Kina i Iran su 2010. god. proizvele svaka identicnu kolicinu od po 203 miliona tona nafte. Kina je 2008. potrosila 368 miliona tona nafte. Kina SAMA moze da otkupi godisnju proizvodnju nafte Irana. Zbog cega bi Iran zatvorio Hormuski moreuz ako i dalje moze da prodaje naftu??? Jedino ako Zapad uvede Iranu kompletnu blokadu prodaje nafte – tada bi se stvar gadno zakuvala.

Amerika je pocetkom II Svetskog rata bila uvela Japanu i embargo i blokadu. To je imalo za posledicu prvo Perl Habor pa onda Hirosimu i Nagasaki. Verovatno ni ovo ne bi bitno drugacije proslo…

Amy Goodman: Da li vidite reprizu onog što se desilo kao uvod u ratu sa Irakom..?

Wesley Clark: Pa, na neki način.… bio sam u Pentagonu odmah posle 11 Septembra. Desetak dana nakon 11 Septembra, išao sam kroz Pentagon i …jedan od generala me pozvao unutra.

„Gospodine, morate da uđete da nakratko porazgovaramo… doneli smo odluku da idemo u rat sa Irakom“. Ovo je bilo oko dvadesetog Septembra. Rekao sam mu „Idemo u rat sa Irakom? Zašto?“

On je odgovorio „Ne znam,… predpostavljam da ne znaju šta drugo da rade“ Ja sam mu na to „Pa, da li su našli neku informaciju koja povezuje Sadama sa Al Kaidom?“ On reče „Ne, ne. Nema ništa novo u vezi toga. Oni su samo doneli odluku da idu u rat sa Irakom“

Rekao je „Predpostavljam kao da ne znamo šta da radimo sa teroristima, ali zato imamo dobru vojsku i možemo da rušimo Vlade.“ I reče „Predpostavljam, kao kad imaš čekić kao jedino oruđe, i svaki problem vidiš kao ekser“

II Deo

Tako da sam svratio opet da ga vidim nekoliko nedelja kasnije, i u to vreme mi smo bombardovali Afganistan.

Rekao sam mu „Da li ostaje onaj rat sa Irakom?“ Odgorio je „O, ovo je sad gore nego to“. Pružio se do stola i uzeo je parče papira. Rekao je: „Ovo sam danas dobio odozgo“ u prevodu iz Kancelarije Sekretara odbrane. I on reče „Ovo je dokument koji govori o tome kako ćemo zauzeti sedam zemalja za pet godina, počevši sa Irakom, pa Sirijom, Libanom, Libijom, Somalijom, Sudanom i završićemo sa Iranom“.

Pitao sam ga „Jel to poverljivo?“ Odgovorio je „Da gospodine“ Rekao sam mu „Pa nemoj mi ga pokazivati“

Amy Goodman: Izvite, kako ste rekli da se zove?
Wesley Clark: Ja vam neću reći njegovo ime.
Amy Goodman: Pa molim vas ponovite zemlje.
Wesley Clark: Pa počećemo sa Irakom, pa Sirijom, Libanom, onda Libijom, Somalijom, Sudanom i završićemo sa Iranom. Pa,..kad pogledate Iran on reče..

1. Manji incident

Treći svetski rat počeće manjim incidentom, u koji će biti umešano plovilo iranske Revolucionarne garde, u Ormuskom moreuzu. Iako se smatra da se moreuz nalazi u međunarodnim vodama, Iran tvrdi da može da određuje ko će tuda proći. Zato će zabraniti američkim ratnim brodovima da prođu kroz moreuz.

Fregata „USS Ingrejam“, koja patrolira blizu iranskog grada Bušera, sukobiće se sa iranskim brodom i upozoriti ga da se vrati. Iranski komandant ignorisaće upozorenje i ispaliti torpedo. Fregata „Falanks“ će brzo odgovoriti i dići u vazduh iranski brod. Poginuće cela posada Revolucionarne garde, dva američka mornara biće ubijena, a četiri povređena. Lovci sa nosača aviona „USS Džon S. Stenis“ istog trenutka će poleteti i uništiti mornaričku bazu iz koje je iranski brod isplovio.

2. Skupština UN

Predsednik Obama održaće konferenciju za novinare, incident nazvati ratom i tražiti podršku da se uradi sve što je potrebno da bi se zaštitile američke snage. Na brzinu sazvanom sastanku Saveta bezbednosti UN glasaće se 17 prema jedan protiv rata. Jedini glas „za“ biće američki. Na Generalnoj skupštini UN Izrael, Mikronezija i Kostarika podržaće moguću vojnu akciju.

3. Izrael prvi napada

Izrael će iskoristiti to što SAD žele rat, pa će napasti iranske nuklearne objekte. Uništiće reaktor u Bušeru i ubiti 13 ruskih tehničara, a razoriće i nadzemni deo nuklearke u Natanzu. Iranska ratna avijacija, koju snabdeva Rusija, oboriće šest izraelskih aviona. Vašington neće dobiti upozorenje da će Izrael napasti Iran, ali znaće da se nešto sprema.

4. Podrška Kongresa

Kongres i mediji u SAD tražiće da se podrži Izrael. Kongresmeni pozivaju Belu kuću da vojno pomogne Izraelu, što prolazi sa 431 glasom „za“ i samo četiri „protiv“. Obama će prvo oklevati, a onda dozvoliti ograničenu ofanzivu – protiv iranske vojske, nuklearnih objekata i Revolucionarne garde.

5. Prva razaranja

U prvih nekoliko dana nadmoćna američka avijacija i mornarica uništiće iranske glavne vazdušne, mornaričke i kopnene baze. Objekti Revolucionarne garde biće zbrisani, kao i nuklearni objekti. Ograničena ofanziva prerašće u nešto drugo nakon što SAD bombarduju podzemne laboratorije nuklearnih centara, i to novom bombom, poznatom kao „big blu“, s punjenjem od 13.608 kilograma. Biće mnogo civilnih žrtava jer su nuklearni objekti u blizini naseljenih mesta.

6. Kontraofanziva

Posle pauze, napašće Iran. Posle skoro deset godina priprema, Teheran uspešno skriva mnoge vojne i nuklearne objekte, a veliki deo je neoštećen. Nosač aviona „USS Džon S. Stenis“, koji se nalazi u zalivu Omana, pogodiće kineska raketa „svilena buba“. Nosač aviona vratiće se u luku Bahrein. Ostala tri plovila teško su oštećena u napadu patrolnih čamaca kojima upravljaju samoubice Revolucionarne garde. Iranski napadači su uništeni, a Amerika odbija da kaže koliko njenih marinaca je poginulo.

7. Vatra se širi

Proiranske demonstracije počinju u Bejrutu. Na jugu Libana, Hezbolah ispaljuje salvu raketa na Izrael – na Tel Aviv, a u napadu ginu stotine Izraelaca. Izrael odgovara bombardovanjem Libana i Sirije, koju krivi za podršku napadima. Iranska raketa „šahab-3“ pogađa Izrael i ubija civile. Izraelska vojska se kompletno mobiliše i trupe se šalju na severnu granicu. Sirija i Liban takođe mobilišu svoju vojsku. Demonstranti u Bagdadu napadaju američku ambasadu, koja zahteva da iračka vlada uradi nešto da je zaštiti, ali premijer Nuri el Maliki objavljuje da situacija izmiče kontroli. Učesnici velikih demonstracija zahtevaju da Irak podrži Iran u borbi protiv SAD.

8. Naftna kriza

Šiiti, u znak podrške Iranu, sabotiraju postrojenja na naftnim poljima na istoku Saudijske Arabije. Tanker s naftom iz Kuvajta pogađa raketa kineske proizvodnje. Drugi tanker nailazi na minu. Londonska osiguravajuća kuća „Lojd“ odbija da pokrije troškove tranzita tankera iz Persijskog zaliva zato što rat nije pokriven polisama. Tranzit nafte kroz Ormuski moreuz (četvrtina svetskih potreba) potpuno staje, a cena nafte raste na 300 dolara po barelu. Vol strit beleži najveći gubitak za 20 godina.

9. SAD nude primirje

Sjedinjene Države nude Iranu primirje, koje Teheran odbija. Dva dana kasnije, telohranitelji po nalogu Teherana ubijaju predsednika Avganistana Hamida Karzaija. Pakistan naređuje Ambasadi SAD da redukuje osoblje, uključujući i agente CIA. Naređenje nailazi na otpor i Pakistan proglašava vanredno stanje. NATO evakuiše snage zarobljene u Avganistanu, koje ostavljaju oružje i tešku mašineriju za sobom.

10. Ofanziva talibana

U vakuumu koji nastaje talibani zauzimaju Kabul i Kandahar. Provincija Mazari Šarif pripaja se Iranu. Vlada u Bejrutu podnosi ostavku, a novu formira Hezbolah. Salva iranskih „svilenih buba“ pogađa naftna polja na istoku Saudijske Arabije. Ta zemlja i Ujedinjeni Arapski Emirati šalju diplomatsku poruku Teheranu da će biti neutralni u sukobu i da više neće pomagati SAD. Egipatski dobrovoljci okupljaju se na granici sa Izraelom, na Sinaju. Kuvajt odbija da dozvoli SAD da koristi njegove resurse protiv Irana. U Bahreinu šiiti obaraju šeika Kalifu el Kalifu i uspostavljaju islamsku republiku, primoravajući američku Petu flotu da napusti jedinu sigurnu bazu u regionu.

11. Rusko i kinesko ne

SAD pokušavaju da nagovore Kinu i Rusiju da pregovaraju sa Iranom o završetku borbi, ali one to odbijaju. Bombaši samoubice napadaju London, Vašington, Njujork i Los Anđeles. Amerika upozorava Iran da će, u slučaju da ne proglasi primirje, upotrebiti nuklearno oružje. SAD su alarmirale Indiju i Pakistan i njihove nuklearne snage stavljene su u stanje pripravnosti, kao i izraelske. Rusija i Kina su svoje atomske snage takođe stavile u pripravnost.

12. Početak kraja

Nafta nastavlja da poskupljuje, a zalihe su pod znakom pitanja nakon što je Ormuski moreuz zatvoren. Konzulat SAD u Karačiju je zapaljen. Oko 40 Amerikanaca je poginulo u razmeni vatre između marinaca i Pakistanaca.

Amerika baca neutronsku bombu na iranski istraživački centar u Natanzu. Prete da će ponovo bombardovati ukoliko Iran ne prihvati primirje. Iran na to odgovara raketama „svilena buba“, kojima gađa brodove SAD. Rusija i Kina svoje nuklearno oružje stavljaju u stanje pripravnosti. Pakistanska milicija preuzima kontrolu nad vladom, potpomognuta radikalnim islamistima u vojsci i tajnoj službi. Indija preventivno napada pakistanske nuklearne centre u Vahu i Multanu, gde se nalazi nuklearni arsenal. Pakistan uspeva da pomeri neke od svojih nuklearnih bombi i jednu od njih baci na Nju Delhi. Zbog manjeg incidenta u Persijskom zalivu počinje treći svetski rat.

S druge strane, industrijski kapitalistički svet ima zalihe nafte za punu potrošnju za oko tri meseca, a oko 100 miliona barela nafte nalazi se na tankerima koje je Saudijska Arabija, osim uobičajenih brodskih kapaciteta, iznajmila i koji se kao strateška rezerva stalno nalaze u raznim svetskim lukama. Američke naftne strateške rezerve iznose oko 450 miliona barela i one bi bile stavljene na raspolaganje u slučaju većih poremećaja u Hormuzu.

Evropa danas mnogo manje zavisi od iranske nafte nego pre dvadesetak godina, kada je kroz Hormuz prolazilo oko 60 odsto svetske nafte. Danas, samo 30 odsto nafte za Zapad prolazi kroz Hormuz, zapravo, najviše nafte iz Zaliva kupuju, osim Kine, Japan, Australija i Novi Zeland. SAD su se gotovo potpuno oslobodile zavisnosti od nafte iz Zaliva i samo oko tri odsto nafte koju troše dolazi iz tog pravca. Zapadni svet je posle prve velike naftne krize počeo sistemski da se sprema za drugu krizu i u tom kontekstu razvijeni su drugi, alternativni izvori energije. Prag bola bila bi, naravno, cena od 250 dolara po barelu nafte, ali i do sada su visoke cene nafte malo uzbuđivale političare. Bum doživljava proizvodnja malolitražnih i elektro automobila, solarnih uređaja i generatora struje na vetar.

Hoće li Iranci, u slučaju da im EU uvede sankcije na izvoz nafte, pokušati da blokiraju prolaz Hormuz kako su to i najavili? Tehnički, prolaz se ne može potpuno blokirati, jer ako potope i nekoliko supertankera ostaje dovoljno mesta za prolazak drugih. Drugo je pitanje ko bi posle toga plovio tim prolazom, tu je i pitanje brodarskog osiguranja. Hormuz je širok oko 65 km, prosečna dubina mora tu je oko 80 metara. Teheran može minirati to područje, ali američka Peta flota ima sofisticirane kapacitete da ukloni te mine: od minolovaca do helikoptera i podvodnih plovila-robota. Iranska ratna mornarica i ratno vazduhoplovstvo u sudaru sa američkom flotom i avijacijom nemaju baš nikakve šanse, jer je reč o mogućem sukobu vojne tehnologije druge generacija s tehnologijom četvrte i pete generacije. Iranci mogu da pošalju u akcije i avione-kamikaze iz sastava avijacije revolucionarnih gardista, ali ti avioni mogli bi da priđu samo tankerima, ne i američkim brodovima. Iranske rakete more-more i obala-more lako se obaraju američkim protivraketnim sistemima na brodovima.

Prvenstveni cilj Teherana jeste da što pre dođe do svoje atomske bombe, nafta i Hormuz mogu zbog toga i da sačekaju. Iran bije bitku za vreme i Teheranu sada ne treba nikakav rat oko Hormuza i nafte, jer kada bude imao atomsku bombu Zapad će sa Iranom morati da razgovara na drugi način. No, Zapad ide logikom ekonomskog iscrpljivanja Irana računajući i sa iranskom opozicijom prema ajatolasima. Za sada ta strategija ne daje rezultate, a nepomirljivost spojena s nemoći osetno povećava rizik od rata.

———————————————————–

Hormuz i četiri ostrva

Problem Hormuza je političko i strateško pitanje dominacije u svetski najvažnijem morskom naftnom prolazu. Tu su i četiri ostrva: Abu Musa, Veliki i Mali Tumb, te Kozje ostrvo. Specifičnost područja pojačava i oblik državnog teritorija Omana koji se sastoji od dva međusobno odvojena sektora. Eksklava koja čini zaleđe rtu Musandamu ima dominirajući položaj u Hormuzu. Tri ostrva, Ab Musa i dva Tumba, čine plovidbu kroz Hormuz komplikovanom. Naime, najmanja širina između iranskih i omanskih ostrva jeste oko 33 km, pa onda uz teritorijalne vode Irana i Omana od po 12 milja, odnosno od po 22,2 km, ne preostaju međunarodne vode u Hormuzu. Osim toga u području ostrva Abu Musa postoji nafta. Kada brodovi ulaze u Hormuz plove severnom rutom, a kada izlaze idu južnim pravcem. Iran je zauzeo i okupirao ostrva Abu Musa, Veliki i Mali Tumb i pored protivljenja arapskog sveta. Teheran je to učinio pre sticanja nezavisnosti Ujedinjenih Arapskih Emirata 1971. godine i sada na tim ostrvima ima svoje vojne baze. Iran je podigao i vojne baze u Jasku, Buširu i Bandar Abasu, kao i u Cah Baharu prema pakistanskoj granici. Godine 1972. Teheran je stacionirao svoje trupe i na malom ostrvu Um al Ganemu uz obalu omanske eksklave.

Amerikanci u tom području svoju najveću bazu, osim u Bahreinu, imaju na ostrvu Dijego Garsija u Indijskom okeanu. Tamo je aerodrom sa pistom od 4.650 metara, rezervoari goriva kapaciteta 80.000 tona, kasarne za 1000 vojnika, luka u kojoj baziraju nosači aviona i 12 brzih desantnih brodova SL-7 od po 21.000 tona deplasmana, oprema i oružje za 12.000 vojnika Sedme marinske brigade. Uz američke vojne baze u Saudijskoj Arabiji i u Emiratima, uz borbenu avijaciju Saudijske Arabije, koje je posle izraelske najsnažnija u regionu, Iran ne bi trebao da se upušta u ratnu avanturu. Amerika je područje Perzijskog zaliva proglasila ključnom tačkom američke spoljne politike i to je poznata „Karterova doktrina“, čime je obeležena strateška linija s koje SAD u tom delu sveta ne žele da odstupe.

Miroslav Lazanski

Bogdan J | 09/01/2012 16:16

Rat je odavno vec poceo, samo sto Iran pravi istu gresku kao i sve one drzave na koje se USA i GB okolila i pokorila! A ta greska se zove; NADA! Iran se nada da ce u americi da preovlada razum i da ce sve da se zavrsi na svadji a umedjuvremenu ce oni mozda i da imaju nuklearku! Greska! Vukovi koji trce oko plena ne rade to iz zabave!? Zapadnjacka koalicija je vec uveliko spremna za tehnicki rat, a sve ovo sto se desava je klasicna prica demoniziranje i ekonomskog gusenja i umaranje odabrane zemlje! Amerikanci sada pricaju da su okupirali Irak najbrze u istoriji ratovanja, a niko ne pominje sva ona embarga i bombardovanja u trajanju od 10god pre okupacije! Oni skuplaju sada svoju vojsku po svetu iz taktickih razloga! U americi postoji opozicija koja je apsolutno svesna namere USA i priprema za rat sa Iranom . Jos je Bushova administracija objavila jasan stav o energentima i o tome da one nisu svojina drzava u kojima se energenti nalaze! 45 000(!?) „Plavih Bombi“ je spremno za Iran!

Nema tragova nasilja u albumu koji je, uživajući kao nikad u životu, složio nepoznati nacist, a koji je, kad je zabava bila gotova, pronašao saveznički vojnik i ponio kući kao suvenir. Album s 375 fotografija na 62 stranice jednostavno je naslovljen ‘S komesarom Reicha, Sjeverna Norveška i Finska, 10.-27. srpnja 1942.’. Trenutno se prodaje na dražbi u Londonu.

Već u jesen 1939. Norveškoj je postalo jasno kako su male šanse da ostane neutralna kao u prethodnom Velikom ratu. Stratešku važnost zemlje bilo je nemoguće ignorirati.

Okupacija Norveške

Norveške luke značile su mogućnost kontrole sjevernog Atlantika, susjedna Švedska Hitleru je bila glavni izvor željezne rudače, a nordijski narodi ključan dio nacističke ideologije i propagande. Svjesni toga, Britanci su žurili zauzeti zemlju prije nego to učine Nijemci . Norveška je u međuvremenu radila na vojnoj spremnosti. Malo se nade polagalo u trgovačke sporazume sklopljene s obje strane. Imati Norvešku samo za sebe nosilo je preveliku prednost zaraćenim stranama. Uostalom, Britanija je sve jače pritiskala Oslo da se uključi u blokadu Reicha. Više se nije imalo što čekati.

U ožujku i travnju 1940. sve je bilo spremno za britansku invaziju. Glavni cilj bio je uništiti rudnik kraj švedskog grada Gällivarea što bi, nadali su se, otvorilo frontu na jugu Švedske i njemačke snage odvuklo od Francuske. Norveške teritorijalne vode trebale su biti minirane, a savezničke trupe spremne za iskrcavanje u Narviku, Trondheimu, Bergenu i Stavangeru. No miniranje je omeo Berlin koji je 1. travnja izdao naredbu da njemačka invazija počne 9. travnja.

U noći s 8. na 9. travnja njemačke trupe sručile su se na zemlju s mora i iz zraka u operaciji Weserübung. Padobranci, prvi put upotrebljeni u povijesti ratovanja, zauzeli su zračne piste kraj Osla i Stavangera. Njemačke trupe umarširale su uskoro u Oslo stupajući iza vojnog orkestra.
Sretni vojnici

Savezničke snage u protuakciju su krenule 14. travnja. Britanske trupe upale su u Narvik te u Namsos i Ĺndalsnes kako bi sa sjevera i juga napale Trondheim, no 2. svibnja natjerane su na povlačenje. Početkom lipnja savezničke snage su evakuirane i iz Narvika, a ostatak norveške vojske ubrzo potom se predao.

Norveški kralj Hĺkon VII. i dio vlade na kraljičinoj ratnoj krstarici Glasgow pobjegli su u Englesku. Norveška je sad bila u Hitlerovim rukama. No s dva mjeseca borbi ta se zemlja najdulje odupirala Nijemcima od svih okupiranih zemalja.

Do kraja rata Njemačka je u Norveškoj držala 400.000 vojnika: jedan vojnik na osam stanovnika, svi svjesni koliko su sretni što ih je zapala Norveška. Njihovi suborci krvarili su u divljačkim borbama na istočnom frontu.

Na mnogim fotografijama u otkrivenom albumu je “Reichskommissar” Josef Terboven. Bog i batina u ovom raju za nacističke vojnike, Terboven je na tu funkciju postavljen 24. lipnja dok još je trajalo preuzimanje Norveške. Hitlerov pajdaš iz neuspjelog pivničkog puča 1923. u zemlju je stigao u rujnu. Njegova supruga bila je Ilse Stahl, bivša Goebbelsova tajnica (i ljubavnica), s kojom se vjenčao 1934. Terboven je odmah uselio u rezidenciju norveškog prijestolonasljednika, a ured mu je bio u norveškom Stortingetu. Zemljom je vladao poput diktatora.

Nesumnjivo je najvažnije razdoblje od sloma Jugoslavije u travanjskom ratu do njegova uhićenja od OZNE, da se sagleda situacija u kojoj Draža radi i djeluje. Postavlja se pitanje kako to da JVUO i Draža nisu uspjeli postati integrativni faktor jugoslavenskih naroda u otporu okupatorskim silama, već upravo obrnuto. Zbog toga jer je Draža mislio, na osnovi svojih dosadašnjih iskustava, da je svaka ideja Jugoslavije preživjela, te da je ona postala samo neostvarena iluzija. Draža ima pravo kada se ne odlučuje na borbu sa Trećim Reichom, jer to tada nema nikakvog smisla, bio bi to samo gubitak “narodne krvi”. Ali on je prisiljen da djeluje, zbog komunistuičkog ustanka, kojemu prilaze srpske mase u Srbiji.

Kao branitelj starog sustava, on se frontalno suočava sa komunistima (uz prvu fazu suradnje), kasnije i uz njemačku pomoć. Od njih ga dijeli sve, ideologija, svjetonazor,vjera, praksa. Oni su strano tijelo u tkivu Srbije i puke marionete Moskve. Po njemu oni vode srpski narod svojim preuranjenim ustankom u propast i komunističkom ideologijom u propast. Postaje njihov najveći neprijetelj, ne brine za Nijemce, oni ionako gube rat.

Komunisti su za njega glavni neprijatelji.

Međutim on stoji na starim jednostranim srpskim pozicijama,da je srpski narod zapravo Jugoslavija, dok su svi ostali jugoslavenski narodi njeni neprijatelji.Nije shvaćao (a nije ni mogao po svom svjetonazoru i klimi u tadašnnjim srpskim elitama), a što će povijest pokazati, da se Jugoslavija može spasiti samo ako su njeni narodi na istoj strani, i imaju iste interese, što su komunisti zapravo i proveli. Umjesto da postane integrativni faktor ponovne obnove države, što je i mogao u nekim drugim okolnostima, on postaje zapravo njen protivnik, jer Jugoslavija kakvu je Draža i četnički pokret zamišljao, zapravo nije bila moguća.

Tu se pokazuje jedna suvremena škola, da je Kosovo bilo moguće zadržati samo u Jugoslaviji (onoj široj), te bi Srbija bila cijela, samo u zajednici sa drugima. Politička elita Srbije nije shvatila da je svojim projektom dominacije u Jugoslaviji, nije samo uništila sve nade za opstanak te države, već je i uništila i mogućnost da Kosovo bude i dalje integrativni dio Srbije.

Istraživači koji su skeniranjem mozga istraživali posledice fizičkog zlostavljanja ili nasilja u porodici na duševni razvoj dece, ustanovili su da izlaganje nasilju dovodi do povećanja aktivnosti u dva područja mozga.

Prethodnim istraživanjem, tokom kojeg je skeniran mozak vojnika izloženih nasilnim borbenim situacijama, pokazao je isti obrazac visoke aktivnosti u dva dela mozga – amigdali i insuli, koji se povezuju sa detektovanjem potencijalnih opasnosti. Studija sugeriše da se zlostavljana deca poput vojnika prilagođavaju okruženju i postaju „super-svesna“ opasnosti koja ih vrebaju.

Takvo reagovanje, međutim, navode stručnjaci, ukazuje na postojanje neurobiološkog rizičnog faktora koji kasnije kod dece može da utiče na njihovu veću podložnost mentalnim oboljenjima kao što je depresija.

Prethodno istraživanje je pokazalo da ljudi koji su bili zlostavljani u detinjstvu imaju dva puta veće izglede da obole od depresije nego osobe koje su imale normalno detinjstvo.

I jedno i drugo, jer ih je sve manje. Za koju godinu će se muškarci u pojedinim azijskim zemljama upuštati u ratove za sticanje životnih saputnica. I u Srbiji, brale.

Ko (pre) pobedi, tome devojka! Da li nas to zagonetka i zavodljiva istorija još jednom podseća na svoje nedokučeno ponavljanje?

U Indiji je manjak najveći: 160 miliona ženske čeljadi! Hoće li drugi najmnogoljudniji narod na planeti krenuti u osvajanjee drugih zemalja i dovođenje izabranica za svoje muške podanike?

Zvuči poznato, zar ne? Tit Livije i Plutarh pominju otmicu Sibinjanki iz najranije rimske istorije. Nakon utemeljenja Rima jedan od dvojice osnivača, Romul, pružio je utočište beguncima da bi povećao broj stanovnika. Ali nije bilo dovoljno žena, pa je on neveste potražio u susednom plemenu Sibinjana.

Kada su ga odbili, poslužio se lukavstvom: pozvao ih je na godišnju svetkovinu u slavu boga Neptuna, a na dati znak Rimljani su oteli pridošle devojke. Ljutiti muškarci su utekli, a Sibinjanke su dragovoljno prihvatile svoje muževe.

Pošast pobačaja

Kristof Gijmoto koji prati zbivanja u vezi sa stanovništvom nedavno je iznova upozorio na pretnju „zabrinjavajuće maskulinizacije” zemalja poput Indije i Kine, osobito zbog uplitanja roditelja i rodbine u pol budućeg novorođenčeta. Kako? Čim saznaju da će se roditi devojčica, pribegnu abortusu.

Pojedini demografi su uvereni da će pomanjkanje odraslih žena u sledećih pet decenija izazvati sveprožimajuće posledice kao što ih danas imaju klimatska kolebanja. Postojeći podaci su zastrašujući.

Priroda je uspostavila svojevrsnu „polnu klackalicu”, na kojoj muškarci malčice pretežu: na svakih 100 novorođenih beba ženskog pola svake godine se rodi 104–106 muškog pola. Svako uočljivo odstupanje od takve ravnoteže jedino se može tumačiti neprirodnim uzrocima.

U Kini je nesrazmera najizrazitija: 120 muškaraca naspram 100 žena, a u pojedinim područjima je prvih za deset više. Ista pojava se ubrzano širi i na druge delove sveta, kao što su Azerbejdžan, Gruzija, Jermenija, Bosna i Hercegovina, pa i Srbija – 115 prema 100. U Vijetnamu je nešto blaže – 112 na 100.

Na novu pošast čovečanstva još 1990. ukazao je indijski nobelovac za ekonomiju Amartja Sen u danas čuvenoj knjizi „Više od 100 miliona žena nedostaje”. U međuvremenu se zaostatak uvećao na 160 miliona u Indiji. Toliko je, naime, nerođene ženske čeljadi isključeno iz života. Zašto?

Preovlađuju tri činioca: viševekovna naklonost ka sinovima, opadanje plodnosti i, možda najbitniji, uplitanje u biranje pola zahvaljujući savremenim tehnološkim postupcima i pomagalima. Samo u Indiji, prema pisanju cenjenog naučnog časopisa „Lanset”, pobaci se svake godine oko pola miliona ženskih zametaka!

Život s više muževa

Čak i ako bi se u predstojećih deset godina srazmera polova vratila u prirodnu kolotečinu, muškarci bi bili suočeni s nedostatkom žena za brak. Neće samo kasnije stupati pred matičara, nego će se namnožiti bratstvo neženja.

Jedni predviđaju porast broja žena s više muževa (poliandrija) i turistička putovanja radi zadovoljenja seksualnih nagona, drugi nagovešćuju kudikamo mračnije predskazanje da će zajednice s viškom muškinja zapodenuti svojevrsne seksualne ratove. Čije će se obistiniti?

Naročito je uzbunjujuće zazvučalo upozorenje dvoje politikologa, Valeri Hadson i Andreje den Bera, koji su pre nekoliko godina napisali da azijske države s viškom muških glava predstavljaju pretnju Zapadu. U zaključuju piše da se takvim društvima jedino može upravljati na autoritaran način, potiskujući nasilje unutar i prenoseći ga izvan svojih granica.

Mara Hvistendal u knjizi „Neprirodno odabiranje” zastupa drukčije gledište, ističući da je prethodno neosnovano. Indija je, naime, pustila duboke demokratske korene, uprkos polnoj neravnoteži. U svakom slučaju, poručuje ona, društva u kojima su muškarci brojčano nadmoćniji nisu „ugodno mesto za život”. Često su nepostojana, ponekad nasilna.

Iako je nameran pobačaj zabranjen u Kini i Indiji, neverovatno je teško primeniti zakon.

Ne postoji „srebrni metak”, zaključuje Kristof Gijmoto, koji veruje da je najpreče uveriti se da je pojava valjano predstavljena, posebno u zemljama u razvoju.

Ukoliko se odabiranje budućeg pola može poistovetiti s rakom, predrasuda u vezi sa ženama je cigareta, a ultrazvuk i abortus šibica. U današnje vreme se, svakako, ne smeju zanemariti ni ženska prava, uključujući slobodnu volju svake ponaosob da prekine neželjenu trudnoću.

Može li priroda (evolucija) sama da ponudi izlaz?
Stanko Stojiljković

…Primera radi kao jedan od vidova „aktivne vojne i političke saradnje“ naveden je sastanak generala Mihailovića sa Nemcima u selu Divci krajem 1941. godine. Na tom sastanku nemački predstavnik je tražio da general Mihailović prihvati bezuslovnu kapitulaciju svojih trupa što je on odbio. Samo ideološki i politički razlozi mogu da okarakterišu kao aktivnu političku i vojnu saradnju zahtev jednog pregovarača da mu se drugi bezuslovno preda sa svim svojim vojnicima, a drugi odbije taj zahtev. U krajnjoj liniji nemački okupator ne bi tražio od generala Mihailovića predaju da je sa njegovim snagama imao političku i vojnu saradnju kojom se održava okupacija zemlje.

Pored toga krajem 1942. godine nemački komandant za Jugoistok general Aleksandar Ler u izveštaju Berlinu pored ostalog je naveo: „Za Srbiju i dalje ostaje najvažniji zadatak savladavanje Mihailovićevog pokreta svim raspoloživim sredstvima“ Ovo takođe negira „aktivnu vojnu i političku saradnju i cilju održavanja okupacije“ jer savladavanje pokreta generala Mihailovića u tom slučaju ne bi krajem 1942. godine ostao najvažniji zadatak nemačkog okupatora.

Prema tome ovi dokumenti očito negiraju vojnu i političku saradnju generala Mihailovića sa okupatorom i njegovu nameru da održava okupaciju.

Moguće je da sud nije ni znao za ove dokaze prilikom donošenja presude, ali obzirom na prirodu sudskog procesa protiv generala Mihailovića, ovi dokazi ne bi imali uticaja kakvog bi imali pred nepristrasnim i nezavisnim sudom.

………Treći primer: presuda navodi da se optuženi Mihailović sa saradnicima sastao u selu Divci sa načelnikom štaba nemačkog vojnog zapovednika za Srbiju, oficirom Gestapoa kapetanom dr. Jozefom Matlom i još nekoliko nemačkih oficira. O ovom sastanku optuženi Mihailović je preko engleske obaveštajne službe obavestio radiogramom izbegličku vladu. Ovo je tačno ali je osuda izostavila da je na tom sastanku nemačka strana izričito tražila od generala Mihailovića bezuslovnu predaju svih njegovih jednica i da je general Mihailović to odbio. Ovo je namerno izostavljeno kako presuda ne bi zapala u protivrečnosti i iz nje isplivale očigledne neitine. Naime, da je na ovom mestu rečeno da su Nemci od genrala Mihailovića tražili bezuslovnu predaju njegovih trupa, postalo bi očigledno da su ga gledali kao neprijatelja i da sa njim nisu imali nikakav sporazum o nenapadanju. Još manje bi se verovalo tvrdnji presude da je sa generalom Nedićem dogovorio početkom septembra da vodi borbu samo sa komunistima jer u protivnom Nemci ne bi imali razloga da od njega traže bezuslovnu predaju. Zato i ove činjenice govore da je osuda generala Mihailovića doneta iz ideoloških i političkih razloga.

IZVOR: SEEBIZ, CAPITAL

Sa druge strane Atlantika, u Gvatemali, Javna zdravstvena služba Sjedinjenih Država (PHS) namerno je sifilisom zarazila zatvorenike i mentalno obolele u drugom „eksperimentu“, koji se sprovodi u cilju zamene nedelotvornih lekova koje su koristili vojnici tokom upravo završenog rata. To zvuči suviše perverzno da bi bilo istinito. Ipak, specijalna komisija koju je pokrenuo predsednik SAD Barak Obama nedavno je potvrdila da su takvi eksperimenti zaista sprovedeni u Gvatemali. Obama je takođe uputio izvinjenje narodu te države, ali zašto je bilo potrebno toliko dugo da se to otkrije?

Šezdeset tri godine posle eksperimenata u Gvatemali, američka istoričarka Suzan Reverbi pretraživala je medicinske spise iz četrdesetih. Reverbi je ispunjavala poslednji zadatak u dvodecenijskom istraživanju gnusnih eksperimenata u Taskagiju, u kojima je praćeno stanje nekoliko stotina afroameričkih muškaraca u kasnom stadijumu sifilisa, ali nije preduzimano ništa da bi se oni izlečili, čak ni posle razvoja penicilina. Ona je proučavala spise Tomasa Perana, američkog vojnog lekara, nastale između 1936. i 1948, kada je istraživanje u Taskagiju već bilo u punom zamahu. Na taj način Reverbi je otkrila ono što je ranije bilo nepoznato u vezi sa eksperimentom u Gvatemali.

Taskagi već godinama predstavlja sinonim za kršenja etike u naučnom istraživanju, zbog čega se i nekadašnji predsednik SAD Bil Klinton izvinio preživelima nad kojima su vršeni eksperimenti. Iako je teško poverovati u to, Reverbi je otkrila da su zlostavljanja u Gvatemali bila još gnusnija. Prema njenim rečima, provela je gotovo dve decenije objašnjavajući da u Taskagiju nije bilo namerne zaraze sifilisom, iako su američki lekari koristili loše metode, ali da se sada ispostavilo da je situacija u Gvatemali bila drugačija. U toj državi američki lekari su namerno sifilisom zarazili 427 muškarca i žene, zatvorenike i mentalno obolele.

Američki tužioci u Nirnbergu nisu znali za eksperimente u Gvatemali, zbog čega ih ne možemo optužiti za licemerje, ali to slučaj ne čini lakšim. Kako su zdravstveni zvaničnici mogli da se ogluše o osnovno etičko pravilo u medicini koje glasi „Ne nanosite nikakvo zlo“? Zašto je smatrano da nije potrebno dobiti zvaničnu saglasnost od ljudi koji su bili podvrgnuti istraživanjima? Da li se takva situacija može ponoviti? Većina stručnjaka veruje da je odgovor na poslednje pitanje negativan. U stvari, istraživanje u Gvatemali i užase koji se ne mogu osporiti treba posmatrati kao ekstreman primer najvećih etičkih problema s kojima se danas suočavaju istraživači. Sada, kao što je bilo i u prošlosti, bogatije i razvijene države u stanju su da pritiskaju slabije i siromašnije zemlje.

U izveštaju iz 2010. otkriveno je da stranci čine više od tri četvrtine ispitanika u kliničkim ispitivanjima koja sprovode američke firme i istraživači. Američka administracija za hranu i lekove obišla je 45 takvih mesta, odnosno 0,7 odsto objekata. Ne postoji nikakav nagoveštaj da su pacijenti iz „trećeg sveta“ namerno podvrgnuti zarazama za potrebe istraživanja, za razliku od slučaja Gvatemale, ali to ne umanjuje ranjivost ljudi koji nemaju osnovnu lekarsku negu ili onih koji se suočavaju sa epidemijama. Tokom velike epidemije u Nigeriji 1996. farmaceutska kompanija Fajzer snabdela je doktore antibiotikom „trovanom“, čije efekte je ta firma želela da uporedi sa dejstvom najdelotvornijeg leka za meningitis, „ceftriaksona“. Takva procedura je bila u skladu sa konsenzusom u vezi sa istraživanjima, ali slučaj „trovana“ izazvao je niz kontroverzi, iz dva razloga. Prvo, čak i da je istraživanje pokazalo da je navedeni lek delotvoran, nije bilo predviđeno da se „trovan“ prodaje u Africi, već na tržištu SAD i evropskih država. Drugo, medicinski timovi, koji nisu imali dovoljno opreme, borili su se sa epidemijama malih boginja i kolere.

Žan Erve Bradol, tadašnji predsednik organizacije Lekari bez granica i vođa medicinskih timova u Africi rekao je da nije bilo vreme za testiranje leka, jer su zaposleni u bolnicima bili u panici zbog velikog broja ljudi na granici života i smrti. „Medicinski tim je bio šokiran kada je Fajzer nastavio takozvani naučni rad u takvom paklu“, kazao je Bradol. Sada se vodi polemika u nekoliko indijskih država, izazvana istraživanjem koje se temelji na vakcinisanju devojaka protiv raka grlića materice.

AUTOR: DONA DIKINSON
Autorka je počasna profesorka medicinske etike i humanističkih nauka na Londonskom univerzitetu

2. The youngest U.S. serviceman was 12-year-old Calvin Graham, USN. He was wounded and given a Dishonorable Discharge for lying about his age.(His benefits were later restored by act of Congress).

3. At the time of Pearl Harbor, the top U.S. Navy command was called CINCUS (pronounced “sink us”), the shoulder patch of the U.S. Army’s 45th Infantry Division was the Swastika, and Hitler’s private train was named “Amerika.” All three names were soon changed for PR purposes.

4. More U.S. servicemen died in the U.S. Army Air Corps than in the Marine Corps. While completing the required 25 missions your chance of being killed was 71 percent.

5. Generally speaking, there was no such thing as an average fighter pilot. You were either an ace or a target. For instance, Japanese ace Hiroyoshi Nishizawa shot down over 80 planes. He died while a passenger on a cargo plane.

6. It was a common practice on fighter planes to load every 5th round with a tracer round to aid in aiming. This was a mistake. Tracers had different ballistics so at long range if your tracers were hitting the target 80 percent of your rounds were missing. Worse yet, tracers instantly told your enemy he was under fire and from which direction. Worst of all was the practice of loading a string of tracers at the end of the belt to tell you that you were out of ammo. This was definitely not something you wanted to tell the enemy. Units that stopped using tracers saw their success rate nearly double and their loss rate go down.

7. When the allied armies reached the Rhine River in Germany, the first thing men did was pee in it. This was pretty universal, from the lowest private to Winston Churchill (who made a big show of it) and Gen. George Patton (who had himself photographed in the act).

8. German Me-264 bombers were capable of bombing New York City, but it wasn’t worth the effort .

9. The German submarine U-120 was sunk by a malfunctioning toilet.

10. Among the first “Germans” captured at Normandy were several Koreans. They had been forced to fight for the Japanese Army until they were captured by the Russians and then forced to fight for the Russian Army until they were captured by the Germans and further forced to fight for the German Army until they were captured by the U.S. Army.

11. Following a massive naval bombardment, 35,000 U.S. and Canadian troops stormed ashore at Kiska, in the Aleutian Islands. Twenty-one troops were killed in the firefight. It would have been worse if there had been any Japanese soldiers on the island.

12. The Russians destroyed over 500 German aircraft by ramming them in mid-air (they also sometimes cleared minefields by marching over them). „It takes a brave man not to be a hero in the Red Army“ – Joseph Stalin

13. The US Army had more ships than the US Navy. The German Air Force had 22 infantry divisions, 2 armor divisions, and 11 paratroop divisions. None of them were capable of airborne operations. The German Army had paratroops who WERE capable of airborne operations. Go figure.

14. When the US Army landed in North Africa, among the equipment brought ashore was 3 complete Coca Cola bottling plants.

15. The Graf Spee never sank. The scuttling attempt failed and the ship was bought as scrap by the British. On board was Germany’s newest radar system.

16. One of Japan’s methods of destroying tanks was to bury a very large artillery shell with only the nose exposed. When a tank came near enough a soldier would whack the shell with a hammer. „Lack of weapons is no excuse for defeat.“ – LtGen. Mutaguchi

17. Following a massive naval bombardment 35,000 US and Canadian troops stormed ashore at Kiska. 21 troops were killed in the firefight. It would have been worse if there had been Japanese on the island.

18.The MISS ME was an unarmed Piper Cub. While spotting for US artillery her pilot saw a similar German plane doing the same thing. He dove on the German plane and he and his co-pilot fired their pistols damaging the German plane enough that it had to make a forced landing. Whereupon they landed and took the Germans prisoner. I don’t know where they put them since the MISS ME only had 2 seats.

19. Most members of the Waffen SS were not German. The only nation that Germany declared war on was the USA.

20. During the Japanese attack on Hong Kong British officers objected to Canadian infantrymen taking up positions in the officer’s mess. No enlisted men allowed you know.

21. Nuclear physicist Niels Bohr was rescued in the nick of time from German occupied Denmark. While Danish resistance fighters provided covering fire he ran out the back door of his home stopping momentarily to grab a beer bottle full of precious „Heavy Water“. He finally reached England still clutching the bottle. Which contained beer. I suppose some German drank the Heavy Water.

Kasnih 30-ih postaje svjestan njemačke opasnosti ali i dalje se pribojava i Britanije i Francuske. Sklapa sporazum s Njemačkom u nadi da će odgodit napad ili ga čak posve spriječit. Nakon pada Francuske hvata ga panika svatajući da Crvena armija nema nema šanse u srazu sa Njemačkom. Donosi pomalo suludi plan o preventivnom napadu na Njemačku ali nakon napada na Jugoslaviju sve  arrmie opušta u uvjerenju da će napad na SSSR krenut 1942. godine i da će donekle uspjet posložit crvenu armiju do tad.

Samo hazarder Hitler ga je prevario, Staljin je sasvim ispravno rezonirao da je za napad kasno ali Hitler se odlučio kockati i umalo pogodi. Nakon vijesti o napadu Staljin doživljava živčani slom i zatvara se u sobu, uopće ne jede, kad ga napokon Molotov, Berija i ostali posječuju on ih je samo upitao jesu ga došli uhitit, sudit i streljat što dosta govori o Staljinovoj ličnosti, bio je strog i nemilosrdan ali isto je očekivao i sam za sebe Dotični su ipak odlučili da ga ne streljalju, te se Staljin brzo pribrao, neprestano je u u vezi sa generalima, stalno planira i organizira vojnu proizvodnju što dalje u unutrašnjosti zemlje. Smnjenjuje mnoge oficire ali mnoge i unapređuje i to jedino po učinku na fronti, tako je smijenuo i caricinsku skupinu.

Tvrd je i nepopustljiv, slično kao i Hitler i slično kao i Hitler ne dozvoljava povlačenje, da je dozvolio povlačenje crvena armija bi se posve raspala. Kritičari često ističu primjer Kijeva, tj zabranu povlačenja iz Kijeva kao grešku. Kao prvo i osnovno koji bi to vodja države dozvolio da se milijunski velegrad preda bez ispaljenog metka, napadači na Kijev su doživjeli značajne gubitke, te su morali poslat pojačanja koja su bila namnjenjena za prodor prema Moskvi i možda je tko Moskva spašena.

Nakon što su u kasnu jesen nacisti/fašisti praktično ušli u Moskvu Staljin ne bježi kao njegova vlada, stoji u svom uredu, kordinira akcije i sl…

Nakon uspjeha kod Moskve list Pravda je objavio slike svih visokih časnika uključenih u obranu Moskve, toliko da Staljin nije dozvoljavao da ga itko zasjeni Staljin uglavnom nije donosio neposredne vojne odluke ali se potpisao na ama baš svaku značajniju zapovijed pošto je bio ministar obrane. Strani državnici i generali su bili zaprepašteni što u svakom trenutku zna di mu je koja divizija, da zna koliko koja tvornica proizvodi tenkova ili pušaka, njegovom kordinacijom sa vojskom, di će poslat koju diviziju i sl…

28.06.1914., Sarajevo. U 10 prijepodne Nedjeljko Čabrinović baca bombu na automobil u kojem se vozi prijestolonasljednik Franjo Ferdinand sa svojom ženom Sofijom. Bomba je kliznula sa stražnjeg sjedišta automobila i eksplodirala iza drugog vozila. Progutavši otrov koji se dijelom prosuo, Čabrinović se baca u rijeku Miljacku odakle su ga izvukli policajci i odvukli u policijsku stanicu. Nakon tri četvrt sata, nadvojvodin auto se zbog pogrešnih direktiva zaustavio preko puta Latinske ćuprije gdje se zatekao Gavrilo Princip koji je ispalio nekoliko hitaca prema autu. Nadvojvoda i njegova žena su uskoro izdahnuli od posljedica ranjavanja. Ostaje nejasno kako to da se nije poradilo na sigurnosti nadvojvode nakon Čabrinovićevog pokušaja atentata.

Franjo Ferdinand je bio omražen među Mađarima jer je nastojao slomiti dualizam u monarhiji. Njegova okolina je podržava veze s političarima u zapostavljenim narodima Ugarske radi slamanja mađarske moći, pa je otuda ispalo da je prijestolonasljednik „prijatelj Slavena“. Ipak je nejasno koliko se zalagao za trijalizam čemu su se nadali i u Hrvatskoj, a koliko je težio ponovnoj uspostavi apsolutne moći Habsburgovaca.

Po razgovoru Dragutina Dimitrijevića Apisa sa svojim prijateljem Popovićem, Apis priznaje da je znao za namjere atentatora i čak odobrio njihov čin jer je vjerovao da su vojni manevri u Bosni, a kojima je austrougarski prijestolonasljednik krenuo nazočiti, bili upereni protiv Srbije. Nije vjerovao u sam uspjeh atentata, kao ni u to da će se atentat iskoristiti kao povod za napad na Srbiju (smatrao je da je Srbija preslaba da se suprostavi Austro-Ugarskoj jer je tek izašla iz balkanskih ratova i i trupe su joj bile vezane na novoosvojenim područjima), već se nadao stvaranju gužve kao opomenu da je opasno napasti Srbiju. Apis se vjerojatno nadao i da će atentat iskoristiti u sukobu protiv Nikole Pašića koji bi se morao ispričavati Austro-Ugarskoj a time bi izgubio popularnost pred narodom. Navodno se na kraju Apis predomislio i htio je zaustaviti atentatore ali bezuspješno.

S druge strane, Pašić je saznao za pokušaj atentata, pa je Joca Jovanovič, srpski predstavnik u Beču pokušao upozoriti austrijskog ministra financija Bilinskog, u čiji djelokrug rada je spadala i Bosna, o opasnosti dolaska Franje Ferdinanda u Bosnu, ali Bilinski nije htio prekoračiti svoje ovlasti jer je smatrao da se prijestolonasljednikov put u Bosnu tiče vojnih vlasti.

Ako je Apisova organizacija i organizirala atentat, ona to nije radila pod potkroviteljstvom srpskih vlasti s kojima je bila u latentnom sukobu.

Kao „najagresivniji” vinovnici ovih upada i industrijske sajber-špijunaže prvi put su imenovani Kina i Rusija.

Izveštaj se uglavnom bavi špijunažom u komercijalne i ekonomske svrhe, dok je aspekt nacionalne bezbednosti ovoga puta ostavljen po strani. Ove aktivnosti su okarakterisane kao „dugoročna strateška pretnja SAD” i kao oblast u kojoj neuspeh u suprotstavljanju „nije opcija”.

Kao motiv Kine i Rusije navedena je želja da se ukradenom tehnologijom jačaju sopstvene ekonomije. Na meti su pre svega informatičke, vojne, ekološke i medicinske tajne, pri čemu kompanije u mnogim slučajevima nisu svesne da su poharane, dok druge to ne objavljuju strahujući da će to naneti štetu njihovoj reputaciji kod investitora, klijenata i zaposlenih.

Činjenicu da su im računarske mreže provaljene kompanijama često saopštava Ef-Bi-Aj, koji do takvih podataka dolazi baveći se svojim poslom.

Izveštaj navodi da je u sedam sudskih procesa zbog ekonomske špijunaže u prošlog godini u šest slučajeva ustanovljena veza s Kinom.

Za Rusiju se konstatuje da je motivisana zavisnošću od prirodnih resursa i potrebom da diverzifikuje svoju ekonomiju, kao i uverenjem da globalni sistem favorizuje Zapad, na njen račun.

Prema ranijim medijskim izveštajima, ove godine meta sajber-napada bili su „Lokid Martin”, korporacija iz američkog vojnoindustrijskog kompleksa, zatim „Gugl” i Međunarodni monetarni fond. U svim slučajevima tvrdilo se da su napadi potekli iz Kine.

Izveštaj konstatuje da se tempo ove vrste industrijske špijunaže povećava, pominjući usput da se time bave i prijatelji: u tom kontekstu pomenuti su Izrael i Francuska.

„Jedna američka kompanija je za samo nekoliko dana izgubila milijardu dolara, koliko vredi ukradena intelektualna svojina – tehnologija na kojoj su radili više od 20 godina”, izjavio je na predstavljanju izveštaja general Kejt Aleksander, šef novoustanovljene Sajber-komande SAD.

Pitan od strane ovdašnjih medija, spouksmen kineske ambasade u Vašingtonu odbacio je nalaze navodeći da je Kina protiv „svake forme nezakonitih sajber-aktivnosti”, što se često ponavlja u zvaničnim stavovima Pekinga – da se „kineska vlada suprotstavlja hakerisanju u svim njegovim manifestacijama”.

Istraživanje sprovedeno 2009. među profesionalcima kineske informatičke industrije pokazalo je da je njihova najveća briga mogućnost da se u njihove mreže prodre sa američke strane.

I zvanična američka politika je da se ne bavi sajber-špijunažom, mada su procene da su ovdašnji potencijali u tom pogledu najveći.

Eksperti smatraju da je i dosad najsavršeniji kompjuterski virus, „staksnet” – onaj koji je sabotirao iranska nuklearna postrojenja – mogao da bude programiran jedino u SAD. Dokaz da se Vašington izuzetno ozbiljno bavi sajber-pretnjama jeste i osnivanje pomenute Sajber-komande, kao i uvršćivanje sajber-prostora u četvrtu oblast ratnih dejstava – pored kopna, mora i vazduha.

M. Mišić

03.10.1913. susret Nikola Pašić i grof Berchtold, austrougarski ministar vanjskih poslova. Pašić se odriče vodstva Srbije u pokretu okupljanja Južnih Slavena i Austro-Ugarskoj daje za pravo da sama uređuje odnose sa Srbima i Hrvatima na svom prostoru. Kao dokaz te politike popustljivosti prema Austro-Ugarskoj, Pašić ukida službu graničnih oficira (koja je u rukama Apisa), koji su vodili obavještajnu službu i predstavljali veze i kontakte sa slavenskim narodima na području Austro-Ugarske.

Tri tjedna nakon toga, susret grofa Berchtolda i njemačkog cara Wilhelma II. Uz izjave Wilhelma II kako će sljedeći sukob biti „konačni obračun između slavenstva i germanstva“, kako su Slaveni predodređeni da budu sluge i tome ih treba naučiti, predlaže se čvršće vezivanje Srbije uz Austro-Ugarsku.

01.11.1913., potpisana flotna konvencija između Italije, Austro-Ugarske i Njemačke. Konvencija se očito u prvom redu odnosi na Jadransko i Jonsko more, odnosno balkanska područja, i nema samo defenzivno značenje.

11.12.1913. na položaj načelnika austrougarske vrhovne komande vraća se Conrad, zagovornik „preventivnog rata“, pogotovo protiv Italije koju smatra najslabijom karikom u Trojnom paktu.

Radikalna stranka koja se od pogibije Obrenovića 1903. uzvinula, u desetak godina postala je kasta bogataša, a državnim novcem korumpirali su i dio vojnog osoblja, pa su kao protutežu Crnoj ruci, stvorili Bijelu ruku. Prilikom pokušaja ženidbenog povezivanja srpske i ruske kraljevske dinastije preko braka srpskog priejstolonasljednika i kćeri ruskog cara, iz Petrograda savjetuju Srbiji da odmah po smrti Franje Josipa (koji je bio bolestan i u poodmakloj dobi) iskoristi trenutak i proglasi ujedinjenje Srbije i Crne Gore.

U prvoj polovici 1914.godine na novoosvojenim područjima razotkriva se sukob Pašića i Apisa. Civilne vlasti od vojske preuzimaju upravljanje novoosvojenim krajevima (stečenim u balkanskim ratovima), ali su pod kontrolom Radikalne stranke čiji članovi iskorištavaju utjecaj i moć da u ravnici sjeverozapadno od Prištine u bescjenje otkupljuju ogromna imanja odakle su se naseljenici morali iseliti obično pod pritiskom novih upravnika (u tu svrhu je osnovan konzorcij čiji član je bio i Pašić). U dijelu vojske pod utjecajem Apisa i njegove organizacije vlada revolt prema radikalima zbog njihove korupcije ali i politike popuštanja pred Austro-Ugarskom.

Ultimatum Srbiji i početak rata

Početkom srpnja Berchtoldt predlaže napad na Srbiju i to mirnodopskim snagama, ne čekajući mobilizaciju, te tako druge države stavi pred gotov čin. Načelnik vrhovne komande Conrad se suprostavlja tome, odnosno zagovara napad tek nakon mobilizacije za što je potrebno 2-3 tjedna. Nakon toga se uspostavljaju kontakti između Austro-Ugarske i Njemačke radi napada na Srbiju premda istraga nije pokazala učešće Srbije u atentatu.

23.7.1914. Austro-Ugarska, odnosno grof Berchtold (s obzirom da su austrougarski saveznici, pa i sam car Franjo Josip obaviješteni o tekstu ultimatuma tek kada je isti već predan) upućuje ultimatum Srbiji u kojoj između ostalog traži od Srbije da:

- suzbija i osudi propagandu protiv Austro-Ugarske, pa i u školama,
- raspusti Narodnu odbranu,
- ukloni iz vojske i državne službe sve koji budu okrivljeni za propagandu protiv Austro-Ugarske,
- povede sudsku istragu protiv sudionika zavjere koji se nalaze na srpskom teritoriju
- primi na svom teritoriju organe austrougarske vlade radi suzbijanja subverzivnih pokreta u djelatnostima protiv Austro ugarske itd.

Italija odmah najavljuje neutralnost jer smatra kako je jednostrani agresivni čin Austro-Ugarske, bez da se prethodno konzultira sa saveznicima doveo do toga da za Italiju ne mogu vrijediti posljedice toga.

U Parizu su sudržani jer su predsjednik Poincare i ministar vanjskih poslova Viviani trenutno bili na putu – zbog toga je vjerojatno Berchtoldt i izabrao dan postavljanja ultimatuma. Britanci i Rusi osuđuju ultimatum, a papa Pio X podržava akciju protiv Srbije.

Srbija, kojoj je dat rok od dva dana da odgovori, formalno je prihvatila sve uvjete ultimatuma. Čak je prihvatila i da će primiti na svom teritoriju suradnju organa austrougarskih vlasti po „međunarodnom pravu i krivičnom sudskom postupku kao i dobrim susedskim odnosima“.

Jedino što je odbacila je:

„Srpska kraljevska vlada, razume se po sebi, smatra za svoju dužnost otvoriti istragu protivu svih onih koji su ili koji bi bili eventualno umešani u zločin od 15. juna a nalazili bi se na teritoriji Kraljevine Srbije. Što se tiče učešća u toj istrazi, organa austro-ugarskih vlasti, koje bi carska i kraljevska vlada za to delegirala, srpska kraljevska vlada ne može primiti njihovo učešće, jer bi se time pogazio ustav i zakon o postupku sudskom u krivičnim delima. Međutim, u konkretnim slučajevima mogli bi se organi Austro-Ugarske upoznati sa rezultatima dotične istrage.“

I njemački car Wilhelm II je smatrao kako je Austro-Ugarska izvojevala moralnu pobjedu, čime otpada svaki razlog za pokretanje rata protiv Srbije.

Ali austrougarski izaslanik u Srbiji Giesel je dobio instrukcije da odmah po primitku srpskog odgovora, bez i da prouči isti, odmah raskine diplomatske veze Srbije i Austro-Ugarske. Da bi prekinuo pokušaje prekidanja neprijateljstava, Berchtoldt je pridobio Franju Josipa da objavi rat Srbiji pod izlikom, i to je unio u ratnu proklamaciju, da je srpska vojska pokrenula napade blizu Tamiš-Kovina, što znači da je ratno stanje već uspostavljeno. Pa ipak već dan kasnije Berchtoldt obavještava Franju Josipa da ta bitka nije potvrđena i da je samovoljno iz objave rata Srbiji izbacio te retke o srpskom napadu kod Tamiš-Kovina kao povodu za rat.
Početak rata

Rat je objavljen 28.07.1914., ali mobilizacija je trajala, pa nisu odmah otpočele ratne operacije. Zbog opasnosti sukoba između Austro-Ugarske i Rusije, što je trebalo aktivirati mreže savezništava koje su obvezivale potpisnice vojnih paktova da stanu na jednu ili na drugu stranu, otpočeli su pokušaji smanjivanja napetosti u diplomatskim krugovima, ali zbog niza faktora (slaba tadašnja sredstva komunikacije što je dovodilo do slabe komunikacije ambasadora sa svojim vladama, upleli su se i generali koje su tvrdili da će prekid mobilizacije koje su počele u skoro svim državama osim u Velikoj Britaniji, dovesti do katastrofe, Berhotoldtova inicijativa za objavom rata), te inicijative redom su propale.

Mobilizacije su do 01.08.1914 još bile tek pokušaj psihološkog pritiska na protivnika.

29.07. Djelomična mobilizacija Rusije protiv Austro-Ugarske
30.07. Opća mobilizacija Rusije
31.07. Opća mobilizacija Austro-Ugarske. Njemački ultimatum Rusiji.
01.08. Mobilizacija u Francuskoj i Njemačkoj. Njemačka objava rata Rusiji. Objava neutralnosti Italije.
02.08. Tajni sporazum Njemačke i Turske. Mobilizacije britanske flote. Njemačka poziva Belgiju da ne spriječi prolaz njemačke vojske kroz svoj teritorij protiv Francuske.
03.08. Njemačka objavila rat Francuskoj.
03.-04.08. Njemačka napala Belgiju.

Vojske preuzimaju vlast, pogotovo u Njemačkoj. Njemačka vrhovna komanda je čuvala plan (star skoro četvrt stoljeća) svog bivšeg načelnika Alfreda Schlieffena koji je predviđao napad na lijevo krilo francuskih snaga prodorom kroz Belgiju. Hellmuth Moltke, načelnik Vrhovnog zapovjedništva koji je na to mjesto postavljen carskim diktatom, odlučuje držati se šablonski tog plana kako bi brzo porazio Francusku a zatim izvukao snage u borbi protiv Rusije. Njemački car i kancelar pristaju na kršenje belgijske neutralnosti. Ali s obzirom na objavu talijanske neutralnosti, Francuska je mogla izvući sve svoje snage s alpske granice i upotrijebiti ih protiv Njemačke. Osim toga, tim činom se Britanija aktivno uključila u rat (nakon što je prvo dala ultimatum Njemačkoj da u roku od 24 sata povuče snage iz Belgije), a Njemačku moralno osuđivali diljem svijeta.

04.08. Njemački parlament jednoglasno prihvaća ratne kredite (time i rat).

Neprilagođenost vojnih planova i obuke modernom načinu ratovanja
U svim vrhovnim komandama prevladavali su zastarjeli vojni planovi i strategije, neprilagođene suvremenom dobu tehnologije. Moderno naoružanje čiji razvoj je napredovao gotovo cijelo vrijeme rata, te velike mase vojnika nad kojima zapovjednici još nisu stekli iskustvo upravljanja, obilježili su novi rat.

Primjeri zastarjelosti vojne obuke bili su:

- upotreba konjaništva. Dok su Antantini stratezi čuvali konjaništvo u rezervi do kraja rata, radi gonjenja neprijatelja nakon što artiljerija i pješaštvo probiju neprijateljski front, Austro-Ugarska i dijelom Njemačka napustili su konjaništvo u toku ratu koje su na samom početku rata u jurišu kosili neprijateljski mitraljezi. Uz to, nestalo je krme za hranjenje konja, a uskoro i samih konja koji su upućivani u klaonice velikih gradova. Jedino je Rusija raspolagala sa znatnim konjaničkim snagama kojima je mogla operirati na istočnom bojištu.

- dok je 1914./15. u obuci bilo naročito važno rukovanje bajunetom, od 1915. bajunetu zamjenjuje ručna bomba.

Mobilizacija

Dok je Berchtold smatrao da će rat sa Srbijom biti lokalnog karaktera, provedena je samo djelomična mobilizacija 25.07., a tek 31.07 je provedena opća mobilizacija što je pobrkalo dotadašnje mjere jer su trupe, isprva upućivane na južno ratište, naglo skrenute na sjever što je poremetilo funkcioniranje državne željeznice. Uz to, kada su bosanske trupe već bile spremne na pokret, stigao je nalog da sami vojnici odluče na koje će ratište krenuti. Vojnici srpske narodnosti, ako nisu htjeli u rat protiv Srbije, mogli su izabrati sjeverno ratište, a stariji su išli na osiguranje granice sa Italijom. Iako je u pojedinim pukovima bilo i 30 % srpskih vojnika, malo ih je izabralo drugu soluciju.

Prilikom mobilizacije, austrougarsko zapovjedništvo računalo je i na moguće posljedice Redlove izdaje pa je mijenjalo mjesta iskrcavanja vojnih jedinica iz vlaka. Sve je to pobrkalo tijek mobilizacije, pa je Austro-Ugarska tek 5.08. objavila rat Rusiji.

Mobilizacija u Rusiji je zapinjala zbog prostranosti zemlje i loših prometnica. Rusija se inače odlučila na rat zbog bojazni da bi austrougarskim osvajanjem Srbije ruski utjecaj bio suzbijen na crnomorsko područje, a ne zbog panslavizma ili ratobornih generala. Sami Rusi su bili najlošije opremljeni za rat, a reorganizacija ruske vojske, koja je trajala od 1909., predviđala je spremnost Rusije za rat tek 1917.godine. Uz to, po pitanju motivacije i psihološkog rata koji je trebao povući mase i mobilizirati ih u borbi protiv neprijatelja, Rusi su bili najmanje motivirani na rat. Prosječni ruski vojnik nije shvaćao zašto bi im Njemačka objavila rat zbog toga što je ubijen neki austrijski nadvojvoda sa ženom, a Austrijanci su namislili uniziti Srbe. Imali su mutni osjećaj pripadanja slavenstvu, a mnogi nisu ni znalo tko su ti Srbi.

Mobilizacija je uspjela u Velikoj Britaniji (s obzirom da se radilo o relativno malenim snagama), Francuskoj te u Njemačkoj koja je bila najspremnija i najopremljenija za rat.

Što se tiče psihološkog rata i propagande, u Njemačkoj, koja je na početku rata smatrala da su narod koji treba vladati, unutrašnja propaganda se okomila na Britance (parola „Gott strafe England“ postao je neka vrsta pozdrava i završetak svih razgovora). Na vanjskom planu Njemačka je izgubila propagandni rat kršenjem belgijske neutralnosti.

Dok je među dijelom Francuza živjela ideja revanša za poraz 1870./71., jači motivacijski faktor, kao i u Srbiji je bio obrana i oslobađanje domovine nakon što je neprijatelj stupio na njihovo tlo.

Austro-Ugarska je ušla u rat bez ikakvih ideja koje bi mogle zanijeti njeno stanovništvo. Početni entuzijazam podboden vojničkim marševima i carskim stjegovima je splašnjavao protjecanjem ratom, pogotovo zato što je dio stanovništva Austro-Ugarske među službenim neprijateljima imalo sunarodnjake. Ipak Bosanci i Hercegovci, Rusini i sl. su spremno krenuli u rat. U Hrvatskoj je učinak svetosti prisege i žrtve za cara imao učinka u nekadašnjoj Vojnoj Krajini, te donekle i kod vojnika Hrvatskog Zagorja, dok vojnici iz Slavonije nisu „posjedovali vojničke vrline“.

Ruski vojni plan

Rusija je imala plan iz 1912. (možda i pod utjecajem Redlove izdaje), po kojem je bilo predviđeno povlačenje glavnine ruske vojske na liniju Bialystok-Brest gdje će se pričekati završetak mobilizacije i onda tek krenuti u napad.

Njemačka zbog centralnog položaja i zbog unutrašnje dobro razgranate guste željezničke mreže mogla je brzo prebacivati vojsku sjednog fronta na drugi i redom tući protivnika. Zbog toga je ruski vojskovođa Nikolaj Nikolajevič odbacio plan iz 1912. i zagovarao je istodobnu savezničku ofenzivu na Njemačku računajući na opću strategiju. Ali Vrhovno zapovjedništvo je zagovaralo čekanje, odnosno nadgledanje na koga će prvo udariti njemačka vojska.

Schlieffenov plan i napad na Belgiju

Koristeći Schlieffenov plan koji je smatrao da nije moguće probiti francuski pojas utvrđenja, smatralo se da treba izvršiti proboj kroz Belgiju i sjevernu Francusku desnim krilom njemačke armije te zaokrenuti ulijevo prema istoku i opkoliti isturene francuske armije. Također se računalo na duh opće ofenzivnosti u francuskoj vojsci po kojem će Francuzi sami nastupati prema Rajni te bi time teže mogli osujetiti njemački prodor kroz Belgiju u svoj bok i zaleđe.

Prodor u Belgiju je uspio, a jaka belgijska utvrđenja su s lakoćom pregažena:

1. Liege – pukovnik Ludendorff se s lakoćom provukao između dva utvrđenja i onda ih odostraga zauzeo

2. Namur – najmodernija utvrđenja su razbile granate austrougarskih motoriziranih topova što je dalo veliku psihološku prednost Centralnim silama, ali ti topovi, em su bili kratkog vijeka (neupotrebljivi nakon stotinu hitaca), em su bili upotrebljivi samo protiv najmodernijih utvrđenja kojih je bilo malo, pa nisu imali nikakvih taktičkih prednosti na otvorenom bojištu.

Duh opće ofenzivnosti u francuskoj vojsci

Francuska vojska je bila politički najjače obojena, pa se na najviše odgovorne položaje postavljalo ljude po političkoj podobnosti („dobar republikanac“, „antiklerikalac“), a tek u drugi plan bi došlo vojno umijeće. Te predrasude nije dijelio jedino Clemenceau koji je dao šansu napredovanju isusovačkom pitomcu Ferdinandu Fochu usprkos osobnoj nesimpatiji prema njemu.

U teoretiziranju o strategiji, prevladavala je pak doktrina o ofenzivnosti. Ta taktika olakšavala je i posao zapovjednicima koji su samo trebali naučiti zapovijed „napad“.

Ministar vojske Messimy je, posjetivši ratišta u balkanskim ratovima, uvidio prednost bugarskih odora zbog svoje neobojanosti, pa je odlučio to provesti i u francuskoj vojsci koja je nosila jasno istaknute plavo-crvene odore, ali tome se oštro suprostavljalo francusko zapovjedništvo kao i uvođenju teške artiljerije.

Sve to (izbor političkih pododobnih ljudi, duh ofenzivnosti) utjecalo je na izbor generala Joffrea za vrhovnog zapovjednika.

Rat na zapadu

Francuski ratni ofenzivni plan je odgovarao njemačkim ciljevima pa su Francuzi, zbog kulta ofenzivnosti, na svom desnom krilu napustili svoja utvrđenja i napredovali prema Alzasu samo da bi zabili zastavu, što je Njemcima dalo priliku da pruže otpor i desetkuju Francuze, a istovremeno je njemačko desno krilo prodiralo sve brže.

Britanski ekspedicijski korpus je već 10.08. zahvaljujući dobrom transportu stigao na kopno sa svoje 4 divizije i rasporedilo se uz lijevo krile francuske armije kod Monsa u Belgiji. Na kraju je korpus prisiljen na povlačenje prema jugu i osigurala atlantske luke kao što je to uradila i belgijska vlada koja se skupila pod zaštitom utvrđenja Ansversa.

U svojoj žilavoj obrani, Britanci i Belgijanci su zaustavili njemački prodor prema Dunkerqueu i Calaisu, dijelom i zato što njemački vojni plan nije davao preveliki značaj tim lukama.

14.08., nakon uzmaka kod Mulhousea, Joffre počinje veliku ofenzivu na desnom krilu prema Sarrebourgu, a zatim prema Strasbourgu i Rajni, ali francuska vojska koja je sporo napredovala pretovarena opremom, a u svojim kričavim odorama je predstavljala lak cilj za njemačke mitraljeze i artiljeriju, je uzalud redala napad za napadom u uvjerenju da je i protivnik, premda dobro zaštićen morao pretrpjeti teške gubitke.

18.08. Njemci prelaze u protunapad frontalno i s boka koji je odbijen. Do 02.09. bitka još nije odlučena a onda Njemci izvode manevar opkoljavanja i francuska vojska se povlači u rasulu, a izdata su čak naređenja da se povlači do rijeke Seine, Aube i Ornai – južno od Pariza. Francuska vlada i parlament su napustili Pariz 02.09. i preselili se u Bordeaux, jedino su ostali Clemenceau i Briand od političkih ljudi, a obrana Pariza je preuštena generalu Gallienniju. U stisci Francuzi zovu u pomoć Ruse.

Ruska ofenziva pokrenuta na poziv Francuza

13.08. Rusi su se prvi put sukobili s protivnikom u Galiciji. Austrougarsko zapovjedništvo je isturilo tri konjaničke divizije daleko ispred svojih linija radi izviđanja, ali te divizije nisu postigle neki značajniji taktički uspjeh i donosili su samo oskudne informacije. Tek 23.08. austrougarske snage zrakoplovnim izviđanjem doznaju za napredovanje velike ruske mase, a 25.08. su dobili zapovijed za otpočinjanje napada. U prvoj velikoj bitki kod Komarowa (25.08.-02.09.), austrougarske snage su privremeno zaustavile rusko napredovanje.

Austrougarska vojska je imala zadatak da na sebe privuče ruske snage kako bi time olakšali njemački položaj na zapadu, ali je otpočetka bila u nepovoljnom položaju i u tim borbama s promjenljivom srećom je izgubila dosta vojnika. A kako nije postojao zajednički njemačko-austrougarski strateški plan koji bi koordinirao akcije, austrougarska vojska je u kritičnim trenucima 1914. u nekoliko navrata bila izolirana.

Ruska vojska je pak glavni pritisak vršila na austrougarsku vojsku u Bukovini i Galiciji jer se htjela prvo obračunati sa slabijim protivnikom, a i oslanjala se na pojas utvrđenja u Poljskoj. Ali usporedo s glavnim napadom u Galiciji, rusko desno krilo je oduzelo akcije i protiv Istočne Pruske gdje je zatekla slabije njemačke vojske, pa su jaki konjanički odredi, uglavnom kozaci, prodrli daleko ispred svojih glavnina, ugrozivši i Konigsberg. S obzirom da je Njemačka očekivala glavnu odluku na zapadu, na istočno bojište umjesto novih vojski poslala je nove zapovjednike. Tako je 22.08. načelnik stožera postao Erich Ludendorff koji se istaknuo kod belgijskog Liegea, a vrhovni zapovjednik na sjeveroistoku je postao Paul von Hindenburg, premda u poodmakloj dobi (67 godina).

Ludendorff je zabranio daljnje povlačenje i tražio je obračun sa dvjema ruskim armijama, Narevskom pod zapovjedništvom Samsonova, te Njemenskom pod zapovjedništvom Rennenkampfa. Te ruske armije su prešle u napad nakon što su Francuzi, u stisci, zatražili pomoć od Nikolaja Nikolajeviča da vrši što jači pritisak na Njemce premda ruska koncentracija snaga nije bila dovršena.

Iako je Njemcima prijetila opasnost da će se dvije ruske armije spojiti, na kraju su im pomogle dvije stvari:

1. Rennenkampf je napredovao sporo pa je stalno zaostajao za njemačkim snagama i
2. Rusi su nepažljivo koristili svoje radiostanice, odnosno bez šifre, pa su Njemci prisluškivanjem mogli steći jasnu sliku o svom protivniku i bez poteškoća dočekati protivnika koji je napredovao u uzastopnim grupnim formacijama, te glavninu svoga napada usmjeriti u ruski bok, a potom izvršiti manevar opkoljavanja. Njemci, brojčano slabiji, izvršili su napad 27.08., a bitka je završila 30.08. Narevska armija je prestala postojati, a general Samsonov se ustrijelio nakon poraza. Gubici su bili obostrano teški, a Rusi su samo u zarobljenicima izgubili 90.000 ljudi. O tome kako su se Rusi u bijegu podavili u močvarama je samo mit.

Ludendorff je bitku nazvao Pobjeda kod Tannenberga, kao završetak jednog povijesnog ciklusa budući da su 1410.g., udruženi Poljaci i Litvanci hametice porazili njemački viteški red.

Do bitke vjerojatno ne bi došlo da je Rennenkampf bio brži, ali Njemenska armija se nije ni pomakla. Već 04.09. Njemci vode bitke protiv Njemenske armije, ali Rennenkampf, spor u napredovanju, bio je žilav u obrani i njemački napad je dočekao u jakim rovovskim utvrdama, a kako njemačka vojska nije obilovala municijom, napredovanje između jezera je bilo sporo. Jednako tako Rennenkampf se lijevim krilom oslanjao na utvrđenja u području Osovjeca odakle je mogao doći udarac u njemački bok, pa su pojedinačni njemački napadi imali tek karakter manevriranja.

A onda je 10.09. stigla vijest da su Rusi tijekom noći počeli napuštati dio svojih položaja, pa su Njemci krenuli u frontalni napad, premda neusklađen. Rusi su izgubili 45.000 zarobljenika, ali Ludendorff usprkos uspjehu, smatrao je da se protivnik prerano povukao jer se Njemenska armija uspjela povući preko rijeke Njemena izbjegavši odlučnu bitku.

Uspješne akcije Njemaca su završene 14.09., Istočna Pruska je očišćena od Rusa, a Njemcima je porastao prestiž. Ali Njemci su donekle i propagandistički preuveličali svoj uspjeh da bi donekle umanjili neuspjehe na zapadu kao i poraze austrougarskog saveznika južno od njemačkih snaga. Korpusi koji su stigli kao pojačanja sa zapada, stigli su prekasno, a čak ni ojačana istočna armija nije intervenirala da bi rasteretila austrougasrku vojsku već je vodila samostalne operacije.

Usprkos gubicima, ruske snage su donekle postigle ciljeve – neizravno su pomogle svojim zapadnim saveznicima, a uglavnom su sačuvali svoju snagu jer nisu potučeni prvim udarcem kako su očekivali Njemci.

Čudo na Marni

Usprkos tome što je francuska vlada napustila Pariz, demoralizacija nije zahvatila francusku vojsku već je, uzmičući pred premoćnijim protivnikom, i dalje pružala žilav otpor. Povlačenje Francuza je teklo relativno povoljno zahvaljujući lako pokretljivoj poljskoj artiljeriji koja je snažnom vatrom zasipala protivnika koji je nadirao. Kad bi francusko pješaštvo posustalo, kao na Sommi, artiljerija bi je spašavala zaustavivši pritisak čak i najelitnijih njemačkih snaga.

08.09. bez da je ispaljena ijedna topovska granata, Njemci prelaze Sommu i kreću naprijed. Iznenađeni Francuzi izmiču u kaosu i zaustavljaju se tek nakon šest milja, a Njemci, zatečeni početnim uspjehom, nisu dublje progonili protivnika i zastali su na francuskim prvotnim linijama, pa se nisu domogli francuske artiljerije koja, nešto uzmaknuvši, odmah počela tući po Njemcima. Kada su Njemci nakon 5 sati ponovo krenuli u napad, pojedine divizije se uopće nisu ni pomakle. U takvim napadima i protunapadima, i slabo povezanim akcijama je protekla većina sukoba u bitki kod Marne.

Izgleda da je odluka u bitki na Marni pala već 05.09. zbog tempa njemačkog napredovanja. Pojedini njemački zapovjednici su se međusobno natjecali u napredovanju, a napadačke armije desnog njemačkog krila su se previše razvukle i udaljile jedna od druge operirajući u blizini Pariza. Vjerojatno su njihovi zapovjednici Kluck i Bulow očekivali da će u tom manevriranju zauzeti i sam Pariz dok je Moltkeov plan bio da naglo zaokrenu na istok i dadu udarnu snagu njemačkoj glavnini koja je obuhvatila Verdun. Ali Kluck nije izvršio taj manevar već je napredovao dalje prema Seini.

Ali 05.09. na Klucka je udarila 6.francuska armija prodrijevši naglo iz Pariza. Inicijativu je dao general Galienni, koji je, da bi prebacio što prije snage na bojište, mobilizirao sve pariške automobile. Taj manevar je podupro i Britanski ekspedicijski korpus. Njemcima je zatajilo snabdjevanje zbog prevelikog napredovanja, a pojavio se i strah da će se iskrcati nove britanske snage na belgijskoj obali, duboko u njihovoj pozadini, pa je počelo povlačenje. Kluck je morao izvući svoju vojsku da bi zaštitio svoj bok, a time se stvorila praznina od tridesetak milja izmđeu njega i susjedne armije von Bulowa. Potpukovnik Hentsch, kojeg je Moltke poslao na prvu liniju da izvidi stanje i sam stvara odluke na licu mjesta (što mu je kasnije zamjereno pa je sklonjen sa svog položaja) preporučio je povlačenje prema sjeveroistoku. Tako su se Njemci počeli povlačiti uglavnom nesmetano jer su Francuzi bili iscrpljeni, a i proganjanje protivnika je bilo otežano zbog jakih kiša 11.09. Njemci su se zaustavili 20.09 istočno od Reimsa i duž Aisne gdje su se utvrdili i tu, uz neke manje promjene, stajali pune 4 godine. Počeo je pozicijski rat premda su obje strane vjerovale da je to provizorno.

Gallieni, koji nije ubrao lovorike za pobjedu kod Marne, nego je tek nakon smrti imenovan maršalom, nije štedio kritikom Joffrea zato što je preslabo iskorišten strategijski uspjeh. Za samog Focha dan pobjede je bio i dan osobne tragedije. 12.09. je primio obavijest o smrti svog sina i zeta koji su poginuli još 22.08. U prvim ratnim mjesecima sinove su izgubili i generali Conrad i Castelnau.

Austrougarski neuspjesi

Pogrešni potezi politike Bechtolda unijeli su zbrku već tijekom mobilizacije, a objava rata Rusiji je dovela do toga da je rat protiv Srbije ispao iz Conradove kompetencije a glavni zapovjednik je postao Potiorek. Premda je teško pretpostaviti bi li Conrad imao uspjeha u ratu protiv Srbije, svojom sklonošću elastičnijim manevriranjem barem ne bi doveo do tako spektakularnog austrougarskog poraza na početku rata.

Jednako tako general Conrad, zagovornik preventivnih ratova i često nepopustljiv u diskusijama s ministrima, carem i prijestolonasljednikom u mirnodopsko doba, u ratu je često postupao protiv svog uvjerenja. Car je imenovao nadvojvodu Friedricha za vrhovnog zapovjednika uz napomenu da bez prigovora mora potpisivati sve Conradove prijedloge, što se u pravilu i događalo, ali povremeno su prevladavali dinastijski planovi. Tako je postojala ideja da austrougarska vojska poduzme napad u pravcu Kijeva što je bilo neizvodljivo, a na što je Conrad naoko pristao jer je očekivao da do te operacije neće ni doći, ali na kraju je morao snositi sve negativne posljedice te ideje.

U Hrvatskoj su frankovci, grupa oko bivšeg bana Rauscha i zapovjedništvo XIII vojnog zbora pokušali uvesti vojni režim u Hrvatskoj ali to je osujetila ugarska vlada jer nije htjela dopustiti da vlast pripadne grupama koje bi se mogle igrati bana Jelačića i ugroziti dualizam u monarhiji.

U monarhiji je zavladao lov na špijune i nepodnošljiva psihoza, pa je 17.09.1914, car Franjo Josip objavio da je protiv neopravdanih hapšenja koji bi doveli do demoralizacije i gubitka lojalnosti u Austro-Ugarskoj. Ipak sve do 1915. traje taj lov.

Inače u Poroninu u Galiciji uhićen je Lenjin, ali austrijski socijalisti su se zauzeli za njega da taj čovjek , protivnik ruskog carizma, nije opasan za austrijske interese, pa je na kraju Lenjin pušten i, na svoju želju, otpraćen do švicarske granice.

Rat u Srbiji

Potiorek je raspolagao s tri armije protiv Srbije pod vodstvom generala Bohma-Ermolija i generala Franka, a jednu je sam vodio. Akcije su počele kratkotrajnim bombardiranjem teškog topništva po Beogradu koji su još prije napustile srpske vojne snage, a na kraju je bombardiranje obustavljeno i više se ništa nije događalo na tom području. Austrougarske snage su se rasporedile duž Save (Bohm-Ermoli) i Drine (Frank i Potiorek), a Potiorekov plan je bio da izvrši invaziju Srbije sa zapada na istok što je bilo nelogično jer je trebalo svladati nekoliko rijeka i brda, a forsiranje Drine je samo po sebi bilo težak zadatak. U prošlosti su se invazije Srbije dešavale s juga na sjever ili obratno duž riječnih korita.

Koncentracija austrougarskih snaga je završena 14.08., a 18.08. na carev rođendan, trebala je biti izvojevana velika pobjeda. Glavnina invazijskih snaga je bila na Savi od Klenka, te na Drini između Koviljače i Zvornika. Ali prijelaz preko Drine nije izvršen jer je srpska artiljerija razbijala svaki pokušaj izgradnje mosta, a pojedini odredi koji su prodrli do desne obale Drine nisu se mgli ni pomaknuti. Uz to niži časnici su naređivali sulude zapovijedi, kao npr. da čitav bataljun iznova premota nepropisno složene kabanice na rukacima, i to pod gustom paljbom što je dovelo gubitka trećine bataljuna. Uz to bunari su bili otrovani, a i mnogi vojnici su dobili proljev jer su jeli nezrele šljive kao jedinu hranu zbog zaostalih vojnih kuninja koje su se izgubile u prometnom kaosu.

Prva bitka se vodila kod Šapca koji su Srbi bili evakuirali, ali su u protunapadu uskoro iznenadili austrougarske snage koje su pobjegle preko Save. U Cerskoj bitki (15.-20.08.1914.) austrougarske snage su sporo napredovale i svojim lijevim krilom zaposjele uzvisine Cera, ali general Stepanović je pokrenuo protunapad 2. srpske armije koja je natjerala protivnika na bijeg prema Drini, a zatim je okrenula prema Savi i očistila čitav okupirani prostor.

Nakon te pobjede, Francuzi koji su pozvali Ruse da pritisnu Njemce, pozvali su i Srbe i Crnogorce da izvrše invaziju na austrougarsko područje. Tako je 08.09. srpska Timočka divizija prešla preko Save u Srijem, ali je ubrzo potisnuta. Istodobno je i Užička divizija sa crnogorskim odredima prešla u istočnu Bosnu sve do blizu Sarajeva. Potiorek je još jednom prešao Savu i Drinu, bio je potisnut, ali je zastao na desnoj strani, pa kad se povukla i Užička divizija, započeo je pozicijski rat otprilike kada i na zapadnom frontu.

Mjesec dana se borbena linija nije pomicala, a na kraju su se Srbi počeli polagano povlačiti ostavši bez snabdjevanja. Austrougarske snage su zaposjele Valjevo i sada je cilj bio da probiju srpsku liniju kod Suvobora. Da bi skratili front i dobili jaču udarnu snagu, Srbi su 29.11. napustili Beograd oko kojeg su se skupile nove austrougarske snage. Vjerojatno bi sudbina srpskih snaga bila tada zapečaćena da su Centralne sile postigle dogovor sa Bugarima, ali njemački car, koji nije podnosio bugarskog kralja Ferdinanda, tome su usprotivio, pa su Srbi mogli dovući svoje snage sa bugarske granice i započeti protunapade 03.12. po svim sektorima, a glavni udarac je išao od Rudnika prema Valjevu. Austrougarsko desno krilo je razbijeno i povlačilo se u rasulu, pa se moralo povući i lijevo austrougarsko krilo. 15.12. Srbi su ponovno osvojili Beograd i očistili cijeli svoj teritorij od protivnika.

Austrougarska vojska se povukla preko Drine, Dunava i Save, a linija je ostala nepromijenjena narednih 10 mjeseci. Obostrani gubici su bili teški, a austrougarska vojska je izgubila ogromni ratni materijal.

02.12. kada je austrougarska vojska zauzela Beograd na dan kada je Franjo Josip postao car, u Zagrebu su svugdje morale biti istaknute zastave. Ali te zastave su ostale visjeti i nakon austrougarskog poraza, pa je policija morala ići od kuće do kuće i naređivati skidanje zastava.

Od listopada do kraja 1914. veće borbe su se vodile još jedino u Poljskoj, dok je na zapadu počeo pozicijski rat.

Borbe za luke na atlantskoj obali

Dok se u srednjoj Francuskoj front počeo pretvarati u pozicijski rat, pokretni rat je uglavnom vodio Britanski ekspedicijski korpus koji je povukao dio francuskih snaga i ostatke belgijske armije, pa je težište rata prebačeno na savezničko lijevo krilo.

Ansvers je bio istodobno i savezničko lijevo krilo, i čuvar linije pristaništa na La Mancheu. Ugrožavao je njemačke bokove i zaleđe u Francuskoj, a bio je i luka za Britanski ekspedicijski korpus, pa su Njemci, poslije bitke na Marni, izabrali taj sektor kao glavnu metu. Već 29.09 je počelo bombardiranje vanjskih utvrđenja Ansversa. U Ansversu i okolici je bila skoncentrirana čitava belgijska vojska, a sam grad je imao tri pojasa modernih utvrda, uz to je mogao zaustaviti napredovanje protivnika otvaranjem kanala i navodnjavanjem terena.

Ali na tom sektoru, usprkos zajedničkoj strategiji, sukobljavale su se nadležnosti belgijske armije, Britanskog ekspedicijskog korpusa, britanske mornarice i francuskog vrhovnog zapovjedništva, čak i na samoj borbenoj liniji, što je usporilo savezničke operacije, a olakšalo njemačko nadiranje. I dok je ministar mornarice Winston Churchill tražio pojačanje za Ansvers, predloživši da se osim ekspedicijskih snaga iskoriste i britanske snage primarno namijenjene za obranu Britanije u slučaju protivničkog iskrcavanja, lord Kitchener je odbacio tu sugestiju i tijekom rujna, saveznici nisu ništa postigli u pogledu Ansversa.

Nakon pregrupiranja, Njemci su krenuli u napad. Počelo je bombardiranje vanjskih utvrđenja Ansversa. Kruppovi topovi montirani na vagone s lakoćom su uništavali utvrde, ali osim gubitka Ansversa prijetio je i gubitak čitave belgijske vojske. Jedina linija uzmaka bila je paralelno s nizozemskom granicom i morskom obalom. Uz to u britanskom interesu je bilo i spriječiti da veliki broj trgovačkih brodova ne padne u ruke Njemcima koji bi ih mogli iskoristiti za invaziju, pa je admiral Olivier s nekolicinom vojnika onesposobio brodove za naredne 4 ratne godine.

Njemci su metodički uništavali utvrde, pa kada je stigla prva pomoć Ansversu, britanski pomorski strijelci, već su se vodile ulične borbe u pregrađima. 05.10 je jedna britanska mornarička brigada spojena s belgijskim snagama, a počeo je uzmak savezničkih vojski. 08.10 je započela evakuacija Ansversa pod vatrom njemačkih opova, a narednih dana grad su zauzeli Njemci.

Usprkos savezničkom porazu, belgijska armija je spašena, sačuvana je primorska pruga, a njemačko napredovanje je 15.10. zaustavljeno kod Ypresa i Ysere. Tu su kasnije suzbijeni svi pokušaji prodora u sjevernu Francusku i njezine luke, te su postale most i baza za buduće obrambene i navalne operacije.

Možda najkrvavije borbe vođene su zadnjih dana listopada i prvog dana studenog 1914. za uzvišicu kod Ypresa, a kojima su prisustvovali i državni glavari motreći iz promatračnica iza fronta, a njihova prisutnost je objavljena dnevnom zapoviješću, vjerojatno računajući na psihološki efekt da će vojnici dati sve od sebe kada čuju da ih neposredno promatraju njihovi poglavari. Tako je 31.10 stigao Wilhelm II, a dva dana poslije i francuski predsjednik Poincare. Redali su se napadi i protunapadi, ali niti su Njemci uspjeli probiti rovove, niti su ih saveznici uspjeli potisnuti.

Pokretni rat na istoku

Pokretni rat na istoku je i dalje trajao gotovo do kraja godine. Austrougarske snage su već u kolovozu 1914. napustile Lavov, a ruske snage su opkolile tvrđavu Przemysl, stalno potiskujući protivnika na zapad prema Krakovu, te na jug Karpata. Početkom listopada Njemci su saznali za ruski plan kojim je trebalo privezati protivnika duž Visle, a onda ga iznenada napasti iz područja Varšave gdje su već čekale spremne ruske divizije. Njemci su apelirali na austrougarsku vojsku da svim snagama udari lijevo od Visle u pravcu Varšave, ali Conrad nije imao raspoloživih snaga i tako je 18. i 19.10. došlo do velike bitke pod Varšavom u kojoj su Njemci poraženi, ali Rusi su isto malaksali zbog lošeg snabdjevanja pa nisu progonili Njemce. Zatim su Njemci polovicom studenog kod Lodza suzbili Ruse i zapriječili im prodor u Šlesku. U svim tim napadima na objema stranama nije bilo dovoljno snaga u kritičnim trenucima, i na kraju su obje klonule u blatu. Uskoro je došla zima, a Rusi su mučili i sa oskudicom u oružju i municiji,

Austrougarske snage su se povukle na Karpate, braneći prijelaze u panonsku ravnicu, a u borbama su se najviše istakli austrougarski general Svetozar Borojević, te pukovnik Dragutin Čoban (Csoban).

Ruska vojska je počela malaksati. Usprkos svojoj brojnosti, Rusi su bili najmanje spremni za rat i imali su sve veće gubitke, dobrim dijelom i zbog gubitaka topova i municije. Kad je ruski vojni stroj zapeo, porastao je antisemitizam u Rusiji, optužujući Židove za neuspjehe. Car Nikolaj je čak i za Engleze, kada su zapeli na Zapadnom frontu, prijezirno primjetio da su Židi.

Borba na moru

Najvažnija komponenta savezničke pobjede bila je ratna mornarica, prvenstveno britanska. Ostale zaraćene države nisu dale ikakvog značaja mornarici, pa je Njemačka bila gotovo bez interesa za pomorski rat, a čak su i Francuzi omaložavali mornaricu mada je kopneni vojni položaj Francuske sa dvije obale direktno ovisio o mornarici, zbog transporta britanskih snaga preko La Manchea, te zbog veza Francuske sa sjevernom Afrikom odakle su stizale kolonijalne jedinice.

10 godina rasla je napetost u Europi prvenstveno zbog takmičenja u pomorskom naoružanju između Britanije i Njemačke. Njemačka je, pod admiralom Tirpitzom, izgradila impozantnu flotu koja se dvije godine nakon početka rata pokazala doraslom britanskoj snazi, premda je nije nadmašila. Kada je rat buknuo, glavnina njemačke flote ostala je na sidrištima, a jedan jedini put, 1916., kada se sukobila s protivnikom, već nakon prvih uspjeha naglo je posustala, vjerojatno jer Wilhelm II nije mogao podnijeti da bi njegova ratna flota mogla nastradati i potonuti na dno.

Jedan dio njemačke flote je bio razasut po svjetskim morima, a postojala su i njemačka uporišta diljem svijeta, pa je Winston Churchill od samog početka rata angažirao britansku mornaricu do zadnje rezerve shvaćajući da život Velike Britanije ovisi o pomorskim vezama. Još prije iskrcavanja Britanskog ekspedicijskog korpusa na kontinent, došle su zapovijedi o uništavanju njemačkih pomorskih uporišta u svijetu, kao i o potapanju njemačkih brodova. Tako je počeo rat protiv njemačkih kolonija, najprije u Africi, te protiv razasutog njemačkog brodovlja, a istodobno se osiguravao i transport na kontinent. Ovaj težak zadatak olakšavala je pasivnost njemačke velike flote.

Prvih ratnih dana napadnuta je njemačka kolonija Togoland, a iz Južne Afrike izvršen je prodor u njemačku Jugozapadnu Afriku, dok su novozelandske i australske snage osvojile otočje Samoa i njemačke posjede na Pacifiku. Anglo-indijska ekspedicija je napala njemačke kolonije u istočnoj Africi. Njemački brodovi na pučini pak nisu ostali pasivni.

Neposredno pred objavom rata, u Mediteranu se nalazio njemački bojni brod Goeben koji je bio nadmoćan svim brodovima francuske mornarice, a samo tri britanska broda mediteranske flote mogla su se nositi s njime. Goeben je manevrirao na području širokom 400 milja, kako bi mogao izmicati savezničkim oklopnjačama, te potapati francuske krstarice i transportne brodove.

Tako je, još dok rat nije bio objavljen, izdan nalog britanskoj mediteranskoj floti da u suradnji s Francuzima motri na Goeben. A kada je započeo rat između Njemačke i Britanije, admiral Souchon, zapovjednik njemačkih ratnih brodova na Mediteranu, u noći 4./5.08.1914. izmakao je pažnji Britanaca i u zoru s Goebenom i Breslauom stigao u Messinu. Uz to znao je za tajni sporazum između Njemačke i Turske što mu je otvaralo pravac prema Carigradu. To su Britanci doznali tek kasnije i zato je hvatanje Goebena bilo znatno teže.

Britanci su 05.08. saznali za položaj Goebena u vodama Messine i rasporedili se u vode između Sicilije i afričke obale, dok je nekoliko britanskih brodova pod vodstvom admirala Troubridgea osiguravalo ulaz u Jadransko more kako bi spriječili spajanje njemačkih brodova sa austrougarskom flotom. To se naknadno pokazalo pogrešnim jer se Njemcima otvorio južni izlaz iz messinskog kanala. 06.08. Goeben se otisnuo na pučinu, zaobišao južni talijanski rt i krenuo prema jugu. Sluteći da Goeben može uzeti kurs jedino prema Puli, Troubridge se zaputio prema jugu u potjeru za Goebenom ali na kraju je odustao jer je smatrao Goeben superiornijim u mogućem okršaju, a i nije imao jasne instrukcije od vlastitog admiraliteta. Zbog toga je kasnije Troubridge završio na ratnom sudu koji ga je oslobodio krivnje, ali više mu nije povjeren nijedan borbeni zadatak. Goeben je pak uzeo neometan pravac prema Carigradu i 10.08. uplovio u Dardanele.

Ostale pomorske mjere sigurnosti su ispunile zadatak, pa su bez incidenata prevezeni Britanski ekspedicijski korpus i francuske kolonijalne snage. Glavnina britanske flote bila je povučena u Scapa Flow, dok su podmornice i razarači blokirali Helgolandski zaljev gdje se bila sklonila njemačka mornarica.

Akcije na Pacifiku

Pod britanskim vodstvom na Pacifiku se skupila premoćna pomorska snaga sastavljena od britanskih, ruskih, australskih, novozelandskih i japanskih jedinica. 15.08. Japan je uputio ultimatum Njemcima da bezuvjetno predaju Tsing Tau. Ultimatum je bio točan prijepis njemačkog ultimatuma Japanu od prije 19 godina kojim su Japanci trebali napustiti Port Artur na kraju kineskog rata. Na ultimatum je Wilhelm II zapovijedio njemačkim posadama borbu do posljednjeg čovjeka.

Usprkos premoći, saveznici nisu imali lagan zadatak. Njemcima je išao na ruku nepregledan prostor Pacifika po kojem su mogli lako manevrirati. Ipak ostajući bez baza koje su likvidirane u kolovozu i rujnu, bez opskrbe i mogućnosti popravka oštećenja, njemačka flota pod komandim admirala von Speea je na kraju bila osuđena na propast.

Njemačka flota (najjači brodovi Scharnhorst i Gneisenau) povlačila se prema jugoistoku po čemu se moglo zaključiti da želi dospjeti do Južne Amerike i ući u Atlantik gdje bi tek postao opasan za saveznike, pa je admiral lord Fisher, zamijenivši na položaju prvog lorda Admiraliteta princa Louisa Battenberga koji je morao odstupiti zbog svog njemačkog porijekla, već 14. rujna zapovijedio kontraadmiralu Cradocku koji je upravljao južnoameričkim britanskim područjem, da kod Falklandskih otoka okupi flotu i onda zaposjedne Magellanov prolaz.

Do početka listopada je trajala tišina o kretanju njemačke flote, a onda se moglo uhvatiti njemačke izvještaje po kojima se moglo zaključiti da se Njemci žele upustiti u borbu, pa su Cradocku 14.10 date potanke upute o budućoj strategiji i taktici.

Stigavši do obale Čilea gdje se nakrcao ugljenom na jednom osamljenom otoku, von Spee je saznao za položaj lake krstarice Glasgow kod Coronela i odlučio joj je presjeći put pa je 01.11. sa čitavom eskadrom zaplovio prema jugu. Slučajno je Glasgow nešto prije dignuo sidro, a u isto vrijeme je admiral Cradock plovio prema sjeveru misleći da će zateći Leipzig čije je signale Glasgow čuo nekoliko puta. Glasgow se pridružio eskadri, a onda je 03.11. oko pola pet popodne primjećen dim od više brodova na sjeveru. Došlo je bitke gdje su se sukobili njemački najmoderniji i najbrži dobro naoružani brodovi protiv britanskih slabijih brodova.

Teoretski su britanski brodovi mogli izmaći bitci, s obzirom da se približavao mrak a loše vrijeme je usporavalo obje flote, ali spori Otranto je znatno usporio brzinu cijele britanske eskadre, a admiral Cradock se upustio u borbu. Britanska eskadra se u cjelosti okrenula rema njemačkoj, pokušavši ga prisiliti u bitku prije zalaska sunca, a pritom bi Njemci dospjeli u nepovoljan položaj jer bi se našli između Sunca i protivnika čime bi se jasno isticali profili njenih brodova. Ali Njemci su izmakli tom manevru zaokrenuvši i zaplovivši prema jugu. Obje eskadre su plovile usporedo prema jugu i kada je u sedam sati sunce zašlo iza horizonta, počela je bitka. Njemci su potopili Good Hope i Moonmouh, neoklopljeni trgovački brod Otranto nije sudjelovao u bitki pa je nestao u mraku, a jedino je Glasgow izmakao propasti.

Von Speeu se sada otvorilo nekoliko mogućnosti – vratiti se na Pacifik, krenuti duž zapadne obale Južne Amerike i domoći se Panamskog kanala premda bi ga vrebale japansko-britanske eskadre, ili oploviti jug kontinenta i prebaciti se u Atlantik gdje bi mogao presjeći glavne trgovačke linije. Tražeći kombinacije kako da zaustave flotu von Speea, Britancima je kao olakšanje došla vijest o australskom potapanju Emdena 09.11. u Indijskom oceanu čime je isti očišćen od Njemaca, pa je brodovlje koje je slijedilo Emden bilo oslobođeno za druge zadaće. Iz velike flote koja je blokirala njemačku mornaricu u helgolandskom zaljevu izdvojen je bojni brod Princess Royal, a dva bojna broda Inflexible i Invicible koja su se nalazila na popravku, isplovili su prije završetka poslova. Pojačanja su stigla 07.12. do Port Stanleya na Falklandu gdje su zatekli Canopus još prije upućen Cradocku kao pojačanje.

Von Spee se nakon bitke kod Coronela zadržao nekoliko dana u Valparaisu gdje ga je njemačka kolonija dočekala a cvijećem. Von Spee je na to, bez iluzija, izjavio jedino. „To će biti za moj pogreb“. Sa svojim brodovima se uputio prema Falklandu želeći razoriti tamošnju britansku neutvrđenu stanicu za ugljen. 07.12. Njemci su se pojavili pred Falklandima. Britanska eskadra pod vodstvom admirala Sturdeea je taman ukrcavala ugljen jer su očekivali da su Njemci još kod Valparaisa.

Gneisau, vidjevši britansku eksadru, okrenuo se sa lakim krstaricama prema ostatku flote, i onda su svi jurnuli prema zapadu. Sturdeejevi brodovi su krenuli su u napad prema protivniku. Brži od njemačkih brodova, Britanci su sustigli prvo laku krstaricu Leipzig i zasuli ga vatrom. Von Spee je dao naredbu lakim krstaricama da pobjegnu prema južnoameričkoj obali, a sam je pak sa Scharnhorstom i Gneisauom okrenuo čelo prema britanskoj eskadri i pokušao joj se približiti kako bi ih zasuo nadmoćnijom artiljerijskom paljbom, ali Britanci su ga držali na odstojanju i neprekidno zasipali vatrom. Trebalo je mnogo vremena i mnogo municije da unište njemačke brodove. Prvo je potonuo Scharnhorst, a nakon par sati se Gneisau sam potopio nakon što je bio potpuno onesposobljen za borbu. Britanske lake krstarice su progonile ostale njemačke brodove i redom ih potopili.

Nakon te bitke oslobođene su brojne britanske pomorske jedinice a svi pomorski pothvati su se odvijali bez večih zapreka.

Okršaji na Atlantiku

27.10.1914. njemačka podmornica je potopila britanski bojni brod Audacious u Sjevernom moru. Na početku rata obje strane inače nisu u potpunosti iskoristile podmornice u pomorskom ratu, dajući prednost teškim bojnim brodovima, ali već šest mjeseci kasnije se promijenilo gledište na podmorničke mogućnosti, kao i na protumjere.

A velika flota koja je blokirala njemačku mornaricu, slučajem je dospjela do detaljnih podataka o snazi i razmještaju protivnika. Kada je početkom rujna 1914.g. njemačka laka krstarica Magdenburg potonula na dno, Rusi su nekoliko sati kasnije uspjeli izvući leš njemačkog mornaričkog dočasnika sa knjigom šifri i signalima njemačke ratne mornarice, te sa pomno kvadriranim kartama Sjevernog mora i Helgolandskog zaljeva. Rusi su krajem listopada te materijale dopremili Britancima koji su time u detalje upoznali njemačku organizaciju u Helgolandskom zaljevu, a premda su Njemci nastavljali mijenjati svoje šifre, radiogoniometrijske stanice instalirane u Velikoj Britaniji rutinski su mogle utvrditi pozicije i pravce plovidbe svih protivničkih jedinica ukoliko su ove imale radiotelegrafske stanice.

Na Sjevernom moru je vladao mir sve do 12.12. kada su došle indikacije o velikim pokretima protivničke mornarice pa je britanskim brodovima naređana puna pripravnost u slučaju napada na britansku istočnu obalu. Ali Njemci su 16.12. bombardirali Hartlepol a zatim i Scarborough, otvorene gradove bez ikakva vojnog značaja. Flota je odmah obaviještena i stavljena u pokret, ali zahvaljujući magli Njemci su uspjeli izbjeći bitku, a onda je ubrzo za Britance stigla stravična vijest – glavnina njemačke ratne flote isplovila je iz helgolandskih voda i nalazila se već daleko u Sjevernom moru. Iako su Britanci imali ogromnu snagu, nisu se mogli mjeriti sa čitavom njemačkom teškom flotom.

Ali njemačka flota je zapravo već odavno isplovila, i kada su je otkrili, već se vraćala u svoje baze. Saznalo se da su još 15.12. isplovile tri njemačke eskadre pod zapovjedništvom admirala von Ingenohla daleko izvan granica koje im je izričito propisao sam Wilhelm II: flota se morala štedjeti i izbjegavati sukobe u kojima bi mogla pretrpjeti teške gubitke. Kada se u mraku iznenada sukobio sa britanskim razaračima, Ingenohl je zapovijedio povlačenje čitave flote i time propustio šansu za preokret u ratu.

Ulazak Turske u rat

Tajni njemačko-turski ugovor sklopljen je 03.08.1914 kada su Njemci već provalili u Belgiju, a Britanci su predali ultimatum Njemačkoj. Turska je još nakon balkanskog rata pokušavala naći oslonac na Njemačku, ali Njemci su bili poprilično hladni prema njima sve do srpnja 1914., kada je nastupila opasnost rata na dvije fronte. Vođa mladoturaka Enver-paša je bio za savez sa Njemcima, ali većina turskih političara bila je za otezanje i pogađanje s Antantom.

Kada je njemački admiral Souschon sa brodovima Goebenom i Breslauom umakao Britancima i dospio u turske vode (više o tome ovdje: http://www.forum.hr/showpost.php?p=2…&postcount=174 ), nije imao jasnu političku sliku. Enver-paša, koji isprva nije htio propustiti brodove kroz tjesnace, na kraju je prihvatio njemačke zahtjeve i još se obvezao da će turska artiljerija gađati britanske brodove ukoliko nastave sa gonjenjem Njemaca. Kada su njemački brodovi uplovili 10.08. u tjesnace, Antantini diplomatski predstavnici Carigradu su uložili proteste tražeći razoružanje brodova. Turci, koji su htjeli i dalje ostati neutralni, su to i zatražili od Njemaca koji su pak to odlučno otklonili. A tada su Turci predložili da im Njemačka proda brodove. Tako je Goeben postao Jawus, Breslau Midili, na njih je izvješena turska zastava, a njemačke posade su dobile fesove.

I dok je Turska još oklijevala s objavom rata, Rusija koja se našla ugrožena novom situacijom, htjela je dati velike koncesije Turskoj, između ostalog zajamčila je turski teritorijalni suverenitet, odrekla se tradicionalne politike, odnosno osvajanja Carigrada kao krunskog ratnog plijena, i nudila je velike financijske pogodnosti na račun Njemačke.

Francuska je jednako tako htjela sačuvati neutralnost Turske i nagovarala je i Britance na istu politiku, ali London se nije mogao odlučiti, a Churchill je čak predložio da se pošalje flota u tjesnace koji će potopiti Goeben i Breslau, s čime se složio i francuski general Galienni. Britanski ministar vojske lord Kitchener je uložio veto na svaku akciju, i dok su saveznici skoro tri mjeseca podmićivali i prijetili,a turska vlada je oklijevala, na kraju su situaciju razriješili Njemci.

28.10., bivši Goeben i Breslau pod vodstvom admirala Souschona ušli su u Crno more i bombardirali Odesu, Sevastopolj i Feodosiju. Tako su Turskoj objavili rat Rusija 04.11., te Britanija i Francuska dan kasnije.

Rusija se našla u teškom položaju jer su joj sve bitne luke za opskrbu bile odsječene, Arhagelsk je pol godine bio pod ledom, a daleki Vladivostok nije ništa značio u strateškom smislu za europsko ratište. Uz to, prema Rusiji se otvorio novi front na kavkaskoj granici i duž crnomorske obale.

Britancima je rat sa Turskom isto predstavljao opterećenje zbog Sueza koji je bio glavna brza veza sa Indijom, Australijom i Novim Zelandom. 18.12. su proglasili protektorat nad Egiptom i tu skoncentirali savezničke vojske s istoka radi obrane kanala.

Bilanca na kraju 1914.

Već nakon prvih borbi nastala je oskudica u municiji i oružju jer su eksperti zaraćenih strana bili uvjereni da će rat biti žestok, ali kratak. Parlamenti, koji su prihvaćali izdatke za vojsku, bili su štedljivi, pa su i narudžbe za vojsku bile skromne. Tako je i u Njemačkoj 1917. ministarstvo mornarice odbilo naručiti veliki broj podmornica zbog stajališta da će ih biti previše kada rat završi i ostat će neupotrebljene, pa će netko morati odgovarati. Birokracija je posvuda kočila svaki napredak vojne industrije.

Mirnodopska metalurška industrija se sporo prilagođavala ratnim zadacima, pa je tzv. ratna industrija, pogotovo u Britaniji i Francuskoj, bila u povojima. U Velikoj Britaniji 8 mjeseci nije učinjeno skoro ništa na organizaciji ratne industrije. Na poziv lorda Kitchenera se javilo pola milijuna dobrovoljaca, ali za njih nije bilo ni oružja ni opreme. Dok je Antanta loše stajala s ratnom industrijom koju je tek trebalo stvoriti, u boljoj situaciji su bile Centralne sile spremnije za rat. Uz to britanske tvornice oružja i municije su bile preopterećene i zbog velikih narudžbi iz Rusije pa nisu na vrijeme udovoljavale obavezama. U tome se krije i jedan od izvora vojnog sloma Rusije.

Njemačka topništvo nije brojčano puno nadmašivalo savezničku, ali je raspolagalo teškim topništvom koje je bilo pokretnije i lakše upotrebljivo na bojnom polju, te je lako razaralo utvrde, dok lako savezničko topništvo nije moglo puno naškoditi neprijatelju u dobro pripremljenim rovovima.

Uz to, zbog predožbe o pokretnom ratu, glavno topničko oružje bile su šrapnele za žive, pokretne ciljeve, dok su granate postojale u ograničenoj količini. Kada je Britanski ekspedicijski korpus tražio granate umjesto šrapnela, ministarstvo vojske nije htjelo udovoljiti tim zahtjevima vjerojatno očekujući da će se rat prilagoditi njihovim teoretskim pretpostavkama. Na bojištu su mnogi napadi pješaštva ostali bez efekta zbog slabe ili nikakve topničke potpore.

Austro-Ugarska i Srbija su zaostale u zdravstvenoj službi, pa je tako Srbija zbog svoje zaostalosti imala više gubitaka zbog zaraza nego zbog gubitaka na fronti. Austro-Ugarska je pak godinama stagnirala u sanitetu jer je Franjo Ferdinand kao inspektor vojske bio protiv vojnog liječništva tvrdeći da su liječnici većinom Židovi i liberali, dakle nepouzdan element u vojnoj organizaciji. Slično je bilo i u Rusiji.

U Njemačkoj i Austro-Ugarskoj vlast je prešla u vojne ruke, što je posljedično dovelo do srozavanja ekonomije. U Austro-Ugarskoj je zaoštrena kriza jer agrarna Ugarska, koja hrani vojsku, uskraćuje dovoljne količine hrane Austriji. Antantine države imale su isto ekonomskih poteškoća ali zbog pristupa slobodnom moru, imale su otvoren pristup sirovinama u cijelom svijetu, pa i i industrijskom potencijalu SAD-a. U Rusiji je, iako je imala zaostalu industriju a agrarna proizvodnja nikad nije ozbiljnije zapela, krizu najviše izazvala loša prometna organizacija i korupcija. Srbija kao pretežno agrarna zemlja još je bila i najmanje opterećena ekonomskim posljedicama rata.

U prvim borbama stradala su najelitniji i najizvježbaniji dijelovi vojske, te najsnažnija godišta svih zaraćenih strana što je ostavilo bioloških posljedica na zaraćene nacije. Najbolje je prošla Velika Britanija jer je ušla u rat sa svega 6 divizija.

U njemačkoj je ostvaena vojna diktatura generala Ludendorffa, dok su u Antantinim zemljama civili zadržali vlast i preuzimali strategiju. Vojni zapovjednici su se pokazali većinom nevještim strategiji, bez ikakvih daljnjih planova. Tako je ministar državne riznice Lloyd George neuspješno urgirao da se pomogne Rusiji municijom dok Arhangelsk još nije bio zaleđen, a kada se lord Kitchener pokrenuo, već je bilo kasno.

Početkom 1915. Antanta traži novo bojište

Kada su vojske zapele na zapadu i nije se mogla očekivati konačna odluka na tom frontu, Antantini stratezi su tražili novo bojište kojim će pritisnuti Centralne sile. Još 19.08.1914. Grci su ponudili svu kopnenu i pomorsku snagu Grčke. No tu ponudu, koja je mogla dati grčke lučke uređaje britanskoj mornarici i izmijeniti strategiju na Balkanu te utjecati na držanje Bugarske i Rumunjske, otklonio je britanski kabinet na prijedlog sir Edwarda Greya koji je mislio da će ulazak Grčke u rat na stranu Antante automatski značiti pridruživanje Turske Centralnim silama. Isto tako imao je političke obzire prema Rusiji koja nije htjela da saveznici diraju u Carigrad, hipotetsku krunu ruske ratne pobjede.

General Galienni je ponovo aktivirao taj plan 01.01.1915., premda ga je sada bilo teže ostvariti nego 1914. godine. Galienni je htio stvoriti bazu u Solunu iz kojeg bi se, s jedne strane napao Carigrad, a s druge strane krenuo na sjever u pomoć Srbiji. Ali general Joffre, vrhovni zapovjednik francuske vojske je otklonio taj plan tvrdeći da će kroz dva mjeseca probiti zapadni front i protjerati Njemce. General Joffre nije bio vojno obrazovan, a uz to nije nikako trpio generala Galiennija koji mu je bio nadređeni u službi na Madagaskaru.

Prvi zračni, podmornički i plinski napad

Između 19. i 20.01.1915. izvršen je prvi zračni napad cepelinima na Veliku Britaniju. Sam učinak cepelina je bio skroman,a Britanci su brzo počeli razvijati protuzračnu obranu.

04.02.1915. Njemci su proglasili britanske vode ratnim područjem i poslali prve podmornice koji su počeli potapati trgovačke brodove. Podmornički rat je potrajao do 10.09.1915. kada je obustavljen. 07.05.1915. je potopljena Lusitanija.

Britanci su uveli protumjere, naoružali trgovačke brodove, usavršili aparate za osluškivanje podmornica i podvodne bombe, itd. A najvažnije je da su se Britanci odrekli Londonske deklaracije iz 1909. o slobodnoj plovidbi te uzeli sebi za pravo blokadu Njemačke i onemogućavanje ulaska neutralnih brodova u njemačke luke.

22.04.1915. Njemci su izvršili prvi napad otrovnim plinom kod Ypresa, kasnije nazvanim iperitom po mjestu gdje je upotrebljen, ali nisu iskoristili taktičke mogućnosti kada im se otvorio front. Za Falkenhayna, Moltkeovog nasljednika, napad plinom je bio tek diverzija da se otkloni pažnja saveznika sa njegove prave namjere, da zada odlučni udarac na ruskom frontu. Taj napad je čak bio posljedica Joffreove najavljene (pogledati prethodni post) zimske operacije proboja fronte (Zimska bitka u Champagni 15.02.-16.03.) kada su vršeni napadi kod Arrasa, Lillea, Verduna i u Flandriji, ali bez ikakva uspjeha.

Istočno bojište

Na istoku Njemci su i dalje nastojali izvesti manevarske kombinacije kojim bi pokušali okružiti i uništiti što veće ruske snage i zadati „odlučan udarac“, ali to nije prolazilo zbog ogromnih prostora i ruske vještine u manevriranju prilikom povlačenja.Tako su u Zimskoj bitki kod Mazurskih jezera u borbama od 14.02. do 21.02. Njemci opkolili 10.rusku armiju na prostoru Augustov-Suvalki, ali Rusi su već uspjeli nagomilati nove rezerve i iza bojišta stvoriti novu frontu, pa su se Njemci morali povući.

Austrougarska ofenziva sa 4 armije u Karpatima je jednako tako zapela, a 22.03.1915. konačno je pala utvrda Przemysl. Već se očekivao ruski prodor u panonsku ranicu, ali Rusi su zaustavljeni na Karpatima zbog oskudice u oružju i municiji.

Ulazak Italije u rat

Od samog početka rata kada je Italija objavila neutralnost, obje protivničke strane su trgovale sa njom, ali svi su naslutili da će Italija intervenirati na strani jačeg. 26.10.1914. jedan odred talijanskih mornara se neočekivano iskrcao na otoku Saseno, i to je već dalo naslutiti kome će se Italija prikloniti. Okupacija Sasena je osobito uzbudila grupu južnoslavenskih emigranata.

Njemačka diplomacija, shvaćajući da će se Italija prikloniti Centralnim silama jedino u slučaju njihove sigurne i premoćne pobjede, nastojala je zadržati Italiju u neutralnosti. S obzirom da se situacija za Njemačku zamrsila smrću rumunjskog kralja Karola, nakon čega su u Rumunjskoj otvoreno prevladale simpatije za Antantu, Njemačka je nudila koncesije Italiji i Rumunjskoj na račun Autro-Ugarske ako zauzvrat ostanu neutralne. (Italija i Rumunjska su sklopile tzv. „Latinski“ savez po kojem će koordinirati svoje vanjskopolitičke pravce)

Tako se Austro-Ugarska našla u teškom diplomatskom položaju gdje se protiv nje stvorio front dojučerašnjih saveznika, a trenutnih neutralaca i to još potpomognut aktivnostima njenog glavnog saveznika. Kada je bilo jasno da Njemačka pregovara sa Italijom iza leđa Austro-Ugarske, Berchtold je dao ostavku 13.01.1915. na mjesto ministra vanjskih poslova, a zamjenjuje ga Stjepan Burian koji je 1903.-1912. bio vrhovni upravitelj Bosne i Hercegovine, a odakle je uklonjen zbog sumnjivih poslova s otkupom beglučkih imanja.

26.04.1915. u najvećoj tajnosti je potpisan Londonski ugovor kojim se Italija pridružuje silama Antante. Odluke u sporazumu svijet je saznao tek nakon ruske oktobarske revolucije kada je sovjetska vlada objavila dokumente tajne diplomacije. Tim ugovorom, Italiji su obećani teritorijalni probici na istočnoj jadranskoj obali, te na račun Turske i njemačkih kolonija. Isto tako joj je obećan dio njemačke ratne odštete te zajam od najmanje 50 milijuna funti sterlinga. Sa svoje strane, Italija se obvezala da će ući u rat najkasnije mjesec dana nakon potpisivanja ugovora, ali taj dio je prekršila jer je 04.05.1915. otkazala svoje članstvo u Trojnom savezu, 29.05., nakon što je već prošao rok za ispunjavanje obveza, objavila je rat samo Austro-Ugarskoj, a Njemačkoj tek 26.08.1916.

Isto tako Londonski ugovor je zapečatio sudbinu Austro-Ugarske, jer saveznici, sve da su i htjeli, nisu mogli sklopiti separatni mir sa Austro-Ugarskom kako bi izolirali i porazili Njemačku.

Preokret na istoku

02.05.1915. austrougarske i njemačke vojne snage probile su front na liniji Gorlice-Tarnov i počele dramatično potiskivati Ruse natrag. Strateški plan prodora je zamislio general Conrad, a podupro ga načelnik njemačkog vrhovnog zapovjedništa Falkehayn. Operacije je vodio njemački general von Mackensen. Na fronti na Dunajecu Centralne sile su skupile 14 divizija protiv ruskih 6. Uspjeh je postignut jer su austrougarsko- njemačke snage brzo iskoristile prodor i smjesta bacile u akcije pripremljene rezerve.

Slabo naoružani Rusi morali su naglo uzmicati, a Mackensen je već 15.05 dopro do Jaroslava. Početkom lipnja Rusi su napustili Przemysl, a na desnom krilu su se povlačili sve brže prema Visli..

Austrougarske snage mogle su napredovati samo frontalno jer nisu imale dovoljno snage da obuhvate Ruse na uzmaku prema Bukovini. I Njemci su na teškom blatnjavom terenu Galicije imali problema sa ospkrbom pa su sporo napredovali. Tek 22.06 zahvaćen je Lavov i osvojena Rava-Ruska. Otada Rusi se moraju povući prema Bugu. Krajem kolovoza je i čitava Poljska bila u rukama Centralnih sila.

Ali premda su Rusi dosta uzmicali i pretrpjeli teške gubitke, te ljetne operacije nisu imale osobitu stratešku važnost. Zbog frontalnih napada i sami su Njemci imali teških gubitaka, a Rusi su imali prednost dubokog zaleđa pa nisu mogli biti hametice potučeni. Uz to, daljnjim napredovanjem njemačke linije su se sve više rastezale kompliciraju opskrbu napadačkih armija. Jednako tako počela se približavati zima što je borbe na istoku pretvorilo u pozicijski rat.

Postavilo se pitanje što s Poljskom. Dok je Austro-Ugarska htjela nezavisnu Poljsku u savezu sa Centalnim silama, Njemci su bili za aneksiju poljskog područja.

Talijanski front

General Conrad je preuzeo izgradnju fronte protiv Italije, i čak je bio pripravan da uspori akcije protiv Rusije samo da prebaci što jače snage protiv Italije. Prvi ratni akt je bio bombardiranje talijanske jadranske obale koje je bilo bez posljedica. Njemci i zapovjednik fronta protiv Italije Svetozar Borojević su se suprostavili Conradovom planu da s istočnog fronta povuče 20 divizija i dočeka s njima talijansko napredovanje dolinom Save na liniji Ljubljana-Zagreb, pa je odlučeno da se provodi stroga obrana na talijanskom frontu, čemu je i pogodovao teren na liniji Soče, dok na Tirolskom frontu, zbog planina, nisu ni bile moguće ofenzivne akcije prema sjeveru. Prvo je organizirana obrana od starijih godišta vojnika, a naknadno su sa srpskog fronta povučene 5 divizija, a sa ruskog 4. Prva bitka na Soči se odigrala kod Gorice i na rubu kraške visoravni Doberdo. Uz neznatne promjene, na fronti se do 1918. odigralo 11 bitaka a to je bilo i najteže bojište. Kako je sve više rasla snaga topništva, rasli su i gubici. Na Tirolskom frontu su se odvijali tek sitni okršaji tirolskih lovaca i talijanskih alpinista.

Talijani su na početku rata prešli granicu, ali zaustavili su se kod Soče, i jedino kod Tržiča uspjeli prodrijeti na istočnu obalu Soče. Bojazan da će Talijani pokušati proboj prema Celovcu i Ljubljanji bila je neosnovana, jer bi im prijetila opasnost da će ih austrougarske snage iz Tirola napasti s leđa. Tako je Talijanima ostao jedino frontalni napad što se iz djelomičnih napada kod Dobarda, Sagrada i Tržiča, kod Tolmina i protiv Krna pretvorilo u prvu bitku na Soči. No do polovice srpnja bitka je ostala bez uspjeha. U drugoj polovici srpnja ponovljeni su napadi na mostobran kod Gorice i na visoravan Doberdo, ali opet bez uspjeha, pa je tako u kolovozu i rujnu završena druga bitka na Soči.

21.10. Cadorna je s jakim snagama izvršio veliki napad s čime je počela treća bitka na Soči, ali napad je obustavljen već nakon tri dana zbog otpora i protunapada. Kada je puhao zapadnjak, do Zagreba bi došla jeka talijanske topovske paljbe. Glavni cilj talijanskih napada bila je Gorica, više politički nego vojno značajan cilj.

Polovicom studenog započela je i četvrta bitka na Soči koja je trajala do početka prosinca, a na kraju je zima obustavila svaku veću operaciju na dulje vrijeme. U svim tim bitkama Talijani su pretrpjeli velike gubitke a nisu se ni uspjeli približiti protivničkim utvrđenjima.

Paradoksalno je da su odnosi Italije i Njemačke ostali u prvi mah normalni. Njemačka je u Tirol poslala svoje alpinske čete, ali one su mogle sudjelovati tek u naročitim uvjetima, tj. ako bi Talijani prodrli u Tirol. Kako je to bilo malo vjerojatno, uskoro su te čete povučene. Tek kasnije, kada je Italija napokon objavila rat Njemačkoj pod pritiskom zapadnih saveznika, otkriveno je da su Njemci i Talijani, tik pred talijansku objavu rata Austro-Ugarskoj, sklopili sporazum o trgovini, premda u smanjenom obujmu. Tako su Njemci izravno dobavljali Italiji optičke instrumente za mornaricu i topništvo.

Dok je rat s Italijom južnoslavenskim narodima na prostoru Austro-Ugarske napokon dao idejni smisao rata, s druge strane ulazak Italije u rat silama Antante nije donio nikakav dobitak, a gotovo ništa nije utjecao na borbe u Francuskoj naredne dvije godine. Zbog minimalnih operativnih mogućnosti, Talijani su mogli na sebe vezati tek drugorazredne austrougarske snage

Neuspješni eksperimenti na zapadnom frontu

S obzirom na ulazak Italije u rat, Francuzi su počeli stvarati nove planove vjerujući da će talijanski front utjecati na velike dislokacije protivničkih snaga. U svibnju 1915. počela je ofanziva kod Arrasa. Joffre je vjerovao da će proboj omogućiti opkoljavanje Namura i da će rat završiti za 3 mjeseca. Cilj je bio osvojiti visinski vrh kod Vimyja koji dominira nad terenom, tako da protivnik neće moći organizirati obranu. Na vrh je trebalo krenuti frontalnim napadom, dok bi dan ranije trebali biti izvršeni pomoćni napadi na krilima kako bi se osvojio istočni greben kod Notre Dame de Lorette jer bi otamo mogla biti ugrožena glavna linija napada. A dan kasnije bi sjevernije britanska 1.armija proširila prodor.

Usprkos premoći od 18 divizija protiv 4 njemačke divizije kao i uz veliku topničku premoć (bilo je predviđeno višednevno metodično bombardiranje radi slamanja protivničkog položaja i morala), napad je propao. Početak napada je prvotno bio određen 07.05, ali je zbog lošeg vremena odgođen do 09.05. čime je propao faktor iznenađenja. Uz to odlučeno je da sve operacije budu izvedene istog dana.

Samo Petainova grupa je dublje prodrla dok su ostali napadački dijelovi zapeli. Zbog nedostatka rezerve nije se mogao iskoristiti Petainov prodor, pa su Njemci brzo začepili proboj i prešli u protunapad te povratili izgubljeni teritorij.

Savezničke o peracije su se i dalje nastavile premda je bio očiti neuspjeh planova. Borbe su konačno prestale 18.06. a Francuzi su izgubili oko 100.000 vojnika, dvostruko više od njemačke obrane.

Sjevernije je i britanska 1.armija pokušala sličan eksperiment, samo što je bombardiranje trajalo svega 40 minuta, uglavnom zbog oskudice u municiji. Njemci su spremno dočekali britansku ofenzivu i razbili je.

Pokretanje britanske ratne industrije

Početkom lipnja je u Britaniji otvoreno novo ministarstvo za municiju koje je preuzeo Lloyd George. To ministarstvo je postepeno zadobilo kontrolu nad čitavim vojnim operacijama, ali isprva je to polako kretalo jer je ministarstvo vojske smatralo da novo ministarstvo mora biti tek puki dobavljač i izvršitelj zapovijedi vojske.

Koordinacije među saveznicima nije bilo, svatko je vodio rat za sebe, a time se počeo osjećati i utjecaj industrijskog kapitala iz SAD-a. Saveznici su se nadmetali između sebe, pa su američki dobavljači to iskorištavali i nabijali cijene. Čak i između najbližih saveznika V.Britanije i Francuske nije bilo suradnje, zbog pomanjkanja kontrole, pa su velike privatne tvrtke moglo slobodno manevrirati vodeći se financijskom dobiti, pa su tako Francuskoj iznenada obustavljene dobave koksa iz V.Britanije, a Francuska je prestala dobavljati V.Britaniji sirovine za proizvodnju eksploziva.

Ministarstvo municije je postepeno zaposjedalo čitavu nacionalnu industriju i ekonomiju. Industrija je bila tek u povoju, pa je ministarstvo rekviriralo i zgrade i strojeve, te organiziralo kontrolu sirovinu. Ipak već krajem 1915.god. bilo je 73 tvornica za izradu granata, a 1918. je bilo 218 tvornica. Dok je mjesečna proizvodnja topničkih čahura 1915. iznosilo 200.400 komada, već 1916. je iznosilo 6.712.300.

Porasla je i proizvodnja mitraljeza s čijim brojem su Centralne sile dominirale prve dvije godine rata. 1915. je stvoren i prvi tenk. Eksperimente sa tenkom je financirala mornarica koju je vodio Winston Churchill a koji je prvi shvatio značaj tenka, dok se lord Kitchener rugao novom oružju tvrdeći da je to najzahvalnija meta za njemačku artiljeriju. Lloyd George je naredio proizvodnju većih razmjera, ali prvi tenkovi su iskorišteni 15.09.1916., kada je njih pedesetak uspješno iskorišteno u lokalnoj operaciji za proboj u bitki na Sommi. Tek naredne godine, kada su proizvedeni različiti tipovi tenkova, kada su osmišljeni taktički principi za tenkovske operacije, ovaj izum britanskog pukovnika Swintona je dokazao svoju vrijednost. Njemci nisu pokušali imitirati britanski tenk, a kasnije kada su već bili u defenzivi, više nije bilo moguće preorijentirati industriju na proizvodnju tenkova, izrazito ofenzivnog oružja.

11.11.1918. završio Veliki rat poznatiji kao 1.svjetski rat. Pretpostavlja se da je poginulo između 10 i 20 milijuna ljudi, a 20 milijuna ih je ranjeno u besmislenom sukobu (ako ratovi uopće mogu imati smisla).

Nije da patim od čestitki niti osjećam euforiju zbog toga jer to je za mene davni događaj koji na mene osobno ne ostavlja nikakav emocionalni trag, ali neobično mi je kako neki, usprkos kasnijim postratnim nepravdama skrojenim za diplomatskim stolom, „ne vole“ završetak rata koji je odnio toliko života. Vjerujem da je većina suvremenika osjetilo itekakvo olakšanje tih dana.

Neuspjeh savezničke operacije na Dardanelima

Čim je Turska stupila u rat, britanska mornarica je stupila u akciju i već 01.11.1914. britanski razarači su u zaljevu Smirne potopili turski brod za polaganje mina.

03.11. je počelo bombardiranje dardanelskih utvrda koje su teško oštećene. Bombardiranje je izvedeno tek u cilju ispitivanja dometa turskih topova i mogućnosti proboja na tursku obalu, pa je drugo bombardiranje uslijedilo tek 02.02.1915. Utvrde u međuvremenu nisu ni popravljane ni učvršćene, a Galipoljski poluotok, koji je bio meta tog izviđačkog bombardiranja, nije bio nimalo spreman za obranu, pa je postalo očito da se mogu isckrati slabe pješačke snage i napredovati na kopnu.

Političko vodstvo Antante je shvatilo mogućnosti nastupanja na Dardanele i Carigrad. U prvom redu utjecalo bi se na ponašanje neutralne Bugarske i Rumunjske. Uz to britanska mornarica je bila i dalje jaka i mogla je izmijeniti situaciju u razmjerno kratkom roku. Ali vojno vodstvo je nepovjerljivo gledalo na novi front. Lord Kitchener je bio skeptičan prema pomorskim akcijama, a britanska kopnena snaga je bila tek u nastajanju. Francuski stratezi, pogotovo general Joffre nisu ni htjeli izdvojiti snage za novi font, a kada su operacije na Dardanelima bile u punom zamahu, Joffre je povjerljivo zatražio od talijanskog vrhovnog zapovjednika Cadorna da nipošto ne pošalje snage na Dardanele.

Savezničke, odnosno britanske snage su se iskrcale 25.04.1915. na Galipoljskom poluotoku. Premda je bilo 5 britanskih protiv 6 turskih divizija, iskrcavanje je uspjelo. Ali greške u taktici, kao i slučaj, omele su daljnji uspjeh saveznika. Rusija, koja se od početka protivila britanskim operacijama protiv Carigrada, a i sama je bila slaba pomorska sila, nije ni pokušala izvesti barem diverzantsku akciju protiv Bospora. Njemci su shvatili važnost dardanelske operacije, kao i mogućnost utjecaja na političko držanje Rumunjske i Bugarske, pa su smatrali primarnim ciljem očistiti komunikacije do Carigrada i izbaciti Srbiju iz rata.

Nakon iskrcavanja u travnju, britanske snage su bile toliko jake tek da drže obalu, pa tek u srpnju, kada su stigla britanska pojačanja i britanski ekspedicijski korpus je narastao na 12 divizija, Francuzi su odlučili poslati svoja pojačanja, ali već je bilo kasno jer su i turske obrambene snage porasle na 15 divizija. Francuska pojačanja su zakasnila zbog Joffreovih spletki. Prvo je htio ukloniti generala Sarraila, ali kada je ovaj dobio zapovjedništvo nad francuskim snagama kod Dardanela, Joffre mu je od obećane četiri dao tek dvije divizije tvrdeći da će u listopadu probiti njemački front na zapadu pa mu trebaju sve raspoložive snage, a tek nakon uspješnog proboja dat će u listopadu 4, a Englezi dvije divizije.

Britanska flota je sistematski bombardirala dardanelske utvrde pri čemu je imala i gubitaka ali je zadavala sve neugodnije udarce protivnike. Britanska podmornica pod vodstvom Holbrooka uspjela se čak probiti kroz turska minska polja kod Čanka, prodrijeti u tjesnac i potopiti turski transportni brod. Jan Hamilton, zapovjednik Ekspedicijkog korpusa uspio je izvršiti i drugo iskrcavanje sa pristiglim pojačanjima, ali te snage su bile preslabe da svladaju pojačani otpor Turaka.

U listopadu 1915. je pregažena Srbija, a Bugarska, pod dojmom savezničkog neuspjeha na Dardanelima, ušla je u rat na strani Centralnih sila. Dardanelska operacija se uzaludno vukla sve do siječnja 1916., a krivnja je pala na Winstona Churchilla koji je izašao iz vlade. I Grci, iznenađeni britanskim neuspjehom, ostali su pasivni, a ostaci Ekspedicijskog korpusa upućeni su na solunski front ali tek kada je i ondje već bilo prekasno za operacije većih razmjera.

Operacije između Sueza i Eufrata

Ratne operacije na Suezu koje su tekle usporedo s borbama kod Dardanela bile su uspješne za Britance, zbog jakosti britanske mornarice, kao i zbog slabih turskih snaga. Kanal nikad nije bio ozbiljno ugrožen, transporti su nesmetano prolazili, a u Egiptu je stvorena velika baza za buduće operacije protiv Turske na području Sinajskog poluotoka, a kasnije Palestine i Iraka. Ipak tu je bilo vezano 40.000 savezničkih vojnika.

Operacije u Mezopotamiji, gdje su bili petrolejski izvori, su loše završile. Nakon turskog stupanja u rat, 23.10.1914. prve indijske snage su iskrcane u Perzijskom zaljevu da zauzmu otok Abadan na ušću Eufrata. Poslane su još dvije britanske brigade koje su krajem studenog zauzele Basru. Operacije je vodila indijska vlada, a čitavu ekspediciju je organizirala kao akciju armije pod vodstvom generala Nixona, s planom da poduzme napredovanje prema Bagdadu.

U travnju je započelo napredovanje prema području petrolejskih polja u dvije kolone. 03.06.1915. je zauzeta Amara i to je izazvalo apetite za daljnjim osvajanjima pa je napredovanje nastavljeno uz pristanak ministra za kolonije Austena Chamberlaina. Kolona generala Townshenda je krajem rujna ušla u tvrđavu Kut-el-Amara. Britanska vlada je bila protiv nastavljanja akcija prema Bagdadu, ali nakon sporova između britanske i indijske vlade, pohod je nastavljen. Napredovanje je stalo kod Ktesifona pred Bagdadom gdje su premoćne turske snage natjerale Townsheada na uzmak sve do Kut-el-Amara. Izgubljeno je 30 % snaga, a vojska je ostala bez opreme i saniteta. Turske snage su počele opsadu te je utvrda u travnju 1916. kapitulirala.

Novi neuspjesi na zapadnom frontu

Počeli su novi napadi na zapadnom frontu, gdje se i dalje pokušavalo s velikim kompaktnim masama zabiti klin u njemačke pozicije. Prva faza ofenzive se zbivala kod Artoisa, a pojačano se nastavila u Champagni. 24.09. ofenzivu su počeli Francuzi, a dan kasnije su u napad krenuli i Britanci kod Loosa. Joffre je raspolagao sa 61 pješačkom i 15 konjaničkih divizija, a Britanci sa 13 pješačkih i 5 konjaničkih divizija. Ali kako su Njemci taman završili operacije na istoku, počeli su prebacivati snage na zapad.

Njemci su koristili elastičnu obranu, tako što su glavnu obranu povukli na drugu liniju gdje su smjestili i topništvo. Uz to bili su vješto vođeni i spretno zaštićeni u svojim rovovima. Istom tom metodom Petain je 1918. slomio zadnje njemačke ofenzivne pokušaje. Tako je svega 5 njemačkih divizija slomilo je Fochov napad izvršen sa 13 divizija, a dok su jedna i pol dvizije odbile britanski napad sa 6 divizija

U rujnu je ponovljena ofanziva u Champagni. 25.09. Francuzi su i uspjeli probiti dio druge, glavne njemačke linije, prodrijeti i do 10 km duboko, te zarobiti 14.000 Njemaca, ali nisu uspjeli zadržati osvojena područja.

02.10 je odlučeno da se krene sa novim napadima, ali Njemci su u međuvremenu utvrdili svoje položaje, dovukli rezerve i stalno su vršili protunapade. Zatim su operacije odgođene zbog lošeg vremena – tada je vojna meteorologija bila tek u začetku i razvila se tek 1916. uz pomoć zrakoplovstva.

Dok su Joffre, Foch i French forsirali napad, čete na fronti su nailazile na zapreke, između ostalog i na manjak topničke municije, a kod Artoisa je nenadani njemački napad poremetio pripreme za napad plinom, pa je napad ponovno odgođen do 13.10. Foch nije više htio čekati pa je sam krenuo u napad kod Vimyja i izgubio nekoliko tisuća ljudi. Kriveći za neuspjeh topništvo, Foch je htio ponovo pokrenuti napad, ali Joffre je zaustavio sve daljnje operacije. I Haigov napad 13.10 je doživio neuspjeh.

Konačna bilanca. Gubici: 60.000 Britanci, 48.000 Fochova grupa, 143.000 Castelnauova grupa. Ukupni protivnički gubici 120.000.

Sporazum Bugarske i Centralnih sila

Obje strane su se otimale za Bugarsku. Još prije početke dardanelske operacije, Antanta je u veljači 1915. poduzela prve pokušaje u Bugarskoj. Francuzi su pokušali uhvatiti bugarskog kralja Ferdinanda na sentimentalne razloge s obzirom da je kralj bio unuk posljednjeg francuskog kralja Louisa Philippa. Neuspješno i nedovoljno s obzirom na slabe vojničke uspjehe Antante za što se racionalni kralj najviše interesirao. Turska je pak nudila Bugarskoj Drinopolje i Čataldžu ako pristupi Centralnim silama.

Narednih mjeseci obje strane licitiraju sa sve većim ponudama Bugarskoj, tako su sile Antante nudile i dijelove teritorija Srbije, svog saveznika. No dok su Centralne sile isprva tražile dobrovoljnu neutralnost, Antanta je tražila vojnu intervenciju u ratu. Kasnije su i Centralne sile postale nestrpljive, pa su 27.08., nakon ruskog uzmicanja u ljeto 1915., izjavile da je Rusija pred slomom, a onda će Bugarska slabo dobiti neke koncesije.

Iako Rusija nije bila pred slomom, Nikolaj Nikolajevič je smjenjen, otpušteni su neki popularni ministri što je dovelo do protestnih štrajkova, a sam ruski kralj Nikolaj II je preuzeo vrhovno zapovjedništvo premda nije poznavao strategiju, pa je umjesto njega zapravo operacije vodio general Aleksejev.

To je ojačalo pozicije Njemačke u pregovorima sa Bugarskom, pa je britanska vlada od srpske vlade, koja je trenutno boravila u Nišu, tražila da Bugarskoj ustupi Makedoniju, na što ova nije htjela pristati. Neuspjeh na Dardanelima je isto utjecao na bugarsko stajalište, pa je 06.09.1915. sklopljen sporazum između bugarske vlade i Centralnih sila, i to tek nakon što su svladane neočekivane komplikacije među Centralnim silama, točnije kome će, Njemačkoj ili Austro-Ugarskoj, pripasti položaj vrhovnog zapovjednika u operacijama protiv Srbije. Bugari su htjeli da operacije vodi njemački general, a na kraju je stvar izglađena tako da je reprezentativnu ulogu zapovednika dobila Austro-Ugarska, a efektivnu ulogu Njemačka, točnije general Mackensen.

Ali Bugarska nije glatko ušla u rat. Sam kralj Ferdinand je više volio političke kombinacije. Uz to u Bugarskoj su postojali Makedonci koji su i prije bugarske vlade preko svojih vođa Protogerova i Točkova sklopili sporazum sa Centralnim silama. Od svojih odreda Makedonci su formirali diviziju za koju su se Njemci obvezali da će je naoružati. Makedonska divizija je trebala krenuti u rat protiv Srbije, ali je jednako tako mogla zaratiti i protiv Bugarske ukoliko bude otezala da uđe u rat na strani Njemačke. Isto tako postojala je i jaka rusofilska opoziija u zemlji koja je pokušavala spriječiti ulazak Bugarske u rat na strani Centralnih sila.

04.10. je istekao ruski ultimatum da Bugarska u roku od 24 sata prekine veze sa Centralnim silama. Saveznička diplomacija je još vjerovala da će Bugarska ostati barem neutralna, premda se na granici već počela okupljati makedonska divizija, a bila je gotova i koncentracija austrogarskih i njemačkih snaga na Savi i Dunavu. Srbi su htjeli poduzeti preventivni rat protv Bugarske da se ne nađu u kliještima autrogarsko-njemačkih snaga sa sjevera i bugarskih sa juga, ali Antanta je strogo zapovijedila Srbiji da ne smije prva poduzeti neprijateljstva, i još joj je obećala pomoć od Grčke sa 200.000 vojnika.

Poraz Srbije i Crne gore

Napad austrougarskih i njemačkih trupa je pripreman još od svibnja. Tokom ljetnih mjeseci su izgrađeni prijelazi preko Save i Dunava – odbačen je Potiorekov plan iz 1914. o forsiranju Drine, pa se glavnina austrougarsko-njemačkih snaga okupila na liniji Petrovaradin-Vršac, dok je liniju na Drini držala samo jedna divizija starih godišta. Bugarske snage su se koncentrirale na istočnoj granici Srbije.

06.10. počela je invazija sa sjevera. 14 divizija okupljenih u dvije armije provalilo je preko rijeka, ali Bugari su krenuli u napad tek 15.10. pa zato njihov napad u bok i zaleđe srpske vojske nije polučio očekivani efekt. Bugari su bili grupirani u dvije armije, jedna sa 4 divizije je nastupala preko Zaječara i Pirota prema Nišu, a druga, sa dvije divizije, preko Krive Palanke prema Skoplju.

Austrougarska 3.armija je prešla Savu kod Beograda i Obrenovca, a njemačka 11.armija Dunav između Beograda i Rama. Nigdje prilikom prijelaza nije pružen jači otpor, a do većih borbi je došlo 15. i 16.10. u području Avale i na odsjeku Ralje. Pogotovo jak otpor Srbi su pružali Bugarima.

Pred premoćnim snagama Srbi su se povlačili između Kolubare i Morave prema jugu. Zapadno od Kolubare jedna austrougarska kolona je napredovala preko Valjeva na jug, a jedan slabi odred je krenuo od Višegrada na istok. 07.11. austrougarsko-njemačke snage došle su duž Morave u područje između Kraljeva, Kruševca i Niša, ali Bugari su u napredovanju izbili ispred 11.njemačke armije pa nije došlo do opkoljavanja srpske armije. Ali 2.bugarska armija je još 23.10 prodrla kod Kumanova i Velesa do željeznićke pruge Niš-Solun i time presjekla pravac uzmaka kao i eventualnu Antantinu pomoć.

Njemačko-austrougarske vojske su i dalje htjele presjeći sve pravce uzmaka srpskoj vojsci, pa su na sjeveru odvojile snage prema Prištni kako bi odsjekle put na jug, a na jugu su zaokrenule na liniju Prilep-Krivolak da udare na ostatke srskih snaga na Vardaru i Cerni. Ali iako je krajem studenog Srbima bio odsječen uzmak na jug, ostao im je otvoren put preko Crne Gore i Albanije. Moguće da su mislili kako srpska vojska neće svladati tamošnje teške prometne prilike.

Na širokom frontu od Užica do Leskovca austrougarsko-njemačke snage su u teškim borbama i preko planina potiskivale srpsku vojsku na liniju Nova Varoš-Mitrovica-Priština. Oslabljena srpska vojska nije se upustila u bitku većih razmjera pa je produžila uzmak pravcima preko Peći i Đakovice te preko Prizrena u Albaniju, dok su se manji odredi pojedinačno probijali kroz planine prema jugu. Srpska vojska je bila raskomadana ali ne i uništena.

Njemačka strategija na Balkanu nije završila, jer nije imala dovoljno snaga da napreduje prema Solunu i zauzme ga. Izbile su i nesuglasice među saveznicima. Austro-Ugarska se htjela obračunati sa Crnom Gorom i Albanijom, a Bugarska nije htjela stati na grčkoj granici, već je naumila produžiti prema Solunu, ali Njemačka je u prosincu obustavila operacije jer su sazrele prilike za nove navalne operacije na Zapadu. I Falkenhayn je obećavao da će u proljeće 1916. poduzeti ofenzivu na zapadu i okončati rat. Srpska vojska od 110.000 boraca je zastala na otoku Krfu gdje se reorganizirala, a saveznici su dobili mogućnost da učvrste solunski front gdje je prebačena srpska vojska.

Conrad je usprkos Njemcima nastavio rat u Crnoj Gori, s time da mu je vjerojatno više stalo da udari na Talijane u Albaniji. Između 08. i 10.01.1916. osvojen je Lovćen, a tri dana kasnije i Cetinje. Tadašnja crnogorska vlada je kapitulirala a kralj Nikola je na talijanskom brodu uzmaknuo u Italiju i ostao konačno u Neuillyu. Postojala je crnogorska vlada u emigraciji, ali i ona i dinastija Petrovića nestali su s političke scene kada je sklopljen mir i stvorena nova država Kraljevina SHS pod vlašću srpske kraljevske dinastije Karađorđevića. Conrad je nastavio gonjenje i osvojio Skadar, te u veljači preoteo Talijanima i Drač, ali je na kraju zastao na rijeci Vojuši, nemajući više snaga da dosegne Valonu.

Nemoć Antante pred srpskim porazom

Sile Antante su s početkom operacija u Srbiji raspravljale o pomoći Srbima, ali na kraju se ništa nije poduzelo. Lord Kitchener je još 09.10. stupio u kontakt s generalom Joffreom o situaciji u Srbiji, a Joffre se zalagao za pomoć Srbiji, ali s obzirom na protivničku nadmoć nije bio moguć opći napad pa je predložio da se spriječi potpuni slom Srbije i pruži joj eventualno neka zona za povlačenje. Predloženo je i da 150.000 vojnika štiti prugu Solun-Skoplje, ali s obzirom da Francuzi ne mogu izdvojiti toliko snaga, sve je na Britancima.

Britanci su pak predložili da se rastereti istočni front nekim akcijama na zapadu, ali Joffre je priopćio da još barem tri mjeseca ne može biti ni govora o nekoj ofanzivi na Zapadu. Jedna grupa britanskih generala tražila je da se pojača akcija na Dardanelima, dok je dio britanske vlade smatrao da treba uputiti britanske snage prema Srbiji, ali primjećeno je da pruga Solun-Skoplje nema dovoljno sredstava da preveze savezničke snage u Skoplje.

03.11. Kitchener se zaputio na Bliski istok. Ta misija je bila i dvolična, jer kako je Kitchenerov utjecaj sve više slabio, uputili su ga na Biski istok, a pogotovo u Egipat gdje je stekao prvu vojnu slavu, pa su se nadali da će u oduševljenju prihvatiti tamošnje zapovjedništvo i voditi operacije, čime bi otpao iz vlade.

Među silama Antante prevladalo je mišljenje kako nema smisla uvući Grčku i Rumunjsku u rat na svojoj strani jer bi bile brzo poražene, a u blizini nema Antantinih snaga koje bi pomogle tim državama.

Kitchener se vratio krajem studenog kada je Srbija prestala postojati, a u Solunu su iskrcane svega dvije divizije bez transportnih mogućnosti, pa je Kitchener na kraju predložio da se opozove čitava solunska i dardanelska ekspedicija, a snage se prebace na osiguranje Sueza. Ipak francuska vlada, premda nije na Solun poslala nikakvih snaga, odbila je tu ideju jer je zaključila da bi potpuno savezničko povlačenje uništilo prestiž Antante na Balkanu. Ali francusko vojno vodstvo je bilo protiv solunskog fronta i odbilo je slati odrede za pojačanje fronta.

Zbog poraza na francuskom i balkanskom frontu, pala je francuska vlada, ali Joffre je ostao. Otišao je i sir John French koji je bio previše poslušno oruđe Joffrea, a umjesto njega je došao lord Haig.

Pogrom nad Armencima

Zbog širine teme, malo će se opisivanje udaljiti van 1915.godine i općenito Prvog svjetskog rata. Genocid nad Armencima kulminirao je upravo 1915. i trajao do 1923., a bio je tek nastavak prijašnjih pokolja poput onog iz 1894.-96.

Armenci su potpali pod otomansku vlast u prvoj polovici 17.stoljeća kada su Turci osvojili zapadnu Armeniju. Istočna Armenija je bila pod perzijskom vlašću sve do 1828., kada su Rusi porazili iranskog šaha i prisvojili Erevanski i Nahičevanski kanat. Nakon rusko-turskog rata (1877.-1878.), kada je potpisan Sanstefanski mirovni ugovor, Armenci su se nadali obnovi državne suverenosti, ali velike europske sile na Berlinskom kongresu 1878., nisu se htjele zamjeriti Turskoj, pa su jednostavno zanemarile armensko pitanje. Prema članku 61. Berlinskog kongresa, turska Visoka porta obvezala se na reformu tzv. armenskih vilajeta, ali ih nikad nije realizirala.

Počele su se stvarati armenske političke stranke čiji su se programi i metode međusobno sukobljavali, ali sve se slagale oko konačnog cilja – uspostavljanje armenske države bilo pregovorima, bilo silom. Istodobno se stvarala i nova turska politička stranka Jedinstvo i napredak, čiji se članovi nazivaju Mladoturcima, a koji su uz pomoć porobljenih naroda željeli stvoriti novu Tursku kao konstitucionalnu monarhiju. Ali neturski narodi u toj novoj državi ne bi ostvarili svoju nacionalnu slobodu nego bi se u interesu opstanka osmanske imperije morali asimilirati. Toj ideji su se najžešće suprotstavili upravo Armenci, tako da u razdoblju od 1894. do 1896. godine dolazi do prvog velikog masakra prilikom kojeg je ubijeno oko 300.000 Armenaca. Tada je carska Rusija, u cilju slabljenja Turske, podupirala Armence u njihovim zahtjevima za autonomijom, a Turci su podjarivali Kurde protiv Armenaca. Kad su se Armenci pobunili, dijelom i zbog visokih poreza, turska vojska i kurdski odredi su počinili pokolje nad Armencima.

Kada je Turska ušla u rat 1914.g., na Kavkazu se otvorio front protiv Rusije. Turci su se nadali povratku teritorija na području istočne Anadolije izgubljenih u zadnjem ratu protiv Rusije iz 1877.-1878. Turska je moblizirala 3. armiju pod vodstvom Envera Paše koja je brojila preko 100.000 vojnika, ali kada je armija došla na granicu, imala je svega 80.000 vojnika, jer ih je dio dezertirao, a dio ih se, zbog loše opremljenosti za zimsko ratovanje, promrzao krećući se preko planina pokrivenih snijegom.

Rusi su pak na početku rata imali 100.000 vojnika pod službenim vodstvom generala Voroncova-Daškova, ali je stvarni zapovjednik bio general Nikolaj Judenič. Zbog brojnih gubitaka na Istočnom frontu (za Ruse Zapadni), Rusi su prebacili veće snage sa Kavkaskog fronta na Istočni i spali na snage od 60.000 vojnika. Ali još u ljeto 1914.godine osnovali su armenske dobrovoljačke jedinice sa 20.000 vojnika, a čiji broj je i dalje rastao.

General Voroncov je isprva planirao povući rusku vojsku u Kars i prijeći u defenzivu, ali tome se odupro general Judenič koji je ostao u Sarikamišu gdje su Turci u bitkama od 29.12.1914. do 02.01.1915. pretrpili težak poraz, a preživjelo je samo 18.000 turskih vojnika. Enver Paša je zbog toga poraza podnio ostavku na mjesto zapovjednika vojske, a za poraz su okrivljeni Armenci. Predbacivalo im se da su u dosluhu s Rusima te da namjerno gube bitke kako bi što više oslabili Tursku, i pridonijeli njezinu brzom raspadu i tako ostvarili svoju samostalnu državu.

Već u veljači 1915. svih 60.000 armenskih vojnika mobiliziranih u turskoj vojsci, zatvoreno je u radne logore i poslije ubijeno. Službeno se za početak genocida uzima datum 24.04.1915., kada je turska vlada izdala zapovijed o uhićenju i deportaciji preko 200 najuglednijih intelektualaca i vođa armenske zajednice u Carigradu i većim turskim gradovima, pod optužbom da se protive središnjim vlastima. Datum se poklopio sa iskrcavanjem Antantinih vojnika na Galipolje.

General Judenič, koji je nakon pobjede kod Sarikamiša službeno postao zapovjednik ruske vojske na Kavkazu, započeo je ofenzivu na turski teritorij prema jezeru Van u turskom dijelu Armenije. Još 19.04.1915, turski guverner Vanskog vilajeta Cevdet Bey tražio je vojnu obvezu za 4000 Armenaca, ali armensko stanovništvo je u tome, vjerojatno s pravom, vidjelo cilj masakra vojno sposobnih muškaraca, pa su nudili 500 vojnika i plaćanje za izuzimanje ostalih muškaraca kako bi dobili na vremenu. Cevdet Bey se razgnjevio i optužio Armence za pobunu i zaprijetio odmazdom. 20.04.1915., počeo je armenski oružani otpor u Vanu kada su turski vojnici ubili dvojicu Armenaca koji su hteli pomoći jednoj Armenki koju su vojnici zlostavljali. Na jednom kvadratnom kilometru armenske četvrti sa okolnim pregrađima, gdje se slilo 30.000 stanovnika i 15.000 izbjeglica, 1500 Armenaca se gotovo mjesec dana suprostavljalo Turcima sve dok ih nije spasio dolazak Rusa.

Ali Judenič je podcijenio brojčano stanje Turaka, a general Oganovski je raspršio malobrojnu vojsku, pa je Kerim Paša je u srpnju 1915. krenuo u protunapad na jezero Van i pobjedio Ruse u bitci kod Malazgirta. Rusi su se povukli, ali Judenič je okupio na brzinu jednu vojsku od 22 000 vojnika, uglavnom Kozaka, pod zapovjedništvom generala Baratova, koja je porazila Turke početkom kolovoza 1915. U međuvremenu su Turci pobijedili armenske ustanike oko jezera Van, ali su se zbog poraza kod Kara Kilise ipak morali povući, tako da su Rusi ponovo zauzeli Van.

U jeku ruske ofanzive 27.05.1915. turski ministar unutrašnjih poslova Talat Paša naredio je prisilnu deportaciju svih Armenaca iz ratne zone (Tehcir zakon) u negostoljubive pustinjske krajeve Sirije i Mezopotamije pod izgovorom „unutrašnje državne sigurnosti“. Na to mukotrpno pješačenje natjerani su i Armenci koji su živjeli daleko od bojišta. u tu svrhu bio je i formiran specijalni ured (Teskilati Mahsusa), koji su vodili mladoturski vojni zapovjednici, a kojem je glavna zadaća bila organizacija i istrebljenje Armenaca. Armenci su bili izloženi nezamislivim mukama; veliki ih je broj umro od gladi i žeđi, a onima koji su uspjeli preživjeti na tom putu samo je produljena agonija, jer ih je u konclogorima čekala sigurna smrt. Te deportacije su se nastavljale do 1923. godine i pretpostavlja se da je u prislnim marševima i konclogorima stradalo oko milijun i pol ljudi (dok Turci tvrde da je najveća brojka 300.000), a preživjeli se više nikad nisu mogli vratiti u zapadnu Armeniju, pa su se iselili u ruski dio Armenije ili Zapadnu Europu, Sjevernu Ameriku i Australiju.

Turska i danas negira zločin genocida nad Armencima, te tvrdi da su to bile „represije u kontekstu građanskog rata“, posebice zbog toga što su se Armenci priklonili ruskim trupama koje su počinile invaziju na Tursku početkom Prvog svjetskog rata. Osim toga, turska se strana poziva na dokumente i arhivu onodobnoga generalštaba, u kojima se tvrdi da su „armenske bande“ od 1910. do 1922. ubile 524.000 Turaka. Drugim riječima, Turci ne samo da time žele posvema odbaciti optužbe za zločin genocida nego se žele prikazati kao „žrtve armenskog nasilja“.

Bilanca na kraju 1915.

U prosincu 1915. frontovi se se ustalili i smirili, jedino su Rusi krajem mjeseca poduzeli žestok, ali neuspješan napad u Besarabiji i sjevernije na Dnjestar, i to zbog dolaska ruskog cara Nikolaja II koji je došao izbliza promatrati operacije. Ruski gubici su iznosili preko 10.000 ljudi. Osim toga, operacije preko zime su stale zbog neiskustva i nepredviđenih problema u doba masovnih vojski.

Iako su Centralne sile nešto bolje stajale na kraju rata, na kraju nijedna strana nije mogla biti zadovoljna jer se kraj rata više nije nazirao tako blizu. Vojske koje su ušle u rat 1914. su desetkovane, gotovo je posve nestalo aktivnih časnika nižih činova na bojnoj liniji, kao i dočasnika, a više nije bilo ni školovanih uvježbanih vojnika. Vojske su sada sastavljene od na brzinu izvježbanih ljudi, a časnike su zamijenili studenti. Kod Centralnih sila čak su i odore postale drugačije jer se već počela osjećati oskudica u sirovinama za tekstil i obuću.

Preslagivanje Antantinih snaga i planova za 1916.g.

Generalu Joffreu je dodijeljeno vrhovno zapovjedništvo nad svim francuskim oružanim snagama na svim frontovima. Iako mnogi u Parizu i Londonu nisu bili zadovoljni njegovom dosadašnjom strategijom, ovim potezom se zapravo htjelo ograničiti Joffreove ovlasti na zapadnom frontu gdje je sada trebao dobiti pomoćnika koji će stvarno voditi operacije. Uz to htjelo se da Joffre kao vrhovni zapovjednik na svim frontovima napusti dosadašnju pasivnu rezistenciju na Solunskom frontu. Joffre je pak osobno bio zadovoljan napredovanjem i računao je da će tek sada moći potisnuti balkanski front iz šire Antantine strategije.

U novoj francuskoj vladi je ministar vojske postao Gallieni, najveći Joffreov neprijatelj, ali sam Gallieni nije bio osvetoljubiv i potvrdio je Joffreov novi položaj, a za zapovjednika francuskih snaga na zapadnom frontu postavio je Castelnaua jer se protivio navalnim operacijama u jesen prošle godine. Gallieni se zalagao za maksimiziranje proizvodnje municije kao i općenito materijalne snage vojske prije poduzimanja bilo kakvih operacija. Odnos između Joffrea i Castelnaua nije bio srdačan, pa general Foch, koji se nadao da će zamijeniti Joffrea na zapadnom frontu, još uvijek je mogao gajiti tu nadu.

Na siječanjskoj konferenciji Antantinih stratega Joffre je iznenadio sve prisutne zaključkom da je jesenska operacija donijela briljantne taktičke rezultate na osnovu kojih će se poduzeti novi napad. Svojim optimizmom je zarazio sve prisutne za svoj plan koji još nije bio razjašnjen do kraja. Po tom planu Francuska, Velika Britanija, Rusija i Italija su trebali poduzeti istodobni kombinirani napad sa maksimumom snaga na svim frontovima. Zaključeno je da treba koncentrirati sve snage u Francuskoj na račun ostalih bojišta, pa je trebalo evakuirati sve snage sa Galipoljskog fronta. Britanci su htjeli likvidirati čak i Solunski front, ali tome su se suprostavile i francuska i ruska vlada iz političkih razloga. Tako je na kraju osam divizija trebalo ostati kod Soluna, zato da bi spriječile ulazak Grčke i Rumunjske u rat na strani Centralnih sila.

Iako je Joffre bio hladan prema Solunskom frontu, gledao je na nj kao diverziju, a morao se brinuti i za rusku osjetljivost. General Aleksjejev, vrhovni zapovjednik ruskih snaga, imao je svoj plan oko operacija na Balkanu. Po njemu je 10 anglo-francuskih korpusa trebalo napredovati na Dunav gdje bi se spojile s ruskim snagama jednake jačine, te zajedno udariti na Budimpeštu, dok bi Talijani udarili na Beč kada bi se pokolebalo zaleđe austrougarskih snaga. Iako general Aleksjejev nije računao na terenske i prometne prilike i na realan omjer snaga 1916., taj plan je u glavnim konturama izvršen 1918.g, kada je njemački front na zapadu već klonuo, a Bugarska i Turska su ispale iz rata.

Joffre je tako ostao vjeran ideji da konačnu odluku treba potražiti na Zapadnom frontu. Britanci i Francuzi su još do polovice veljače pregovarali gdje treba izvršiti glavni napad. Jedino se Joffre zalagao za odlučan napad na rijeci Sommi. Britanci su se zalagali za udarac u području Amentieresa, a Foch za svoj stari plan kod Ypresa, smatrajući Somme mrtvim prostorom za napadačke operacije. Pristao je djelomično za plan napada na Sommi uz modifikacije u rasporedu snaga; računao je da će, neposredno naslonjen na britanske snage, moći spriječiti njihovo samostalno manevriranje. Ali jedan tjedan nakon što je konačno utvrđen plan, Njemci su ga pomrsili svojim napadom na Verdun.

Verdun

21.02.1916. Falkenhayn, koji je kao i Antantini stratezi smatrao da na Zapadnom frontu treba pasti konačna odluka, napao je Verdun. Otkazao je svaku veću operaciju na istoku, te odlučio postepenim napadima iskrvariti Francuze. Imajući u vidu tešku privrednu krizu u doglednoj budućnosti, s obzirom da se Njemačka, premda vojno najopremljenija na početku rata, nije spremala za dugotrajan rat, Falkenhayn se i pored osobnih strategijskih shvaćanja, odlučio pod svaku cijenu izbaciti Francuze iz rata. Za njega je zapravo Britanija bila glavni neprijatelj, ali s obzirom da ih nije moguće poraziti na kontinentu, trebalo je eliminirati britanske saveznike.

Od operacija na istoku je odustao dijelom zbog neodređena držanja Rumunjske, a dijelom zbog toga što napadi na Rusiju ne bi donijeli neku konačnu odluku i, dapače, unijelo bi neizvjesnost u njemačke ratne ciljeve. Pohod na Italiju nije bio strateški važan, pa je trebalo napasti Francuze i to brzo, jer je Kitchenerova vojska već bila na tlu, ali po njemačkim računicama slaba budući da su je činili mladi neiskusni dobrovoljci.

Francuzi su bili iznenađeni, a Joffre je još u kolovozu 1915.g. izvukao dio posade i artiljerije. Kad je Gallieni upozorio na slabosti verdunskog područja, koji je bio slabo povezan sa ostatkom Francusje, Joffre je otklonio svaku bojazan i još naglasio da takve glasine mogu samo proširiti defetizam u vojsci. Ignorirao je informacije o njemačkim pripremama jer je bio zaokupljen planiranjem napada na Somme, a početkom veljače u pismu Haigu, Joffre je uopće posumnjao na mogućnost njemačkog napada, a čak i ako dođe do njega, bit će upravljen na Ruse.

Kada ga je narednog dana Castelnau obavijestio o njemačkim napadima na verdunskom sektoru, u posljednji tren su privučena dva korpusa da podrže rasklimane položaje. Jedino je izdržljivost Francuza onemogućila prodor, a donekle su pomogle i kiše, koje su raskvasile teren, pa nisu sve pripreme za njemački napad mogle biti izvršene već 13.02. Kada su izvještaji sa verdunskog fronta postali ozbiljni tako da se Castelnau usudio probuditi Joffrea usred noći 24.02.1914. ( za kojeg bi rat za vrijeme njegovog sna prestao postojati), ovaj mu je dao punomoć da odmah ode na Verdun. Obranu je preuzeo general Petain koji se držao stroge defenzive i štedio je vojsku, pa ga je kasnije u svibnju zamijenio ofenzivno orijetiran general Nivelle. Kada je Castelnau stigao na bojište, glavna utvrda Fort Douaumont je već bio u njemačkim rukama.

Borbe na Verdunu su trajale gotovo do kraja godine i završile su pobjedom Francuza. To je bila najveća francuska pobjeda jer su je sami izborili, dok je npr. ishod bitke na Marni bio više rezultat slučajnosti, a jak udio su imali i Britanci.

Francuski uzastopni napadi su bili suzbijani, ali morali su stati i Njemci da pojačaju topništvo. Do kraja mjeseca Francuzi su dovukli znatna pojačanja, i izvršili silovite protunapade, a njemačko napredovanje je zapinjalo. 06.03. Njemci su napali zapadno od Maasa, i osvojili malo terena, ali krajem mjeseca je postalo jasno da neće biti moguće osvojiti tvrđavu.

Njemački zapovjednici su se raspravljali treba li nastaviti s napadima ili ih obustaviti, ali dolazili su novi vođe a napadi su se nastavljali, ali Petain im uspijeva doskočiti. Falkenhaynov plan nije uspio: Francuzi nisu iskrvarili, a od veljače do kraja lipnja je osvojen teren dubok tek 2 kilometra.

Joffre je odmah na početku njemačkog napada na Verdun zatražio 10.armiju od Britanaca, a zatražio je i da Rusi i Talijani izvrše napade na svojim sektorima. Rusi su ubacili nove neuvježbane snage kod jezera Naroč gdje su pretrpjeli teške gubitke, i čak su uspjeli izvršiti prodor, ali su ponovno potisnuti natrag.

Talijani su pak pokušali sa petom, isto jalovom ofanzivom na Soči, ali nakon toga je general Conrad u svibnju prešao u napad na Tirolskom frontu između Vielgereutha i Lafrauna, te između Brente i Adige. Osvojena su talijanska utvrđenja Arsiero i Adigo, pa su Talijani pomišljali čak i na evakuaciju Venecije, ali Conradov napad je zastao jer zbog istočnog fronta nije mogao dovesti nova pojačanja. Jednako je tako Falkenhayn, s kojim Conrad nije bio u najboljim odnosima, uskratio pojačanja na talijanskom frontu izgovorivši se prilikama na Zapadnom frontu. Da je napad bio izvršen s većim snagama, možda bi završio dalekim prodorom u Lombardiji i poremetio industrijski potencijal Italije.

Joffre je pak iz napada na Verdun izvukao zaključak da treba što prije započeti s planiranim napadom na Somme što je potvrđeno i na konferenciji u Amiensu 29.05.1916.

Brusilovljeva ofenziva

04.06.1916. ruske južne armije pod vodstvom generala Brusilova su napale na frontu od Stohoda do Pruta, i to još dok nisu završile sve pripreme za opći napad na cijelom Istočnom frontu (za Ruse Zapadnom), poglavito zbog Verduna i teškog položaja Talijana uslijed Conradovog napada iz Tirola. Ruski napad je počeo samo kao prepad, ali neočekivani uspjesi kod Lucka i na Besarabijskom frontu na Dnjestru, sjeverno od Černovica, dali su Rusima toliku prednost da je napad nastavljen, premda je sjeverni dio istočnog fronta ostao pasivan. Austrougarska vojska nije bila iznenađena ruskim napadom jer je prisluškivala ruske radio stanice, pa je kod Lucka dovukla 8 divizija naspram 10 ruskih, a na Dnjestru je skoncentrirala 140.000 vojnika protiv 190.000 Rusa. Oskudijevali su jedino u teškom topništvu koje je bila prebačena na talijanski front.

Ali Brusilov je skoncentrirao svo topništvo svrstavši je u dvije paralelne grupe, tako da je druga linija nastavljala vatru dok je prva, napredujući, mogla zauzeti nove položaje. Uz to, austrougarske snage su napravile taktičke pogreške na samom početku, odredivši bojnu liniju na staroj državnoj granici samo kako ne bi protivniku predao ni jedan pedalj svog tla. To je bilo pogotovo nepovoljno na samoj liniji Dnjestra koji je vijugao, pa je bilo dijelova gdje je protivnik gađao austrougarske snage direktno u leđa. Austrogarski položaji su bili izgrađeni po njemačkom uzoru; sa dubokim pojasom žičanih prepreka, lisičjim jamama, čeličnim štitovima, nizom spojnih jaraka itd., ali austrougarski odredi koje su činila najmlađa godišta, a na glavnim točkama obrane slučajno su bile snage iz južnoslavenskih krajeva, nisu se znali koristiti tim obrambenim sustavom.

Rusko topništvo je već u nekoliko sati razbilo žičane prepreke, pa su Rusi iskočili iz navalnih rovova iskopanih svega nekoliko desetaka metara od austrougarske bojne linije, i za tren oka, uz neznatan otpor, preplavili čitav neprijateljski front. Ruska operacija, zamišljena kao demonstracija snaga, i kod Lucka i kod Okne uspjela je iznad svakog očekivanja.

Austrougarske snage bile su u povlačenju i nisu imale rezerve gotovo do Karpata, čitav front je bio otvoren, ali Brusilov nije mogao iskoristiti neočekivani uspjeh u najodlučnijem trenutku. Još otkad je Brusilov imenovan zapovjednikom Jugozapadnog fronta 08.04.1916., dotadašnji njegov zapovjednik general Ivanov nije mu htio prepustiti svoj položaj pod različitim izgovorima. Tek kada je ruski car konačno prihvatio Brusilova, zakazano je ratno vijeće 14.05.1916. u Mohilovu gdje je izrađen plan za napad. Glavni je udarac trebao početi na Sjeverozapadnom frontu, u pravcu Vilna, pa je tamo dodan i najveći dio teškog topništva, dok je Brusilov na Jugozapadnom frontu trebao izvršiti tek demonstraciju i ostati u obrani.

Ali zapovjednik Sjeverozapadnog fronta Kuropatkin je bio protiv napada, što je podržao i zapovjednik Zapadnog fronta Evert. Brusilov se zalagao za opći napad, i čak je htio napadom na Jugozapadnom frontu privući na sebe protivnika kako bi olakšao Kuropatkinu i Evertu. Aleksjejev, koji je vodio konferenciju, se načelno složio s Brusilovom, ali nije mu htio dati više jedinica i municije od onog što je predviđeno. Tada su se i Kuropatkin i Evert izjasnili da će izvršiti napad, ali da ne jamče za neki uspjeh.

Onda je 24.05. Brusilov dobio informaciju o opasnom porazu talijanske vojske, i bojeći se sloma talijanskog fronta, zatražio je smjesta početak ruske ofanzive. Htio je započeti sa napadima već 01.06, ali samo ako istovremeno krene i Evert u napad, pa mu je Aleksjejev poručio da napad počne 04.06. jer Evert ne može izvršiti sve pripreme prije tog datuma. 03.06. ponovno se htio mijenjati datum napada, ali Brusilov je odgovorio da to nije moguće jer su navalne snage već u prednjim položajima i više se ne može natrag. Čak je ponudio i ostavku ako se ne krene s napadom. Aleksjejev je htio dobiti na vremenu jer nije htio sam odlučiti, a ruski car je već krenuo u krevet. Brusilov je izgubio strpljenje, pa je na kraju Aleksjejev sve prepustio Brusilovu na njegovu dušu. Nekoliko sati kasnije proradilo je rusko topništvo.

Do 09.06. Rusi su zarobili preko 70.000 austrougarskih vojnika i veliku količinu ratnog materijala, ali Evert se nije ni pomakao izgovarajući se na loše vrijeme, već je odgodio napad do 18.06. A tog dana Evert je pak izjavio da su se Njemci pojačali na tom dijelu fronta pa je odlučio napasti kod Banaroviča. Do Brusilova je došlo kako je Evert navodno izjavio da se neće znojiti zbog Brusilovljeve slave. Kad je polovicom srpnja napokon i počeo napad kod Baranoviča, Rusi su potučeni jer su Njemci imali dovoljno vremena za pripreme. Jednako je bez uspjeha napadnuta i Hindenburgova grupa kod jezera Naroč i u području Smorgonija.

Iako oslabljen pasivnošću ruskog Zapadnog i Sjeverozapadnog fronta, Brusilov je na svom frontu i dalje napredovao sve do 12.08. Njegovi pojedini korpusi su bili aktivni na Jugozapadnom frontu čak do 11.11., ali napredovanje je bilo sve sporije jer je Austro-Ugarska izvukla sve rezerve sa talijanskog fronta, a u srpnju su stigle i njemačke divizije da spriječe raspad austrougarskih snaga. Rusi su iznova zaposjeli dio Istočne Galicije i cijelu Bukovinu, a austrougarske snage su potisnute na Karpate, ali nisu uspjeli osvojiti ni Kovel ni Vladimir Volynskij.

Njemci su tada prvi put prebacili jake zrakoplovne snage na Istočni front, te posve nadjačati rusko zrakoplovstvo, zbog čega ni rusko topništvo više nije moglo uspješno korigirati gađanje. Kao pojačanje, Brusilovu su upućeni gardijski pukovi, ali navikli jedino na paradnu i stražarsku dužnost, pretrpjeli su teške gubitke. Kada su napokon zamijenjeni zapovjednici na Brusilovljev zahtjev, već je bilo kasno.

Na Jugozapadnom frontu je do 11.11. zarobljeno preko 450.000 ljudi, a zaplijenjeno preko 500 topova, 200 mitraljeza, 400 bacača mina, uz ostali ratni materijal, i u tom pogledu, to je bio najveći Antantin uspjeh u cijelom ratu, a habsburška vojska je prestala postojati kao ozbiljan protivnik. Ali Brusilov je cijelu akciju smatrao neuspjehom, a i ruski gubici su bili srazmjerno veliki.

Ulazak Rumunjske u rat

Zbog Brusilovljevih operacija Rumunjska se napokon odvažila na rat na strani Antante. Usprkos ugovoru o savezu sa Centralnim silama, koji je bio rezultat dinastijskih veza, Rumunjska je na početku rata ostala neutralna jer je raspoloženje političkog naroda bilo na strani Antante.

Rumunjska je poput Italije isto imala svoju iredentu: Transilvaniju te Erdelj koji je izgubio autonomiju potpavši pod vlast Budimpešte 1867., kada je zaveden dualizam u Habsburškoj monarhiji. Poslije balkanskih ratova još je više porastao rumunjski nacionalizam, a pogotovo zbog agresivnosti mađarizma pod vladavinom Stjepana Tisze koji se suprostavljao i sugestijama njemačkog saveznika da dodijeli barem neke koncesije Rumunjima u Ugarskoj. Nakon smrti kralja Karola u listopadu 1914., U Rumunjskoj više nije postojao nijedan pobornik Centralnih sila, i sve je više prevladavala politika približavanja silama Antante, a na čelu te politike je bio ministar predsjednik Jonel Bratianu.

Ali položaj Rumunjske u prvoj polovici rata je bio težak – osim sa Austro-Ugarskom na Karpatima (zbog čega je to još bila i najsigurnija granica), na sjeveru i istoku je graničila sa Rusijom, a na jugu s Bugarskom. Rumunjski antantofili su i dalje podozrijevali od Rusije zbog njenih pretenzija na Dobrudžu, a još više su se bojali Bugarske, i kao saveznika Antante i kao saveznika Centralnih sila, jer bi je opet mogli nagraditi Dobrudžom.

I Antanta i Centralne sile su 1915.g. obasipale Rumunjsku koncesijama ako stupi u njihov tabor, ali Bratianu je oprezno balansirao između dviju strana zbog nepripremljenosti na rat. Zato Rumunjska i nije ušla u rat kada i Italija, usprkos ugovoru s njom od 23.09.1914., kada je dogovoreno da će u svim situacijama zajednički nastupati. Tada je Austro-Ugarska imala tek 25.000 vojnika nasuprot Rumunjskoj. Onda su još nadošli prodor kod Gorlica, Antantin neuspjeh kod Dardanela i pad Varšave, te okupacija Srbije, pa se Rumunjska povukla u strogu neutralnost.

Nakon Brusilovljeve ofanzive Bratianu i kralj Ferdinand su zaključili da je došao presudan trenutak i 17.08.1916. sklopljen je ugovor s Antantom, prema kojemu je Rumunjska trebala objaviti rat Austro-Ugarskoj najkasnije do 28.08., a zauzvrat su joj obećani Transilvanija, Bukovina, ali i Banat gdje nije bilo Rumunja.

Rumunjska je objavila rat Austro-Ugarskoj onog dana kada je Italija formalno prekinula odnose s Njemačkom, ali se u jednom ugledala na Italiju od prije godinu dana – nije prekinula odnose sa Njemačkom. Rumunjska vojska je napala preko Karpata na Mađarsku, a slabe snage generala Arza su se povukle na sjever, te izazvale paniku i bijeg mađarskog stanovništva. Možda bi Rumunji i prodrli do podunavske granice, ali intervenirali su Njemci.

Kada je Falkenhayn smjenjen s dužnosti zbog neuspjeha na Verdunu, Hindenburg i Ludendorff su preuzeli zapovijedanje njemačkim i austrougarskim snagama. Falkenhaynu je pak povjereno da izvrši odmazdu protiv Rumunja. Operirao je na sjeveru, dok je Mackensen vodio južne snage okupljene u Bugarskoj. Rumunjska je sumnjala u mogućnost napada sa juga, pa je Mackensen forsirao Dunav i ugrozio Dobrudžu. Rumunji su se morali brzo povući iz Mađarske u obranu, ali umjesto obećanih 50.000 ruskih vojnika, u Dobrudžu su stigli tek češki i južnoslavenski dobrovoljci.

U prosincu su Njemci ušli u Bukurešt, ali britanska tehnička misija pukovnika Nortona Griffitha je uspjela onesposobiti tehničke uređaje na naftnim izvorima, te ih tako Njemci mjesecima nisu mogli iskorištavati. Rumunjske snage konačno su se utvrdile na liniji Seneta, a vlada i dvor smjestili su se u Jassyju. Uto su međutim stigla i ruska pojačanja. Da su Njemci provalili u Moldaviju, Rusi bi morali isprazniti Galiciju i Bukovinu te stvoriti obrambenu liniju pred Odesom.

Na kraju, u četiri mjeseca, Rumunjska je izbačena iz redova Antantinih boraca, a rumunjska intervencija, poput talijanske, donijela više neugodnosti nego dobitaka za Antantu.

Jugoslavenski korpus

Nešto se već pričalo o njoj na 6.stranici ove teme. Uglavnom, na bojištu u Dobrudži prvi put su stupili u borbu južnoslavenski dobrovoljci u sklopu 1.srpske dobrovoljačke divizije koja je kasnije nazvana 1. jugoslavenskim dobrovoljačkim korpusom.

U nekoliko navrata se pokušao stvoriti pokret južnoslavenskih dobrovoljaca, prvo od prebjega sa austrougarskog prostora u Srbiji na početku rata. Tek vrlo malen broj njih je došao do Srbije, a većinom su izginuli u bitkama na Ceru i Kolubari 1914.godine. Zatim se pokušala stvoriti tzv. „Jadranska legija“ od dobrovoljaca iz prekooceanskih zemalja. Iako je bio poprilično dobar odaziv među emigrantima, vrlo malo ih je došlo u Europu, pa „Jadranska legija“ nikad nije stvorena.

Na kraju je pokret dobrovoljaca organiziran među austrougarskim zarobljenicima u Rusiji. Jezgru su činili Srbi, većinom Bosanci, koji su se počeli okupljati u Odesi uz nastojanja srpskog konzula Cemovića. Pokret je dobio šire obilježje kada je u listopadu 1915. u Petrograd stigao Ante Mandić kao opunomoćenik Jugoslavenskog odbora. Mandićevi izvještaji Jugoslavenskom odboru su praktički jedina građa iz koje se mogu rekonstruirati događaji i atmosfera među dobrovoljcima. Uz to, rodom je inače iz Istre, i u prošlosti nije ulazio u srpsko-hrvatske razmirice, a pojave je prosuđivao uglavnom blagonaklono i nepristrano.

Uz posvemašnju korupciju u Rusiji, Rusi nisu bili skloni dobrovoljcima. Kao delegati srpske vojske, u Petrogradu su se nalazili uglavnom prečani, odnosno Srbi sa austrougarskog teritorija, a Rusi su zamjerali Slavenima s tih prostora što nisu podigli revoluciju. A kada je Bugarska ušla u rat na strani Centralnih sila, rusko javno mišljenje je za to krivilo Srbiju jer nije htjela ustupiti Makedoniju Bugarima. Tako se u drugoj polovici siječnja 1916.g. u Odesi nalazilo tek oko 200 dobrovoljaca, slabog morala. Uz to, kako bilježi Mandić, Srbi iz Bosne, inače bivši austrougarski časnici, stvarali su protuhrvatske tenzije među dobrovoljcima.

Preokret su donijeli zarobljenici i prebjezi tijekom Brusilovljeve ofanzive. Većinom sljedbenici Franje Supila iz 1913./14., porijeklom iz Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, ti ljudi su otišli među dobrovoljce. Ali Mandić dalje svjedoči, u Odesi nije bilo nikakve organizacije, razvijale su česte svađe i rasprave, ljudi su bili neuhranjeni i neplaćeni, a kada su pristigli srpski časnici sa Krfa, isti su počeli ponižavati Hrvate. Vojnici su bili tučeni i zlostavljani, a najmanje je jedan vojnik pretučen do smrti jer je odbio učiniti neku uslugu jednom časniku dok se nalazio pod puškom na straži.

Sam zapovjednik divizije Hadžić je iz osobnih ambicija nastojao da čim prije uđu u borbe, usprkos lošoj prehrani i opremi vojnika, te bez saniteta. Tako je divizija od 19.000 dobrovoljaca poslana u Dobrudžu gdje je stupila u borbe 24.08. Do 12.10., gubici su iznosili oko 50 %. Naime, Rusi su poslali svega jednu diviziju u Rumunjsku jer su očekivali da će se Bugari pred njima odmah razbježati. Na kraju je sva težina borbi pala na slabo naoružanu jugoslavensku diviziju, dok su se Rumunji razbježali, a odmah potom su se i Rusi počeli povlačiti. Opkoljeni od Njemaca i Bugara, južnoslavenski dobrovoljci su se morali sami probijati kroz neprijateljske redove, a ranjenici su se sami ubijali da ne padnu u ruke neprijatelju. Zatim su preživjele otpremili natrag u Rusiju. Mandić zaključuje: „pod takvim uvjetima mogu samo idioti stupiti u dobrovoljačku legiju!“

Dobrovoljci su svejednako i dalje pristizali, ali zbog nejednakosti u političkom pogledu, i zbog odraza tzv. Solunskog procesa, došlo je do odvajanja jednog dijela dobrovoljaca. Dobrovoljački korpus više nije sudjelovao u borbama u Rusiji, a ostaci su, dijelom preko Arhangelska, a dijelom preko Sibira, prebačeni na Solun gdje su raspoređeni po srpskim jedinicama. Pojedinačne grupe dobrovoljaca su sudjelovale u kasnijem ruskom građanskom ratu, dijelom u sastavu Crvene armije, a dijelom među Kolčakovim odredima.

Vrhunac političke krize Srbije u ratu

Vojnopolitička kriza je počela tik pred objavu rata, kada je kralj Petar, pod pritiskom Hartwiga, poslanika carske Rusije, protiv svoje volje morao kod rješavanja političke krize, zbog sukoba sa vojskom, dati mandat za sastavljanje vlade Nikoli Pašiću. Zbog toga je kralj Petar, formalno zbog bolesti, predao vlast prijestolonasljedniku Aleksandru. Regent Aleksandar i Pašić su sklopili savez protiv časnika.

Već 1915.g. Aleksandar se sukobio sa vojvodom Putnikom, tvorcem dosadašnjih pobjeda srpske vojske, da mu prepusti i stvarnu vlast nad vojskom. Putnik je otklonio taj zahtjev uz pomoć svog autoriteta a i jer je regentov zahtjev bio protivan Ustavu. Ipak Aleksandar je uspio ostvariti taj naum tijekom povlačenja srpske vojske preko Albanije.

Časnici su vjerovali da do albanske katastrofe nije trebalo doći u tako velikim razmjerima. Vojvoda Putnik nije htio čekati bugarski napad već se odlučio da preventivnim napadom omete mobilizaciju Bugarske i time omete plan Centralnih sila, ali pod pritiskom savezničke diplomacije do toga nije došlo. Čak je zatajila i saveznička vojna pomoć.

Uz to Pašićeva vlada je počinila niz teških propusta, a kada su se ostaci srpske vojske povukli na Jadran, opet je zatajila saveznička pomoć. Savezničko vodstvo je čak htjelo prebaciti preostale srpske trupe na talijanski front. Bolesnog sedamdesetogodišnjeg vojvodu Putnika vojnici su prebacili do Skadra gdje je dobio petomjesečno bolovanje. Regent Aleksandar, sporazumno sa Pašićem, tada razrješuje Putnika dužnosti, za što je ovaj saznao tek na Krfu kada mu je isplaćivana plaća. Putnik je otišao u Nizzu, gdje je umro 16.05.1917., okružen agentima koji su pošto-poto htjeli pronaći ili iskonstruirati elemente koji bi povezivali Putnika sa časničkom grupom protiv koje je već bio u toku kazneni postupak.

Etape povlačenja srpske vojske bile su su ubitačne dijelom i zbog sabotaže talijanskih vojnih i pomorskih vlasti. Nakon oporavka, srpska vojska je prebačena na solunski front gde je preuzela jedan odsjek pored francuskih divizija. Kada je Rumunjska bila ugrožena, srpska vojska je prešla u napad, probila bugarski front, savladala Kajmakčalan i ponovno osvojila Bitolj. Ali u pozadini tih akcija i dalje su se vodile rasprave tko je najviše kriv za tolike razmjere poraza Srbije 1915.g. Tijekom uzmaka je bilo dosta improvizacija, favoriziranja i korupcije, pa je vodstvu Radikalne stranke poručeno da će nakon pobjede uslijediti obračun.

16.12.1916., na Solunskom frontu uhićen je pukovnik Dragutin Dimitrijević-Apis. Kada je uhićen, prvo su mu oduzeti svi papiri. Još prije rata govorilo se da Apis ima pisma kralja Petra pisana Đorđu Genčiću, političkom vođi zavjere protiv Aleksandra Obrenovića. Apis je navodno došao u posjed tih pisama preko svoje prijateljice, udovice Genčića, kćeri Milana Obrenovića. Tvrdilo se da ta pisma kompromitiraju Petra Karađorđevića kao sudionika u ubojstvu Obrenovića, a takva pisma su trebala osigurati utjecaj Apisu i Crnoj ruci utjecaj na kasnijeg kralja i dinastiju. I srpski regent i Nikola Pašić su se nastojali domoći tih pisama, pa ako su ona i postojala, vjerojatno su uništena.

Hapšenja su bila početak obračuna regenta Aleksandra i Radikalne stranke sa časničkom opozicijom. Još čim je maknut vojvoda Putnik, s ključnih položaja smjenjeni su ljudi sumnjive lojalnosti prema regentu. Kada je u proljeće 1916.g. regent Aleksandar otputovao u Pariz na savezničku konferenciju, uspio je steći potporu francuske vlade koja je potrajala i u mirnodpskom razdoblju, a čak se Francuzima tvrdilo da su neposlušni časnici pod njemačkim utjecajem. Tako je francuska vlada dala suglasnost za pokretanje procesa kojim su Aleksandar i Radikalna stranka eliminirali političke oponente.

priredio: jednoumlje, forum.hr

Južnokorejci su, međutim, istakli da će nastaviti da pozivaju svoje severne sunarodnike da ustanu protiv autoritarnog režima, kojim trenutno upravlja bolešljivi Kim Džong Il, iako analitičari smatraju da je uspešno preneo vlast na najmlađeg sina Kim Džong Una.

I dok državni vrh zasipa narod propagandom o prosperitetu, pozivajući se na filozofiju „džuče”, to jest samodovoljnosti, koju je proklamovao otac nacije pokojni Kim Il Sung, Ujedinjene nacije i Evropska unija upozoravaju da Severnoj Koreji preti glad zbog najlošije žetve u protekloj deceniji i katastrofalnih poplava, ali i zbog sankcija zapadnog sveta koji od nje zahteva odricanje od nuklearnog programa.

Očevici koji su prebegli u Kinu pričaju da samo imućnije porodice mogu sebi da priušte dva obroka dnevno, dok su ostali srećni ako jedu jednom.

Univerziteti su zatvoreni da bi studenti radili na polju

- Mi ne tražimo lepu odeću, niti zabavu. Hoćemo samo pune stomake. Ali svakog dana se budimo i prva misao nam je šta ćemo danas da jedemo. Ljudi su očajni. U dubini duše svi znaju da živimo ko psi, ali niko se ne usuđuje da to glasno kaže – rekla je Čoi Jang He (70), koja je prebegla u Kinu.

Seljaci golim rukama rade na njivama, jer ne mogu da koriste traktore zbog nestašice goriva. Pomaže im i vojska, a svet je pre nekolikom meseci obišla vest da je Severna Koreja zatvorila univerzitete na deset meseci i poslala studente na rad na polja i u fabrike kako bi se podstakao privredni rast.

Kako se bliži zima, nedostatak nafte je sve akutniji problem. Prošle godine ljudi su na temperaturama od minus 30 stepeni odlazili u šumu po drva ne bi li se kako-tako ogrejali, jer je temperatura u sivim stambenim blokovima bila sedam stepeni.

Od 24 miliona stanovnika, tri miliona koji žive u Pjongjangu smatraju se privilegovanim.

Da bi se Severnokorejac iz unutrašnjosti naselio u prestonici, potrebna mu je specijalna dozvola. Ali ni njima nije mnogo bolje. Na posao idu prastarim električnim autobusima u kojima su spakovani kao sardine, pazare na privatnim pijacama i često trguju na crno.

Radio i televizija se nalaze pod kontrolom države i emituju propagandu u slavu vođe. Običan građanin rizikuje da bude osuđen na težak rad ako ga uhvate da sluša strane stanice, a pristup internetu je ograničen na domaće sajtove.

Jubilarna 2012. godina

Iduća godina biće izuzetno značajna za severnokorejski režim, koji očigledno voli okrugle brojeve: slaviće se 100. godišnjica od rođenja oca nacije Kim Il Sunga, koji je umro 1994, ali i dalje uživa veliku popularnost; njegov naslednik, sadašnji “dragi vođa” Kim Džong Il puni 70, a zapadni mediji tvrde da će Kim Džong Un napuniti 30 i preuzeti kormilo vlasti.

Jasna Stojković

Meksičke vojnike – u toj zemlji problem s drogom je odavno “nadišao” mogućnosti temeljne policije – do katapulta, oružja koje je u starom i srednjem vijeku služilo kao tadašnja, primitivna artiljerija, doveo je stanovnik pograničnog područja koji je htio ostati anonimin, može se pretpostaviti, iz straha od osvete narko-mafije.

Uostalom, ako znamo da i policajci i vojnici kriju lica tijekom akcija, razumljivo je o kakvoj se strepnji zapravo radi.

Tijekom racije zaplijenjena su vozila koja su služila za prevoz do ”rampe za lansiranje”, zatim oko 1,4 tone marihuane, kao i sami katapult (vidi fotografiju). Inače, katapulti narko-kartela već su bili otkriveni u siječnju ove godine, kao apsolutna novina u povijesti šverca preko granice.

MILAN KAMATOVIĆ

U izjavi za drugi kanal izraelske televizije, Peres je rekao da “ obaveštajne službe svih zemlja shvataju da vreme ističe i upozoravaju svoje lidere“.

„U vremenu koje je preostalo, moramo apelovati na druge nacije i svet da deluje, reći im da je vreme da se stane iza obećanja koje su nam dali, da ispune svoju odgovornost, bez obzira da li to znači ozbiljne sankcije ili vojnu operaciju“, kazao je Peres.

„Ne mislim da je ikakva odluka doneta, osim da se svet drži svoje dužnosti da odgovori i mi želimo da vidimo šta će oni uraditi“, rekao je Peres.

On je dao takvu izjavu nakon što su izraelski mediji objavili da izraleski premijer Benjamin Netanijahu pokušava da ubedi većinu ministara u svojoj vladi da se izjasne za udar na Iran. Nakon toga objavljena je anketa koja pokazuje da izraelska vlada imala veliku podršku za takvu akciju, jer je četiri od deset Izraelaca podržava, imajući u vidu posledice po Izrael.

Izraelski ministar odbrane Ehud Barak takođe se osvrnuo na iransku pretnju, ponovivši ono što je ranije govorio: „Ne možemo odustati ni od jedne opcije, ali trenutno nije hitno. Naša pozicija se nije promenila i neće se promenti, verujemo da Iran mora biti sprečen da razvije nuklearno oružje“.

Izraelski mediji preneli su danas izjavu jednog američkog vojnog zvaničnika da su SAD zabrinute da ih Izrael neće upozoriti pre preduzimanja vojne akcije na iranska nuklearna postrojenja. Anonimni zvaničnik rekao je Si-En-Enu (CNN) da su SAD “ apsolutno“ zabrinute da Izrael priprema napad i da zabrinutost raste. SAD sa povećanim oprezom prate ono što se događa u Iranu i Izraelu u poslednjih nekoliko nedelja, naveo je isti izvor.

To je potvrdio još jedan vojni zvaničnik koji je takođe govorio za CNN. On je naglasio da su SAD zabrinute zbog opasnosti koji bi udar na Iran mogao da predstavlja za američke vojnike u Iranu I Persijskom zalivu. Rekao je i da SAD nemaju nameru da slede vojnu akciju protiv Irana.

Vesti o mogućem udaru na Iran gomilaju se uoči objavljivanja izveštaja Međunarodne agencije za atomsku energiju sledeće nedelje od koje se očekuje da će obelodaniti da je Iran napravio kompjuterski model nuklearne bojeve glave i ranije neobjavljene detalje tajnog rada Teherana na nuklearnom oružju, rekle su diplomate AP – u petak.

Obamina se politika temelji na globalnoj kombinaciji obavještajnih službi i podataka, likvidaciji najpoznatijih svjetskih terorista i ograničenim intervencijama, poput one u Libiji, gdje se koriste lokalne snage na terenu, uz pametnu upotrebu američke moći.

Obama je, na primjeru Libije, sačuvao živote svojih vojnika, a samim Libijcima dao šansu da izgrade pošteno društvo.


Kako će te šanse oni iskoristiti, to ovisi o samim Libijcima. Istina je da sam zabrinut, ali Obama je svoju ulogu odigrao izuzetno dobro.

Nema sumnje da su George Bush i njegov potpredsjednik Dick Cheney mislili da će Irak i Afganistan biti ograničene operacije.
Obama: Vrijeme je da se fokusiramo na izgradnju nacije kod kuće

Umjesto toga, to se pretvorilo u noćnu moru, nešto poput teške hipoteke.

Djelomično i zbog njihove nesposobnosti i lošeg planiranja, no dug koji su Amerikanci platili bio je ogroman.

„Izlazak“ iz Iraka nadam se da će biti uspješan, ipak cijena je velika, pa i kada bi Irak postao nova Švicarska.

Zato budimo jasni. Kao glavni zapovjednik u ratu protiv terorizma, Obama i njegov tim za nacionalnu sigurnost, pokazali su se, barem do sada, mnogo pametnijima, odlučnjima i „štedljivjima“ kada je u pitanju zaštita zemlje nego što je to pošlo za rukon njegovim starijim prethodnicima.

Diplomatski titani

Sasvim je najasno zašto je veteranima republikanske stranke to teško priznati.

No, dok je Obama bio odlučan u provođenju Bushove antiterorističke politike, manje je bio uspješan u kreiranju vlastite vanjske politike.

Njegova arapsko-izraelska politika je zbrkana. Nada da će mu uspjeti Iran uključiti u dijalog ishlapila je i razbila se poput broda o čvrste stijene i to s obje strane.

Malo je učinio da zajedno s multinacionalnom koalicijom podupre Arapsko proljeće, ili da preuzme vodstvo u post-revolucionarnim promjenama.

Njegova odluka da za polovicu smanji broj snaga u Afganistanu mogla bi se pokazati fatalnom.

U ratu je, barem na riječima, s Pakistanom. Globalna klimatska politika pokazala se potpunim promašajem.

Henry Kissinger i James Baker, arhivske fotografije
​​Proračunati Kinezi i Rusi, s vremena na vrijeme mu bace neku kost, u skladu s vlastitim interesima, ali Obama je, ipak, u povlaštenom položaju. Zašto je to tako?

Upravo tu želim braniti Obamu, a ne osuđivati ga.

Istina, bio je naivan misleći da je njegov, ili položaj glavne državne tajnice, dovoljno moćan da ih ostali slijede.

No, vanjska politika je danas ipak mnogo složenija nego je to bilo u vrijeme hladnog rata, kada su na čelu State Departmenta bili „diplomatski titani“ poput Henrya Kissingera, Georga Shultza i Jamesa Bakera.

Amerika danas nema moć kakvu je tada imala. Uostalom, kada je Kissinger trebao pregovarati na Bliskom istoku, 70-tih godina prošloga stoljeća, valjalo mu je uvjeriti troje ljude kako bi bio postignut dogovor – moćnog sirijskog diktatora Hafeza al- Assada, egipatskog moćnika Anwara Sadata i Goldu Meir, izraelsku premijerku koja je uživala potporu velike većine u svojoj zemlji.

Više izvoza i jeftinija nafta

Da bi „ušli u povijest“ Obama i njegova državna tajnica, Hillary Clinton, trebaju postići sporazum sa sirijskim režimom koji se urušava, sa već urušenim egipatskim režimom i slabom izraelskom koalicijskom vladom, kao i palestinskim pokretom koji je rascijepljen na dva dijela.

Mi se čak ni ne trudimo pregovorati sa slabom građanskom vladom u Pakistanu.

Obraćamo se vojsci, koja na umu ima trajno održavanje sukoba s Indijom, te iskorištava Afganistan kao sredstvo u ratu, koji treba opravdati ogromnu ulogu vojske u raznim državnim sektorima u Pakistanu.

„Stvarati povijest kroz diplomaciju ovisi o tome koliko smo uspiješni u stvaranju sporazuma s drugim vladama“, smatra stručnjak za vanjsku politiku na sveučilištu John Hopkins, Michael Mandelbaum, koji je zajedno sa mnom autor knjige „Ono što smo nekada bili“.

Da bi nam to danas uspjelo, moramo „stvoriti“ vlade s kojima želimo pregovarati, što sada ne možemo učiniti.

Naime, na mnogim kriznim mjestima u svijetu, trebali bi pomoći u izgradnji država, prije nego li upotrebimo diplomaciju.
Obama traži rješenje za Izrael i Palestinu

Neke zemlje, od vremena hladnog rata, su poprilično ojačale, poput Rusije, Kine i Irana, a naša je moć slabija, jer nas pritišću ekonomski problemi.

Vlada je u dugovima, a to znači da će biti nužno ozbiljno kresanje obrambenih troškova.

Najbolji način da se „nosimo“ s Rusijom i Iranom, bi trebala biti energetska politika, odnosno smanjivanja cijene energenata, posebno nafte.

Da bismo se nosili s Kinom moramo više izvoziti, a manje uvoziti.

U svakom slučaju trebamo prepustiti drugima da oni sami grade svoje državne institucije i nacije, a mi bi to trebalo učiniti efikasnije kod vlastite kuće.

Thomas L. Friedman (New York Times), priredila: Mirjana Rakela

POSLEDNJEG dana septembra Anvar al Avlaki i nekolicina njegovih “kolega” iz Al kaide zaustavili su kamionet na prašnjavom putu u unutrašnjosti Jemena. Imali su ne više od delića sekunde da shvate kako im se kraj sasvim primakao. Smrt je došla iz vazduha, od leteće mašine kojom je upravljao čovek pola zemaljske kugle udaljen.

Nedavno, u napadu američke bespilotne letelice na severozapadu Pakistana ubijeni su viđeni komandant mreže Hakani, povezane sa Al kaidom, i još trojica ekstremista. Amerika je dugo carevala vazdušnim prostorom, zahvaljujući ekonomskoj moći, naprednoj tehnologiji i odlično uvežbanim letačima, koji, međutim, izgleda da gube svoje mesto u savremenim udarima sa neba.

OD DŽINA DO KOMARCA

NEKE bespilotne letilice, poput “R-Ku 4A global hok”, veliki su mlazni špijunski avioni, i koštaju više od lovca bombardera F-18A. Drugi su naprave mikro, ili, u budućnosti, nano veličine, i mogu da oponašaju ptice ili insekte, šunjajući se po kućama i prozorskim oknima, ne bi li u štab poslali najdragoceniju robu našeg doba – informaciju.

Opremljeni vrhunskom tehnikom bespilotni “predatori” i “riperi”, patroliraju nebom Avganistana i usmeravaju precizne napade protiv terorista u Pakistanu, Jemenu i Somaliji. Oni su pomogli NATO da preokrene situaciju u Libiji na štetu Gadafijevih trupa, piše londonski “Ekonomist”.

U sadašnjem trenutku, više borbenih sati leta imaju američke bespilotne letelice nego stari dobri avioni, a usled krize i nemalih ušteda u sistemu odbrane SAD, one su jedine pošteđene budžetskih kresanja.

Bespilotne letelice prvi put su letele nad bosanskohercegovačkim ratištem. Tada su, kao i tokom agresije na Jugoslaviju 1999. godine, služile samo za izviđanje, a danas nose smrtonosne tovare.

Pod predsednikom Obamom, učestalost bespilotnih napada uvećala se deset puta – od jednom u 40 dana, na svaki četvrti. Sve zaslugom fantastične sposobnosti “ripera” da ostane u vazduhu čitava 24 sata, prenoseći kontrolorima kvalitetan video-snimak sa visine od osam kilometara i omogućujući im da unište željenu metu preciznošću hirurga 21. veka.

Znači li sve to da budućnost pripada bespilotnim letilicama? Ako je odgovor “da”, svet se nalazi pred neslućenom revolucijom u načinu vođenja ratova.

Upravo u američkom “pogledu u budućnost” kriju se najveće kontroverze. Plan Vašingtona podrazumeva da će bespilotne letelice imati veštačku inteligenciju, koja će im omogućiti visok nivo autonomije, uključujući i onu u odlučivanju da se puca i – ubije. Vojni vizionari veruju da bi, čak, jednog dana moglo da se desi da ove mašine, uz pomoć te svoje “inteligencije”, ovladaju nekom vrstom etičkog rezonovanja!

Zvanično, dakle, na Zapadu veruju da je moguća moralna mašina za ubijanje, samo poneko postavlja ogradu u pogledu njene kompleksnosti i, primarno, cene. Glavni naučnik američkog vazduhoplovstva Mark Mejberi ističe da je pred takvom bespilotnom letelicom izazov kombinacije bezbroj slučajeva, pa bi njeno konstruisanje moglo da potraje čitavu deceniju.

Mirko RADONJIĆ

Iako se većina istoričara slaže da je Hitler izvršio samoubistvo u bunkeru u Berlinu 1945. godine, Vilijams i njegov koautor na knjizi „Sivi vuk: Hitlerov beg“, tvrde da njihovo istraživanje, zasnovano na novim, klasifikovanim dokumentima i forenzičkim testovima, to dovodi u pitanje.

„Ne želimo da iznova pišemo istoriju, ali dokazi do kojih smo došli o Hitlerovom bekstvu u Južnu Ameriku, suviše su neverovatni da bismo ih ignorisali“, rekao je Vilijams za Skaj njuz.

Prema novoj teoriji, Hitler je najverovatnije, posle Drugog svetskog rata živeo u svojoj rezidenciji u Argentini.

„Nema forenzičkih dokaza o njegovoj ili o smrti Eve Braun, dok su izjave svedoka o njihovom životu u Argentini veoma uverljive“, rekao je Vilijams.

Prema tvrdnjama iznetim u knjizi, Hitler i Eva Braun, tajno su 1945. godine odleteli iz Nemačke u Argentinu, gde su živeli 17 godina i podigli dve ćerke.

Hitler je, prema ovoj teoriji, umro prirodnom smrću 1962. godine.

U knjizi su, takođe, iznete optužbe na račun američke obaveštajne službe, jer je, kako se navodi, dozvolila diktatoru da pobegne u Argentinu, u zamenu za pristup nacističkoj ratnoj tehnologiji.

Vilijams tvrdi da su sovjetski lider Staljin, američki predsednik Dvajt Ajzenhauer, direktor FBI Edgar Huver „znali da nema dokaza da je Adolf Hitler umro u bunkeru“.

„Teško je razumeti zašto je veliki deo do sada objavljenog materijala koji smo predstavili u knjizi godinama ignorisan“, rekao je Vilijams.

Vilijams je dodao i da su novi dokazi pokazali da su delovi Hitlerove lobanje koje su Rusi odneli, zapravo pripadali mladoj ženi, kao i da su neki od svedoka u Argentini, koji su sa njim i Danstanom radili na knjizi dobijali pretnje smrću od nepoznatih osoba.

Pomoćik državnog sekretara za političko-vojna pitanja Endrju Šapiro rekao je da te rakete „mogu biti pretnja za civilno vazduhoplovstvo“.

„Znamo da su terorističke grupe izrazile intersovanje za nabavljanje tog oružja“, rekao je Šapiro i dodao da je obezbeđivanje tog oružja prioritet za predsednika Baraka Obamu i državnu sekretarku Hilari Klinton.

Veruje se da je Libija imala oko 20.000 takvih raketa u svom arsenalu pre izbijanja građanskog rata u martu, rekao je Šapiro. Iako su mnoge uništene u vazdušnim napadima NATO, više hiljada je nestalo.

Šapiro je rekao da SAD sa zemljama koje se graniče s Libijom rade na tome da te rakete ne izađu iz Libije i u tu zemlju je Stejt department poslao 15 specijalnih agenata da pokušaju da pronađu oružje, a trebalo bi uskoro da ih bude 50.

Većinom je reč o sovjetskim raketama „strela“. Te rakete napravljene pre više od 40 godina mogu dostići visinu preko 3.000 metara, a korišćene su u ratovima na Bliskom istoku, Latinskoj Americi, centralnoj Aziji i bivšoj Jugoslaviji.

Američki ministar odbrane Leon Paneta izjavio je danas da svi američki vojnici koju budu ostali u Iraku tokom 2012. godine moraju da imaju imunitet pred lokalnim organima.

Pitanje imuniteta postalo je kamen spoticanja između Bagdada i Vašingtona, koji pokušavaju da postignu dogovor o ostanku manjeg broja američkih instruktora posle povlačenja većeg dela vojnika ove godine. Zvaničnici kažu da će u Iraku na početku sledeće godine ostati manje od 5.000 američkih vojnih savetnika. Iračani ne žele da bilo koji stranci budu izuzeti od nadležnosti lokalnih zakona.

„Bilo kakva vrsta američkog prisustva zahteva da američki vojnici imaju odgovarajući imunitet“, rekao je Paneta novinarima posle sastanka ministara odbrane zemalja NATO u Briselu. Nasilje u Iraku značajno je opalo u poređenju sa periodom iz 2006. i 2007. godine, kada su se vodili žestoki sukobi između šiita i sunita, ali je bezbednost i danas problematična, pošto se sporadično dešavaju ubistva, bombaški i oružani napadi.

Nekoliko sati prije nego što su se četvorica britanskih padobranaca trebala spustiti u atrij francuskog dvorca, s namjerom da ubiju ili zarobe Erwina Rommela, najmlađi nacistički feldmaršal teško je ozlijeđen tijekom zračnog napada Saveznika. Umjesto u francusku bazu, žurno ga stoga prevoze na oporavak u Njemačku. Pogodivši projektilom automobil na čijem se zadnjem sjedištu vozio nekadašnji Hitlerov liebling, RAF-ovi napadači tako u ljeto 1944. nesvjesno osujećuju jednu od najodvažnijih britanskih zavjera Drugog svjetskog rata. Komandosi elitne postrojbe SAS tog su ljetnog dana poslani na brižno planiranu misiju na kojoj će “ili poginuti ili se proslaviti”, stajalo je u pisanoj zapovijedi.

“Treba imati na umu sljedeće stavke: ako doista uspijemo oteti Rommela i prevesti ga u Englesku, propagandna korist bit će nemjerljiva. S druge strane, ubiti Rommela očito bi bilo lakše nego ga kidnapirati. Stoga treba pribjeći prvoj ideji, radije nego zatajiti u potonjoj”, stoji u izvješću sa žigovnom oznakom “supertajno” i datumom iz srpnja 1944.

Dokument ispisan pisaćim strojem na jednoj stranici, dio je tomova zapisa čuvanih pod ključem gotovo 70 godina. Prvih dvadesetak godina za njih nije znao nitko osim neimenovanog komandosa koji ih je i formirao, opsesivno skupljajući sve dokumente i fotografije koje su mu došle pod ruku.

Laktaroš i skorojević

Očito visokopozicionirani časnik tek ih je u dubokoj starosti pohranio u arhive u SAS-ovoj središnjici, želeći osnutak te legendarne postrojbe spasiti od povijesnog zaborava. U sanducima pod lokotima čamili su donedavno, sve dok ih vodstvo Specijalnih zračnih postrojbi nije odlučilo uvezati u luksuznu knjižurinu, objavljenu u Londonu prošlog tjedna, upravo uoči 70. obljetnice osnutka pukovnije. “Ratni dnevnici SAS-a 1941-45” limitirano je izadnje, objavljeno na 600 stranica, teško preko 11 kilograma. Tiskano je u tek tisuću primjeraka, a prodaje se po cijeni od 8400 kuna.

“Ratni dnevnici SAS-a 1941-45” sadrže rijetke i dosad skrivene fotografije, te supertajne zapovijedi i izvješća iz prve ruke – često ispisane rukopisom utemeljitelja pukovnije, Davida Stiringa. Najspektakularnije otkriće novoobjavljenih tajnih zapisa upravo je spomenuti dokument sa zapovjedi za “ubojstvom, otmicom ili uklanjenjem” Erwina Rommela, jedne od najkontroverzijih figura Drugog svjetskog rata.

Objavljeni dokumenti tako dokazuju da je feldmaršal izmigoljio iz SAS-ovih šapa samo tri mjeseca prije nego što je izvršio samoubojstvo nakon neuspjela ubojstva Hitlera, u čijem je planiranju sudjelovao. Premda su ga suvremenici i povijesničari često opisivali kao “časnog nacista koji je jednako tretirao zarobljenike i vlastite vojnike”, u Velikoj Britaniji upravo je u tijeku snimanje još neimenovanog filma koji bi mogao zatamniti tu izglancanu biografiju. Na sam spomen ekranizacije priče koja baca novo svjetlo na romansiran životopis njemačkog visokopozicioniranog časnika, obitelj Rommel oštro je reagirala. U njihovo je ime feldmaršalov 82-godišnji sin, dr. Manfred Rommel, uputio prosvjedno pismo, nazivajući film čistom fabrikacijom. Obitelj su osobito razjarile konotacije da je njihov predak bio običan laktaroš i skorojević, a ne “pristojni vojni zapovjednik”, kako je opisan u mnogim povijesnim revizijama događaja Drugog svjetskog rata. Scenaristi su Rommelovima odgovorili kako je njihov uradak rezultat višemjesečnih marljivih istraživanja, izvedenih uz aktivnu ispomoć vodećih ratnih povjesničara.

Istraživanje svetske humanitarne organizacije Međunarodna pomoć (Relief International) pokazalo je da su tri od pet udovica u Iraku svoje muževe izgubile u nasilju koje je usledilo posle vojne intervencije pod vođstvom SAD u toj zemlji 2003. godine.

Rezultati istraživanja te organizacije sa sedištem u Los Anđelesu objavljeni u nedelju u Bagdadu, pokazuju da su oko 10 odsto žena od 15 miliona koliko se procenjuje da ih ima u Iraku, udovice. Kako se navodi, čak 59 odsto udovica izgubilo je svoje muževe u nasilju i ubistvima koja su usledila američkoj invaziji.

Predsedavajući iračkom parlamentu Osama al-Nuđaifi rekao je na skupu u Bagdadu da tragedija udovica, ako im se ne pomogne, može da našteti celom društvu. Poslanici i društveni aktivisti pozvali su iračku vladu da ponudi veću pomoć udovicama, ali nisu izneli nikakve konkretne planove.

Kao i virusi, terorizam je svuda. U toku je planetarno razgranavanje terorizma, koji je poput senke svakog sistema dominacije svuda spreman da se probudi kao dvostruki agent. Nema više demarkacione crte koja bi ga ograničila, on je u samom srcu kulture koja se bori protiv njega, a vidljiva pukotina (mržnja) što suprotstavlja na globalnom planu ugnjetavane i nerazvijene, na jednoj strani, i zapadnjački svet, na drugoj, potajno se nadovezuje na unutrašnju pukotinu u dominantnom sistemu. Ovaj se može odupreti bilo kojem vidljivom antagonizmu.

Ali protiv jednog drukčijeg, strukturiranog poput virusa (kao da svaki aparat dominacije luči vlastiti antidispozitiv, ferment vlastitog poništenja) protiv te gotovo automatske reverzije vlastite sile, sistem ne može ništa. A terorizam je udarni talas te tihe revizije.

Prema tome, posredi nije sudar civilizacija niti religija, to nadaleko nadilazi islam i Ameriku, dva elementa na koja se konflikt nastoji da usredsredi da bi se stekla iluzija o jednom vidljivom sukobljavanju i nasilnom rešenju. Posredi je, doduše, temeljni antagonizam, ali koji ukazuje, kroz sablast Amerike (koja je možda epicentar, ali zacelo ne utelovljenje celokupne mondijalizacije) i kroz sablast islama (koji takođe nije utjelovljenje terorizma), na pobedonosnu mondijalizaciju, koja se bori sa sobom samom. U tom smislu i te kako možemo govoriti o svetskom ratu, ali ne o trećem, nego o četvrtom i jedinom istinski svetskom, stoga što je njegov ulog sama mondijalizacija. Prva dva svetska rata su odgovarala klasičnoj slici. Prvi rat je stavio tačku na evropsku prevlast i kolonijalno doba. U drugom je dokrajčen nacizam. Treći, koji je već dogodio u vidu hladnog rata i nuklearnog zastrašivanja, stao je na put komunizmu. Nakon okončanja svakog rata išli smo sve dalje i dalje prema jedinstvenom svetskom poretku. Danas se taj poredak, koji se virtuelno približio površini, uhvatio ukoštac s antagonističkim silama rasutim svuda u samom srcu globalnosti, u svim aktuelnim trzavicama. To je fraktalni rat svih ćelija, singularnosti koje se bune kao protivtela. To je sučeljavanje tako neuhvatljivo da ponekad treba sačuvati ideju o spektakularno predočenom ratu, kao u zalivskom ili avganistanskom primeru. Ali četvrti svetski rat je negde drugde. On ne da mira bilo kakvom svetskom poretku, bilo kojoj hegemonijskoj dominaciji – kad bi islam vladao svetom, terorizam bi se okomio na islam. Jer se upravo sam svet odupire mondijalizaciji.

Terorizam je amoralan. Događaj Svetskog trgovačkog centra, taj simbolički izazov, jeste amoralan i samo je odgovor na mondijalizaciju koja je takođe amoralna. Pa, budimo i mi amoralni i želimo li da nešto od toga shvatimo, bacimo malo pogled pokraj Dobra i Zla! Kad se već suočavamo s događajem koji je izazov ne samo moralu nego svakoj formi imaginacije, pokušajmo da se poslužimo inteligencijom Zla.

Upravo se tu nalazi ključna tačka – u pogrešnom tumačenju zapadnjačke filozofije, filozofije prosvetiteljstva, kad je u pitanju odnos Dobra i Zla. Naivno verujemo da progres Dobra, vrtoglav uspon u svim područjima (nauke, tehnike, demokratije, ljudskih prava), odgovara porazu Zla. Izgleda da niko još nije shvatio da moć Zla i moć Dobra rastu istovremeno, istom dinamikom. Trijumf jednog ne povlači za sobom iščeznuće drugog. Naprotiv. Zlo metafizički smatramo slučajnom penom na ustima, ali je taj aksiom – iz koga proishode sve manihejske forme borbe Dobra i Zla – zabluda. Dobro ne umanjuje Zlo: jedno se ne može svesti na drugo i njihova relacija je nerazmrsiva. U osnovi, Dobro može stati na put Zlu samo ukoliko odbije da bude Dobro, budući da, prisvajajući svetski monopol moći, ono potpaljuje uzvratni plam proporcionalnog nasilja.

U tradicionalnom univerzumu još je prisutan balans između Dobra i Zla, shodno dijalektičkoj relaciji koja je kako-tako garantovala tenziju i ravnotežu u moralnom univerzumu – kao što je u hladnom ratu sučeljavanje dveju supersila garantovalo ravnotežu straha. Dakle, nema prevage. No, tasovi na vagi su se zaljuljali otkako je obavljena totalna ekstrapolacija Dobra (hegemonija pozitivnog nad bilo kojim oblikom negativnosti, isključenje smrti, svake potencijale protivsile – potpuni trijumf vrednosti Dobra). Tako je ravnoteža poremećena i Zlo kao da stiče nevidljivu autonomiju bujajući geometrijskom progresijom.

Uz značajne razlike, to se dogodilo s političkim poretkom nakon iščezavanja komunizma i svetskog trijumfa liberalne sile. Upravo se tada pojavio fantomski neprijatelj što preplavljuje celu planetu, provlačeći se svuda kao virus, izranjajući iz svih naprslina vlasti – islam. Ali islam je tek promenljivo lice kristalizacije tog antagonizma. Taj je antagonizam svuda i u svakom od nas. Dakle, teror protiv terora. Samo, asimetričan teror. I upravo ta asimetrija svetsku silu sasvim razoružava. Rvajući se sa samom sobom, ona će se samo još više zapetljati u vlastitu logiku odnosa sila, nesposobna da igra na poprištu simboličkog izazova i smrti, o kojima nema pojma budući da ga je izbrisala iz svoje kulture.

Dosad je tada integrišuća sila naširoko uspevala da upije i upija svaku krizu, svaku negativnost, stvarajući upravo tako jedno duboko očajno stanje (ne samo za zemaljsko roblje nego i za bogataše i povlašćene, sklonjene u svoj komfor). Prelomni događaj je u tome što su teroristi prestali da se ubijaju ni za šta, oni igraju na vlastitu smrt ofanzivno i delotvorno, povodeći se za strateškom intuicijom, koja nije ništa drugo do intuicija goleme krhkosti protivnika, sistema koji je gotovo dostigao savršenstvo i, posledično, postao osetljiv na najmanju posekotinu. Teroristi su uspeli da od vlastite smrti naprave apsolutno oružje protiv sistema koji živi od izuzeća smrti i kome je ideal nulta smrt. Svaki je sistem nulte smrti u krajnosti nulti sistem. Sva sredstva zastrašivanja i destrukcije ne mogu ništa protiv neprijatelja koji je od svoje smrti napravio kontraofanzivno oružje. „Baš me briga za američke bombe! Naši ljudi žele da umru kao što Amerikanci žele da žive!“ Njihove pogibije se ne mogu izjednačiti s četiri hiljade mrtvih koji su preko noći nametnuti sistemu nulte smrti.

I tako, sav ulog se vrti oko smrti, ne samo brutalnim upadom smrti uživo, u realnom vremenu, nego upadom više nego smrti; simboličke i žrtvene – drugim rečima, apsolutnog i nepovratnog događaja.

Takav je duh terorizma.

Nikad ne napadaj sistem na osnovu odnosa snaga. To je (revolucionarno) imaginarno što ga sam sistem nameće, koji preživljava upravo tako što neprestano nagoni one koji ga napadaju da se bore na terenu realnosti koja je oduvek i zauvek njegova. Premestiti borbu u sferu simboličkog, gde važe zakoni izazova, reverzije i eskalacije. Tako da se na smrt može odgovoriti samo jednakom ili nadmoćnijom smrću. Prkositi sistemu prednošću na koju ovaj može odgovoriti jedino vlastitom smrću ili urušavanjem.

Teroristička hipoteza se zasniva na tome da sam sistem obavlja samoubistvo u znak odgovora na mnogobrojne izazove smrti i suicida. Jer ni sistem ni vlast ne izmiču simboličkoj obavezi – i upravo u toj klopci počiva jedina šansa njihove propasti. U tom mahnitom vrtlogu nemoguće razmene smrti, smrt terorista je infinitezimalna tačka koja uzrokuje velike aspiracije, prazninu i konvekciju. Oko te infinitezimalne tačke čitav se sistem, sistem realnosti i moći, zgušnjava, paralizuje, sklupčava i propada u vlastitu hiperefikasnost.

Taktika terorističkog modela je prouzrokovati višak realnosti i slamanje sistema preopterećenog realnošću. Sva ta poruga situacije, kao i inicirano nasilje vlasti, okreću se protiv nje, jer su teroristički akti istovremeno drečavo ogledalo njenog nasilja i model njoj zabranjenog simboličkog nasilja, jedinog nasilja kojem ne može pribeći, a to je nasilje vlastite smrti.

Upravo stoga sva vidljiva sila ne može ništa protiv sićušne, ali simboličke smrti nekolicine jedinki.

Moramo da priznamo očitu činjenicu: rodio se novi terorizam, novi vid akcije koji se pridržava vlastitih pravila, te prisvaja pravila igre da bi je snažnije uzdrmao. Ne samo da se ti ljudi ne bore na ravnoj nozi, budući da kao ulog stavljaju vlastitu smrt, na koju nije moguće adekvatno reagovati („to su kukavice“), nego su preuzeli celokupno oružje dominantne sile. Novac i berzanske spekulacije, informatičku i avio-tehnologiju, spektakularnost i medijske mreže: asimilirali su sve što spada u modernitet i mondijalitet, ne promenivši cilj – uništenje svega toga.

Čak su se poslužili – što je vrhunac lukavosti – banalnošću svakodnevnog američkog života kao maskom i dvostrukom igrom. Spavaju po predgrađima, čitaju i studiraju u krugu porodice da bi se jednog dana probudili kao bombe s usporenim delovanjem. Besprekorno vladanje tom tajnovitošću gotovo je jednako tako terorističko kao i spektakularan čin 11. septembra. Jer ono baca senku sumnje na svaku individuu: nije li svako bezazleno biće mogući terorista? Ako su oni mogli da prođu neprimećeni, tada je svako od nas neprimećeni zločinac (kao što svaki avion postaje sumnjiv). U osnovi, biće da je to istina. To možda dobro korespondira s nesvesnim oblikom potencijalnog zločinca, zamaskiranog i brižljivo potisnutog, ali svagda kadrog ako ne da iskoči, o no barem da potajice zatitra pred prizorom Zla. Tako se događaj razgranava sve do u detalj – vrelo još profinjenijeg mentalnog terorizma.

Danas, 15-16.septembar 07.

U martu 1953.godine, stanovnici Sovjetskog Saveza bili su očajni zbog vijesti da je umro predsjednik njihove države. Na pogrebu čovjeku koji je bio poznat kao Ujka Džo Staljin, ljudi su plakali ne skrivajući suze. Za Ruse, Staljin je bio spasilac, veliki vođa koji je izvukao i njih i zemlju iz čeljusti Hitlerovih nacista, a opirao se Amerikancima. Dok su prolazili pored kovčega, mali broj njih bio je raspoložen da se prisjeća one Staljinove druge, tamnije reputacije, da je bio ubica miliona ljudi iz svog sopstvenog naroda, broja koji je bio veći od onog koji su pobili carevi tokom svoje četvorovjekovne vladavine.

Nemilosrdna Staljinova birokratija pretvorila je narodnu revoluciju, zasnovanu na idealima slobode i jednakosti, u totalitarnu diktaturu koja je održavana terorom.

Staljin je rođen 21.12.1879. u Gruziji. Njegov otac Visarion bio je loš obućar, pijanica koji je tukao svoga sina i ženu. Ubijen je u tučI kada je Staljinu bilo jedanaest godina. O njemu je brinula majka Jekatarina,koja je bila nepismena seljanka, ali duboko religiozna, ambiciozna i namjerna da svom sinu osigura sveštenički poziv. Tako je Josif upisan u Teološku osnovnu školu u Gori 1888.godine, a 1894.godine dobija stipendiju za Bogoslovskli fakultet u Tifilisu. Ali, on je više volio revolucionarnu literaturu od Biblije.

U junu 1904. Godine oženio se Jekatarinom, mladom seljankom, koja je umrla tri godine kasnije, ostavljajućI za sobom sina Jakova. Jakov će kasnije pokušati samoubistvo, i neće u tome uspjeti; zbog tog neuspjeha, otac će mu se stalno podsmijavati. On će umrijeti u nacističkom koncentracionom logoru 1943.godine, jer će Staljin odbiti da pregovara o njegovom spasenju.

Poslije mnogih uspjeha na političkom planu, Staljin se uzdigao do moći zato što je bio otelotvorenje duha. Nemirnog, neuračunjljivog teperamenta, sujetan, , cinično i često osvetoljubiv, ni fizički mnogo privlačan, Staljin se poistovjrtio sa ulogom rukovodioca da je uvijrk bio obučen skromno, zračio je poniznošću mirom i efikasnošću. Njegov majstorski trik bio je da sebe uvijrk predstavlja kao čovjeka koji je potpuno posvećen izvršenju volje većine.

Već 1927. god. imao je potpunu kontrolu nad Partijom. Staljin je počeo da primorava sve seljake da se priključe kolektivnim zadrugama, čiji je rezultat užasna glad. Nerazumni zahtjevi države da joj se izruči žito, njegovo oduzimanje na silu, značilo je da seljaci treba da umru od gladi. Sve u svemu, nekih devet miliona muškaraca, žena i djece bilo je izbačeno sa svojih imanja, primorano na glad, zaborav i smrt. Posebno pogođena glađu, na jugu, Bila je Ukrajina u kojoj je glad pogodila skoro 30 miliona ljudi, od kojih su neki bili čak primorani i na kanibalizam.

I u Staljinovoj kući je tekla krv. On se oženio po drugi put, Nadeždom Alilujevom, šesnaestogodišnjom djevojkom. Ona mu je rodila i dvoje djece Vasilija i Svetlanu. Na jednoj od zabava Staljin je uvrijedio svoju ženu koja je poslije toga pucala sebi u glavu. Zvanično objašnjenje bilo je da je umrla od slijepog crijeva. I njegov sin, Vasilije, umire od alkoholizma.

Sovjetski Savez iz tridesetihgodina biće zapamćen prije svegasvojim krvavim čestitkama u svim oblastima društva: političkim i ličnim. Od 1934-38. nestaće najmanje 7.000.000 ljudi. Do svega je dolazilo baš zbog Staljinove ličnosti i njegovih neprijatelja. Uništio je Vrhovnu komandu i vojnu snagu. Niko nije bio pošteđen njegove kontrole. Staljin je postajao sve suroviji, a narod sve poslušniji.

2. marta 1953. umirao je u svojoj sobi , nije mu bilo spasa i umro je 5. marta.

Ruski narod je iz niza saopštenja saznao da je Staljin ozbiljno bolestan. u četiri sata ujutro 6. marta, objavljeno je: “ Junačko srce našeg druga, i nastavljača genijalnog Lenjinovog djela, mudrog viđe i učitelja Komunističke partije i Sovjetskog Saveza prestalo je da kuca.“

Tačan broj mrtvih tokom njegove vladavine još se ne zna i procjenjuje se da broji desetine miliona ljudi. U času kada je umro, još 14. miliona njih polako je trunulo u gulazima.

Ali, više nego što su smatrali nemoguću ekonomsku propast SAD, smatrali su da je potpuno neizvodljivo da crnac bude predsednik finansijski najmoćnije države na svetu. Pa, ipak…

Fatalna godina

U međuvremenu, prognoze iskusnog astrologa su se jedna za drugom obistinjavale. Tako je najavio rat na Kosovu, slom Miloševića, ubistvo premijera Zorana Đinđića… Pre nešto više od pola godine, u novogodišnjem izdanju našeg lista, do detalja je najavio ekonomsku krizu u Grčkoj…

Danas, upravo za čitaoce “Trećeg oka”, Nikola Stojanović dopunjava svoje teze o Sjedinjenim Američkim Državama, kao i prognozu za narednu godinu, koja nije nimalo vedra.

- Iz horoskopa SAD se vidi da propadaju i to prvo na ekonomskom planu – kaže Nikola Stojanović. – Sledeće godine doći će do finala ovog procesa i totalnog kraha. Sve to će otpočeti već ove jeseni. Budući da su Sjedinjene Američke Države lideri kapitalističkog sveta, povući će sa sobom mnoge svoje saveznike, pogotovu Veliku Britaniju.

Prema Stojanovićevim najavama, velika kriza tek dolazi. Urušava se, kaže on, bukvalno cela planeta i njen kapitalistički ekonomski sistem.

- Prisustvujemo poslednjoj fazi propasti kapitalizma, sistema koji je potpuno nehuman i čija dela se sve više okreću protiv čoveka i prirode. Njegove zle strane viđamo svakodnevno, pa je izvesno da takvo uređenje mora da doživi slom. Od trgovine organima, narkomanije, fašističkih ideja koje uzimaju sve više maha, svetskih institucija koje se, u suštini, bave nehumanim odnosima i isključivo štite principe novca i krupnog kapitala. A logično je da se kapitalizam uništi tamo gde je i nastao, u SAD, kao što je komunizam prestao da postoji u svojoj domovini – SSSR-u. Doduše, na sreću čovečanstva, propast komunizma nije pratio svetski rat. Ovoga puta se plašim da će biti drugačije. Po meni, sve se radi smišljeno, sa ciljem da izbije Treći svetski rat. Sve ovo o čemu govorim nije plod mojih stavova već jasan znak koji nam najavljuje raspored zvezda.

Zato Stojanović smatra da je u velikoj meri sledeća godina fatalna za svet.

- Nije u pitanju samo proročanstvo Maja, koje su najavile propast čovečanstva naredne, 2012. godine, već je raspored zvezda na nebu za ključne zemlje koje vladaju svetom katastrofalan – izričit je Stojanović. – Jednostavno, ne vidim način da budu izbegnuti veoma značajni loši događaji.

Kako objašnjava iskusni astrolog, u svetu se svi plaše najave da će 2012. godina biti veoma teška, odnosno katastrofalna, ali on vidi – i dalje i gore. “I tri naredne godine koje će da uslede, biće strašne za ceo svet”, kaže on.

- Loše planete u lošim aspektima nalaze se u kardinalnim znacima – objašnjava Stojanović. – To su Ovan, Rak, Vaga i Jarac. A kardinalni znaci simbolišu akciju i događanja koja jednostavno moraju da se odigraju.

Ono što naš sagovornik posebno podvlači je da će se ovi procesi odvijati na celoj planeti. Prema njegovom mišljenju, čovečanstvo se generalno nalazi u lošem stanju. Trebalo bi se, kaže on, podsetiti mudrih reči oca Tadeja koji je ponavljao: “Kakve su ti misli, takav ti je život”. A ljudska vrsta je ogrezla u zlim i licemernim mislima, u lažima zbog novca, mahinacijama i prevarama svake vrste. To je razlog što dolazimo do ovakvog sloma. Zvezde upravo to najavljuju.

Kapital nema naciju

“Misli imaju energiju. A kada je kolektivna svest čovečanstva negativna (s razlogom) i tako fokusirana prema jednoj tački ili pojmu, pa makar ta tačka bila i planetarna vlast, odnosno SAD, onda i svetski moćnici mogu da osete negativnu energiju koju su privukli na sebe. To je jedino što ne mogu da spreče.”

Ovim rečima Nikola Stojanović nastavlja opis bliske budućnosti čovečanstva sa aspekta mundane astrologije, koja se bavi astrološkim aspektima različitih država i njihovih lidera i svetskom problematikom uopšte, prvo tumačeći novu ekonomsku krizu koja ponovo dolazi iz Amerike.

- Oni su proteklih dana samo “zalepili rupe na brodu koji tone”, a u septembru, oktobru i novembru će se osetiti mnogo ozbiljniji udari krize – nastavlja naš sagovornik. – Uz ekonomski krah koji je očigledan u horoskopu SAD, izvesno je da će 2012. godine biti pokušan i atentat na njihovog predsednika. Kao posledicu ove ogromne ekonomske krize u SAD vidim i veliku verovatnoću da će bogatije države iz sastava Sjedinjenih Država probati da se odvoje od ostatka SAD i postanu samostalne. To bi mogao da bude uvod u njihov totalni debakl.

Prema rasporedu zvezda, naš sagovornik tumači krizu u SAD kao – očigledno smišljenu. On podseća da “kapital nema naciju”. Doći će do još radikalnijeg prebacivanja krupnog kapitala u Južnu Ameriku i Aziju, dok bi naredne godine, prema zvezdama, na teritoriji SAD ostala samo sirotinja i uništena srednja klasa. Sada je Amerika isceđena, 90 odsto stanovništva živi od usluga, zaduženje je ogromno, a izdaci za vojsku gigantski.

Iz zvezdanih aspekata Stojanović vidi da je Velika Britanija sledeća na udaru, iz potpuno istih razloga. Doduše, tamo će još jedan problem biti dominantan, a to su pojačani rasni nemiri.

- Jedino rešenje za Ameriku je izazivanje novih ratnih sukoba, čime se ona već dugo bavi kao svojim strateškim opredeljenjem – nastavlja Stojanović. – Zvezde i ovog puta najavljuju da će SAD nastaviti da potpiruju već postojeća ratna žarišta, u kojima iovako učestvuju. Tako će ponovo biti opasno na granici Severne i Južne Koreje, između Pakistana i Indije, na Balkanu, u Africi, i to ne samo u njenim severnim oblastima, već na celom kontinentu…

Kada su u pitanju druge velike sile, Stojanović vidi Rusiju kao i u prethodnom periodu: kao državu koja je distancirana i koja mirno, ali sa velikom pažnjom posmatra sve što se događa, istovremeno jačajući svoje oružane snage. Reagovaće kada bude na to prisiljena, a reakcija će biti veoma moćna i zastrašujuća!

Horoskop Kine je, zato, znatno interesantniji i opasniji.

- Prema rasporedu zvezda Kinu bi mogao da čeka veliki rat i to zbog dugova – najavljuje naš astrolog. – Oni imaju vladara sedmog polja (polje koje opisuje odnose sa drugim državama, pa i sam rat) u osmom polju – polju dugovanja. To sve govori. Zato Kina može lako da zarati sa SAD. U sedmom polju, polju rata, Kinezi imaju dve planete – Mars i Pluton, koji opisuju rat do kraja – totalni rat, a u znaku Lava – rat sa najmoćnijom državom.

Samo selo Srbina spasava

Našem podneblju globalni svetski rat ne preti direktno, ipak se Srbija ne nalazi na neposrednoj transverzali ovih sukoba, ali kod nas može da dođe do zaoštravanja odnosa i sukobljavanja sa komšijama.

- Neizbežno rešenje za Srbiju je povratak njenog stanovništva na selo – objašnjava Stojanović. – Ubiće nas “bela kuga”, pa ne može cela država da živi u glavnom gradu. Prema astrološkim pokazateljima, Mesec, planeta plodnosti i priraštaja u znaku Bika koji simboliše selo, ima najjače dejstvo. Dakle, povratak stanovništva na selo (Bik) je put da se regenerišemo, umnožimo i obnovimo naciju.

Druga dobit tog povratka na selo je razvoj poljoprivrede. Za nas je poljoprivreda ono što je nafta za arapske države. A mi to zaboravljamo. Nekada se zaista ponašamo suludo. Naše odricanje od poljoprivrede deluje isto kao kada bi Arapi prestali da se bave naftom i rešili da žive samo od toga što bi, na primer, pravili predmete od kamilje dlake.
Nadalje, Srbiji zvezde nalažu da premosti buduću krizu tako što bi angažovala buduće povratnike sa rada u inostranstvu. Oni su iz ugla astrologije, kaže Stojanović, naš najveći resurs. Bilo bi dobro da oni organizuju naš politički i ekonomski život, jer su tome očito mnogo vičniji nego oni koji su ostali ovde.

Za naše pojmove i političko opredeljenje najvažniji je odnos prema Evropskoj uniji. Kako podseća Nikola Stojanović, pre punih deset godina on je najavio da će se “Unija raspasti onda kada bude trebalo da mi postanemo njen član”.

- Zvezdani aspekti EU govore da je proces dezintegracije uveliko ozbiljno počeo i da će se 2012. godine ona i formalno raspasti – zaključuje Stojanović. – Moje prve procene govore da bi Nemačka mogla da bude ta koja će prva istupiti iz EU. Njeni građani biće revoltirani položajem svoje države i tako će krenuti lavina.

Naš Jarac – baksuz

Za kraj ovog razgovora sa Nikolom Stojanovićem ostavili smo istorijsku analizu koja govori da je mnogim imperijama bio zagorčan život, kao i da je počela njihova propast, baš na našem podneblju. On za to ima više nego jasno objašnjenje.

- Još kada je počelo bombardovanje 1999. godine, od strane (prvenstveno) SAD, kao astrolog, dakle kao osoba koja razume kako funkcionišu zvezdane energije, pomislio sam: zašto prave tako glupu i fatalnu grešku?!

Kada su me pitali zašto tako mislim, uvek sam imao isti odgovor: Mi, Srbi, po gentskom horoskopu naše nacije, rođeni smo u znaku Jarca. A taj znak simboliše nekoga ko je stalno kamen spoticanja osvajačima. Setite se istorije: sva carstva su propala baš onda kada su ušla u sukob sa Srbijom! Tako je prošlo Otomansko carstvo, Austrougarska, nacistička Nemačka, a sada je i SAD pošla tim putem. Nije stvar u tome što smo mi vojno jaki, ili su nam lideri bili posebno pametni. Šta više, kroz istoriju se ovo sa liderima uvek pokazivalo najčešće suprotno. Suština je u tome što nosimo energiju baksuza i loše sreće svojim neprijateljima!

Kameronov zadatak

Premijer Velike Britanije Dejvid Kameron ima specifičan horoskop koji govori dosta o trenutku u kojem se našao. Kako objašnjava Stojanović, Kameronov ascendent (njegova ličnost, on sam) je na prvom stepenu znaka Vage, gde se nalazi Uran, planeta koja simboliše pobune i revolucije u horoskopu Velike Britanije. A ono što se u toj zemlji sada dešava, samo je početak…

- Štaviše, on u horoskopu ima Mesec u konjunkciji sa Jupiterom u znaku Lava, što govori da je njegov zadatak da štiti samo bogate Britance. A to ima svoju cenu.

Kraljevina kao uređenje

Sa aspekta mundane astrologije, prema tumačenju Nikole Stojanovića, Srbija bi trebalo da promeni oblik uređenja i postane monarhija. “Kraljevina je za nas”, kaže on, “definitivno najbolji sistem”.

U Grčkoj – prema najavi

Država naših tradicionalnih prijatelja Grka i dalje ima veoma težak horoskop. Stojanović je još zimus najavio nemire zbog ekonomskog kolapsa zemlje, a ni sada budućnost na Egeju ne vidi mnogo boljom.

- Oni su okruženi neprijateljima, Turskom i Albanijom, koji imaju otvorene aspiracije na njene teritorije – podseća Stojanović. – Uzgred, Grci su uložili veliki novac u naoružanje, a poznato je pravilo da “pištolj koji se pojavi u prvom činu predstave, do trećeg i opali”.

Z. Nikolić

U Iraku i Avganistanu je tokom poslednje decenije američka vlada proćerdala možda čak 60 milijardi dolara

U svom konačnom izveštaju za Kongres, u koji je Asošijeted pres imao uvid, ta komisija je ocenila da se boljim planiranjem i kontrolom moglo izbeći trošenje dosta tog novca koji je otišao na nepotrebna razbacivanja i mutne radnje.

Da bi se izbegle greške iz Iraka i Avganistana, vladine agencije bi trebalo da reorganizuju način na koji plaćaju i realizuju ugovore u ratnim zonama, preporučuje se u izveštaju na 240 stranica, koji treba da bude objavljen u sredu.

Komisija od osam članova osnovana je 2008. godine, po ugledu na Trumanovu komisiju koja je kontrolisala ugovore iz Drugog svetskog rata.

Njen izveštaj predstavlja najkompletnije istraživanje američke zavisnosti od ugovora sa privatnim kompanijama, kao i vladine sposobnosti da sa time izađe na kraj u ratnim zonama. Komisija je proveravala ugovore za vojsku, za obnovu i izgradnju, kao i za poslove obezbedjenja.

Ukupan iznos je teško pročeniti, jer nema opšteprihvaćene metodologije, ali se u izveštaju zaključuje, na osnovu informacija prikupljenjih u protekle tri godine, da je ta suma najmanje 31 milijardu dolara, a da bi ukupan iznos mogao biti i 60 milijardi, i to prema konzervativnim procenama, što znači moguće još više.

Kako je navedeno, sredstva izgubljena u rasipanjima predstavljaju 10 do 20 odsto te sume, a u prevarama je nestalo između pet i devet odsto.

Komisija očekuje da će ukupan iznos ugovora sa privatnim kompanijama, radi podrške američkim operacijama u Iraku i Avganistanu, do kraja ove budžetske godine preći 206 milijardi dolara.

Zakon kojim je komisija formirana predvidja da ona svoj rad završi do
septembra ove godine, iako se američke operacije u Iraku i Avganistanu, koje uključuju i kompanije po ugovoru, nastavljaju i posle tog datuma.

Početkom avgusta, američke vojne vlasti u Kabulu procenile su da je oko 360 miliona dolara američkih poreskih obveznika talibana, kriminalaca završilo u rukama i lokalnih moćnika, uglavnom kroz profiterstvo, mito i iznuđivanje.

Komisija je, takođe, ocenila da je oslanjanje na ljude iz privatnih kompanija prikrilo ukupan ljudski bilans ratova, jer ih ni vlada, ni mediji nisu ubrajali u žrtve.

Od oktobra 2001. do jula 2011. godine, prijavljena je pogibija 2.429 ljudi iz privatnih kompanija u Iraku I Avganistanu. U istom periodu poginulo je 6.131 američki vojnik.

Više od 1.000 ljudi mirno je protestovalo u Meksiko Sitiju protiv vladine strategije za borbu protiv narko kartela, tražeći povlačenje vojske sa ulica.

Demonstranti su, noseći fotografije preminulih članova porodice i transparente, u tišini šetali do predsedničke palate sa zahtevom da predsednik Felipe Kalderon povuče vojsku sa ulica, preneo je Bi-Bi-Si.

Protest je predvodio pesnik i lider Pokreta za mir, pravdu i dostojanstvo Havijer Sicilija, čiji je sin ubijen početkom ove godine. Demonstranti su tražili izmenu predložene reforme zakona o nacionalnoj bezbednosti i da građani dobiju veću zaštitu od snaga bezbednosti.

Više od 35.000 Meksikanaca je ubijeno u nasilju povezanom sa drogom od kada je predsednik Kalderon započeo da rasporedjuje vojsku radi borbe sa narko kartelima, u decembru 2006. godine.

Kalderon insistira na tome da ne postoji održiva alternativa njegovoj strategiji upotrebe vojske protiv narko kartela.

Sicilija je, na početku protesta, istakao da je Meksiko postao autoritarna država, umesto da bude tolerantna i demokratska država, preneo je Bi-Bi-Si.

Kritičari Sicilijinog Pokreta za mir, pravdu i dostojanstvo ističu da je pogrešno što Pokret fokusira bes na vladu, umesto na kriminalne bande i narko kartele odgovorne za nasilje.

„Libiju smo definitivno izgubili. Neće nam dati zeleno svetlo i ako neko misli drugačije, u velikoj je zabludi“, izjavio je on.

Ruske kompanije, kao što su „Gasprom“, „Gasrpomnjeft“ i „Tatnjeft“ su uložile na stotine miliona dolara u osvajanje nalazišta nafte i gasa u Libiji, ali su početkom vojnih akcija protiv režima Gadafija bile prinuđene da obustave sve radove.

Moskva je kritikovala operacije NATO u Libiji i nije podržala rezoluciju UN, kojom je odobrena vojna akcija protiv Gadafijevog režima. Rusija je kasnije, posle lidera zapadnih zemalja, pozvala Gadafija da preda vlast.

Libijski pobunjenici, koji su juče ušli u libijsku prestonicu, očekuju da će zemlja uspeti da obnovi eksploataciju nafte, kako bi se smanjila nestašica goriva i delimično nadoknadile isporuke na svetsko tržište.

Pre vojne intervencije Libija je proizvodila oko 1,6 miliona barela nafte na dan, bezmalo dva odsto svetske produkcije.

“Njihova istraživanja pokazala su važnost hormona…Plan je bio da poture Hitleru ženske hormone i tako naprave protivtežu njegovoj nepotrebnoj agresiji“, objasnio je Ford.

Prema njegovim rečima, agenti su mogli da neprimećeno ubace hormone u Hitlerovu hranu, jer oni nisu otrov tako da ljudi koji su za njega probali hranu ne bi umrli.

“Hormoni su drugačija priča. Oni utiču samo ako ih uzimate nedeljama i mesecima, tako da niko ne bi shvatio da su hormoni u hrani“, rekao je on.

Osim ove ideje, britanski agenti predlagali su i posipanje nacističkih vojnika lepkom kako bi ih prikovali za zemlju, a bilo je i ideja da se bombe sakriju u konzervama voća namenjenim nacističkim vojnicima

Vojnik je trofeje skupljao tijekom posljednje misije svojeg bataljuna koja je završila u travnju. Njihova je baza inače smještena u pokrajini Helmand.

Objava ovog strašnog rituala posebno je uzbudila muslimane kojima tradicija nalaže da mrtve pokopaju sa svim dijelovima tijela.

- Optužbe su potresle bataljun. Afganistanska misija je bila njegova prva akcija stoga je moguće da je ‘pukao’ pod stresom te nije razmišljao kada je to činio – navodi vojni izvor za The Sun.

Viši časnici spomenutog bataljuna navode kako je njihovim vojnicima rečeno da se prema ubijenima moraju ponašati s poštovanjem . Britansko ministarstvo nije željelo reći je li vojnik suspendiran tijekom istrage.

Ovo nije posljednji slučaj da je neki britanski vojnik optužen za sakaćenje ili nepoštivanje neprijatelja . Nove optužbe dolaze mjesec dana nakon što je Europski sud za ljudska prava donio odluku da se obiteljima iračkim žrtava moraju isplatiti odštete za smrt njihovih bližnjih.

Ubrzo nakon što je Staljin preuzeo vlast, počele su nestajati slike njegova konkurenta Lava Trockog – monumentalnog lika iz revolucija 1905. i 1917. Njihovo mjesto su zauzele herojske i potpuno ahistorijske slike Staljina i Lenjina, kako zajednički upravljaju boljševičkom revolucijom, dok je Trocki, osnivač Crvene armije, potpuno nestajao. Ove su slike postale državnim ikonama. Mogli ste ih vidjeti u svakoj službenoj zgradi, u muzejima, na poštanskim markama.

Nove generacije odrastale su u vjerovanju da je to njihova povijest. Starije generacije počinjale su misliti da se stvarno sjećaju tako nečega, što je bila neka vrsta sindroma političkog lažnog sjećanja. Oni koji su uspjeli spojiti svoja stvarna sjećanja i ono što je vodstvo željelo da vjeruju, iskazivali su ono što je Orwell nazvao „udvostručenim sjećanjem“. Oni koji nisu, oni stari boljševici koji su se sjećali periferne Staljinove uloge u revoluciji, a središnje Trockog, bili su proglašeni izdajnicima ili preostacima buržoazije, trockistima ili trockističkim fašistima. Bili su zatvarani, mučeni, natjerani da javno priznaju svoje izdajništvo i nakon toga smaknuti. Moguće je – uz apsolutnu kontrolu medija i policije – preraditi sjećanja stotina milijuna ljudi ako imate na raspolaganju jednu generaciju. Gotovo uvijek to se čini da bi se moćne održalo na vlasti ili da bi se služilo narcizmu, megalomaniji ili paranoji nacionalnih vođa. Time se briše javno pamćenje o dubokim političkim greškama tako da se omogući njihovo eventualno ponavljanje.

U naše doba, koje je tehnološki u stanju izrađivati realističke fotografije, filmove i videovrpce, s televizorom u svakom domu i s kritičkim mišljenjem u opadanju, čini se mogućim restrukturiranje društvenih sjećanja, čak i bez tajne policije. Ono što ovdje zamišljam nije situacija u kojoj će svatko od nas imati sjećanja koja mu je na specijalnim terapijskim sesijama usadio neki državnoimenovani psihijatar, nego će mali broj ljudi imati toliku kontrolu nad novim pričama, knjigama iz povijesti i duboko upečatljivim slikama da će moći djelovati na velike promjene u kolektivnom ponašanju.

1990.-1991. vidjeli smo blijedi eho onoga što je danas moguće, kada je irački autokrat Saddam Hussein, iznenada u američkoj svijesti prešao put od nekog trećerazrednog gotovo saveznika kojemu je davana roba, visoka tehnologija, oružje čak i satelitski obavještajni podaci – do tiranskog čudovišta koje je prijetnja cijelome svijetu. Da me ne biste krivo razumjeli, ja nisam obožavatelj g. Husseina, ali me iznenadilo kako je brzo, od nekoga za koga gotovo niti jedan Amerikanac nije čuo, postao inkarnacijom zla. Ovih je dana stroj za stvaranje indignacije vrlo zaposlen.

Koliko možemo biti sigurni da će moć koja usmjerava i određuje javno mnijenje uvijek biti u odgovornim rukama?

Drugi suvremeni primjer je „rat“ protiv droga, u kojemu vlast i velikodušno financirane civilne skupine sustavno uništavaju, pa čak i izmišljaju znanstvene dokaze o štetnim posljedicama (naročito marihuane), pri čemu niti jednom javnom službeniku nije dopušteno čak niti načeti tu temu u javnoj raspravi.

C.Sagan

Ranije ove godine, Irak je odložio kupovinu aviona F-16 koje proizvodi fabrika Lokid Martin, nakon što je sredstva od 900 miliona dolara preusmerila u nacionalni program za hranu da bi ublažila pritisak zbog demonsracija Iračana nezadovoljnih osnovnim uslovima života, prenosi Rojters.

Maliki je istovremeno rekao da će tražiti da u ugovor o kupovini aviona bude uključena i obuka iračkih snaga kako bi mogle da koriste ove lovce. On je dodao da je podneo iračkom parlamentu izveštaj u kojem se zaključuje da je iračkim snagama bezbednosti potrebna dodatna obuka za rukovanje oružjem koje Irak kupuje, prenosi AFP.

„Trenutno se tri letelice nalaze kod Jupitera. Polazeći od njihove aktuelne brzine kretanja, oni će do Zemlje stići na jesen ove godine“, tvrdi Malej, a prenosi „Esterajh“.

SETI institut je u međuvremenu demantovao ovu vest, objaviviši na svoj sajtu (seti.org) da njihovi naučnici nisu otkrili ništa slično, te da bi takvo sazanje pre svega bilo objavljeno na njihovim internet stranicama.

Prema njegovom mišljenju, letelice će, običnim teleskopima, moći da se vide negde u novembru, kada budu prolazile Mars.

Malej navodi da su naučnici obavestili američku vladu o predstojećoj poseti vanzemaljaca i tvrdi da će od avgusta SAD informisati svoje stanovništvo u vezi mogućeg napada vanzemaljaca.

On smatra da Zemljani mogu da se odbrane od napad svemirskih brodova koji dolaze sa planete „Zeeba“.

Poslednja meta „Anonimusa“ je NATO iz čije su baze hakeri izvukli poverljivi dokumenti, od kojih se pojedini odnose i na Kosovo i Metohiju. Pripadnici ove grupe su objavili da poseduju još mnoge tajne izveštaje NATO, koje zasad neće objavljivati.

Što se tiče dokumenta o Kosovu, u koji je uvid imala i redakcija „Novosti“, on nosi oznaku „NATO za ograničenu upotrebu“, datira iz januara 2008. godine, i tiče se reorganizacije agencije NATO zadužene za pružanje usluga održavanja komunikacijskih i informacijskih sistema u južnoj srpskoj pokrajini.

Pored hakovanja NATO, pripadnici „Anonimusa“ su u roku od samo nekoliko meseci upali u bazu podataka vojske SAD i objavili imejl adrese i šifre 90.000 vojnih lica. Takođe, „hakovali“ su i „Soni“, „Masterkard“, „Vizu“, „Pejpal“, TV Foks, švajcarsku banku Post fajnens (zbog blokiranja računa Džulijanu Asanžu), Sajentološku crkvu, mnoge velike korporacije, ali i oborili sajtove vlade Turske, jer su cenzurisali određene vesti na internetu.

Ko je zapravo grupa „Anonimus“? Iako su se proslavili kompjuterskim umećem, sebe ne vide kao hakere već kao antiglobalistički pokret, koji se bori za slobodu govora, protoka informacija na internetu i protiv velikih korporacija. U pitanju su mladi ljudi, od kojih neki čak nisu ni punoletni.
Ceo pokret je nastao pre nekoliko godina, od članova internet foruma „4chan“. Naziv grupe je omaž počecima sajta „4chan“, kada je na njegovim forum postovima bez imena dodeljivan potpis „Anonimus“.

U izjavi za britanske medije, 22-godišnji portparol „Anonimusa“, koji je sebe predstavio kao Hladnokrvni, priznao je da grupu čini oko 1.000 mladih ljudi iz celog sveta.

- Delimo iste ideale. Nemamo vođu, hijerarhiju i komandnu strukturu. Želimo da postanemo udarna pesnica za opšte dobro – poručio je portparol „Anonimusa“.

Gotovo je nemoguće ustanoviti ko su zaista članovi „Anonimusa“. Opisuju ih kao jato ptica. Jedini način na koji ih je moguće identifikovati je na osnovu onoga što rade zajedno. Kada dovoljan broj ljudi na „4chan“ forumu sa više lokacija odluči da izvrši napad, ova akcija postaje takozvana „Anonimus“ kampanja.

- „Anonimus“ su grupa koji napadaju po principu gerile i terorističkih organizacija – objašnjava za „Novosti“ Milan Kovačević, internet administrator. – Mnogi od hakera potiču iz islamskih zemalja, a sigurno je da zasad nemaju nijednog člana u Srbiji. I pored toga što sebe opisuju kao antiglobaliste, verovatno su ih za određene napade, naročito na velike korporacije, angažovale konkurentske firme, pa čak i vlade određenih zemalja.

U akciji američkog FBI pre nekoliko dana je širom SAD uhapšeno 14 pripadnika grupe „Anonimus“ zbog „hakovanja“ servisa za elektronsko plaćanje „Pejpal“. Ono što je ipak najjače oružje ove virtuelne gerile je to što nemaju organizacionu strukturu, pa uhapšeni i ne znaju ko su im saučesnici u „zločinu“.

Koliko je „Anonimus“ uzdrmao Ameriku najbolje pokazuje podatak da će vlada SAD od sada „sajber“ napade smatrati činom agresije i rata i protiv napadača odgovoriti vojnom silom. Postavlja se pitanje ko će biti meta američke vojske ako su napadači tinejdžeri rašireni po zemljama širom sveta?

POPULARNI U SRBIJI

ORGANIZACIJA „Anonimus“ ima veliku podršku iz Srbije, što se može videti na raznim internet sajtovima. Popularnost kod nas im je naglo skočila posle napada na NATO. Na kraju svake poruke i napada koje obavi ova grupa stoje reči: „Mi smo anonimni. Mi smo legija. Mi nećemo oprostiti. Mi nećemo zaboraviti. Očekujte nas.“

A. PALIĆ

HARFA BEZ ANĐELA

Potražili smo odgovor od onoga koji je kroz više knjiga i naučnih radova, u veoma raskošnoj karijeri, postavljao ova pitanja pre nego što smo mi, „obični smrtnici“, uopšte osetili koren problema. To je profesor dr Svetozar Radišić, pukovnik nekadašnje JNA i Vojske Jugoslavije, elitni ekspert za pitanja svih vrsta specijalnog rata, teoretičar čije knjige i stručne radove uvažavaju širom sveta. U vreme kada su njegova prva dela nastajala, sve je delovalo kao scenario za naučnofantastični film, i to u danima kada ga piše lično Džordž Orvel. Danas su se, na žalost, mnoge njegove teze i strahovi obistinili.

Dok se ovog trenutka širom planete više ili manje bojažljivo oglašavaju oni koji strepe da je poslednji, strahoviti zemljotres u Japanu ipak delo čoveka, a ne prirode, profesor Radišić podseća da je još u novembru 1997. godine pisao o talasima sistema HAARP na Aljasci…

-Još tada sam upozoravao da talasi tog sistema omogućavaju kontrolu ponašanja ljudi, kao i na činjenicu da je to ogromna opasnost – govori dr Radišić. – U svojoj prvoj naučnopopularnoj knjizi „Neokortikalni rat“, objavljenoj 1999. godine, pisao sam o primeni elektromagnetnog oružja i posebno ukazao na opasnost koja preti sa Aljaske. Kada se okrenem unazad, vidim da sam još pre punih 12 godina skrenuo pažnju javnosti da HAARP može da bude upotrebljen i u geofizičkom ratu, pogotovo kod izazivanja tektonskih poremećaja.

Interesantno je da ovaj američki sistem, baziran na mikrotalasnim zračenjima i drugim tajnim efektima na Zemlju i ljude, tokom poslednje godine 20. veka niko nije tako analzirao kao naš stručnjak. Iako je, prema rečima dr Radišića ovaj sistem zvanično nazvan „Institut za istraživanje jonosfere“, i tada je američki stručnjak P. J. Morgan napisao: „Na ovoj harfi anđeli ne sviraju“. Šta god da je to trebalo da znači.

-Sve potvrde o stvarnim mogućnostima HARPA dobio sam od ondašnjih stručnjaka Vojnotehničkog instituta i Vojnomedicinske akademije – dodaje dr Radišić. – Znanja i sumorne najave o tome šta je sve u stanju HAARP da učini dopunio sam u knjizi „Satana se više ne krije“ koja je objavljena 2002. godine. A tu je bilo zaista alarmantnih upozorenja.

Kako objašnjava dr Radišić, HAARP je zamišljen da koristi jonosferu kao antenu. U stanju je da obavlja komunikaciju sa podmornicama kroz samu planetu, a ne oko nje, talasima koji se prostiru kroz atmosferu! To je sistem koji je ostao iz razvojnog koncepta „Rata zvezda“, a prva namera mu je bila da omogući obaranje neprijateljskih satelita putem posebnog satelita-ubice. HAARP danas ima toliko širok energetski spektar da može da radi na ekstremnim frekvencijama. Tako ima moć da utiče i na ljudski mozak, ali budući da je reč o 148 antena, govorimo o ekstremno snažnom izvoru energije i primopredajniku.

Ono što zaista može biti protumačeno kao prava „bomba“ jesu reči našeg sagovonika kojima objašnjava kako su ljudi koji ostvaruju svakodnevnu komunikaciju putem Interneta dostavili mnogima podatke o posebnoj aktivnosti HAARP-a dva dana pred zemljotres u Japanu. Takođe, skrenuli su pažnju na činjenicu da je sistem prestao da radi neposredno pred zemljotres.

-U svetu, među stručnjacima, to više zaista nije iznenađenje – objašnjava naš sagovornik. – Ukucajte na Internet pretraživaču reč HAARP i kao najčešću asocijaciju „Gugl“ će vam odmah izbaciti reč – Japan. Pa mi odgovorite, da li je ta veza više nego očigledna!?

To nije prvi put da neko namerno izaziva zemljotrese, kako objašnjava dr Radišić, postoji činjenica da su to činili i Rusi, doduše kao protivmeru protiv postojećih zemljotresa čije talase su na taj način hteli da ponište. Slično izazivanje potresa izazivano je i u Velikoj Britaniji.

RAT NA DRUGOM NIVOU
Ratovi današnjice neprekidno traju. To nisu sukobi na koje smo navikli gledajući holivudske filmove i kojima se tipski likovi međusobno nadmeću u šablonizovanim pričama o tobože dobrim i lošim momcima. Sukobi današnjice oko resursa i planetarne vlasti znatno su kompleksniji.

-Iako je Ričard Šafranski prvi u svetu napisao tekst koji je preveden kao „Neokortičko ratovanje“, moja malenkost je prva napisala knjigu „Neokortikalni rat“ – nastavlja dr Radišić priču za „Treće oko“. – U tom delu sam predvideo sve vrste uticaja koje je moguće ostvariti na ljudski mozak, a o kojima se danas već dovoljno zna u svetu. Tada je mnogima ovakav način razmišljanja predstavljao pravo otkrovenje, ali im je i otvorio oči u poimanju modernog čovečanstva. Sada je jasno da postoji široka mogućnost primene elektromagnetnog oružja, psihoaerosola, ali i meditacija unutar sekti. Sa druge strane, pišući o novom, planetarnom elitizmu, koji je očigledno poguban za ostatak čovečanstva, davno pre Dejvida Ajka i njegove vizije „reptilske civilizacije“ opisao sam pretnje takozvane „Šeste rase“.
Možda je najuočljivija i najlakše dokaziva teza o tome kako vojni eksperti danas upotrebljavaju magiju u savremenim sukobima. Upravo u knjizi „Magija u neokortikalnom ratu“ dr Radišić je jasno dokazao kako se magijom bave i najveći vojni sistemi, poput NATO.

Uostalom, naš sagovornik vešto postavlja pitanje na koje drugi nemaju odgovor, osim ako ne priznaju da je dr Radišić apsolutno u pravu: „Zašto na tenkovima, transporterima, helikopterima i drugim borbenim NATO vozilima stoje vidno istaknuti magijski simboli – rune?! A oni definitivno nisu nikakav nacionalni ili vojni simbol države koja je članica ove alijanse. Veoma često možemo videti znak „lambdu“ (za laike, podseća na slovo „A“ ali bez horizontalne linije), koji se najčešće viđa na tenkovima američke, izraelske i britanske vojske. U simboličkom i magijskom značenju, ta „runa“ ili simbol okupiranim narodima daje do znanja kako osvajači „ostaju ovde“.
Nije to jedini primer koji smo izabrali kao temu za analizu tokom ovog razgovora. Jedan drugi nam je znatno bliži.

-Činjenica je da je magija sveprisutna i kod masonerije koja objektivno vlada svetom, ali i u razičitim crkvama koje primenjuju svoje obrede – nastavlja dr Radišić. – Na primer, sada su obelisci iz vremena staroegipatske kulture postali svetski trend, upravo pod najvećim uticajem masonerije. Tu su i simboli vezani za tamošnje bogove Izidu, Ozrisa i Horusa, pa zatim obredi vezani za zvezdu Severnjaču. (Samo jedan primer, oznaka za dolar je skraćenica od Izidinog imena ISIS, a kada sva slova ispišete jedno preko drugog dobićete simbol ove monete – „$“). I sada se nameće sasvim logično pitanje: zašto bi prvi čovek Crne Gore Milo Đukanović u maju 2009. godine podigao staroegipatski obelisk na Cetinju, ako ne pripada masoneriji? Da li to ima veze sa sličnim obeliscima na Trgu svetog Petra u Rimu, na Jelisejskim poljima u Parizu, u centru Londona, Vašingtonu…?

HRANA KAO PRETNJA

Svetski moćnici stvaraju neobičnu sliku kako su veliki dušebrižnici za sudbinu čovečanstva, ali ko ume da proceni njihove poteze brzo će uvideti da stvari stoje potpuno obratno. Tako naš sagovonik objašnjava, preti nam primena pogubnog Kodeksa alimentariusa iz kuhinje ka(ni)balista i Vavilonaca smeštenih u Evropsku komisiju.

-Niko ne odgovara za ogromne i katastrofalne procese unutar kojih se uništava priroda – dodaje dr Radišić. – Pojedine institucije rađaju prostu iluziju da neko pokušava da brine o prirodi i njenoj zaštiti, ali to je čista kamuflaža. Moralni ljudi koji pokušavaju da zaštite ono što je njihovo bivaju uhapšeni, a zločince podstiču čak i pravni sistemi. Apsurdi su više nego očigledni: ukoliko nasrnete na policajca automatski ćete biti uhapšeni i završićete na robiji, ali ukoliko bombardujete jedan narod i počinite genocid, nemate nikakav problem zbog svog zlodela.

Dr Radišić tvrdi da su primeri za to bezbrojni, i najavljuje još jedan apsurd, koji je potpuno izvestan u svetlu savremenih političkih događanja. Kako kaže, sada bi svi da pomognu Japanu, kako bi pokazali svoju ljudsku i humanu stranu. Mnogi i ne slute da pomoć neće ni stići do ugroženih Japanaca, već do ruku marioneta „Velikog brata“, odnosno do onih koji su i izazvali planetarnu katastrofu.

Vraćajući se na sve teze koje je do sada izneo u svojim mnogobrojnim delima, dr Radišić podseća da je u knjizi „Nestanak Velikog brata 2012.“ predvideo sve sadašnje procese, kao i da je raskrinkao i nabrojao sve najmoćnije ljude na planeti. Tada je prikazao kako ova svetska vrhuška razmišlja, ali i to koliko su pohlepni.

-Objasnio sam i čemu služi sve veća kontrola ljudi i njihovog uma – nastavlja dr Radišić. – Predvideo sam i kada će, kako i zašto završiti njihov koncept stvaranja neorobovlasničkog društva. Oni su u očiglednoj, neverovatnoj opštoj krizi, pre svega zbog nedovoljnog znanja. Stalna kupovina mozgova ne može da nadomesti njihovu glupost. Problem je što svi ljudi u svetu plaćaju ceh njihovih bolesnih ambicija. Svi smo svedoci njihovog zla, otimačine i pohlepe. Budući da smo svi u svetu marionete u rukama Velikog brata, nije teško objasniti u kakvom problemu je planeta Zemlja i ceo ljudski rod.

PREDVIĐANJE „BLIZNAKINJA“

Verovatno je najzanimljivije obistinjeno predviđanje dr Radišića vezano za famozni 11. septembar i događaje u Njujorku i Vašingtonu. U knjigama „Neokortikalni rat“ i „Neokortikalni rat 2“ napisao je kako će Sjedinjene Američke Države imati problema sa Osama bin Ladenom.

-Njega su proizveli CIA i američki (anti)teroristički sistemi – izričit je dr Radišić.- Kada su napadnute „Bliznakinje“ novinari su tražili da objasnim kako je moguće da sam o gorućim američkim problemima pisao tri godine ranije. U tekstu „Vreme novih ratova“, objavljenom u listu „Vojska“ neposredno posle improvizovanih i navodnih ataka iz vazduha u Njujorku i Vašingtonu, napisao sam da je reč o inžinjerskom rušenju objekata, a ne o terorističkom napadu. Tvrdio sam da će američka administracija iskoristiti ovaj fenomen za napade na Avganistan, Irak i dalje ostvajanje zemalja na Istoku, radi stvaranja Novog svetskog poretka, a sve pod izgovorom borbe protiv terorizma.

Suštinsko pitanje koje se nameće posle ovih razmišljanja i razgovora sa dr Svetozarom Radišićem jeste kako gledati na budućnost i kako se postavljati prema svim mogućim ratnim dejstvima koje se odražavaju na nas. Jedino što je očigledno jeste da taj rat i dalje traje. I ne samo to, već uzima sve veći zamah.

-U knjigama „Neokortikalni rat“, „Satana se više ne krije“ i „Rat svih protiv svih“ predložio sam koncept svedimenzionalne odbrane – objašnjava dr Radišić. – I dalje tvrdim da je moguća odbrana i od najsnažnijeg neprijatelja, samo je potrebno više znati o energijama i razmišljati i o vanfizičkim sferama.

IMAJU GA I RUSI

Postoje podaci o kojima se trenutno u svetu manje piše, budući da je praktično manifestovanje snage HAARP-a privuklo pažnju okrenutu ka SAD. Pa ipak, kako kaže dr Svetozar Radišić, još davne 1995. godine, kada je prvi put pisao o ovom projketu, znao je da su Rusi imali sličan sistem. Prvi je bio instaliran u Sibiru, a drugi u blizini aerodroma Šeremetjevo. Prema rečima našeg sagovornika, ruski sistem je snažniji od američkog, sa Aljaske, i ima višestruko jači generator.

-Ruski akademik Vlailj Kazančejev, četvorostruki doktor nauka, rekao je za HAARP da je to „najstrašnije oružje koje je izumeo ljudski rod“ – kaže dr Radišić. – On je tada rekao: „Mi se takvim stvarima ne bavimo!“

UNPROFOR i NATO

Davne 1993. godine dr Radišić je, povodom događaja u Bosni i Hercegovini, objavio tekst „Bačena mreža na Srbiju“ u kojem je najavio da će NATO izazvati rat protiv Srba, samo da bi formirao bazu na Kosovu i Metohiji.

-Podsećam, NATO tada nije bio na prostorima ovog dela Balkana – objašnjava dr Radišić. – U tekstu sam tvrdio da su pripadnici UNPROFOR-a na prostorima Republike Srpske zapravo vojnici NATO alijanse. To su više nego jasno potvrdili kada su plave beretke zamenili zelenim i ostali u istom sastavu. U suštini, tada sam počeo da pišem knjige i napise u kojima sam predviđao sled događaja.

ŠKOLSTVO BEZ UČITELJA

Iako je dr Svetozar Radišić jedan od naših najuvaženijih stručnjaka i poznavalaca svetskih vojnih tokova, njegova znanja nisu potrebna današnjoj Vojsci Srbije. Iako profesor od kojeg su mnogi oficiri prikupili vrlo bitna znanja, sada je pisac čija dela su potrebna nekom drugom. A to su prave armije čitalaca koje mu se javljaju iz svih država, sa svih kontinenata.

Tako nekadašnji predavač i, najzad, portparol Vojske Jugoslavije, dr Svetozar Radišić provodi penzionerske dane vredniji nego ikad, okružen čitaocima i sa sve više naslova naučnopopularnih knjiga koje su ostale njegovo delo za nezaborav, ali i upozorenje kuda idemo.

Piše Zoran Nikolić

Šta se time želelo postići, za sada je nerazjašnjeno. Novac mu je davao čovek koji se tobože bavio trgovinom krznima. Moskovski profesor Bujanov je više od pola veka prikupljao informacije o Frojdu i uspeo je da pronađe neke do sada nepoznate.

TAJNOVITA LENJINOVA SMRT

PROFESOR Mihail Bujanov je opovrgao još jedan veliki, dugogodišnji mit. Po raspadu SSSR-a moskovski listovi su se utrkivali u objavljivanju priča kako je vođa svetskog proletarijata Vladimir Iljič Lenjin umro od sifilisa, kojeg je navodno dobio od prostitutke u Parizu 1902. Kada je oboleo, Lenjin je tražio da osim sovjetskih dođu i lekari iz Nemačke. Došlo je oko 20 specijalista različitih političkih opredeljenja. Pokušali su da ga izleče, ali bez uspeha. Nemački neuropatolog i psihijatar Osvald Bumnke u svojoj knjizi napisao je da nikakvog sifilisa nije bilo, već da je Lenjin umro od skleroze. To su potvrdili i nemački patolozi Sesilija i Oskar Fogt. Priču o sifilisu je širio ambiciozni Zinovjev, koji je hteo da zasedne na Lenjinovo mesto. Njemu je priču o Lenjinovom sifilisu ispričao psihijatar Viktor Petrovič Osipov, šef Vojno-medicinske akademije u Petrogradu.

- Bio sam gotovo na svim mestima gde je boravio Sigmund Frojd. Često sam radio u njegovom muzeju i arhivi u Beču. Zanimalo me je zašto poznati psihijatri nisu nikada pohvalno govorili o Frojdovoj psihoanalizi, ali su se njom bavili novinari, pisci, režiseri pa i svetske dame – kaže Bujanov. Dodaje da je hteo da odgovori na pitanje: „Ko ste vi, doktore Frojde“? Iz arhiva se vidi da nije bio blistav student i da je neke godine medicine ponavljao. Studirao je devet godina.

Kada je Frojd počeo da radi, uglavnom su mu pacijentkinje bile nesrećne bogate devojke. Mučila su ih razna seksualna rastrojstva, na koja su drugi lekari gledali sa ironijom. Zbog nerazumevanja kod poznatijih stručnjaka, počele su da dolaze kod Frojda. Imao je strpljenja da ih sluša satima i njima je bilo bolje. Profesor Bujanov ističe da i bolesni i zdravi ljudi imaju potrebu da ih neko sasluša. A Frojd je mogao satima da sluša pacijente. Dolazili su mu pacijenti i iz daleke Rusije. Posle Oktobarske revolucije ti klijenti su se izgubili, ali je on, tvrdi Bujanov, do kraja života živeo na račun Moskve.

Pošto su mu kolege u psihoanalizi nalazili mnogo rupa, on nije među njima imao prijatelje. Uglavnom je sedeo u kući, jer nije voleo da putuje. Bio je depresivna ličnost. Uzimao je kokain.

U aprilu 1923. Frojd je oboleo od raka na gornjoj vilici. Zatim je počeo da gubi glas. U novebru je odlučio da se dobrovoljno operiše, podvezali su mu kanale koji provode spermu, jer se u to vreme verovalo kako to može da podmladi i izleči organizam. Naravno da mu to nije pomoglo. Do smrti 1939. godine Frojd je imao čak 33 operacije. U vreme dok je bolovao, tokom tih 16 godina, Frojd je napisao mnogo naučnih radova, pisama i članaka. U svim tim knjigama on je zahvaljivao jednom čoveku – doktoru Maksu Ejtingonu, predsedniku Narodnog psihoanalitičkog društva. Ejtingon je izdavao sve Frojdove knjige, pomagao mu da živi, finansirao njegovu veliku kuću u Beču.

Maks Ejtington je bio doktor iz Berlina, međutim, nikada kao doktor nije radio i nijedan naučni rad nije napisao, a imao je mnogo novca. Govorio je da na Zapadu njegova porodica prodaje sibirsko krzno. Kad bi ga pitali kako to da su baš njemu boljševici ukazali takvo poverenje, samo je slegao ramenima. Njegovo ime se, doduše, ponekad pojavljivalo u zapadnim listovima, kada bi se dogodio neki skandal vezan za NKVD.

Primera radi, kad je 1937. likvidiran šef belogardejskog pokreta u Francuskoj general Jevgenij Miler, bila je uhapšena pevačica Nadežda Plevickaja. Profesor Bujanov je čitao zapisnike njenog saslušanja, iz kojih se vidi da su je policajci pitali – ko je Maks Ejtington. Ona je tvrdila da je on njen obožavalac. Tek kad su se posle perestrojke, devedesetih godina u Moskvi otvorili arhive NKVD, videlo se da je pevačica Plevicka dobijala mnogo novca za špijunsku rezidenturu u Berlinu. Na istom spisku bio je i Maks Ejtington.

Kasnije se ispostavilo da je Ejtington, Frojdov sponzor, bio brat od strica poznatog sovjetskog obaveštajca Nauma Isakoviča Ejtingtona, čiji je pseudonim bio Leonid Aleksandrovič Kotov. Baš Kotov je organizovao atentat na Trockog.

Je li znao Frojd odakle dobija novac koji mu daje prijatelj Maks, teško je reći. Profesor Bujanov tvrdi da je Frojd bio egoistična osoba i da ga najverovatnije nije ni interesovalo odakle mu Ejtington donosi novac.

Zašto je Frojd bio potreban sovjetskoj tajnoj policiji? Zna se da su neki od lidera boljševika – Trocki, Buharin i Radek – cenili njegovu psihoanalizu. Staljin je imao negativan stav prema Frojdu.

Rođena u Drezdenu, u ruralnoj Saksoniji, 1906. god., Ilze Kol bila je kćerka radnika. U školi je bila poznata kao tiha, lijepo vaspitana djevojčica iz kuće u kojoj je vladala ljubav, a bila je popularna među lokalnim dječacima.

Jedne večeri, 1936. udala se za Karla Koha, modela naciste koji je uvodio i zahtjevao najstrožiju disciplinu. Ilzi uopšte nije smetala njegova profesija i bila je ponosna što je od prodavačice postala žena visokog oficira.

Kada su Karl i Ilze stigli u Buhenvald, prvih nekoliko mjeseci proveli su trudeći se da dobiju drugo dijete. Ilze je vodila luksuzni život dok su oko nje rasli brutalnost i degradacija. U početku je od zatvorenika tražila da je zovu “ milostiva gospođo“ a kasnije će preći i na druge aktivnosti.

Opsjednuta svojim izgledom, Ilze bi se kupala u Madeira vinu dok su njeni zatvorenici umirali od gladi.Tokom dana Ilze bi se šetala kroz logor sa bičem u ruci, i tukla bi svakog zatvorenika koji joj se ne bi dopadao. Okrenula se i mlađim muškarcima, oficirima svog muža, ulazeći u ljubavne veze sa desetinom njih istodobno. I zatvorenici su bili primoravani da učestvuju u sramotnim orgijama i najužasnijim seksualnim aktovima dok bi ona sjedila i sa uživanjem posmatrala scene.

Ilze je svoj logor tretirala kao igralište za svoja zadovoljstva. Ona je uživala u tome da bolesni trofeji ukrašavaju njenu kuću, pa je naredila da se glave nekoliko zatvorenika odvoje od tijela i hemijski stisnu u veličinu grejpfruta. Divila se tijelima mladih zatvorenika koji su morali goli da paradiraju gore – dolje pred njom, a jer se divila njihovoj glatkoj koži od nje bi pravila korice za knjige, novčanike, rukavice i dr.

Ilze je najviše volila kožu Cigana i ruskih zatvorenika i onda bi naređivala njihovu smrt letalnom injekcijom kako koža ne bi bila upropaštena.

I njen muž Karl je uzivao u perverziji i nepotrebnom nanošenju boli zatvorenicima. Tokom ratnih godina bračni par je nastavio da živi sa svojim načinom života, sve dok se 1941. god. nisu našli pred sudom.

Karl je zbog tačnosti optužbi koje su mu bile dodjeljenje, bio strijeljan 1945. god. Medjutim, njegova žena, „kučka Buhenvalda“ je i dalje bila živa. Iilze je bila oslobođena iste krivice koja ju je teretila, kao i njenog muža.

Amerikanci su 1945. god. ušli u Buhenvald i svjedočili su o grozotama koje su se tamo dešavale. 1947. god. Ilza je uhvaćena i mnogi zatvorenici su svjedočili protiv nje.

Na početku suđenja sve je to negirela, ali već na polovini je počela da se pravi da ima epileptične napade; nekontrolisano se grčila i gledala u prazno, ali kada ju je pregledao zatvorski doktor, ona se smijala i izjavila kako je uživala u svojoj “ prvoklasnoj komediji“.

Na kraju je pravda ipak pobjedila.

Čim je izašla iz zatvora suđenje je obnovljeno. Više od 240 svijedoka je svjedočilo protiv nje, i ponovo je dobila doživotnu kaznu, bez samilosti.

Ilze je 1967. napisala pismo svome sinu Uveu, koga je rogila tokom prvog suđenja. Gorko se žalila da je bila žrtveni jarac Nacističke partije. Nije bilo kajanja ni žaljenja za zločine koje je počinila.

Prvog septembra, u 61. god. života Ilze Koh je pojela jednostavan obrok prije nego što će napisati poslijednje pismo svome sinu. Onda je vezala čaršafe, učvrstila ih za lampu iznad svoga kreveta i objesila se. U pismu je stajalo: „Za mene ne postoji drugi put. Smrt je jedino oslobođenje!“

jekalina