grupe ljudi, oni kojima rizik ne predstavlja nikakav izazov i koji zapravo imaju nisku spremnost da rizikuju u životu i oni koji su spremni da rizikuju u skoro svim životnim poljima. Spremnost za rizik kod nekih osoba je čak razvijena u tolikoj meri da govorimo o njihovoj potrebi da se uključuju u rizične radnje. Povišena potreba za rizikovanjem je veoma blisko povezana sa mehanizmima pobuđivanja svesti i traganja za zadovoljstvom. Ovako izražena potreba sreće se kod svake pete osobe i uglavnom je učestala kod mlađih muškaraca pri čemu se umanjuje sa starošću.

U određivanju mehanizama koji stoje u pozadini potrebe za preuzimanjem rizika psiholozi teže da odu dalje od jednostavnog objašnjenja zašto neki ljudi odlučuju da se popnu na najvišu planinu ili prelete neki reon paraglajderom. Spremnost za rizikovanje, koju jedan istraživač definiše kao uključivanje u bilo kakvu aktivnost sa neizvesnim ishodom, javlja se u skoro svim životnim situacijama. Prekinuti ili otpočeti novu vezu, prihvatiti izazovni zadatak na poslu, pokrenuti osetljivu temu u razgovoru sa partnerom ili prijateljem ili suprotstaviti se nadređenom, sve te situacije podrazumevaju određenu dozu rizika.

Ono što je veoma značajno razgraničiti jeste da li je osoba hrabro podnela rizik na osnovu kalkulacije da postoje šanse da upuštanjem u rizične aktivnosti poboljša svoj život ili je rizik sam po sebi bio cilj. Promeniti posao ili partnera uvek u nekoj meri predstvalja rizičnu aktivnost, ali može i dovesti do značajnog benefita. Ipak, ukoliko je rizik sam po sebi bio cilj, onda se radi o aktivnosti koja može biti destruktivna, kako za samu osobu, tako i za njenu okolinu. Upravo iz ovakvih razloga psiholozi još uvek nemaju usaglašen stav o tome da li je izražena spremnost za rizikovanje nedvosleno pozitivna ili negativna karakteristika kod ljudi. Činjenica je da bi bez ove spremnosti čovek teško napredovao u životu i da bi se teže bilo šta menjalo i u samoj istoriji čovečanstva. Svaka promena nužno sa sobom nosi i dozu rizika, ali da li spremnost na rizik može biti i ometajući faktor u razvoju? Odgovor na ovo pitanje je potvrdan.

Destruktivna potreba za rizikom

Osobe kod kojih je izrazito povišena potreba za rizikovanjem često pate od manjka zadovoljstva poslom i imaju pojačan osećaj da im je sve dosadno. Njihova stalna potreba za stimulacijom može ih čak i dovesti do zloupotrebe alkohola i droga, kockanja, promiskuiteta ili kriminalnog ponašanja. Ovim osobama može biti izuzetno teško da pronađu smisao u svakodnevnom životu i, zbog toga, ukoliko ne pronađu alternativne puteve kroz sport ili dinamičan posao, oni svoju potrebu za uzbuđenjima zadovoljavaju kroz desruktivna ponašanja.

Osobama kod kojih je izražena potreba za rizikovanjem može biti izuzetno teško da pronađu smisao u svakodnevnom životu i, zbog toga, ukoliko ne pronađu alternativne puteve kroz sport ili dinamičan posao, oni svoju potrebu za uzbuđenjima zadovoljavaju kroz desruktivna ponašanja.

Istraživači koji se bave ovom tematikom još uvek nemaju potpuna znanja o tome šta utiče na razvoj spremnosti za preuzimanje rizika i koliku ulogu igra sama fiziologija i genetika, a koliku uticaji okruženja i kulture u kojoj se osoba razvija.

Od čega zavisi spremnost za rizikovanje ?

Psihoanalitička teroija oslanja se na to da čovek, generalno, teži umanjenu tenzije i da ponašanje koje je povećava (kao što je traganje za rizikom) mora biti disfunkcionalno, u cilju maskiranja anksioznosti ili osećanja sopstvene neadekvanosti. Ipak, kasnije teorije daju nešto drugačije viđanjenje ovog fenomena. Brojne studije su pokazale da ljudski mozak, ipak, teži uzbuđenjima, odnosno da je potrebno da u svakom trenutku postoji optimalni nivo pobuđenosti.

Po objašnjenju koje nudi Farlez, radi se o specifičnom tipu ličnosti koji je predodređen za traganje za uzbuđenjem. On govori o četri podtipa ove ličnosti koju naziva T ličnost (od engleske reči thrill). T mentalni tip i T fizički tip, kako bi se napravila razlika između onih koji tragaju za fizičkim uzbuđenjem i onih koji tragaju za intelektualnim. Pored toga pravi se razlika između T negativnog i T pozitivnog, kako bi se razlikovali oni koje potreba za rizikovanjem vodi ka produktivnosti od onih koje ista nogoni na destruktivne aktivnosti.

Potrebu za rizikovanjem istraživači često povezuju i sa biološkom predodređenošću osobe da traga za jakim stumulacijama. Postoji fiziološka razlika između onih koji tragaju za jakim i slabim uzbuđenjima. Kortikalni sistem onih koji tragaju za jakim uzbuđenjima može da podnese visoke stimulacije bez preplavljivanja i prelaska na tipične ‘bori se ili beži’ odgovore. I dalje, ove osobe ne samo da mogu da na ovaj način tolerišu jake stimulacije, već ih i traže. Ova potreba posledica je struktutre mozga. Mozak osobe koja stalno traga za jačim uzbuđenjima je takav da ublažava sve stimulacije koje dolaze do njega, tako da osobu ostavlja gladnom uzbuđenja. Upravo zbog toga im je i često dosadno. Za razliku od njih, mozak osoba koje tragaju za slabijim uzbuđenjima pojačava stimulacije, pa im je dovoljno mnogo manje uzbuđenja kako ne bi bili preplavljeni osećanjem dosade. Radi se, zapravo, o različitom nivou enzima monoamin oksidaze u mozgu koji reguliše nivo pobuđenja, inhibicije i zadovoljstva. Nizak nivo ovog enzima u mozgu povezan je i sa određenim oblicima ponašanja kao što su sklonost kriminalnim radnjama ili zlouportebama droge. Ipak, nizak nivo ovog enzima imaju i oni označeni kao tragači za jačim senzacijama koji ne moraju nužno biti usmereni ka destruktivnim radnjama.

Fiziologija daje samo deo objašnjenja zbog čega neki ljudi teže visokorizičnim situacijama. Način vaspitanja, lično iskustvo i socioekonomski status, takođe su značajni u određenju spremnosti za rizik. Ukoliko je osoba okružena ljudima koji su skloni rizikovanju, ona to može preuzeti kao model ponašanja i iskoristiti za jačanje sopstvenog samopuzdanja. Ništa ne jača ego tako jako kao prihvatanje rizika i uspevanje. Uključivanje u ovakve aktivnosti takođe može služiti prevazilaženju unutrašnjih prepreka kao što su razni strahovi od visine, gubitka kontrole ili smrti.

Ličnost osobe sa izraženom potrebom za rizikovanjem

Osobe koje tragaju za ovako jakim uzbuđnjima uglavnom su i impulsivne, neinhibirane, izuzetno socijalne i teže levom političkom opredeljenju. Uključuju se u uzbudljive aktivnosti, često preferiraju snažniju rok muziku i često izuzetno vole horor ili pornografske filmove.

Neki nivo rizika njima je neophodan, bilo da se radi o fizičkom odmeravanju snaga, eksperimentisanju u socijalnim odnosima ili rizikovanju na granici sa zakonom uključivanjem u nelegalne radnje. Skloni su kockanju sa svime, te će, neretko, probati i različite vrste droga. Takođe, pokazuju jasnu odbojnost prema situacijama u kojima nema jakih stimulacija, te ih nazivaju dosadnim. Seksualno su ponekad promiskuitetni i, ukoliko se vežu za jednu osobu, to je uglavnom slična osoba, koja takođe traga za jakim uzbuđenjima. Veze u kojima je samo jedna osoba takva retko uspevaju.

Kada ova potreba postaje problem ?

Problem nastaje kada osobe koje imaju ovako izražen nivo potrebe za uzbuđenjima stalno ulaze u rizične situacije koje vode destruktivnosti. Pogrešan pristup koji se uglavnom primenjuje jeste da se od tih osoba očekuje da jednostavno racionalno donesu odluku da prekinu sa takvim i sličnim aktivnostima. Za njih, jedina alternativa u tom slučaju je depresija, jer nemaju nikakvo alternativno životno uzbuđenje. Rizične situacije podižu adrenalin i u osobi stvaraju nešto što bi se moglo porediti sa zavisnošću. Čak i kada se ne radi o destruktivnim ponašanjima, ovakve aktivnosti je teško prekinuti. Takav je primer brojnih ljudi koji su pokušali da prekinu da se bave ekstremim sportovima. Priča advokata iz Sijetla upravo to potvrđuje.

Advokat Jim Wickwire je poznat po tome što je osvajao najviše vrhove u svetu, izgubio nožne prste u snegu, preživeo ozbiljno oštećenje pluća i svojim očima više puta posmatrao partnere kako umiru u snežnim vrhovima. Nakon gubitka prijatelja u pokušaju penjanja na ledene vrhove Aljaske, zakleo se da više nkada neće baviti ovim spotrom. Ipak, nakon godinu dana, otišao je na osvanjanje Mont Everesta. Njegov odgovor na pitanje zbog čega se ipak odlučio na to bio je da je jednostavno prestao da se pita to. Kako sam tvrdi, ljudi koji se bave tako ekstremnim sportovima su im privučeni iz psiholoških razloga koje, najverovatnije, ni oni sami ne razumeju.

Rizične situacije podižu adrenalin i u osobi stvaraju nešto što bi se moglo porediti sa zavisnošću. Čak i kada se ne radi o destruktivnim ponašanjima ovakve aktivnosti je teško prekinuti.

Kada se radi o sportu, možda i nije toliko značajno razumeti te razloge. Ipak, ukoliko se osoba upušta u radnje koje značajno umanjuju kvalitet njenog života, analiza je neophodna. Ukoliko se pokaže da osoba, jednostavno, ima visok prag uzbuđenja i da su rizične situacije nešto bez čega ne može, nije neophodno ugušiti ovu potrebu, već naći načine da se ona zadovolji tako da osoba od toga profitira. Za ove osobe od ključnog je značaja da svoju potrebu kanališu kroz sport ili dinamičan posao. Na taj način, ova karakteristika može postati zdrava i korisna psihološka crta.

AUTOR: DRAGANA MILETIĆ
Sigurnost ili rizik

Do sada su za takve “igre” bile predviđene novčane kazne do 200 evra. U slučaju da se dogodi avionska nesreća, huligan je mogao da bude osuđen na zatvor do deset godina. Po novom zakonu, maksimalna kazna bila bi 14 godina.

Laserske pokazivače koji se koriste na prezentacijama ili predavanjima ovih dana su prestali da prodaju u Čečeniji, gde je nedaleko od aerodroma Severni u Groznom uhvaćen 17-godišnji dečak, koji se zabavljao tako što je laserski zrak usmeravao u kabine aviona pri sletanju. Čečenski ministar policije ga je izgrdio pred ocem i zapretio da će, ako nastavi tu opasnu zabavu, biti kažnjen kao da se bavio terorizmom.

Sve su češći incidenti i u drugim krajevima zemlje. Tako su 5. jula piloti koji su sletali na moskovski aerodrom “Vnukovo” prijavili zaslepljivanje kontroli leta. Pilot aviona “Tu-204”, koji je leteo iz Instanbula oko dva sata noću bio je zaslepljen dva puta zelenim laserskim zrakom. Kasnije se požalio i pilot “boinga 737” iz Jakutska. I na moskovskom aerodromu Domodedovo krajem juna neko je pokušao da oslepi pilote “erbasa 319”. U poslednjih mesec dana u Rostovu na Donu već šest puta su pokušali da zaslepe pilote, jednom i posadu policijskog helikoptera. Eksperti tvrde da, ako broj “laserskih terorista” postane veći, piloti će morati da nose posebne naočare.

B. VLAHOVIĆ

Snimke metrosurfinga kasnije stave na Jutjub ili Fejsbuk, hvaleći se među vršnjacima čiji je snimak luđi i opasniji. Zabrinjava, međutim, podatak da i broj onih koji ostavljaju svoj komentar na njihovo „hvatanje zadnjeg voza” iz dana u dan sve više raste.

Vlasti očito ne znaju kako da izađu na kraj sa omladinom koja izaziva sudbinu jer ni sigurnosne kamere postavljene u podzemnoj stanici metrosurfere ne ometaju u njihovom naumu. Oni već imaju i proverene rekvizite, skijaške naočare i sportske rukavice, pa se tako opremljeni „lepe” za metro, neretko se penju i puze po krovu brze mašine i, neprimećeni od ostalih putnika, nestaju u pomračini tunela.

Psiholozi su svojevremeno komentarisali slične slučajeve socijalno neprihvaćenog ponašanja u Nemačkoj, pa su istakli da mladi ljudi mogu da stvore zavisnost od ovakvog vida adrenalinskog uzbuđenja od kojeg se, kao narkomanski zavisnici, teško odvikavaju.

Na takav vid hobija, kako su pretpostavili, tera ih unutrašnja praznina koju kompenzuju putem parole „bez rizika nema zabave”. Kao i u ranijim primerima, u slučaju nedavne pogibije ruskih studenata policijska istraga izričito je odbacila samoubistvo kao mogući motiv stradanja mladića, naglašavajući da ekstremni vid savremenog zabavljanja, odomaćen i u ostalim svetskim metropolama, mladi praktikuju isključivo iz obesti.

Sa druge strane, sudeći prema onome što su začetnici đavolje vratolomije ispričali na internet forumima, metrosurfovanjem počeli su da se služe zbog nesnosnih gužvi u podzemnoj železnici, kao očajnički način da uđu u ovo prevozno sredstvo za vreme dnevnog špica!

Verovali ili ne, kažu da su samo želeli da stignu na svoju destinaciju na vreme (po mogućstvu da ne plate kartu), i da se u vreme letnjih vrućina rashlade snažnim vetrom, dok lelujaju u vazduhu, ali se ovakav njihov potez vremenom pretvarao u popularni i jeftini vid adrenalinske groznice.

Potera za onlajn slavom ruske mladiće, kao i desetine drugih u evropskim gradovima, odvela je pravo u smrt. Previsoka cena za primer ostalima koji još uvek misle da je sami neće platiti.

Brenson i istraživač Kris Velš danas su objavili planove da podmornicom sa sopstvenim upravljanjem zarone do najdubljih tačaka svakog od pet svetskih okeana – što će biti prvi takav pokušaj u ljudskoj istoriji.

Ma koliko čudno izgledalo, više ljudi je hodalo Mesecom nego što je istražilo okeanske dubine naše planete – i to daleko više ljudi. Stoga “Virdžin okeanik” planira da u jedninoj podmornici na svetu koja je u stanju da preveze ljudska bića do tako ekstremnih dubina obavi pet ovakvih ronilačkih poduhvata tokom dvogodišnjeg perioda, da postavi do 30 rekorda koji će ući u Ginisiovu knjigu i da, u saradnji sa vodećim naučnim institucijama svetu prvi put prikaže šta leži u prostranstvima okeana.

Projekt obuhvata i partnerstvo sa ”Guglom”: “koristeći svoju tehnologiju izrade mapa Gugl se nada da će načiniti hroniku ovih podvodinih istraživanja i da će na taj način sa ostatkom sveta podeliti otkrića i dostignuća koja će beležiti i pratiti”.

Prema punom saopštenju Ser Ričarda Brensona od 5. aprila, “‘Virdžin Okeanik’ će proširiti domet ljudskog istraživanja naše planete. Promovisanjem i korišćenjem nove tehnologije ‘Virdžin okeanik’ će unaprediti sposobnost ljudske vrste za istraživanje naših okeana, pomoći će naučnom razumevanju ekosistema i ojačaće svest o izazovima sa kojima su naši okeani suočeni”.

Pet zarona, pet okeana, dve godine i neverovatna podvodna avantura

Marijanski rov – Pacifik – 11.033 metara

Portoriko rov – Atlantik – 8.605 metara

Diamantina – Indijski okean – 8.047 metara

Južni sendvič – Južni okean – 7.235 metara

Duboki Moloi – Arktik – 5.608 metara

Alen Rober, poznatiji kao francuski Spajdermen, uspeo je da se popne na najvišu zgradu na svetu, kulu Burdž Halifa u Dubaiju, visoku 828 metara. Roberu (48) je trebalo šest sati da, uz pomoć užeta, stigne do vrha zgrade, koja ima više od 160 spratova.

Pre penjanja Rober je izjavio da oseća priličan stres, ne zbog samog penjanja, već bezbednosnih mera koje su preduzete i ljudi koji će ga gledati.

„Znam da će svi da gledaju u mene i to je prilično stresno“, kazao je Rober, prenela je agencija Rojters. Rober je više puta hapšen u različitim zemljama jer vlasti nisu želele da mu izdaju dozvolu za njegova opasna penjanja. Prvi put se popeo na zgradu kada je imao 12 godina i to zato što nije mogao da uđe u zaključan stan, pa je rešio da se popne na osmi sprat i uđe kroz otvoren prozor.

Ivica Osim je, recimo, razmišljao o mogućnosti privremenog isključenja za lakše prekršaje, recimo na 15 ili 20 minuta. Vezano za tu ideju, Osim je smatrao da bi bilo korisno dozvoliti vraćanje igrača, ako trener nalazi za potrebno, koji je već zamenjen. To se normalno praktikuje u drugim sportovima, a Osim misli da bi omogućilo više taktičkih rešenja.

Na primer, ako vaš tim ima privremeno igrača više, izvodite defanzivnog igrača i uvodite veznog ili napadača. Ili obrnuto, ako imate 15-20 minuta igrača manje, izvodite napadača i uvodite defanzivca. Poznavajući politiku i mentalitet konzervativaca iz „Internacionalnog borda“, teško je pretpostaviti da bi, u dogledno vreme, ovako revolucionarne ideje mogle prosperirati, ali ako se to jednog dana, ipak, desi valja znati kome su pale na pamet.

VLADIMIR STANKOVIĆ
Izvor: NIN

Prvi extreme facility centar

Prvi extreme facility centar u Hrvatskoj Warehouse Skatepark otvara se u subotu 26.veljače. u Zagrebu na adresi Slavonska avenija 3, već u popodnevnim satima i ima namjeru trajati do ranih jutarnjih sati. Centar je površine 1200 kvadratnih metara, najveći na području regije, a sadržavat će tri zasebne cjeline koje će se međusobno nadograđivati stvarajući bogat extreme sport sadržaj kako za sudionike tako i za posjetitelje.

Riječ je o extreme sport shopu u kojem ce svi zainteresirani moći kupiti svu potrebnu opremu za bavljenje extremnim sportovima. Kroz shop će se ulaziti u prostor caffe bara namijenjenog druženju svih ljubitelja extremnih sportova, ali u druženju će imati mogućnost uživati i roditelji dok njihovi potomci usavršavaju i treniraju atraktivne sportove za koje je centar namijenjen.

Osim društvene, caffe bar će imati i edukacijsku ulogu prezentiranja i promicanja raznih kulturnih sadržaja izravno povezanih s extremnim sportovima. Iz cafe bara sljedeći ulaz vodi u poligon koji sadrži sve elemente potrebne za kvalitetno bavljenje extremnim sportovima. Program svečanog otvorenja stavlja imperativ na bogat sportski program kojem zasigurno neće nedostajati atraktivnosti i zvučnih imena, nakon čega slijedi i glazbeni dio programa s mnoštvom iznenađenja, o čemu uskoro više….

U Bangkoku su pucali na njega i ranili ga u ruku, u Teheranu ga je tajna policija uhapsila i preslišavala misleći da je terorista, dok se u Avganistanu zajedno s lokalnim stanovništvom „borio“ protiv talibana.

Njegovo izveštavanje o majskoj krizi u Bangkoku, koje su preneli mnogi svetski mediji, više je nego neustrašivo. Neki bi čak rekli i nesmotreno, jer je s namerom da objavi što uzbudljiviju i precizniju priču, tragao za najopasnijim, trusnim područjima. I nalazio ih.

– Kada su izbili prvi ozbiljni neredi, pogođen sam gumenim metkom u ruku – kaže Florijan, i priznaje da je navučenost na adrenalin ono što ga, uprkos povredama i opasnostima koje vrebaju sa svih strana, vuče ka nemirima širom sveta.

U središtu demonstracija

A sve je počelo pre više od godinu dana, kada se kao novinar amater koji piše za sopstveni internet blog našao u Teheranu. Trebalo je samo da napravi priču o andergraund umetničkom pokretu i da se vrati u domovinu, ali je sudbina htela drugačije.

Neredi na ulicama Teherana postajali su sve silovitiji, a protesti protiv vlade sve glasniji. Florijan je uzeo taksi kojim je želeo da obiđe protestante.

– Umesto toga našao sam se u samom epicentru, taksi je bio opkoljen i ukopan u mestu. Gledajući u masu, shvatio sam da bi ovaj trenutak trebalo ovekovečiti i napravio sam nekoliko fotografija – priča Florijan.

Sekund nakon što je opalio poslednji snimak, iranska tajna policija je razvalila prozore taksija, navukla mu džak na glavu, uništila kameru i odvela ga u nepoznatom pravcu.

Sa vođom avganistanskog plemena

U pritvoru je proveo dva dana. Ispitivanje je bilo gotovo neprekidno, što mu je ostavilo veoma malo vremena za spavanje ili jelo.

Opet mu je, međutim, igra sudbine podelila čudne karte. Iranski obaveštajci mu, kako tvrdi, nisu oduzeli “ajfon”, telefon visokog kvaliteta, misleći da je u pitanju muzički uređaj. Njime je uspeo da fotografiše ćeliju.

– Verovatno su mislili da sam špijun. U svojoj beležnici sam imao neke skice društvenog centra u Laosu u kome sam odseo. Oni su mislili da se radi o skici nuklearne elektrane – priseća se Florijan.

Kada je nesporazum razjašnjen, pušten je iz zatvora. Strah koji je osećao prvog dana, misleći da će provesti životni vek u iranskom zatvoru, polako je nestajao. Na njegovom mestu razvijala se zavisnost od adrenalina, uzbuđenja, prkosa represivnim režimima sveta.

Neredi u Bankoku

Tada je odlučio da se uputi ka Avganistanu, zemlji koja već decenijama poznaje samo to – represivne režime i ratove. Put ga je naveo ka vođi avganistanskog plemena, koji se na strani Natoa borio protiv talibana.

Uporedo s novim Florijanovim pustolovima, rasla je popularnost njegovog bloga. Samo tokom krize u Bangkoku, koju je pratio iz prvih redova, broj poseta blogu porastao je sa stotinak na više od pet hiljada. Njegove snimke i fotografije preneli su najbolji svetski mediji, a na socijalnim mrežama poput Tvitera ili Jutjuba dobio je simbol andergraund legende.

Irak ili Darfur?
Sada kada se nasilje smiruje, Florijan planira da se vrati u Laos, ponovo pridruži nevladinoj organizaciji Zelenih i nastavi studije. Kaže da se ne treba začuditi ukoliko se uskoro nađe u Iraku ili Darfuru.

I. Radisavljević

Nedavno je osvojio GDF poslovni toranj u predgrađu Pariza, visok čak 185 metara. Tako je listi osvojenih najviših građevina na svetu dodao još jednu. A ima ih već više od 80. Uz ovu brojku valja istaći i onu da je više desetina puta bio hapšen, upravo zbog istih podviga.

Poslednji put jesenas u Maleziji. Nakon što je uspeo da se uspenje, u cik zore, na 88 spratova visoke kule bliznakinje Petronas u Kuala Lumpuru, reagovalo je obezbeđenje. Naravno, čuvari nisu mogli da mu priđu na toj visini pa su čekali da kroči na krov zgrade. Posle je sudija odredio kauciju i za remećenje javnog reda i mira svuda u svetu poznati Francuz je platio 564 dolara. I to je bilo iz trećeg pokušaja jer je Rober u dva navrata pokušao da osvoji malezijske kule bliznakinje, 1998. i 2007. Malerozan sprat mu je u oba pokušaja bio 60.

Neobičnu ljubav prema visini, tačnije pentranju stekao je još u ranom detinjstvu. Već sa 12 godina popeo se, na zaprepašćenje roditelja, na osmi sprat.

Za sebe kaže da je profesionalni penjač, dok drugi smatraju da je samo hrabri avanturista. Spajdermen iz Francuske do sada se popeo na Empajer stejt bilding u Njujorku, neboder Narodne banke u Abu Dabiju, Ajfelovu kulu u Parizu, zgradu Opere u Sidneju, Sirs kulu u Čikagu… Nikada ne koristi zaštitnu užad, uvek je obučen u crno ili sivo. Zbog sićušne građe čuvari ga teško uočavaju.
Do sada je imao nekoliko teških povreda. Dve ozbiljne nesreće preživeo je 1982. Pao je sa „samo” 15 metara i dospeo u petodnevnu komu. Zadobio je višestruke prelome lobanje, nosa, zglobova, laktova, peta i karlice. Sada ima zvaničnu potvrdu francuske nacionalne zdravstvene organizacije da je invalid 66 odsto. Interesantno je da boluje od vrtoglavica.

Za objašnjenje gde pronalazi motiv da se penje po vrhovima zgrada od kojih neke ljude čak hvata vrtoglavica kad pogledaju sa bezbednog podnožja jednostavno kaže: „Penjem se jer građevine postoje, to mi je dovoljan razlog. One su urbane planine. Penjanje je moja filozofija!” Naravno, nikome ne preporučuje da radi isto. Kako piše na zvaničnom sajtu Alena Robera, oženjen je i otac troje dece.

A. Cvetićanin, politika.rs

U domu dva suzdržana gospodina, koji su se upoznali kao studenti na londonskoj St. Martin School of Art, već desetljećima nastaje jedan od najprovokativnijih umjetničkih opusa suvremene umjetnosti, s naglaskom na seksualnosti, odnosno gay seksualnosti, religiji, moralu, smrti… Gilbert i George, koji su 80-ih napadani zbog “glamurizacije” opasnih tipova iz istočnog Londona, skinheada, kasnije privlače medijsku pažnju prizorima golotinje, seksa, upotrebom tjelesnih izlučevina, sperme, urina, izmeta na svojim djelima (Naked Shit Pictures). No, oni tvrde da je, u svemu tome, riječ tek o ispitivanju morala i angažiranoj umjetnosti.

Živeći i radeći zajedno 40 godina, stvorili su jedinstveno umjetničko djelo, zastupljeno u najvažnijim svjetskim muzejima, dobili mnogo nagrada i zastupali Veliku Britaniju na Venecijanskom bijenalu 2005. godine. Posjetili smo ih u povodu velike izložbe koja će biti otvorena 10. svibnja u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, a na kojoj će se predstaviti radovima iz jednog od novijih ciklusa ”Jack Freak Pictures”. Priprema se već šest godina, otkad je Mirjana Winterbottom, bliska prijateljica Gilberta i Geoerga – za koju znamo da je Hrvatica rodom iz Slavonije, da je dugo živjela u Londonu, odnosno Oxfordu i da ima brojna poznanstva u umjetnički krugovima – predložila da Gilbert i George izlažu u novoj muzejskoj zgradi.

Gilbert i George intervjue uvijek daju zajedno, ponekad jedan drugome dovršavajući rečenicu, uvijek su jednako odjeveni, svoju umjetnost promatraju kao rad jedne osobe, već se 40 godina ne miču iz East Enda i – jedan od drugoga. Zajedno su došli i u Zagreb, prvi put prije tri godine kad se nije ni nazirao kraj gradnje muzeja. Zgradom su bili oduševljeni. Sad je u njihovu prostranom studiju maketa izložbenog prostora MSU s malim prilijepljenim sličicama radova – i još pet takvih, za pet europskih gradova u kojima će se izložba postaviti. A upravo su se vratili s otvorenja u Malagi.

GILBERT: U početku smo imali ideju u Zagrebu izložiti instalaciju, ali zaključili smo da će vrijeme biti pravo taman za ”Jack Freak Pictures”. Nije lako naći prostor za velike izložbe. A nije ih lako ni organizirati.

GEORGE: Pokazat ćemo ”Jack Freak Pictures”, dio naše najveće skupine slika, recimo ”Bomb Pictures”. Jedna je slika posvećena 11. rujnu u New Yorku, to je triptih MM, što je rimski broj 2000. Taj je rad na neki način predvidio katastrofu. Jedna iz serije ”Bomb Pictures” nastala je nakon terorističke eksplozije u londonskoj podzemnoj željeznici…

U svakom slučaju, ostajete angažirani…

GILBERT: Naravno, i u onome što se događa ovdje, i u svijetu, jer na kraju – to je ista stvar.

Koje bitne događaje u ovom trenutku vidite kao moguću temu?

GEORGE: Svaki dan osjećamo pritisak religije i seksa, u svakim dnevnim novinama, magazinima, parlamentu, Crkvi… Nevjerojatno. Nikad nije bilo tako. Recimo, kad sam ja bio dijete, to je bio tabu, ljudi su bili pristojni, za ručkom nikad nisu raspravljali o novcu, o seksu ili religiji.

GILBERT: Svećenici, razni vjerski poglavari, svi urliču o seksualnosti, naravno, protiv liberalizacije seksualnosti, a naročito se to odnosi na homoseksualnost. I vrište protiv toga dan i noć, kao da se ne mogu zaustaviti.

Kako to objašnjavate?

GEORGE: “Krivimo” muslimane jer žele određeno izuzeće od zakona po nekim pitanjima, ne žele potpuno doći pod zakonski kišobran. Trebamo različit tretman, kažu, jer smo muslimani, a kako ljudi smatraju da se imigrante mora tretirati pristojno, složili su se, drukčije i ne može biti, to je tradicija vjerske tolerancije. Ali u tom trenutku kršćani su zavikali: “Hej, i mi želimo neke ustupke!” Što se nas tiče, sve su religije dobre ako ih se jednako zakonski tretira.

GILBERT: Ako nije tako, onda imaju dopuštenje lagati. Ako proizvodite neku robu, morate biti iskreni u reklamiranju, podložni zakonskim standardima. Ali ti standardi ne vrijede za Crkvu, nevjerojatno!

Želite reći da je društvo konzervativnije danas nego prije 30, 40 godina kad ste vas dvojica počeli živjeti i raditi zajedno?

GILBERT: Prije to nije bio tako velik problem, ali zahvaljujući islamu, sve postaje intenzivnije. Pogledajte današnjeg papu, neprestano govori protiv abortusa, konzumerizma, ovoga i onoga, i to mi se uopće ne sviđa… Papu bi trebalo odvesti u Haag i suditi mu kao i svakome tko je počinio zločin.

GEORGE: Papa je odgovoran za zabranu kondoma što je prouzročilo smrt milijuna u Africi, na Dalekom istoku, na Filipinima, mnoge napade na homoseksualce, samoubojstva, smrti zbog nelegalnih pobačaja…

Malo je lakše govoriti protiv pape u Engleskoj, nego u Hrvatskoj…

- Nakon što se Henrik VIII. oslobodio pape filozofi 17. i 18. st. prvi put su mogli slobodno pisati, a za to se vrijeme u katoličkim zemljama događala inkvizicija.

Ipak, pripremate izložbu u Hrvatskoj, zemlji katolika, praktičnih vjernika.

GEORGE: Zemlja je katolička, ali ljudi imaju mozak.

GILBERT: I tijelo.

U jednom ste intervjuu rekli da bi papi trebalo suditi u Haagu kao i Miloševići jer je pobio više ljudi…

GEORGE: Milošević je u jednom trenutku prestao.

Bio je zaustavljen. No svakako, takva rečenica zvuči manje dramatično u Engleskoj, nego u Hrvatskoj.

GILBERT: Ljudi koji idu na izložbe tendiraju tome da ne ubijaju druge.

GEORGE: Mi smo vrlo otvoreni prema principu po kojemu je sve dopušteno, osim onoga što ugrožava drugu osobu. Tu ne treba govoriti o liberalizmu, svatko bi trebao moći raditi što želi, bez staromodnih pravila.

Baš me zato i iznenadilo kad sam čula da ste obojica konzerativci, obožavatelji Margaret Thatcher.

GEORGE: U našem slučaju to znači antikolektivizam, a mi podupiremo individualizam. Konzervativizam je danas sasvim drukčija ideja nego prije 100 godina, a za nekoliko desetaka godina opet će biti drukčija. Mi smo dio te promjene. Dogma ljevice mnogo je povezanija s kolektivizmom.

GILBERT: Za njih postoje radnici, medicinske sestre, a mi smo individue, svijet kreativnosti, tržišne privrede. Ako želite zarađivati novac, zarađujte ga. Rusija je to na kraju morala riješiti, a sad se pokušava liberalizirati i Kina. Umjetnički svijet čak je i u Britaniji počeo propadati jer tako su je dugo vodili laburisti i umjetnički prostor se suzio da smo imali mnogo učitelja umjetnosti, ali ne i umjetnike. Umjetnost je dolazila iz Amerike, gdje se moglo kupovati, prodavati, kolekcionirati.

GEORGE: Malo je bilo onih koji su se ujutro mogli probuditi i reći – što danas želim reći svijetu, što želim slikati?

Kupuju li konzervativci, općenito konzervativni ljudi, vaše slike?

GILBERT: Naravno. Lako je prodati naše stvari konzervativcima, teško komunistima. Imali smo veliku izložbu u Moskvi, nikad nismo ništa prodali, kao ni u Kini. Prodali smo mnogo u Koreji, Japanu, u Poljskoj mislim da ne bismo ništa prodali ni milijun godina. U Francuskoj nešto od najnovijih djela, u Belgiji smo prodali mnogo, kao i u Americi, jer oni imaju veliku kolekcionarsku tradiciju. U Engleskoj ta tradicija nije tako jaka, osim u 18. i 19. stoljeću, kad su bogataši odlazili u Italiju i kupovali što god bi poželjeli. Moskva i Kina naprosto nisu imale tu tradiciju. A sad izvoze svoje slikare…

Uvijek ste na svojim slikama, brine li vas starenje tijela?

GEORGE: Ne, uopće nas ne brine.

GILBERT: Mladi su vrlo zainteresirani za ono što radimo, za našu generaciju. Imamo mnogo mladih prijatelja. Oni se tek moraju dokazati, srediti uvjete za rad, što u današnje vrijeme može biti teško… Mi smo slobodni raditi što god želimo. U naš životni sustav ulazi i to da ne zapošljavamo nikoga, imamo privilegiju doći u studio, zaključati vrata i raditi što želimo. Naše slike ostaju neviđene sve do mjesta izložbe, a i to je ogromna privilegija. Jer da odemo na ulicu i zavičemo neku od poruka na slikama, bili bismo uhićeni, ali one izlaze van kao umjetnost… Osim toga, nikad nismo bili performeri u klasičnome smislu, nismo upotrebljavali tijela na taj način, mi smo bili ”žive skulpture”, izražavali smo se na drugi način. Sada to činimo djelićima fotografija, što je fenomenalan način da izrazimo sebe na milijun različitih načina, a kao žive skulpture to ne bismo mogli.

GEORGE: Nismo pripadali performerskom svijetu i zato što je ta umjetnost isključivala mnoge segmente društa. Nikad ne biste poveli svoju majku na mjesto gdje se umjetnici glasaju skvičanjem i režanjem, valjajući po podu.

Ali, i vi ste kao žive skulpture pjevali…

GILBERT: Da, ali bilo je to vrlo čisto, fino, elegantno, klasično, nitko nije pobjegao s performansa… Kao tinejdžer bio sam vrlo zainteresiran za umjetnost, idoli su nam bili 60, 70 godina stari: Henry Moore, Picasso, fantastični tipovi. Nedavno smo dobili pismo od gospođe koja je rekla da ima 83 godine, da obožava naš rad, a kad uzme naše ”Naked Shit Pictures”, da sjedne i razmišlja o njima. A to je umjetnost, zar ne?

Je li kriza utjecala na vaš rad?

GILBERT: Ne. Nakon izložbe u galeriji Tate Modern doživjeli smo neku vrstu pozitivne traume. Mnogi umjetnici nakon tako velikih izložbi imaju negativne traume, neki moraju i psihijatru, ali mi smo se tako napunili pozitivnom energijom da smo počeli raditi nove slike, kao ludi… Nismo se mogli zaustaviti dok nismo napravili 153 nove slike.

GEORGE: Naslov prve slike kao da nam je otvorio ogroman prostor, a napravili smo je potpuno nesvjesno, kao što i inače polazimo u rad bez prethodne svijesti o tome što će ispasti. Uzeli smo slike starih medalja, recimo nogometnih, i kad smo ih “razrezali”, kombiniranje njihovih dijelova izgledalo je potpuno pornografski, u pravom seksualnom smislu. Prije no što je slika bila gotova smislili smo naslov – ”Metropolitan Police Annual Football Pornographic Awards”.

GILBERT: Naravno, i tim radovima nastavljamo s starim preokupacijama, seksom, religijom, nacijom, nacioanalizmom, tribalizmom, koji je danas važna tema jer će nas EU dovesti do novog tribalizma, neće nas ujediniti.

I naravno, svi su radovi figurativni, to je jedna od glavnih postavki vaše poetike.

GILBERT: Da, jer apstraktna umjetnost nema tu moralnu dimeziju koju ima figuracija. Ljudska bića znače moralnost. Pejzaž to nema, ali ljudska bića, ono kako se svi ponašamo, to odmah otvara bitan problem.

GEORGE: Kad prolazite muzejem i ugledate lijepi pejzaž, planine, drveće – prođete. Ali ako u tom divnom pejzažu ugledate policajca i skitnicu, policajac straga prodire u skitnicu, istovremeno mu masturbirajući – onda ta slika govori o ljudima.

Doista je neobično da ljudi koji izgledaju poput vas govore o takvim stvarima.

GEORGE: Da, ljudi su vjerojatno jako iznenađeni kad vide sadržaj naših slika ili psovke na njima… Ali, mi inače ne psujemo, nikad! To je samo dio naše umjetnosti. Što se tiče odjeće, ovo su prosječna engleska odijela od tvida. Ako stavite 10.000 odijela u kompjutor i izmiješate ih, ovo će izići kao prosječno britansko odijelo! Nedavno je naša mlada prijateljica povela majku na izložbu u Tate, očekujući da će biti uvrijeđena slikama, željela ju je šokirati, ali majka je rekla: “Nisam sigurna što da mislim baš o svakoj slici, ali divno se odijevaju.”

GILBERT: Ovako je snažnije. Kad hipi govori o seksu, ništa strašno, ali mi, ovako konzervativna izgleda… Svojedobno je Shere Hite istražila, i u Hite Reportu objavila, anketu po kojoj je golotinja ljudi srednje dobi mnogo snažnija nego golotinja nekog 20-godišnjaka. Iza golotinje treba stajati sadržaj, golotinja mora govoriti, imati moralnu dimenziju.

GEORGE: Kad smo izlagali ”Naked Shit Pictures”, dali smo 27 intervjua i svi su nas pitali – zašto govno? Nismo znali što reći. Ali nakon nekog vremena ipak smo shvatili: da smo na sliku stavili jabuke, nikad nas ne bi pitali zašto jabuke? One nemaju moralnu dimenziju, govno ima.

Jasno je da je jedan od razloga takvom odijevanju želja da budete upadljivi, čudni. Jeste li ikad došli u iskušenje da promijenite outfit, da se redizajnirate?

GILBERT: Nikad!

GEORGE: Mi smo se dizajnirali, ali nemojte misliti da nam to komplicira život. Totalno smo ga pojednostavili. Nemamo kuhinju – imamo samo hladnjak pun šampanjca i čajnik. Tako ne moramo planirati obroke, kupovati hranu, kuhati, pospremati – sve je to gubitak vremena. U shopping idemo svake dvije godine, kupimo sapune za dvije godine, kavu za dvije godine, deterdžent.. Kako znamo koliko nam treba? Pa, imamo dovoljno prostora za skladištenje, nije ni važno… Kupili smo perilicu za košulje, perilicu za rublje, jednu za čarape, tako da gotovo nikad ne moramo na to misliti. Imamo mnogo pari cipela, sve su iste, mijenjamo ih svaki dan, tako da se nikad ne istroše. Nemamo mobitele, telefon koristimo rijetko, televiziju gledamo jako selektivno, ne slušamo muziku. Zašto? Ona vas relaksira, a mi ne želimo biti relaksirani, želimo živjeti “napeto”. Pokušao sam to objasniti publici u Australiji – kad se u nekog zaljubite, sve se mijenja. Vrt izgleda drukčije, nebo, vaše lice… Umjetničko stvaranje je upravo to, nova razina, poput neuroze. Kad završimo grupu slika i vratimo se “u život”, prošetamo ulicama, i sve nam opet izgleda drukčije. Ne možemo reći tko je suvereniji u kojoj fazi posla. Rekao bih da je to “zajedničko ludilo”.

GEORGE: Mi smo jedan umjetnik u dva čovjeka.

GILBERT: Samo jedan od nas ne bi bio sposoban napraviti ono što radimo zajedno… Ni tehnički ni idejno.

Vjerojatno imate i snažne dnevne rituale.

- Ustajemo u šest ujutro, doručkujemo, čitamo The Telegraph. Oko 6.30 počinjemo s radom. Drukčije radimo ako osmišljavamo projekt, fotografiramo, izvodimo ga ili dizajniramo. U šest poslijepodne odlazimo u turski restoran. Odlazili smo u korejski deset godina, a onda su ga zatvorili. Turski im je vrlo dobar, ćevap, šiš-ćevap, kebab…

GILBERT: Nakon 60. godine ne treba vam mnogo hrane, ako želite ostati koliko-toliko u formi…

Dvaput ste bili u Zagrebu. Kako vam se sviđa?

GEORGE: Zagreb nam se jako sviđa, podsjeća na Austriju, pravi je europski grad. Stara Sveučilišna knjižnica je nevjerojatna, Gornji grad također, a u svibnju ćemo možda i otići u Split. Svidjela nam se hrana, mješavina mediteranske i austrougarske.

Mirjana Dugandžija, globus.hr

Nastavnik sporta i geografije, Eberhart Ditman zvani Titus, čim je ugledao mlade skejtere bio je oduševljen, odmah prepoznavši pedagoški potencijal daske na 4 točka. Shvatio je da je to idealan predmet za rad sa omladinom. Krajem sedamdesetih, međutim, u Nemačkoj je bilo gotovo nemoguće naći pristojan skejt. Vođen mladalačkim entuzijazmom, Ditman je pronašao način kako da nabavi skejt-opremu za svoje učenike:

„Tada sam počeo da donosim skejtove iz SAD-a, krijumčario sam ih kroz carinu da ne bih plaćao porez. Savest mi je bila čista, pošto sam ja nastavnik i moja je obaveza bila da mojim učenicima to obezbedim po što povoljnijoj ceni.“

Nedugo zatim, Titus Diter postao je prvi uvoznik skejtova u Evropi. Sa par prijatelja osnovao je malu firmu preko koje su naručivali skejtbord opremu. Ubrzo su se našli na većem evropskom tržištu. A onda se otvorio i prvi skejt-park u Minsteru, kaže Diter:

„Dok su moje kolege gradile kuće, ja sam 80-te uzeo kredit da bih deci podigao skejt-park ovde u Minsteru. Naravno da je to bila jako teška odluka, tek sam dobio sina, a kolege su mislile da sam neodgovoran. To mi je svakako donelo dosta neprospavanih noći.“

Sa pojavom parka, rodio se i skejt-turnir „Monster Masteršip“, koji se 1997. pretvorio u zvanično svetsko prvenstvo. To je pratila i pojava skejt časopisa „Monster“ koji danas ima oko 25 000 prodatih primeraka mesečno i najveći je nemački magazin na tu temu.

Ditman radi i na projektu „Skejtistan“ u Avganistanu, koji je pokrenuo skejtborder Oliver Percović. Ideja je da se avganistanska deca sklone sa ulice i da upoznaju život bez droge i polne diskriminacije. U vožnji skejta su svi jednaki. To je više od običnog omladinskog stila, kaže Diter:

„To je način da se tinejdžeri izraze. Odatle crpe snagu, vide neki smisao i identifikuju se sa skejtbord-kulturom. Oni u to veruju.“

Pionir nemačke skejt kulture Titus Diter sada ima 62 godine, ali još uvek je u formi i nema nameru skoro da se odrekne svog životnog stila.

autori: D. Briantseva, T. Milunović

Dobrovoljcima će pružiti priliku da preko vikenda rade i mole se sa monasima, sve sa nadom da će se neki od njih odlučiti da ostanu u manastiru. Franjevci na ovaj način žele da ljudima koji se dvoume da se posvete manastirkom životu, pruže realističnu sliku života u njihovom bratstvu. U njihov manastir su dobrodošli svi muškarci mlađi od 40 godina.

Ova mogućnost ponuđena je u oktobru, i po rečima starešina, tri osobe koje su provele vikend u ovom manastiru razmišljaju da u njemu i ubuduće ostanu. Sestrinstvo franjevačkog manastira, takođe nudi istu mogućnost ženama.

Početna cena za letove na avionima „mig-29“ i „mig-31“ iznosi 10.000 evra za 25 minuta. Za ovu malu kosmičku avanturu, u kojoj se leti na visini 21-23 kilometara brzinom do 2.500 kilometara na čas, treba samo rezervacija s podacima iz pasoša. U agenciji „Strana turizma“, koja jedina ima ovakve aranžmane, kažu da imaju i dosta klijenata iz inostranstva.

Letovi startuju iz centra u Njižnjem Novgorodu, a jedina ograničenja za potencijalne klijente jesu težina i uzrast: ne smeju biti teži od 120 kilogram ni stariji od 75 godina, mada su mogući izuzeci. I, naravno, zainteresovana osoba ne bi smela da ima špijunsku prošlost niti bilo kakve invaliditete, objašnjavaju u agenciji. Među onima koji su se na ovaj način otisnuli u stratosferu sve je više pripadnica lepšeg pola.

Organizacija vazduhoplovno-kosmičkog ekstremnog turizma je okosnica rada ove moskovske agencije, koja je nastala 2006.

Pored letova u stratosferu, moskovska agencija nudi spuštanje podmornicom do olupine čuvenog broda „Titanik“.

Vodenkonj Pepe ubijen je u blizini grada Puerto Berrio, a proteklog vikenda objavljene su fotografije na kojima vojnici poziraju oko njegovog trupla. Pogubljenje su naložile vlasti pokrajine Antioquia a odobrilo kolumbijsko ministarstvo zaštite okoliša, uz objašnjenje da je to nužno kako bi se zaštitilo stanovnike i ribare koje bi Pepe mogao napasti. Egzekuciju su puškama s velikokalibarskim streljivom izvršila dva profesionalna lovca.

Prosvjednici nevladinih udruga zahtijevaju opoziv naredbe da se pronađu i smaknu Matilda i Hip, Pepeova životna družica i njihov mladunac.

Vijesti o tome događaju izazvale su prosvjede nevladinih udruga, čiji aktivisti od prekjučer demonstriraju pred zgradom ministarstva zaštite okolišta, zahtijevajući da državne vlasti narede pokrajini Antioquiji opoziv naredbe da se pronađu i smaknu i Matilda i Hip, Pepeova životna družica i njihov mladunac.

Pepe je bio potomak dvoje od četiri nilska konja koje je Escobar nabavio 80-ih godina 20. stoljeća za svoj privatni ZOO na otvorenome, u sklopu haciende Napoles, ranča na pet i pol tisuća hektara oko „palače užitka“ u zapadnom dijelu središnje Kolumbije. Broj tih životinja, čiji je opstanak u afričkom zavičaju ugrožen, u međuvremenu je naratao na 27. Vlasti nalog za ubojstvo Pepea i njegove obitelji pravdaju tvrdnjama da su te tri životinje već poubijale nekoliko grla stoke, uništavale usjeve, porušile više ograda i svojom silnom snagom i ćudljivim raspoloženjem bile prijetnja i samim ljudima.

FBI je ovih dana, nakon 75 godina, objavio tisuće stranice dokumenata o potjeri za najpoznatijim kriminalnim parom u modernoj povijesti

Upoznao sam Bonnie i Clydea na Božić 1932. godine. Putovali su u Fordu V-8 Coupeu s krovom kaki boje. Taj auto, ispričao mi je Clyde, ukrao je u blizini škole u Teksasu, nakon što je ubio policajca dok je pokušavao ukrasti drugi auto – opisuje u iskazu FBI-evim istražiteljima Wiliam Daniel Jones koji je početkom 30-ih neko vrijeme putovao u društvu slavnog ljubavnog para kriminalaca – Bonnie i Clydea!

Taj izvještaj te još tisuću stranica dokumenata iz istrage tijekom jednogodišnje potjere objavio je ovih dana FBI na službenoj internet stranici. Sedamdeset i pet godina nakon što su iz zasjede ubijeni, FBI je napokon odlučio objaviti opsežnu dokumentaciju u sjećanje na par čija se priča prepričava i danas.

Filmska priča

Bonnie i Clyde prvi su par zvjezdanih kriminalaca novog doba koji je svojim kriminalističkim avanturama u doba Velike depresije u SAD-u osvojio medije i javnost. Bilo je prije i poslije njih kriminalaca takvog statusa no Bonnie i Clyde isticali su se kao prvi ljubavni par u modernom svijetu kriminala.

Njihova priča imala je sve elemente potrebne za osvajanje široke publike: bili su mladi, zgodni, dobro odjeveni, s pištoljima o remenu, živjeli su na rubu, vozili se u skupim ukradenim autima, pucali u policajce, napadali sistem, krali su, pljačkali, i nitko im nije mogao stati na kraj sve do kobnog jutra u Louisiani. Iako je njihova priča s vremenenom postala romansirana legenda, opis njihova ubojstva i danas zvuči prilično brutalno. A otvoreno je do danas ostalo pitanje je li ih policija baš morala ubiti?

Rano u zoru 23. svibnja 1934. godine šesteročlana potjera policajaca sakrila se u grmlju u Louisiani. Čekali su najtraženije bjegunce. U devet sati i petnaest minuta naišao je ukradeni sivi Ford V-8, a u njemu zaljubljeni kriminalci. U šesnaest sekundi u njih je ispaljeno 150 metaka, automobil je ostao izrešetan. Bonnie Parker imala je 24 godine. Kriknula je kad je počela rafalna paljba.

Smrt u crvenoj haljini

Stradala je noseći crvenu haljinu. Prvo je pogođen 25-godišnji Clyde Barrow. Meci su prošli kroz njegovo tijeli i pogodili Bonnie. Izašli su van na drugu stranu auta. Clyde je imao plavo odijelo, vestern košulju i šešir. Bonnie je pala na Clydea i tako su ostali ležati.

FBI je objavio na internet stranici: “Policijski odred teško naoružanih policajca stao je na kraj neslavnom kriminalnom paru – ali to je bio samo početak nacionalne fascinacije zvjezdanim parom čija se priča prepričava i danas. Objavljujemo nove dokumente iz njihova dosjea da bi bilo više za pričanje…”

Bježali su od 1932. do 1934. godine preko osam država, a u potjeru za njima uključile su se sve policijske razine – lokalni šerifi i FBI-evi istražitelji. Agenti FBI-a, tada zvanog The Bureau of Investigation, u potjeru su krenuli u prosincu 1932. godine.

Do tada su se njihovi zločini tretirali kao lokalni. U jednom od ukradenih auta pronađen je i trag koji je razotkrio Bonnie i Clydea – bočica s lijekovima izdana na ime tete Clydea Barrowa.

Oni su upravo ovih dana objavili brojne policijske zapisnike, prepisku između šerifa i FBI-a, iskaze svjedoka, informatora, prepiske istražitelja te fotografije, otiske prstiju, članke iz novina. Iz današnje perspektive suvremene tehnologije ta dokumentacija djeluje prilično površno.

Neki od policajaca kod kuće nisu imali ni telefone, a istraga se uglavnom svodila na rekonstrukciju kretanja Bonnie i Clydea.

“Kad smo se uključili u potjeru”, nastavljaju na stranici FBI-a, “par je već prešao osam država – kradući aute, pljačkajući banke i benzinske postaje, uzimajući taoce, ubijajući policajce i slučajne očevice.

Početak potjere

Njihovo kretanje je bilo toliko brzo i razorno da su se ubrzo u potjeru uključili naši agenti iz Dallasa, New Orleansa, Detroita, Kansas Cityja, Oklahoma Cityja, San Antonija, St. Louisa…”

Specijalni agent Lester Kindell imao je najvažniju ulogu u potjeri za bjeguncima u Louisiani i dijelovima Teksasa zajedno s teksaškim rendžerom Frankom Hamerom.

Bonnie Parker i Clyde Barrow upoznali su se u siječnju 1930. godine. O tome kako su se upoznali postoji nekoliko verzija, ali sve završavaju time da je to bila ljubav na prvi pogled.

Bonnie je imala 19 godina i bila je udana za tipa koji je služio zatvorsku kaznu zbog ubojstva. Ona je, prema opisu iz veljače 1934. godine koji je izdao FBI, bila djevojka sitne građe. Težila je samo 45 kilograma na 160 centimetara visine. Bonnie je kosu bojala kanom, bila je posebne crvenkaste boje.
Imala je plave oči i plavu kosu. Ožiljak od metka u lijevoj nozi blizu malog prsta te ožiljak od opekline na desnoj nozi od boka do koljena.

Jednom je bila uhićena, 1932. godine zbog krađe. Zadržali su je u zatvoru tri mjeseca te je puštena zbog nedostatka dokaza.

Bonnie je odrasla u siromaštvu u West Dallasu. Njezin otac umro je kad su joj bile četiri godine, a o djeci se kasnije brinula majka. Bonnie je bila dobra učenica. Isticala se u kreativnom pisanju, pa je čak pisala govore za lokalne političare. U rujnu 1926. godine, tjedan dana prije 16. rođendana, udala se za Roya Thorntona. Brak nije poživio, razišli su se dvije godine kasnije, ali nisu se nikad razveli.
Bonnie je na ruci imala vjenčani prsten kad je ubijena. Ali nema sumnja da je njezina ljubav života bio Clyde i zbog njega je krenula putem kriminala.

Postoje oprečne verzije o njezinoj ulozi u bandi: po jednoj je bila “mozak” organizacije i vješt ubojica, a po drugoj nikad nije zapucala, samo je pomagala Clydeu kojem je bila potpuno odana.

Mlada gangsterica

“Bonnie je uvijek nosila francusku kapicu”, rekla je istražiteljima jedna svjedokinja Peggy Moreland u travnju 1934. godine.

Ona se družila s kriminalcima jer je njezin suprug bio jedan od njih. U vrijeme razgovora već je bio u zatvoru osuđen na 32 godine.

Članovi bande

U bandi je bila općepoznata činjenica da je većinu ubojstava počinila ona. Znalo se da je bila stručnjak s pištoljem te da se obično vozila na zadnjem sjedalu automobila“.

Clydea je opisala kao zgodnog i uvijek dobro odjevenog, “a oboje su stalno bili u čizmama”. Clyde Champion Barrow rođen je u Teksasu. Odrastao je u siromašnoj obitelji, kao peto od sedmero djece.

Prvi put je uhićen 1926. godine i tada počinje njegova kriminalna karijera kao vođe Barrow bande u kojoj je bio i njegov stariji brat Marvin Buck i njegova žena Blanche. Specijalnost su im bile pljačke manjih dućana, ali i banaka, građana…

Ubrzo nakon što je upoznao Bonnie, Clayde je završio u zatvoru zbog pljačke. Pobjegao je pomoću pištolja koji mu je Bonnie prošvercala u zatvor, ponovno je uhvaćen i vraćen iza rešetaka. Pušten je u veljači 1932. godine kada počinje njihova zajednička dvogodišnja kriminalna turneja.

Članovi njihove bande stalno su se mijenjali. Ubrzo nakon što su krenuli, Bonnie i Clydeu pridružio se Wiliam Daniel Jones. Iskaz je dao godinu dana nakon druženja s njima.

“Kad smo stigli u Oklahomu, Clyde je ostavio Ford V-8 i ukrao V-8 Sedan u kojem smo nastavili putovanje. Tamo je Clyde Bonnie kupio kameru i fotografirali smo se. (Jones je identificirao slike). Odijelo sa širokim prugama (koje ima na slikama) ja i Clyde ukrali smo od krojača u Ft. Smithu u Arkansasu. Opljačkali smo krojača i ukrali mu sedam do osam odijela. Clyde je uzeo plavo odijelo, a drugo s prugama dao je meni. Ostalih šest odijela je bacio”, ispričao je Jones.

Opisao je istražiteljima kako je putovao s njima.

“Clyde je uvijek inzistirao na noćenju u turističkim kampovima ako je bilo hladno. A znali su njih dvoje spavati i u autu u blizini autoceste. Dok sam bio s njima, uglavnom smo putovali iz Teksasa, Oklahome, Missourija, Kansasa i vraćali se u Teksas. Clyde je jako volio svoju majku i često je navraćao u Dallas da bi je vidio.

S njima se moglo stupiti u kontakt samo preko majke ili Floyda Hamiltona. I to tako što bi, kad bi prolazili blizu doma Clydeove majke, Bonnie bacila bocu s porukom. U njoj je bilo napisano mjesto na autocesti na kojem ih se može naći”.

Početkom 1933. godine pušten je iz zatvora Clydeov stariji brat, Marvin Buck Barrow. On se sa suprugom Blanche također pridružio bandi. Krali su i pljačkali. Policija ih je lovila, ali bili su spretniji. No, u srpnju 1933. godine u sukobu s policijom u Iowi prvi put su ozbiljno pogođeni. U FBI-evom izvještaju na 15 stranica opisano je što se tog dana dogodilo:

Zasjeda u Iowi

“U pucnjavi su 19. srpnja 1933. bili policajci te Clyde i Buck Barrow, Hubert Bleigh, Bonnie Parker, Blanche Barrow. Marvin Barrow je tada ranjen. Svi su pobjegli. Banda je krenula prema Iowi.

Tamo su ih opet 24. srpnja presreli policajci. Ranjen je jedan policajac i jedan član bande. Marvin Barrow i njegova žena su uhićeni. Clyde Barrow, Bonnie Parker i Hubert Bleigh su pobjegli. Marvine Barrow je umro 29. srpnja.

Supruga Marvina Barrowa prebačena je u Platte City da bi se branila. 39 Colt 45 automatik pištolj i četiri Browning automatske puške, sve u vlasništvu države, oduzete su bandi. Vrijednost oko 1100 dolara. I dva pištolja vrijedna 50 dolara.“ Clyde i Bonnie nastavili su dalje.

Policija ih je opet presrela 22. studenoga 1933. Postavljena im je zamka u blizini Grand Prairie u Teksasu, ali opet su uspjeli pobjeći.

U prosincu su opljačkali nekoga građanina. A 16. siječnja 1934. godine uspjeli su osloboditi iz zatvora Eastham State Prisona u Teksasu pet zatvorenika, među kojima i Raymonda Hammiltona, osuđenog na više od 200 godina zatvora.

Pri bijegu ubijena su dva policajca. U travnju su naletjeli na dva policajca na autocesti u blizini Grapevinea u Teksasu i prije nego što su posegnuli za oružjem, ubili su ih.

I 6. travnja ubijen je stražar u Miamiju u Oklahomi. Kad su Bonnie i Clyde ubijeni 23. svibnja 1934. godine, na teret im se stavljalo 13 ubojstava.

“Zaprimili smo anonimni telefonski poziv. Žena je odbila reći ime i adresu, ali je otkrila da je Bonnie Parker s obitelji i da bi je se moglo pronaći u majčinu domu. Učinilo mi se to kao vic. Ali sjetio sam se da mi je Jimmy rekao da je Bonnie Parker trudna, pa sam kontaktirao kapetana Freda Kickmanna.

On me informirao da su mu rendžeri javili da je Bonnie Parker trudna šest ili sedam mjeseci, a budući da su se “aktivnosti” Clydea Barrowa posljednja dva mjeseca intenzivirale, nešto od toga moglo bi biti istina”, napisao je u FBI-evu izvještaju 5. svibnja 1934. godine

Posljednji izvještaj u dosjeu sastavio je F. J. Blake: “Barrow i Parker mrtvi – s obzirom na to da su Clyde Champion Barrow i Bonnie Parker oboje mrtvi, odvjetništvo Sjedinjenih Američkih Država zatvorilo je dosje. Closed. (Zatvoreno)”.

Obučeni u zaštitna odela, sa štitnicima za kolena i šlemovima, surferi se od podnožja Cerro Negro planine u Nikaragvi penju 726 metara ka vrhu da bi se spustili niz padinu vulkana na posebno konstruisanim daskama.

Cerro Negro je najmlađi vulkan u centralnoj Americi, aktivan od aprila 1850. godine. To je jedan od najaktivnijih vulkana u zemlji, a poslednja, 20. erupcija, bila je 1999. godine.

Međutim, Filip Sautan, vlasnik „Bigfoot“ hostela i turističke agencije koja je razvila ovaj ekstremni sport, tvrdi da su preduzete sve bezbednosne mere kako bi se takmičari zaštitili.

„Vulkan je vrlo aktivan“, rekao je on. „Ali, najveći rizik je zadobijanje povreda i ogrebotina u slučaju pada. Mi nudimo obilazak vulkana svakome ko je zaintersovan, i pritom nikakvo iskustvo nije potrebno. Omogućujemo turistima da iskuse nikaragvanski ruralni život, a tu su i planinarenje, divni pogledi, šetnje po aktivnom vulkanu, i naravno visok nivo adrenalina dok se takmičari spuštaju niz vulkan.“

Iako je obilazak vulkana prvi put počeo da se nudi pre samo četiri godine, „vulkan bording“ privukao je više od 10.000 učesnika.

Kako nisu imali nikakvih podataka o toj ‘instalaciji’, ostali su iznenađeni otkrićem. Ubrzo je postalo jasno da je lik Lenjina samo vrh sovjetske istraživačke baze, postavljene prije pola stoljeća, koju je prekrio snijeg i led.

Bista nekadašnjeg boljševičkog vođe, kažu iznenađeni znanstvenici, mogla se primijetiti iz daljine, a okrenuta je licem prema Moskvi. Tajna ledom okovanog Lenjina na Južnom polu sačuvana je punih 50 godina.

Naime, bistu je u snježnu pustoš, 878 kilometara od središta Južnog pola u tzv. nedostupni pojas, dovezla Treća sovjetska ekspedicija 13. prosinca 1958. godine. Sovjetski polarni tim sastojao se od 17 znanstvenika, a predvodio ih je profesor Jevgenij Tostikov.

Oni su na toj točki osim meteoroloških uređaja pokušali sagraditi uzletno-letnu stazu te su podigli i nastambu na čiji su krov i stavili bistu teoretičara i praktičara komunizma.

No, meteorološki uvjeti su bili nesnosni i Sovjeti su morali uskoro napustiti svoju bazu. Kako je vrijeme prolazilo, nastambu i ostale pomoćne objekte prekrio je snijeg i led, a napravilo se i malo brdašce na vrhu kojeg je stajao postament s Lenjinovom bistom.

KOMENTARI Komentiraj
Južni pol ???? | metropolis | 6.11.2008 10:07:26
Kakav južni pol?To je na Antarktiku ali ne na samom Južnom polu. Te 1958. godine tijekom druge Međunarodne geofizičke godine bio je čitav niz polarnih expedicija.Sovjeti su osnovali niz baza .Sovjetsku bazu na obali Mirni posjećuju i danski i američki brodovi.Sovjeti su te godine osnovali polarne baze:Vostok,Komsomolskaja,Oazis,Pionirskaja,Sovjetskaja,Poljus nedostupnosti(ovi to prevode kao nekakvi nedostupni pojas).Polarne stanice Pionirskaja,Sovjetskaja i Oazis bile su konzervirane i privremeno napuštene,Poljus nedostupnosti-potpuno napuštena.Komsomolskaja je radila samo tijekom ljeta tj.od listopada do travnja a Mirni i Vostok ostale su otvorene tijekom čitave godine,do danas.Ton ovog članka napisan je kao da je to bila nekakva tajna Sovjetska misija koja je to izgradila.Pa o tim stvarima i kod nas su novine naveliko pisale krajem pedesetih.ali to valjda nema na internetru,nije u Wikipediji i onda pojedinci pišu o tome kao o nečem tajasnstvenom i nepoznatom