- U veštičarstvo ste inicirani 1964. kada ste imali samo 16 godina. Možete li nam reći nešto više o razdoblju pre toga? O svom detinjstvu? Jeste li imali neke posebne parapsihološke sposobnosti i kako je vaša porodica na to reagovala?

Veliki uticaj na moja duhovna gledišta imalo je školovanje unutar ženskih samostana, posebno na sklonost ka ceremonijalnim ritualima. Najdraži ritual oduvek mi je bio ritual blagosljanja. Smatram da taj ritual ima sličnosti sa prehrišćanskom , verojatno egipatskom procesijom Bogu Sunca. Baza rimokatoličkog rituala/verovanja je transmisija hleba i vina u Boga, i to je jedan izvanredan i poseban čin koji nepobitno pomaže magičnoj praksi da ostane privlačna. Moje je detinjstvo blagoslovila majka umetnica i njezini očaravajući prijatelji. Međutim nisu svi majčini saradnici bili prijateljski nastrojeni prema deci. Ja sam bila nespretna, smetena devojčica i teško sam komunicirala sa drugima. Mogla sam da vidim auru koja bi mi rekla istinu o kontradiktornom značenju reči koje su obilato izlazile iz usta ljudi koji su se pretvarali da imaju dobre namere. Ovom želim da kažem da pojedinci koji su tražili duhovni napredak i uživljavali se u tu ulogu, nisu činili ništa više od razgovora o tome. Kada se dolazilo do stavljanja duhovnosti/dobrote u ovozemaljsku praksu činilo se da su izgubili mogućnost korištenja mentalnog kapaciteta i svojih ruku. Pretpostavljam da je sudbina pred mene postavila ovu poduku i primer čemu ne bi trebalo težiti.
- Kako ste se osećali nakon inicijacije? Možete li nam reći koliko čin inicijacije može biti dramatičan i što se zapravo dešava tokom čina?
Inicijacija u misteriju veštičarstva za mene je bila posebno, nadprosečno iskustvo. Odjednom sam primila sva tri inicijacijska stupena. Osećala sam se sjajno i imala sam tako puno pitanja o samom ritualu. U posljednjih četrdesetak godina imala sam prilike da se osvedočim o dejstvu inicijacije na druge. Uprkos mnogim sličnostima niko inicijaciju ne doživljava na jednak način. Inicijacija je simbolično odnosi na smrt i ponovno rodjenje. Smrt starih unapred postavljenih ideja koje umiru i postaju deo prošlosti, bez svesnosti koju inicijacija budi. Svaki inicijat je drugačiji i inicijaciju doživljava na individualan način. Postoji puno pisanih izvora koji govore o efektima inicijacije. Inicijacija ne može biti poništena.
- S obzirom na Vaše iskustvo, kako je inicijacija uticala na pojedince koji su kroz nju prošli? Da li su inicijacijom postali snažnije, potpunije osobe, svesnije vibracija svijeta?
Da inicijacija omogućava duhovnu promenu, koja može nastupiti istinskim pozivom, praksom i delovanjem inicijata.
- Da Vas citiram: “Smatram da Umeće nije za decu. Doista mislim da nije. Imala sam priliku i previše puta vidjeti odrasle ljude uznemirene nakon ulaska u svet vještičarstva.“ Možete li mi dati primer takvog iskustva i praktični savet oko stvari koje bi trebalo izbegavati?
Deo prakse u veštičarstvu jeste izvođenje rituala sa svesnom namerom i željom da se iskuse neobična stanja i realnosti bića. Inicijacija u veštičarstvo nije za svakoga i ne bi se smela olako shvatiti. Smatram da je krajnje neodgovorno u magične rituale uključiti decu ili labilne osobe. Međutim svi imaju pravo sudelovati u sezonskim slavljima i veselim potvrdjivanjima Drevnih Božanstava.

- Inicirani ste u egipatske misterije. Možete li nam o tome nešto više reći? Ako su naše informacije točne, upoznali ste Alexa Sandersa još kao dete, te ste ga ponovo sreli kad Vam je bilo 14. Alex se doima kao vrlo harizmatična osoba, i bilo bi vrlo zanimljivo čuti kakav je dojam Alex ostavio na Vas?
U egipatske misterije inicirana sam vrlo mlada. To sam iskustvo odlučila opisati u autobiografiji “Fire Child” – “Dete vatre“. Alex je bio redoviti gost u kući mojih roditelja kad sam bila dete. Godine 1945. moja majka i Alex su zajedno radili u farmaceutskoj kompaniji gde su postali dobri prijatelji. Moj otac, nasilan čovjek, nije voleo Alexa i redovno ga je oslovljavao sa “taj jadni slabić”, što je rezultovalo smanjenjem Alexovih poseta. Nakon očeve smrti majka je ponovo pozvala Alexa, koji je bio veštac, na jednu od svojih nedeljnih večernjih sedeljki. U običnom se društvu, van bajki, retko govorilo o vešticama bila sam više nego uplašena. Zamišljala sam ga kao ružnog, grbavog muškarca s bradavicama, a ni šiljati šešir me ne bi iznenadio. Bio je srednje visine, malo je ćelavio i imao je tople smeđe oči; u 35-oj Alex Sanders učinio mi se drevnim. Alex se pokazao kao šarmantna, prizemljena i vrlo produhovljena osoba. Svetac i ujedno veštac. Praktikovao je meditaciju, isceljivanje i bavio se humanitarnim radom, posebno sa slepima. Alex je bio harizmatik; čaroban čovek koji je uticao na ljude. Njegov humor, velikodušnost, duhovnost i toplina bili su izuzetni; što je često izazivalo zavist i predrasude među njegovim suparnicima. Njegova je pronicljivost bila neverovatna, a isceliteljske sposobnosti vredne poštovanja. Alex je uživao publicitet, iako je bio vrlo rezervisana i sramežljiva osoba. Alex je bio tipični mag i bio je vrlo skroman po pitanju vlastitih želja.
- S Alexom imate dvoje dece, Maju i Viktora, da li se i oni takođe bave veštičarstvom?
Ni Viktor ni Maja nisu imali želju da pristupe veštičarstvu. Maya je uspešna poslovna žena, a Viktor radi u svetu muzike. Oboje su proučavali duhovne pravce i sa tim u skladu i žive.
- Možete li nam reči osnovnu razliku između Gardnerove i Alexandrijske wicce? Što mislite o ceremonijalnoj magiji?
U pravom smislu riječi uživala sam u ceremonijalnoj magiji. Jednako sam uživala u radu sa prirodnom magijom i vještičarstvom . Uvijek sam poticala studente da uče o raznim magičnim sistemima. Nije neophodno ni preporučljivo kombinirati magične sisteme. Razlika između Aleksandrijskog i Gardnerovog vještičarstva je velika. Svaka grupa razvija individualne izraze i tehnike rituala i magije, međutim osnovni sigurnosni ključ i okultni zakoni odnose se na sav okultni rad.
- Da li još uvek imate koven? Da li još uvek podučavate ljude veštičarstvu?
Tokom više godine radila sam sa Starešinama Umeća iz raznih tradicija. Ritualna praksa u veštičarstvu donosi ispunjenje i neizmernu radost za sve nas. Mi delimo svoje znanje i prenosimo ga učiteljima koji rade u otvorenim i tajnim krugovima Boginje. Ljudi s kojima radim stari su 50 ili više godina, neki od njih pomalo mrzovoljni uskoro su se u potpunosti stopili s misterijem kroz humor koji je neizbježan kad se koven susreće u ljubavi i poverenju.
- Koliko su žive legende o drevnim bogovima i duhovima prirode na području gde sada živite?Jeste li imali kakvo zanimljivo iskustvo te vrste nakon preseljenja iz Londona?
Snowdonia je doista magična zemlja prepuna legendi. Više godina radila sam s vešticama s područja Welsa. Svaki je krug bez obzira na mesto fascinantan. Sada radim sa potocima, jezerima i stienama, od kojih svaki ima svoj duh ili ime koje je stari Wels poznavao. Jednom kad sam radila na jezeru sredinom noći za vreme punog meseca, ugledala sam potpunog stranca koji je povikao da je jezero u blizini „jezero Majke“. Znanje uvek dolazi onima koji žele znati.
- Možete li nam reći zašto je naslov Vaše autobiografije „Fire Child“ – „Dete vatre“? Koji su bili Vaši dojmovi za vrijeme promocije i da li je atmosfera bila magična? Da li su među posetiteljima bili samo wiccani i pagani ili su događaju prisustvovala i druga nevidljiva bića?
Prošle godine 2007. u Americi, srela sam mnogo iskrenih sveštenice i sveštenika koji su želeli znati prošlost Alexa i mene. Nisu se bojali postavljati najdelikatnija pitanja. Shvatila sam da oni imaju pravo znati i da imam odgovornost obznaniti svoj pogled na događanja. Pre toga kontaktiralo me nekoliko velikih izdavačkih kuća, međutim želela sam izdavača koji će razumeti da neću prodati dušu sklapanjem ugovora. Mogg Morgan je bio savršeni izdavač, hrabar, ljubazan i čvrst. Knjigu sam nazvala ‘Dancing with Destiny’. Mogg, čovek kojeg sam zamolila da knjigu objavi, predložio je drugi naslov za knjigu, ‘Fire Child’.Ovaj je naslov imao smisla s obzirom da je većina mojih magičnih iskustva imala veze sa elementom vatre. Promocija je bila zabavni događaj sa odličnom, veselom atmosferom. Utiske koje sam iznela na web-stranici takođe su bili puni šala. U osnovi, posetitelji su bili magovi, veštice i oni koji nisu bili inicirani, ali su želeli pročitati knjigu. Odlično iskustvo je bilo videti toliko mnogo prijatelja.

- Tokom 60-ih i 70-ih bili ste meta paparazza. Vaše fotografije su preplavile tabloide. Da li ste se osjećali kao slavna osoba i da li Vas je to pogađalo?
Nikad se nisam osećala kao slavna osoba, iako sam uživala u takvom tretmanu u vreme istupanja na veštičjim i paganskim skupovima. Alex je uvek uživao u pažnji javnosti s obzirom na to da je bio rođeni zabavljač. Ja nisam uživala u takvoj atmosferi i s vremena na vreme mi je medijska pažnja smetala, međutim Alex je bio uveren da je publicitet neophodan da se Umeće iznese u moderni svet.
- Postoji li neka čarolija za ovako dobar izgled? :)
Ne, ne postoji.
- Moram priznati da izgledate odlično. Da li je to zbog genetike ili životnog iskustva?
Hvala ti, verojatno je za izgled zaslužna genetika i nastojanje da se živi kvalitetno, pozitivno razmišlja i naravno puno smeha.
- Imate li kakav savet za mlade ljude s područja Balkana koji se interesuju za veštičarstvo?
Umeće se menja/evoluira, a moje je znanje ograničeno s obzirom na raznolike svetske prakse. Međutim, mudro je slušati unutrašnji glas kad se traži inicijacija. Ako postoji bilo kakva sumnja nemojte joj pristupiti.
Maxine, hvala Vam.

„Istorija muškosti u Evropi (1450-2000)” naziv je knjige Volfganga Šmalea, koja je predstavljena u subotu uveče u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Šmale je profesor savremene istorije na univerzitetu u Beču i bavi se istraživanjem ljudskih prava i studijama kulture. Autor je više knjiga, a ovo je drugo njegovo delo koje je izdavač „Klio” objavio i kod nas (prva je „Istorija evropske ideje” objavljena 2003).

Šmale je i predsednik Društva „Feliks Kanic”, koje razvija kulturnu, prosvetnu i naučnu saradnju između Srbije, balkanskih i zemalja nemačkog govornog područja, na tragu onih principa koje je u svom etnografskom radu primenjivao Feliks Kanic. Boravak u Srbiji iskoristio je ne samo da predstavi knjigu nego i da poseti izložbu „Sa Kanicom po Srbiji” koja je otvorena u Galeriji Narodnog muzeja u Kragujevcu.

U knjizi „Istorija muškosti u Evropi” Šmale prati rađanje modela „novog muškarca” tokom evropske renesanse kada je izmenjeno shvatanje biblijskog Adama i u središte interesovanja postavljen koncept „novog Adama”, odnosno „novog muškarca” koji označava početak opsežnih, novih socijalno-kulturoloških konstrukcija pojma muškosti.

Da počnemo od gorućeg pitanja: koliko je muškost danas u krizi?

Odgovor zavisi od toga na koju muškost mislite, jer danas postoji više opcija i nije svaka u krizi. Ako govorimo o tradicionalnom modelu muškosti, koji nazivamo hegemonim, a koji je počivao na neravnopravnosti polova, ta vrsta muškosti danas jeste u krizi. Površno gledano, često se čini da se ništa nije promenilo. Susrećemo se s tipom heroja, ratnika, mačoa, avanturiste, sportiste, maga, brižnog oca i partnera, radnika, zvezde, intelektualca… ali nijedan od ovih tipova nije obavezujući, niti reprezentuje većinu. Postmoderno „hibridno” društvo stavlja na raspolaganje neophodne ponude za ostvarenje, kao što su potrošačko društvo, zabavljačko, dokoličarsko. To je u istorijskom smislu novo i ne označava nikakvu preteću krizu muškosti, već pre istorijsku šansu.

U knjizi kažete da je „šezdesetosmaški pokret” bio preloman za napuštanje hegemonih koncepata muškosti?

Pod tim pokretom podrazumevam dvadesetak godina, od sredine pedesetih do sredine sedamdesetih prošlog veka, kada je postavljen temelj za razvoj demokratije koji je uzdrmao asimetrične odnose među polovima, pa samim tim i tradicionalni koncept muškosti. Telesna metaforika tog modela bila je razorena, seksualne norme koje su s njim bile povezane izgubile su značaj, njegova militantna srž je bila napadnuta i razgolićena. Najvažniji element pokreta 1968. u svetskim razmerama predstavljali su protesti protiv rata u Vijetnamu koji se mogu tumačiti kao deo demilitarizovanja poimanja muškosti koje takođe do danas nije dovršeno i nadalje traje.

Koliko je feminizam doprineo krizi tog modela muškosti?

Paradoksalno, feminizam je doneo slobodu ženama, ali je oslobodio i muškarce od tradicionalnog koncepta muškosti. Ali, dok su u ženskim pokretima formulisane pozitivno različite mogućnosti ženskosti, ponude orijentacije za muškarce su mnogobrojne, ali maglovite. Nove muške ponude orijentacije najpre su pripremljene u homoseksualnom pokretu. Novi mehanizam seksualnosti posle 1968. doveo je do povećanja prisutnosti ženskog tela u masovnim medijima. Reakcija na to je odgovarajuća prisutnost muškog tela. Delimično ili sasvim razodenuto, muško telo je u javnosti vizuelno prisutnije više nego ikada ranije. Mišićavo telo daje signal da onaj ko ga poseduje odgovara zahtevima muškosti. Ovaj fenomen bi trebalo posmatrati kao sociokulturnu reakciju na krizu muškosti.

Prvi ste predsednik Društva „Feliks Kanic” koje je, posle opsežnih priprema, osnovano prošle godine?

Zahvaljujući Kanicu, koji je u svoje vreme bio jedan od najboljih poznavalaca jugoistočne Evrope, znamo mnogo o Srbiji 19. veka. Naše društvo želi da pomogne mladim ljudima da otkrivaju Srbiju onako kako je to on činio, da pomognemo zatim mladim ljudima iz Srbije da putuju, istražuju i da ostave sve to u vidu umetničkog rada.

Kada mladi iz Srbije mogu da očekuju prve stipendije?Sledeća godina će biti prva u kojoj ćemo dati stipendije za putopisce i za naučna istraživanja. Imali smo dva konkursa, jedan za putopis, drugi za studijske boravke i stručna usavršavanja u oblasti istorije, istorije umetnosti, arheologije i muzeologije, i to je bio prvi korak. Sledeći korak je da sakupimo novac za stipendije, koje su, inače, namenjene za državljane Srbije, Austrije, Nemačke, Švajcarske i Bugarske, i da realizujemo te programe.

Gordana Popović

Madona: Žrtvujem se zbog ljubavi

Na pitanje novinara NIN-a da li ona, kao kraljica popa, može da zamisli kako se odriče prestola zbog ljubavi, Madona kaže:

- Mislim da je važno shvatiti da ćeš u ljubavnoj vezi, ili u ljubavi uopšte morati da se odrekneš nečega i da ćeš morati da činiš ustupke. Mislim da se i sama zaista žrtvujem zbog ljubavi. Smatram da se svako ko ima decu mnogo žrtvuje za njih, pa se i sama zbog njih odričem mnogih stvari bez kojih nekada nisam mogla ni da zamislim život. No, mi živimo u doba koje je drugačije od Edvardovog i Volisinog. On je bio čovek koji je odustao od svega toga zbog ljubavi, pa bi neko romantičan poput mene rekao: „Ah, biti toliko voljen…“

Kraljica popa uz osmeh kaže da nju niko nije tako voleo. A na pitanje da li se muškarci plaše moćnih žena, Madona odgovara:

- Kada žene poseduju neku moć a ne razumemo ih, moramo ih uniziti tako što ih proglasimo jereticima i spalimo na lomači, da tako kažem. To je neka vrsta arhetipa: kada ne razumemo žene ili smatramo da su previše uticajne, kažemo: „A, to je tako zato što je vračara…“

Sebe ne vidi kao feministkinju, već kao humanistu, ali priznaje da je moćna.

- Da, moćna sam, ali mislim da ljudi često pogrešno shvataju moju moć i plaše je se. Umesto da se pozabave time ili malo istraže ili pokušaju da me razumeju… – kaže Madona za NIN.

Slavoj Žižek: Pred nama je novi tip autoritarnog društva

Svjetski poznati i priznati slovenski filozof Slavoj Žižek komentirao je za Al-Jazeeru globalne promjene izazvane ekonomskom krizom, kao i perspektive aktualnih prosvjeda, prema kojima ne skriva simpatije:

“Ovaj današnji sustav je izgubljen. Izgubio je svrhovitost, automatski i legitimnost, stoga je sada ispred nas otvoreno polje”, rekao je, među ostalim, Žižek. “Držim da današnji svijet treba pravu alternativu. Biste li željeli živjeti u svijetu gdje su jedine alternative ili anglosaksonski neoliberalizam ili kinesko-singapurski kapitalizam s azijskim vrijednostima? Ako ništa ne poduzmemo, tvrdim da ćemo tako postupno otvoriti pristup novom tipu autoritarnog društva.

I zato u ovome što se događa u Kini vidim povijesnu važnost. Do sada je postojao jedan dobar razlog za kapitalizam: prije ili poslije, on bi donio i zahtjev za demokratizacijom… Sada smo dobili kapitalizam s azijskim vrijednostima, još učinkovitiji i dinamičniji od svojeg zapadnog uzora. Ali, ja ne dijelim nadu mojih liberalnih prijatelja, u stilu ‘dajte im deset godina i imat će nove demonstracije na Tiananmen Squareu’ − ne, brak između kapitalizma i demokracije je gotov” − kazao je Žižek.

Samo koji dan prije, on je u Guardianu objavio i svoja najnovija razmišljanja o prosvjedima, odnosno o krizi globalnoga kapitalističkog sustava. Pišući o mogućnosti da prosvjedi postanu sami sebi svrha, tj. da se “prosvjednici zaljube u sebe same”, poručuje da prosvjednici trebaju “biti početak, a ne kraj”, te upućuje na primjer s prosvjeda u San Francisku, gdje je jedan govornik u hipi stilu kazao: “Pitaju nas što je naš program. Mi nemamo program. Mi smo ovdje da bismo se zabavili.”
Opasan sustav
“Karnevali su sve jeftiniji − pravi test njihove vrijednosti je u onome što ostaje dan poslije, kako se naši životi mogu promijeniti”, konstatira Žižek. Također tvrdi da je Zapad zatvorio puni krug. “Problem nije korupcija ili pohlepa, problem je sustav koji vas tjera da budete korumpirani”, napisao je, primjećujući da nam nije samo dopušteno razmišljati o alternativama, nego smo i obvezatni na to.

“Nije rješenje Main Street umjesto Wall Streeta, nego u promjeni sustava u kojem Main Street ne može funkcionirati bez Wall Streeta”, ustvrdio je Žižek.
“Pred nama je dug put, i uskoro ćemo se morati suočiti s istinski teškim pitanjem − dakle, nije pitanje što ne želimo, nego u tome što mi želimo. Kakvo društveno uređenje može zamijeniti postojeći kapitalizam? Kakve nove lidere trebamo? Kakve institucije, uključujući sigurnosno-represivne?”, pita se Žižek.
Gandhijevski nasilnici
Na kritike po kojima su prosvjedi antiamerički, nasilni, socijalistički, gubitnički itd., Žižek odgovara da jezik prosvjeda može izgledati pomalo nasilan (kad se govori o “okupaciji” itd.), no “nasilni su u mjeri u kojoj je to bio i Mahatma Gandhi”. “Nazivaju ih i socijalistima − ali u SAD-u već postoji socijalizam za bogate…

Nisu komunisti, jer je komunizam kolabirao 1990., a upravo su oni komunisti koji su opstali na vlasti pokrenuli najsuroviji kapitalizam. Upravo je uspjeh kineskoga kapitalizma na komunistički način loš znak da se približava razvod između kapitalizma i demokracije. Jedini smisao tvrdnji da su prosvjednici komunisti jest u brizi za javno dobro, ugroženo od − sustava.

Odbijeni su kao sanjari, ali pravi sanjari su oni koji misle da stvari mogu unedogled ići ovako dalje, samo s nekim kozmetičkim promjenama. Prosvjednici nisu sanjari, oni su buđenje iz sna koji se pretvara u noćnu moru. Ništa ne uništavaju, ali reagiraju na sustav koji se postupno uništava”, piše Žižek.

“Prosvjednici se trebaju čuvati ne samo neprijatelja, nego i lažnih prijatelja, koji se pretvaraju da ih podržavaju, a ustvari se trude ‘razrijediti’ prosvjed. Na isti način dobili smo kavu bez kofeina, pivo bez alkohola, sladoled bez masti; moćnici će pokušati pretvoriti prosvjede u bezopasne moralističke geste.”

Žižek podsjeća na riječi Billa Clintona, bivšeg američkog predsjednika, koji je upozorio na to da prosvjednici “ne smiju biti samo protiv nečega, odnosno moraju biti za nešto specifično, jer bi netko drugi mogao ispuniti vakuum koji ste sami stvorili.”

“Razlog zbog kojega su prosvjednici izišli na ulice je u tome da su siti svijeta u kojemu je za osjećaj korisnosti bilo dovoljno recikliranje limenki, pomaganje dobrotvornih svrha s nekoliko dolara, ili kupovanje cappuccina od kojega jedan posto odlazi za rješavanje svjetskih problema”, primjećuje Žižek nagomilanu frustraciju.

Ali i upozorava, očito svjestan da bi se čitava priča mogla “ispuhati” i ostati na razini urbanog festivala: “Ono što treba pokretu otpora u ovom trenutku je brza promjena energije prosvjeda u set konkretnih, pragmatičnih zahtjeva.”

PRIREDIO HRVOJE PRNJAK

Već dvije godine muškarac sitne tjelesne građe tiho sjedi na klupi u parku. Pored njega prolaze ljudi, izgubljeni u svojim mislima. Jednog dana netko mu postavi pitanje. U tjednima koji slijede dolazi sve više ljudi, a pitanja je sve više. Govori se da je taj čovjek «mistik» te da je otkrio nešto što donosi mir i značenje u naše živote. Ovo zvuči poput priče, ali danas je taj čovjek, Eckhart Tolle, poznat diljem svijeta po svojem učenju o duhovnom prosvjetljenju snagom sadašnjeg trenutka.

Njegov prva knjiga, «The Power of Now» postala je međunarodnim bestselerom i prevedena je na 17 jezika. Prošlo je više od 20 godina otkako je Eckhart odgovorio na prvo pitanje na toj klupi u parku. I dok se njegova publika povećavala, njegova poruka je ostala ista: moguće je zaustaviti borbu u svom životu i naći radost i ispunjenje samo i isključivo u ovom trenutku.

* Možete li nam opisati svoje iskustvo duhovnog buđenja i naravno, možete li nam objasniti što je to duhovno buđenje? Da li se to dogodilo odjednom ili se radilo o postepenom procesu

TOLLE: Još od davnih vremena izraz buđenje koristio se kao neka vrsta metafore koja ukazuje na transformaciju ljudske svijesti. U Novom zavjetu nalazimo parabole koje govore o važnosti toga da čovjek bude budan, tj. da se ne uspava. Riječ Buddha dolazi od sanskrtske riječi budh, što znači «biti budan». Tako Buddha nije ime, konačno, niti osoba, već je to stanje svijesti. Sve to upućuje da su ljudska bića potencijalno sposobna živjeti u stanju svijesti u usporedbi s kojim se uobičajeno budno stanje doima poput spavanja ili sanjanja. Upravo zbog toga neka duhovna učenja koriste izraze kao što su «zajednička halucinacija» ili «univerzalna hipnoza» kako bi opisali uobičajeno ljudsko postojanje. Uzmite bilo koju povijesnu knjigu, a ja vam predlažem da započnete s proučavanjem 20. stoljeća i naći ćete da veliki dio povijesti naše vrste ima sve karakteristike koje bismo uobičajeno povezivali s noćnom morom ili nerazumnim halucinacijama.
Priroda duhovnog buđenja često je pogrešno shvaćena. Usvajanje duhovnih vjerovanja, vizije Boga ili nebeskih bića, sposobnost kanaliziranja, liječenja, predskazivanje budućnosti ili neke druge paranormalne moći; sve takve pojave imaju svoju vrijednost i ne treba ih odbaciti, ali niti jedna od njih po sebi ne ukazuje na duhovno buđenje osobe koja ih doživljava. One se mogu javiti kod osobe koja se nije duhovno probudila i one mogu ali i ne moraju pratiti stanje prosvijetljenosti.

Svakog jutra budimo se iz sna i iz naših snova ulazimo u stanje kojeg nazivamo budnim stanjem. Neprestani tok misli, od kojih se većina ponavlja, karakteriziraju uobičajeno stanje budnosti. Iz čega se to budimo kada dosegnemo duhovno buđenje? Budimo se iz identifikacije s našim mislima. Svaki pojedinac koji nije duhovno budan u potpunosti se identificira sa svojim mislima i pod njihovom je kontrolom, kontrolom neprekidnog glasa u glavi. Razmišljanje je prisilno; ne možete prestati, ili vam se barem tako čini. Ono također izaziva ovisnost: vi niti ne želite prestati, barem ne do trenutka kada patnje koje nastaju iz neprekidne mentalne buke ne postanu neizdržive.

U neprosvijetljenom stanju vi se ne služite mišlju, ona se služi vama. Mogli bismo gotovo reći da ste opsjednuti mišlju; to je kolektivna uvjetovanost ljudskog uma koja se proteže više tisuća godina u prošlost. Vi ništa ne vidite onakvim kakvo to doista jest, već sve postaje iskrivljeno i umanjeno mentalnim oznakama, koncepcijama, prosudbama, mišljenjem i reaktivnim shemama. Vaš osjećaj za identitet, za sebstvo smanjuje se na razinu priče koju neprestano ponavljate sami sebi u svojoj glavi. «Ja i moja priča»: vaš život u neprosvijetljenom stanju reduciran je upravo na to. A kada vaš život postane toliko reduciran, vi više nikada ne možete biti dugoročno sretni, jer vi više niste vi.

Znači li to da više ne razmišljate nakon što se duhovno probudite? Naravno da ne znači. U stvari, možete se mislima koristiti mnogo učinkovitije nego prije, ali vi shvaćate da u vašem Biću postoji dubina, vibrirajući živi mir koji je mnogo prostraniji nego li je to misao. To je svijest sama, a um koji razmišlja predstavlja samo jedan njen sićušan aspekt. Kod mnogih ljudi je prvi znak duhovne budnosti stanje kada odjednom postaju svjesni svojih misli. Oni postaju svjedocima svojih misli, recimo to tako. Oni se više ne poistovjećuju u potpunosti sa svojim umom i na taj način počinju osjećati da u njima postoji dubina za koju prije nisu niti znali.

Kod većine ljudi duhovno buđenje predstavlja postepeni proces. Rijetko se to dogodi odjednom. A kada se to ipak dogodi, obično je potaknuto silnom patnjom. To je svakako bio slučaj kod mene. Godinama su se u mojem životu izmjenjivala stanja depresije i akutne tjeskobe. Jedne noći sam se probudio u stanju intenzivnog straha, mnogo jačeg nego što sam ga ikada iskusio. Život se činio besmislenim, praznim, neprijateljskim. Postao je toliko nepodnošljiv da sam odjednom pomislio «Ne mogu više živjeti sa sobom.»

Ta se misao ponavljala nekoliko puta. Odjednom sam se odmaknuo od te misli, promotrio ju u obliku u kojem je postojala, i postao svjestan koliko je ta misao neobična. «Ako ne mogu živjeti sa sobom, onda zacijelo postoje dva ja; Ja i onaj Ego s kojim ne mogu živjeti.» I javilo se pitanje: «Tko je onda ‘Ja’ a tko je Ego s kojim ne mogu živjeti?» Na to pitanje nije bilo odgovora i svako je razmišljanje prestalo. U jednom trenutku postojala je potpuna unutarnja tišina. Odjednom sam osjetio kako tonem u vrtlogu energije. Uhvatio me silan strah i tijelo mi je počelo podrhtavati. Čuo sam riječi «Ne opiri se ničemu» koje kao da su bile izgovorene unutar mojih grudi. Osjetio sam kako sam bio uvučen u ništavilo. Odjednom je nestao sav strah i dopustio sam da padnem u to ništavilo. Ne sjećam se što se dogodilo nakon toga.

Sljedećeg jutra probudio sam se kao da sam se tek tada rodio na ovome svijetu. Sve se činilo svježe, prvobitno i intenzivno živo. Vibrirajući mir je ispunio cijelo moje biće. I dok sam tog dana šetao gradom svijet je izgledao kao da je tek sada nastao, u potpunosti lišen prošlosti. Bio sam oduševljen mirom kojeg sam osjećao iznutra i ljepotom koju sam promatrao vani, čak i usred najgušćeg prometa. Više nisam određivao i tumačio svoje osjetilne percepcije, gotovo potpuno nepostojanje mentalnog komentiranja.

Sve do današnjeg dana ja promatram i funkcioniram u svijetu na taj način; preko mira, a ne preko mentalne buke. Mir kojeg sam osjetio tog dana, prije više od 20 godina, nikada me nije napustio, iako je drugačijeg intenziteta.
U to vrijeme ja nisam posjedovao konceptualni okvir koji bi mi pomogao shvatiti što mi se dogodilo. Mnogo godina kasnije shvatio sam da je akutna patnja koju sam osjetio te noći zacijelo natjerala moju svijet da se povuče iz poistovjećivanja s onim nesretnim egom, patnjom «malog ja», koja je na kraju, samo izmišljotina uma. To povlačenje je vjerojatno bilo toliko potpuno da se ego koji je patio srušio kao da je iz igračke na napuhavanje netko izvukao čep. Ostala je samo moja prava priroda kao vječno prisutno «JA JESAM»; svijest u svom čistom stanju koje je prethodilo poistovjećivanju s oblikom. Možete to isto tako nazvati i čistom svijesti ili prisustvom.

* Čini se da je u vašoj životnoj priči postojao izvjestan odnos između intenzivne osobne patnje i prodora duhovnog iskustva. Vjerujete li da kod svih ljudi postoji ista vrsta povezanosti između osobne patnje i intenziteta koja je potrebna za duhovni napredak?

TOLLE: Da, čini se da je to točno u većini slučajeva. Kada ste zarobljeni u noćnoj mori, vaša motivacija za buđenjem bit će mnogo veća nego kod nekoga tko je zarobljen u relativno ugodnom snu. Na svim razinama evolucija se javlja kao odgovor na krizne situacije, prilično često čak i situacije opasne po život, kada se stare strukture, unutarnje ili vanjske lome ili više ne funkcioniraju. Na osobnoj razini, to često znači iskustvo gubitka bilo koje vrste; smrt voljenih osoba, prekid bliskog odnosa, gubitak imovine, svog doma, statusa, ili slom vanjskih struktura koje su u vašem životu predstavljale osjećaj sigurnosti. Kod mnogih ljudi bolest (gubitak zdravlja), predstavlja kriznu situaciju koja potiče buđenje. Kod ozbiljnih bolesti javlja se svijest o vlastitoj smrtnosti, najvećeg mogućem gubitku.

Mnogi ljudi koji žive u ovo naše doba gubitak osjećaju kao gubitak smisla. Drugim riječima izgleda da život gubi svrhu i više nema smisla. Gubitak smisla često predstavlja dio patnje koji dolazi s fizičkim gubitkom, ali se isto tako može dogoditi ljudima koji su dobili sve što im svijet može ponuditi, koji su ‘uspjeli’ u očima svijeta i odjednom shvatili da su njihov uspjeh ili vlasništvo isprazni i ne ispunjavaju ih. Ono što svijet i okolna kultura smatraju značajnim i vrijednim pretvara se u nešto isprazno i to onda ostavlja neku vrstu bolne nutarnje praznine, često popraćene velikom mentalnom konfuzijom.
Tu se javlja pitanje – kakva je točno veza između patnje i duhovnog buđenja? Kako jedno vodi drugome? Pogledate li pobliže prirodu ljudske patnje otkrit ćete da je osnovni sastojak u većini patnje smanjivanje osjećaja pojedinca za svoj ego. Na primjer bolest. Uslijed bolesti vi se osjećate manjim, više ne kontrolirate stvari, bespomoćni ste. Čini vam se da gubite svoju samostalnost, a možda postajete i ovisni o nekome drugome. Vaša veličina se smanjuje, figurativno govoreći. Svaki veći gubitak ima sličnu posljedicu: neki oblik koji je predstavljao značajan dio vašeg osjećaja o tome tko ste (osoba, vlasništvo, društvena uloga) rastvara se i napušta vas i vi patite jer ste se poistovjetili s tim dijelom i čini vam se da gubite sebe ili dio sebe. U stvarnosti, naravno, ono što osjećate kao smanjivanje ili gubitak svog osjećaja ega je razbijanje slike o tome čime sebe smatrate a koju ste čuvali u svome umu. Rastvara se upravo poistovjećivanje s oblicima misli koji su vam pružili vaš osjećaj sebe. Ali taj osjećaj sebstva je na kraju lažan i tek je mentalna izmišljotina. To je egoističan um ili ‘malo ja’ kako ga ja ponekad zovem.

Poistovjetiti se sa mentalnom slikom o tome tko vi jeste znači biti nesvjestan, biti duhovno neprosvijetljen. To neprosvijetljeno stanje stvara patnju, ali patnja stvara mogućnost buđenja. Kada se više ne opirete smanjivanju ega koje dolazi zajedno s vašom patnjom, svako igranje uloga, uobičajeno u neprosvijetljenom stanju, prestaje. Vi postajete skromni, jednostavni, stvarni. I, paradoksalno, kada smrti kažete ‘da’, jer upravo se o tome radi, vi shvaćate da je osjećaj ega nastao u umu zasjenio istinu o tome tko vi uistinu jeste, ne onu definiranu vašom prošlošću, već bezvremensku. I kada se rastvori sve ono što vi mislite da jeste, vi se povezujete sa silnom snagom koja postoji u biti vašeg vlastitog bića. Isus je to nazvao: «vječni život». U budizmu to se ponekad naziva «besmrtnim kraljevstvom».
No, znači li to da, ukoliko u svom životu niste iskusili intenzivnu patnju, vi ne možete dosegnuti buđenje? Prvo, činjenica da vas privlače duhovno učenje ili učitelj znači da ste već do sada prošli određeno iskustvo patnje i da je proces buđenja vjerojatno već započeo. Učitelj ili učenje čak niti nisu nužni da duhovno buđenje, ali će vam oni skratiti vrijeme. Drugo, cjelokupno čovječanstvo je već iskusilo nezamislive patnje, koje smo uglavnom sami sebi zadali, a njihova kulminacija bilo je 20. stoljeće sa svim svojim neizrecivim užasima.
Ta kolektivna patnja potakla je u mnogim ljudskim bićima spremnost na evolucijski skok, duhovno buđenje. Mnogim danas živućim pojedincima to znači slijedeće – oni su dovoljno propatili. Daljnje patnje nisu potrebne. Kraj patnji, to je također i bit svakog istinskog duhovnog učenja. Budite zahvalni da vas je vaša patnja dovela do ove spoznaje – ja više ne trebam patiti.

* Vaše učenje o «snazi sadašnjeg trenutka djeluje tako jednostavno. Je li to uistinu naš primarni duhovni zadatak, u potpunosti se baviti sadašnjim trenutkom?

TOLLE: Poistovjećivanje s mislima i emocijama koje prate te misli stvara lažni osjećaj ega nastao u umu i uvjetovan prošlošću – «malo ja» i njegova priča. To lažno sebstvo nikada nije sretno ili ispunjeno zadugo. Njegovo uobičajeno stanje je stanje nemira, straha, nedostatnosti i neispunjenja. Ono kaže da traži sreću, a ipak neprestano stvara sukobe i nesreću. U stvari, njemu su potrebni sukobi i «neprijatelji» kako bi održavao osjećaj odvojenosti koji osigurava njegov neprekidni opstanak. Pogledajte sve te sukobe među plemenima, narodima i religijama. Njima su potrebni njihovi neprijatelji, jer oni omogućuju osjećaj odvojenosti o kojem ovisi njihov kolektivni egoistični identitet. Lažno sebstvo živi uglavnom preko sjećanja i anticipacije. Prošlost i budućnost su njegove glavne brige. U najboljem slučaju sadašnjost predstavlja sredstvo da se dođe do cilja, odskočnu dasku za budućnost, jer budućnost nudi obećanje ispunjenja, spasenja u bilo kojem obliku. Jedini problem je to što budućnost nikako ne dolazi. Život je uvijek sada. Što god se dogodilo, što god doživljavate, osjećate, mislite, činite, to je uvijek sada. To je sve što postoji.

I ako vi neprestane propuštate to sada, opirete mu se, odbijate ga, pokušavate od njega pobjeći, pretvarate ga u sredstvo za postizanje cilja, u tom slučaju vi propuštate bit svoga života i zapeli ste u svijetu snova i slika, koncepata, oznaka, tumačenja, prosudbi; sve je to uvjetovani sadržaj vašeg uma za kojeg vi smatrate da predstavlja «vaše sebstvo». I vi ste na taj način isključeni od punine života koja jest «kakvoća» ovog trenutka. Kada niste u skladu s onim što jest, vi niste u skladu sa životom. Vi se borite kako biste dosegli točku u budućnosti u kojoj postoji veća sigurnost, živost, obilje, ljubav, radost… nesvjesni da te stvari sačinjavaju bit onoga što vi već jeste. Sve što se traži od vas da biste pristupili toj biti jest da sadašnji trenutak učinite svojim prijateljem.
I vjerojatno ćete shvatiti da ste veći dio svog života sadašnji trenutak pretvarali u neprijatelja. Vi mu niste rekli «da», niste ga prigrlili. Vi niste bili u skladu sa sada i tako se život pretvorio u borbu. To se činilo tako uobičajenim, jer svi oko vas žive jednako tako. Začuđuje slijedeće. Život, velika inteligencija koja vlada cjelokupnim svemirom, upravo on pruža vam podršku kada mu kažete «da».

Gdje je život? Ovdje. Sada. «Bivanje» sadašnjeg trenutka. Sada se isprva čini tako malenim, kratki odsječak vremena između prošlosti i budućnosti, a ipak je u njemu sakrivena cjelokupna životna snaga. U trenutku duhovnog buđenja vi se budite u puninu, živost i isto tako svetost sadašnjeg trenutka. Niste bili tu, spavali ste, a sada ste prisutni i budni.

Tajna buđenja je bezuvjetno prihvatiti ovaj trenutak onakvim kakav on jest. Neki ljudi to čine jer više ne mogu podnijeti patnju koja dolazi s neprihvaćanjem «bivanja» ovog trenutka. Oni su gotovo prisiljeni na buđenje. Drugi su dovoljno patili i spremni su dobrovoljno prigrliti sadašnji trenutak. Kada postanete prisutni na ovaj način, sve prosudbe, oznake i koncepti vašeg uma više uopće nisu toliko značajni, budući da u vama i kroz vas sada djeluje veća inteligencija. A ipak, um sada možete koristiti veoma učinkovito i kreativno kada je to potrebno.

(Deo intervjua preuzet iz časopisa ,,Svetlost)

- Haha, definitivno moraju biti mlađi od mene i imati dobar glazbeni ukus, a moji sadašnji članovi to jesu i vole Motörhead!

Nisam volio Blur

Na zadnjem albumu “Your Future Our Clutter” pjevate o doktorima, bolnicama, bolestima… nadam se da je to bio samo jedan crn period i da je vaše zdravlje ok, te da još nećete u glazbenu mirovinu?

- Taj album sam radio kada sam slomio kuk pa sam često boravio u bolnici. Bio sam u invalidskim kolicima, te na tabletama protiv bolova i pjesme su nastajale tijekom mog oporavka.

Na tom albumu obradili ste i pjesmu Wande Jackson “Funnel of Love” iz 1961. Poput vas, i Wanda je dugovječna pjevačica, a nedavno je revitalizirala karijeru odličnim albumom “The Party Ain’t Over”.

- Za Wandu sam prvi put čuo prije nekoliko mjeseci, kad joj je Jack White producirao album, no sviđa mi se ta ploča i zainteresiralo me kako bi ta pjesma zvučala u našoj verziji.

Surađivali ste i s Gorillaz na njihovom albumu “Plastic Beach”, čak ste i nastupali zajedno na prošlogodišnjem Glastonbury festivalu. Mnoge je iznenadila vaša spremnost na suradnju s Damonom Albarnom, budući da niste nikada bili fan Blura i uvijek ste isticao kako je Oasis bolji bend?

- Točno, nisam volio Blur, ali dobar sam s Damonom Albarnom, iako se nismo puno družili, samo smo snimili pjesmu zajedno. Nastupao sam s njima ne samo u Glaston-buryju, već i na još nekoliko koncerata.

Kakav je trenutni status benda Von Südenfed koji ste osnovali zajedno s članovima benda Mouse on Mars? Namjeravate li ponovo snimati zajedno?

- Da budem iskren, nisam o tome razmišljao. Koliko znam, oni sada dosta sviraju, sreo sam ih u Berlinu prije nekolikom mjeseci i znam da su poslije svirali u Japanu. Obojica su u međuvremenu postali očevi, tako da trenutno imaju i neke druge obaveze.

Najbolji bend
Bili ste omiljeni bend Johna Peela i sa 24 pojavljivanja u njegovim radijskim emisijama držite apsolutni rekord na BBC-u. Je li istina da Johnu Peelu niste otišli na sprovod?

- Točno je, no nisam bio niti pozvan na njegov sprovod. Mi nismo bili tako bliski prijatelji, tu i tamo bi mi poslao razglednicu, otprilike svakih šest mjeseci, i to je bilo sve naše druženje.

U vašoj autobiografiji “Renegade” naišla sam na podatak gdje ste priznali kako se divite Johnnyju Cashu. Ima li još neki bend ili glazbenik koji vas je inspirirao?

- Zapravo nemamo uzora, The Fall je nastao zato što nisam imao što slušati (smijeh).

Koji je po vama najbolji manchesterski bend svih vremena?

- Hm… morao bih razmisliti… Freddie and the Dreamers možda. A tvoj?

Vjerojatno The Smithsi i James…

- Znaš, nikad nas zapravo nisam doživljavao kao manchesterski bend… zapravo čekaj, napiši da su najbolji manchesterski bend The Worst! Da, oni su bili odlični, pogotovo u ranim danima.

Poznato je da ste veliki fan nogometnog kluba Manchester City koji je prvi put u povijesti izborio nastup u Ligi prvaka sljedeće godine. Jeste li ponosni na taj uspjeh?

- Moram priznati da ne prepoznajem više Manchester City otkad ih je kupio kupio šeik Mansur bin Zayd i otkad imaju toliko puno novaca. Mislim da nije dobro da se The Fall povezuje s nogometnim klubom, mislim da smo mi iznad toga.

Ne voli more
Prošle ste godine na jednom festivalu bocama gađali bend Mumford & Sons, nadam se da na Terraneo festivalu nećete bacati boce na bendove koji vam se ne sviđaju?

- Što, zar i oni sviraju tamo?! Zagrijavali su se u šatoru do našeg, nisam znao tko su, ali zvučali su kao dosadan irski folk bend… A je li Terraneo dobar festival?

Ovo je prva godina da se održava tako da još ne znam kakav je. Ali na obali je, pa ako volite more…

- Pa baš i ne osobito, ali obećavam da neću nikoga gađati bocama (smijeh)!

r: Lana Bunjevac

Prije nekih sedam godina vozila sam s napornog cjelodnevnog snimanja u Zagrebu do ljetne pozornice u Opatiji da bih vidjela i čula Henryja Oluseguna Olumida Adeola Samuela, jednostavnije znanog kao Seala. Moj tadašnji dečko vrtio je očima na samu ideju takvog napora zbog nekog tko je, kako su on i njegovi prijatelji iz ureda tvrdili, doživio i preživio svoj klimaks kao umjetnik, i sad “s razlogom nastupa samo po malenim ljetnim pozornicama na opskurnom Mediteranu”.

Bolila me neka stvar za muške teorije. Bilo je jasno kao bijeli dan: bili su ljubomorni. Seal je super pjevao, imao je onaj hit iz “Batmana”, imao je onih nekoliko plesnih stvari na koje smo se razvaljivali po partyjima u kasnim devedesetima, i čiji će me taktovi uvijek podsjećati na sladak miris talijanskog znoja u nakrcanim betonskim kvazidiskotekama po moru i jeftine sintetičke droge. No, Sealova muzika nije bio samo kolačić “madeleine” koji me vraćao u bezbrižne studentske dane kad je “Get it together” bila moja plesna himna i kad sam uz “Crazy” dočekivala dosadnu zoru. Ma kakvi. Seal je bio prokleto seksi. Seal je bio BOG seksa. Ogroman, taman i tajanstven, s fantomskim pričama koje su kružile oko njegovih ožiljaka na licu (prema jednoj urbanoj legendi, zadobio ih je u afričkim plemenskim ritualima, iako su u stvarnosti posljedica specifične bolesti kože lica), uvijek besprijekorno sređen, no nimalo homoerotičan i začuđujuće prodornog vokala, bio je idealan kandidat za mokre snove malo sofisticiranijih šminkerica, onih koje nisu voljele boy bendove, Kašinu i Britney Spears.

Dakle, dok mi je tadašnji dečko pravio društvo tog ljeta u Opatiji, stalno me podsjećao kako je to dokaz njegove neviđene ljubavi.

“Sjećam se tog koncerta”, rekao mi je prošli tjedan sam Seal, s osmijehom u glasu. “Sjećam se da ni tu malenu pozornicu o kojoj vi govorite nismo uspjeli napuniti!” “Ma kako? Pa bili ste dupkom puni! Ni igla nije mogla stati!”, tvrdila sam ja. “Da, da, sjećam se da sam paničario i razmišljao što da učinimo, no organizatori su ostali prilično hladnokrvni. Rekli su mi: ma, ne brinite, Hrvati su vam takvi, usporeni, oni kasno pale. Karte će se početi prodavati kasno popodne, kad ekipa odluči da im se da ustati iz kreveta i otići na koncert. I stvarno je tako bilo! Na kraju smo bili prepuni!”

Seal ni ne zna da je dijagnosticirao najvažniju političko-socijalnu boljku mojih sugrađana: lijenost. On govori bez ustezanja o svojim strahovima da neće uspjeti napuniti relativno mali koncert u Hrvatskoj. Arena je neusporedivo veći zalogaj. Na pitanje boji li se tog koncerta, jednostavno kaže: “Ničega se ne bojim. Veselim se.” Ničega se ne bojim, tim glasom, o Bože, čak i preko telefona osjećam trnce. Možda je to placebo, ali ne mogu da se ne sjetim tog lipanjskog dana u Opatiji kad je Seal došao na scenu i počeo pjevati kao da je maltene na Wembleyju, tom snagom, tom energijom. Karizmatik, bez greške. Čak je i moj tadašnji ostao zaprepašten. Frajer roka.

Predgrupa Sealu, s kojim je tada svirao neki bend iz Italije, bio je Damir Urban. Kako mi je Dado danas frend, pitam ga kako je bilo svirati sa Sealom. Dado politički korektno kaže: “Pa ono, vrlo pristojan i vrlo pristupačan tip. Vrlo normalan. Nije imao nikakvih posebnih zahtjeva, koliko se sjećam. Pitao me samo ima li neko lijepo mjesto gdje s ekipom može otići popiti piće.” No, jedan drugi muzičar malo je okrutniji. Tvrdi da ga ne čudi što je Seala zanimalo mjesto za izlazak jer je hedonist i zapravo najmanje od svega zainteresiran za glazbu. Tvrdi da je Seal davno odlučio uživati u životu i ne opterećivati se muzikom. Sviranje po klubovima, a ne stadionima, i reciklaža starih hitova, kaže moj frend, očito su svjesna odluka. Pitaj ga za Trevora Horna, s njim je napravio najveće hitove, a nakon razlaza s njim, stao je i ostao na jednome mjestu.

“Ne mislim da je to istina”, kaže Seal. “Moj najveći hit bila je pjesma ‘Killer’, s Adamskim. To je ujedno i pjesma koja me lansirala, koja me učinila svjetski poznatim. Horn nema veze s tim, to je bilo puno prije njega.” “Dobro, ali, s Hornom ste napravili sve ostale pjesme s hit-ljestvica, posebice je bio popularan album ‘Seal’ iz 1991. godine?” “Svejedno”, ostaje on tvrdoglav, “to nije ono što me učinilo onim što sam danas.”

Hmmm, Seal, tako blag, tako pošten, veliki prorok ljubavi i tolerancije u svojim stihovima, očito je tvrdoglav po pitanju toga kome duguje svoju karijeru. Odlučim biti vrlo izravna, ionako naš razgovor cijelo vrijeme prisluškuje njegova agentica (prokleta bila!). “Neki zlonamjernici tvrde da vas je veza s Heidi Klum kastrirala kao umjetnika.” Tišina. Hm. Možda sam pretjerala? Možda sam ljubomorna, uspijem se zapitati dok Seal traži odgovor na ovu pokvarenu podvalu. Heidi Klum je fakat bomba. Ipak, ljudi koji razumiju glazbu vide u tome glavni problem njegove karijere. Ono, seks simbol pod miškom, i to ne bilo kakav: ludo ambiciozan, uspješan, poduzetan, žena koja je od Seala samca, koji je po vlastitom priznanju godine prije braka “proživio dovoljno ludo za nekoliko života”, uspjela napraviti svoju pratnju, koja pjeva slatkaste duete na Victoria Secret revijama.

“Razumijem da mnogi umjetnici tvrde kako najbolje stvaraju iz tuge i očaja. Razumijem i da za umjetnost i rock’n’roll mnogima treba autodestrukcija, divljanje, sloboda. Ali ja nisam slijep i gluh za život oko sebe zato što sam pronašao ljubav svog života. Osluškujem što se događa u životima drugih. No, eto, priznajem, ljubav je moja najveća inspiracija. Zašto bi to bilo nešto loše, nešto sramotno?”

Vjerujem da je zaista tako jer su Heidi i Seal poznati po tome da sve rade zajedno. Nastupaju, pjevaju, putuju, pripremaju reality show, snimaju reklame, poznati su i po tome da sveke godine obnavljaju bračne zavjete. Seal je više od seks simbola. On je besramno romantičan. Heidi je zaprosio u igluu. Piše joj pjesme. Zaljubio se u nju kad je bila trudna s drugim čovjekom (kasnije je usvojio to dijete, kćerkicu Leni).

“Koliko vas je brak promijenio kao osobu i umjetnika?” “Puno, naravno. Sve se to reflektira u muzici, ali nisam se zatvorio prema svijetu zbog toga.” “Znate li da su žene moje generacije bile lude za vama?” “Znači li to da više niste?” Opa. Touché. “U redu. Priznajem. Cover vašeg albuma ‘Seal IV’, gdje pozirate goli uz bijelu pozadinu jedan je od najomiljenijih covera većine mojih prijateljica. Seksi ste. Potencirate li to namjerno?” Seal se nasmije. Duboko, prodorno. Kladila bih se da je izvježbao zavođenje preko telefona. No, kunem vam se da je to ništa, mala beba prema tome kako zavodi na pozornici. Tu je doista najjači. Čist, siguran u sebe, očito trijezan (uvijek čudo kod tih svjetski poznatih faca), savršeno u kontroli svog tijela i glasa, savršeno estetski uklopljen u prostor.

“Laska mi ta titula seks simbola, ali ne mogu reći da je moj imidž podređen tome. Ne koncentriram se na to. Ne trudim se biti seksi, to hoću reći.” Ne trudi se vraga, to ću vam JA reći. “Uvijek izgledate fantastično sređeno. Koliko je to bitno za muzičara, da je tako vizualno usklađen?” “Ma, to nije svjesno smišljena stvar, to je način života. Ja se doista tako odijevam. To sam ja. Nema razlike između Seala na sceni i Seala izvan scene. Inspirira me život, inspiriraju me ljudi. To se čuje u mojoj glazbi, to se vidi, valjda, i na meni.” “Vaša je karijera doista bogata hitovima. ‘Future Love Paradise’, ‘Killer’, ‘Crazy’, ‘The Beginning’, ‘Bring it on’. Svi smo uz njih plesali. Idealne su za remix, za partyje, ali i za chillanje, za koncerte, za akustičnu izvedbu. Sjećam se da ste na jednoj dodjeli MTV nagrada pjevali ‘Crazy’ samo uz akustičnu gitaru, i da sam pomislila: ovaj čovjek glasom može pomicati planine. Unutar ljudi, mislim. Posebice žena.” “Što da na to kažem. Hvala.” “Koje ćete od tih pjesama izvesti u Areni?” “Sve, naravno.” “A koja za vas ima posebno značenje?” “’Kiss from a rose’.” “Zašto?” “Neka to ostane moja tajna. Ali, sve, zapravo. Sve te pjesme su mi silno bitne, i, baš zato što su plesne, znam da svatko tko će biti na tom koncertu ima neku svoju posebnu uspomenu uz njih. A vi?” “Neka to ostane moja mala tajna”, replicirala sam.

Mora mu se priznati, zavodljiv je. Heidi je jedna sretna žena. Tvrdi da je odlučno vjeran, baš zato što se iživio. Ima li taj tip manu? Pitam hoće li Heidi biti s njim u Puli. Još se ne zna. Kaže mi moj frend muzičar kako je to poražavajuće, da se jednog glazbenika pita za ženu. Nisam sigurna mogu li se složiti s njim. Čini mi se da je moj frend davež. Ovaj tip je doista svjesno, nakon što je nastupao niz godina po klubovima u Velikoj Britaniji, ali i na Tajlandu, nakon što je dosegao svjetsku slavu i odradio gomilu turneja, odlučio malo stati na loptu i uživati u obiteljskom životu, odrađujući savršeno profesionalno i velike i male koncerte.

Ovaj tip je i dalje zavodnik, nije se raspao od droge, nije podbuo, koncert se sigurno neće otkazati, i koncert će, posve sigurno, biti fantastičan. Sudeći prema mom iskustvu, zavest će svaku i posljednju ženu u publici, i onda otići doma Heidi. Prokleta sretnica. Pitam nagluplje od svih pitanja. “Veselite li se Hrvatskoj?” “Apsolutno”, kaže. “Ovo mi je već četvrti put u vašoj zemlji, i obožavam je, pogotovo more.” Kunem vam se, mogu čuti kako se bijeli zubi otkrivaju u savršeno razoružavajući smješak. U tom trenu javlja se agentica. “To bi bilo to, hvala vam, Jelena.” Prokletnica. Razmišljam što bi moj bivši i moj frend muzičar i i Dado Urban i moj muž rekli na Seala danas. Pristojni roker, koji je u pop uveo u plesnu muziku, ili u plesnu muziku tipičnu pop baladu, dajući joj lagodnost i oslobađajući je od histeričnog ritma dancea, čovjek koji pjeva iz dubine utrobe, poput Amy Winehouse, ali je čist i ispravan kao suza, frajer je i pol. Ako želite biti zavedene, otiđite u Pulu.

Globus
(Piše: Jelena Popović Volarić)

Kаo inspirаcijа Stevаnu Pešiću dа nаpiše ovu drаmu, poslužio je istiniti intervju koji je 1899. godine nаučnik Nikolа Teslа dаo zа čаsopis „Besmrtnost“ u svojoj lаborаtoriji u Kolorаdo Springsu. Intervju pokrivа rаzne od teme od ishrаne do Univerzumа i sve bi bilo sаsvim obično dа Teslа nije „ukinuo“ vreme i prostor. Posle ovаkvog „putovаnjа“ novinаr više nikаdа neće biti isti, а ni mi.

INTERVJU TESLE SA DŽON SMITOM

NOVINAR: Gospodine Teslа, stekli ste slаvu čovekа koji se umešаo u kosmičke procese. Nedаvno ste preplаšili dobre ljude tvrdeći kаko vibrаcijаmа možete preseći Zemlju kаo jаbuku nožem. Ovde u Kolorаdu Springsu stvorili ste munju; čovek do sаdа to nije učinio. Nebo seku hiljаde munjа i hiljаde gromovа udаrаju u plаninske vrhove. Tlo podrhtаvа, а životinje i ptice beže u divljem strаhu. Zаhvаljujem vаm nа ljubаznosti što ste pristаli dа se sklonimo u ovu kuću; tu se osećаm bezbednim. Moje ime je Džon Smit i novinаr sаm u “Biltenu Besmrtnosti“. Urednik togа listа je gospođicа Emili Dikinson, а direktor gospodin Bolt Bitmen.

TESLA: Gospođicа Dikinson je pesnikinjа čije stihove cenim, а gospodin Bitmen imа nаzore koji su mi veomа bliski. Redovno čitаm vаš list, i dа bi ovаj rаzgovor tekаo lаkše i brže ukinućemo vreme i prostor.

NOVINAR: Čudo je evo već u početku! Ko ste vi, gospodine Teslа?

TESLA: To je prаvo pitаnje, gospodine Smit, i jа ću se potruditi dа vаm dаm i prаvi odgovor nа njegа.

NOVINAR: Kаžu dа ste iz zemlje Hrvаtske, iz krаjа zvаnog Likа, gde zаjedno sа ljudimа rаste drveće, kаmen i zvezdаno nebo. Kаžu dа vаm je
zаvičаj selo koje nosi ime po gorskom cveću, i dа je kućа, u kojoj ste se rodili, pored šume i crkve.

TESLA: Zаistа, sve je tаko.

NOVINAR: Stub kuće je bilа mаjkа. Imаlа je zlаtne ruke. Njenа bаštа se prvа zаzelenilа, i njeno žito nаjpre vlаtаlo. Tkаlа je nаjbelje plаtno i vezlа nаjlepše vezove u krаju. Vreme je znаlа po ptičjem letu, а po trаvi gde će poteći izvor. Pred oluju je brаlа u polju iglice gromа i tаko sprečаvаlа nesreću i vаtru. Pesme koje je onа slušаlа kаo dete, pevаlа je svojoj deci ili je smišljаlа nove.

TESLA: Bilo joj je šezdeset godinа i, šаle rаdi, vezivаlа je tri svoje trepаvice. Zаr to nije čudesno?

NOVINAR: Zаdivljujuće je kаko izvesni ljudi imаju roditelje kаkvi su donekle i oni sаmi.

TESLA: Seme biljke morа pаsti nа pogodno tlo, i trebа gа zаlivаti, negovаti i čekаti dа iznikne i olistа. Tаko je i sа svаkim čovekom ili bićem koje imа ljudsko obličje.

NOVINAR: Znаči li to dа tаkvo obličje nije uvek i znаk dа je neko čovek?

TESLA: Jа sаm se mnogo putа uverio u to.

NOVINAR: Gospodine Teslа, jedаn pesnik je govorio o svemirskom brodu, koji se spustio u Smiljаnu i čestitom seoskom svešteniku i njegovoj ženi ostаvio muško dete, koje su oni nаzvаli Nikolа.

TESLA: Pesnici bolje tumаče pojаve ovogа svetа od drugih ljudi.

NOVINAR: Pre nego što će se to dogoditi, nаd Likom se pojаvio meteor, svetionik zvezdаnom brodu.

TESLA: Tаj meteor je opisаo i moj otаc. On gа nаzivа usijаnim nebeskim telom.

NOVINAR: Ako je jedno dete tаko rođeno, zаr nisu i svа decа nebeskog poreklа?

TESLA: Vаsionа je bilа kolevkа prvih ljudi. Iz nje su potom izlаzili jedino oni što će nešto stvoriti i učiniti zа ljudski rod.

NOVINAR: Kojа su decа iz te kolevke?

TESLA: Bili Šekspir, Leonаrdo dа Vinči, onаj momаk Amаdeus. Nаrаvno, imа ih još.

NOVINAR: Prvi je pesnik, drugi slikаr i nаučnik, treći kompozitor.

TESLA: Svi oni su sаmo rаzličite mаnifestаcije istog Duhа.

NOVINAR: Jesu li i oni prispeli nа Zemlju svemirskom letelicom?

TESLA: Bilo je i tаkvih koje su gurnuli dole. Ali ne brinite zа njih. Oni su kаo mаčke: dočekаju se nа noge mаkаr ih bаcili sа poslednjeg sprаtа “Vаldorf-Astorije“.

NOVINAR: Dok smo posmаtrаli kаko blešte munje i slušаli kаko tutnje gromovi, rekli ste: “To je kаo u ‘Luči Mikrokozmа’, kаdа Lucifer nа čelu milionske vojske poleće u Nebo! “

TESLA: U Luciferа su svi bili zаljubljeni. Ni onаj što je leteo umnim krilimа, nije mu odoleo.

NOVINAR: Je li i on iz vаsionske kolevke?

TESLA: Jeste. Čujem dа se moji Srbi nešto žаle. Štа im nedostаje? Imаju Vlаdiku i mene, ono što je vrhunsko nа Zemlji: Poeziju i Nаuku.

NOVINAR: Ko su, zаprаvo, Srbi?

TESLA: Posredničko pleme među nаrodimа, trgovci sunčаnom energijom nа Zemlji. Robа im dаnаs slаbo ide, pа su se zаbrinuli.

NOVINAR: Vrаtimo se vаšem životu. Školovаli ste se u Grаcu, studirаli u Prаgu, službovаli u Budimpešti i Pаrizu. Zаtim odlаzite u Ameriku.

TESLA: Amerikа je spirituаlno tlo, zbog togа sаm došаo i ostаo ovde. Nаkon revolucije Lenjin me je pozivаo u Rusiju, аli jа sаm zаhvаlio i odbio. Rаzlog zа to nije što sаm slutio štа će se tаmo zbivаti. Rusijа je letnje podne zаsićeno tаmnim energijаmа koje bi ometаle moj rаd. Amerikа je svetlo prolećno jutro.

NOVINAR: Ne rаzumem vаs, gospodine Teslа.

TESLA: Nа ovoj plаneti postoje krаjevi koji su izvor negаtivnih duhovnih energijа, i oni koji to nisu. Amerikа je krаj sа pozitivnim energijаmа ( Jack987: bila je u to doba. Danas, 110 godina kasnije, tamo je sasvim suprotna energija). Ponekаd, noću, vidim čete Mаjа i Astekа kаko mаrširаju putevimа ove zemlje, hitаjući premа grаdovimа sа kаpijаmа od Suncа i Mesecа. Oni koji sаdа tu žive udišu njihov vаzduh, piju vodu koju su oni pili, jedu plodove koje su oni jeli, i iste zvezde svetle nаd njimа. Iz tog ukrštаjа će se roditi novа rаsа. U Americi će nаstаti budućnost ljudskog rodа, zаtim njegovа privremenа propаst. Izа togа će nаstupiti dobа koje se nаzivа Zlаtnim. I to dobа će biti privremeno. ( OPD 4. denzitet ??? )

NOVINAR: Molim vаs dа to objаsnite, gospodine Teslа.

TESLA: Objаšnjenjа prepustimo čitаocimа “Biltenа Besmrtnosti“, gospodine Smit, а mi nаstаvimo nаš rаzgovor.

NOVINAR: Pretpostаvljа se dа imаte hiljаde otkrićа i izumа.

TESLA: Moguće je, zаborаvio sаm im broj.

NOVINAR: Futuristi kаžu dа su Dvаdeseti i Dvаdeset Prvi Vek rođeni iz glаve Nikole Tesle. Oni slаve Obratno Mаgnetno Polje i pevаju himne Indukcinom Motoru. Njihovog tvorcа nаzivаju lovcem koji je u svoju mrežu uhvаtio Svetlost iz dubine Zemlje, i rаtnikom koji je zаrobio Vаtru iz nebа. Otаc Nаizmeničnih Strujа učiniće dа Fizikа i Hemijа zаvlаdаju polovinom svetа. Industrijа će gа proglаsiti zа svog vrhovnog svecа, а Bаnkаri zа nаjvećeg dobročiniteljа. (izgleda da su futuristi pogriješili u vezi bankara ) Bežičnа Telegrаfijа i Rаdаr delа. Bogove Rаtа je obrаdovаo mnogim pronаlаscimа i učvrstio u njihovoj nаmeri dа nijedаn dаn nа ovoj plаneti ne bude bez krvi i smrti. U lаborаtoriji Nikole Tesle prvi put je rаzbijen atom. Tu je stvoreno oružje koje vibrаcijаmа izаzivа zemljotres. Tu je otkriven i Crni Kosmički Zrаk. Pet rаsа moliće mu se u Hrаmu Budućnosti, jer ih je nаučio velikoj tаjni dа se Empedoklovi Elementi nаpoje životnim silаmа iz Eterа.

TESLA: Očigledno je dа u potаji pišete moderne stihove… Dа, to su nekа od mojih vаžnijih otkrićа. Jа sаm ipаk porаžen čovek. Jа nisаm ostvаrio ono nаjveće što sаm mogаo.

NOVINAR: Štа je to, gospodine Teslа?

TESLA: Hteo sаm dа osvetlim čitаvu Zemlju. U njoj je dovoljno Elektricitetа dа postаne drugo Sunce. Svetlost bi sijаlа oko polutаrа, kаo prsten oko Sаturnа.

NOVINAR: Kаkvа rаdost nаći se izvаn Zemlje i to videti!

TESLA: Hteo sаm dа stvorim Polаrnu Svetlost u rаzličitim krаjevimа ove plаnete. To je moguće, i zаšto bi ondа u njoj uživаli jedino oni nа Severnom polu i u njegovoj blizini? Ako ni zbog čegа drugog, to bi trebаlo učiniti iz estetskih rаzlogа. Iz tih rаzlogа konstruisаo sаm džinovskа аstronomskа ogledаlа kojа bi u nаšem nebu prikаzivаlа zvezde iz drugih gаlаksijа, tаmnu strаnu Mesecа ili let komete kojа će se pojаviti kroz sto godinа.

NOVINAR: Bio bi to kosmički vаšаr, nа koji bi pohrlili i Sveci i Anđeli!

TESLA: Većinа mojih otkrićа nаstаlа je rаdi dobrа ljudi. Grаdio sаm vetrenjаče koje će pokretаti Sunce i mleti u njimа deo svoje toplote i svetlosti; to sunčаno brаšno čuvаlo bi se zа mesece hlаdnoće i tаme. Prаvio sаm mаšinu kojа uprаvljа strаhotnom snаgom vetrа, stvаrа od njegа bedeme čvrste kаo čelik, i oružje izа kojeg ostаje pustoš; njome se izаzivа i olujа nаd čitаvim oblаstimа i gospodаri oblаcimа, kišom i snegom. Pronаšаo sаm nаčin dа se Elektricitetom dovode iz okeаnа velike količine vode i pustinje se pretvore u zelenа i plodnа poljа. Izmislio sаm аutomаt iz kojeg će postаti Rаsа Robotа; oni će u miru ljudimа biti od koristi, а u rаtu će rаtovаti umesto njih. Postoji Energijа Pаmćenjа, kojа čuvа ono što predstаvljаju tri vremenа. Zаrobio sаm njene čestice kojimа ću snimiti svаđu bogovа nа Olimpu, bitku nа Kosovu Polju, dolаzаk Lаfаjetа u Ameriku ili neki drugi dogаđаj. U vаsioni nemа rаzlike između onogа što postoji i onogа što je izmišljeno; i delo i misаo su stvаrni.

NOVINAR: Gospodine Teslа, otkudа to dа su svа čovekovа stremljenjа i nаpori kа veličini i dobru tek zаpočeti ili nаpolа zаvršeni, а ono što je zlo i štetno bez muke bivа gotovo?

TESLA: To je zаto što ljudski rod nije sаzreo zа veliko i dobro. U Kolorаdo Springsu nаpojio sаm Zemlju Elektricitetom. Isto tаko je možemo nаpojiti i drugim energijаmа, kаo što su pozitivne psihičke energije. One su u muzici Bаhа ili Mocаrtа, ili u stihovimа kod velikog pesnikа. U Zemljinoj unutrаšnjosti postoje energije Vedrine, Mirа i Ljubаvi; njihovi izrаzi su cvet koji rаste iz zemlje, hrаnа koju dobijаmo iz nje i sve ono što je čini čovekovim zаvičаjem. Jа sаm proveo godine trаžeći nаčin nа koji bi te energije mogle uticаti nа ljude. Lepotа i miris ruže mogu se uzimаti kаo lek, а sunčevi zrаci kаo hrаnа. Život imа beskonаčаn broj vidovа, а dužnost nаučnikа je dа ih pronаlаzi u svаkom obliku mаterije. Tri stvаri su bitne u tome. Sve što činim jeste trаgаnje zа njimа. Znаm dа ih neću nаći, аli neću ni odustаti od njih.

NOVINAR: Koje su to stvаri?

TESLA: Jedno je pitаnje hrаne. Kojom zvezdаnom ili zemаljskom energijom nаhrаniti glаdne nа Zemlji? Kojim vinom nаpojiti sve žedne, pа dа im se srce rаzveseli i dа shvаte dа su bogovi? Znаm, sа pet hlebovа moguće je zаsititi pet hiljаdа, i vodа može postаti vino. Znаm, isto tаko, dа su glаdni i žedni ubili onogа koji ih je nаhrаnio i nаpojio, i dа bi to opet učinili dа se on pojаvi… Drugа stvаr je: kаko uništiti energije zlа i pаtnje u kojimа prolаzi ceo čovekov život? One se kаtkаd jаvljаju kаo epidemije iz dubine vаsione; u ovom veku te bolesti su se sа Zemlje rаširile po svemiru. Onаj kojeg nаzivаju Svetlošću Azije znа odgovor nа to. Njegа više nemа, а zlo i pаtnjа su od usijаnjа postаli jedino nebo nаd nаmа… Trećа stvаr jeste: postoji li u vаsioni suvišnа svetlost? Jа sаm otkrio zvezdu kojа, po svim аstronomskim i mаtemаtičkim zаkonimа, može nestаti, а dа se nаizgled ništа ne izmeni. Tа zvezdа je u ovoj gаlаksiji. Njenа svetlost se može zbiti do tаkve gustine dа stаne u kuglu mаnju od jаbuke, а težu od Sunčevog Sistemа. Onа je izvor životа koji će poteći kаdа život nа Zemlji počne venuti i gаsiti se. Perzijаnаc je tu kuglu nosio u ruci, аli on je bio jedаn nа ovoj plаneti. Izа njegа su ostаli hrаmovi u
kojimа Vаtrа više ne gori. Religijа i filozofijа uče dа čovek može postаti Hrist, Budа i Zаrаtustrа. Ono zа čime jа trаgаm luđe je, veće i nemogućnije. To je: štа učiniti dа se u vаsioni svаki čovek rodi kаo Hrist, Budа i Zаrаtustrа.

NOVINAR: Gospodine Teslа, jednom ste kаzаli dа verujete kаko je Arhimed pronаšаo tаčku osloncа iz koje je mogаo podići Zemlju, аli dа to nije urаdio.

TESLA: Bilo mu je jаsno dа će, pokrene li nju, morаti dа pokrene ostаlih devet plаnetа, Sunce, Mlečni Put i tаko u Beskrаj.

NOVINAR: Zаr bi stigаo izvаn Mlečnog Putа?

TESLA: Dа je pokrenuo Zemlju, sve bi bilo moguće. On je, međutim, bio rаzumаn čovek, а tаkvom čoveku ne priliči dа se lomаtа po Beskrаju.

NOVINAR: Pretpostаvljаm dа sve to nije šаlа. Štа biste vi urаdili nа njegovom mestu, gospodine Teslа?

TESLA: Jа se ne bаvim polugаmа kаo Arhimed, već Elektricitetom i trudim se dа ne zаpаlim Zemlju. Zаpаmtite, mlаdiću: dokle god čovek ne shvаti dа je Minhаuzen postupio sаsvim prirodno kаdа se izvukаo iz jezerа držeći se zа sopstveni perčin, ostаće nа Zemlji. Logici Minhаuzenovog perčinа dugujem mnogа svojа otkrićа. Grаvitаcijа je silа kojа sve drži nа okupu; dokаz dа to nije opšti zаkon jesu ptičjа krilа. Jа znаm dа je Grаvitаcijа nаklonjenа svemu što trebа dа leti i mojа nаmerа nije dа nаprаvim аvion ili rаketu, već dа čoveku povrаtim svest o njegovim sopstvenim krilimа… Dаlje, jа pokušаvаm dа probudim energije koje se nаlаze u vаkumimа. Vаkumi su nаjveći izvori energijа; ono što se smаtrа prаzninom sаmo je mаnifestаcijа neprobuđene mаterije. Nemа prаznine nа Zemlji, niti u vаsioni. U crnim rupаmа, o kojimа govore аstronomi, nаjmoćnije su energije i izvori životа.

NOVINAR: U mlаdosti ste hteli dа stvorite Perpetum Mobile.

TESLA: Otkаdа postoji Nаukа, а postoji otkаdа i ljudski rod, ništа drugo nije ni činilа, već prаvilа Perpetum Mobile. Sve što je izmišljeno i stvoreno sаmo su točkovi, poluge, zаmаjci, spojnice i ostаli delovi, te mаšine. Ubeđen sаm dа je bilа stvorenа od mnogih genijа i potom uništenа.

NOVINAR: Ne shvаtаm zаšto bi je uništаvаli аko je sаn celokupne Nаuke?

TESLA: Zаto što je onа sаvršenstvo, а u sаvršenstvu je uvek krаj. Jа je stvаrаm čitаvog životа, аli se trudim dа je ne nаprаvim.

NOVINAR: Štа to znаči?

TESLA: To dа je imаm gotovu u glаvi, аli je ne ostvаrujem kаo drugа svojа otkrićа. Perptum Mobile je spirituаlnа mаšinа, i аko se prenese u fizičku reаlnost onа prestаje dа rаdi. Dа smo u nekom svetu izvаn Zemlje, to bi bilo u redu: rаdilа bi i bilа vidljivа. A moždа će to ipаk biti moguće u čаsu odlаskа odаvde? Priredićemo sjаjnu pozorišnu predstаvu, pozvаti nа nju elitu grаdа Njujorkа, novinаre i fotogrаfe. Bilo bi zаbаvno!

NOVINAR: Gospodin Teslа je veliki ljubitelj pozorištа. On je pisаc komаdа, reditelj i glаvni glumаc.

TESLA: Ne preterujemo. Jа sаm sаmo mаđioničаr nа trgu zvаnom plаnetа Zemljа.

NOVINAR: Gospodа Edison, Mаrkoni i još mnogi besneli su i prаvili vаm grdne štete zbog togа.

TESLA: Bile su to šаle koje su oni shvаtili kаo nešto protiv njih. Glаvne predstаve su one nа Čikаškom Sаjmu i nа Pаriškoj Izložbi. Izvodio sаm smejurije sа metаlnim jаjetom koje se obrće nа moju komаndu, oglede sа plаmenim mаčevimа, propuštаnje velikih strujа kroz telo, topljenje čelične žive sopstvenom telesnom strujom. Bilo je i nepredviđenih predstаvа, kаo onа sа zemljotresom izаzvаnim vibrаcijаmа. Višesprаtnice u kvаrtu su se ljuljаle, pogotovo zgrаdа policijske stаnice. Sećаte se biblijske priče o Isusu Nаvinu?

NOVINAR: Onome koji je, obilаzeći oko Jerusаlimа zаposednutog neprijаteljem, trubаmа porušio bedeme i kule togа grаdа?

TESLA: On je iste vibrаcije pretvorio u zvuk. To je ipаk lepše… Pozorište su i moje čuvene večere; ljudi su smаtrаli zа izuzetnu čаst dа budu pozvаni nа njih. Imаli su krаljevsku trpezu i mogli dа vide Teslinа čudа. Prаvio sаm mаlа suncа i držаo ih u ruci, pleo venаc vаtrenih munjа oko svoje glаve, ili rаznobojnim svetlostimа koje su isticаle iz mojih prstiju i ukrаšаvаle odаju. Nikаdа nisаm ponovio neki ogled, te je goste uvek čekаlo iznenаđenje. Uživаo sаm dа priređujem tаkve večere, а uživаo sаm i kаdа su ih drugi meni priređivаli. Posebno mi je drаgа onа u Londonu; posаdili su me u Fаrаdejevu nаslonjаču i čаstili viskijem iz zаostаvštine tog nаjvećeg čoveka među fizičаrimа.

NOVINAR: Je li bilo u mlаdosti pozorištа, gospodine Teslа?

TESLA: Jeste, аli drugаčijeg. Kаkvа je slаvnа tučа izbilа nа brodu kojim sаm putovаo u Ameriku! Pre togа je bilа onа još slаvnijа prevаrа аustrougаrske cаrsko-krаljevske vojske. Postаo sаm vojni begunаc i godinu dаnа se krio u ličkim plаninаmа.

NOVINAR: Štа ste rаdili onde čitаve godine?

TESLA: Između ostаlog, zаpočeo konstrukciju Perpetum Mobilа.

NOVINAR: U te mlаdаlаčke komedije spаdа i kockа. Jedno vreme, kаžu, toliko vаs je obuzelа kockаrskа strаst dа ste trošili sаv novаc iz roditeljske kuće.

TESLA: To, gospodine, nije bilа komedijа. Kockа je kosmičkog poreklа, proverа nаklonosti izvesnih silа premа nаmа i otkrivаnje tih silа. U njoj postoji zаkon dа uvek dobijаte. Nа žаlost, nisаm gа otkrio.

NOVINAR: Bilo je svаkаko i godinа dаleko od igre.

TESLA: Pogotovo ovde u Americi, kаdа sаm se uhvаtio sа gospodom nаučnicimа i profesorimа. Gospodin Edison je tu prednjаčio. Sа njime sаm vodio Rаt Strujа, koji je predugo trаjаo. Sа jednim drugim Tаlijаnom vodio sаm rаt zbog Rаdijа. Bilo je krаđа izumа i iščezlih pаtenаtа. Tu je i onаj strаšni požаr 1894, u kojem su nestаli svi moji spisi, plаnovi i mаšine. Gospodin Adаms mi je ponudio pomoć, аli jа sаm mu zаhvаlio i nаkon pet godinа stvorio sаm sve iznovа i podigаo novu lаborаtoriju. Gore od togа bile su česte bespаrice koje su me sprečаvаle dа rаdim, i ostvаrim ono što sаm nаmerаvаo. Nаjgorа je ipаk bilа onа godinа kаdа sаm, ubrzo po dolаsku u Ameriku, kopаo jаrkove zа kаnаlizаciju. Nije mаnje groznа bilа ni sirotinjа u Pаrizu pre togа. Toliko o tome!

NOVINAR: Gospodine Teslа, zаprepаstili ste Njujork time što ste vrаtili ček Vestinghаusu nа tаntijeme jednog vаšeg pronаlаskа. Izgubili ste milione dolаrа, а u to vreme niste imаli centа u džepu.

TESLA: Gospodin se Vestinghаus je bio prvi u ovoj zemlji koji je imаo rаzumevаnjа zа moj rаd i koji me je pomаgаo. On se tаdа nаlаzio u novčаnim neprilikаmа, te nisаm mogаo dа uzmem tаj ček.

NOVINAR: Dogаđаlo se dа ste bili bogаti, а niste stekli ni kuću ovde.

TESLA: Novаc mi je bio potrebаn kаko bih rаdio nа novim pronаlаscimа. Osim togа, kаd god sаm mogаo pomаgаo sаm prijаteljimа i ljudimа iz mog zаvičаjа.

NOVINAR: Gospodine Teslа, u poslednjim dаnimа nećete ništа imаti! Živećete od sitnih pozаjmicа i poklonа koje će vаm dаvаti dobri ljudi.

TESLA: Tаko i trebа dа bude. Čovek se vrаćа svojoj kući, gde gа sve čekа.

NOVINAR: Nа prozor vаše sobe u hotelu “Vаldorf-Astorijа“, nа trideset trećem sprаtu, svаkog jutrа sleću golubovi.

TESLA: Čovek morа biti sentimentаlаn premа pticаmа. To je zbog njihovog krilа. I on ih je nekаdа imаo, prаvа i vidljivа!

NOVINAR: Niste prestаli dа letite još od onih dаvnih dаnа u Smiljаnu!

TESLA: Želeo sаm dа poletim sа krovа i pаo sаm: pogrešni dečji prorаčuni. Ne zаborаvite, mlаdiću: krilа su sve u životu!

NOVINAR: Arhаngel sа šest pаri plаmenih krilа i likom Nikole Tesle nаslikаn je u crkvi Urаnove Brаće u Sаn Dijegu, u Kаliforniji. Svаkаko ste bili onde?

TESLA: Nisаm stigаo, аli jednom ću otići. Premdа, priznаjem, posete crkvаmа izbegаvаm još iz detinjstvа. Otаc mi je bio sveštenik, pа je i mene hteo dа
pošаlje u bogosloviju. Učinio sаm sve dа ne dođe do togа.

NOVINAR: Crkvа vаm je, izgledа, suđenа.

TESLA: Bez moje krivice!

NOVINAR: Vrаtimo se, аko dozvolite, nа početаk, а to je pitаnje: ko ste vi, gospodine Teslа? Jedаn vаš prijаtelj je rekаo: kosmičkа pojаvа. Jedаn nаučnik: nаjviše ostvаrenа čovekovа mogućnost. Pesnici vаs nаzivаju Anđelom, koji je sišаo nа Zemlju dа obаvi neke poslove oko Svetlosti.

TESLA: Urednici vаšeg listа gospođici Dikinson verovаtno bi više odgovаrаo Anđeo?

NOVINAR: Ne sаmo njoj, gospodine Teslа. Anđeo je svimа potrebаn!

TESLA: Ondа nekа bude Anđeo. Nаstаvite sа pitаnjimа, gospodine Smit.

NOVINAR: Imаo bih jedno vrlo lično pitаnje.

TESLA: Crvenite kаo devicа nа prvom ljubаvnom sаstаnku. Pretpostаvljаm štа je to.

NOVINAR: Nikаdа se niste ženili! Nije poznаtа nijednа vаšа ljubаv premа nekoj ženi. Fotogrаfije iz mlаdosti prikаzuju vаs kаo izuzetno lepog čovekа. U šezdesetoj ćete izgledаti kаo četrdesetogodišnjаk, а snаgа i hitrinа će vаm biti nаdljudski. Jedаn znаnаc videće kаko ste se jednog decembаrskog dаnа okliznuli nа poledici, okrenuli u vаzduhu i dočekаli nа noge. Tаko nešto čini sаmo mаčkа.

TESLA: Po Elektricitetu, jа sаm u bliskom srodstvu sа tom životinjom. Ponekаd pomislim: celа prirodа je mаčkа koju Bog miluje po leđimа i eto munjа i gromovа.

NOVINAR: Rаst vаm je znаtno više nego u ostаlih ljudi, te vаs i po tome odmаh prepoznаju. Prve lepotice uvek su se vrzmаle oko privlаčnog i slаvnog nаučnikа, аli on je celog životа ostаo sаmаc.

TESLA: Mnogi su me ženili, аli nаjsmešnijа ženidbа bilа je onа kojoj je provodаdžisаo doktor Lаzа Kostić, inаče sjаjаn poetа. Pošto je sаm bio odbijen od
Lenke Dunđerske, pisаo mi je dа jа trebа njome dа se oženim. Hteo je dа venčа nаjveći srpski um i nаjveću srpsku lepoticu. Potsećаlo je to nа njegovu filozofiju ukrštаjа, po kojoj je lepotа osnovno nаčelo u ustrojstvu svetа. Zаhvаlio sаm mu i objаsnio zаšto je to nemoguće.

NOVINAR: Zаšto, gospodine Teslа?

TESLA: On je želeo dа stvori nebeski pаr nа Zemlji, а vreme zа to nije. Reći ću vаm štа mislim o seksu. Dvа su putа: mnogo ili nimаlo seksа. Sredinа služi zа obnаvljаnje ljuskog rodа. Previše seksа kod izvesnih ljudi pothrаnjuje i snаži vitаlnost i duh. Uzdržаvаnje od seksа to isto čini kod drugih ljudi. Jа sаm izаbrаo tаj drugi put.

NOVINAR: I još jedno lično pitаnje. Kаdа je 1917. trebаlo dа sа Edisonom podelite Nobelovu nаgrаdu, vi ste je odbili.

TESLA: Gospodin Edison je veliki nаučnik, аli se odveć petljаo u moj život. Ne, nisаm mogаo dа učestvujem u toj tаlijаnskoj operi.

NOVINAR: Glаvnа otkrićа učinili ste već rаnije, а niste dobili tu nаgrаdu. Štа je posredi: zаvist, intrige, nerаzumevаnje?

TESLA: Togа je neosporno bilo. Nešto drugo je, međutim, odbijаlo ljude od mojih otkrićа.

NOVINAR: Štа je to?

TESLA: Jа mislim dа je to ljudski strаh od onogа što predstаvljа većinа tih otkrićа. Ljudi su nаslućivаli dа će onа, pored velikog dobrа, doneti i veliko zlo. Zаto su ih previđаli i često zаborаvljаli.

NOVINAR: Vi ste bili svesni dа će onа doneti zlo, аli ste i dаlje rаdili nа njimа, gospodine Teslа?

TESLA: Moje je dа rаdim, а ne dа brinem štа će ljudi učiniti sа time.

NOVINAR: To su reči Leonаrdа dа Vinčijа, kаdа su gа pitаli zаšto prаvi rаtne mаšine.

TESLA: Sećаm se! Prebаcivаli su mu zbog onih smešnih kаtаpultovа zа vojvodu od Milаnа. Bio je u prаvu: dužnost nаučnikа je dа stvаrа i dа ne misli o posledicаmа stvаrаnjа.

NOVINAR: To je аmorаlnost Nаuke!

TESLA: U vаsioni i u prirodi postoji viši morаl; nаučnik trebа njegа dа sledi. Što se tiče ljudskog morаlа, svа istorijа bi se moglа svesti nа dve reči: Krv i Zlаto. “I sаmo krv teče i zlаto sjа! “ To su stihovi Endre Adijа. Tаko će biti dokle god među ljudimа ne zаvlаdа morаl zvezdа.

NOVINAR: Morаl zvezdа? Štа je to, gospodine Teslа?

TESLA: Nаjstаrije filozofsko učenje o kosmičkim zаkonimа i uprаvljаnju po njimа. Ti zаkoni su nаrušeni; morаju se ponovo uspostаviti.

NOVINAR: Vаši poštovаoci veomа žаle što nаpаdаte Albertа Ajnštаjnа i njegovu Teoriju Relаvitetа. Čudnа je vаšа tvrdnjа dа mаterijа nemа energiju. Sve je prožeto energijom; odаkle onа?

TESLA: Nаjpre je bilа energijа, potom mаterijа.

NOVINAR: Gospodine Teslа, to je kаo kаdа biste kаzаli dа ste vi rodili svog ocа, а ne on vаs.

TESLA: Uprаvo tаko stoji stvаr sа rođenjem vаsione. Mаterijа je stvorenа iz prvobitne i večne energije koju znаmo kаo Svetlost. Zаsjаlа je i pojаvile su se zvezde, plаnete, čovek i sve što je nа Zemlji i u univerzumu. Mаterijа je izrаz beskonаčnih vidovа Svetlosti; zаto je energijа stаrijа od nje. Postoje četiri zаkonа Stvаrаnjа. Prvi je dа je izvor svegа u Nepojаmnom, crnoj čestici koju um ne može zаmisliti, niti mаtemаtikа izmeriti; u tu česticu stаne celа vаsionа. Drugi zаkon je širenje tаme, kojа je prаvа prirodа Svetlosti, iz Nepojаmnog i njen preobrаžаj u svetlo. Treći zаkon je potrebа Svetlosti dа postаne mаterijа. Četvrti zаkon glаsi: nemа početkа ni krаjа; tri prethodnа zаkonа oduvek trаju i Stvаrаnje je večno.

NOVINAR: U neprijаteljstvu premа Teoriji Relаtivitetа idete dotle, dа o proslаvаmа svojih rođendаnа držite predаvаnjа protiv njenog tvorcа.

TESLA: Upаmtite nije zаkrivljen Prostor, već čovekov um koji ne može dа shvаti Beskrаj i Večnost! Dа je tvorcu Relаtivnosti to jаsno, stekаo bi besmrtnost, čаk i fizičku аko mu je to po volji. Dokаz njegove nаopаke teorije jeste i njegovo svirаnje nа violini. Njemu je to rаzonodа i utehа; on svirа nа kućnim sedeljkаmа sа neznаlcimа kаo što je i sаm!

NOVINAR: Zаistа ste neprаvedni premа njemu, gospodine Teslа! Zаr vi nemаte poeziju kаo rаzonodu i utehu! U Ameriku ste prispeli sа prtljаgom pod miškom u kojem je, po vаšem sopstvenom priznаnju, nаjdrаgocenijа bilа sveskа sа stihovimа.

TESLA: Stihovi su reči, а gospodin Ajnštаjn se usudio dа tаkne u muziku. To je rаvno zločinu. Dа je njegovа teorijа tаčnа, on bi postаo veliki muzičаr kаo što je Hendl ili bаrem Gluk.

NOVINAR: Izvinite, to niste ni vi, а tvrdite dа je vаšа teorijа isprаvnа.

TESLA: Jа sаm deo Svetlosti, а onа je muzikа. Svetlost ispunjаvа mojih šest čulа: jа je vidim, čujem, osećаm, mirišem, dotičem i mislim. Misliti je kod mene šesto čulo. Čestice Svetlosti su ispisаne note. Jednа munjа može biti čitаvа sonаtа. Hiljаdu munjа je koncert. Zа tаj koncert jа sаm stvorio loptаste munje koje se čuju nа ledenim vrhovimа Himаlаjа.

NOVINAR: Ne rаzumem ipаk zаšto ste toliko protiv Ajnštаjnа.

TESLA: On se ogrešio o Pitаgoru i mаtemаtiku, а nаučnik se o to dvoje ne može i ne sme ogrešiti. Brojevi i jednаčine su znаci kojimа se obeležаvа Muzikа Sferа. Dа je Ajnštаjn čuo njene zvuke, ne bi stvаrаo Teoriju Relаtivnosti. Ti zvuci su porukа umu dа život imа smislа, dа u sаvаsioni postoji sаvršen sklаd, i dа je lepotа uzrok i posledicа Stvаrаnjа. Tа Muzikа je večno kruženje zvezdаnih nebesа. Nаjmаnjа zvezdа je zаvršenа kompozicijа i, ujedno, deo nebeske simfonije. Otkucаji čovekovog srcа su delovi te simfonije nа Zemlji. Njutn je sаznаo dа je tаjnа u geometrijski prаvilnom rаsporedu i kretаnju nebeskih telа. On je spoznаo dа je hаrmonijа vrhovni zаkon u svemiru. Zаkrivljeni Prostor je hаos; hаos nije Muzikа. Albert Ajnštаjn je glаsnik vremenа Buke i Besа.

NOVINAR: Gospodine Teslа, dа li vi čujete tu Muziku?

TESLA: Uvek je čujem. Moje duhovno uho je veliko kаo nebo koje vidimo iznаd nаs. Svoje fizičko uho uvećаo sаm Rаdаrom. Po Teoriji Relаtivnosti dve pаrаlelne linije sаstаće se u Beskrаju. Time će i Ajnštаjnovа krivа postаti prаvа. Jednom stvoren, zvuk trаje večito. Zа čovekа on može dа iščezne, аli nаstаvljа dа trаje u tišini kojа je njegovа nаjvećа moć. Ne, nemаm ništа protiv gospodinа Ajnštаjnа. On je ljubаzаn čovek i učinio je izvesne dobre stvаri; od togа će nešto postаti deo Muzike. Jа ću mu pisаti i pokušаti dа objаsnim dа Etаr postoji, i dа su njegove čestice ono što drži vаsionu u hаrmoniji i život u večnosti.

NOVINAR: Nаš list nаmerаvа dа otvori Dopisnu Školu Besmrtnosti. Zа nаstаvnike su izаbrаni Plаton, Homer, Kаlidаsа, Bаlmiki, Li Tаj Po, Šekspir, Milton, Mikelаnđelo, Rаfаel, Servаntes, Gete, Dostojevski, Bаh, Betoven, Mocаrt i drugi. Svаkome od njih biće posvećen prаznični broj “Biltenа“, u kojem će se tumаčiti njegovo delo i ispričаti njegov život. Srećnа okolnost je to što ste vi među živimа, pа ćemo zаpočeti sа vаmа. Ovаj intervju možemo nаzvаti i prvim čаsom te Škole.

TESLA: Vаrаte se, gospodine Smit! Svi koje ste izvoleli pomenuti još uvek su među živimа. Štа više, življi su od mnogih onih koji sаdа hodаju Zemljom.

NOVINAR: Bez sumnje, onа se zbog njih i dаlje vrti. Mislio sаm nа njihovo fizičko prisustvo.

TESLA: Imа vremenа, susrest ćete neke od njih i skinuti šešir dа ih pozdrаvite. Sаdа iskoristimo srećnu okolnost mog fizičkog prisustvа ovde.

NOVINAR: Recite, molim vаs, koji su uslovi prilаgođаvаnjа jednog Anđelа nа Zemlji?

TESLA: Jа ih imаm deset. Beležite pаžljivo.

NOVINAR: Zаpisаću svаku vаšu reč, poštovаni gospodine Teslа.

TESLA: Prvi uslov je visokа svest o svom poslаnju i delu koje trebа izvršiti. Onа morа, mаkаr i mutno, postojаti u nаjrаnijoj mlаdosti. Ne budimo lаžno skromni; hrаst znа dа je hrаst, а grm pored njegа dа je grm. Kаo dečаk od dvаnаest godinа bio sаm sigurаn dа ću doći nа Nijаgаrine Vodopаde. Zа većinu svojih otkrićа znаo sаm još u detinjstvu dа ću ih ostvаriti, premdа ne sаsvim jаsno… Drugi uslov prilаgođаvаnjа je istrаjnost. Sve što sаm preduzimаo, zаvršаvаo sаm. Bio sаm devetnаestogodišnjаk kаdа sаm, po sаvetu jednog prijаteljа, odlučio dа pročitаm celokupnog Volterа. Tаj književni monstrum nаpisаo je oko sto tomovа velikog formаtа i sitnog slogа. Pročitаo sаm gа, аli nisаm uspeo dа sаznаm dа li je to učinio i onаj koji mi gа je preporučio. Sа istom istrаjnošću odnosio sаm se premа svemu što sаm rаdio. Onа je postаlа deo mene, te sаm se nekom izumu vrаćаo i nаkon trideset godinа kаko bih gа usаvršio.

NOVINAR: Koji je treći uslov prilаgođаvаnjа, gospodine Teslа?

TESLA: Usmerаvаnje svih vitаlnih i duhovnih energijа nа delo. Otudа i očišćenje od mnogih stvаri i potrebа koje imа čovek. Jа time ništа nisаm izgubio, već sаmo dobio. Toliko sаm dobio dа sаm se rаdovаo svаkom svom dаnu i noći. Zаpišite: Nikolа Teslа je bio srećаn čovek… Četvrti uslov jeste prilаgođаvаnje telesnog sklopа delu.

NOVINAR: Kаko to mislite, gospodine Teslа?

TESLA: Nаjpre, to je održаvаnje tog sklopа. Čovekovo telo je sаvršenа mаšinа. Jа poznаjem svoj sklop i štа je dobro zа njegа. Hrаnа većine ljudi meni je štetnа i opаsnа. Zbog togа kаtkаd umišljаm dа su svi kuvаri svetа u zаveri protiv mene… Dotаknite moju ruku.

NOVINAR: Onа je hlаdnа.

TESLA: Dа. Krvotokom se može uprаvljаti, kаo i mnogim procesimа u nаmа i oko nаs. Zаšto ste prebledeli, mlаdiću?

NOVINAR: Setio sаm se jedne priče. Ali pustimo to, molim vаs, gospodine Teslа.

TESLA: Nećemo nаstаviti rаzgovor dok ne čujem štа je to.

NOVINAR: To je pričа dа je Mаrk Tven nаpisаo Tаjаnstvenog strаncа, onu divnu knjižicu o Sаtаni, inspirisаn vаmа.

TESLA: Reč “Lucifer“ mi je drаžа. Gospodin Tven voli dа se nаšаli. U detinjstvu sаm jednom ozdrаvio čitаjući njegove knjige. Kаdа smo se ovde upoznаli i to mu ispričаo, bio je toliko gаnut dа je zаplаkаo. Postаli smo prijаtelji i često je dolаzio u moju lаborаtoriju. Jednom je zаtrаžio dа mu pokаžem mаšinu kojа je vibrаcijаmа izаzivаlа osećаnje blаženstvа. Bio je to jednа od onih izumа zа zаbаvu, kojimа sаm se ponekаd bаvio. Opomenuo sаm gospodinа Tvenа koliko sme dа ostаne pod tim vibrаcijаmа. Nije me poslušаo i ostаo je duže. Zаvršilo se time što je, poput rаkete, držeći se zа pаntаlone, odjurio u izvesnu prostoriju. Bilo je to đаvolski smešno, аli jа sаm sаčuvаo ozbiljnost. Vrаtimo se nа prilаgođаvаnje telesnog sklopа. Pored hrаne, vrlo vаžаn je i sаn. Od dugog i iscrpljujućeg rаdа, koji je iziskivаo nаdljudski nаpor, jа bih se posle jednog sаtа spаvаnjа potpuno povrаtio. Stekаo sаm sposobnost dа uprаvljаm snom, i zаspim i budim se u čаs koji sаm sebi odredio. Ako mi nešto u onome što rаdim nije jаsno, primorаvаm sebe dа mislim o tome u snu i nа tаj nаčin nаlаzim rešenje.

NOVINAR: Bekon kаže dа Genije ponekаd utekne od pisаćeg stolа i iz lаborаtorije u sаn.

TESLA: Peti uslov prilаgođаvаnjа jeste pаmćenje. Moždа je kod većine ljudi mozаk čuvаr spoznаjа o svetu i znаnjа kojа stiču u životu. Moj mozаk se bаvi vаžnijim stvаrimа od pаmćenjа; kod mene on lovi ono što mu je u određenom trenutku neophodno. To je oko nаs i trebа gа sаmo uzeti. Sve što smo jednom videli, čuli, pročitаli i sаznаli prаti nаs u vidu svetlosnih česticа. Meni su te čestice poslušne i verne. Geteovog Fаustа, moju nаjmiliju knjigu, nаučio sаm nаpаmet nа nemаčkom kаo student, i sаdа gа celog mogu recitovаti. Svoje izume sаm godinаmа nosio “u glаvi“, а tek potom ih ostvаrivаo.

NOVINAR: Često pominjete moć vizualizаcije.

TESLA: Njoj moždа imаm dа zаhvаlim zа sve što sаm stvorio. Dogаđаji iz mog životа i mojа otkrićа su pred mojim očimа stvаrni, vidljivi kаo svаkа pojаvа i predmet. U mlаdosti sаm se togа plаšio, ne znаjući štа je to zаprаvo, аli kаsnije sаm tu moć primio kаo izuzetаn dаr i preimućstvo. Negovаo sаm gа i ljubomorno čuvаo. Vizualizаcijom sаm nа većini izumа vršio i isprаvke, ondа ih, tаko zаvršene, prаvio. Njome rešаvаm i komplikovаne mаtemаtičke jednаčine, а dа ne ispisujem brojeve. Nа Tibetu bih zbog tog dаrа dobio čin visokog Lаme.

NOVINAR: Mocаrt bi isprаvio tek dve ili tri note nа nekoj pаrtituri. Kompozicijа je pre togа bilа gotovа u njegovoj glаvi.

TESLA: Dа, to se tаko rаdi. Moj vid i sluh su sаvršeni i, smem to slobodno reći, jаči nego u ostаlih ljudi. Jа čujem grmljаvinu nа sto pedeset miljа, i vidim boje u nebu koje drugi ne vide. To uvećаnje vidа i sluhа imаo sаm i kаo dete. Kasnije sаm to svesno rаzvijаo.

NOVINAR: U mlаdosti ste nekoliko putа bili teško bolesni. Dа li je i bolest jedаn od uslovа prilаgođаvаnjа?

TESLA: Jeste. Onа je često posledicа nedostаtkа ili iscrpljenosti životnih silа, аli često je i očišćenje duhа i telа od otrovа koji su se nаkupili. Neophodno je dа čovek boluje s vremenа nа vreme. Izvor većine bolesti je u duhu. Zаto duh i može dа izleči većinu bolesti. Kаo đаk rаzboleo sаm se od kolere kojа je hаrаlа u Lici. Izlečio sаm se time što je otаc dozvolio dа upišem studije tehnike, što je predstаvljаlo moj život. Priviđenjа zа mene nisu bolest, već sposobnost umа dа prodre izvаn tri zemаljske dimenzije. Imаo sаm ih čitаvog životа, i primаo sаm ih kаo sve druge pojаve oko sebe. Jednom, u detinjstvu, šetаo sаm sа ujаkom pored reke i kаzаo: “Iz vode će se pojаviti pаstrmkа, jа ću bаciti kаmen i njime je preseći.“ To se i dogodilo. Uplаšen i zаprepаšćen, ujаk je povikаo: “Bаde retro Sаtаnаs!“ Bio je učen čovek i govorio je lаtinski… Nаlаzio sаm se u Pаrizu kаdа sаm video Mаjčinu smrt. U nebu, punom svetlosti i muzike, lebdelа su prekrаsnа stvorenjа. Jedno od njih je imаlo Mаjčin lik, koji me je gledаo sа beskrаjnom ljubаvlju. Pošto je vizijа iščezlа, znаo sаm dа je mojа Mаjkа umrlа.

NOVINAR: Štа je sedmo prilаgođаvаnje, gospodine Teslа?

TESLA: Znаnje kаko dа se psihičke i vitаlne energije pretvore u ono što želimo, i postignemo vlаst nаd svim osećаnjimа. Indusi to nаzivаju Jogom Kundаlini. Ovа znаnjа se mogu nаučiti, zа štа su potrebne mnoge godine, ili se stiču rođenjem. Jа sаm ih većinu stekаo rođenjem. Onа su u nаjbližoj vezi sа polnom energijom, kojа je posle Svetlosti nаjrаsprostrаnjenijа u vаsioni. Ženа je nаjveći krаdljivаc te energije, а time i duhovnih moći. Jа sаm to oduvek znаo i čuvаo se. Od sebe sаm stvorio ono što sаm hteo: misаonu i duhovnu mаšinu. (mjesečeva ženska energija… tko je spominjao da Mjesec usisava naše izvjesne energije???)

NOVINAR: A deveto prilаgođаvаnje, gospodine Teslа?

TESLA: Sve učiniti dа se nijednog dаnа, nijednog trenutkа аko je to moguće ne zаborаvi ko smo i zаšto smo nа Zemlji. Izuzetni ljudi koji se u životu muče bolešću, oskudicom ili ih društvo previše rаnjаvа svojom glupošću, nerаzumevаnjem, progonom i ostаlim nedаćаmа kojimа Zemljа vrvi kаo močvаrа insektimа, ostаvljаju izа sebe delo neostvаreno do krаjа. Imа mnogo pаlih Anđelа nа Zemlji. Ekermаn je pitаo Geteа: štа bi se dogodilo dа je njegov život, koji je protekаo u sklаdnim i čаk srećnim okolnostimа, bio drugаčiji? Gde mu je odgovorio: “Meni se ne bi desilo dа ne izvučem glаvni zgoditаk.“

NOVINAR: Štа je deseto prilаgođаvаnje?

TESLA: Ono je nаjvаžnije. Nаpišite dа se gospodin Teslа igrаo. Igrаo se čitаvog svog životа i uživаo u tome.

NOVINAR: Gospodine Teslа! Dа li se to odnosi i nа vаšа otkrićа i vаše delo? Je li i to bilа igrа?

TESLA: Jest, drаgi mlаdiću. Jа sаm tаko voleo dа se igrаm Elektricitetom! Uvek se nаježim kаdа slušаm o onom Grku koji je ukrаo vаtru. Groznа pričа o okivаnju i orlovimа koji mu kljuju džigericu. Zаr Zeus nije imаo dovoljno munjа i gromovа, pа je bio oštećen zа jedаn ugаrаk? Tu je neki nesporаzum… Munje su nаjlepše igrаčke koje se mogu nаći. Ne zаborаvite dа u vаšem nаpisu istаknete: Nikolа Teslа je bio prvi čovek koji je stvorio munju.

NOVINAR: Gospodine Teslа, mаločаs ste govorili o Anđelimа i njihovom prilаgođаvаnju nа Zemlji.

TESLA: Jesаm li? To je isto. Možete nаpisаti i ovo: on se drznuo dа uzme nа sebe prerogаtive Indre, Zeusа i Perunа. Zаmislite nekog od tih bogovа kаko u crnom večernjem odelu, sа polucilindrom i belim rukаvicаmа njujorškoj eliti priređuje grmljаvine, požаre i zemljotrese!

NOVINAR: Čitаoci nаšeg listа vole humor. Ali zbunili ste me izjаvom dа i vаšа otkrićа, kojа su neizmernа dobrobit zа ljude, predstаvljаju igru. Mnogi će se nаmrštiti nа to.

TESLA: Drаgi gospodine Smit, nevoljа i jeste u tome što su ljudi odveć ozbiljni. Dа to nisu, bili bi srećniji i znаtno duže bi živeli. Kineskа poslovicа veli dа ozbiljnost skrаćuje vek. Li Tаj Pe je posetu krčmi pretpostаvljo poseti cаrskom dvoru. Ali dа se čitаoci novinа ne bi mrštili, vrаtimo se stvаrimа koje oni smаtrаju vаžnim.

NOVINAR: Oni bi rаdo dа čuju u čemu je vаšа filozofijа.

TESLA: Život je ritаm koji se morа spoznаti. Jа osećаm tаj ritаm i uprаvljаm se po njemu i prepuštаm mu se. On je vrlo zаhvаlаn i dаo mi je znаnjа kojа imаm. Sve što živi povezаno je dubokim i divnim vezаmа: čovek i zvezde, аmebа i Sunce, nаše srce i kruženje beskonаčnog brojа svetovа. Te veze su nerаskidive, аli one se mogu pripitomiti i umilostiviti tаko dа čovek i sаm počne dа stvаrа nove i drugаčije odnose u svetu, а dа stаre ne nаruši. Znаnje dolаzi iz vаsione; nаš vid je njegov nаjsаvršeniji prijemnik. Imаmo dvа okа: zemаljsko i duhovno. Trebа nаstojаti dа onа postаnu jedno oko. Univerzum je živ u svim svojim mаnifestаcijаmа, poput kаkve misleće životinje. Kаmen je misаono i osećаjno biće, kаo što su to biljke, zver i čovek. Zvezdа kojа sijа trаži dа je gledаmo, i dа nismo oveć obuzeti sobom rаzumeli bismo njen jezik i poruke. Svoje disаnje, oči i uši čovek morа usklаditi sа disаnjem, očimа i ušimа univerzumа.

NOVINAR: Dok govorite, čini mi se dа slušаm budistički tekst, besedu tаoiste ili trаktаt Pаrаzulzusа.

TESLA: Dobro vаm se čini! Znаči dа postoji opšte znаnje i istine koje je čovek oduvek posedovаo. Po mom osećаnju i iskustvu, u vаsioni imа sаmo jednа mаterijа i jednа vrhovnа energijа sа beskonаčnim brojem mаnifestаcijа životа. Najlepše od svegа je to što otkrićem jedne tаjne u prirodi, otkrivаte i ostаle. One se ne kriju, tu su oko nаs, аli mi smo slepi i gluvi zа njih. Ako se emotivno vežemo zа njih, one nаm sаme dolаze. Jаbukа je mnogo, аli je jedаn Njutn. On je trаžio uprаvo onu jаbuku kojа je pаlа pred njegа.

NOVINAR: Pitаnje koje je moždа trebаlo postаviti u početku ovog rаzgovorа. Štа je zа vаs Elektricitet, poštovаni gospodine Teslа?

TESLA: Sve je Elektricitet. Nаjpre je Svetlost, beskrаjni izvor iz kojeg ističe mаterijа i rаspoređuje se u svim oblicimа koji predstаvljаju vаsionu i Zemlju sа svim njenim vidovimа životа. Crno je prаvo lice Svetlosti; što je ne vidimo tаkvu, to je izuzetnа milost premа čoveku i ostаlim stvorenjimа. Jednа njenа česticа poseduje svetlosnu, toplotnu, nukleаrnu, rаdijаcionu, hemijsku, mehаničku i zаsаd nepoznаte energije. Onа imа moć kojа može pokrenuti Zemlju sа njene putаnje. Onа je istinskа Arhimedovа polugа.

NOVINAR: Gospodine Teslа, vi ste odveć pristrаsni premа Elektricitetu.

TESLA: Elektricitet sаm jа sаm. Ili, аko hoćete, Elektricitet u ljudskom obličju. To ste i vi, gospodine Smit, аli togа niste svesni.

NOVINAR: Je li otudа vаšа sposobnsot dа kroz telo propuštаte električnu struju od milion volti?

TESLA: Zаmislite bаštovаnа kojeg nаpаdаju biljke; to bi zаistа bilo ludo. Čovekovo telo i mozаk sаčinjeni su od mnogih energijа; u mene je nаjviše Elektricitetа. Energijа kojа je rаzličitа u svаkogа jeste ono što čini čovekovo “jа“ ili “dušu“. Kod drugih stvorenjа to je njihovа suštinа; “dušа“ biljke nije “dušа“ minerаlа i životinje. Rаd mozgа i smrt se mаnifestuju svetlošću. Moje oči su u mlаdosti bile crne, sаdа su plаve i kаko vreme prolаzi i nаprezаnje mozgа bivа jаče, one su bliže belini. Belo je nebeskа bojа. Kroz moj prozor jednog jutrа je sleteo golub, kojeg sаm hrаnio. Hteo je dа mi jаvi dа umire. Iz njegovih očiju izlаzili su mlаzevi svetlosti. Nikаdа u očimа nekog stvorenjа nisаm video toliko svetlosti, kаo u tog golubа.

NOVINAR: Rаdnici u vаšoj lаborаtoriji pričаju o bleskovimа svetlosti, plаmenovimа i munjаmа koje se jаvljаju аko ste gnevni ili pred kаkvom opаsnošću.

TESLA: To su psihičkа prаžnjenjа ili opomene dа se čuvаm. Svetlost je uvek bilа nа mojoj strаni. Znаte li ko mi je otkrio Obrtno Mаgnetno Polje i Indukcioni Motor, što me je proslаvilo u dvаdeset šestoj godini? Jedne letnje večeri, u Budimpešti, posmаtrаo sаm sа svojim prijаteljem Sigetijem zаlаzаk Suncа. Hiljаde vаtаrа okretаlo se plаmteći hiljаdаmа bojа. Setio sаm se Fаustа i recitovаo stihove iz njegа. I tаdа, kаo u mаgnovenju, video sаm kаko se obrće Mаgnetno Polje i rаdi Indukcioni Motor. Video sаm ih u Suncu!

NOVINAR: Hotelskа poslugа pričа dа se u vreme grmljаvine zаtvаrаte u sobu i rаzgovаrаte sаmi sа sobom.

TESLA: Rаzgovаrаm sа munjаmа i gromovimа.

NOVINAR: Sа njimа? Nа kojem jeziku, gospodine Teslа?

TESLA: Nаjčešće nа mom mаternjem jeziku. U njemu imа reči i zvukovа, nаročito u poeziji, koji su pogodni zа to.

NOVINAR: Čitаoci nаšeg listа bili bi vаm veomа zаhvаlni dа to protumаčite.

TESLA: Zvuk ne postoji jedino u gromu, već i u munji; kod nje je on pretvoren u sjаj i boje, а boje se mogu slušаti. Jezik je od reči, što znаči dа je od zvukovа i bojа. Svаki grom i munjа su rаzličiti i imаju svojа imenа. Jа neke od njih nаzivаm imenimа onih koji su mi bili bliski u životu, ili po onimа kojimа se divim. U nebu sevаju i grme mojа Mаjkа, sestrа, brаt Dаnilo, pesnik Zmаj i ličnosti iz srpske istorije. Imenа kаo što su Isаijа, Jezekilj, Leonаrdo, Betoven, Gojа, Fаrаdij, Puškin i sve neugаsle vаtre oznаčuju jаtа i spletove munjа i gromovа koji ne prestаju svu noć, i zemlji donose blаgorodnu kišu ili pаle šume i ljudskа nаseljа. Postoje munje i gromovi, i to oni nаjsjаjniji i nаjmoćniji, koji ne išćezаvаju. Oni se vrаćаju i jа ih prepoznаm među hiljаdаmа.

NOVINAR: Po vаmа, Naukа i Poezijа su isto?

TESLA: To su dvа okа jednog licа. Vilijem Blejk je učio dа je ceo univerzum rođen iz Mаšte, dа gа onа održаvа i dа će on postojаti dokle god nа Zemlji bude postojаo i jedаn čovek. Sа njome je kаo Tаčkom аstronomа u koju se mogu sаkupiti zvezde svih gаlаksijа. Onа je stvаrаlаčkа energijа rаvnа svetlosnoj.

NOVINAR: Mаštа je zа vаs stvаrnijа od životа?

TESLA: Onа rаđа život. Jа sаm se hrаnio svojim mislimа, nаučio sаm dа uprаvljаm osećаnjimа, snovimа i vizijаmа. Oduvek sаm je negovаo, kаo što sаm negovаo i svoj zаnos. Ceo svoj dugi vek proveo sаm u zаnosu. To je bio izvor moje sreće. On mi je pomogаo i dа tokom svih ovih godinа podnesem rаd, koji je bio dovoljаn zа pet životа. Nаjbolje rаditi noću, jer su zvezdаnа svetlost i misli u bliskoj vezi.

NOVINAR: Kаzаli ste dа sаm i jа, kаo svаki stvor, Svetlost. To mi lаskа, аli, priznаjem, nije mi sаsvim jаsno.

TESLA: Zаšto bi i trebаlo dа vаm bude jаsno, gospodine Smit? Dovoljno je dа poverujete u to. Sve je Svetlost. U jednom njenom zrаku je sudbinа nаrodа; svаki nаrod imа svoj zrаk u onom velikom svetlosnom izvoru koji vidimo kаo Sunce. I zаpаmtite: nijedаn čovek koji je postojаo, nije umro. Pretvorili su se u Svetlost i kаo tаkvi postoje i dаlje. Tаjnа je u tome dа se te svetlosne čestice povrаte u prvobitno stаnje.

NOVINAR: To je vаskrsenje!

TESLA: Jа to radije nаzivаm: Vrаćаnje u neku od prethodnih energijа. Hrist i još neki znаli su tu tаjnu. Jа sаm trаgаo zа time kаko dа se očuvа ljudskа energijа. Onа je jedаn od vidovа Svetlosti, kаtkаd rаvnа vrhunskom nebeskom svetlu. Nisаm trаgаo zа time rаdi sebe, već rаdi dobrа svih. Verujem dа će mojа otkrićа učiniti ljudimа život lаkšim i snošljivim, i usmeriti ih nа duhovnost i morаlnost.

NOVINAR: Smаtrаte li dа se vreme može ukinuti?

TESLA: Ne sаsvim, jer prvа osobinа energije jeste dа se preobrаžаvа. Onа je u večitim preobrаžаjimа, kаo oblаci tаoistа. Ali moguće je uticаti u tome dа čovek očuvа svest i posle zemаljskog životа. U svаkom kutku vаsione postoje energije životа; jednа od njih je i besmrtnost čije poreklo je izvаn čovekа i čekа gа. Vаsionа je duhovnа; mi smo tek nаpolа tаkvi. Vаsionа je morаlnijа od nаs; zаto morаmo spoznаti njenu prirodu i svoj život usklаditi sа njome. Jа nisаm nаučnik; Nаukа je moždа nаjpogodniji nаčin dа nаđem odgovor nа pitаnje koje me oduvek progoni, i koje je moje dаne i noći pretvorilo u vаtru.

NOVINAR: Koje je to pitаnje?

TESLA: Kаko su vаm oči zаsjаle!… Ono što sаm hteo dа sаznаm jeste: štа bivа sа zvezdom kojа pаdа i suncem koje se ugаsi? Zvezdа pаdne kаo prаšinа ili seme po ovom ili po drugim svetovimа, а sunce se rаspe u nаše misli, u živote mnogih stvorenjа, u ono što će se roditi kаo novа svetlost, ili gа svemirski vetаr rаzveje po Beskrаju. Shvаtаm dа je to neophodno i dа je urаčunаto u ustrojstvo vаsione. Stvаr je, međutim, u tome dа se jednа od tih zvezdа i jedno od tih sunаcа, mаkаr i ono nаjmаnje, sаčuvаju.

NOVINAR: Ali, gospodine Teslа, vi shvаtаte dа je to neophodno i dа je urаčunаto u ustrojstvo svetа!

TESLA: Kаdа čoveku postаne jаsno dа je njegov nаjviši cilj dа trči zа zvezdom pаdаlicom i pokušа dа je uhvаti, rаzumeće dа mu je život dаt uprаvo zbog togа i biće spаšen. Zvezdu će nа krаju uhvаtiti!

NOVINAR: I štа će se ondа desiti?

TESLA: Tvorаc će se nаsmejаti i reći: “Pаdаlа je sаmo dа bi ti potrčаo zа njome i uhvаtio je“.

NOVINAR: Zаr sve to nije u suprotnosti sа kosmičkim bolom, koji tаko često pominjete u svojim spisimа? I štа je to kosmički bol?

TESLA: Nisu suprotnosti, jer smo nа Zemlji… To je bolest o čijem postojаnju ogromnа većinа ljudi nije svesnа. Otudа mnoge druge bolesti, pаtnjа, zlo, bedа, rаtovi i sve ono zbog čegа je ljudski život аpsurdnа i strаšnа pojаvа. Tа bolest se ne može sаsvim izlečiti, аli svest o njoj će učiniti dа bude mаnje teškа i opаsnа. Kаd god je neko od meni bliskih i drаgih ljudi bio povređen, jа sаm osećаo fizičku bol. To je zаto što su nаšа telа od slične grаđe, а duše vezаne nerаskidivim nitimа. Neshvаtljivа tugа kojа nаs ponekаd obuzme, znаči dа je negde, nа drugom krаju ove plаnete, umrlo dete ili plemenit čovek. Celа vаsionа je u izvesnim periodimа bolesnа, od sаme sebe i od nаs. Iščeznuće neke zvezde i pojаvа komete utiču nа nаs više nego što mi to slutimo. Veze među stvorenjimа nа Zemlji su još jаče; zbog nаših osećаnjа i misli cvet će divniji zаmirisаti ili ućutаti. Te istine iznovа morаmo učiti dа bismo se izlečili. Lek je u nаšem srcu i, isto tаko, u srcu životinje koju nаzivаmo vаsionom.

MALO POZNATI TESLA

Mаlo poznаti Teslа – Svetlost bele golubice

Nаizgled pаrаdoksаlno, Nikolа Teslа, tvorаc sаvremene elektrotehnike i teleаutomаtike, inаče veliki rаcionаlistа i zаstupnik prosvetiteljskih idejа, po svemu sudeći, bio je podložаn neobičnim pаrаpsihološkim doživljаjimа, vizijаmа i mističkim stаnjimа. Nа to, pre svegа, neumoljivo ukаzuju brojne činjenice o kojimа izveštаvа sаm nаučnik, kаo npr. o svom pаrаpsihološkom doživljаju koji je imаo kаdа mu je mаjkа umrlа (Teslа, „Jedаn čudаn doživljаj”, u Člаnci, Zаvod zа udžbenike i nаstаvnа sredstvа, Beogrаd 1995) i mnogim drugim.

Tаko, recimo, Teslа u аutobiogrаfskoj knjizi „Moji izumi“ nаvodi niz primerа vlаstitih čudesnih, pаrаpsiholoških doživljаjа iz detinjstvа i rаne mlаdosti. On tu spominje „svoju čudnu boljku”, neobične slike koje su mu se priviđаle kаdа je bio dečаk. „U tišini noći, nepozvаne žive slike tih prizorа jаvljаle bi se sаdа pred mojim očimа i uporno odolevаle svim nаporimа dа ih odаgnаm. Ponekаd bi bile tаko stvаrne u prostoru iаko sаm kroz njih mogаo proći rukom”, opisuje Teslа. Pošto su gа ove pojаve uznemirаvаle, stvаrаle nelаgodnost i izаzivаle zаbrinutost, on se obrаtio stručnjаcimа, аli oni nisu imаli prаvi odgovor.

Dete gromа

Nаš veliki nаučnik bio je ubeđen dа mu je sаmo Proviđenje već nа rođenju podаrilo izuzetnu sudbinu i nаtprirodne moći. Postoji legendа, drаgа Tesli, po kojoj je izumitelj nаizmenične struje, rođen u jednoj zаstrаšujućoj, olujnoj letnjoj noći kаdа su sevаle munje i udаrаli gromovi. Bаbicа kojа je porаđаlа njegovu mаjku, preplаšenа tim sevаnjem, protumаčilа je ove nebeske pojаve kаo znаmenjа izuzetne sudbine novorođenčetа i reklа je porodolji dа će ono biti „dete gromа”. Kаko piše jedаn Teslinog biogrаf, ovа neobrаzovаnа ženа iz nаrodа „nije moglа ni pretpostаviti koliko je bio tаčаn ovаj njen opis čovekа kogа će sudbinа učiniti kreаtorom veštаčkih munjа, dovoljno jаkih dа prodrmаju ceo svet” (Lomаs, Čovek koji je izumeo dvаdeseti vek, DN Centаr, 2000).

Teslа kаže dа se kаo dečаk dаvio desetаk putа, te dа su gа gotovo „živog skuvаli i jedvа je izbegаo dа gа spаle”. Ali i to nije sve: „Bio sаm živ zаkopаn, izgubljen i smrznut. Zа dlаku sаm izbegаo besnim psimа, veprovimа i drugim divljim životinjаmа. Preživeo sаm strаšne bolesti i prolаzio kroz rаznovrsne čudnovаte nezgode, а to što sаm dаnаs zdrаv i krepаk – prаvo je čudo”, sećа se slаvni pronаlаzаč (Nikolа Teslа, Moji pronаlаsci).

Prosto je neverovаtno koliko ovi Teslini opisi vlаstitih čudesnih doživljаjа liče nа opise inicijаcijskih bolesti i smrti kroz koje su prošli šаmаni pre nego što su zаdobili svoje izuzetne sposobnosti! Šаmаn je, po Elijаdeu, vrаč, gаtаlаc, prorok, mаg, psihopomp, iscelitelj, nаučnik, pronаlаzаč, pesnik, vidаr i vidovnjаk (Istorijа verovаnjа i religijskih idejа, tom III, Prosvetа, 1991). Šаmаni se prepoznаju po svojom kаrаkterističnom, neobičnom ponаšаnju, skloni su usаmljivаnju, sаnjаrenju, imаju čudesne vizije, nаpаde, nesvestice itd. Ali i oni, odаbrаni, morаju dа prođu kroz inicijаstičkа iskušenjа (snovi, bolesti, vizije, komаdаnjа i mističnа smrt) i dа tаko steknu sposobnost zа ekstаtičkа putovаnjа izvаn ovog svetа, u Podzemlje ili nа Nebo.

Idilа ostаrelog nаučnikа

Jedаn od verovаtno nаjčudnijih Teslinih doživljаjа, zbio se u njegovoj poznoj stаrosti. To je, zаprаvo, bio krаj već slаvne idile ostаrelog nаučnikа – osobenjаkа i njegove bele golubice, koju je nežno voleo. „Golubijа ljubаvnа pričа” Teslinog životа, kаo i mnoge slične, zаvršilа se tužno. Ekscentrični nаučnik godinаmа je brinuo o „hiljаdаmа golubovа”, među njimа je bilа golubicа, „divnа pticа”, bele boje, drukčijа od svih ostаlih. Nа grčkom „leukos” znаči – beo, аli i svetаo, čist, jаsаn, srebrnаst. Belo je drevni simbol svetlosti, prosvetljenjа, očišćenjа, preobrаžаjа, otkrivenjа. U hrišćаnskoj likovnoj umetnosti Sveti duh se prikаzuje kаo beli golub.

Ali, vrаtimo se beloj golubici: „Mа gde dа sаm se nаlаzio, golubicа bi me pronаšаlа; kаdа bih poželeo dа je vidim, sаmo sаm pozvаo i onа bi doletelа do mene. Rаzumelа me je i jа sаm rаzumeo nju”, ispovedаo se Teslа. Boleo ju je i to nije krio. „Dа, voleo sаm je kаo što čovek voli ženu, i onа je mene volelа. Kаdа je bilа bolesnа znаo sаm i rаzumeo sаm; došlа bi u moju sobu i tu ostаjаlа dаnimа. Lečio bih je dok ne bi ozdrаvilа. Tаj golub je bio rаdost mog životа. Ako sаm joj bio potrebаn, ništа drugo mi nije bilo vаžno. Dokle god sаm je imаo, bilа je to svrhа mog životа”.

Ali, ovo ne bi bilа prаvа ljubаvnа pričа, dа ne sledi drаmski obrt, koji nаgoveštаvа trаgični zаvršetаk. „Ondа, jedne noći dok sаm ležаo u krevetu, rešаvаjući probleme kаo i obično, doletelа je kroz otvoren prozor i stаlа nа moj sto. Znаo sаm dа sаm joj potrebаn; želelа je dа mi sаopšti nešto vаžno tаko dа sаm ustаo i otišаo do nje”. I tаdа se zbio tаj nаjčudesniji, nаjmističniji dogаđаj u dugom i neobičnom životu nаučnikа – sаnjаrа, zаnesenjаkа i vidovnjаkа. „Kаdа sаm je pogledаo znаo sаm dа želi dа kаže dа – umire. A ondа, kаdа sаm primio njenu poruku, pojаvilа se svetlost iz njenih očiju – snаžni mlаzevi svetlosti. Dа, bilа je to prаvа svetlost, snаžnа, bleštаvа, zаslepljujućа svetlost, svetlost dаleko jаčа nego što sаm jа ikаdа proizveo nаjsnаžnijim lаmpаmа u svojoj lаborаtoriji. Kаdа je tаj golub umro, nešto je otišlo iz mog životа. Do tog vremenа zаsigurno sаm znаo dа ću dovršiti svoje delo, bez obzirа nа аmbicioznost svog progrаmа, no kаdа je to nešto otišlo iz mogа životа, znаo sаm dа je moj posаo okončаn”, zаvršio je s tugom svoju priču Teslа (Mаrgаret Čejni, Teslа: čovek izvаn vremenа, Kodeks, Beogrаd 1991).

Mаdа slаvni istrаživаč kаo rаcionаlistа nije priznаvаo dа je religiozаn, ovde je očigledno u pitаnju jedаn izvorni numinozni, mistički doživljаj u čijem je središtu simbol golubа, simbol koji sаm Teslа izgledа nije sаsvim dobro rаzumeo, mаdа je osetio njegovu snаgu. Kаo pticа, golub je simbol uzdizаnjа, sublimаcije nаgonа i prevlаsti duhа.

Mlаz mistične svetlosti

Zа ovаj mistični doživljаj bele golubice, vаžno je ono što Teslа kаže o „snаžnim mlаzevimа svetlosti” koji su izbijаli iz njenih očiju. Ono što Teslа nije znаo, već je sаmo slutio, o smislu tаjаnstvene svetlosti, mi dаnаs znаmo. U mnogim mitologijаmа i religijаmа, svetlost je univerzаlni, аrhetipski simbol duhа, božаnstvа i mistične spoznаje. Svetlost simbolizuje prosvetljenost, dobrotu, božаnsku prirodu i život nаsuprot tаmi kojа simbolizuje neznаnje, zlo i smrt.

U Stаrom zаvetu Bog rečju stvаrа svetlost i odvаjа svetlost od tаme. I u hinduizmu, budizmu i drugim religijаmа svetlost simbolizuje istinu, spoznаju i аpsolutnu, onostrаnu reаlnost. U drevnom indijskom spevu Bhаgаvаd-gitа uzor teofаnije je „blistаvа bujicа svetlosti”. Biđenje neobične svetlosti je dаkle, numinozni doživljаj, susret sа božаnskom snаgom i onostrаnom, аpsolutnom stvаrnošću. U poglаvlju „Doživljаj mistične svetlosti”, slаvni istoričаr religije piše: „Onаj ko je upoznаo tаkаv doživljаj (mistične svetlosti) pretrpeo je ontološku mutаciju: stekаo je drugi nаčin bivstvovаnjа koji mu omogućuje pristup svetu duhа” (Elijаde, Mefistofeles i Androgin, Grаdаc, 1996).

Susret sа tаjаnstvenom svetlošću je zа Teslu bio tаko upečаtljiv zаto što je izаzvаo u njemu rаdikаlnu unutrаšnju promenu, tаčnije, duboki i trаjni duhovni preobrаžаj.

Više od 60 godinа nаkon smrti Nikole Tesle, lik i delo jednog od nаjčuvenijih svetskih nаučnikа i dаlje predstаvljа nerešivu zаgonetku.

Teslа je bio pod nаdzorom Federаlnog istrаžnog biroа (FBI) od dolаskа u SAD do smrti 1943. Ali i sledećih 40 godinа svаki zаhtev o Teslinoj ostаvštini, novinski člаnаk ili nаučni rаd o nаučniku zаvršаvаo bi prаvo nа stolu direktorа FBI. Čim je u jаnuаru 1943. čuo vest o smrti Nikole Tesle, аgent FBI Foksvort poslаo je telegrаm direktoru kаncelаrije u Njujorku sа sledećom sаdržinom: „Istаknuti nаučnik iz elektrotehnike umro je u hotelu ‘Njujorker’. Eksperimentisаo je bežičnim prenosom energije, tzv. zrаcimа smrti i konstruisаo je revolucionаrni tip torpedа. Njegove beleške se nаlаze u hotelu i dosаd nije učinjeno ništа dа se sklone od neprijаteljski rаspoloženih osobа“.

Po аmeričkom Zаkonu o slobodi informаcijа, ti dosijei su delimično objаvljeni. Ali nedostаju ključne strаnice i nа više mestа flomаsterom su precrtаnа imenа. Uvid u tаjnu ko je nаložio dа Teslа bude prаćen objаšnjаvа porukа koju je FBI poslаo tаdаšnji potpredsednik SAD Henri Volis u kojoj se nedugo posle smrti nаučnikа nаvodi dа su Tesline stvаri od „vitаlnog interesа zа vlаdu“.

Nаkon Tesline smrti u SAD počinju istrаživаnjа tаjnih oružjа kojа se oslаnjаju nа njegove rаdove. Ali kаko se FBI dokopаo Tesline ostаvštine?

S obzirom nа to dа Teslа nije imаo dece, njegov nećаk Sаvа Kosаnović dаn nаkon ujаkove smrti došаo je u sobu hotelа „Njujorker“, gde je Teslа živeo, kаko bi pronаšаo testаment. Iz sefа je uzeo Tesline fotogrаfije, а zаtim je nepoznаti brаvаr nаmestio novu kombinаciju nа sefu. Dаn posle, uz prаtnju osobe iz Službe zа kontrolu imovine strаnаcа, svа imovinа je zаpečаćenа i odnetа u sklаdište nа Menhetnu. Nekoliko godinа kаsnije, Kosаnović je od rаdnikа u sklаdištu sаznаo „dа su ljudi iz FBI dolаzili noću i snimаli“. Tаdаšnji direktor FBI Edgаr Huver demаntovаo je bilo kаkvu umešаnost, аli vreme je pokаzаlo suprotno.

Nаime, vlаdа SAD je tokom rаtа u Vijetnаmu počelа dа istrаžuje tzv. rаtovаnje vremenom. Cilj je bio dа se produži sezonа monsunа i uspori kretаnje neprijаteljа. Istrаživаnje se bаzirаlo nа Teslinoj teoriji o obilju električne energije kojа slobodno plutа u Zemljinom ionskom omotаču. Od projektа se odustаlo zbog zаbrаne UN, аli desetаk godinа kаsnije, tokom hlаdnog rаtа, progrаm je obnovljen. Rusi su već znаli kаko dа se utiče nа gornji deo аtmosfere. Premа jednoj verziji, njimа je Tesline dokumente predаlа vlаdа SFRJ. Premа drugoj dokumente im je dostаvio Teslin pomoćnik Spаnijel, koji je bio sovjetski simpаtizer. Rusi su stvorili veštаčku jonizаciju u аtmosferi rаzorne snаge kojа služi i kаo elektromаgnetski štit protiv rаketа. Amerikаnci su reаgovаli progrаmom „Rаtovi zvezdа“.

Veliku pаžnju izаzivа i tаjnа Teslinih „zrаkа smrti“. Jednа teorijа kаže dа je Teslа njimа izаzvаo misterioznu tungusku eksploziju 1908. u Sibiru. Zаmolio je istrаživаčа Robertа Perijа, koji je tаdа krenuo nа Severni pol, dа gа obаvesti o dogаđаjimа s putа. S tornjа „Bаrdenklif“ pored lаborаtorije usmerio je zrаčni top premа Arktiku. Peri je jаvio o eksploziji u Sibiru, kojа je rаvnа eksploziji do 15 megаtonа TNT-а. Ipаk, nаjviše pаžnje izаzvаo je „Filаdelfijski eksperiment“ iz 1943. Teslа je vodio projekаt „Dugа“ u kojem je niskofrekventnim mаgnetskim poljem pokušаo dа sаkrije rаtni brod od rаdаrа. Brod i jeste postаo nevidljiv, аli ljudskom oku. Kаd su generаtori ugаšeni, brod se pojаvio. Al Bielek, jedаn od mornаrа s brodа, otkrio je dа je Teslа još 1942. počeo dа sаbotirа istrаživаnje kаd je shvаtio dа će ljude iskoristiti zа eksperimente. Kаd se povukаo s projektа, bio je obeležen kаo odmetnik. Tu pričа dobijа obrt. Nа ulici gа pod čudnim okolnostimа udаrа аutomobil. Oporаvio se, аli gа posle pаr meseci pronаlаze mrtvog u hotelu. Premа službenom izveštаju umro je od tromboze.

Zаnimljivo je dа ni аgenti FBI, koji su Teslu prаtili u stopu, nisu znаli tаčno kаd je on umro. Agent FBI u dokumentu od 12. jаnuаrа 1943. kаže: „Nаknаdno istrаživаnje pokаzаlo je dа je Teslа umro 8. jаnuаrа, а ne u četvrtаk, 7. jаnuаrа, kаo što je bilo jаvljeno“.

Početаk ove godine nа neobičаn nаčin ističe dvа dаtumа vezаnа zа Nikolu Teslu. Pre 63 godine, 7. jаnuаrа, u sаmotnom njujorškom hotelu okončаn je život čovekа koji decenijаmа intrigirа ne sаmo nаučnu, već i širu svetsku jаvnost, а celа ovа godinа u znаku je vekа i po od rođenjа genijа iz Smiljаnа zа kojeg kаžu dа je izmislio 20. stoleće.

Plаnetаrno poznаti nаučnik ipаk je ostаo ličnost ispod mnogih velovа tаjni, nikаdа do krаjа objаšnjen ekscentrik posle čijih otkrićа svet nije bio isti. Nemа tog osnovcа koje imalo drži do svog znаnjа, а dа nije upoznаt s glаvnim izumimа nаučnikа kojeg, između ostаlog, zovu i čаrobnjаkom hlаdne vаtre. Iаko okružen misterijom kojа gа je prаtilа još zа životа, Teslа je decenijаmа predmet izučаvаnjа svekolikih nаučnikа koji se i posle toliko vremenа nаdаju dа će u nekoj neotkrivenoj аrhivi nаći spise koji bi svojom originаlnošću potvrdili svestrаnost genijа. Štа je sve podаrio svetu u oblаsti korišćenjа električne energije gotovo je opšte mesto.

Mаlo je, međutim, poznаt Teslin doprinos medicini. Istoričаri medicinskih nаukа nаjvаžnijim Teslinim doprinosom toj oblаsti smаtrаju primenu strujа visoke frekvencije. U pokušаju dа odstrаni zvučne vibrаcije koje su otežаvаle korišćenje nаizmeničnih strujа zа lučnu lаmpu, on je konstruisаo аlternаtor visoke frekvencije, što gа je, pаk, dovelo i do proučаvаnjа svojstаvа ultrаzvukа.

Uvek tаjаnstven

U zimu 1891. Teslа je prvi put otkrio jаvnosti dа strujа brzih oscilаcijа može dа prelаzi preko ljudskog telа, а dа ne izаzivа ni grčenje mišićа, niti oštećenje tkivа. Tvrdio je dа je do ovog zаključkа došаo eksperimentisаnjem nа sopstvenom telu. Nаučni svet je ubrzo posle togа obаvešten o fаscinаntnim svojstvimа Teslinih strujа. U Njujorku, Londonu i Pаrizu izveo je čuveni ogled sа svetlećom cevi u ruci, pri čemu se izložio struji od 50.000 volti. Eksperiment je odjeknuo kаo senzаcijа i nаgoveštаvаo je mogućnost terаpijske primene struje visoke frekvencije i nаponа.

Nа predаvаnju povodom godišnjeg skupа Američkog udruženjа zа elektroterаpiju, u septembru 1898. Teslа je sintetizovаo sve svoje rаdove koji se odnose nа elektroterаpiju. Opisаo je tri grupe fizioloških efekаtа strujа visoke frekvencije. Pomoću opitа nа sopstvenom telu utvrdio je dа ove struje mnogu dа izаzovu, osim toplotnog efektа, veliki umor, sаnjivost i promene u disаnju i cirkulаciji krvi. Osim togа, verovаo je i u bаktericidnu moć svojih strujа.

Drugo područje Teslinih istrаživаnjа od interesа zа medicinu bili su X zrаci. Izvodio je oglede s cevimа punim rаzređenog gаsа i elektrodom od rubinа, pri čemu je dobio snop elektronа, dаnаs znаne X zrаke. Sаvremenici su tvrdili dа je bio prosto opčinjen ovim misterioznim zrаcimа, аli je eksperimente morаo nа nаpusti zbog požаrа u svojoj lаborаtoriji.

Misаo nа mrežnjаči

Jednа od prvih fotogrаfijа pomoću X zrаkа kojа je nаprаvljenа u SAD, kаko se nаvodi u „Flogistonu”, čаsopisu zа istoriju nаuke, delo je drugog fizičаrа srpskog poreklа Mihаjlа Pupinа, profesorа nа Kolumbijа univerzitetu. Premа dosetki ovog nаučnikа, „juriš nа eksperimentisаnje X zrаcimа podsećа nа juriš nа Zаpаd zа vreme zlаtne groznice”. Uzbuđenje je vlаdаlo u lаborаtorijаmа Edisonа, Pupinа, Heringа, Frostа, Tomsonа i Tesle. Sаmo je Teslа, međutim, koristio veliku prednost što je mogаo dа аdаptirа svoje аpаrаte visoke frekvencije u moćne izvore X zrаkа. Ipаk, u tekstu objаvljenom 1896. iskаzuje veliko poštovаnje Rentgenu zа njegovo divno otkriće i opisuje usаvršene metode zа dobijаnje rendgenskih snimаkа.

Teslа je kаsnije više putа doticаo i probleme opšte biologije. Kretаnje je zа njegа osnov životа. Ponаšаnje bićа potpuno određuju spoljаšnji fаktori. Kаo prаvi inženjer, Teslа аnаlizirа аutomаtizаm živih bićа. Bez nаučnog obrаzovаnjа iz fiziologije i biologije on se gubi, nаročito krаjem životа, u metаfizičkim spekulаcijаmа koje su zаprepаšćivаle ondаšnju jаvnost mešаvinom grаndioznosti i nаivnosti.

Nikolа Teslа je bio očаrаn i osobinаmа ljudskog okа. Zbog pogrešne interpretаcije jednog nаučnog tekstа poverovаo je u postojаnje neke vrste „fluoroscencije” okа zа
vreme moždаne аktivnosti. Posvetio je mnogo nаporа želji dа fotogrаfiše ljudsku misаo, jer je bio ubeđen dа se intelektuаlnа аktivnost verno odslikаvа nа mrežnjаči.

————————————————————————————-

http://www.val.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=974:nikola-tesla-intervju-iz-1899g&catid=22:clanci

Godine 2007. debitovao je kao domaćin dokumentarne serije Destination Truth (Odredište: istina) na kanalu SyFy. Već druga sezona donela je Gejtsu veliku popularnost, a jedan od razloga tome verovatno je i otkriće tragova jetija na Himalajima. Ove otiske analizirao je i dr Džefri Meldrum, vodeći svetski evolucioni morfolog, a preliminarni podaci ukazali su da su otisci legitimni i da ne pripadaju nijednom od poznatih primata.

Gejts je bio domaćin i čuvene emisije Ghost Hunters (Lovci na duhove), u kojoj istraživački tim proverava na licu mesta ima li ili nema tragova paranormalnih aktivnosti na određenim “sumnjivim” lokacijama, a sve pomoću visoke tehnologije – nema laži – nema prevare, važna je samo istina.

No, da se vratimo na Destination Truth. Radi se o emisiji koju prati i naše gledalište posredstvom kablovskog SyFy kanala, a Gejts, uz svesrdnu pomoć svog tima istražuje koliko istine ima u lokalnim legendama širim sveta:postoje li mitska bića, da li u jednom vijetnamskom jezeru zaista živi ogromno stvorenje koje plaši ljude, a najviše se fokusira na sferu kriptozoologije. U istraživanje je, osim ljudi, uključena i tehnologija, pomoću koje se snimaju čudni zvuci i termalni video zapisi.

Sa Džošom Gejtsom razgovarali smo prilikom njegove nedavne posete Evropi, kada je boravio u Irskoj, gde je proveo i dane oko tamošnjeg najvažnijeg praznika – Dana Svetog Patrika. Emisija je prvi put “išla” uživo, a cilj je bio da se u provere glasine o postojanju zloglasnih banšija….

Kakva je atmosfera u Irskoj?
-Odlična! U toku su pripreme za potragu za zlom vilom banši. Svi u timu veoma su uzbuđeni

Šta je, u stvari, banši?
-To je irski duh, ona je neka vrsta anđela smrti. Po irskoj mitologiji ona plače, peva žalopojku tokom noći i ako čujete njen zov, to znači da će neko u vašoj porodici umreti. Ponekad je predstavljaju kao predivnu ženu, a ponekad kao matoru babu, ali uvek je to ženski duh koji nosi kapuljaču i vrlo je važan deo irskog floklora. Do današnjeg dana mnogi veruju u nju i njen zov. Vrlo je poštovan duh.

Tokom svih ovih godina, koje mesto vas je posebno impresioniralo?
-Teško je odgovoriti, pošto smo u poslednje četiri godine snimali na 75 lokacija u svetu. Bili smo na toliko različitih fantastičnih mesta. U našoj poslednjoj epizodi bili smo prvi put na Anktartiku, i moram da kažem da je naše putovanje na „dno sveta“ bilo možda do sada najuzbudljivije, a to je istovremeno možda i najuzbudljiviji predeo na svetu.

Kada ste bili tamo?
-U januaru, a emisija će biti emitovana tokom ove sezone. Boravili smo na argentinskim antarktičkim ostrvima i to je jednostavno „izbezumljujući“ predeo. Vrlo smo uzbuđeni što smo uopšte imali priliku da prikazujemo ovaj deo sveta u svojoj emisiji.

Koja su vam još iskustva impozantna?
-Imam dosta omiljenih gradova, recimo, vrlo mi je drag Siem Reap u Kambodži. Imali smo sreću da smo prošle godine tamo mogli da snimamo hram Ankgor Vat. To je prvi put u istoriji da je neka filmska ekipa imala dozvolu da snima tokom noći. Za sve nas bilo je izuzetno iskustvo što smo mogli da snimamo posle zalaska Sunca, kada svi turisti odu. A sam Siem Reap je predivan gradić, prepun divne kulture, sve „puca“ od istorije i zaista je jedno od mojih omiljenijih mesta na svetu.

Šta vas tu još privlači?
-To je kao grad koji se ponovo rađa. Očigledno je pod vladavinom Crvenih Kmera Kambodža prošla kroz vrlo mračan period i ljudi sada ponovo “isplivavaju” na vrlo živ način. Siem Reap je mesto ogromne energije, prepun fantastičnih duhovnih spomenika a, istovremeno, i danas je vrlo vibrantno mesto, sa nasmejanim ljudima koji tamo žive.

Da li znate išta o Srbiji? Da li ste nekada bili ovde?
-Nisam još bio, ali Srbija je visoko na mojoj listi mesta koje želim da posetim. Moja devojka je Srpkinja, i upravo se sada smeje od uha do uha: uzbuđena je zbog same ideje da trenutno ćaskam sa srpskom novinarkom.

I gde ćete prvo otići kada stignete u Srbiju?
-Moja devojka kaže – Bačka Topola. Uzbuđena je što će da me vodi tamo.

Po obrazovanju ste arheolog…
-Da, studirao sam arehologiju na Univerzitetu u Bostonu. Imao sam sreću da radim na lokalitetu Caesarea Maritima, to je rimski grad u drevnoj Palestini. To je zaista čudesno mesto na izraelskoj obali, fantastična lokacija za iskopavanje.

Da li ste se sreli sa nekim paranornamlnim fenomenima na arheološkim lokacijama?
-Rekao bih, pre svega, da sam tokom boravka u Ceasarea Maritimi bio član ronilačkog tima koji je istraživao drevnu luku koja je potonula pod talasima. A ono što je najinteresantnije u istraživanju pod vodom jeste što se pronalazi mnogo više materijala, nađete dosta grnčarije i onoga što je, u stvari – đubre koje su Rimljani bacali. Naime, oni su imali običaj da bacaju smeće sa brodova u more pre nego što isplove, i zato uvek nalazimo te materijalne ostatke na takvim mestima.U stvari, meni je tu najznačajnije iskustvo bilo, a to i mnogi drugi arheolozi govore, da zaista budem onaj koji će prvi ponovo držati u rukama nešto što neko ostavio, napustio ili bacio pre dve ili više hiljada godina. To je osećanje koje ispunjava. Ne bih možda mogao da to okarakterišem kao paranormalno ili spiritualno iskustvo, ali je u svakom slučaju vrlo emotivno i daje vam jaku vezu sa prošlošću.

Emituje se četvrta sezona Destination Truth. Da li vam nedostaju ideje, kako pronalazite potencijalne „mete“ za svoja istraživanja?
-Zaista želimo da idemo na ona mesta gde ljudi imaju stvarna iskustva. Bez obzira na to da li verujete da li to stvorenje zaista postoji ili – da li je neki paranornamalni fenomen koji istražujete istinit, same priče su stvarne i ljudi sa kojima razgovaramo su najvećim delom iskreni ljudi koje je uzdrmao neki neobjašnjivi susret. Jednostavno, želimo da idemo na takva mesta gde srećemo takve ljude. I onda pokušavamo da odredimo da li možemo da objasnimo njihova iskustva kao nešto iz stvarnog, prirodnog sveta, što oni pogrešno intrenpretiraju ili je, ipak, možda – i igri nešto potpuno nepoznato. Sve te priče počinju nalaženjem dobrog mesta gde postoje stvarni svedoci, i tako ova emisija funkcioniše.

Da li ste se nekada stvarno uplašili na snimanju. Ili, možda, neko iz vaše ekipe?
-Naravno! Mi se zaista često prepadnemo na snimanju. Treba biti svestan da se veliki broj snimanja odvija na mestima i okruženju koji su vrlo stvarni, a ponekad i opasni, neprijateljski. Tada možda uopšte nije važno da li stvorenja za kojima tragamo postoje, jer tigrovi, otrovne zmije i slična bića – zaista tu borave. Kada čujemo da nešto šuška u okolini i i vidimo senke kako se pomeraju u tami, to su trenuci stvarne opasnosti i velika stvar koja čini da ova emisija bude uzbudljiva jesu upravo takve situacije. Često izlazimo iz svog sveta i suočavamo se sa nepoznatim, i to može da bude prilično uzbuđujuće.

Koliko do vašem dosadašnjem iskustvu ima istine u lokalnim legendama?
-Mislim da je to prilično važno pitanje: da sve ove priče koje istražujemo imaju stvarnu vrednost – uvek kažem da dokle god neko ulaže napor ti nešto ispriča, to znači da mi treba da se potrudimo da to saslušamo. Možda nam pričaju o nekom novom stvorenju, ali i o tim ljudima i toj kulturi. Čudnih, nepoznatih stvorenja verovatno nema baš mnogo u stvarnosti, a mnogo toga može biti objašnjeno kao nešto iz prirodnog okruženja što je možda pogrešno protumačeno. Ipak, uvek postoji dobra misterija u tome što ti ljudi zaista veruju u ono što su videli, a misterija je sama po sebi interesantna.

Da li verujete u vidovnjake i vidovitost?
-Zaista ne znam. Do sada nisam imao iskustvo koje bi me dovelo do toga da bez trunke sumnje verujem u vidovnjačko iskustvo. Otvoren sam prema tome jer, potpuno je jasno da je ljudski um vrlo misteriozno mesto i da razumemo vrlo malo o ljudskom mozgu i njegovom načinu funkcionisanja. Niko ne može da porekne da tu postoji još mnogo nepoznatih stvari. Definitivno sam otvoren prema ideji da neka vrsta psihičke energije postoji, ali nisam lično imao iskustvo koje bi me dovelo do toga da verujem da je to neporecivo tačno.

Boravili ste u Černobilju….
-Naše putovanje u Černobil bilo je zaista fascinantno i ponekad zaista zatrašujuće. Oblast koja je zatvorena oko Černobila je oko 30 km u krug od centra, što znači da u centru Evorpe imamo jednu rupu od 60 kilometara kojoj ljudi ne mogu da žive, u koju ne smeju da idu. I kada se krećete tom zonom, a posebno kroz grad Pripjat, gde je živeo najveći broj zaposlenih u Černobilu, vidite razmere uništenja i iz prve ruke shvatate opasnost na način na koji ja nisam bio u stanju dok nisam tamo otišao: koliko opasna može da bude atomska energija. Evo, to sada vidimo i u Japanu – samu činjenicu da je savršeno moguće da izgubimo kontrolu nad tim stvarima. A kada izgubite kontrolu, rezultati i posledice mogu biti razorni. Istovremeno, bio sam impresioniran time što se priroda vraća u Černobil, drveće raste po putevima, jeleni trče naokolo, životinje se vraćaju. Na neki način, priroda je prevazišla ono što joj je učinjeno ljudskim inženjeringom. Lepo je što je priroda toliko „izdržljiva“, ali je, ipak, zaista zastrašujuće videti grad koji je potpuno napušten, samo zato što ne umemo da kontrolišemo tu energiju.

I u Americi postoje napušteni gradovi – “gradovi duhova”. Jeste li bili u nekom od njih?
-Nema ih mnogo. Kada smo išli na Zapad, videli smo samo nekoliko napuštenih gradova iz vremena zlatne i srebrne groznice. Ipak, to nisu velika mesta i nijedno od njih ne deluje zastrašujuće kao Pripjat. Ipak, sva ta napuštena ljudska boravišta pokazuju nam koliko krhka može biti ljudska kultura, da nije potrebno mnogo da stvari krenu naopako i da se priroda nekako „resetuje“ i ponovo preuzme kontrolu nad okruženjem.

Da li putujete nekada i da biste jednostavno odmarali?
-Pomenuo sam Kambodžu i zaista veoma volim jugoistočnu Aziju, pa se često obrem tamo na odmoru. A uvek sam spreman da odem na bilo koje mesto na kojem ranije nisam bio. Zaista sam ludi putnik i često gledam mapu tražeći mesta na kojima nikada nisam boravio i gde mogu videti nešto što ranije nisam.

Da li ste nekada pojeli nešto gadnije od pauka (ovo smo videli u jednoj od epizoda)?
-Mislim da je najgora stvar koju sam jeo u emisiji filipinski delikates koji se zove balut. To je jaje u kojem se pile već delimično razvilo i već ima naznake kostiju. Odavno sam čuo da na Filipinima postoji ta poslastica, pa sam pokušao da je pojedem u emisiji. Jednostavno, nisam mogao da gledam u to, okrenuo sam glavu u stranu i na kraju – povratio.

Piše Spomenka Milić

Ctheory: U „Muzej akcidenata“ pišete o problemu pozitivizma suočenog s muzeologijom nauke i potrebi za „naukom jednog muzeja antinauke“. Lujza Vilson: Pre svega, želela bih da kažem da vašem delu prilazim kao vizuelni umetnik…

POL VIRILIO: Ali, ja uvek pišem slikama. Ne mogu da napisem knjigu ako nemam slika. Uveren sam da je filozofija deo književnosti, a ne obratno. Pisanje nije moguće bez slika. Pri tom, slike ne moraju biti deskriptivne; to mogu biti pojmovi i Delez (Deleuze) i ja o tome često raspravljamo. Pojmovi su mentalne slike.

VIRILIO: U Muzeju akcidenata na kraju članka kažem da je televizija aktualni muzej. Na početku kažem: muzej akcidenata je potreban i čitalac zamišlja zdanje ispunjeno akcidentima. Ali, na kraju kažem: ne, takav muzej već postoji, to je televizija. To je vise od metafore: film je sigurno bio umetnost, ali televizija to ne može biti, pošto je muzej akcidenata. Drugim rečima, njena umetnost treba da bude mesto gde se svi akcidenti dešavaju. Ali, to je njena jedina umetnost.

Ctheory: Tab, govoreći o industriji simulacije i njenoj funkciji „da izlaže akcident kako mu ne bi bila izložena“: možete li reći više o tome u odnosu prema televiziji?

VIRILIO: Neko izlaže akcident da ne bi bio izložen akcidentu. To je inverzija. Postoji francuslu izraz koji kaže: izložiti se akcidentu, prelaziti ulicu bez gledanja levo i desno znači izložiti se gaženju. To je vise od igre reti, to je temeljno. Kad slikar ima izložbu slika, kaže se: on izlaže svoja dela. Slično tome, kad prelazimo ulicu, izlažemo se automobilskom akcidentu.

I televizija izlaže svet akcidentu. Svet je preko televizije izložen akcidentima. Urednik Njujork tajmsa nedavno je u intervjuu za Nuovel opsewater kazao nešto s čim se zaista slažem: televizija je medij krize, što znači da je televizija medij akcidenata. Televizija može samo da razara. U tom pogledu, mada je bio moj prijatelj, verujem da Makluan (McLuan) uopšte nije bio u pravu (sa svojim idiličnim vidjenjem televizije).

Ctheory: No, sigurno je da se komodifikacija desila i pre televizije kroz simulaciju?

VIRILIO: Da odmah kažemo: simulator je objekt po sebi, koji se razlikuje od televizije i vodi u sajberprostor. Simulator letenja američkog vazduhoplovstva – prve sofisticirane simulatore napravilo je američko vazduhoplovstvo i korišćen je da bi se uštedelo gorivo obukom pilota na zemlji.Tu je, dakle, sajberprostorna vizija: neko ne leti u pravom prostoru, neko stvara sajberprostor, sa slušalicama na ušima itd., to je drugačija logika. Na neki način, simulator je bliži sajber prostoru nego televizija. On stvara drugačiji svet. Tako je, naravno, simulator brzo postao simulator akcidenata, ali ne samo to: počeo je da simulira stvarne letačke asove i ti asovi su se računali kao stvarni asovi u evaluaciji iskustva pilota. Simulirani letački asovi i stvarni letački asovi postali su ekvivalentni, i to je bio sajberprostor, ne akcident već nešto drugo, akcident stvarnosti. Ono što je akcidentno je stvarnost. Virtualnost će uništiti stvarnost. To je, dakle, neka vrsta akcidenta, ali akcidenta sasvim drugačije prirode. Akcident nije akcident. Ako, recimo, pustim ovu čašu da padne, da li je to akcident? Ne, to je stvarnost čaša koja je akcidentirana, a ne čaša sama. Čaša je sigurno slomljena i vise ne postoji, ali sa simulatorom letenja, akcidentirana je stvarnost čaše, a ne sama čaša: akcidentirana je sama stvarnost čitavog sveta. Sajberprostor je akcident stvarnog. Virtualna stvarnost je akcident same stvarnosti.

Ctheory: Dakle, simulacija se stvarno ne pretvara da je faik?

VIRILIO: To je pomalo teško objasniti. Mi imamo osećaj stvarnosti podržan fizičkom senzacijom. Sada držim flašu: to je stvarnost. Imajući „data glove“ mogao bih da držim virtualnu flašu. Sajberseks je sličan: to je akcident seksualne stvarnosti, možda najizuzetniji akcident, ali ipak akcident. U iskušenju sam da kažem: akcident je predmetan. Vise se ne dešava u materiji, već u svetlosti ili slikama. Sajberprostor je Iajtšou. Tako je akcident u svetlosti a ne u materiji.

Kreacija virtualne slike je oblik akcidenta. To objašnjava zašto je virtualna stvarnost kosmički akcident. To je akcident stvarnog.

Ne slažem se s mojim prijateljem Bodrijarom (Boudrillard) po pitanju simulacije. Reči simulacija pretpostavljam reč supstitucija. Ovo je stvarna čaša, nije simulacija. Kad ima „data glove“ i držim virtualnu čašu, to nije simulacija – to je supstitucija. I tu je velika razlika izmedu mene i Bodrijara: je ne verujern u simulacionizam, ja verujem da je svet već zastareo. Kako ja vidim stvari, nove tehnologije virtualnom stvarnošću supstituišu aktualnu stvarnost. I to je vise od faze – to je definitivna promena. Ulazimo u svet u kojem neće biti jedna nego dve stvarnosti, baš kao što imamo dva oka, kao što čujemo duboke i visoke tonove, kao što sad imamo stereoskopiju i stereofoniju, dve stvarnosti: aktualna i vurtualna. Dakle, nema simulacije, to je supstitucija. Stvarnost je postala simetrična. Razdvajanje stvarnosti na dva dcla je značajan dogadaj koji nadilazi simulaciju.

Ctheory: Sta rec’i o ranom filmu kno primitivnom obli bl toga, kad su ljudi uiasnrcti beiali iz hioskopa?

VIRILIO: Za razliku od Serta Daneja (Serge Daney) ili Delcza, mislim da film i televizija nemaju niSta zajednitko. Postoji taEka prekida izmedu fotografije i filma na jednoj strani, i televizije i virtualne stvarnosti, na drugoj. Simulator je medufaza izmedu televizije i virtualne stvarnosti, jedan momenat, faza. Simulator je rnomenat koji vodi u sajberprostor, to jest, proces zahvaljujuti kome sada imamo dve boce umesto jedne.

Mogao bih da ne vidim ow virtualnu bocu, ali rnogu da je osetim. Ona je srneStena u stvarnosti. To objašnjava zaSto je reE virtualna stvarnost mnojo vainija od reEi sajberprostor, koja je poetitnija. Sto se tite pola, sada postoje dva muSkarca i dve iene – stvarni i virtualni. Ljudi se zavitlavaju sa sajberseksom, ali on je neSto Sto se zaista rnora uzeti u obzir: to je drama, rascep ljudskog biCa! 1,judsko biCe se sada moie pre- tvoriti u neku vrstu vidne obmane ili duha koji vodi seks na daljinu. To je zaista zastraSujuCe jer je ono Sto je bilo najintimniji i najvainiji odnos prema stvar- nosti pocepano. To nije simulacija, to je koegzistencija dva odvojena sveta. Jednog dana bi virtualni svet rnogao pobediti stvarni svet. Ove nove tehnologije pokuSavaju da utine virtualnu stvarnost snainijom od aktualne stvarnosti, koja je tisti akcident. Dan kad virtualna stvarnost postane moCnija od stvarnosti biCe dan velikog akcidenta. Covebnstvo nikada nije iskusilo tako izuzetan akcident.

Ctheory: &a vi osefate prema tome?

VIRILIO: Nisam uplasen – samo sam zainteresovan. To je drama. Umetnost je drama. I svaki odnos s urnetnoSCu takode je odnos sa smrCu. Stvaranje postoji samo u odnosu prema razaranju. Stvaranje je protiv razaranja. Ne rnoiete odvojiti radanje od srnrti, stvaranje od razaranja, dobro od zla. Tako je svaka umetnost oblik drame koja stoji izmedu dve krajnosti — radanja i smrti, kao Sto je i iivot drama. To nije tuino, jer biti iiv znaEi biti srnrtan, prolazan. I urnetnost je iiva jer je smrtna. Sem Sto je sada urnetnost postala vise od slikarstva, vajarstva ili muzike: umetnost je vise od Van Gogovog slikanja pejzaia ili Vagnerovog komponovanja opere. Celina stvarnosti postala je ume- tnitki predmet. 7a nekoga ko kao Zurbaran slika mrtve prirode, limuni i kruSke su umetnitki redmeti. Ali za inienjera elektronike koji radi na tehnologijama virtualne stvarnosti, Eitava stvarnost postaje umetnitki predrnet, s moguCnoSCu da supstituiSe stvarno virtual- nim.

Ctheory: Postoji li transcendencija tela?

VIRILIO: To je teSko reti. Prvo, ono o Eemu se radi nije snmo telo kao takvo, veC i njegovo okruienje. Pojarn transcendencije je sloien, ali tatno je da ima neSto boiansko u ovoj novoj tehnologiji. Istraiivanje sajberprostora je traganje za Bogom. Da se bude Bog. Da se bude ovde i tamo. Recirno kad kaiem: „Gledarn u vas, mogu da vas vidim“, to znaEi: „Mogu da vas vidim zato Sto ne mogu da vidirn Sta je iza vas: gldam kroz ram koji pravim. Ne mogu da vidirn unutar vas.“ Kada bih mogao da vidim ispod ili iza, bio bih Bog. Mogu da vas vidim zato Sto su moja leda i moje strane slepe. Moglo hi se Eak zamisliti kako bi bilo videti Ijude iznutra. Tehnologije virtiralne stvarnosti pokuSavaju da nam ornoguCe da vidirno ispod, iznutra, iza, kao da smo Bog. Ja sam hriSCanin i mada znam da govorimo o metafizici a ne o religiji, moram reCi da se sajberpros-
tor ponaSa kao Bog i bavi se idejom Boga koji je sve, koji vidi i Euje sve.

CXheory: .ftn Fe se dogoditi kad virtr~nlnn stvarnost nnd vlndn?

VIRILIO: VeC jeste. Ako uzmete Zalivski rat ili nove vojne tehnologije, one se kreCu prcma sajberratu. VeCina video telinologija i tehnologija simulacije koristi se za rat. Video je, na primer, stvoren posle Drugog svetskog rata radi radio kontrole aviona i nosaEa avi- ona. Tako jc video doSao s ratom. Trebalo je dvadeset godina da poslane sredstvo umetnitkog izraiavanja. Tako je i televizija prvobitno zamiSljena da se koristi kao neka vrsta teleskopa, a ne za emitovanje. lsprva je Svorkin (Sworkin), izumitelj televizije, ieleo da sme- sti kamere na rakete Sto bi mogutilo posmatranje neba.

Ctheory: L)nlile, snmo je pitnnje stepenn to .fto je Zafiv.rki rat postoo „virhrnlni rat“, dn li je direktni prenos .sLvnrno doprineo toj promeni?

VIRILIO: Visoke tehnologije koriStene tokom Zaliv skog rata tine laj sukob sasvim jedinstvenim, ali je sam proces derealizacije rata poCeo joS 1945. Desio se rat u Kuvajtu, ali se dcsio i na ekranima Sirom sveta. Mesto poraza ili pobede nije bilo na zemlji, veC na ekranu. (Napisao sam knjigu Desert Screen /PIL- .c.tinjsli ekrnn/ o alivskom ratu.) Tako biva jasno da je televizija nledij krize, muzej akcidenata.

Ctheory: To sigirno mora dovesti i do neke 11sihiCke Icrize ?

VIKILIO: ‘To je kao kad bih izvadio oko, bacio ga, a i daljc hio 11 stanju da vidim. Video je prvobitno dekorporacija, diskvalifikacija Eulnih organa kcje zamenjuju masine … Oko i ruku zamenjujc „data glove“, telo zamenjujc „data dress“, seks sajberseks. Svi kvali- tcti tela preneti su na maginu. To je predmet koji raspravljam 11 mojoj najnovijoj knjizi Utnetnost maiine. JoS se nismo prilagodili, zaboravljamo svojc telo, gubi- mo ga. To je akcident teia, dekorporacija. Telo je po- cepano i dczintegrisano.

Ctheory: Oko Zalivskog rata bilo je toliko neranlmeva- nja jer je bio tako udaljen.

VIRILIO: Zalivski rat bio je prvi rat „uiivo“. Drugi svetski rat bio je svetski rat u prostoru. Sezao je od Evrope do Japana, Sovjetskog Saveza, itd. Drugi svet- ski rat bio je sasvim drugatiji od Prvog svetskog rata koji je geografski bio ogranikn na Evropu. Ai u sluhju Zalivskog rata, imamo posla s ratom krajnje lokalnim prostorno, ali globalnim u vremenu, jer je to prvi rat „uiivo“. I onima koji, kao moj prijatelj Bodrijar, kaiu da se taj rat nije aktualno dogodio, odgovaram: taj rat se moida nije dogodio u aktualnom globalnom prostoru, ali se dogodio u globalnom vre- menu. I to zahvaljujuCi CNN-u i Pentagonu. To je novi oblik rata i svi buduti ratovi, svi buduCi akcidenti bide ratovi uiivo i akcidenti uiivo.

Ctheory: Kako Ce to pomeranje uticati na Ijude?

VIIIILIO: Prvo, derealizacijom, akcidentom stvarnog. Nije to jedan, dve stotine ili hiljade ljudi koji su ubijeni, to je stvarnost sama. Na neki natin svako je ranjen ranjavanjem stvarnog. Taj fenomen je slitan ludilu. Luda osoba ranjena je vlastitim iskrivljenim odnosom prema stvarnom. Zamislite da ja odjednom postanem ubeden da sam Napoleon: vise nisam Virilio nego Napoleon. Moja stvarnost je ranjena. Virtualna stvarnost vodi slitnoj dcrealizaciji. No, ona vise ne deluje samo na nivou pojedinaca kao ludilo, vet na nivou sveta. Uzgred, to moie zvutati kao drama, ali to nije kraj sveta: to je i tuino i sredno, prljavo i prijatno. To je mnogo kontradiktornih stvari istovrerneno. I to je sloieno.

Ctheory: Kako da se bavimo titn pbitkom?

VIRILIO: Pravi problem s virtualnom stvarnoStu jeste u tome Sto orijentacija vise nije moguta. Izgubili srno repere za orijentaciju. Derealizovan tovek je dezori- jentisan tovek. Moju najnoviju knjigu Umetnost ma- Sine, zakljutujem ukazujuti na skoraSnje ameritko ot- kriCe GPS (Global Positioning System – Globalni si- stem pozicioniranja) koji je drugi tasovnik. Prvi tasovnik vam kaie koliko je sati, drugi gde se nalazite. Da imam GPS, mogao bih znati gde se ovaj sto nalazi u odnosu na ceo svet, sa iznenadujudom preciznoStu zahvaljujuCi satelitima. To je izuzetno: u XV veku smo izmislili prvi tasovnik, a sada smo izmislili GPS da bi znali gde smo. Kada se nadete usred virtualne stvarnosti, ne znate gde ste, ali sa ovom maSinom moiete znati. Ovaj bsovnik koriSten je na brodovima i on ne samo da vam moie kazati gde sc nalazite, on moie da kaie i drugima gde ste: radi u dva smera. Pitanje koje ste mi postavili zaista je zanimljivo. Jer, Eovek moie i da ne zna Sta to znaEi biti izgubljen u stvarnosti. Lako je, na primer, znati da ste se izgubili u Saharskoj pustinji, ali hiti izgubljen u stvarnosti! To je mnogo sloien~je! PoSto postoje dve stvarnosti, kako moiemo reCi gde smo? Daleko smo od simulacije, dostigli smo supstituciju! Verujem da je to, sve u isto vreme, fantastifan, vrlo zastraSujudi i izvanredan svet. Ctheory: Ali, cia se vratimo yi~anjri transcendencije …

VIRILIO: Sve LI svemu, verujem da ova boianska dimenzija postavlja pitanje transcendencije, to jest pitanje judeo-hriStanskog Boga, na primer. 1,judi se slaiu da SLI racionalnost i nauka eliminisale ono Stcl se naziva nlagijom i religijom. Ni, na kraju, ironitna posledica ovog tehnenautnog razvoja jeste obnov- ljena potreba za idejom Boga. Mnogi ljudi danas do- vode u pitanje svoj religijski identitet, ne nuino raz- miSljajuCi o prelasku na judaizam ili islam: radi se jednostavno o tome da tehnologije ozbiljno dovode u pitanje status ljudskog bida. Sve tehnologije pribli- iavaju sc istoj taEki, sve one vode ka Deusu ex Mac- I~ina, Bogu-maSini. Na neki nab, tehnologije ncgiraju transcendentalnog Boga da bi izumile Boga-maSinu. No, oba ta boga pokredu sliEna pitanja.

Kao Sto moiete videti, joS uvek smo u muzeju akci- denata. To je ogroman, kosmitki akcident i televizija koja je uEinila da svct eksplodira, njegov je deo. Slaiem se s onim Sto je AjnStajn (Einstein) govorio o tri bombe: postojc tri bombe. Prva je atomska bomba, koja dezintcgriSe stvarnost; druga je digitalna ili kompjuterska hornha, koja razara naEelo same stvarnosti – ne aktualni prcdmct – i ponovo ga gradi; i, najzad, treda bomba je demografska bomba. Neki strutnjaci su utvrdili da dc za pet hiljada godina teLina sta- novniStva biti veda od teiine planete. To znaEi da te EnveEanstvo predstavljaii planetu za sebe!

Cthcory: Do li z~vek odvrijrite relo od ~elznalogije?

VIRILIO: Nc. Telo je za mene izuzetno vaino zato Sto je planeta. Na primer, ako uporedite Zemlju i astronoma, videdete da je Eovek planeta. Postoji jedna vrlo zaniml.jiva jevrejska poslovica koja kaie: „Ako spaseS jednog Eoveka, spasao si svet.“ To je obrnuta verzija idcje mesijc: jedan Eovek moie spasti svet, ali spasti jednog Eoveka znaEi spasti svet. Svet i Eovek suidentitni. Zbog toga je rasizam najgluplja stvar na svetu. Vi ste univerzum i ja sarn; ovde je Eetiri univerzuma. I oko nas SLI milioni drugih. Otuda telo nije prosto knmbinacija plesa, n~iSida, bodi-bildinga, snage i seksa: ono je univerzum. HriSdanstvu me je privukla inkar- nacija a ne uskrsnude. PoSto je covek Bog, a-Bog Covek, svet nije drugo do svet Coveka – ili Zene. Zato odvajanje duha od tela nema nikakvog smisla. Za materijalistu, materija je esencijalna: kamen je ka- men, planina je planina, voda je voda, a zemlja je zemlja. Sto se mene tite, ja sam materijalista tela, Sto znati da je telo osnova celokupnog mog dela. Za mene je ples izvanredna stvar, mnogo izvanrednija nego Sto veeina ljudi misli. Ples je prethodio pisanju, govoru i muzici. Kad nemi ljudi govore svojim telesnim jezikom, to je istinski govor pre nego hendikep, to je prva ret i prvo pisanje. Tako je za mene telo funda- mentalno. Telo i, naravno, teritorija, jer ne moie biti animalnog tela bez teritorijalnog tela: tri tela su naka- lemljena jedno na drugo: teritorijalno telo – planeta; druStveno telo – par; i animalno telo – vi i ja. A tehnologija cepa to jedinstvo, ostavljajuCi nas bez osedaja gde se nalazimo. I to je, isto tako, derealizacija. Postoji jedna budistitka poslovica koju mnogo volim. Ona glasi: „Svako telo zasluiuje milost.“ To znati da je svako telo sveto. To je odgovor na pitanje o telu. Tehnologije su prvo opremile teritorijalno telo mosto vima, akvaduktima, ieleznicama, autoputevima, aero- dromima, itd. Sada kada su najmotnije tehnologije postale siCuSne – mikrotehnologije, sve tehnologije mogu da nagrnu u telo. Te mikromaSine hranite telo. Rade se istraiivanja radi stvaranja dodatne memorije, na primer. Zasad, tehnologije kolonizuju naSe telo im- plantatima. Poteli smo s ljudskim implantatima, ali istraiivanje nas vodi ka mikrotehnoldkim implantatima. Teritorijalno telo zagadeno je putevima, liftovima, itd. Tako i naSe animalno telo potinje da se zagaduje. Ekologija se vise ne bavi samo vodom, florom, iivotom u divljini i vazduhom. Bavi se i telom samim. To je uporedivo s invazijom: tehnologija zahvaljujuCi mini- jaturizaciji vrSi invaziju naSeg tela. (MisleCi na mikro- fon sagovornice: „kad dodete sledeCi put nedete ni pi- tati – samo Cete baciti malo praSine na sto!“) Postoji jedna velika nautnofantastitna prih, toliko je rdava da ne mogu da se setim imena njenog autora, u kojoj je izmisljena kamera koju mogu da nose sneine pahulje. Kamere se ubacuju u veStatki sneg koji ispuS- taju avioni, i dok sneg pada, oti su posvuda. Nema slepe mrlje.

Ctheory: Ali, Sta Cetno sanjati kad sve postaje vidljivo?

VIRILIO: Sanjatemo da smo slepi. To je umetnost masine. Umetnost je nekad bila slikarstvo, vajarstvo, muzika, itd, a sada je sva tehnologija postala umetnost. Naravno, taj oblik umetnosti joS uvek je vrlo primi- tivan, ali polako zamenjuje stvarnost. To je ono Sto nazivam ulnctnost madine. Kada se, na primer, u Fran- cuskoj vozim TGV-om (Train a Grande Vitesse), volim da posmatram pejzai: taj pejzai je, kao i dela Pikasa ili lea, umetnost. MaSina pravi umetnost ma- Sine. Vim Venders (Wim Wenders) pravi drumske filmove, ali Sta je maSina drumskog filma? To je au- tomobil kao u filmu Panz Teksm. Dromoskopija. Da bi uSli LI carstvo ~lmetnosti sada treba samo da uzrne- mo automobil. Mnoge maSine Cine Istoriju.

Ctheory: Nn h~njli, vrniirno se nkcidennc! Da li se ielo tnoie videii kno simulaior? (U medicinskim istraiivanjim 11 rnidu.fnotn prosion6 r4de.s smog leln – bo1e.n h~eionjn, moie se iskoreniii.)

VIIIILIO: Telo ima dimenziju simulacije. Proces uEe- nja, na primer: kad neko uEi da vozi kola ili teretnjak, kad se nade LI leretnjaku, oseCa se potpuno izgub- Ijenim. Ali kad nauEite da vozite, ceo teretnjak je u vaSem telu. Integrisan je u vase telo. Drugi primer: Eovek koji vozi d2ambo-diet odmah Ce osetiti da mu boing ~~lazi u telo. Ali, to Sto se sada dogada, ili Ce se desetip jcdnu ili dve generacije, jeste dezintegracija sveta. „Zivc“ tellnologije stvarnog vremena, sajber- stvarnost, nn~ogutile su da se svet inkorporira u samog sebe. fkvek Ce biti u stanju da Eita ceo svet, kao za vreme Zilivskog rata. I ja Cu postati svet. Telo sveta i moje telo biCc jedno. Da ponovim, to je boianska vizija; i to je ono za Eim vojnici tragaju. Zemlja je vet integrisana u Pentagon, i Eovek iz Pentagona vet up- ravlja svetskim ratom – ili Zilivskim ratom – kao da je kapetan Eiji Ce ogroman brod postati njegovo vla- stito telo. Tako to telo simulira odnos prema svetu.

Ctheory: Dn li ,rr~geri.feie da Ce ljudsko ielo nesiaii u svnkotn stnislu reEi?

VIRILIO: ,105 nismo dostigli tu tatku: ono Sto sam opisao je kraj, ill vizija kraja. Ono Sto Ce prevladati to je ta volja da se svet svede do tačke na kojoj ga je moguće posedovati. Sve vojne tehnologije svode svet na ništa. A pošto su vojne tehnologije razvijene tehnologije, ono što one sada skiciraju je budućnost civilnog domena. Ali i to je akcident. Kad sam bio mlad vojnik, traženo je od mene da vozim ogroman teretnjak, a ja nikada nisam vozio ni automobil. I eto me kako vozim kroz nemačko selo (to se dešava za vrerne okupacije), a tu je i taj moler koji je smestio svoje merdevine na jednu stranu ulice. Mislio sam da će moj ogromni teretnjak smrviti njegove merdevine. To se nije desilo. Jednostavno sam prošao.

(S engleskog prevela Vera Vukelić)

Francuski filozof Bernard-Henri Levy, jedan od najbriljantnijih suvremenih intelektualaca, posvuda je tražen kao govornik i opinion-maker, satnica mu je ispunjena mjesecima unaprijed. Od pokreta Nove filozofije sredinom 70-ih do danas njegova zvijezda na nebu najutjecajnijih ljudi svijeta jednako sjaji. Levyja ili vole ili mrze, sredine gotovo da i nema. Vjerojatno bi ga ravnodušnost čak i uvrijedila.

Glamurozan kao mislilac, jednako zastupljen u filozofski i politički angažiranim časopisima i u zvjezdanim magazinima, BHL je upravo nevjerojatno medijski prisutna osoba. U Sjedinjenim Državama i u Francuskoj ima fan-klubove, obožavatelje s visokim akademskim titulama koji prate svaki njegov korak i bilježe svaku njegovu rečenicu.

Ima ga posvuda: osim što živi na relaciji Pariz-New York i tu prekoatlantsku dionicu prelazi s jednakom lakoćom kao što će netko doći iz Sesveta do centra Zagreba, kad god izbije kakva kriza, BHL se neizostavno ondje pojavi. Goni ga intelektualna znatiželja, želi vidjeti iz prve ruke i suditi na temelju vlastitih procjena.

Uglađeni francuski filozof, rođen u 1948. u Alžiru, u bogatoj židovskoj obitelji, ne robuje predrasudama, pa je bio angažiran gotovo oko svakog rata; zato je često bio i u ovim našim krajevima, osobito u Sarajevu.

BHL, markantni govornik i veliki zavodnik, mislilac je čije riječi teku i kojega vrijedi poslušati. Žene rado dolaze na njegova javna predavanja i zbog njegove karizme i aure celebrityja. U prepoznatljivoj bijeloj košulji, nešto duže kose, prošarane tek tu i tamo sjedinama, nepoporavljivi je romantičar.

U povodu 20. godišnjice Globusa BHL je opsežno govorio i komentirao današnji svijet.

Jedan ste od najpoznatijih i najutjecajnijih svjetskih, a svakako europskih intelektualaca. Kako ocjenjujete svoju vlastitu ulogu i važnost? Što ljudi poput vas trebaju dati čovječanstvu da bi ono lakše svladalo vremena kada svijet gubi moral, solidarnost, humanost?

- Ne vjerujem onima koji daju lekcije. Točnije, ne vjerujem da bi intelektualci ikad mogli, ni trebali, postati ono što je katolička Crkva nekoć nazivala “usmjeravateljima svijesti”. I moj je osjećaj, dakle, da nitko, doista nitko, i intelektualci nimalo više od bilo koga, nije pozvan da misli umjesto ljudi i da umjesto njih preuzima njihovu odgovornost. Sad, dakako, oni imaju neku ulogu. No tu je ulogu komplicirano definirati. Ja bih rekao: iznijeti na vidjelo ono što zajednica ne želi vidjeti. Ili: učiniti vidljivim i eventualno sablažnjivim ono što se za zajednicu samo po sebi razumije i prestalo je izazivati skandal ili poticati na raspravu. I još, kad već govorim o “raspravi”: komplicirati stvari, činiti igru složenijom, cjepidlačiti nadugačko i naširoko, ukratko, izlaziti iz općih mjesta i klišeja. To je, eto, ako hoćete, uloga intelektualaca…

Na koji je način globalna finacijska kriza promijenila svijet? Koje pouke treba izvući iz nje?

- Prva lekcija koju treba izvući jest to da kriza nipošto nije “promijenila naše društvo”. Ne još. Ili ne dovoljno. Naravno, tu je nezaposlenost. Sve veća socijalna bijeda. No konzumerističke navike nisu se nimalo promijenile. Kao ni, u financijskom svijetu, običaji i metode mešetara koji su ubrzavali krizu i čak je ponekad stvarali. Reći ću vam nešto što će vam se možda činiti pretjerano pesimističnim. Ja mislim da je kriza tek pred nama. Mislim da ona nije otišla ni dovoljno daleko ni onoliko daleko koliko je mogla. Mislim da se većina promjena tek treba dogoditi. Pa makar to bilo samo u Europi. Danas, Irska i Grčka. Sutra Španjolska i Portugal. A zatim… Zatim će kriza ošinuti nove članice Europske Unije. Vašu zemlju, neizbježno. A, također neizbježno, i Francusku i Njemačku. Tada će doći promjene. Prave promjene koje ja osobno priželjkujem, one koje impliciraju duboku reformu kapitalističkog sustava.

Kad smo kod kapitalizma, događa li se njegov kraj? Je li ovo i slom liberalnog kapitalizma zbog kojeg ćemo krenuti prema ekstremnoj ljevici ili desnici?

- Ne. Ja ne mislim da zbog toga idemo prema kraju kapitalizma. Idemo, po izboru, prema nekom osiromašenom ili nekom reformiranom kapitalizmu. Ili ćemo se reformirati. Idemo prema onoj velikoj intelektualnoj i moralnoj reformi koju nameće situacija, prethodna pretjerivanja, način na koji neki uspijevaju manipulirati pravilima. Ili ćemo pak krenuti prema nekoj još oštrijoj krizi, puno dubljoj od ove koju smo dosad upoznali i koja će iscrpiti i zapadni i ne-zapadni svijet, baciti ih na koljena. Ali neka alternativa kapitalizmu, ne, ne vjerujem. Neki sasvim drugi model, ne, ne vidim ga i, iskreno, ne mislim da bi on bio poželjan. Opasnost od ekstrema, to da, nju naprotiv vidim kako dolazi. Mi smo u tipičnoj situaciji u kojoj najjednostavnija, najgluplja rješenja, koja su često najviše populistička, da ne kažem nešto gore, mogu nailaziti na naklonost naroda. To je tako u Mađarskoj. U Austriji. Čak u Francuskoj i u Njemačkoj. To je zapravo tako u cijeloj Europi.

Politički, budućnost je Europske Unije neizvjesna. Je li ideja europskog ujedinjavanja uopće bila dobra?

- Bila je. Ne samo dobra ideja nego jedna od najboljih ideja 20. stoljeća. Jedna od rijetkih lijepih i dobrih ideja stoljeća koje je bilo stoljeće koncentracionih logora, genocida, totalitarizama. Samo što je ta dobra ideja u krizi. Njezini protivnici opet dižu glavu, a oni koji u nju i dalje vjeruju iskazuju to nekako napola, preko volje, kao da se stide. Dobro, recimo to jasno i glasno. Ako euroskeptici prevagnu, ako se Europa dezintegrira ili svede na neko zajedničko tržište, nestat će naše najbolje recentno nasljeđe, bit će regresija bez presedana kakva se dugo nije dogodila. A ta hipoteza, nažalost, više nije ni nezamisliva ni nevjerojatna. Ja sam je prvi put iznio prije deset godina na jednom simpoziju koji smo organizirali s europskim kanalom Arte, u kojem sam na čelu, i već sam tad bio, Nadzornog vijeća. I moram reći da je svaki dan koji prođe čini samo još vjerojatnijom. Svi smo se pravili kao da je Europa nekakva stečevina. Neka ireverzibilna stvar. Svi smo se ponašali kao da je ona, uz euro, toliko “u smjeru Povijesti” da joj se više ništa ne može dogoditi ili nas vratiti unatrag. Pa nažalost, vidjet ćete… Ja više nisam optimist. Europa bi se lako mogla raspasti. I sam bi se euro mogao rastočiti, prema scenariju koji još ne možemo jasno predvidjeti, ali mogli bismo vidjeti kako Grčka, primjerice, izlazi iz prostora jedinstvene monete, i kako iz njega izlazi i zemlja poput Njemačke, no iz drugih razloga, jer se više neće htjeti dati uvlačiti u spiralu deficita, pauperizacije, socijalnih nemira itd. To se može dogoditi bez otezanja, naprasno. Ili pak na diskretniji, stidljiviji način, no to dolazi na isto s obzirom na sve veći diferencijal između stopa emisije obveznica u svrhu pokrivanja ukupnog duga u raznim europskim zemljama.

Francuska, vaša domovina, kritizirana je zbog načina na koji je riješila romsko pitanje jer je posrijedi, upozorava civilni sektor, teško kršenje ljudskih prava. Što vi mislite o odluci Nicolasa Sarkozyja da deportira Rome iz Francuske?

- Deportacija je prejaka riječ. A uvijek treba biti oprezan s prejakim riječima. Drugim riječima, ono što se učinilo Romima nema veze s onim što se učinilo Židovima. A Nicolas Sarkozy, naravno, nije fašist. Ali je zato cinik. I oportunist. I način na koji se ponašao s ljudima, taj način da u njih upre prstom i od njih učini žrtvene jarce, taj način da reaktivira prastare strahove i pogubne klišeje, i konačno to što je organizirao veliki sastanak u Elizejskoj palači na kojem se trebalo odlučivati o njihovu slučaju, a da nije pozvao jednog ili više predstavnika njihove zajednice, taj nedostatak elementarnog obzira, sve je tu bilo upravo odvratno. I za mene će to ostati mrlja, istinska mrlja na tom petogodišnjem mandatu.

Prije nekoliko tjedana njemačka kancelarka Angela Merkel priznala je da je multikulturalizam u Njemačkoj propao. Zašto? Suočava li se Europa sa svojim vlastitim demonima – činjenicom da imigranti nisu integrirani u društvo, da jača rasizam, vjerski izolacionizam, ksenofobija?

- Tako je. Zrak je u biti hladan u Europi. Čak je pomalo i zloslutan. I ja ne isključujem da bi se mogla stvoriti ta strašna kliješta: s jedne strane neučinkovita integracija koja bi mogla biti plodno tlo za najgore radikalizme, a s druge, kao reakcija ako tako mogu reći, neki vjetar ksenofobije i rasizma koji će malo-pomalo početi puhati posvuda. Vidjeli smo to u Francuskoj prije četvrt stoljeća, kad smo osnivali SOS Racisme. Isti su se zabrinuli kad se krajem devedesetih Jorg Haider počeo približavati vlasti. Nažalost, sve to bila je možda samo skica, generalna proba, ovog što se upravo događa…

Portretiraju vas kao “antiantiamerikanca”. S obzirom na to da dosta vremena provodite u Americi, kako ocjenjujete prve dvije godine Obamina mandata? Jesu li neispunjena očekivanja rezultirala stvaranjem pokreta “čajankara” i fenomenom Sarah Pallin? Je li to populizam?

- O tea-parties najprije. To je populizam, doista. No nemojmo biti slijepi. To su također ljudi koji nikad nisu mogli probaviti činjenicu da je neki crnac mogao ući u Bijelu kuću. Nisu to probavili i neki od njih učinit će sve, zbilja sve, da se taj apsurd ispravi, da se zaboravi. Htio bih naglasiti, uostalom, da ljudi kojima ti čudaci trenutno najviše zagorčavaju život nisu toliko Obamini sljedbenici koliko pripadnici umjerene desnice, republikanci iz vlade, poštena desnica tipa McCain; na njoj je, ako ne želi biti okaljana ili trajno ozloglašena, da se distancira, i to brzo. Zatim, tu je slučaj Obama. Ne slažem se s tom idejom “neispunjenih očekivanja” o kojoj posvuda čitam. Dobro, nije napravio sve što je zamislio. I morao je iznalaziti kompromise sa svojom opozicijom, što je sama bit demokracije, i općenito, a u Americi osobito. S obzirom na to, napravio je izvanredne stvari. Revolucionirao je zdravstveni sustav. Donio je dobre odluke u odnosu na krizu. A u Iraku je donio teške, hrabre, možda i bolne odluke koje je trebalo donijeti. U dvije godine, to zaista nije malo…

Uvijek ste angažirani oko pitanja ljudskih prava, štitite osobe koje su iz raznih razloga proganjane. Zauzeli ste se otvoreno, nedavno, i u slučaju Predraga Matvejevića, ali borite se i za ispravljanje globalnih nepravdi poput slučaja rata u Bosni i Hercegovini… Bojite li se mogućih posljedica?

- O kojim vi posljedicama govorite? Rijetko osjećam fizički strah. Nikad se nisam bojao, još od svojih dalekih angažmana u Bangladešu, fizički se dovesti u opasnost. Čak i u Sarajevu gdje je samo izaći na ulicu značilo ući u nišan nekog snajperista, nisam previše o tome razmišljao. Što se ostalog tiče… oh, što se ostalog tiče, ideja da mi nostalgičari za diktaturom ili okorjeli nacionalisti u Hrvatskoj zamjeraju što sam uzeo u obranu Predraga Matvejevića, da sad govore kako on baš i nije bio toliko progonjen kako se činilo, da mu nije doista prijetio zatvor itd., za to me baš briga. Predrag je jedan od vaših velikih pisaca. Jedna svijest Europe. I sama ideja da bi neki imbecilni zakon, ma koliko bio neprimjenjiv, mogao na njega baciti ljagu ili nadviti nad njega nekakvu prijetnju, čak i nejasnu, bila mi je nepodnošljiva. Dakle, branio sam ga. Prisilio sam, zajedno s drugima, vašeg predsjednika da istupi i jasno, svečano kaže da taj zakon neće biti primijenjen. I odmah zatim pozvao sam Predraga da se pridruži Izdavačkom odboru časopisa koji ga je branio: moj časopis, La Règle du Jeu. Ulazak koji mi je, usput rečeno, omogućio da ispravimo jednu nepravdu: hrvatska književnost nije bila dovoljno prisutna u našem Odboru, ni Hrvatska općenito; što svakako, s obzirom na cijenu koju ste prije petnaest godina platili kako biste izrazili svoju želju za Europom (jer o čemu se drugom radilo, na kraju krajeva?), nije bilo normalno i moralo se ispraviti. I to je učinjeno. I za mene je to bilo važno. Dakle to što su sad neki stari tvrdoglavci iz bivših režima mislili da se miješam u ono što me se ne tiče, za to mi se živo fućka. Izazivao sam Franju Tuđmana, dok je bio živ. U nizu članaka, pa zatim u svom “dnevniku iz rata u Bosni” koji se zvao Le Lys et la Cendre (Ljiljan i pepeo), opisao sam ga kao krvnika naroda, zločinca. Pa neće me onda danas zaplašiti oni ljigavci što su ga naslijedili.

Prošla su gotovo dva desetljeća od početka rata na području bivše Jugoslavije, u kojem ste i vi bili stalno angažirani osuđujući zločine. U kojem ste trenutku znali da morate nešto učiniti i je li to bila trenutačna odluka? Koje uspomene nosite iz tog vremena?

- To je bila trenutačna odluka, da. Bio sam u Sevilli, na Svjetskoj izložbi, sigurno možete negdje naći točan datum. Bio sam pred televizorom. Gledam slike Sarajeva prepuštenog snajperistima, zgrade u plamenu itd. Slučaj hoće da baš u tom trenutku dobivam faks od jedne lyonske neprofitne organizacije koja se zove Equilibres (Ravnoteže) i svim vrstama ljudi (zastupnicima, gradonačelnicima, raznim javnim ličnostima) predlaže da joj se pridruže u pomalo ludoj ekspediciji namijenjenoj nošenju pokrivača i živežnih namirnica stanovnicima bombardiranog grada. Ne oklijevam. Kažem može. I krećem se s tim divljenja vrijednim humanitarcima na to nemoguće putovanje, tijekom kojeg prelazimo, pojma nemam kako, sve linije fronta tog rata koji ih je u ono doba, kao što znate, imao popriličan broj! Prolazimo razrušeni Vukovar. Spavamo u Osijeku gdje još traju zaostale i sporadične bitke. Prelazimo dva puta liniju prekida vatre, ili vatre, sa Srbima. Zatim napokon ulazimo u Sarajevo, odvojeno, jer u jednom trenu ja više nisam vjerovao da će humanitarci u tome uspjeti. Imali su neku ludu crtu, bili su nalik djeci u križarskim pohodima na bivšu Jugoslaviju u plamenu, to mi više nije ulijevalo povjerenje. Pa sam sreću okušao sam, s Gillesom Hertzogom i Jean-Françoisom Deniauom. I tako sam jednog jutra 1992., za osobito intenzivnog bombardiranja, ušao u grad pod opsadom i u ono vrijeme odsječen od svega. Što se pak tiče karavane, prevario sam se. I oni su uspjeli ući. Dva dana nakon nas, ali uspjeli su, ne znam kako, ali tako je. Poslije, sjećanja… Imam ih toliko… Toliko… Strašna sjećanja, iz većine vremena provedenog u Bosni, iako je i prolazak kroz sablasni grad kakav je postao Vukovar donio trenutke užasa koje nikad neću zaboraviti. Lijepa sjećanja – kad sam izlazio iz Bosne putem onog što se nazivalo zračnim mostom UN-a i kad sam se našao kod vas, u Splitu. Ondje sam odahnuo.

Mogu li institucije poput Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije ili Međunarodni kazneni sud donijeti pravdu i pomirenje narodima i mjestima gdje su se ti zločini dogodili?

- Oh, mogu, vjerujem da mogu. Procedura je spora, naravno. I nije spriječila Miloševića, na primjer, da umre prije nego što pravda bude zadovoljena i istina potpuno izađe na vidjelo. No bolje i to nego umrijeti u vlastitom krevetu. I svakako bolje od situacije jednog Mladića koji, kao što znate, u trenutku dok ja s vama razgovaram, i dalje ismjehuje međunarodnu pravdu i skriva se na mjestima dobro poznatim srpskim vlastima koje su, s druge strane, kandidati za ulazak u Europsku Uniju. Tu bi trebalo primijeniti jedno jednostavno pravilo. Ili će Srbi izručiti srebreničkog krvnika međunarodnoj pravdi i primit ćemo ih u Europu. Ili će ga uporno i dalje skrivati i sami sebi zabraniti pristup temeljnim i konstitutivnim vrijednostima Europe.

Trebaju li režimi koji su određena sigurnosna prijetnja svijetu i međunarodnom poretku, koji ohrabruju ekstremizam ili su prave diktature biti svrgnuti međunarodnom vojnom intervencijom? Je li rat u Iraku bio taj primjer?

- Ja sam bio protiv rata u Iraku. Od prvog dana. I neću se, prema tome, više na to vraćati. Ali ima zato jedna ideja o kojoj ne vjerujem da sam ikad govorio, pa ću je sada reći vama. Možda je ovaj put utopijska. Ali zašto ne? Ima slučajeva kad ne treba odustati od utopije… Imate, naime, država koje su ološ. Ili genocidnih država. Imate režime koji brkaju pravo naroda da o sebi odlučuju s pravom države da odlučuje o svojim narodima. I takve vam države zasjedaju u Ujedinjenim narodima. I događa im se čak da budu članice odbora za ljudska prava spomenutog UN-a. I imali ste čak onaj nedavni skandal koji sam ja pokušavao denuncirati, ali uzalud, da neke od tih država, u ovom slučaju Iran, imaju toliko bestidnosti da budu članice u novoosnovanoj agenciji UN-a za promicanje prava žena i njihove jednakosti s muškarcima. Dakle, moja je ideja sljedeća: neka se te države tretiraju kao pojedinci. Kad pojedinac počini težak zločin, na neko ga vrijeme liše građanskih prava. Zašto se to isto ne bi primijenilo i na države? Zašto se ne bi donijela neka zajednička odluka da se Taylorovoj Liberiji, Ahmadinedžadovu Iranu ili nekoć Pinochetovu Čileu ukine pravo glasa sve dok se ne vrate nekom režimu koji ima više poštovanja prema ljudskim pravima, osobito pravima vlastitih građana? Problem je, naravno, to što je takvih država u UN-u vrlo velik broj. Ali tko zna? Možda neki dobar moralni pritisak, neka dobro provedena kampanja svjetskog mišljenja…

Bisera Fabrio

Pred nama je danas mnogo razvedeniji svijet. U njemu Sjedinjene Države i dalje zadržavaju vojnu snagu kojoj nitko ne može prići ni blizu. Ali SAD više ne može izdavati naređenja koja bi drugi poslušali. I to postaje zastrašujuće za ovu imperijalnu silu, jer pokazuje da sistem njezine kontrole erodira – tako razgovor započinje Noam Chomsky (81), znanstvenik s liste stotinu najvećih umova svih vremena, koji je svojom teorijom generativne gramatike postao otac moderne lingvistike.

Njegove su ideje pridonijele kognitivnoj revoluciji u psihologiji, čak razvoju sistema u kompjutorskoj znanosti. Chomsky je analitički filozof koji je polemizirao s najvećim filozofskim mozgovima dvadesetog stoljeća.

Od 1960-ih i Vijetnamskog rata jedan je od najznačajnijih političkih aktivista i analitičara. Zbog njegove ekstremne kritičnosti prema SAD-u uglavnom su mu zatvorena vrata vodećih američkih medija.

Napisao je više od stotinu knjiga: nevjerojatan utjecaj imala je ona iz 1988. o propagandnoj ulozi medija “Proiz­vodnja pristanka” (Manufacturing Consent), a dvije novije – “Promašene države” (Failed States) i “Hegemonija ili opstanak” (Hegemony or Survival) – bile su na listi bestselera The New York Timesa.

Imala sam rijetku čast za obiteljske susrete s Chomskym i njegovom suprugom Carol, također znamenitom lingvisticom i profesoricom Harvardskog sveučilišta, s kojom je Noam bio cijeli život, još od rane mladosti u Philadelphiji.

Otkako je Carol prije nepune dvije godine preminula, Chomsky je još više zaronio u rad, i samo rad.

Ovaj razgovor vodili smo između njegova dva putovanja po svijetu, u kojemu i dalje za njim vlada prava glad. Sjeli smo za stol na kraju njegova dugog radnog dana, poslije redovitih predavanja i drugih obveza što ih je imao na Odjelu za lingvistiku i filozofiju MIT-a (Massachusettskog instituta za tehnologiju), na kojemu ima katedru već 54 godine.

Nevjerojatno topao i skroman, začuđujuće mladalačkog izgleda, ovaj erudit s fotografskim pamćenjem dočekao me u svom kabinetu u novoj avangardnoj “krivoj” zgradi MIT-a arhitekta Franka Gehryja.

Moderni je svijet u previranju, mijenja se raspored snaga. Na jednoj strani imamo SAD kao jedinog vladara svijeta, posebno u vojnom smislu, a na drugoj ono što ste nazvali “tripolarnim ekonomskim poretkom”. Na scenu stupaju nove sile. Možete li predvidjeti nove odnose snaga?

- Pogledamo li unatrag, vidjet ćemo da su Sjedinjene Države na kraju Drugog svjetskog rata imale polovicu svjetskog bogatstva i nesumnjivo najveću ulogu u svjetskoj sigurnosti. Ta prednost već se počela topiti u 50-im i 60-im godinama prošlog stoljeća. Industrijalizirane zemlje počele su se obnavljati poslije ratnog razaranja, a ekonomski razvoj učinio je da svijet bude različitiji.

To se može pratiti i po glasovanju u Ujedinjenim narodima, u kojima je na početku SAD doslovno upravljao, a svaki veto bio je ruski, jer je SAD koristio Vijeće sigurnosti kao svoje oružje protiv Rusa. Zato je UN bio vrlo popularan među ondašnjom elitom u SAD-u.

UN je u ovom trenutku, upravo suprotno, izuzetno nepopularan. I dalje je pod kontrolom SAD-a, ali više ne totalnom.

U ranim sedamdesetima svijet je već počeo biti ekonomski tripolaran: Sjeverna Amerika na čelu sa SAD-om, Europa na čelu s Njemačkom i Japan, koji je u to vrijeme u istočnoj Aziji imao veliku ekonomsku moć, istina ni približnu SAD-u. A u vojnom smislu Rusi su još bili u svojem kutu. Ali tada je SAD već pao na 25 posto svjetskog bogatstva. I taj pad se i danas nastavlja. U ovom trenutku područje sjevernoistočne Azije ekonomski je najdinamičnija regija u svijetu, to je glavni proizvodni centar, a središte svega je Kina.

Današnji status Kine ne razumije se dovoljno. To je ustvari velika tvornica za sklapanje proizvoda. Južna Koreja, Japan, Tajvan, Singapur, Hong Kong – to su centri tehnološke inovacije i razvoja.

Oni dijelovima opskrbljuju sofisticiranu tehnologiju, a Kina sve to sklapa i izvozi.

Pogledate li trgovinski deficit SAD-a, o kojemu se svatko sada toliko brine, on je s Kinom veoma visok, ali ono što se manje primjećuje jest da je on visok i s Japanom, i drugima, jer je to zapravo isti industrijski sistem.

Neke studije govore da je deficit s Kinom u zadnje vrijeme pao 20-30 posto, ali je zato isto toliko povećan s Tajvanom, Japanom i Južnom Korejom. Cijeli taj jaki industrijski kompleks skuplja i značajne vanjske monetarne rezerve. Kad se spominje vanjski dug SAD-a, uvijek se govori o Kini, ali Japan drži otprilike isto toliko.

Ako SAD ekonomski postupno slabi, kao što to opisujete, hoće li uopće moći ostati jedini imperij, odnosno glavni vladar svijeta?

- To se pitanje u svjetskom sistemu upravo sada prelama vrlo dramatično. Uzmite primjer Irana, na koji se u SAD-u gleda kao na glavno vanjskopolitičko pitanje. Govori se da je Iran glavna opasnost po svjetski poredak. Misli se da bi trebalo bombardirati Iran. Pogledajte desnicu: konzervativni kolumnist Charles Krauthammer u Washington Postu tvrdi da će, dobije li Iran atomsko oružje, to biti kraj svijeta. I da ih moramo zaustaviti jer je opstanak u pitanju.

SAD je uveo veoma stroge sankcije Iranu. Ali Ujedinjeni narodi nisu. SAD to ne može izvesti preko UN-a jer to Kina ne želi, a Rusi su ostali bez zubi. Nitko osim Europe ne uvažava ove sankcije. Jer je Europa izabrala da bude neka vrst pratioca SAD-a, umjesto da je odabrala neovisan put.

Takozvane nesvrstane zemlje, dakle značajan dio svijeta, podržavaju pravo Irana da obogaćuje uran. Susjedna Turska upravo je priopćila da njezini trgovinski odnosi s Iranom rastu i da planiraju utrostručiti trgovinu. Oni su i prirodni partneri: Iranu trebaju industrijski proizvodi, Turskoj energija. A to je i dio općega turskog zaokreta prema boljim odnosima sa zemljama muslimansko-arapskog svijeta.

Za Saudijsku Arabiju, američki dijamant u kruni kad je u pitanju Bliski istok, SAD je i dalje glavni trgovinski partner, ali i kod njih udio Kine znatno raste. I oni svoj izvoz energije okreću prije Istoku nego Zapadu.

Brazil, najprestižnija zemlja na jugu ove hemisfere, otvoreno podržava Iran. SAD tu ostaje sve izoliraniji. Ako ga nije briga za druge zemlje, Kinu ne može ignorirati. I postaje nervozan zato što Kina ne prihvaća njegov diktat. State Department je prije samo nekoliko tjedana izišao s upozorenjem Kini koje otprilike glasi ovako: želite li biti prihvaćeni u međunarodnoj zajednici, morate se suočiti i sa svojim međunarodnim obvezama. Ovdje “međunarodne obveze” znače slijediti zapovijedi SAD-a.

Naravno, Kina se samo smije i ne obraća pozornost. A SAD ne zna što mu je činiti. To se također vidi u vojnim odnosima. Pentagon je upravo objavio izvješće da je kineska vojna ekspanzija prijetnja za SAD. No, kad pogledate brojke, Kina izdvaja za vojsku oko petinu onoga što SAD troši samo u Iraku i Afganistanu. Vojna ulaganja u Kini mali su dio budžeta, a SAD troši otprilike koliko i sav ostali svijet zajedno.

Zato je nedavno i došlo do konfrontacije u međunarodnim vodama u blizini Kine, gdje sam se zadesio kad se to događalo. Kinezi su bili prilično uznemireni zbog prisustva američke mornarice u blizini svoje obale, posebno zbog planova da se tu rasporede najsuvremeniji nosači aviona, s raketama koje bi, po njima, mogle pogoditi Peking. SAD je reagirao optužujući Kinu za agresivnost i rekao da “sloboda mora biti osigurana”. Ali, u suprotnom, znamo da Kina nikad ne bi smjela održati vojne vježbe ovdje, u Karipskom moru. Došlo bi do nuklearnog rata.

Postaje zanimljivo ako ovo analiziramo kao klasičnu dilemu s gledišta sigurnosti, odnosno da je svatko od sudionika radio ono što je za njega iz tog kuta bitno. Kina smatra ključnim za svoju sigurnost da kontrolira vode u blizini svoje obale, a SAD za svoju sigurnost bitnim da se može slobodno kretati kuda god hoće, čak i vodama kraj Kine. To je taj tradicionalno imperijalistički stav i ponašanje, koje SAD pokušava demonstrirati svagdje u svijetu.

Ali, pogledajmo samo Južnu Ameriku, koja je bila neka vrst američkog dvorišta i smatralo se normalnim da je SAD kontrolira. Situacija se posljednjih godina mijenja. Južna Amerika, prvi puta u 500 godina od portugalskih osvajača, počinje stvarati svoje zajedničke institucije, baviti se svojim teškim unutarnjim problemima, jer su to potencijalno bogate zemlje, ali s izuzetno velikom nejednakošću i nevjerojatnim siromaštvom. U prošlosti, kad bi se takvo što događalo, SAD bi jednostavno svrgnuo vladu. To više ne može činiti. Ove zemlje se ne daju. Prošle veljače formirale su svoju organizaciju CELAC, koja uključuje sve zemlje u zapadnoj hemisferi osim SAD-a i Kanade. Ona zasad ne čini ništa, ali je vrlo simboličan korak u odvajanju hemisfere od dominacije SAD-a. Tu su i druge organizacije, kao Unija južnoameričkih država, trgovinski savezi. Sve to izmiče kontroli SAD-a. I što je još važnije, modeli investiranja i trgovine se mijenjaju. Kina posebno zamjenjuje SAD u mnogim zemljama kao vodeći investitor i kupac. Čak se i Brazil kreće u tom smjeru. Stvari se događaju mimo SAD-a, a on ne može učiniti ništa.

Kakav bi mogao biti ishod američke težnje da u novim uvjetima zadrži kontrolu i vojnu prednost?

- Na to pitanje nije lako odgovoriti. Djelomično i zbog ozbiljnog pogoršanja prilika u SAD-a. Kad putujete u Europu i vratite se ovamo, čini vam se da ste došli u zemlju trećeg svijeta. Isto sam osjećao i kad sam nedavno došao iz Tajvana. Ništa ne funkcionira, vlakovi, putovi. Infrastruktura je pred kolapsom. Ekonomija nije u bezizlaznom, ali je u ozbiljnom stanju.

A stanovništvo – nikad nisam vidio takvu ljutnju, strah, bijes! To uzima veoma iracionalne oblike. Ako pratite tko sve sad sudjeluje u političkoj utak­mici za Kongres, zapanjite se. Prije isti ljudi ne bi mogli doći ni blizu izbornog procesa. Ne mislim samo po svojim stajalištima nego po stravičnoj unutarnjoj kontradiktornosti poruka. Ovi ljudi iz Tea Partyja (Pokret čajanke) su ljuti, veoma ljuti. Kažu skinite nam vladu s leđa, vratite nam našu zemlju, itd. Ali kad ih pitate o pojedinačnim stvarima: bi li vlada trebala smanjiti zdravstvenu pomoć starijima, kažu ne. Treba li utjecati na obrazovanje, oni kažu ne želimo nikakve propise, ali treba više učiniti. To je jedan besciljni strah i bijes.

Dijelom je opravdan jer, za razliku od financijske elite, većina stanovništva u 30 godina nije imala realno povećanje prihoda. Teško se preživljava, a obitelj nema nikakve podrške u europskom smislu. Ljudi se dalje zadužuju, a vrijednost njihove imovine, kao što su kuće, opada. To je dugoročno neodrživo. Nezaposlenost u proizvodnom sektoru doslovno je na razini Velike depresije. A posla nema jer banke i korporacije nije briga sa SAD. Njih zanima profit, a on je veći kad ulažu u Meksiko ili Kinu. Kako se poslovi ne vraćaju ovamo, izgledi ekonomije su jadni. Mi smo još najbogatija zemlja na svijetu, ali to većina ne može osjetiti u vlastitom životu.

Istodobno, rastući demokratski deficit – spomenimo samo blokadu u Kongresu – posljednjih godina prati proglašenje mesijanske misije o širenju demokracije u svijetu. A prije svega to je obrana vlastitih vojnih i ekonomskih interesa. A izdvajanje za vojsku ne samo da se ne smanjuje, ono je povećano pod Obamom. Trenutačno imamo najveću vojnu potrošnju od Drugog svjetskog rata. Ako pogledate deficit, on je upola prouzrokovan vojnim budžetom. Ostalo ima veze s disfunkcionalnim zdravstvenim sustavom, koji je u totalnom raspadu.

Je li je ovakav deficit održiv? Vjerojatno nije. Teško je predvidjeti što će se dogoditi, ali ne vidim nikakva ohrabrenja. Ne vidim kontra snage. Evo još jednog primjera. Opasnost od ekološke katastrofe, koja je realna i ne tako daleka, jedan je od glavnih svjetskih problema. Senat je nedavno jednoglasno usvojio stav da se zabranjuje donošenje bilo kakvog zakona o zaštiti okoliša koji bi povećao poreze. U biti kaže: nemojte ništa učiniti! Od 48 kandidata na prestojećim izborima samo je jedan vjerovao da ljudska djelatnost izaziva globalno zatopljenje. I on je izgubio na predizborima. To znači da nitko ne vjeruje, da su svi protiv općeg znanstvenog zaključka. I to je odraz čudnog razvoja u SAD-u.

Uz to raste i strah od useljenika, posebno muslimana. Vjeruje se da postoji muslimanska urota za preotimanje zem­lje i uvođenje šerijatskog prava, a da je Obama njihov predstavnik. Zastrašujuća je razina iracionalnog straha i mrž­nje. Podsjeća me, da budem iskren, na Njemačku prije Drugog svjetskog rata. Koja je tada bila najciviliziranija, najnaprednija zemlja na svijetu. I pogledajte što joj se dogodilo. Ne kažem da će se to dogoditi i ovdje, postoje razlike, ali i neke prilično nezgodne sličnosti.

Kad imperij postane tako ljut i frustriran, a dijelom i nemoćan, što onda?

- Onda je to opasno, vrlo opasno. Može učiniti veoma ružne stvari. Ono što se događa s Afganistanom već je dovoljno ružno, ali stvarni problem je Iran. Svake godine Pentagon i obavještajne službe Kongresu prezentiraju procjene globalne sigurnosti. Posljednja je bila u travnju. Čitajući ih postaje jasno da Iran ne predstavlja nikakvu vojnu opasnost, jer ima najmanja vojna ulaganja u regiji, vrlo malo sposobnosti za napad. Njegova vojna strategija okrenuta je obrani od invazije. Ako imaju nuklearni program, o čemu ništa ne znam, i on je za obranu. I zašto je onda Iran najveća opasnost za SAD? Zato što ne postupa po naredbama. I pokušava proširiti svoj utjecaj na susjedne zemlje.

Kad mi izvršimo invaziju i okupiramo zemlje u njihovu susjedstvu – kažemo da ih stabiliziramo. Kad oni pokušaju proširiti svoj utjecaj – to je destabiliziranje. To je prijetnja. A oni samo prakticiraju svoje suvereno pravo. Isto kao i u slučaju Kine. Kad oni koriste svoje suvereno pravo, ne slušaju naredbe, nisu pod kontrolom SAD-a – to već predstavlja golemu prijetnju.

Obama je značajno proširio vojnu opasnost. Održava pomorske vježbe u Perzijskom zaljevu. Na otok Diego Garcia u Indijskom oceanu, koji je vojna baza, poslao je stotine tzv. bombi za duboko penetriranje, najvećih bombi u arsenalu nuklearnog oružja, koje su uperene prema Iranu. I polako se ide prema tome da postane sasvim normalno da se upotrijebe jer navodno nema izbora. Ne smijem ni pomisliti kakve bi mogle biti posljedice!

Iako je Obamina retorika, odnosno ton u međunarodnim odnosima, različita od Busheva, čini li se da on nastavlja Bushevu doktrinu preventivnog rata.

- Na nesreću, za to u SAD-u postoji ideološka podrška. Busheva politika preventivnog rata čak je dobila i dosta potpore liberalnih intelektualaca. Ona, po nekim autorima, ima duboke korijene u američkoj povijesti, od Johna Quincyja Adamsa i njegove teze da je put do sigurnosti u ekspanziji. Drugim riječima – ako sve ne kontrolirate, niste sigurni. Bush je samo to ponovno naglasio. I Obama na svoj način. To je i danas dominantna politika. Ali je vrlo opasno u svjetskom kontekstu kad imate vrlo moćnu državu koju vode vrlo iracionalne sile. I mnogo straha i golema moć destrukcije.

Iz nedavno objavljene knjige Boba Woodwarda “Obamini ratovi” najviše me impresioniralo ovo: u prvom susretu s Obamom u vrijeme preuzimanja vlasti vojni vrh nije imao strategiju za aktualni rat u Afganistanu, ali je odmah postavio sve svoje tehnološke i financijske zahtjeve za neke buduće ratove koji bi se mogli dogoditi 2015. ili 2020. godine. To je kao priprema za beskonačni rat?

- Rat zauvijek – to je vojni posao. U stvari postoji nova strategija o kojoj govori odlična knjiga profesora povijesti Bostonskog sveučilišta Andrewa Bacevicha “Washington vlada: američki put u stalni rat (Projekt američkog imperija)”. Ranije je dominantno bilo ostati i opstati bez rata, osim ako je to apsolutno nužno (Powellova doktrina). A nova je – pripremiti se za beskonačni rat i ostati u njemu zauvijek, protiv cijelog svijeta. Cijela vojska i vojni sustav tome su prilagođeni. A Obama je – ako je Woodwardova interpretacija točna – uhvaćen u tu zamku.

Ljudi poput generala Davida Petraeus izuzetno su opasni. On ima političke ambicije. I vrlo je poštovan; ako dođe i do čega što bi se moglo nazvati vojnom pobjedom u Afganistanu, vjerojatno će biti republikanski kandidat za predsjednika. A on je vrlo opasna osoba, željan moći, inteligentan i zao.

Njegov koncept je permanentni rat, baš kao što navodi Bacevich.

Jednom ste citirali biologa Ernsta Mayra da “povijest života na zemlji opovrgava tvrdnju da je bolje biti pametan nego glup”. Kažete da ulazimo u doba kad će to biti provjereno. Kako?

- Mayr, velikan američke biologije i vrlo poštovan zagovornik biologije evolucije, pokazivao je da su, ako pogledate biološki uspjeh, odnosno brojnost, najuspješniji oni najgluplji organizmi, bez imalo mozga – bakterije koje se brzo razmnožavaju, ili crvi. A da se s usponom po ljestvici inteligencije biološki uspjeh smanjuje. Ima manje sisavaca, još manje primata. Ljudi ima mnogo samo zato što je u posljednjih 10 tisuća godina poljoprivreda iznenadno napredovala. On također kaže da je prosječan vijek jedne vrste oko 100 tisuća godina, što je otprilike onoliko koliko ljudi postoje. I da ljudi idu prema globalnom uništenju. Ekološka kriza očigledan je primjer. A prijetnja nuklearnog rata sve je veća. To znači da smo u procesu samouništenja. Da nas netko promatra, recimo, s Marsa, rekao bi da za to ima mnogo dokaza. A mi nemamo mnogo vremena da dokažemo suprotno.

globus.hr, Jasmina Ryan

The Nation: Kakav je Vaš stav prema mogućem ratu u Iraku?

Jirgen Habermas: SAD ne bi trebalo da započnu rat ukoliko ne dobiju nedvosmislenu podršku Ujedinjenih nacija.

The Nation: Koji uslovi bi, po Vašem mišljenju, trebalo da budu zadovoljeni da bi vojni napad na Bagdad bio opravdan?

Habermas: U poslednjoj rezoluciji Saveta bezbednosti neposredno su nabrojani relevantni uslovi. U svakom slučaju, samom Savetu mora biti ostavljeno da proceni rezultate istrage koju su sproveli inspektori UN. Zatim, do vojne akcije može da dođe samo ukoliko postoji, najpre, spremnost na dugoročni aranžman, a zatim i realna perspektiva da će se doći do nekog rešenja za izuzetno eksplozivnu mešavinu problema na Bliskom istoku. Ne bi bilo dobro bombama samo naterati Sadama Huseina da napusti predsedničku palatu, a onda drugima ostaviti da raščiste sve ostalo.

Osim toga, ranije NATO intervencije pokazale su da postoji zastrašujuća neosetljivost u odnosu na „kolateralnu štetu“ – već sama reč razotkriva ono što bi trebalo da prikrije. U budućnosti bi planovi za svaki pojedini udar morali da zadovolje uslov srazmernosti.

The Nation: Vi ste bili zagovornik Zalivskog rata 1991. godine…

Habermas: Iračka invazija Kuvajta je bila povreda međunarodnog prava, a osim toga, Sadam Husein je pretio da će Izrael napasti bojnim otrovima.

The Nation: … kao i intervencije na Kosovu 1999. godine?

Habermas: Zbog pat-pozicije u Savetu bezbednosti u tom slučaju su oni koji su se zalagali za intervenciju bili pred težim zadatkom. Masakr u Srebrenici je uticao na to da ja promenim mišljenje. Ukoliko su sve ostale opcije iskorišćene, međunarodnoj zajednici mora biti dozvoljeno da u slučaju kršenja ljudskih prava posegne i za vojnim sredstvima.

Već u vreme intervencije na Kosovu videlo se da postoje različite strategije opravdavanja. Zagovornici intervencije na kontinentalnom delu Evrope mnogo su se trudili da dokažu kako taj potez priprema istorijski prelaz sa „mekanog“ međunarodnog prava ka potpuno institucionalizovanom režimu ljudskih prava. Tome nasuprot, američki i britanski zagovornici intervencije ostali su u tradiciji svojih liberalnih nacionalizama – oni se nisu pozivali na osnovne principe nekog budućeg kosmopolitskog poretka, već im je bilo dovoljno da univerzalistička snaga njihovih nacionalnih sistema vrednosti zadobije priznanje u čitavom svetu.

The Nation: Kako vidite svoj današnji stav prema iračkom pitanju u odnosu na pozicije koje ste ranije zastupali?

Habermas: Moguće da je u američkoj vladi i ranije bilo frakcija koje su, iz razumljivih razloga, želele smenu režima u Iraku. Ali javnost se okrenula u tom pravcu tek kada je Buš na događaje od 11. septembra odgovorio objavljujući „rat protiv terorizma“. Države mogu da vode ratove samo protiv drugih država, a ne protiv nevidljivih protivnika. Tako je ta zbrzana definicija jednog suštinski novog fenomena, definicija koja se kreće u okviru poznatih i stoga pogrešnih pojmova vođenja rata, poslužila kao mogućnost da se zadovolji široko rasprostranjeno očekivanje većine Amerikanaca da se “nešto mora uraditi”. Čini se da od tada Bušovu spoljnu politiku vodi pre svega unutrašnjepolitička kalkulacija.

Intervencija u Avganistanu je na jedno vreme mogla da prikrije parališuću nesrazmeru između visoko tehnološki razvijene mašinerije jedne do zuba naoružane supersile, s jedne strane, i difuzne mreže neprijatelja koji stalno izmiču. Konvencionalni obrazac rata koji se vodi protiv neprijatelja koji se može napasti tu je uspeo da se nametne. Ali Irak nije Avganistan. Uprkos mnogim najavama, do sada nije bilo nedvosmislenih dokaza o umešanosti Bagdada u terorističke napade.

The Nation: Kako Vi vidite ulogu SAD u današnjim svetskim zbivanjima?

Habermas: Najviše me uznemiruje novi Strateški plan nacionalne bezbednosti. Taj provokativni dokument daje Americi prava da izvodi preventivne udare protiv svakoga ko joj se učini dovoljno sumnjivim. Pored toga, on izražava njenu odlučnost da svakog konkurenta spreči čak i u samom pokušaju da posegne za statusom moći koji bi se merio sa njenim. Ne tako davno jedna generacija mladih Nemaca, koju su američki vojnici oslobodili nacističkog režima, divila se političkim idealima te nacije – jer tada je Amerika učestvovala u stvaranju Ujedinjenih nacija i u organizovanju suđenja u Nirnbergu i Tokiju. To je bila revolucija u klasičnom međunarodnom pravu. Smanjena je snaga suverene nacionalne države, a državne vlasti su izgubile imunitet u odnosu na međunarodno krivično gonjenje; napadački ratovi i zločini protiv čovečnosti su uključeni u međunarodno pravosuđe kao kažnjiva dela. Hoće li ista ta Amerika sada naprosto gurnuti u stranu sva ta civilizacijska dostignuća pravnog obuzdavanja „prirodnog stanja“ u kojem se nalaze zaraćene strane?

The Nation: Kako ocenjujete trenutne nemačko-američke odnose?

Habermas: To kako se danas ponašaju Buš, Ramsfeld i drugi, pokušavajući da uplaše nemačke vlasti, pomalo me podseća na ponašanje siledžija u školskom dvorištu. Nemački kancelar Šreder je u pravu što ne prihvata Bušovu prećutnu promenu politike prema Iraku – počelo se od razoružanja, a završilo sa promenom režima. Doduše, trebalo je da odmah kaže i kako je spreman da prihvati odgovarajuće odluke UN. Slažem se i sa Joškom Fišerom koji je uvek pokušavao da „kvartet“ (SAD, Rusija, EU i UN) pokrene na zajedničko delovanje kako bi se nekako došlo do mirnog rešenja odnosa Izraela i Palestinaca i kako bi to rešenje bilo dugoročno. Taj konflikt o kojem govorimo, ima korene i u nemačkoj i u evropskoj istoriji. Od osnivanja Savezne Republike Nemačke solidarnost sa Izraelom je predstavljala nepisani zakon nemačke spoljne politike za svakog koji je bio na vlasti. Tako će ostati i u budućnosti. Poslednji izbori za Bundestag su opet pokazali da trenutno ne postoji opasnost da antisemitizam pusti korene u široj populaciji.

The Nation: A kako vidite odnos SAD i Evrope, uopšteno uzev?

Habermas: Mnogi Amerikanci još ne shvataju pravi karakter i razmere odbojnosti, pa čak i resantimana koji prema politici vladajućih krugova u Americi trenutno oseća čitava Evropa, uključujući i Veliku Britaniju. Lako se može dogoditi da afektivni jaz postane i dublji no ikada posle Drugog svetskog rata. Za ljude poput mene koji su uvek bili na strani proameričke levice, važno je da se napravi razlika između kritike upućene politici koju vode američke vlasti, s jedne strane, i plime smušenih antiameričkih predrasuda, s druge. Ako se setimo rata u Vijetnamu videćemo koliko je u tom pogledu od pomoći povezivanje, čak i poistovećivanje evropske opozicije američkoj politici sa sličnim pokretima u SAD. U poređenju sa 1965. godinom, ovde sada vlada klima straha.

Moguće je i to da između Evrope i Amerike vlada neka vrsta sistematski poremećene komunikacije. To mi nije padalo na pamet sve dok jedan američki prijatelj nije pokušao da mi objasni kako, po njegovom mišljenju, izgleda ratoborni pogled na svet, pogled koji imaju ljudi poput, recimo, Pola Volfovica. Ti ljudi za sebe veruju, kaže se u tom objašnjenju, da su jedini pravi braonioci univerzalističkih ideala. Istovremeno, oni Evropljane, koji su uvek bili skloni da prihvate antisemitizam, vide kao ljude koji se danas ponovo vraćaju na cinični realizam svoje računice moći iz prve polovine XX veka, dok jedino hrabri Amerikanci i Britanci posežu za oružjem da bi se borili sa iste ciljeve za koje su se borili u Drugom svetskom ratu. Posmatrano iz ove perspektive, ispada da jedino Anglosaksonci brane univerzalne vrednosti demokratije i slobode, i bore se protiv “zla” koje danas oličavaju “otpadničke države”. Ali, da ova slika ne bi ostala samo obična karikatura, potrebna nam je transatlanska diskusija o prednostima i slabostima pozicija koje se danas međusobno suoprotstavljaju u vidu “liberalnog nacionalizma” i “kosmopolitizma”.

The Nation, 16. decembar 2002.

(prevela: Aleksandra Kostić)

Kakva je to zemlja u kojoj monopolisti mogu da izazovu nestašicu mleka, a vlast to mirno gleda?

– Monopoli su već napravljeni u procesu privatizacije i to je tako namerno činjeno. Vlast je svojim tajkunima prodavala tržišta kako duvana ili nafte, tako i mleka. Bilo je jasno da ste onog trenutka kada ste kupili 60 odsto mlekara postali monopolista. I iza toga je stajao Milan Beko, kao i iza mnogih drugih nezakonitih i štetnih državnih poslova.

On je uništio proizvođače, kao što je Mišković uništio dobavljače. Ta cena koju su oni kao monopol držali nije mogla da bude ekonomski održiva za proizvodnju mleka i tako su uništavani proizvođači mleka. U međuvremenu je zatvorena jedna od najstarijih mlekara u Srbiji, Čačanska. Na čitavom tom području godinama niko ne otkupljuje mleko. To je automatski značilo uništavanje stočarstva, dalje u lancu ratarstva, a na kraju i celokupne poljoprivrede. Njima kao monopolu sasvim je svejedno da li u Srbiji postoje stočarstvo ili poljoprivreda, jer oni mogu da kupe i mleko u prahu, da dodaju vodu i prodaju to kao normalno mleko. Za oporavak ove oblasti bi trebalo više od 10 ili 15 godina, a naravno kod nas za to nema nikakve šanse jer naša država ne vodi ekonomsku politiku koja je u opštem interesu, već politiku koja je u interesu tajkuna.

Kažete da su tajkuni kupovali firme zbog atraktivnog zemljišta i potom ih upropaštavali. Sada im je Dulićevom uredbom o konverziji omogućeno najzad da postanu vlasnici skupog zemljišta i da ga prodaju. Znači li to da je ova vlast definitivno završila „prljav posao“ prethodne?

– Upravo. Drastičan primer je Luka Beograd, međunarodna luka od koje je Beograd mogao da živi. Prilikom izgradnje Luke država je dala besplatno zemljište i time se odrekla svojih prihoda zarad izgradnje luke. A prodata je tako da je vlast tretira kao građevinsko zemljište za izgradnju grada na vodi koji gradonačelnik Beograda predstavlja u Kanu?! Zbog toga je promenjen i generalni urbanistički plan, a Luka je najzad i ukinuta, jer su novi vlasnici rekli da ih obavljanje lučke delatnosti uopšte ne interesuje. S uredbom Dulićevog ministarstva, to zemljište koje je u privatizaciji vrednovano nulom sada će biti prodato privatizacionim vlasnicima po ceni umanjenoj za cenu ukupnog kapitala. Država će time onima koji su platili preduzeće više nego što je vredno zemljište pokloniti zemljište, a drugima gde je zemljište vrednije od preduzeća pokloniti to preduzeće. To je nova pljačka građana u korist tajkuna.

Država je pre gotovo dve godine ustanovila funkciju revizora, pa opet ništa od kontrole trošenja novca poreskih obveznika?

– I taj prvi izveštaj koji je napravila državna revizija s malim kapacitetima (da ne kažemo da su ih namerno napravili tako da i ne mogu bolje da rade) Parlament je mogao da koristi za ozbiljnu raspravu i pozivanje vlade na odgovornost, ali ga je odbacio. A tamo ima takvih finih detalja – da je Dinkić svom partijskom institutu dao 100.000 evra za projekat ili 1.600 evra za svaku stranicu tog projekta. Da je u tom institutu bila zaposlena njegova majka i da dve trećine tog takozvanog projekta čine podaci iz statistike i tržišta rada koje su već napravile države institucije i za šta su već bile plaćene… To je samo mali detalj, a zamislite šta bi sve otkrila ozbiljna državna revizija. Nepostojanje državne revizije u Evropi postoji samo u Srbiji i Vatikanu. U takvom načinu nekontrolisane vlasti koja nikome ne polaže račune, ona sama postaje sve više korumpirana, zatvorena u korupcionaške krugove, iz kojih urušava sve institucije sistema. Videli smo šta se dešava sa onim institucijama koje pokušaju da dosledno primene zakon, kao što je ombudsman, poverenik ili antimonopolska komisija kojima se pruža otpor i upućuju pretnje.

Šta onda radi opozicija? Zašto ne kritikuju vlast i ne traže kontrolu?

– Srbija i nema opoziciju, jer ako je ne zanimaju završni račun budžeta i revizorski izveštaj, to znači samo da opozicija ne želi da kontroliše vladu. A to je abeceda borbe za vlast! Budući da njih to ne interesuje, zaključak je da se i njihove, kao i stranke na vlasti finansiraju i formiraju na isti način.

Ko nam uopšte sedi u Vladi?

– To su određeni konsultanti koji su tu došli da prenesu na državni nivo poslove svojih konsultantskih kuća. Oni to i ne kriju, a premijer Cvetković je vrlo izraziti primer. Čovek koji je bio direktor Agencije za privatizaciju kada su se desile krupne nezakonitosti i koji je istovremeno bio izvršni direktor konsultantske firme. Kada bi se napravila ozbiljna revizija projekata koje rade ministarstva i vlada i pratili ti tokovi novca, videlo bi se da su svi projekti dogovoreni između konsultanata koji su ostali u konsultantskoj kući i drugih koji su došli u vladine institucije. A sve su to izmišljeni projekti i ogroman novac.

blic.rs

Hira Ratan Manek, tvorac solarne joge, nedavno je gostovao i u Beogradu. Kako je jedan mašinski inženjer, suprug, otac i deda, privukao pažnju naučnika koji su u više navrata ispitivali njegovu sposobnost da živi isključivo od Sunčeve svetlosti.

- Ne tvrdim da sam prosvetljen, ali znam da sam na tom putu – kaže gospodin Manek i savetuje običnim ljudima da svoje probleme, ne samo zdravstvene, reše praktikovanjem sungazinga

O Hiri Ratanu Manaku pisali smo pre više od godinu dana, a, u međuvremenu, ovaj Indijac poznat po svom sistemu solarne joge, dva puta je gostovao u Srbiji. Prvi put u Novom Sadu, a drugi put posetio je Beograd. Uprkos nečemu što većina ljudi smatra aksiomom – da se ne može živeti, a da se ne jede – Hira Ratan Manek tvrdi da od 16. juna 1995 – nije jeo.

Ovo je, objašnjava, posledica njegove prakse solarne joge čije je detalje izložio na beogradskom predavanju, pred prepunom salom Univerziteta “Đuro Salaj”. Strpljivo je odgovarao na brojna pitanja i fotografisao se s praktikantima sungazinga (gledanja u Sunce), kao i obično, obučen u belo (“Mnogi ljudi koji biraju spiritualnu stranu sveta nose belu odeću. A bela boja ujedno ujedinjuje sedam boja Sunca”, objašnjava).

Da podsetimo, proces se odvija na sledeći način: tokom prvog sata po izlasku Sunca ili poslednjeg pre njegovog zalaska, gleda se u našu zvezdu 10 sekundi. Narednih dana vreme se povećava za po 10 sekundi sve dok, u roku od 270 dana, ne uspete da izvodite tehniku u trajanju od 45 minuta. Već posle tri meseca, objašnjava Manek, vid će se poboljšati, a svi eventualni psihički poremećaji biće isceljeni.

Posle “doze” od 30 minuta – ne bi trebalo da više patite od fizičkih bolesti, dok posle 45 minuta – vaše telo postaje “solarni čip”, i više nije neophodno unošenje hrane jer Sunce daje sve što vam je potrebno.

Manek objašnjava da se prvi put zainteresovao za terapiju Suncem kada je imao 25 godina, i da se radi o drevnoj tehnici koju su praktikovali narodi širom sveta:

- Od konkretnih kultura, tu je indijska, ali i stara Grčka, gde je praktikovana helioterapija, kao i u nekim delovima Italije. Slično je bilo u Francuskoj, Egiptu i na američkom kontinentu. Pomenuo bih i Bugarina Petra Konstantina Dunova i njegovo Belo bratstvo. Na ovu tehniku pažnju Vam je skrenula jedna monahinja…

- Da, to se desilo 1962. godine, u Šri Aurobindovom ašramu, kada mi je Majka Mira – Ma, sugerisala da obratim pažnju na Sunce. Nisam bio jedini kojem je to rekla, ali jedino sam ja ozbiljno proučavao ovu praksu.

Ipak, dugo ste čekali dok se niste ozbiljnije pozabavili sungazingom…

- Iako sam još tada tragao za znanjima u starim rukopisima, sa samom praksom započeo sam tek 1992, trideset godina kasnije. U međuvremenu, radio sam mnogo drugih tehnika, najviše jogu. Ali, zaključio sam da je ovo najlakše i najefektivnije.

Ljudi uglavnom bacaju naglasak na mogućnost da se opstane bez hrane, ali koja je prava dobit?

- Ja ne vežbam zbog nejedenja, glavna poenta je – zdravlje mog tela i duše. Nejedenje je samo sporedan efekat. Ako želite – jedite, ako ne želite – nemojte. Inače, otkako radim ovu tehniku, nisam imao nikakvih zdravstvenih problema, čak ni kijavicu…

Da li je Vaš rad mogao potencijalno da zasmeta svetskoj industriji hrane i farmaceutskoj industriji? Kako oni gledaju na to što radite?

- Ne brinem o tome. Samo obavljam svoju dužnost i ne uznemirava me šta misle.

Po obrazovanju ste inženjer…

- Da, mašinski inženjer. Studirao sam, ali nisam to radio, već sam bio u porodičnom biznisu.

Imate porodicu. Da li i oni rade ovu tehniku?

- Imam suprugu, kćerku, sina, dvoje unučadi… Svi praktikuju sungazing. Mnogo putujem, ali bar četiri, pet meseci godišnje provodim s njima.

Kako Vas unuci doživljavaju, da li ste kao svaki običan deda?

- Ja sam običan čovek, ponašam se kao običan čovek, i sve me gledaju tako. Ne nazivam sebe guruom ili sličnim imenom. Ja sam samo prenosilac poruke, to je sve.

Na Univerzitetu “Tomas Džeferson” u Filadelfiji bili ste pod nadzorom 130 dana, pod upravom dr Endrjua Njuberga. Kasnije je Njuberg poricao da se radilo o ispitivanju nejedenja, već je izjavljivao da se radilo samo o proučavanju funkcionisanja mozga pri meditaciji. Kako to objašnjavate?

- Medicinski stručnjaci naknadno su promenili svoje viđenje stvari. Nikada nisu objavili prave rezultate jer se ne slažu s njihovim viđenjem stvari, ali ono što ne poriču jeste – da su me ispitivali… Problem je u tome što su dobili rezultate koje nisu očekivali..

Šta su, ipak, priznali da je drugačije u Vašem organizmu nego kod drugih ljudi?

- Da je epifiza uvećana, što znači da je moćnija. Medicinski stručnjaci znaju da je to glavna žlezda, mada, tek danas shvataju njenu pravu ulogu. Epifiza je zapravo “treće oko”.

Ipak, nedavno su prihvaćeni dokazi da Indijac Prahlad Džani živi bez vode i hrane?

- To je prihvatila grupa lekara, ne čitavo medicinsko društvo. To je ista grupa koja je mene posmatrala u Indiji 411 dana i prihvatila rezultate ispitivanja. Inače, lično poznajem Džanija.

Ali, njegova tajna je drugačija….

- Da, metod je drugačiji, u njegovom slučaju radi se o božanskom posvećenju.

Koja Vam pitanja najčešće postavljaju praktikanti tehnike?

- Generalno pitaju o detaljima: da li mogu da rade iz kuće ili ne, i slično. Problem je u tome što ljudi previše idu u detalje.

Vaš savet običnim ljudima koji ne umeju da se izbore sa siromaštvom, svetskom krizom…

- To je upravo ono o čemu govorim – radite sungazing: to će vas isceliti, ali i promeniti okolnosti u vašim životima. Naći ćete rešenje svojih problema.

Da li ima ikakve važnosti šta je na umu nekome dok radi ovu tehniku (fokusiranje na Sunce, neka molitva, mantra…), ili je to jednostavno mehanička stvar dopuštanja da Sunčevo svetlo stugne do mozga kroz oči?

- Da, imati dobre stvari na umu pomaže, vera pomaže. Ako ne – može se raditi i mehanički, ali dobrobiti dolaze malo sporije. Neka um bude slobodan, ne pokušavajte na silu da razmišljate, neka sve bude opušteno i prirodno.

Da li ste Vi i iscelitelj?

- Nisam. Moja tehnika isceljuje, a ja čak izbegavam i da dodirujem ljude.

Šta vam pričinjava radost?

- Moja radost je širenje ove poruke po svetu. Volim da upoznajem ljude.

A neke obične, male stvari? Da li uživate, recimo, u mirisima?

- Sve osećam, ali me ne dotiče – ukus, miris ili bilo šta drugo. To se odnosi na sve, ne samo na hranu. To ne utiče na moj um. Ja to osećam, ali ne, ne utiče.

Ne uživate ni u mirisu cveća?

- Vidite, radost nije deo mog života. Ja sam balansiran, kako kaže “Bagavad Gita”.

Oprostite zbog ovog pitanja, ali da li ste prosvetljeni?

- Neću reći da sam prosvetljen, samo sam na tom putu. Ali, prosvetljenje se može postići na ovaj način. Kroz Sunce se brzo može prosvetliti. I druge tehnike to mogu, ali ova je najlakša.

Šta da čine ljudi koji žive na krajnjem severu, gde su duge polarne noći?

- Ako ne vide Sunce, neće dobiti dobrobiti. Na predavanju prošle godine u Novom Sadu rekao sam da bi bilo bolje da plate put na jug nego – lekare.

Piše Spomenka Milić

Rozali Goldberg, istaknuta američka teoretičarka performansa, istoričarka umetnosti i kurator, boraviće u Beogradu od 8. do 10. jula, na simpozijumu iz oblasti scenskog dizajna, pod nazivom „Proširena scenografija 2”. Goldbergova je autorka knjige „Performans: od futurizma do danas”. Iako objavljeno davne 1979. godine, ovo delo predstavlja nezaobilazno štivo za proučavanje performansa, a uvršteno je u udžbenik na američkim univerzitetima.

Rozali Goldberg rođena je u Durbanu, u Južnoafričkoj Republici. Školovala se u Johanesburgu i Londonu. U plodnoj karijeri sarađivala je sa Entonijem Mekolom, Kristijanom Boltanskim, Brajanom Inom, Marinom Abramović, Lori Anderson, Piterom Gordonom i Robertom Vilsonom. Od 1987. godine drži predavanja na univerzitetima od Tokija do američkog Jejla. Godine 2004, osnovala je „Performu”, organizaciju koja se bavi proučavanjem, razvojem i prezentacijom vizuelne umetnosti 21. veka.

Kako je stvorena organizacija „Performa”?

Osnovala sam „Performu” jer sam osećala da izuzetna istorija umetničkog performansa, kao i njegov uticaj na umetnost i kulturu u poslednjih 100 godina, treba da bude predstavljena široj publici i sa više razumevanja. Osnovala sam i Bijenale „Performe” da bih omogućila publici da svaki performans bude prikazan kako zaslužuje, u skladu sa prirodom umetničkog rada. „Performina” komisija okuplja umetnike sa namerom da u hodu stvaraju nova dela. Tako podižemo standarde, otvarajući nove mogućnosti za umetnost performansa u 21. veku.

Može se reći da „Performa” funkcioniše kao „muzej bez zidova”, u okviru kojeg istražujemo i arhiviramo opsežnu istoriju performansa i nalazimo načine da oživimo radikalne umetničke poduhvate i učinimo ih dostupnim i inspirativnim za modernu publiku.

Šta performans kao umetnička forma predstavlja u 21. veku?

Performans je uvek bio otvorena forma, u kojoj umetnici iz različitih oblasti stvaralaštva mogu da eksperimentišu sa svojim najradikalnijim idejama i da uvek nađu put do publike. U tom smislu, uvek je bio avangarda. Umetnici koji se bave performansom mogu brzo da odreaguju na promene u ekonomskoj ili političkoj klimi i da stvore delo koje objedinjuje više disciplina, tako da ono oživi u bilo kom formatu i da bude stvoreno u bilo kom okruženju. Sa kulturnim promenama koje doživljavamo u ranom 21. veku – globalna politika, nove tehnologije, Internet – performans bi trebalo posmatrati kao suštinsku umetničku formu našeg vremena. To je umetnost koja nije filtrirana kroz institucije. Dakle, performans je uzbudljiviji i angažovaniji više nego ikad, sada, u 21. veku. On je važna platforma za prenošenje ideja znatno široj publici, i katalizator za promenu prirode savremenih muzeja umetnosti. Muzeji više neće biti samo mesta za kontemplaciju i učenje, nego i žive palate kulture i akcije, a menjaće i samu arhitekturu, kako bi omogućili aktivnosti za umetnike performansa.

U jednom intervjuu ste rekli da je grupni nastup umetnika sličan tanjiru sa grickalicama: ima mnogo malih zalogaja, ali je daleko od punog obroka. Šta ste hteli time da kažete?

Taj moj komentar je bio odgovor na način na koji je performans predstavljen publici, kao sporedni nastup na velikim međunarodnim izložbama, kao što je Bijenale u Veneciji, i na drugim sajmovima umetnosti. Obično je performans programom predviđen za kraj dugog dana, kada su posetioci već umorni od gledanja umetničkih dela, što baš i nije dobar način da se performans posmatra. Smeta mi i način na koji rade galerije i muzeji – to su uglavnom projekcije u mračnim sobama sa ograničenim vremenom, bez mogućnosti da čovek sedne i doživi umetničko delo bez ometanja. Retko se dešava da se delu posveti puna pažnja. Želela sam da stvorim situaciju u kojoj vreme sporije teče i omogućim gledaocu da upije ideje umetnika u optimalnim uslovima. Nama kuratorima je važno da učinimo sve kako bi umetnički događaj bio posebno iskustvo. Zato smo stvorili bijenale koji je dizajniran tako da gledalac može da posmatra performans odmornim, svežim očima. Neko bi rekao da je „Performa” bijenale tronedeljna serija solo-nastupa, iz noći u noć.

Vašu knjigu iz 1979. „Umetnost performansa: od futurizma do danas” smatraju za kamen-temeljac nauke o performansu. Šta se promenilo od tada, na dobro ili na loše?

Ritam se nastavlja. Promene u performansu su ujedno i promene u društvu, jer vreme ide napred a intelektualni, politički, estetski i filozofski problemi menjaju oblik iz dana u dan, iz godine u godinu. Zanimljivo je da ljudi performans vide onakvim kakav je bio u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog veka. A bio je aktivistički nastrojen, često uznemirujući i baziran na izdržljivosti gledalaca i umetnika. Oni se iznenade kada shvate da je danas performans znatno drugačiji nego tada. U osamdesetim godinama je postojalo interesovanje za multikulturalizam i pop, a u toku devedesetih je u centru pažnje bio globalizam. Sada intelektualnu pažnju privlače Afrika, Kina i Liban.

Ovdašnju publiku sigurno zanima Vaša saradnja sa Marinom Abramović? Kako je to izgledalo?

Poznajem Marinu od 1972. godine, i to je zaista izuzetno prijateljstvo – lično i profesionalno. Prekretnica je svakako bio moj boravak u njenoj kući u Amsterdamu sredinom devedesetih godina, kada sam konačno shvatila koliko je velika njena želja da menja stavove i mišljenja ljudi, i to svakoj osobi pojedinačno. Iako smo se dobro poznavale i pre toga, ona je tada vrlo metodično stvorila atmosferu u kojoj sam počela da posmatram svet iz njenog ugla, a to je uticalo i na moj pogled na svet.

Da li ste upoznati sa radom umetnika u Srbiji? Šta biste im posavetovali i šta očekujete od simpozijuma u Beogradu?

Bila sam oduševljena kada je pre nekoliko godina moja knjiga prevedena na hrvatski jezik. Želim da se upoznam sa ljudima koji su to inicirali i sa umetnicima iz Srbije. Želim da razumem ulogu koju performans igra u kulturnom životu vaše zemlje.

Stanko Stamenković

Da li vam je neko, nekad, doveo u goste nekoga, koga ne samo da nije blam da isprovocira ostale prisutne zvanice, već vam na najneprijatniji način kaže šta misli o vama, nakon čega ostanete u rebusu – da li da zahvaljujete nepoznatom dobročinitelju ili da ga udarite. E, u takvom nebranom grožđu našli su se ljudi iz udruženja malih izdavača “Blok X” iz Srbije i njihovi domaćini iz Pule, a sve zaslugom našeg poznatog multimedijalnog umetnika Džonija Rackovića.

A trebalo je samo da Džoni pročita nekoliko odlomaka iz svoje knjige “Aspirin” i odradi jedan intervju. Pulski auditorijum je nakon svega ostao zgrožen i fasciniran Rackovićevom pojavom, uz jednodušnu ocenu da je upravo on pravi primer zašto su Hrvati morali odlučno da odbiju Dejtonski sporazum.

A sve je počelo još na proputovanju kroz Rijeku, kada je Džoni najednom ustao i tražio od vozača da zaustavi autobus. Kad je ovaj prikočio, Racković se, na iznenađenje prisutnih, raznežio:

- Ovde imam toliko uspomena. Tu sam u vojnom zatvoru upoznao Satana Panonskog.

Skandal u Domu branitelja

Čast da otvori petodnevni Džonijev performans na Sajmu knjiga u Puli imala je hrvatska pesnikinja Ivana Sajko, zvezda u usponu. I dok je ona zaneseno čitala patetične stihove o mladim Palestinkama samoubicama – iz publike se zaorio Rackovićev glas:

- Ne daj se, Ines, ne daj se, generacijo, ne daj se godinama, moja Ines! Uzalud je pesnikinja pokušavala da svojom “tik, tak” onomatopejom oponaša otkucaje paklene mašine.

Pravi ršum Džoni je napravio na promociji beogradskih izdavačkih kuća. Posle navijačkog urlanja “Srbija, Srbija”, direktorka sajma Magdalena Vodopija zamolila je Rackovićevog izdavača da pod hitno umiri svog umetnika, jer će mu grad Pula uskratiti gostoprimstvo. Glavni problem je ležao u činjenici da je Dom hrvatskih branitelja jedan od glavnih sponzora Sajma, pošto svake godine ustupa svoje prostorije za ovu manifestaciju.

Gosti su se izvinjavali, a Džoni je nastavio po svome. Zvezdu pulskog sajma Boru Ćosića saterao je na ulasku u pres-centar i, kleknuvši na kolena pred njim i poljubivši mu ruku, rekao:

- Vi ste moj književni otac, velika mi je čast da vas upoznam!

Glavni spektakl je usledio na javnom čitanju odlomaka iz “Aspirina”, Džonijevog romana. Okupljeni u kafiću “P18″ prisustvovali su neobičnoj fuziji dramskog tehno-performansa. Mladi beogradski DJ Relja Bobić je puštao muziku dok je Racković urlao delove svoje knjige:

- Kosmos, Kosmet – jedan entitet! Izađite na terase da pečemo srpsko prase! Izađite na balkone da pozdravite avione!

Da ova priča ima sretan kraj i da su Puljani na kraju balade oguglali na neobičnog gosta, svedoči i činjenica da je Džonijev intervju lokalnoj radio-stanici uživo pratila gomila od tridesetak ljudi, koja je došla na sajam samo da bi ga još jednom čula. Na pitanje kako je prošla njegova knjiga na Sajmu, Racković je samo odgovorio:

- Rasssprodato!

***

Intervju Džoni Racković – Tragovi zločina Nenad Džoni Racković, umetnik provokacije, istaknuti i sveprisutni skandal-majstor svih iole značajnijih kulturnih dešavanja u prestonici i šire, pisac, glumac, slikar i performer, jedan je od autora koji izlažu na 48. Oktobarskom salonu, najznačajnijoj izložbi srpske savremene umetnosti koja ove godine za temu ima «Mikronarative» («Iskušenja malih realnosti-Mikrozajednice»).

U delu gde je veliki bazen u turskom kupatilu na Dorćolu, napravio je «Moju sobu» u koju je preneo skoro sve predmete iz stana udaljenog nekoliko ulica dalje. Od svog kućnog nameštaja, preko pankerskih jakni koje je sam dizajnirao kao klinac, do fotografija, slika i pisaćih mašina na kojima je napisao knjige “Aspirin” i “Knjigu recepata”… Da je sa Džonijem sve performans, pa i jedan novinarski intervju, uverili smo se kada nas je odveo u svoj stan. Iako je zbog izložbe opusteo, zidovi su sve samo ne «goli», a kauč dovoljno udoban da se smeste posetioci njegove ekskluzivne privatne galerije. Slike, posteri i fotografije, pocepane i ispolivane crvenom, zelenom i žutom farbom prekrivaju svaki centimetar plafona i zidova, omalenog potkrovlja, i to od predsoblja do dnevne sobe. Čajna kuhinja, takođe je ispolivana bojom, kao i parket…

- Došao sam u ovaj stan pre deset godina kada sam se i oženio, pošto je moja žena filozof (sada je na doktorskim studijima), bilo mi je potrebno da se nekako konvertujem u vremenu koje se stravično izmenilo. Nije da ga nisam razumevao, nego sam se osećao stišnjeno. Došlo je medijsko konzumentsko vreme, čitav moj egzistencijalni materijal danas me ne razlikuje od nekog medijskog umetnika. I on i ja smo na otvorenom, nemilom tržištu, i nemam nikakvih privilegija što imam toliko i toliko žiriranih izložbi ili knjiga, naprotiv. Zbog toga sam se posvetio izučavanju tog problema demonskog karaktera ljudske egzistencije u opštoj histeriji današnjeg sveta, što simbolički pokazuje ova izložba… Interesovao me je satanizam očišćen od zloupotreba sektaštva, kao otpadništvo, kao prirodnjaštvo, kao paganstvo. Te neke paganske elemente našao sam u svom detinjstvu, u lokalnoj srpskoj tradiciji, temperamentu. Okrenuo sam se strahu modernog čoveka i podgrejavanju sujeverja, radi mistifikacije jednog krajnje svetovnog pa i banalno konzumentskog konteksta, priča Racković. Detalje na zidu naziva „sekvencama iz svog života“, bilo da su to stari posteri mango-psihodelije, Staljina ili Molotova, Grand šou «frikova» do fotografija iz filmova ili naslovne strane novina. A svoje originalno adaptiranje stana objašnjava:

- Patentirao sam sebe kao transformera, jer transformišem neke situacije. � ta mi je bilo potrebno da budem takav, sem neke ubedljivosti i sugestivnosti sa kojom se čovek rađa? Pa, jedino kada sjebeš ceo ovaj stan možeš i fizički da postaneš umetnik, da jedeš, sereš, lepiš tu umetnost i tretiraš to na jedan takav način. Tragove zločina, egzistencije i negativnih energija sam učinio vidljivim. Postao sam umetnik onog trenutka kada više nisam znao šta ću da radim koliko su me maltretirali u školi. Kada sam postao žrtva zlostavljanja, nisam imao drugog izbora nego da izaberem umetnost. Na najplemenitiji način sam tako postao žrtva svoje umetnosti u kreativnom procesu koji me je samoizgrađivao, priča Racković. Na zidovima su i fotografije iz raznoraznih perioda njegovog života, on kao navijač Partizana, učesnik performansa, na naslovnoj strani Beorame, zatim deo njegove dečije slikovnice kada je sebe prvi put video kao «umetnika i antiumetnika, neumetnika, umetnika neumetnosti.»

- Ovo sve što vidiš u mom stanu nije neko bogznakako impresionističko tretiranje stvari. Prisutni su prljavštine i štroke zbog zagađenja slikama, popovima, satanizmom… ali su pojačane u «elektro esid tehno trens» fazonu. Karakteristično za mene je da između umetnosti i života ne stavljam samo znak jednakosti, već je umetnički eksperiment postao istovremeno i egzistencijalni, egizistenciju tumačim kroz umetnost. Kao umetnik se razvijam nezavisno od bilo kog polja umetnosti – moderne, medijske, globalizacije, razvijam se kao ljudsko biće, objašnjava Racković.

Za sebe kaže da ima starovremensko prevaziđen izgled umetnika sa cvetom u reveru i leptir mašnom, da nema kompjuter i ne služi se mobilnim telefonom. Svestan je da su se vremena užasno promenila i da je baveći se metafizikom idiota shvatio da je sva religija u ovoj svakodnevici i isterivanju nekih sveopštih demona.

- U neko moje vreme uopšte nije bila frka ni oko čega, a kamoli od crnih mantija, i, čini mi se, odjedanput stravičnog implementiranja crnih i belih magova, kao i strahovito nazadne desničarske ideologije ispraznog i pogrešnog. Od Disa do Bodlera preko hevi-metala … neko isterivanje besova iz sebe je oduvek bio znak pobune i protesta protiv establišmenta, priča Racković koji je kao nekadašnji klinac sa filozofijom destrukcije panka i hevi metala shvatio da je došao trenutak da objavi rat samom sebi i reši priču, da se vrati u detinjstvo, jer detinjstvo je zavičaj umetnika.

- Otkrio sam tamo svoje lucifere i demone, i onda sam odlučio da se više ne foliram, da iscepam sve, pročitam samog sebe i uđem u psihoanalitički proces samoodgonetanja. Kada iscepaš svoje radove, onda si ih iscepao i kažeš sebi imam jedan drugi cilj u životu a ne taj. Izabrao sam nešto sa takvom fatalnošću da mi istovremeno to bude i sudbina. I volim i mrzim i ne znam zašto je to tako, ali osećam da je tako, i suze moje potvrđuju to, i svaka kap znoja i sve ovo umazgano, izjebano, zamašćeno. Sve ovo što vidiš je ekstremna agresivnost prema materijalu, duboko konceptualizovana postavka, brutalna u ophođenju i arčenju boje, jedno strahovito razmetanje, kurčenje… Umetnici su, govorim ti iz ličnog primera, najgori ljudi. Zato što su na jedan određeni način relikt vremena koje više ne postoji i niko nema pa ni oni više vremena za umetnost. Kao čovek jezivog temperamenta i primitivne energije po veoma skupoj ceni sam našao vremena da se bavim umetnošću, i ne jebe mi se ni za šta drugo osim nje. Ja sam retka zverka što sam još živ i zdrav u okruženju koje nije nimalo blagonaklono.

Posle skoro 15 godina Racković će ponovo sarađivati sa režiserom Želimirom Žilnikom sa kojim je 1995. snimio film «Marble Ass». Naime, dobio je ulogu tipa koji dere ljude, pravi novčanike od njihove kože i prodaje ih na pijaci. Film je nastavak serijala «Kenedi se vraća kući» i snimaće se u Istanbulu. Racković uz konstataciju da je do sada uglavnom igrao «opičene» likove, kaže da u «realnom» životu veoma skupo plaća te uloge. A kakav je to realan život, njegov?

- Svakog dana se budim, oblačim cipele i vezujem mašnu, uzimam koplje, izlazim u lovinu i vraćam se kući, tako svakog dana… Vremenom sam odmerio i tako malo sredio i uljudio sebe, urazumio se. Pripitomio. Ma, bre, normalan sam zato što sam slobodan, a slobodan sam zato što sam lud. E sad šta je umetnik hteo da kaže? Umetnost je… i tri tačke. Kada sam shvatio da je umetnost autohtona, tog trenutka sam i prestao da vodim računa da li sam umetnik i da li se bavim umetnošću. Onda kada sam potpuno ostvario svoju samosvest pičio sam kroz život i ni za koga i ni za šta me nije bilo briga. Umetnost je nadarenost bogom data, upravo zato umetnik sme da isteruje i izjebava demone, jer unapred zna da tu nema ničeg osim umetnosti, egzistencije, vremena, trajanja. Zato on može toliko da se kurči, jer ima ispred čega i zbog čega to da radi.

Autor : Nada Grujić
Tekst prenet iz magazina ‘Evropa’

Fans of punk rock and reality television alike will recall how the sometime Sex Pistols singer confounded expectation by appearing on the 2004 series of ITV’s ‘I’m a Celebrity, Get Me Out Of Here’, only to walk out after a fearsome clash of egos with the model, aka Katie Price.

Though Jordan wasn’t in the jungle for long this time round, Lydon has been holed up in confined circumstances of a different nature — a rehearsal complex in Putney, where he is drilling a new line-up of his “other” band, Public Image Ltd, aka PiL, in advance of their first tour in 17 years.

In 1976, as twenty-year-old Johnny Rotten, he was the leader of punk’s angry charge, shaking the foundations of the British establishment. Since the mid-1980s, he has been resident in California, but he clearly relishes coming back to the city where he was born and raised.

Now 53, he unashamedly sports the bright-orange, spiky hair of his youth, and revels in firing off withering asides about cultural developments at home, from Gordon Ramsay (“he only got famous by stealing my Anglo-Saxon vocabulary”), and Harry Redknapp (“a dodgy car salesman”), to the BNP.

“If ever anybody got the Sex Pistols wrong, it was that lot,” he says, referring to the fascist skinheads, who appropriated the Pistols’ sound in the late 1970s. “Britain’s an island, it’s always had a constant ebb and flow of immigration, it makes it a better place. And there’s not a BNP hooligan in existence that can do without his curry on a Saturday night, right?” He laughs, scornfully. “There’s no brain challenge with these morons.”

Lydon’s own dalliances in mainstream culture have, however, earnt him equally scathing criticism: does the original punk rocker have any business starring in a TV advert for Country Life butter? He impatiently argues that such projects have enabled him to finance his PiL reunion.

It was the reformed Sex Pistols’ triumphant residency at London’s Brixton Academy in 2007 which inspired Lydon to reactivate the band he formed post-Pistols, in 1978. Public Image Ltd are, on paper, not such a guaranteed box-office draw — hence Lydon has had to stump up the cash to fund this comeback — but their fiercely experimental music is a perennial benchmark, explicitly influencing big name acts such as Massive Attack and Primal Scream, as well as latterday “post-punk revivalists”, such as the Rapture and Animal Collective.

In the original post-punk landscape, Lydon was a true icon, but deeply averse to being seen as his generation’s spokesman. Having walked out on the Pistols, he was tired of bearing the brunt of respectable society’s rally against punk.

As we discuss PiL’s beginnings, in the next room his new backing band strike up a rollicking instrumental rendition of ‘Public Image’, PiL’s debut single.

“When I wrote this song,” he says, visibly galvanized by hearing it again, “it was the freest moment, because the Pistols felt like a trap, a noose round my neck.”

In his scathing lyrics, Lydon attacked the formularised travesty that punk had become. He and his cohorts saw punk as a tabula rasa, upon which to design a new music, free of rock’s blues-based structures. Contrary to expectation, the single charted in the Top Ten, but from there, PiL struck off in a more challenging direction.

In 1979, they released ‘Metal Box’, a legendary album made up of three sprawling 12-inch singles, housed in a tin designed to resemble a film canister.

“The packaging was awkward in the extreme,” Lydon notes. “It was impossible to open, and you couldn’t get the records out.” The music itself was, to many ears at the time, equally impenetrable.

PiL’s guitarist, Keith Levene, who had been booted out of an early line-up of the Clash, spirited up otherworldly guitar effects and weird synth noises. Lydon’s mate, Jah Wobble, meanwhile, anchored the sound around ocean-deep dub-reggae basslines. Lydon’s lyrics were barbed, alienated, yet oddly ungraspable.

“The Sex Pistols could be a little emotionless,” he says. “A song like Pretty Vacant, it isn’t really an emotion, it’s a stance. PiL was always heart and soul. It’s bare bones. I’m exposed and vulnerable up there.”

One song, ‘Poptones’, was written from the perspective of a real-life rape victim — the perpetrators were eventually identified when police found a cassette of the inane pop music that they would play while committing their crime still in their car stereo. Even closer to the bone was ‘Death Disco’, which Lydon wrote for his dying mother — she passed away soon afterwards.

“I was howling,” he says, “in bitter pain and agony. It was an incredibly hard time to go through.” Making matters worse, PiL were greeted with what he calls “walls of animosity” from both critics and orthodox punks. Jah Wobble, his friend, soon quit following a bust-up with Levene, and, after another weird masterpiece, 1981’s ‘Flowers of Romance’, Levene departed, too.

Lydon fled to Los Angeles with his partner, Nora, to escape all the misery, but also on health grounds. During his impoverished upbringing in Finsbury Park, he’d suffered a debilitating bout of meningitis, which left him prone to illness. On many levels, he needed warmth.

PiL rumbled on as an open collaboration, with a more conventional ’80s rock sound, scoring occasional hits such as ‘This Is Not a Love Song’, ‘Rise’ and ‘Don’t Ask Me’.

Lydon claims that, following 1997’s solo album, ‘Psycho’s Path’, his record label, Virgin, refused to let him record any more, but wouldn’t release him from his contract. Hence, in order to make a living, Lydon turned to the Sex Pistols tours, and the telly career.

Interviewing him for more than three hours, I often dare not speak, such is his righteous fury. Most of the time, though, he is hugely, savagely entertaining.

“I don’t see me being able to be stopped by anyone or anything,” he roars, leaping to his feet, can of lager in hand. “Let’s face it, I ain’t ever gonna be the best singer in the world, or the best anything. My good looks have gone out the window” — cue a hideous gurn — “so I’m just getting on with what matters.”

And so to the forthcoming PiL tour. He explains that he was unable to reconvene the ‘Metal Box’-era line-up, because “Wobble and Levene hate each other — it’s not possible to put them together in the same room — and how could you have one without the other? I worked so little with them, anyway. To go back with songs, you have to at the same time go forward. PiL is a shapeshifter, it adapts.” Thus, his new line-up includes two alumni from his mid-’80s live band, Lu Edmonds (guitar) and Bruce Smith (drummer), and a rock-solid bassist named Scott Firth, who has previously played with Steve Winwood and, of all people, the Spice Girls. “Genius at work!” Lydon hoots.

He adds that he intends to perform material from right across his post-Pistols career, including ‘Open Up’, his 1993 hit with Leftfield.

As darkness descends on Putney, Lydon lurches through to the band room, and I watch, open-mouthed, as he and the three-piece ensemble vamp up ‘Albatross’, ‘Memories’ and ‘Poptones’, all from ‘Metal Box’, each striking a miraculous blend of spontaneity, spikiness and ‘flow’ — the open, free spirited yin to the brutal yang of the Sex Pistols.

For any aficionado of punk’s more forward-thinking legacy, these shows are not to be missed.

By Andrew Perry

Džoni već 25 godina živi na kraju gradića Hauten nadomak Utrehta, a u razgovoru za NIN priča o novim knjigama koje piše, Balkanu, Jugi, prošlosti i sadašnjosti, o pasošima, „prijateljima”… „Blic” prenosi deo intervjua, a ostatak možete pročitati u novom NIN-u koji je od danas na kioscima.

Kad si kao klinac prvi put uzeo gitaru, šta si hteo da budeš?
- Hteo sam da budem deo divne muzike kao „Bitlsi”. Tako velik da budem i da imam takve kolege. I danas kad nađem ljude koji znaju, niko sretniji od mene na svetu. Ja ne volim ništa da radim, ali volim da se družim sa boljim od sebe. Moj celi život je traženje boljih od sebe.

Kako objašnjavaš interesovanje za tebe iako si izvan muzike i uporno ćutiš?
- Sa jedne strane što sam ja bio najveći kit koji se pojavio i koji je najviše napravio što se muzike tiče u jednom čoveku. A sa druge strane, što si dalje, više si zanimljiv.

Posle toliko godina prećutkivanja, u Hrvatskoj raste zanimanje za tebe? Priča se da ti tamo nude svašta.
- Na mene se sve vreme maljevima išlo. U Hrvatskoj je bila priča da ako ‘81. na Terazijama baciš šibice na kojima piše „Azra” da će se saobraćaj zakrčiti. A ja sam to lično doživeo ‘95. godine kad autobusi nisu kretali da bi me putnici mogli gledati. Međutim, o meni su tri decenije mnogi muljali, lagali, zataškavali, a istina na kraju nađe način da probije. A kad to vide, onda bi da sebi sve pripišu, pa me svojataju. On je naš! Nisam ja vaš, nemam veze sa vama. Nisam ničiji. Sve to nema veze sa mnom osim što sam ja napravio to što sam napravio. To ima veze sa njima.

Pod kojim uslovima bi svirao i gde?
- Da odgovorim teoretski i uvetno na to pitanje. Znači, da nema telefonije, da nema snimanja, da nema interneta, da nisam toliko važan koliko ispada da sam važan i da je ta zemlja slobodna kao što je nekad bila slobodna. Ona je sada okupirana, a ja ne sviram na okupiranim teritorijama.

Postoji priča da bi vrh Srbije voleo da ti radiš u Beogradu.
- Ne znam ništa o tome i ne mogu ništa reći. Ali kad fudbaleri menjaju sredinu, oduvek svašta dobijaju. A ja sam poznatiji i trajniji od fudbalera i u Srbiji. Ja imam volju da još toga napravim, da sve ovo ne propadne. Uvek se radujem da nešto podarim. Ja sam uvek davao, ne volim da primam poklone.

Iako se film ne može pohvaliti „izvanrednom“ posetom, Gajić je ipak stekao fanove koji uveliko traže „još“. Toga „još“ bi sigurno bilo u tom budućem Beogradu, ali u ovom današnjem je pitanje.

Da li vas je Edit potpuno uvukla u svet animacije i naterala da napustite strip?

- Mora da se podeliš. Ako želiš baš da se baviš sa nečim tačno određenim i da to bude uspešno, onda tome moraš da se daš maksimalno. Ispred mene je opet neka raskrsnica, kao što je bilo pre tri godine kada sam počeo da radim film „Edit i ja“, da li da ostanem ovde ili da se vratim stripu. Upravo se zatvara konkurs za dodelu sredstava za nove dugometražne filmove i ja sam konkurisao, ako ova država misli da joj treba novi dugometražni animirani film, ja sam onda rad da se ubacim u novu avanturu, ako ne, eto mene nazad u stripu.

Kako je izgledao vaš put do „Edit i ja“, tog prvog srpskog dugometražnog animiranog filma, kako se često naglašava?

- Mislim da 85% ljudi koji krenu da se bave stripom ne dočekaju nikad da žive od toga. Postoji period kada autor primeti da su kvalitativni pomaci sve manji i manji, a prolazi sve više i više vremena, dolaze problemi sa finansijama i tada mnogo njih otpada. Obično kažem mladim autorima „ljudi, nemojte da budete lenji, zamislite da studirate medicinu ili elektrotehniku, zamislite koliko biste morali da učite“. Ako hoćete da budete strip crtač, crtajte bar dve strane nedeljno, pa to nije ništa. Meni to nikada nije predstavljalo neki napor.

Postati uspešan strip crtač je san koji nije lako dosanjati u Srbiji. Da li ste zbog toga i na trenutak razmišljali da odustanete od svega?

- Da, tokom srednje škole, kada sam upisao srednju elektrotehničku. Ali zahvalan sam na tom iskustvu, jer sam shvatio šta ne želim, tako da mi je bilo lako da shvatim šta hoću. Kad sam upisao akademiju poput nekog ružnog pačeta razvio sam se u labuda i našao sam se među svojima. Ubrzo su krenuli prvi poslovi, već na trećoj godini počeo sam da radim kao ilustrator za Politikin zabavnik i malo po malo stigao sam do 1998. kada sam uradio svoj prvi ozbiljni strip kao diplomski rad. To sam uzeo pod ruku, otišao u Pariz i obilazio sam izdavačke kuće. Nije sve išlo glatko, ali našao sam mesto za sebe.

Iza sebe imate uspešan šestogodišnji rad za francusku izdavačku kuću Soleil. Šta je to što je jednom strip crtaču neophodno da bi se istakao na jednom takvom tržištu?

- Strip je kompletan posao. Strip autor treba da bude i arhitekta i glumac, kostimograf, scenograf, dobar crtač, anatom, kolorista, narator, režiser, scenarista. Sve to mora da bude u jednom čoveku, kako bi on znao kako da ispriča priču od početka do kraja. Lako strip kao svet može da sažvaće autora i to se neretko dešava. Ko god čita stripove zna da neki serijali imaju po 20-30 nastavaka. Ne računajući Zagora, onaj jadan Feri je dušu ispustio nad Zagorom, mislim da on više nije morao ni da gleda kako crta. Nisam želeo da se i meni to desi. Posle šest godina video sam da je to već postala rutina. Odlučio sam da se povučem iz tog sveta. Na filmu mi je bilo zadovoljstvo da radim jer taman kada vidim da sam zaglibio u neku monotoniju ja smislim neki kadar.

Dok crtate strip ili animaciju, u kolikoj meri dozvoljavate likovima da ožive i preuzmu priču u svoje ruke?

- To je jedna čudna sprega razmišljanja, sa jedne strane krajnje iskreno ne bi li što realnije predstavio svoje likove, a sa druge strane i racionalno da bi scenario imao motivaciju i da se stvari ne bi dešavale tek tako. Ipak, držiš priču na okupu, svaki od likova ima razlog zašto radi to što radi. Priču i treba da vode likovi koji imaju svoju prošlost, dobre i loše strane. Pitanje je do koje mere treba da ti se čini da je autor- scenarista vodio priču, a do koje mere da su je likovi vodili. I lepo je praviti preokrete u scenariju da izgleda da su junaci izveli tu priču, a ne ja. Ta magija pisanja scenarija mi se jako dopada pogotovo na nivou dijaloga. Veoma kreativno, razmišljaš sada će njemu ovaj da kaže ovo, a on će njemu da odgovori… Treba da osetiš tu atmosferu, situaciju, strah, i da iz toga izađe pravi dijalog.

Da li ste kritični prema svom radu?

- Edit ne mogu više da gledam. Mislio sam da svi vide greške. Kada znaš da u 318 kadru imaš tu i tu grešku oko odmah ide ka tome. Na premijeri sam samo brojao greške i nervirao se silno, a onda se film završio i usledio je aplauz, odahnuo sam i pomislio „dobro je, niko nije primetio“. Ne može niko da bude ravnodušan prema toj količini posla, pogotovo kada prođeš kroz taj pakao pravljenja filma. Ja više ni za jedan film ne mogu da kažem da je loš. Znam šta se krije i iza najglupljeg filma. Skapiraš da nije veliki put između dobrog i lošeg, razlike su u atmosferi u ekipi, nadahnutosti glumca, dobroj realizaciji teksta, genijalnosti režisera.

Odmah posle premijere filma „Edit i ja“ javnost je počela da niže epitete uz vaše ime – najbolji, najistaknutiji, talentovani strip crtač i autor. Kako se odnosite prema takvom „kićenju“?

- To su razmišljanja koja „duvaju“ ego iz kojih bih ja da se što pre izvučem ako je moguće. To je bilo i sa stripovima, dva-tri puta godišnje sam odlazio u Francusku, na festivale. Deset meseci godišnje sedim u nekoj sobici, tu su mi skice, dokumentacija, scenario, figurice i sve što mi je potrebno. I onda iz tog sveta odeš na neki sajam i vidiš još sto ljudi poput tebe, tu počinju ugovori sa izdavačem, neko je dobio plakat, neko ima dugačak red za potpisivanje ispred sebe, neko ima samo dvoje ljudi, nekoga tapšu po ramenu, nekoga niko ne primećuje. I to su baš udarci na ego i vidiš da to nije nikakva umetnost, to je posao, pa tamo neko broji keš. Tako mu dođe i ovo sa Edit, svi te tapšu, divo, krasno, a u bioskopu loše ide. Ajd podebljaj po marketingu, to su razmišljanja koja te grubo spuštaju na zemlju.

Diskretan šarm jezika

Žan Bodrijar, sociolog, filozof, teoretičar kulture i medija, rođen je 1929. godine u Remsu u Francuskoj. Sin državnog službenika i unuk farmera postaće kultna ličnost svetske intelektualne scene na prelazu dva veka. Wegove knjige prevedene su širom planete, na gotovo sve jezike sveta. Najznačajniji kod nas prevedeni naslovi su: “Simbolička razmena i smrt”, “Simulacija i simulakrum”, “Fatalne strategije”, “Prozirnost zla”, “Savršen zločin”, “O zavođenju”, “Drugo od istoga”, “Amerika”, “Cool memories”, “Iluzija kraja”…

NIN prenosi delove iz jednog od njegovih poslednjih intervjua koji sam s njim vodila u svojstvu urednika u Redakciji za kulturu RTS, u leto 2005. nedugo pre teške bolesti, u ambijentu njegovog stana u Parizu prepunog “skulptura” od knjiga, fotoaparata, pisaćih mašina i neobičnih predmeta sa brojnih putovanja po svetu čiji je bio građanin.

• Gospodine Bodrijar, vaša teorija dovodi u pitanje sve što je bila zapadna kritička misao: princip istine, stvarnosti, smisla… Da li vam se čini da ukidajući ove postojeće kategorije činite vrstu svetogrđa?

- Da. Kritičko mišljenje, taj veliki prelomni trenutak, koji je ujedno bio i svetogrđe, jeste raskid sa kritičkom, analitičkom misli, sa svim onim što je predstavljalo taj veliki period, uključujući i marksistički. Prelaz “s one strane kritičkog mišljenja”, a koje ja nazivam radikalnim mišljenjem, paradoksalnim, ironičnim, itd… to je već bilo nešto sasvim drugo. Tu sam se otuđio od svojih čitalaca koji nisu to najbolje shvatili. Bilo je mnogo nesporazuma. Zatim su mi prikačili taj naziv “postmoderna” koji je tek uneo zbrku. Postmoderna nije sa ovih prostora. Ja sam se sa njom sreo kada sam otišao u Ameriku. Ili, bolje reći, sve je to tamo mene srelo. I taj pravac nas je, u neku ruku, uzeo kao taoce. Postali smo taoci postmodernizma. Za mene su rekli: “Dobro, on je postmodernista – prilepili su mi tu etiketu – i više se ne pitamo šta se tu događa”. Nama ovde, u Francuskoj, to ništa ne znači. Pošto nismo stvorili taj koncept, on nas i ne zanima.

• Postmodernizam nije jedina etiketa koju ste poneli. Nazivali su vas i nihilistom, pesimistom, reakcionarem.

- Da, nazivali su me i reakcionarem, pa čak i fašistom ili negacionistom. Taj termin koristimo u Francuskoj: to je onaj ko poriče da su logori smrti postojali. Ali, negacionizam je i širi pojam. Čim poričemo stvarno postojanje nečega, ili to dovodimo u sumnju, onda smo negacionisti. Pošto ja dovodim u sumnju sam princip stvarnosti, onda su me proglasili negacionistom.

• Dovodite u pitanje sam princip realnosti. Kažete da svi mi živimo u jednoj lažnoj, virtuelnoj stvarnosti. Da li nam ostaje neki segment ‘istinske’ stvarnosti?

- Naravno da nam ostaje. Ono što ja dovodim u pitanje jeste “princip realnosti”, to jest, objektivna stvarnost, postojanje istinitih, nesumnjivih činjenica. Princip je taj koji nestaje. Stvari takve kakve jesu postoje. Nisam toliko nerazuman da kažem da više ne postoje. Postoje, ali više nema principa verodostojnosti ili realnosti koji bi potvrdio to postojanje. Nalazimo se u jednoj velikoj igri. Sve mogućnosti su otvorene. Ali, po mom mišljenju, nešto se opire tom nestanku – nezavisno od zakona vrednovanja istinitog – a to je jedinstvenost, specifičnost. A ona može biti individualna, vaša lična egzistencija, ili može biti unutar velikih kolektivnih pokreta ili događaja. Na primer, 11. septembar za mene predstavlja ne samo događaj od presudnog značaja, i događaj koji je jedinstven. To je ta posebnost. A sad, je li to realno ili nije… u tome je najveći problem. Ceo jedan svet koji smo smatrali stvarnim, savremenim, koji je dostigao izvestan istorijski razvoj doveden je u pitanje. A nisam ga ja doveo u pitanje, već sam taj događaj, sam život. Imam utisak da ja, jednostavno, pratim jednu istinsku realnost, ali ne onu koju nam obično serviraju kao realnost. I šta je bilo s tom stvarnošću? Od nje je ostala savršena banalnost.

• Kritikujete to savršenstvo banalnosti, manipulacije, kvaziumetnosti, kloniranog života, a posebno čitavu jednu ‘pornografiju’ sistema za informisanje i komuniciranje… Zašto koristite termin pornografija?

- U pornografiji su telo ili seksualnost dati u sirovom stanju; tu nema zavođenja, nema maštanja. To je čista fizička datost koju prihvatamo kao najrealniju moguću stvarnost. Imamo potpuno ogoljeno telo, bez rasprave, bez metafora, bez ičega. Mislim da se tu nalazimo u zastrašujućoj banalnosti. Dobro, ostanimo u tom domenu: imamo ujedno njihovo apsolutno prisustvo seksualnosti i tela i njihovu totalnu irealnost. Bez zavođenja, bez pogleda, bez suda, bez metafore, bez dualnog odnosa itd… Uopšte nema istine o telu, o seksu. Ja kritikujem ono što se predstavlja kao očigledna istina, iako to uopšte nije. Ono što zauzima prostor je ta banalnost. Nazivam je skarednom jer vam se direktno i potpuno nudi. To čak više nije igra, to je smrtno ozbiljno. Preko medija nas zaista vreba totalna banalizacija, a banalizacija je ostvarenje svih želja. To je naša banalnost: svet u kom je sve dozvoljeno, sve su mogućnosti otvorene: preko interneta možete uzeti bilo koji identitet, njime se igrati, sve želje su ostvarljive, sve potrebe su zadovoljene, ali virtuelno. I to je potpuna banalnost. Nismo daleko od onog što Markuze naziva jednodimenzionalnim svetom. Malo smo izgubili treću dimenziju, možda čak i drugu. Sad smo u dimenziji u kojoj je sve ravno, sve je tu, sve je na raspolaganju. To vam je kao informacija. Imate na raspolaganju sve moguće informacije na 150 televizijskih kanala. Imamo totalnu vidljivost, ali istovremeno više ništa ne vidimo. Ima previše toga. To bi, u stvari, bila skarednost: višak svega. Ima previše informacija, ima previše komunikacija, ima previše materijalnih proizvoda. Svega ima previše. Ima previše i kulture.

• Nasuprot tom višku, postoji tajna, postoji zavođenje. Vas nazivaju i filozofom tajne. Kažete da “zavođenje predstavlja osnovnu dinamiku našeg sveta”.

- Danas, nažalost, više ne, jer zavođenje polako nestaje.

• Šta podrazumevate pod zavođenjem?

- Pod zavođenjem podrazumevam nešto potpuno suprotno od pukog ostvarenja čina. To je igra-dvoboj. Mislim da je zavođenje uvek neka vrsta izazova, antagonističkih odnosa. Zavođenje uopšte ne znači ići ka ispunjenju želje, to je jedna velika igra. Ono ne mora da bude isključivo u domenu seksualnosti, već može biti zastupljeno u svim odnosima. Danas se sve više ide direktno ka cilju, važan je rezultat, a ništa nije tako dijametralno suprotno zavođenju kao ta efikasnost. Zavođenje podrazumeva vanvremensku dimenziju, može dugo da traje i radi se krišom. Tajna predstavlja stratešku tačku. Naš svet takođe koristi zavođenje, ali ono vulgarno: manipulaciju putem znakova. Međutim, to nije pravo zavođenje, nema tajne, niti dvojne, simboličke razmene. Ja sam više analitičar privida, virtuelne stvarnosti, celog tog sistema. Zato me smatraju braniocem i očitim primerom tog sistema. A ja upravo pišem zbog onog drugog: zavođenja, tajne, ili smrti. Ne mora uvek sve da bude zavodljivo, u lakom smislu te reči. Ali, uvek je reč o nečemu što prolazi kroz raspravu, kroz neku formu. Može biti kroz formu pisanja. Pisanje je bitno.

• Vaš filozofski diskurs obojen je poetskim jezikom. Uspostavili ste jednu specifičnu leksiku u kojoj su privilegovani pojmovi – tajna, egzotično, iluzija, utopija, zavođenje, primitivno…

- Tu sam uvek u kontraplanu sa realnošću. Od mene ne biste mogli da očekujete rečnik realističkog, eksplikativnog tipa. Ali, ja nisam ni sanjar. Recimo da ste u pravu da sam pomalo melanholičan, ali to je vrlina. Jasno je da je negde nešto izgubljeno. Bilo da je to stvarnost ili zavođenje… Dakle, neizbežno postoji melanholija. Ali, treba umeti biti melanholičan, kao što postoji i veština nestajanja. A mene upravo to zanima, uključujući i polje jezika. Autor treba da nastoji da govori tako da na kraju – možda to zbunjuje čitaoca – ne bude tragova. Treba istovremeno ostavljati i brisati tragove. Treba govoriti ali istovremeno i brisati ono što je rečeno. Pojavljivanje i nestajanje. Mislim da je to deo diskretnog šarma jezika.

• U knjizi “Iluzija kraja” govorite o istoriji, tačnije, o iluziji kraja istorije. Da li još uvek živimo u istoriji, da li smo izašli iz nje ili je to, kako vi kažete, kretanje unazad – koristite termin regresija?

- Nalazimo se u senci istorije. Ona se još uvek održava. Nošeni silom inercije još uvek osećamo njene posledice. I dalje se nalazimo u iluziji, jer istorija nije ništa drugo do model, ideološka, mentalna konstrukcija. Mi smo imali istoriju ispunjenu sledom vekova koji su imali neku vrstu istorijskog opravdanja. I, naravno, očekivali smo neko razrešenje, neki krajnji cilj.

• Iluzija kraja bila je istorija viđena kao rešenje svih kontradikcija i sukoba. Nema istorije bez te krajnje nade, krajnjeg cilja, bez utopije – reči koju vi veoma volite.

- Da, sviđa mi se ta reč, jer smo čak osnovali časopis koji se zvao “Utopija”. Nema istorije bez utopije, a utopija je takođe nusproizvod istorije. Postoji neka vrsta dijalektike između tih fenomena. Ali, sve se to razdvojilo. U jednom trenutku imate utisak… Ne bih se složio ni sa Fukujamom i njegovom knjigom “Kraj istorije i poslednji čovek”. Sad imamo posla sa drugom vrstom događaja. Nismo više u političkim, istorijskim zbivanjima koja se smenjuju. Sad imamo posla sa događajima, kao onim od 11. septembra, koji su pre katastrofe nego istorijski događaji.

• Devedesetih godina govorili ste o “štrajku događaja”. Napisali ste i tekst “Zalivski rat se nije dogodio”, koji je izazvao burne reakcije javnosti. Danas kažete da je 11. septembar datum koji je prekinuo taj štrajk i koji predstavlja događaj. A šta se dešava sa bombardovanjem Srbije 1999? Kakav je to bio događaj?

- Bombardovanje Srbije je sprovedeno u okviru ideje o mondijalizaciji, globalizaciji kao i svetskom, globalnom poduhvatu da se uguši sve što je jedinstveno, da se, naprosto, sve zbriše i da se uspostavi homogena sila, to jest, hegemonija. Nalazimo se u hegemonističkoj fazi. Nismo više u fazi dominacije koja je vezana s otuđenjem, već smo u fazi hegemonizma, dobu kad svi moraju da se pokoravaju istom principu. Sa Srbijom su želeli da učine to isto. Ali, ipak moramo reći kako je bilo. S jedne strane su Srbi nasilno uništavali tuđu posebnost, a sa druge su uništavani Srbi, uključujući tu i likvidaciju, a to je činila takozvana svetska sila, to jest međunarodna zajednica, što je nešto potpuno virtuelno. To je vanistorijski proces. U krajnjem slučaju, treba izbrisati istoriju i sve svesti na oblik opšte razmene, to jest da se odmah o svemu može pregovarati na jednom univerzalnom tržištu.

U tom kontekstu, svi su ti ratovi, uključujući i onaj u Iraku, bar po mom mišljenju, deo tog istog zacrtanog puta koji vodi opštoj likvidaciji. Oni uvode demokratiju i vi ćete pošto-poto imati tu demokratiju, makar je ne želeli. Moraćete da platite cenu.

• Da li je to onda diktatura demokratije i da li liči na neku vrstu državnog terorizma?

- Da. Ne bih baš upotrebio izraz državnim terorizmom, ali je blizu, liči na to, ali na planetarnom nivou. Svi ti pojmovi: demokratija, ljudska prava, sve to je instrumentalizovano u korist onih koji primenjuju tu silu. To ne treba poistovetiti s Amerikancima. Svi su žrtve te svetske sile, te globalizacije, uključujući i Amerikance. Takođe ne treba izjednačavati terorizam s islamom. Ali, sveobuhvatno možemo reći da se nalazimo u izvesnom obliku terorizma. S jedne strane imate silovit, spektakularan islamski terorizam, ali i na drugoj strani imate terorizam te svetske sile koja vrši kontrateror, neku vrstu belog terora. Jasno se vidi postojanje antagonističkih odnosa. Te oblike možemo analizirati kao negativne i kao takve osuditi. Ali, mogu se i analizirati i kao oblici više ili manje slepog otpora. U svakom slučaju, sve što se suprotstavlja toj globalizaciji, toj generalizovanoj razmeni je za mene dobro. Čak i ono “ne” na referendumu u Francuskoj.

• Sebe nazivate “deangažovanim” intelektualcem. Šta pod tim izrazom podrazumevate?

- U to vreme sam napisao nešto o Sarajevu, ali nisam se svrstavao ni na jednu stranu. Francuski ideolozi, Bernar Levi i ostali, u redu, ali to je bilo političko opredeljenje. Ja sam govorio… Ali smetalo mi je što su neki intelektualci zauzimali stavove i izražavali solidarnost izdaleka… Nije trebalo, zbog onog što se tamo događalo, svrstavati se na jednu ili drugu stranu. Govorio sam o svom mišljenju, o našim intelektualcima, o našem položaju. Ono što se tamo događalo analiziralo je našu situaciju, stanje nemoći, doduše, treba to napomenuti. Postoji upravo problem angažmana, ima li još uvek intelektualaca u tom smislu. Biti intelektualac znači da treba sebe videti, prihvatiti, pogledati se u ogledalo.

• Gajite lepu i romantičnu ideju da intelektualac danas mora da preuzme na sebe zlo svog vremena.

- Da, danas, bilo da si intelektualac ili nisi, treba sagledati taj neki antagonizam, taj dvoboj koji nije borba dobra i zla u Bušovom smislu, ne radi se o tome. Postoji neko carstvo dobrog, postoji nešto što tvrdi da “širi” dobro, ali na jedan diktatorski način. Dobro treba svuda da vlada. Mislim da misao ne može više da računa na srećan ishod situacije, na utopiju itd. Mora da shvati situaciju kakva je zaista, kako da kažem… situacija u kojoj vladaju nered, lom, katastrofa. Treba to uzeti u obzir, znači ne izostaviti, ne zaboraviti na sve to govoreći kako će u svakom slučaju biti dobro, napreduje se, sve je bolje i bolje, tehnika je sve savršenija itd. Sve ide nabolje u izvesnom smislu, ali, istovremeno je i sve gore.

• Dakle, paralelno sa napredovanjem jednog društva i sa napretkom Dobra, raste i količina Zla.

- To je neka vrsta mračnog saučesništva, potpune ambivalentnosti. Mislim da o tome treba danas razmišljati, pokušati da se sagleda, objasni i sve je to iznad naših snaga. Niko to ne može učiniti kao što niko ne može ni da predvidi ishod, ali bar treba pokušati nešto učiniti, kako ja kažem, bar pokazati lucidnost u tom smislu, “delati sa velikom lucidnošću”…

Jedino što me zaista zanima je ovaj novi vid događaja koji prikazuje te žestoke promene, događaji koji nisu u pravom smislu istorijski i ne vidim zaista kako može u tome da se učestvuje. Ne možete reći da ste “za” događaj od 11. septembra, šta ćete, treba to znati i trebalo bi da kad je misao u pitanju, bar malo dođe do nekog sličnog događaja, da se tu nešto prelomi, da se otvore neke tajne oblasti, otkriti… zlo u onome gde se vidi samo dobro. I eventualno učiniti zlo, ako ima samo dobrog, treba učiniti i neko zlo.

• Neposredno posle terorističkog napada 11. septembra u “Mondu” ste objavili tekst pod nazivom “Duh terorizma” u kome kažete: “Oni su to uradili, ali mi smo to želeli”. Ovaj tekst izazvao je različite reakcije u Francuskoj i doneo vam osudu svetske javnosti.

Ja uopšte ne branim islam i tome slično, kažem da je to delo, događaj u kom se kondenzuju, kristalizuju sve negativne pojave koje postoje u svakom od nas. Ne treba se baviti psihoanalizom, ne radi se o nagonu za smrću, nije to… Znači da negde postoji neka druga energija, druga snaga, po mom mišljenju vitalna, koja se opire tome i u nekom trenutku, kroz terorizam, dolazi do vidljive i žestoke manifestacije svega toga. U tom smislu sam govorio, nije se radilo o terorizmu samom po sebi, niti o podršci tome. Mislim da se to može nazvati zlom, mislim da je zlo svuda i u svakom od nas i nije reč o tome da se eliminiše, treba ga uterati u jednačinu, u igru, treba igrati sa tim snagama zla, shvatiti ih i odigrati. To bi se moglo nazvati lucidnošću i ne bi trebalo negirati takve pojave, tvrdeći da tako nešto ne postoji. Mi smo, zapravo, uvek obavijeni nekom vrstom teologije koja dolazi izdaleka i koja tvrdi da zlo u pravom smislu ne postoji, samo dobro postoji.

• U celoj toj stvari, u toj istorijskoj zbrci, gde je odgovornost medija?

- Mediji su sredstvo za sve to… Sve je u svakom slučaju zasićeno medijima ili podstaknuto njima, oni stvaraju događaje. Kreiraju događaje, lažne, prividne događaje, sve informacije su neka simulacija u osnovnom smislu te reči. Situacija nije ni malo jednostavna, više je nego složena i to je verovatno deo tog principa dvosmislenosti, prevrtljivosti, princip zla takođe, ali to je zlo za koje više nema odgovornih, odgovorni se ne mogu uništiti. U tom slučaju razvija se nasilje koje udara svuda i na sve moguće načine. Pošto nema odgovornog svi su odgovorni. O tome je reč u logici terorizma, udara se na svakog, na nevine kao što kažemo, ali to ne kreće od neke ideje, ne pravi se takva analiza, već je sve pokrenuto od nečega… u tom svetu gde se zbivaju svakakve promene, svi smo elementi, delići jedne iste mreže.

• Veliki ste kritičar našeg vremena i “savršenog zločina” ubijanja realnosti. Ali, ako bi trebalo da analizirate sebe i sopstvenu misao, šta biste rekli? Kako Žan Bodrijar kritičar posmatra Žana Bodrijara filozofa?

- Ne bi to bila kritika samih ideja, nije reč o tome da sam potpuno ubeđen u njih, moje verovanje nije takvo, ne branim sopstvene ideje, one su više hipoteze, neki oblik anticipacije, teorijske fikcije, neću ih braniti kao neku formulu, ali sam uvežbao… To je neka vrsta vežbe stila i duha, mislim da možemo reći da je sasvim suprotno. Ja to nisam uradio, ali tako kažem… To se može učiniti sa stvarima koje se tiču realnosti i ostalo, reći “ja sam privid” to su mi već rekli. “Jeste li to vi ili je to samo privid?”

Tačno je, sve to govori o simulaciji, ali je istovremeno i oblik simulacije. Postoji, kako bih rekao, simulacija usled nedostatka, to je ona koja nas okružuje i osećam, nadam se da postoji i simulacija usled viška, to znači, na primer da tu simulaciju pretvarate u igru, u rezoluciju na neki način, u neku vrstu katarze. Ali ne treba gajiti iluzije, živimo u prividu. Sve je u tome, znati to koristiti. Prema tome ja sam samo privid, to je kritika koju mogu da dam.

NIN preneo delove iz jednog od poslednjih intervjua velikog francuskog i svetskog filozofa koji je s njim vodila urednica RTS-a Neda Valčić Lazović

Žil Lipovecki, profesor filozofije na Univerzitetu u Grenoblu, koji je dva dana bio gost Rektorata umetnosti i Francuskog kulturnog centra, gde je održao predavanja na temu novo doba i moda, i na temu smrt morala i vaskrsenje vrednosti, važi za mislioca koji promatra svoje vreme, jednog od retkih koji kroz modu, vrlo intrigantno, gradi sliku našeg društva. Iskoristili smo izlaganje Lipoveckog i kratak razgovor s njim da vam predočimo karakteristike našeg doba iz, ipak, ne toliko pesimističkog filozofskog ugla.

Nova vizuelna kultura

- Više nije bitno kakva je roba već kako se reklamira. Živimo u eri ekrana (filma, televizije, mikrokompjutera, mobilnih telefona, GPS uređaja, video igrica, kamera za nadgledanje). Film je svuda oko nas, pa čak i tamo gde nikada nije bio: u modi, luksuzu, sportu, rialiti šouu, reklami, arhitekturi, vizuelnim umetnostima. Nekada je novina u stilu rađala novu marku, danas šou prodaje novinu. Danas se za defile od 30 minuta troši deset miliona evra, „Nike” za jedan uloženi dolar u proizvodnju dodaje jedan za reklamu, „Vuiton” je 1975. imao dva butika, danas ih ima 345 širom sveta. Visoka moda, ona prava, umetnička, odeva jedva stotinak žena. Moda je banalizovana, traži se rentabilnost, jer akcionari očekuju dividende. Nekada je „haute couture” bila alergična na reklamu, smatrala je vulgarnom, dok danas velike modne kuće u reklamu ulažu od 15 do 20 odsto prihoda. Moda je ogledalo društva i, generalno, ekonomije.

Nova estetika
- Pariski šik više nije otmen. Modeli „Šanel” se nose i na pločniku, a Koko je nekada govorila da se to nikad neće desiti. Moderno je sve, široko, usko, kratko, čak i pocepano. To je nova estetika. Nema razlike među generacijama: žene se oblače u buticima za decu, baka, kćerka i unuka u istoj robnoj kući. Svako svoj stil bira, ali i svako želi da izgleda mlađe, vitkije, poželjnije. Međutim, jedno je izvesno. Ni za koga se ne može reći da je demode!

Sloboda izbora
- Živimo u „civilizaciji želje” koja se razvila u drugoj polovini XX veka, kada je politička ratobornost ustuknula pred hedonizmom, a grozničavo traženje udobnosti i dokolica istisnuli revoluciju. Posledica potrošačkog društva je totalni individualizam. Individualnost je centar sveta – čoveka više ništa ne primorava na nešto. Skrećem pažnju – hiperindividualizam ne znači egoizam!
Novi ukus
- Stalno slušam da više niko nema ukusa, ali ipak ne spadam u pesimiste po tom pitanju. Ima pozitivnog i u hiperindividualizmu. Možete li zamisliti ženu koja je ljubomorna što vidi poznanicu u istoj haljini kao što je njena! Retko ćete se s tim sresti. Jer, haljina je samo deo odeće i, naravno, nečijeg ukusa, ali ona ne emituje smisao života. Novi ukus je negde drugde, u kulturi ličnosti.

Nova demokratija
- Šezdesetih su muškarci počeli da nose dugu kosu, žene da se oblače ko muškarci, šišaju na kratko, ali moda je ipak ostala propisana. Istina, Žan-Pol Gotje je kreirao suknju za muškarca, ali ne u nameri da je zaista neko nosi, već kao komunikativni trik. Verujem da uspeh koji postižu kolekcije ženskog donjeg veša ne proističe iz želje za „namigivanjem”, već iz zadovoljstva koje žena želi sebi da priušti. Biti seksi je novi predznak demokratije novog doba koja ženi priznaje pravo na hiperidentitet uz vrednovanje njenih tradicionalnih zavodničkih čari.

Paradoks sreće
- Ljudi se izjašnjavaju mahom kao srećni, a zapravo nikad kao u naše doba nisu toliko patili od depresije, bezvoljnosti, zabrinutosti, teskobe. Tačno je da hiperpotrošnja umnožava lične radosti, ali je nemoćna da razvija radost življenja.

Ideal lepote
- Ideal ženske lepote u XXI veku biće vitka žena snažne individualnosti. Vitka zato što svojim telom dokazuje da gospodari sobom. Hipermoderno znači želju za ekstremima u svim sferama, medijskoj, umetničkoj, sportskoj. Tom trendu ne odoleva ni individualni život, kao što svedoči bulimija, anoreksija… Bogatstvo je nekada nametalo norme ponašanja i odevanja. Danas se mešaju stilovi, skupo sa jeftinim, pravila nema. Moda je odavno prestala da bude despotska.

Nova diskriminacija
- Društveni status odavno više ne određuje odeća. Doskora je ljude bilo stid da se vidi koliko su siromašni. Te diskriminacije više nema, ali ima druge. Sudi se ko je kakav prema njegovoj težini. Živimo u eri kontrole, a to znači da gojazni nemaju kontrolu nad sobom, nemaju volju, da su slabi. Sledeća etapa diskriminacije mogla bi biti diskriminacija po spoljašnjem izgledu. Ne po odeći, rekoh, već, npr. po borama, po tome ko bude mogao da plati lifting. Neki od nas će zaista moći da imaju godine koje žele.

Autor: M. Marjanović | 27.04.2009

Uz tu je knjigu vezana i jedma mala lekcija koju sam naučio – ona da je najgora svijetu ograničavanje samog sebe misleći da je nešto nemoguće na temelju pretpostavki koje nisi niti provjerio. Naime, kasnije su Cremo i Thompson objavili i kraću verziju knjige, od nekih tristotinjak strana, naslovljenu „Skrivena povijest ljudske vrste“, koja je konačno objavljena i u Hrvatskoj. Jedan prijatelj mi je nabacio je ideju da pozovem Crema u Hrvatsku, da bude gost u emisiji Na rubu znanosti. Naravno da bi bilo odlično da dođe! Ali zar je to tako jednostavno, pa niti ga ne poznajem, živi na drugom kraju svijeta, sigurno ima i pametnijeg posla, a i ne znam kako se na Televiziji sređuju te avionske karte i je l’ imaju običaj slati ih….kao i uvijek, sto razloga zašto je nešto nemoguće, carstvo autocenzure i samoograničavanja. No, Michael Cremo, taj ljubazan i jednostavan čovjek, bez problema je pristao. I kako to već ide, ostali „problemi“ riješili su se sami od sebe. Tako smo u travnju 2007. snimili intervju koji slijedi, a u kojem je predstavljen danas već klasik alternativnog pogleda na ljudsku povijest – knjiga „Zabranjena arheologija“.


Zašto ste vašu knjigu naslovili Zabranjena arheologija. Tko ju je zabranio?

MICHAEL: Promatramo li arheologiju kao veliki muzej, vidjet ćemo kako je ljudima dozvoljen ulaz u samo jednu malenu prostoriju toga muzeja. Ondje imaju priliku vidjeti uporabne predmete i kosti koje govore u prilog sadašnjoj darvinističkoj teoriji o evoluciji čovjeka. U njoj stoji kako su ljudi nalik nama nastali prije sto ili dvjesto tisuća godina, te da su prije toga postojala samo primitivnija majmunolika bića. No, u tom velikom arheološkom muzeju ima još prostorija. One su zaključane lokotom. Svojim sam radom pokušao otključati ta vrata kako bi ljudi vidjeli što se još nalazi u arheološkom muzeju. U ostalim prostorijama vidjet ćemo mnogo dokaza u obliku ljudskih kosti, uporabnih predmeta i otisaka stopala, koji nam pokazuju kako ljudi na Zemlji postoje već mnogo dulje nego što to većina znanstvenika smatra mogućim.

Kako ste započeli istraživanje i što vas je potaknulo?

MICHAEL: Za tu sam temu razvio interes dok sam putovao svijetom i kada me počela zanimati Indija. Zainteresirala su me i drevna sanskrtska djela iz Indije. Dio tih djela koja govore o povijesti zovu se purane, a ondje stoji kako ljudi poput nas postoje od kada ima života na Zemlji. Smatrao sam to nevjerojatnim. Prvi sam puta za to čuo. Isto se, naravno, spominje u Bibliji i Kuranu, ali meni su pažnju privukla drevna sanskrtska djela. Ti su se podaci u potpunosti razlikovali od materije koju sam učio u školi ili na fakultetu. Ondje sam samo slušao o Darwinovoj teoriji evolucije čovjeka, a ona kaže kako ljudi poput nas datiraju otprije sto ili dvjesto tisuća godina. Tada sam se zapitao jesu li podaci u drevnim sanskrtskim knjigama istiniti? Postoji li kakav fizički dokaz koji bi dokazao te predodžbe? Počeo sam istraživati. Proučio sam udžbenike iz arheologije i antropologije koji se danas upotrebljavaju. U njima sam pronašao samo dokaze koji govore u prilog Darwinovoj teoriji evolucije. Nakon toga sam poželio pogledati dublje, odnosno dalje od udžbenika i proučiti izviješća arheologa na različitim jezicima – francuskom, španjolskom, ruskom i engleskom. Želio sam ih sve proučiti. Pronašao sam nešto zanimljivo – da su arheolozi otkrili dokaze o najranijem ljudskom postojanju. Kada sam započeo istraživanje, uistinu nisam znao što ću pronaći. Namjeravao sam istraživati osam tjedana, pronaći nekoliko zanimljivih slučajeva i napisati o tome članak, a potom ću se početi baviti nečim drugim. No, osam se tjedana pretvorilo u osam mjeseci, a osam mjeseci u osam godina – budući da je svaki slučaj vodio prema sljedećem, poput kriminalističkoga romana. Jedan bi vas trag odveo prema drugome i tako dalje, tako da je istraživanje trajalo osam godina. Bio sam vrlo iznenađen jer nisam mislio kako će biti dovoljno slučajeva najranijeg ljudskog postojanja, koji se suprotstavljaju danas prihvaćenoj teoriji, kako bi se napisalo jedno opsežno djelo.

Što se događa s dokazima o drevnoj starosti čovjeka? Kako dokaz nestaje iz vida?

MICHAEL: Mislim da je tu riječ o takozvanom filtriranju znanja. To je nešto uobičajeno, znanstvenici i povjesničari umjetnosti to razumiju. O teoriji ovisi kako će se s dokazima postupiti, a ja sam pokušao pokazati kako taj proces funkcionira u arheologiji. Zamislimo filtar koji predstavlja utvrđeno shvaćanje koje većina znanstvenika posjeduje o temi ljudskoga postanka. Izvještaji o dokazima koji se slažu sa shvaćanjem vrlo jednostavno prolaze kroz intelektualni filtar, što znači da će učenici o tim dokazima čitati u udžbenicima, ljudi će o njima slušati od znanstvenika na televiziji, a u muzejima će vidjeti izloške uporabnih predmeta. No, budu li postojali podaci koji radikalno osporavaju stav većine, oni će se filtrirati i odstraniti, što znači da o tim dokazima nećemo mnogo saznati. Ovdje nije riječ o sotonističkoj uroti u svrhu prešućivanja istine, postupak filtriranja znanja funkcionira na mnogo suptilniji način. Znanstvenici ne misle kako prikrivaju istinite dokaze zbog kojih bi ljudi s nevjericom gledali na te teorije, već razmišljaju kako s takvim dokazom zacijelo nešto nije u redu. Ne znaju točno reći što ne valja, možda imaju čitav popis mogućnosti kako s dokazom nešto ne valja; ne misle kako prikrivaju prave dokaze koji osporavaju njihovu teoriju, već da nešto s tim dokazima nije u redu, ali ne mogu uperiti prstom na nešto određeno.

Mnogi dokazi koji spominjete u knjizi potiču iz 19. stoljeća.

MICHAEL:Istina je. No, postupak filtriranja znanja događa se sve do danas, tako da su mnogi slučajevi spomenuti u knjizi iz razdoblja dvadesetoga stoljeća. No kao što kažete, mnogi od njih su iz devetnaestoga stoljeće, a za to postoji i razlog. Nakon što je Darwin napisao knjigu ‘Postanak vrsta’, znanstvenici širom Europe krenuli su u potragu za karikom koja je nedostajala. Tražili su dokaze o biću između čovjeka i majmuna koje je trebalo predstavljati evolucijsku vezu između vrlo staroga majmuna i modernoga čovjeka. Tražili su po cijelome svijetu, ali dokaze nisu pronalazili. Pronašli su dokaze kako su ljudi poput nas postojali prije mnogo milijuna godina. U to su nas vrijeme s dokazima upoznavali znanstvenici i stručna znanstvena literatura, bio je to i predmet rasprave na glavnim međunarodnim znanstvenim konferencijama. Kao što smo spomenuli, nije se znalo kako je evolucija čovjeka tekla kroz vrijeme. Mislili su da je ta karika koja im nedostaje iz još ranijega vremena. Godine 1891. dogodilo se nešto vrlo važno. Nizozemski istraživač Dubois otišao je na otok Javu u potrazi za karikom koja nedostaje. Mislio je kako ju je pronašao. Na Javi je pronašao lubanju primitivna izgleda i bedrenu kost. Sastavio ih je i izjavio kako je pronašao čovjeka-majmuna s Jave – kariku koja im je nedostajala. Te su kosti, prema nalazima geologa, bile stare otprilike dva milijuna godina. Potom su morali odlučiti – imamo dio koji nam je nedostajao, pronašli smo čovjeka-majmuna i star je oko dva milijuna godina – što sada učiniti sa svim ostalim dokazima koje su pronašli znanstvenici ranije, a koji ukazuju na činjenicu kako su ljudi postojali prije deset, dvadeset i pedeset milijuna godina? Tada su odlučili kako je bolje sve staviti na stranu i o tim dokazima više ne govoriti. Uostalom, činilo im se nemoguće, budući da im je nedostajao dio ljudske evolucije otprije dva milijuna godina, prema tome ljudska bića nalik nama nisu mogla postojati prije toga vremena. Tada je započelo filtriranje znanja.

Knjigu počinjete pričom o prastarom otisku ljudskog stopala u Tanzaniji, pa počnimo i mi kratki pregled vaših dokaza s tom pričom?

MICHAEL:Mary Leakey, poznata arheologinja, godine 1979. objavila je da su u istočnoj Africi kod mjesta Laetole u Tanzaniji pronađeni otisci stopala. Ondje se nalazilo mnogo otisaka i Mary Leakey je u svom prvom izvještaju napisala kako su pronađeni otisci jednaki otiscima današnjega čovjeka, dakle, upravo onakvi kakve bismo i mi ostavili kada bismo hodali plažom. Ti su tragovi stopala pronađeni u slojevima stijene starim oko tri milijuna i sedamsto tisuća godina. Mary Leakey, budući da je vjerovala u teoriju evolucije, nije vjerovala nalazima. Kako je ona objasnila te otiske? Rekla je kako je zasigurno postojao nekakav čovjek-majmun čija su stopala odgovarala stopalima današnjega čovjeka. Možda je to i moguće, ali u ovome trenutku nema fizičkoga dokaza koji bi to potvrdio. Imamo kosture čovjeka-majmuna koji je postojao u to doba, zove se australopitek. Stopalo australopiteka ne izgleda poput stopala modernoga čovjeka. Na primjer, prsti na nogama vrlo su dugi, kao naši prsti na rukama, osobito prvi prst, koji je izrazito dug i može se pomicati u stranu poput palca na ruci. Takvo stopalo nije moglo načiniti otiske stopala koje je pronašla Mary Leakey. Jedino biće koje znanost poznaje, a koje ima stopalo jednako stopalu moderna čovjeka, jest ljudsko biće poput nas. Što je Mary Leakey zapravo pronašla? Smatram da je pronašla dokaze kako su ljudi poput nas živjeli prije gotovo četiri milijuna godina u Africi.

Mnoge polemike su se vodile i oko zarezanih kostiju.

MICHAEL:Mnogo je vrsta dokaza koji pokazuju prisutnost čovjeka u davnim vremenima. Spomenuli ste zarezne kosti. Na primjer u mjestu Billyju u Francuskoj istraživači su pronašli kosti nosoroga stare oko dvadeset milijuna godina. Sama po sebi ova činjenica nije neobična. Znamo da je nosorog živio u Europi prije dvadeset milijuna godina, tijekom miocena. Neobična činjenica vezana uz te kosti jest da su se na njima nalazili znakovi rezanja, kakve na kostima danas može napravit mesar. Dokaz je to kako je tada nekakvo inteligentno ljudsko biće živjelo i lovilo životinje te ih klalo, a na kostima se vide tragovi stari dvadeset milijuna godina. Pronađeno je i kameno oruđe kojim su se koristili u te svrhe – zvali su se eoliti. Riječ je o vrlo primitivnom kamenom oruđu, s tragovima obrade. Na taj je način ljudska ruka modificirala komade kremena u svrhu izrade oštrice namijenjene rezanju. Ovakvo primitivno kameno oruđe pronađeno je na mnogo mjesta u Europi, primjerice u Engleskoj. Ondje je istraživač Benjamin Harrison pronašao oruđe u slojevima stijene starim dva milijuna godina. Nalazi su pronađeni i u vrlo starim stijenama širom Europe.

Postoje li predmeti iz drevne prošlosti koji pokazuju višu razinu kulture?

zab-arheologija2 Michael Cremo: Zabranjena arheologija i izgubljena prošlost čovjekaMICHAEL: Dakako, neki će ljudi pomisliti kako je kameno oruđe vrlo primitivno, ali što je s predmetima koji ukazuju na višu razinu kulture? Ima zanimljivih otkrića te prirode, primjerice u SAD-u u Long Ridgeu. Ondje su prilikom bušenja bunara dosegnuli dubinu od 30 metara gdje su pronašli bakreni novčić. Na jednoj se strani novčića vidjelo lice i neobično pismo, a na drugoj isto tako ljudski oblici te neobično pismo. Obratili smo se geolozima iz države Illinois (ilinoj) kako bismo ih pitali koliko su slojevi stijene na dubini od 30 m na tom mjestu stari – odgovorili su oko četiristo tisuća godina. Prema današnjem shvaćanju povijesti, prvi kovani novac nastao je u Maloj Aziji, na prostoru današnje Turske tisuću godina prije nove ere. Na mjestu pronalaska u SAD-u otkrili su kako je kovani novac bio u uporabi prije četiristo tisuća godina. To je nevjerojatna činjenica. U jednom slučaju u SAD-u neka je gospođa stavljala ugljen u peć, o tome je izašao i članak u novinama Morrisonville Times iz 1892., i tom se prilikom komad ugljena prepolovio te je gospođa u njemu pronašla zlatni lanac dug desetak centimetara. Taj je lanac bio lijepo izrađen. Sasvim je sigurno kako je lanac bio doista u komadu ugljena, budući da su dva komada ugljena visjela s njegovih krajeva. Iz izviješća možemo saznati iz kojeg rudnika ugljen dolazi. Potom smo se obratili geolozima iz države Illinois koji su nam rekli kako je ugljen iz tog rudnika star više od tristo milijuna godina. Dakle, nije pronađeno samo primitivno kameno oruđe već i različiti predmeti koji ukazuju na višu razinu kulture.

I na drugim mjestima rudnici su znali otkrivati iznenađenja.

MICHAEL: Tako je. U jednom vrlo zanimljivom slučaju rudari u mjestu Heavener u državi Oklahoma ušli su u rudnik dubok više od 3 km. Kako bi raznijeli ugljen, koristili su se dinamitom. Kada su raščistili prostor, ugledali su kameni zid izrađen od kamenih blokova pravilnoga kvadratnoga oblika veličine petnaestak centimetara. Ploče su bile uglačane toliko da su djelovale poput ogledala. Ugljen iz tog rudnika star je više od tristo milijuna godina. Rudari su o tome izvijestili nadležne, nakon čega su izvedeni iz rudnika i poslani drugamo, a rudnik su zatvorili. Riječ je u vrlo zanimljivom slučaju.

Ispričajte nam priču o neobičnim kuglama iz Južne Afrike.

MICHAEL: Rudari su kod mjesta Ottosdalin na području zapadnoga Transvalda u Južnoj Africi pronašli mnogo okruglih metalnih predmeta, promjera oko 2 cm. Najzanimljivije obilježje su usporedni urezi koji se protežu oko središta svakoga predmeta. Neki imaju dva usporedna ureza, neki tri, a neki samo jedan. Predmete smo prikazali u emisiji najveće američke televizijske kuće NBC u emisiji Tajanstveno podrijetlo čovjeka. Prije prikazivanja, na NBC-u su rekli kako žele da predmete provjeri neovisna metalurška tvrtka. Predstavnici tvrtke pregledali su predmete i kazali kako ne mogu objasniti njihovo prirodno stvaranje u slojevima zemlje – što znači da ih je zacijelo izradila inteligencija nalik ljudskoj. Problem je činjenica da su predmeti pronađeni u slojevima stijene starim dvije milijarde osamsto milijuna godina. Jednom sam prilikom otišao na to mjesto u južnoj Africi i upoznao glavnog inženjera. Pokazao mi je komad mineralne stijene s nekoliko okruglih predmeta koji su čvrsto uglavljeni u mineral. Na njima su bili utori koje je s jedne strane pokrivao kamen. Bio je to izvanredan prizor. Vrlo zanimljiv slučaj. Možda će neki znanstvenici pronaći objašnjenje kako su kugle stvorene prirodnim putem, ali do tada bismo trebali razmotriti mogućnost da su predmete stvorila bića inteligencije nalik ljudskoj prije dvije milijarde godina.

Smatrate li da su postojala stvorenja s osobinama i čovjeka i majmuna?

MICHAEL:Vjerujem kako je čovjek-majmun živio u prošlosti, ali postoje dokazi da su u isto vrijeme uz njega živjeli i ljudi poput nas. Stoga, kada razmotrite sve dokaze koje sam naveo u knjizi, shvatit ćete da nije riječ o evoluciji već o koegzistenciji. Da, postojao je čovjek-majmun, no istovremeno su postojala i ljudska bića poput nas.

U vašu knjigu uvrstili ste i dio o kriptozoologiji. Zašto?

MICHAEL:Kriptozologija je znanost koja proučava životinje i druga živa bića koja ne bi trebala postojati u nekom određenom razdoblju ili prostoru. U svojoj sam knjizi to spomenuo iz jednog razloga. Iznio sam dokaze da su ljudska bića poput nas vrlo davno milijunima godina ranije, živjela u isto vrijeme kada i čovjek-majmun. No, postoje dokazi da i sada možda negdje živi biće poput čovjeka-majmuna. Engleski antropolog Myra Shakley napisao je vrlo zanimljivu knjigu o dokazima postojanja čovjeka-majmuna. Znanstvenici iz različitih dijelova svijeta izvješćuju da čovjek-majmun možda još i danas postoji. To biće javnost danas naziva različitim imenima. U SAD- je to bigfoot, sasquatch, u središnjoj Aziji to je jeti ili alma, a u Himalajama snježni čovjek. Dolaze vijesti iz cijeloga svijeta kako čovjek-majmun možda još uvijek postoji.

Od kada datiraju najstariji pronađeni ljudski kosturi?

MICHAEL:Najstariji kosturi čovjeka koje sam imao prilike vidjeti opisani su u publikaciji Geologist iz 1862. godine. Pronađen je cijeli ljudski kostur 30 metara ispod površine zemlje u okrugu McCoupen u državi Illinois. Prema tom zapisniku, odmah iznad kostura nalazio se debeli sloj kamena škriljevca u jednom komadu. To je važna pojedinost jer ponekad kada znanstvenici saznaju za takva otkrića, kažu kako kostur očito nije star već je nekako dospio na dubinu od 30 metara. U ovome slučaju to nije moguće iz razloga što sloj stijene iznad kostura nije bio slomljen i u potpunosti je kostur izolirao od površine. Obratio sam se geolozima iz države Illinois i upitao ih koliko je stara stijena na dubini od 30 m ispod škriljevca. Odgovorili su: više od tristo milijuna godina. To je izvanredno, tada još nisu postojali čak ni dinosauri. Ima podataka i o ljudskim kosturima pronađenim u izrazito starim slojevima stijene. Na primjer, rudari su u rudnicima zlata u Kaliforniji iskapali tunele kako bi pronašli zlato. Duboko u tunelima kod mjesta Table Mountain u planinama Sierra Nevade u Kaliforniji pronašli su ljudske kosti i uporabne predmete. Kosti su pronađene u mnogo rudnika na području Kalifornije koje je poznato po rudnicima zlata, a ne samo na jednome mjestu. Otkrića su znanstvenicima obznanili dr. J. D. Whitney, glavni geolog u državi Kalifornija. Meni su otkrića zanimljiva jer su ljudske kosti i uporabni predmeti pronađeni u stijeni kojoj znanstvenici moderne geologije procjenjuju starost od oko pedeset milijuna godina. O tim otkrićima danas ne čujemo mnogo zbog procesa filtriranja znanja, no u znanstvenoj se literaturi o tome piše. Mnogo je još slučajeva na drugim područjima, primjerice u sjevernoj Italiji u mjestu Castenedolo gdje je talijanski geolog Giueseppe Ragazzoni pronašao nekoliko ljudskih kostura koji anatomijom odgovaraju modernom čovjeku, a iz geološke su formacije koja datira iz razdoblja pliocena. Prema modernoj geologiji, ti su slojevi stijene stari između dva i tri milijuna godina. Dakle, nije riječ o samo nekoliko otkrića, već o mnogo njih. No, mi smo naveli samo neka.

Je li moguće da je u tim slučajevima riječ o intrzivnom ukapanju?

zab-arheolog2 Michael Cremo: Zabranjena arheologija i izgubljena prošlost čovjekaMICHAEL:Oni koji su otkrili kosture bili su svjesni problema koja se tehnički naziva ‘intruzivno ukapanje’. Riječ je o zamisli kako su se kosturi možda s novijeg spustili na neki stariji sloj stijene. Razmotrimo slučaj Castenedolo u sjevernoj Italiji. Geolog Ragazzoni pronašao je ljudske kosture u slojevima stijenama starima oko četiri milijuna godina. Taj sam podatak već i ranije naveo. Pitao se jesu li ti kosturi uistinu stari tri do četiri milijuna godina ili su se spustili s nekog novijeg sloja, primjerice nakon što je tijelo pokopano. Dakle, možda je prije samo nekoliko tisuća godina netko umro, njegovi su iskopali grob, položili tijelo na dno, koje se nalazilo u vrlo starom sloju i potom zatrpali grob. Možda zbog toga nalazimo kosture modernoga čovjeka u vrlo starim slojevima stijene. Tako nešto je moguće. No, Ragazzoni je izjavio kako je prilikom vađenja kostura iz zemlje sve pažljivo promatrao. U slučaju da je tijelo bilo pokopano, slojevi stijene iznad kostura bili bi ispremiješani, što bi primijetio. Rekao je kako su svi slojevi stijene iznad kostura bili netaknuti. Spomenuo je i da je svaki sloj imao svoj raspored mikro slojeva. Svaki se sloj sastojao od tankih slojeva taloga i stijene, a svi su bili netaknuti.To znači kako su kosturi u ovome slučaju uistinu iz slojeva stijene u kojima su pronađeni te da onamo nisu dospjeli iz novijih slojeva putem pokapanja ili gibanja zemlje. S pravom postavljate ovakva pitanja, ali potrebno je shvatiti kako su i istraživači razmotrili te prigovore te ih znanstveno odbacili.

Kakve su neke od sudbina arheologa koji su otkrili takve nalaze?

MICHAEL:Thomas Lee bio je arheolog koji je radio u Kanadi. U mjestu Sheguiandah na otoku na jednom od Velikih jezera pronašao je dokaze da su ljudi u sjevernoj Americi bili prisutni prije stotinu dvadeset i pet tisuća godina. Bilo je to prilično neobično, budući da su prema današnjim teorijama ljudska bića došla u sjevernu Ameriku tek prije dvadeset tisuća godina. Opće prihvaćena teorija je kako su iz Sibira preko Aljaske stigli do Kanade i dalje nastavili prema sjevernoj i južnoj Americi. Postoje dokazi od prije stotinu dvadeset i pet tisuća godina koji su među znanstvenicima izazivali polemiku. Arheologu Leeju dogodilo se nešto nevjerojatno. Kada je objavio svoja otkrića, saznao je kako je otpušten s radnoga mjesta u Nacionalnom muzeju u Kanadi. Saznao je da su svi uporabni predmeti koje je sakupio uklonjeni s izložbe i spremljeni u skladište, a potom izgubljeni. Na samome nalazištu izgrađeno je ljetovalište, tako da se ondje više nije moglo istraživati. Takve stvari mogu se dogoditi znanstvenicima koji pronalaze ono što ne bi smjeli. Zabilježen je još jedan sličan slučaj s američkom geologinjom Virginijom Steen McIntyre. Još na početku karijere, dok je bila mlada, pozvali su je kako bi procijenila iz kojega doba datira Huejatlaco, arheološki lokalitet u Meksiku. Ondje su arheolozi otkrili uporabne predmete te su željeli saznati koliko su stari. Virginia Steen McIntyre sa svojim je kolegama, koristeći se trima metodama, željela utvrditi starost nalazišta. Utvrdili su kako je nalazište staro dvjesto pedeset tisuća godina. Arheolozi su rekli da je to nemoguće, budući da ljudska bića koja su te predmete bila sposobna izraditi nisu postojala prije dvjesto pedeset tisuća godina. Tada se još nisu razvila. Stoga su odbili objaviti iz kojeg vremena datira nalazište, a za koje je vrijeme postanka utvrdila skupina geologa koje su sami izabrali. Kada je Virginia Steen McIntyre neovisno o njima objavila iz kojeg je vremena nalazište uistinu, saznala je kako je ostala bez mjesta predavača na američkome sveučilištu te su joj sve prilike za stručno napredovanje onemogućene. Takve se stvari mogu dogoditi znanstvenicima koji pronalaze i govore o predmetima o kojima ne bi smjeli.

Zbog čega se događaju takve stvari?

MICHAEL:To je dio ljudske prirode. Na primjer, volite li nekoga i netko vam kaže nešto loše o voljenoj osobi – ne želite to vjerovati, ne želite prihvatiti i možda ćete se na osobu koja vam je to kazala čak i naljutiti. Znanstvenici su danas zaljubljeni u Darwinovu teoriju evolucije i kada čuju nešto što se protivi onome u što duboko vjeruju – ne mogu to prihvatiti i počnu se ljutiti na osobu koja im je to kazala te u tom smjeru poduzmu i korake. Rekao bih kako je to jedan od razloga.

Podaci izneseni u vašoj knjizi osporavaju teoriju evolucije. Što nam nudite umjesto nje?

MICHAEL:U knjizi ‘Skrivena povijest ljudske vrste’ predstavio sam arheološke dokaze koji osporavaju današnju teoriju o evoluciji. Za to su nam, kao što ste rekli, potrebna i nova objašnjenja. U ovu knjigu to nisam želio uvrstiti jer sam želio da svatko samostalno razmisli o novome objašnjenju, a odlučio sam svoje objašnjenje izložiti u nekoj drugoj knjizi. Novu knjigu nazvao sam ‘Ljudska devolucija’, odnosno vedska alternativa Darwinovoj teoriji. Pojednostavit ću – u toj knjizi prikazujem tumačenje kako se nismo razvili iz materije, kako darvinisti danas tvrde, već smo prošli proces involucije počevši od razine čiste svijesti, odnosno duha.

Kakve su bile reakcije znanstvenih krugova na vašu knjigu?

MICHAEL:Reakcije su bile različite, budući da znanost nije monolitna. Ima različitih znanstvenika s različitim mentalitetima. Jednoj skupini znanstvenika, nazivam ih fundamentalnim darvinistima, ne odgovara što želim reći i ne žele me čuti. Na primjer, Richard Leakey je o mojoj knjizi ‘Zabranjena arheologija’ izjavio kako je to čista varka i da će je samo budala shvatiti ozbiljno. Njegovu sam izjavu stavio na korice knjige, a to je knjigu prodavalo. Naime, ljudi su željeli saznati što ga to u knjizi toliko ljuti. Neki znanstvenici i učenjaci koji nemaju predrasuda napisali su dobre recenzije. Primjerice, recenzija knjige objavljena je u časopisu Social Studies of Science, a napisala su je napisala dva istaknuta povjesničara umjetnosti. Napisali su kako sam to djelo dobro napisao te da se ne mogu sjetiti niti jednoga djela s područja povijesti arheologije koje se toliko duboko bavi ovom materijom. Većina djela s područja povijesti arheologije izostavljaju slučajeve o kojima ja pišem u svojoj knjizi. Ondje te slučajeve ne spominju čak niti u negativnome smislu. Dakle, ti istaknuti povjesničari umjetnosti smatraju kako sam ja bolje ispričao pravu povijest arheologije nego itko drugi. Moje je djelo izazvalo različite reakcije. Neki ga mrze, a nekima se sviđa.

Je li sada razumijevanje znanosti u javnosti bolje nego na početku vaše karijere?

Na početku moje karijere bilo je vjerojatno mnogo više neznanja nego danas, ali i manje aktivne opozicije prema znanosti. Danas u školama i sveučilištima značajan broj mladih ljudi pobija evoluciju jer im je usađen takav stav.

Je li to posljedica lošijeg znanstvenog obrazovanja ili religijskog fundamentalizma?

Mislim da je to posljedica većega religijskog utjecaja.

Jeste li knjigu “Iluzija o Bogu” pisali s ciljem da vjernike preobrazite u ateiste?

Da. Ali, mislim da sam bio malo nerealističan. Bio je to cilj vrijedan truda, ali nerealističan. Nisam u tome uspio.

Tvrdite da je religija utjeha. Jeste li zavidjeli religioznim ljudima na tome?

Ne, nisam im bio zavidan. Vrlo sam sklon govoriti da religija pruža utjehu, no što onda? Kada bih bio zavidan religioznim ljudima, tada bih mogao zavidjeti i ljudima koji su na nekoj drogi zbog koje se dobro osjećaju.

Zašto niste umjereniji? Svojim istupima ljutite vjernike i odbijate sklone vam agnostike.

Da, da, znam to. Ljudi kažu da sam jako neumjeren i kreštav. (Guardian, Tanja Rudež)

KOMENTARI Komentiraj
Svakim danom napredujemo kamo ? | držlopova | 3.11.2008 18:47:22
Napredujemo u prirodnim znanostima ali ne napredujemo u društvenim odnosima, jer ljudi nikako da se organiziraju i da zavlada mir, poštenje i blagostanje za sve. Sukobi i podjele su pače sve žešći i prijeti uništenje svijeta. Možda je to slijed evolucije, kreatorova volja ili božja nemoć ?
superfly8154 | UPRlSlNG | 3.11.2008 11:34:22
Isti broj dokaza? Molim? Zanimljivo je kako slične stvari tvrde ljudi koji su ne znaju nabrojati ni važnije znanstvene discipline,a kamoli da su svjesni do kuda je znanost dogurala. Nabrojat ću ti samo neke discipline koje su gro puta do sada rušile crkvene dogme: paleontologija,genetika,biologija,atomska fizika,kvantna fizika,astrologija,geologija……i tako u beskraj. Najmješnije je što ljudi poput tebe nisu ni bibliju pročitali,ali se vole koristiti „činjenicama“. Žalosno da u današnje doba kada je naše znanje neusporedivo veće nego prije 500 godina (a da ne govorim prije 2000 godina),još postoje ljudi kojima je lakše vjerovati u kreacionističku teoriju,nego u znanstvene dokaze. Pretpostavljam da je to zato jer znanje nije svakome dostupno u jednakoj mjeri.
Sloboda | superfly8154 | 3.11.2008 11:09:19
Biblija ne negira znanost niti obratno… ili to nebi trebala ! evolucija DA ali do koje mjere ?!? Moralo je postojati nesto PRVO a to nesto je morao stvoriti NETKO. Koliko god netko imao razloga vjerovat u evoluciju isti broj dokaza vrijedi i za Bibliju ! NIŠTA ne može evoluirati u NEŠTO !!!! Ne znam zasto je to tako teško prihvatiti !!!!
gogolina | boja purpura | 1.11.2008 19:52:18
What … ako se rodi dijete, roditelji su odmah mrtvi? First, evolucija ne tvrdi da smo nastali od apes, nego da imamo zajedničke pretke. Next, apes also evolved. Ali nismo se razvijali u istom smjeru. Zašto bi? Na kraju, mene su ovdje (UK) na satima religion učili da Biblija ne govori kako heaven goes, but how one goes to heaven. Science nije pitanje za Bibliju. Ni kako se npr. popravljaju auti.
| UPRlSlNG | 1.11.2008 10:52:24
Zašto se svi vi koji vjerujete u crkveni nauk,jednostavno ne distancirate od znanosti? U šta vi zapravo vjerujete? Idete u škole,fakultete,a negirate znanost? Vi zapravo ne shvaćate ni bibliju,vjerojatno ju niste ni pročitali. Jedini koji žive vjeru su Amiši,a vi svi ste vjernici samo zato da možete pripadati negdje.

Stoji li još uvijek teza vašeg ‘Kraja povijesti’?

Osnovna premisa da. Bez obzira na obnovu autoritarnosti u Rusiji i Kini, liberalna demokracija je jedini široko prihvaćeni legitimni oblik vlasti.

Ne opada li moć Amerike i nije li irački rat zadao udarac liberalnoj demokraciji?

To nikad nije bilo vezano uz američku hegemoniju. Europska Unija bolje predstavlja te ideale. Način na koji je Bushova vlada opravdavala svoj rat protiv terorista narušio je reputaciju demokracije.

Bili ste samouvjereni u odnosu na Rusiju 1992., jeste li i danas?

Sadašnji događaji u Rusiji su generacijska stvar. Mlađi naraštaji sjećaju se 90-ih kao doba poniženja, kaosa, slabosti. Moć SSSR-a budi im nostalgiju, a mogu tako misliti jer sami nisu živjeli u ono doba.

Smatrate li Kinu većim izazovom od Rusije?

Tu imamo dva izbora: ili ćemo sagraditi karantenski zid oko Kine, što zagovaraju moji neokonzervativni prijatelji, ili ćemo, čemu sam skloniji, Kinu uvući u što više globalnih institucija, poput WTO-a, što dobiva dodatni smisao zamislite li svijet za 20 godina kada će se Kina izjednačiti sa SAD-om.

Treba li Gruziju i Ukrajinu primiti u NATO?

Da, mislim da one zaslužuju jamstva da ćemo poslati snage da ih zaštitimo. No, nije realistično očekivati da SAD to i učini. Ne trebamo davati vojna obećanja kojih se protiv Rusije nećemo moći pridržava

Nisam očekivao da će se okupiti toliko mnogo ljudi, a posebice nisam očekivao takvo predavanje. Naime, čovjek je uspio govoriti tri i pol sata bez da je napravio stanku dužu od 30 sekundi, bez da je izgubio tijek misli i bez da je odustao kad se kiša obrušila dovoljno snažno da mu namoči laptop i ugasi projektor, iako je bio pod šatorom. Kasnije sam saznao da je tih tri i pol sata zapravo samo dio njegovog predavanja koje ponekad traje i do deset sati.

Vibrirajuća energija i lopovski bankovni sustav

Mislim da me nitko do sad nije uspio držati toliko dugo u potpunosti koncentriranim na ono što govori. Pričao je o globalnom poretku, ekologiji i fizici, teoriji struna povezanoj sa spiritualnim učenjima, povijesnim činjenicama i uzročno posljedičnim vezama koje čine svijet i ljude onakvima kakvi su danas. Objašnjavao je kako u pognutom položaju dok zaokupljamo život poslom i priglupom zabavom nikad ne uspijevamo podignuti glavu i osloboditi misli, tijelo i duh u sveprisutnu energiju koju projicira naše tijelo, zemlja i svemir.

Pokazao nam je hrpu primjera, ukazao na očite pogreške u tumačenju nekih događaja poput 9/11, fantastično povezao bankovni sustav sa plemićkim obiteljima nastalima još za vrijeme starih civilizacija na području Mezopotamije, današnjeg Iraka gdje, kako kaže, Amerikanci ne ratuju samo zbog nafte, već pregršt drugih razloga. Usmjerio nam je pažnju na američkog predsjedničkog kandidata Baracka Obamu i čovjeka koji stoji iza njega, pokazao piramidu moći u kojoj su ljudi poput Busha i ostalih svjetskih vođa samo lutke, dok mnogo organiziranija sila stoji iza njih i vuče konce.

Smak svijeta kakav poznajemo i početak spiritualne ere

Objasnio je neke odnose između tajnih organizacija te na kraju predavanje završio u neobičnom stanju svijesti, karizmatičnim riječima o 2012. godini kada se ne bi trebao dogoditi smak svijeta, nego bi ljudi trebali napokon osloboditi svoje misli… Čak nas je i nekoliko puta upozorio da ne idemo u EU i da se zapitamo je li naša Vlada dovoljno glupa ili pak dovoljno pronicljiva da nas „izgura iz neovisnosti za koju smo se donedavno borili“.

Sve je to lijepo. Uživao sam u snažnom intelektualnom poticaju i njegovim vještim rečenicama. Pravi odmak od svakodnevne kršćanske demagogije, političke indoktrinacije i agresivne šoubiz asimilacije… odmorio sam mozak u istoj mjeri u kojoj sam ga napunio novim spoznajama. No ipak, ne mogu se osloboditi dojma da je Icke naprosto showman koji proteklih 20 godina sakuplja razne informacije, povezuje ih privlačnim strunama i prezentira na toliko intelektualno privlačan način da je teško oduprijeti se.

Teorija zavjere o teoretičaru zavjere

Živcira me to što je u borbi protiv masovne hipnoze upotrijebio neke najočitije psihološke metode te što je u nakani da prenese poruku prerastao samog sebe, svoju ulogu medija i napravio kult ličnosti koji je, kao i svaki drugi, opasan jer navodi čovjeka da mu se u potpunosti preda i da prihvaća njegove istine bez propitkivanja. Što je ironično jer Icke upravo govori o tom negativnom konformizmu kao izvoru nezadovoljstva među ljudima.

Smeta me i to što je sklon generaliziranju i osuđivanju bez nekih čvrstih dokaza, pa se tako obrušio i na medije. U neke teorije zavjere kad su u pitanju velike medijske kuće i sam vjerujem jer naprosto tako funkcionira kapitalizam, no većina njih mi je smiješna. U jednom me trenutku Icke podsjetio na neke komentatore koji u svakom članku pronađu neku nevjerojatnu vezu, a kao netko tko je u medijima pouzdano znam da veze nema.

Ipak, drago mi je što sam poslušao predavanje i o nekim ću tezama i mogućnostima još danima razmišljati, ali i nešto poduzeti. To je zapravo taj test na kojemu gotovo svi padamo. Teorija nam je savršena, ali poduzimanje konkretnih koraka u praksi jednostavno nije dio našeg stila.
komentari

Ivić

13. rujan 2008 16:01

vrlo zanimljiv čovjek, na dobrom tragu, nažalost neshvaćen i često prozivan šarlatanom, a neke stvari o kojima govori mogu osobno potvrditi kao stvarne

Vedrana

13. rujan 2008 16:16

…mediji, posebic televizija jesu kontrolirani oblikovatelji vijesti (mišljenja, percepcije…), ali na svu sreću ne i jedini.Struktura vlasniptva medija dovoljno fgovori o tomu. Meni nedostaje analiza utjecaja vatikanskog kapitala npr. i voljela bih znati nešto više o tomu… Bili smo na predavanju i zadovoljni smo.

Vibor a.k.a. Vibbi

13. rujan 2008 18:43

Nebojša, long time no see. Osobno ne privhaćam sve njegove teorije poput onih o ljudima-reptilima, shapeshiftingu i slično. S druge strane, velika većina stvari što čovjek govori nije ništa novo niti povezivanje struna u cilju nekakvog showa, već činjenice bazirane na dokazima koji su svugdje oko nas. Ono što je našem umu teško prihvatljivo je mogućnost da je cijela povijest čovječanstva u biti planirana i diktirana. Ako ti treba materijala za istraživanje ili kontakti s istomišljenicima, javi se. Imam dosta iskustva u tom području, ne samo istraživačkog već osobnog.

Kristijan

13. rujan 2008 19:13

dobro predavanje, ali samo 5 posto onoga što inače govori. Internet je pun Ickeovih predavanja koja su bolja pa gledajte, učite…

Tomec

13. rujan 2008 20:02

Bio sam na predavanju i makar je rekao sve što već znam (i iz drugih izvora, ne samo od njega)oduševilo me. To što je stvorio nekakav kult ličnosti me ne smeta jer je upravo tako uspio prenjeti svoja saznanja tolikom broju ljudi.

pevero

13. rujan 2008 20:29

a jel se dotakao onog da je čuo Boga kako mu govori da je on novi Mesija?

t-zombix

13. rujan 2008 21:05

Icke je pravi showman, to što on priča je odlična i vrlo pitka kompilacija raznoraznih teorija zavjere i istaživanja i analiza nekih ljudi koje nitko ne bi slušao jer su dosadni pa Icke u stvari odlično služi u prezentaciji tih teorija i uspješno radi ono što je u stvari najbitnije, tjera ljude da uključe mozak.

No Icke je dobar, ljudi trebaju počet propitivati sve oko sebe, a najviše ono za što misle da je neupitno. Zato me je užasnula današnja debilna izjava Pape koji je žeđ za znanjem i propitivanjem proglasio zlom koje odvraća ljude od njihove „prave“ sudbine, a to je valjda služenje bilo kome tko se proglasi božjim poslanikom.

The pontiff also quoted the writings of St. Paul, saying „money is the root of all evil“ and added in his own words: „Have not money, the thirst for possessions, for power and even for knowledge, diverted man from his true destiny?“

Or even knowledge?!? Naravno. žeđ za znjem dovodi do spoznaje, a spoznaja … hehe… Da, ljudi budite glupi jer tada ste poslušni i nemojte slučajno uključivati mozak i žuditi za znanjem. I to je poruka poglavara KC… krasno. Icke je ipak bolji… :-))

bla-bla

14. rujan 2008 17:08

A što je to revolucionarno otkrio David Icke, što svi već odavno ne znaju? Da se moćnici drže zajedno i da ne daju vlast drugima? Da bogati vladaju, a siromašni stradaju? Da su financijski centri u stanju pokrenui ratove zbog profita? Da drugi zarađuju na račun tvog rada?

Sve što David Icke otkriva je davno, puno jasnije, bez nepotrebnih mistifikacija, objasnio Karl Marx.

Kao da je ikad i jedan rat vođen bez da je netko imao ideju profita. Kao da je uopće moguće da ljudi ne pokušavaju ostvariti maksimalnu dobit na račun drugih, a sad se zgražamo nad načinom na koji posluju banke. Kao da nije jasno da će u potrošačkom društvu uvijek nastojati te navesti da trošiš.

Paradoksalno, ali štedljivost bi dovela do velikog ekonomnskog zastoja – a kako većina novca s kojim se manipulira uopće ne postiji, nego je ekvivalent očekivanjima budućih prinosa, opća štedljivost bi dovela do općesvjetskog bankrota.

Na neki način svijet je Kutlin bicikl koji ide dok se okreću pedale. Kamate su dobre jer nas tjeraju da radimo dodatno kako bi ih ispjeli otplatiti. A taj rad je upravo to okretanje pedala.

Da, neki u tom svijetu više nadgledaju okretanje pedala nego što sami okreću, ali svi imaju svoju ulogu. Kako ljudi budu obrazovaniji i organiziraniji (živio internet) vlast će postojati sve transparentnija i sve bliže bazičnom demokratskom idealu.

A kome Icke otvara oči – taj nek skoči u baru na Bundeku.

Avias

15. rujan 2008 8:20

Interesantno kako danas baš svatko sebi želi dati na značaju pišući o Icke-u, a da je proučavanju njegovih materijala posvetio nula vremena -“pročitavši neki članak i pogledavši par filmića na Youtube-u“. Čovjek koji je napisao dvadesetak debelih knjižurina posvećenih znanosti zvanoj Istina ipak zaslužuje malo više poštovanja. A novinarčići i blogeri koji se iščuđavaju Ickeu očigledni su malograđani, gotovo babe koje „nemreju vjerovat kaj taj priča“. Stoga dragi Nebojša, uroni u ovu materiju kako spada, posveti joj par godina istraživanja pa onda piši. Ovako ostaješ upravo na razini na kojoj ne želiš biti – isprazni korporacijski novinarski larpurlartist.

Melquiades

15. rujan 2008 10:23

Aviase, mislim da mi nije potrebno par godina proučavati njegov rad. Knjige ću rado pročitati i detaljnije proučiti kako Icke povezuje informacije od kojih je većina, budimo iskreni, dio opće kulture i zdravog razuma. Zaista mi nije on trebao reći da je 9/11 namještaljka vlade USA-a, no drago mi je što mi je dao još neke informacije. Na ove niske udarce ne odgovaram. LP, Neboj

Pisala sam Carlosu Castañedi u vrijeme kada sam pripremala seriju intervjua sa suvremenim misliocima-mističarima SAD-a. Nakon telefonskog kontakta, dogovorili smo se da ću ga posjetiti u Los Angelesu. Upute koje mi je dao vodile su do UCLA-parkirališta. Došla sam s trojicom prijatelja. Točno u dogovoreno vrijeme, na parkiralištu se pojavio čovjek onižeg rasta, obučen u traperice i drap jaknu, crnokos. To nije mogao biti nitko drugi nego C.C.

Moji prijatelji su me željeli ostaviti nasamo s njim, ali on ih je zamolio da ostanu. Draže mu je, rekao je, da sa svima nama provede vrijeme u prijateljskom razgovoru, nego da to bude klasičan intervju.

Već na samom početku bilo je jasno da želi pričati o tome čime se bavio zadnjih nekoliko godina. Ignorirao je mnoga pitanja koja smo mu postavljali, kreveljeći se, čak i rugajući se, ali prateći takvo ponašanje duhovitim primjedbama. Usprkos njegovom zaraznom veselju i zabavnim anegdotama, bilo je vrlo malo suvišnog ili bespotrebnog pričanja. Carlos je očito želio ostaviti određen dojam i omogućiti nam da uočimo ozbiljnost onoga čime se bavi.

Iako je čovjek vrlo široke naobrazbe i poznaje masu tradicionalnih kultura, nije, što bi možda bilo za očekivati, nametnuo razgovor u kojem bi komparirao svoju i ostale tradicije. Naveo je i razlog – toltečka kultura teško se može objasniti spekulacijama i uopće, apstraktnim objašnjenjima, već se prenosi slikovito − kroz anegdote, priče, što je i on učinio. Ostao je vjeran svojim učiteljima i svojoj tradiciji.

Tvrdio je da nije guru ali ni šarlatan. Put koji je izabrao, rekao je, nije pristupačan svim ljudima, tj. zahtjeva konstantan i strog režim vježbanja kakav samo rijetki mogu podnijeti. Ali, taj put nudi pravu, istinsku mogućnost onima koji imaju nesalomljivu želju da postanu slobodni.

PITANJE: Dugo vremena nismo čuli za C.C. Gdje je bio?

ODGOVOR: Tijekom prošle godine morao sam obaviti važan zadatak, bila je to odgovornost koju nisam mogao odbiti. Don Juan i Don Genaro nisu više s nama, vodi nas jedna žena, Žena-Toltek. La Gordi i meni dala je zadatak: uzeo sam si ime Jose Luis Cordoba, no svi su me znali kao Joe Cordobu. La Gorda se predstavljala kao moja žena, te smo zajedno radili punih godinu dana u jednom svratištu. Mušterije su nam bili uglavnom vozači kamiona. Ja bih
započinjao s poslom već u 5.00 ujutro, a i La Gorda je puno radila. Krajem godine, Žena Toltek je zaključila da je vrijeme da prestanemo. Bili smo tako dobri radnici da nas vlasnik svratišta nije želio pustiti da odemo – naravno, toliko smo puno radili.

Nakon toga, neko smo vrijeme radili jedino u kući, La Gorda kao domaćica, ja kao batler. To je loše završilo – izbacili su nas sa posla, čak su pozvali policiju da bi se osigurali protiv naših pritužbi, tako smo završili u zatvoru ni krivi ni dužni.

Znate, ja sam sad doista postao Joe Cordoba, i to je prekrasno jer tu gdje sam – ne mogu pasti niže. To je ono što doista jesam.

PITANJE: Što ste naučili na ovome zadatku ?

ODGOVOR: Žena-Toltek vodila nas je kroz zadanu situaciju. Da bi učili, najbolji način jest da se stavimo u situaciju u kojoj možemo otkriti da smo nitko i ništa. Drugi put je – put vlastitog ponosa. Ako ga slijedimo, život nam se svede na pokušavanje da otkrijemo da li nas netko voli ili ne voli. Po onome što tvrdi Žena-Toltek, najbolji način je da shvatimo da to nije važno.

Jednom prilikom, posjetili smo neke prijatelje upravo kad su kod njih iz New Yorka stigli neki novinari, tražeći Castenedu. La Gorda i ja otišli smo do vrta i počeli kopati. Promatrali smo novinara kako razgovara s našim prijateljem, šećući se, te su tako došetali i do vrta. Prijatelj je počeo vikati na nas i vrijeđati nas pred novinarom, koji uopće nije reagirao, kamoli da bi nas branio. Tko smo mi bili za njega? Nitko i ništa. Poput stotina ostalih radnika-životinja koje rade na vrelom suncu.

Zadatak nas je naučio kako da podnesemo teškoće i emocionalne stresove diskriminacije. Don Juan je govorio da je ponos čudovište sa 3000 glava – koliko god glava da odsiječeš, toliko uvijek izraste. Mi, ljudi, volimo se zavaravati da smo netko i nešto. Važna stvar je – ne reagirati. Ako reagiraš izgubljen si. Ne možeš se osjećati uvrijeđen kad tigar skoči na tebe. Pomakneš se korak ulijevo ili udesno i pustiš ga da projuri kraj tebe.

PITANJE: Ljudi koji Vas poznaju tvrde da Vi radite jednako “ozbiljno”, tj. naporno i mučno, poput ostalih pisaca, ponekad 16-18 sati na dan. Da li je i tako naporan rad dio Vašeg zadatka?

ODGOVOR: Ja uopće ne radim. Jednostavno prepisujem stranicu po stranicu koju sam vidio u svojim snovima. Nitko ne može nešto stvoriti iz ničega. Apsurdno je misliti da se to može. Moj otac je tako jednom odlučio da postane veliki pisac. Preuredio je svoj kabinet tako da izgleda kao kabinet velikog pisca. Kad je soba bila potpuno preuređena, posvetio se traženju odgovarajućeg pisaćeg stola koji je morao biti savršen za tako savršenu sobu. Kad je konačno pronašao stol, utrošio je još dvaput toliko vremena da pronađe odgovarajuću stolicu. Kada je
konačno sjeo za stol da bi počeo s pisanjem, shvatio je da mu nedostaje odgovarajući pokrov za stol. I kad je konačno sve skupio i suočio se s bijelim listom papira, nikako mu nije padalo na pamet o čemu bi mogao pisati. To je bio moj otac.

Htio je napisati savršenu rečenicu. Nije nažalost shvatio da smo mi samo prijenosnici. Ja svaku svoju rečenicu vidim u svojim snovima. Mjerilo uspjeha knjige ovisi o mojoj sposobnosti da to vjerno prenesem. Kreacija nikad nije osobni zadatak.

PITANJE: Ako je Don Juan stvaran, tko je on?

ODGOVOR: On je slobodan čovjek, čiji duh žeđa za slobodom. On je cjelokupnost, nevjerojatno biće, u svakom trenutku je potpuno svjestan onoga što zovemo „ovdje, sada „. Oslobođen je naših temeljnih perceptivnih predrasuda. On može vidjeti. Njegova uloga, njegov način je da se potpuno preda u svakom trenutku, da potpuno daje. Nema, ustvari realnog objašnjenja za to, to je naprosto njegov put.

Ono što je čarobno kod Don Juana jest da, iako ga obični ljudi doživljavaju kao luđaka, nitko ga ne može doista razumjeti, dokučiti kakav on doista jest. U ovome svijetu, Don Juan je besprijekoran i zna kako baratati sa nevidljivim. Svijetu, ljudima oko sebe, nudi prolazan, privremen imidž – za jedan sat, za mjesec, za 60 godina, u svakom trenutku može biti drugačiji. Nitko ga doista ne može uloviti nespremnog! U svakom trenutku svjestan da je ovaj svijet samo tren, i da je ono što dolazi nakon toga… prekrasno. Don Juan i Don Genaro
obožavaju ljepotu!

Ideja Don Juana o vremenu vrlo se razlikuje od naše. Zato je vjerojatno i mogao čekati Carlosa Castañedu. Ono što me naučio jest da je sve prolazno. „Razbijao“ mi je jedno po jedno od mojih predrasuda dok cijeli moj sustav nije bio razoren.

PITANJE: Potrošili ste puno vremena trudeći se da „izbrišete svoju prošlost“, ipak, povremeno ste davali intervjue da bi promovirali svoje knjige. Kako uspijevate uskladiti ulogu pisca sa ulogom čarobnjakovog šegrta? Kako se odlučujete komunicirati sa vanjskim svijetom i zašto?

ODGOVOR: Don Juan mi je dao zadatak da zabilježim tradiciju. On je bio taj koji je inzistirao da održim konferencije za tisak i dajem intervjue. Tražio je da promoviram knjige. Kasnije me upozorio da prekinem s tim jer takva vrsta posla oduzima previše energije.

Imam prijatelja u Los Angelesu koji prima moju poštu. Svaki put kad navratim kod njega, stavim poštu u kutiju, promiješam i izvučem nasumce jedno pismo. To je jedino pismo koje pročitam i na koje odgovorim. Tako je i u Vašem slučaju, izvukao sam upravo Vaše pismo. Imao sam dosta teškoća da Vas pronađem, ali morao sam. Za to zna i Žena-Toltek.

PITANJE: Pisali ste o tome kako ste bili posebno „težak“ učenik čarobnjaka. Zašto ste imali toliko poteškoća?

ODGOVOR: Bio sam vrlo tvrdoglav. Nisam želio učiti. Borio sam se protiv znanja i zato je Don Juan morao u odnosu na mene upotrijebiti drogu. Zato mi je sada jetra u „komi“. Don Juan je morao koristiti stanovite smicalice da bi me podučio. Ja sam morao naučiti svoje tijelo na nove osjećaje tako da me ono uči usprkos meni. La Gordino tijelo je učilo vrlo brzo. Nitko tko je znao La Gordu ranije ne može je prepoznati. Kad sam je upoznao, bila je to nevjerojatno debela žena, teške naravi i poražena od života. Sada je to mlada žena, puna života, vrlo privlačna.

PITANJE: Često ste spominjali Tolteke. Što podrazumijevate pod tim nazivom? Da li su oni narod ili tajno udruženje? Koliko ih ima? Tko su oni?

ODGOVOR: Naziv „Toltek“ ima mnogo značenja. Kad kažemo „Toltek“ to u principu nema antropološkog značenja, to je isto kao da kažemo da je neko republikanac ili demokrata. Ali, biti Toltek znači poznavati misteriju sanjanja i umjetnost traganja. Tolteci održavaju tradiciju dugu 5000 godina.

PITANJE: Kakav je toltečki sistem znanja?

ODGOVOR: Tolteci znaju da je ideja slobodne volje apsurd. Toltek shvaća da nas zdravi razum obmanjuje, da nam uobičajeno percipiranje otkriva samo dio istine. Život je nešto više nego samo prolaženje kroz život, jedenje i reprodukcija. Što to onda znači? Zašto živimo po uobičajenom konceptu? To su stara pitanja, ali problem je u tome da nismo nikad naučili da vidimo. Uvjetovani smo da vjerujemo da je svakodnevno viđenje jedino realno viđenje.
Umjetnost čarobnjaštva jest da uništi to preduvjerenje tako da čovjek bude u mogućnosti vidjeti mimo zdravog razuma.

Tolteci ne gube vrijeme. Bio sam jedna od osoba koje ne mogu živjeti bez prijatelja. Čak, ni u kino nisam mogao ići sam. Don Juan mi je rekao da moram sve napustiti, uključujući i prijatelje s kojima nemam ništa zajedničko. Opirao sam se tome. Jednoga dana, vraćajući se iz L.A.-a izišao sam iz automobila jedan blok prije kuće i telefonirao doma. Kao i obično, kuća mi je bila puna ljudi. Zamolio sam jednog od prijatelja da mi spakira torbu sa stvarima i donese mi je. Rekao sam mu da ostatak mojih osobnih stvari slobodno razdijeli. Prijatelji to naravno nisu ozbiljno shvatili i uzeli su neke od stvari, smatrajući to posudbom. Nisam ih vidio punih 12 godina.

Kad sam se vratio, nazvao sam ih i otišli smo na večeru svi zajedno. To je bio moj način na koji sam se želio zahvaliti za prijateljstvo. Sada su već svi oženjeni, imaju djecu. Morao sam im se zahvaliti i zaključiti tu fazu svojega života.

Toteci smatraju seks strašnim gubitkom vremena i energije. Vode asketski život koji je, s točke gledišta običnih ljudi, neprihvatljiv i nevjerojatan.

PITANJE: Da li Tolteci vjeruju u ideju ljubavi, božanske ili zemaljske?

ODGOVOR: Ta riječ ima pretjerani sentimentalni naglasak. Romantična ljubav je jedna od čovjekovih iluzija. Život je rat, borba. Mir je izuzetak, anomalija. Pacifizam je monstruozan pojam jer je čovjek biće-ratnik.

PITANJE: Kako možete reci da je nastojanje da se spasi život monstruozno? Što kažete na
ljude poput Ghandija, koji je duboko vjerovao u pacifizam?

ODGOVOR: Ghandi nikada nije bio pacifist! On je bio jedan od najvećih ratnika u ljudskoj povijesti. Kakav li je samo bio ratnik! Pacifizam znaci odustajanje, pacifizam je životni stil onih koji nemaju ciljeva u životu, koji izabiru da budu hedonisti i samozadovoljni. Bez neprijatelja, mi smo ništa. Kad imamo neprijatelja, i živimo znajući što je suparništvo, živimo kao ljudska bića. Toga se doduše moramo osloboditi (da živimo kao ljudska bića), ali u početku mi smo bića koja se bore. To je naš prvi nivo kojeg Don Juan naziva dobrim tonalom u čovjeku. Tonal je poput sirovog materijala u svakom čovjeku.

PITANJE: Koja je onda svrha života, po toltečkim učenjima?

ODGOVOR: Preživjeti u ovome svijetu, proći kroz „orlova usta“ čitavi. To je način na koji žive čarobnjaci – da prihvaćaju sve onakvo kakvim jest i samo onako kako jest.

PITANJE: Don Juan i Don Genaro prošli su kroz orlova usta? Da li su prošli „čitavi“?

ODGOVOR: Don Juan nikada neće umrijeti. Napustio je ovaj svijet živ, s oduševljenjem, Također i Don Genaro. Tolteci nikad ne umiru. Ali oni moraju napustiti ovaj svijet na vršcima prstiju, s lijeve strane orla.

PITANJE: Da li je orao metafora za živo biće? Da li podsjeća na Saveznike koji čuvaju ulaz
na drugu stranu?

ODGOVOR: Tolteci vjeruju u biće koje zovu orao. Ono je neizmjerno mračno, neizmjerno veliko, a kroz njega mjestimično prolazi svjetlo, u bljeskovima. Zovu ga orao jer ima krila, crno tijelo i svjetleća prsa.

Orao u sebi sadržava sve, obuhvaća u sebi svu ljepotu ljudskog i sve divljaštvo i ružnoću koja nije izvorno ljudska. Orao je najcrnja moguća masa koja postoji. Nije ljudsko biće i ne poznaje sažaljenje.

Orao proždire energiju koja umire jer se njome hrani, poput gigantskog magneta izvlači vitalnu energiju iz svijeta. To je ono što kaže Don Juan. Ali on i ostali jesu čarobnjaci. Oni žive ono što je za mene metafora.

Jedini način da se pobjegne je da se živi na vršcima prstiju, zadržavajući dah. Kad smo spremni napustiti ovaj svijet, moramo orlu nešto ponuditi, neku žrtvu, osobnu žrtvu. Ta ponuda se naziva osobna rekapitulacija.

Tolteci se ne mogu spasiti sami, jedino to mogu učiniti u grupi od osam ljudi. Mogu napustiti ovaj svijet samo u formaciji od osmorice ratnika. Ostali ostaju da bi održavali tradiciju.

PITANJE: Kako vršimo „osobnu rekapitulaciju“? Da li to liči na pretresanje svoga života prije smrti?

ODGOVOR: Kao prvo, moraš sastaviti listu svih osoba, pojedinačno, koje si upoznao tijekom života, svih onih koji su uzrokovali da se aktivira tvoj ego, to višeglavo čudovište osobnog ponosa. Moraš se prisjetiti svih onih koji su ti pomogli u igranju igre “ da li me voli ili me ne voli?“ – igre u kojoj trošiš svoj život na lizanje rana. Rekapitulacija traži veliki napor u prisjećanju. Slike treba dalje nastaviti izvlačiti vrlo pažljivo i „postaviti“ ih ispred sebe. Onda,
pokretom glave na lijevu i desnu stranu, otpuhnuti svaku pojedinu sliku kao da je pometeš iz svoga vidokruga. Dah je magičan.

Na kraju rekapitulacije nema više trikova, igara ili samoobmane. Ostaje samo zadatak – zadatak u svojoj jednostavnosti, čistoći i sirovosti.

PITANJE: Da li je rekapitulacija moguća svakome? Da li svatko može pobjeći orlu?

ODGOVOR: Da, ali samo ako ta osoba ima nesalomljivu volju. Ako se koleba ili oklijeva, orao će ga proždrijeti. Nije dopušteno sumnjati. Npr., doña Soledad se, da bi rekapitulirala, dala zakopati u zemljanu rupu gdje je ostala 7 godina, ne izlazeći. Ostala je tamo sve dok nije u potpunosti završila sa svime, i to je bilo jedino što je radila u tih 7 godina.

Njena transformacija je doista bila vrijedna divljenja. Napregnula je takvu snagu volje da je bila u stanju izmijeniti sebe. Ali, razvijanjem svoje snage ojačala je i svoj ponos. Zato neće biti u stanju prevariti orla. Ali, ona je naprosto fantastična! Toliko je snažna! Ranije je bila „Pablitova mamica“, uvijek zaposlena pranjem rublja, peglanjem, čišćenjem, kuhanjem. Trebali bi je sad vidjeti. Ona je mlada, snažna žena. Čak i ako ne može pobjeći orlu nikad više
neće biti ono slabašno biće od nekad.

PITANJE: Često ste spominjali razne izvore u Vašim knjigama – Egipatsku knjigu mrtvih, Traktat Wittgensteina, radove Sv. Ivana od Križa, Svetog Augustina i pjesnika Juana Ramona Jimeneza te Cesara Vallejo-e. Imate li vremena za čitanje, pratite li što se događa u ovome svijetu? Da li ste uočili paralelizme između učenja Don Juana i ostalih ezoterijskih tradicija?

ODGOVOR: Više ne čitam ništa. Moj automobil je uvijek prepun knjiga, na tone knjiga, često mi ih razni ljudi šalju. Običavao sam ih čitati Don Juanu. Obožavao je poeziju! Ali volio je slušati samo prva četiri stiha. Nakon toga, govorio je, gubi se snaga poezije. Za njega ideja ili postoji u prva četiri stiha ili je nema. Ono što slijedi, obično je ponavljanje.

Zanimali su me radovi Husserla, imao sam kontakte s praktičarima Hatha Yoge, za koju mislim da je čarobna. Ali nema mogućnosti da se objasni Don Juanovo učenje kroz te sustave. Husserl nikada nije nadišao teoretski i filozofski nivo u svojim radovima. On se ne bavi čovjekom u njegovom svakodnevnom životu.

Fenomenološka metoda je dobra metoda za istraživanje, ali čovjek zapadne kulture (tu mislim i na europljane) proizveo je samo čovjeka političara. Taj čovjek-političar predstavlja našu civilizaciju. Don Juanovo učenje otvara vrata drugom tipu čovjeka, puno interesantnijem, čovjeku koji već živi u svijetu magije, magičnom univerzumu.

Jednom sam upoznao Gurjieffljevog učenika koji je obrijao glavu i pustio duge brkove da bi izgledao poput svog učitelja. Pozvao sam ga da svrati do mene. Čim je ušao u kuću počeo me napastovati, doslovce daviti. Uvjeravao me da moram napustiti svoga učitelja jer samo gubim vrijeme! Po njemu, on me može naučiti sve što mi je potrebno u 6 ili 7 lekcija. Možete li to zamisliti!…

PITANJE: U Vašim prethodnim knjigama žene rijetko imaju važnu ulogu u Vašemu naukovanju. Pojavljuju se kao dosadni, obični smrtnici ili pakosne vještice. Sada, muškarci ustupaju mjesto ličnostima kao što je La Gorda. Zašto su Don Juana i Don Genara zamijenile La Gorda i Žena-Toltek?

ODGOVOR: Don Juan je vjerovao da žene imaju više talenta od muškaraca zato što su receptivnije u odnosu prema svijetu. Ne rasipaju energiju u ovome svijetu kao što to muškarci čine. Potpuno je prirodno što me ostavio u ženskim rukama. Nije moglo drugačije, jer jedino žena može podučavati umjetnost traženja. Žene dobro poznaju tu umjetnost jer su oduvijek živjele s neprijateljem. Uvijek su morale koračati mekano u svijetu u kojemu dominiraju
muškarci. Zbog toga je Žena-Toltek došla da nas podučava.

Žene su vrlo moćna bića. Josefina, npr., je pravo čudo. Ona je luda. Luda! Josefina nikad ne bi mogla funkcionirati u ovom svijetu. Ona odleti daleko, ali uvijek se vrati jer ne želi sama napustiti ovaj svijet. Želi povesti mene i stalno me dovodi u iskušenje svojim pričama o čudima koja joj se događaju za vrijeme leta. Ali La Gorda me spašava. Ona je moje uporište i moja ravnoteža.

Josefina je nevezano biće za materijalni svijet, ona je eterična. Može otići bilo kada. La Gorda i ja smo mnogo oprezniji.

PITANJE: Kada kažete Žena-Toltek, to zvuci vrlo intrigantno. Kako ona izgleda? Po čemu se razlikuje od Don Juana?

ODGOVOR: Pristup Žene-Toltek je potpuno različit od Don Juanovog. Iz nekog razloga, mene apsolutno ne voli. Ali, voli La Gordu. Ona je vrlo jaka žena i njeni mišići se pokreću na poseban način. Stara je, ali izgleda kao mlada žena koju su maskirali da izgleda staro. Da li se sjećate filma “Div” sa E. Taylor i J. Deanom? Elizabeth Taylor u jednom dijelu filma glumi staricu, ali vidljivo je da se radi o mladoj ženi. Upravo tako izgleda Žena-Toltek. Da li čitate časopis NATIONAL ENQUIRER? Jedino to čitam kad sam u Los Angelesu. Jedan prijatelj mi čuva stare brojeve. Vidio sam nedavno u njima sliku E. Taylor. Ona je sada doista “div”!

Žena-Toltek odgovorna je u ovome trenutku za sve nas. Stvari su se dosta promijenile od kada je otišao Don Juan. Nedostaje mi. Ali, ja moram učiti od žena. Žena-Toltek zna se strašno razljutiti i istući nas. Šećemo uokolo s ožiljcima i masnicama od batina, i daje užasne zadatke!

Mnogo toga ne razumijem, mnogo stvari nikad neću moći objasniti. Ali potpuno vjerujem Don Juanu. Do sad sam naučio vjerovati u ono što ne razumijem. Don Juan mi je uporno dokazivao koliko je glupa moja želja za razumijevanjem svega. Bio je u pravu.

Žena-Toltek će uskoro otići. Rekla je da će je zamijeniti dvije žene. Vrlo je stroga, no bolja od ovih koje će je zamijeniti. Možda neće tako skoro otići. Doista je teško zaustaviti tijelo da ne prigovara i da se ne plaši nadolazećih poduhvata. Pa opet… nema načina da se promijeni sudbina.

PITANJE: U Vašoj knjizi govorite o “rupama” u ljudima koji imaju djecu. Kako onda objašnjavate držanje Doñe Soledad prema Pablitu ili La Gorde prema njezinim kćerima? Izgleda nepojmljivo da imati djecu oduzima “oštricu” iz života.

ODGOVOR: Pa, nisam siguran da to mogu dobro objasniti. Postoje razlike između ljudi koji imaju djecu – možemo reći, koji su se reproducirali, i onih koji to nisu. Da bi na vršcima prstiju prošli pored orla, moramo biti cjeloviti. Osoba puna rupa ne može proći. Don Genaro je lud-lud čovjek. Don Juan je lud-ozbiljan čovjek. On ide polako, ali stiže daleko. Na kraju obojica stižu onamo.

Poput Don Juana i ja imam rupa, i ja ću trebati slijediti taj put. „Genarosi“ imaju drugačiju oštricu koju Don Juan i ja nemamo. Oni su nervozniji, brže se kreću. Vrlo su lagani. Ništa ih ne može zaustaviti.

Oni koji imaju djecu, kao La Gorda i ja, imaju druge karakteristike koje kompenziraju taj nedostatak. Mi smo mirniji, iako je staza duža i napornija, ipak stižemo onamo. Općenito rečeno, oni koji imaju djecu znaju kako se brinuti o drugima. To je jednostavno različit put. Većinu vremena ljudi ne znaju što rade ili zašto to rade. Nisu svjesni svojih akcija i zato ih plaćaju! Nisam ni ja znao što radim.

Kad sam se rodio, sve sam uzeo od svoje majke i oca. Ostavio sam ih osakaćene. Morao sam im vratiti oštricu koju sam im oduzeo. Sada moram ponovo da zadobijem tu oštricu.

PITANJE: Da li su “rupe” nepopravljive ili se ipak mogu popraviti?

ODGOVOR: Ništa u životu nije nepopravljivo, i “rupe” možemo zaliječiti. Uvijek možemo vratiti ono što nam ne pripada i nadograditi ono što nam pripada.

Dobro jutro, gospodine Vresnik”, čuo sam glas na pjevajućoj azijskoj varijanti engleskog jezika iz telefonske slušalice u hotelskoj sobi u Bentoti. “Gospodin Arthur Clarke želi se susresti s vama danas u podne u njegovoj kući u Colombu”, nastavio je glas iz slušalice. Bio je početak prosinca 1990., nekoliko minuta poslije 6 sati ujutro i za mene je u tom trenutku počela mora iz najcrnjih novinarskih snova.

Nekoliko sati kasnije trebao sam se susresti s jednim od najzanimljivijih ljudi na planetu, potpuno nepripremljen. Zahtjev za razgovor poslao sam onako usput, reda radi, još iz Zagreba, znajući da Clarke već godinama živi na Sri Lanki, ali isto tako i svjestan da je posljednji intervju dao Playboyu 1986. i da od tada ne razgovara s novinarima.

Čemu, znači, posebna priprema, i to u doba kada nije bilo interneta i kada jugoslavenske novinske dokumentacije i nisu arhivirale priče o ljudima poput Clarkea.

- Ne bih vas primio da ne dolazite iz Zagreba, ali doista nisam nikada razgovarao ni s kim otamo – rekao mi je Clarke toga popodneva, probijajući led na najugodniji mogući način, prijateljskim ćaskanjem, dok su članovi obitelji Ekayanake koju je posvojio desetak godina ranije i čija je pločica na vratima jedina pokazivala put upućenima u njegovo boravište, donosili na stol jak cejlonski crni čaj i engleske kolačiće.

Clarke se u to doba već borio s teškom bolešću koja ga je u velikoj mjeri prisilila na život u invalidskim kolicima. Njegova kuća bila je u to vrijeme možda zatvorena za novinare, ali zato se pretvorila u hodočasničko središte znanstvenika i pisaca znanstvene fantastike.

SLAVA
80-ih je postao popularan zbog televizijskih serijala
Pričao je zato o svojim dugim razgovorima sa SF piscem Isaacom Asimovom i s mlađim kolegom (i supatnikom po bolesti) Stephenom Hawkingom. Pričao je o dugom radu na kultnom filmu “Odiseja u svemiru 2001.” i o teškoj suradnji s redateljem Stanleyjem Kubrickom koji je “želio pod kontrolom imati svaki detalj”, dok je on to često doživljavao kao napad na autorstvo.

- Kada se na tržištu pojavila knjiga, koju sam napisao prije završetka filma, svi su mislili da je riječ o romansiranju Kubrickova filma, a mene su pogurali u zapećak – žalio se Clarke. U to se vrijeme u kinima već odvrtio i nastavak – “Odiseja 2010” koju je 1986. režirao Peter Hyams. Iako film nije nikada dostigao kultni status Kubrickove odiseje, Clarkeu je suradnja s Hyamsom prošla bez trauma i, za razliku od mukotrpnog rada s Kubrickom, rado je se sjećao.

Ta suradnja u povijesti će ostati zabilježena kao jedna od prvih ozbiljnih transkontinentalnih komunikacija elektronskom poštom, a koja nije bila u vojne svrhe. Clarke i Hyams radili su na priči zajednički, Hyams u Londonu, Clarke u Colombu na Sri Lanki. “Svijet kao da se odjednom stisnuo”, pričao je Clarke.

Prizor iz filma ‘Odiseja u svemiru’ Stanleyja Kubricka u kojem glavni junak komunicira s brodskim računalom, Halom 9000

Clarke je bio opsjednut kompjutorima i mogućnostima koje ljudima može pružiti bežično digitalno komuniciranje. Jedan je od koautora koncepta satelitskih telekomunikacija, iako su mu akademski profesori često pokušavali oduzeti to autorstvo, smatrajući ga mnogo većim zanesenjakom nego pravim znanstvenikom.

PROROK
Od svih pisaca SF-a pokazao se najtočnijim u predviđanju budućnosti
Blisko je, međutim, surađivao s NASA-om i njegove su se ideje pažljivo slušale kada se radilo na projektima prvih telekomunikacijskih satelita Telstar i Echo. Ideju o fiksnim orbitalnim satelitima kao globalnim telekomunikacijskim relejima izložio je, uostalom, još 1945. u britanskom časopisu Wireless World. U njegovu počast, orbitalni pojas u kojemu danas plutaju telekomunikacijski sateliti često se naziva “Clarkeovom orbitom”.

Arthur Clarke rođen je 1917. godine u Somersetu u Engleskoj u obitelji koja nije bila bogata i koja mu nije mogla omogućiti sveučilišno obrazovanje. Nakon srednje škole zaposlio se u državnoj službi radeći u revizorskom uredu državne uprave za obrazovanje. Da nije bilo Drugog svjetskog rata, možda bi tako i ostalo. Vojska je, međutim, vrlo brzo prepoznala njegovu opsjednutost matematikom, telekomunikacijama i svemirom. Rat je proveo kao pripadnik Royal Air Forcea, kao stručnjak za radarsko otkrivanje neprijatelja.

Poslije rata je konačno dobio priliku i da studira te je u vrlo kratkom roku stigao do diploma iz matematike i fizike na londonskom King’s koledžu. U to je vrijeme ispisao tisuće stranica “pravih” znanstvenih radova, baveći se prije svega tehničkim detaljima svemirskih letova i mogućim utjecajem raketne znanosti na društvena kretanja. U to su vrijeme nastali i njegovi prvi znanstveno-fantastični radovi. Hrvatima je iz toga vremena vjerojatno najpoznatija serija stripova o hrabrom svemirskom pilotu Danu Dareu koja je izlazila u Plavom Vjesniku, legendarnom izdanju kuće Vjesnik koje je među prvima u tadašnjoj Jugoslaviji objavljivalo “zapadnjačke” SF stripove.

Clarke je tu, doduše, bio samo jedan od koautora i široj je javnosti ostao nepoznat do 1968. godine i dolaska “Odiseje” u kinodvorane. Pravu slavu, koja je probila granice interesa filmofila i ljubitelja znanstvene fantastike, dosegao je tek osamdesetih godina prošlog stoljeća televizijskim serijalima “Tajnoviti svijet Arthura Clarkea” i “Clarkeov svijet nepoznatih sila”.

Na Sri Lanku se odselio 1956., nakon kraha kratkog i neuspješnog braka u Engleskoj. Uz pisanje znanstvenih i znanstveno-fantastičnih knjiga, bio je strastven ronilac, što ga je, po njegovim riječima, održalo na životu i “nakon svršetka kopnene pokretljivosti”. Pod vodom se, naime, do duboke starosti kretao s lakoćom.

Kada sam ga susreo 1990., impresionirao me silnom energijom, teško zamislivom za teško bolesnog, gotovo nepokretnog 74-godišnjaka – u pripremi je imao dvije nove knjige, 30 epizoda nove televizijske serije i pet filmova. Kao jednu od svojih najvećih želja tada je isticao onu da ipak doživi 2001. godinu “kako bih, makar iz invalidskih kolica, mogao usporediti stvarnost sa svojim scenarijem”. Životnu granicu koju si je zadao probio je za punih 7 godina. Umro je danas ujutro u Colombu, na Sri Lanki, dvije godine prerano da provjeri točnost svog scenarija za 2010.

Clarke je dao ime jednom modulu, orbiti, asteroidu i vrsti dinosaura

Iako je bio jedan od najplodnijih, a često i u svojim predviđanjima najtočnijih autora SF knjiga, planetarna slava ga je dostigla tek nakon Kubrickove “Odiseje u svemiru 2001.” Nakon toga su se za njega otimale i izdavačke kuće i vodeće TV mreže koje su u njemu prepoznale odličnog komentatora znanosti. Bio je vodeći TV komentator svih događanja vezanih uz američki svemirski program Apollo. Njemu u čast, komandni modul Apolla 13 dobio je ime Odiseja.

Kao znanstveni entuzijast svoj je novac zarađen autorskim pravima izdašno dijelio mladim znanstvenicima putem nagrada i posebnih stipendija. U povodu dolaska drugog dijela “Odiseje” u svjetske kinodvorane osnovao je zakladu za dodjelu Arthur C. Clarke nagrade za najbolju knjigu sa znanstveno-fantastičnom tematikom objavljenu u Velikoj Britaniji. Visina nagrade odgovara kalendarskoj godini, ali izraženoj u funtama (ove godine to je, znači, 2008 funti).

Clarkeovo ime danas, osim orbite u kojoj plutaju sateliti, nosi i jedan asteroid, vrsta dinosaura čiji su ostaci otkriveni u Australiji (Serendipaceratops arthurcclarkei)… Engleska kraljica proglasila ga je vitezom, a 1994. godine nominiran je za Nobelovu nagradu za mir.

WASHINGTON – Bivši američki predsjednik Gerald Ford smatrao je Billa Clintona najboljim političarom u povijesti, ali ovisnim o seksu, dok je republikancima za pobjedu nad Hillary Clinton preporučio bivšega gradonačelnika Rudyja Giulianija.

Iznosi to u knjizi “Napišite to kada me više ne bude” novinar Thomas DeFrank, nekoć novinar Newsweeka, a danas šef washingtonskog ureda New York Daily Newsa, koji je napravio niz intervjua s Fordom, a za koje je bivši predsjednik inzistirao da se objave tek poslije njegove smrti.

Ford je smatrao da je Clinton karizmatičniji i bolji političar i od Johna F. Kennedyja. No, smatrao je da mu treba liječenje zbog ovisnosti o seksu.

Ford je smatrao da je Hillary Clinton mnogo snažnija od svog supruga, te da je jedini republikanac koji je može pobijediti Rudy Giuliani

“On je bolestan, ima ovisnost. Nužno mu je liječenje”, rekao je Ford DeFranku u razgovoru 1999. godine. Fordova supruga Betty, koja je osnovala slavni centar za odvikavanje nakon vlastite bitke s alkoholom i drogama, slagala se.

“Znate, postoji liječenje za takvu ovisnost. Mnogi muškarci su prošli liječenje za to s velikim uspjehom. Ali on to neće učiniti, jer poriče da ima problem”, rekla je bivša prva dama u istom razgovoru.

Prema knjizi, Fordovi su se upoznali s Clintonima kada ih je 1993. novi predsjednik pozvao u posjet. Ford je bio impresioniran Clintonovim političkim umijećem, ali je smatrao da nije sposoban učiti iz svojih pogrešaka u osobnom životu, što je zaključio na temelju njegova odnosa prema ženama.

“Nije propuštao ni jednu zgodnu suknju bez obzira na to o kojem je društvenom događaju riječ. Ima oči koje rado lutaju, mogu vam to reći. Betty je stekla isti dojam: on uopće ne skriva svoje interese”, rekao je Ford.

Ipak, kada je izbio skandal oko Monice Lewinsky, Clinton je tražio Fordovu pomoć i ovaj je pristao, ali samo do određene granice. Napisao je dva komentara za novine u kojima je Clintona pozvao da prizna da je lagao federalnim istražiteljima, a da u zamjenu umjesto opoziva dobije samo ukor. Nazvao ga je i obećao mu pomoć ako prihvati takvu nagodbu, no Clinton nije pristao.

Istodobno je Ford tvrdio da je Hillary mnogo snažnija od Billa.

“Kada ona ima neko mišljenje, morate biti prokleto sigurni da ste dobro informirani jer ona neće tako brzo ili lako pristati na kompromis kao on. Vrlo je pametna. Vrlo je snažna, mislim da on nju sluša. Kada ona izvadi svoj bodež, neće se predati”, rekao je Ford, ali i dodao kako ne vjeruje da su SAD spremne za ženu na čelu države.

“Jako se divio njezinim političkim vještinama. Nije se divio njezinoj političkoj filozofiji. Smatrao je da je ona ‘staromodni liberal s bezgraničnom ambicijom’. Ali mislio je da je vrlo kompetentna političarka”, napisao je DeFrank.

Jedini republikanac za kojeg je Ford smatrao da može pobijediti Hillary na predsjedničkim izborima 2008. bio je Rudy Giuliani. Još 2004. smatrao je da bi Giuliani bio bolji izbor za kandidata za potpredsjednika od Dicka Cheneyja, za kojeg se bojao da bi mogao umanjiti izglede Georgea W. Busha da dobije drugi mandat. No, kada su ga ljudi iz Republikanske stranke zvali i raspitivali se bi li mogao spriječiti Cheneyjevu nominaciju, Ford im je odbio pomoći.

“Uvijek je smatrao Dona Rumsfelda i Dicka Cheneyja svojim omiljenim štićenicima. Uvijek je nekako osjećao kao da ih je odgojio kada su bili mladunci”, napisao je DeFrank.

Ja se ne uvijam u srpsku zastavu kada izlažem negde u inostranstvu. Ja napolju predstavljam sebe. Ne predstavljam ni Beograd, ni Senjak, ni Prahovsku ulicu, nego samo sebe. I stalno te igre da umetnik predstavlja svoju zemlju – to što on izlaže nije nacionalni proizvod, nije srpski proizvod, kolektivni proizvod cele nacije, nego je to delo stvaralačkih napora jedne individue

Radovi autorizovani imenom „Dragoljub – Raša Todosijević” već više od tri decenije imaju konstantan ritam pojavljivanja i u okviru smotri druge, nove, eksperimentalne i inovativne umetnosti i u najrenomiranijim institucionalnim (muzejskim i festivalskim) okvirima. Autor koji ove radove potpisuje rođen je u Beogradu, 1945. godine, školovanje završio na Akademiji likovnih umetnosti u istom gradu, 1969. godine, da bi potom u okviru tada nadirućeg talasa nazvanog „nove umetničke prakse” postao prepoznatljiv po radikalnosti preispitivanja umetnosti, i to: kao stava i kao izraza, kao ljudske delatnosti i kao radnog procesa, kao sredstva dominacije i kao sredstva prilagođavanja, kao forme kulturnog delovanja i kao forme kritičke analize lokalnih i globalnih kulturnih stereotipa… Njegova biografija beleži učešća na bijenalima u Parizu, Sao Paolu, Sidneju i Lođu, performans festivalima u Edinburgu i Beču, u projektima muzejskog formata u Njujorku, Moskvi, Berlinu, Beču, Budimpešti, Stokholmu, itd., ali osnovno pitanje koje nam on kao autor, i njegov rad, kao način mišljenja kroz umetnost, postavlja, jeste: da li to sve čini jednu umetničku biografiju, ili jednu umetničku karijeru verodostojnom? Ovaj intervju nastao je povodom izlaganja ključnih radova ovog umetnika u MSU u Kumamotou, u Japanu, ali se zapravo ponovo doticao pitanja kao što su: Šta je zapravo garancija umetničkog, kulturnog, socijalnog i medijskog statusa nekog umetnika? Da li se ti statusi poklapaju? Da li se oni postižu samom izlagačkom praksom, pukom slučajnošću ili veštim baratanjem tehnologijom opsenjivanja masa? I šta nama ta umetnost uopšte pruža, da bismo mi mogli da kažemo jedno veliko „Hvala Raši Todosijeviću”, kako je glasio i naziv njegove samostalne izložbe u MSU Beograd, 2002. godine, za koju je dobio i priznanja grada Beograda najboljim stvaraocima u toj godini?

Upravo ste se vratili iz Japana, gde ste, u Muzeju savremene umetnosti u Kumamotou, sa više radova učestvovali na izložbi pod nazivom „Stavovi” (Attitudes), tako da je to bila gotovo mala retrospektiva, izložba u izložbi. Kako je do toga došlo?

To je već peta izložba u nizu, u seriji pod nazivom „Attitudes”. Na jednoj od prethodnih učestvovala je i Marina Abramović. Zahvaljujući njoj, kao i Bojani Pejić, direktor muzeja u kome se sve to odigrava, a koji već tri godine radi na tome da modernizuje i muzej i njegovu kolekciju, došao je na ideju da za pripremu sledeće izložbe, kao i za planiranje akvizicije radova za kolekciju, napravi istraživačko putovanje tokom koga je došao i u Beograd, a bio je potom i u Grčkoj, i u Bugarskoj, Poljskoj. Te nove akvizicije su planirane u tri segmenta – umetnici iz bivših socijalističkih zemalja, pa još dva-tri umetnika iz Evrope, i još nekoliko umetnika iz Sjedinjenih Američkih Država. Pored japanskih autora, čija dela su i do sada bila izlagana i otkupljivana, trebalo je u kolekciju uvesti i mnoge druge savremene umetnike, da bi to stvorilo neku bazu za buduću ozbiljnu međunarodnu zbirku. Naime, zbirka tog muzeja je do sada sadržala radove gotovo isključivo japanskih umetnika, mada su to bili uglavnom umetnici koji su radili u nekoj evropskoj tradiciji.

Šta ste tamo izlagali, i kakav je bio prijem radova od strane publike?

Pored video radova, i dokumentacija performansa, koje sam nosio odavde, tamo sam na licu mesta uspeo da realizujem i jednu svastiku – instalaciju u obliku kukastog krsta sastavljenog od spojenih kafanskih stolova, za kojim gosti sede, jedu pasulj i piju pivo. Međutim, odmah su mi rekli da pasulj, koji je u svim evropskim izdanjima tog projekta bio jedino jelo koje se služilo, tamo nije spojiv sa simbolikom narodnog jela, tako da je hrana koja je bila korišćena za taj japanski banket bila prilagođena japanskoj kuhinji i lokalnoj socijalnoj stratifikaciji, u okviru koje ona dobija simboličko značenje, kao jeftina radnička hrana. Sa druge strane, tamo nije bilo one za Evropu i Ameriku tipične političke i ideološke dileme oko korišćenja kukastog krsta. To jeste vizuelna forma koja postoji u tradiciji Japana, ali ne izaziva dramatične političke, istorijske i rasne konotacije. Sa druge strane, što se tiče rada „Was ist Kunst?”, tu je situacija bila sasvim obrnuta – ja prvo nisam bio ni siguran da li da uopšte pustim taj rad, ali ipak, mislio sam, tehnički je to lako izvodivo, prosto se disk vrti, i to je to, pa sam pristao da i to ide. U stvari, plašio sam se da će drama oko glave te devojke koju ja šamaram, ili te druge, kod Patriše Henings gde se ja na nju derem, njih potpuno mimoići i ostaviti ravnodušnim, te da će mnogo pre odreagovati na prostorno veliki ambijent, sa kukastim krstom, ali desilo se upravo suprotno.

„Was ist Kunst?” je tamo bio najprimećeniji i najviše komentarisan.

Neki od tih radova su i otkupljeni za zbirku tog muzeja. Mnoge muzejske institucije i privatne zbirke takođe u poslednje vreme se primetno nadopunjuju eksperimentalnim radovima iz kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih. Kako to tumačite?

Muzeji kod nas ranije nisu bili zainteresovani za akvizicije radova ovakvog tipa, pa čak ni bilo čega drugog van tradicije socijalističkog esteticizma. Jedino kada bi neki naš umetnik otišao u neki veliki kulturni centar i ostao tamo, oni bi potraživali neki njegov rad. Veličković, ili Dado Đurić ili Marina Abramović su postojali interesantni jedino kao francuski ili holandski građani, ili makar stalni žitelji tih država. I sada je tek vidljivo da su muzeji imali jako velike praznine u svojim kolekcijama, što se tiče umetnosti sa ovih prostora. Mlađi, pa i ne samo mlađi kustosi su nedavno to uvideli, i krenuli su da kupuju ne savremene radove, već one iz zapostavljene istorije umetnosti u kojima se vidi otklon od nekada dominantne socijalističko estetističke „gulaš” kulture. I shvatili su da bi to mogao biti kraj šezdesetih i početak sedamdesetih. Tako da su sada, pri pregovorima sa muzejima o otkupu, ciljni radovi ti iz sedamdesetih, uz nekoliko herojskih izuzetaka, kao što su to gospodin Rene Blok, pokojni Harald Zeman, i Dejvid Eliot, koji su, pored starijih radova, kupovali i najaktuelniju produkciju. Tako mi je upravo sada Bobur kupio niz radova iz sedamdesetih, što godi, jer je to muzej od najprestižnijeg renomea, ali ipak ja nisam mrtav umetnik, imam ja i sada šta da ponudim iz aktuelne produkcije… To je bilo i sa Erste bankom, sa njihovom kolekcijom – oni su mi uzeli radove iz sedamdesetih, a za ove nove su rekli da treba još malo vremena da prođe, ali, pitam se ja, kada će oni uopšte da dođu do 2007?

Kada neki naš umetnik izlaže u inostranstvu, to se obično gleda kao način promocije lokalne sredine i kulture. Kako vi to vidite?

Ja se ne uvijam u srpsku zastavu kada izlažem negde u inostranstvu. Ja napolju predstavljam sebe. Ne predstavljam ni Beograd, ni Senjak, ni Prahovsku ulicu, nego samo sebe. To i drugi ljudi rade, samo što hoće da izvuku neki nacionalno politički profit od toga, pa kažu – ja predstavljam ovo i ono… To je isto kao kada neki fudbaler igra u inostranstvu ne bi li sebi prihodio nešto novca, a posle se ovde vrati i uvija u srpsku zastavu, i plače kada se emituje himna. To je licemerje, i u tim stvarima ima možda jedan do dva posto stvarno iskrenih ljudi. Uostalom, kada se Srbija predstavlja u inostranstvu, da li ona predstavlja i Rašu Todosijevića? Ne. Kada se srpska industrija predstavlja u Beču, da li spomenu Rašu Todosijevića? Ne. I stalno te igre da umetnik predstavlja svoju zemlju – to što on izlaže nije nacionalni proizvod, nije srpski proizvod, kolektivni proizvod cele nacije, nego je to delo stvaralačkih napora jedne individue. I ta pogana igra između individualnih kvaliteta i kolektivnih zasluga, ja u tome ne želim da učestvujem. Zna se ko je Raša Todosijević, koja je njegova lična, kulturna, intelektualna i umetnička istorija i ko može to da poveže, neka poveže.

Stevan Vuković