Vudi Alen je jednom u šali rekao: „Ne plašim se ja smrti, samo ne želim da budem prisutan kada se desi.“ Fondacija Lajen iz Singapura je sprovela istraživanje i utvrdilo se da starije osobe imaju najveći strah od umiranja u bolovima. Takođe, istraživanje je istaklo Englesku kao najbolje mesto za umiranje, dok Kanada i SAD dele deveto mesto.
Bol je najveći strah, istina, pogotovo kod pacijenata koji umiru od raka. Heroin je u Britaniji tokom 90-ih godina prošlog veka bio dostupan kao lek protiv bolova u poslednjoj fazi života, odnosno, u poslednjoj fazi bolesti, pred smrt kada su bolovi najjači. Pitanje je zašto se heroin nije mogao pronaći u Kanadi iz istog razloga. Najveći strah je bio zavisnost koja se javlja kod učestalog konzumiranja. Istina je da se nije razvijala zavisnost jer im nije davan zbog užitka već kao lek protiv bolova.
I zapravo, zašto bismo razmišljali o zavisnosti kada je čoveku ostalo još nekoliko dana ili sati života? Koliko je to grubo?
Specijalisti za rak u Tomasovoj bolnici u Londonu kažu da pacijenti pred kraj života primaju 1.500mg svakog sata, dok je 5mg normalna doza za postoperativni oporavak. Ukoliko se rak ne vrati, pacijente „skidaju“ sa heroina u roku od tri nedelje.
U Severnoj Americi je rasprostranjeno mišljenje da je morfijum skoro isto dobar kao i heroin, međutim, heroin je jači, brže se kreće kroz organizam i stvara blagi osećaj euforije.
To što je Kanada na devetom mestu kao država po broju želja da se tamo umre ima svoju pozadinu. Naime, 20. decembra 1984. godine, nakon brojnih apela da se uvede terapija heroinom za pacijente koji skoro čekaju da umru, vlada je dozvolila upotrebu heroina samo za umiruće pacijente. Dalje, taj heroin se čuvao na tajnim lokacijama u Kanadi i morao se prenositi uz policijsku pratnju do bolnice. Svaki slučaj za koji je predložen heroin je morao biti iznet pred posebnim komisijama, što je rezultiralo smešno malim količinama heroina koje su smele da se koriste, pa sve do toga da je prestao i uvoz u Kanadu.
Danas postoje fondacije koje se bore i anonimnim putevima skupljaju novac za lekove koji se mogu davati pacijentima koji u bolovima umiru svakodnevno.
Koja je politika i čija je kada od toga gde živite zavisi u kakvim ćete okolnostima umreti? Širom sveta postoje bolnice u kojima se lekovi protiv bolova ni ne daju pacijentima koji čekaju smrt jer se to smatra gubitkom novca.
Vudi Alen mora biti prisutan kada nastupi njegova smrt, ali nekim ljudima će od toga kako ih tretiraju i koliko se o njima vodi računa zavisiti i način na koji će umreti.
***
Nije mi jasna svrha ovog članka? Da li mi to možemo, ako se ne daj bože teško razbolimo, da odemo u neku od tih zemalja, pa nam autori i urednici „otvaraju“ oči!
Znamo mi vrlo dobro gde je i kako je nešto uređeno! Nismo baš svi toliko nepismeni! Ali zato naši lekari,“veliki gospodari“ života i smrti u zdravstvenim ustanovama ove zemlje, misle da jesmo (nedao bog da pokažete da ste iole pismeni)! U članku navedenim zemljama se prema životinjama odnose sa više humanosti, nego naši lekari prema nama ovde! Ali, nažalost, i pored toga mi moramo da se klanjamo i ulizujemo tim hohštaplerima, podmitljivim i nestručnim razbojnicima i lešinarima, a na sve nas to tera država ovakvim zdravstvenim sistemom, jer nemamo izbora,uvek se moramo vratiti baš njima (ne kažem da su svi takvi ali 99,999% jeste, pa vi sračunajte)!
Smrt je strašna, smrt u bolovima je još strašnija, ali najstrašnije od svega je to što, tim nesretnicima, naši „lešinari“ u belim mantilima pred sam kraj uzmu i ono malo ljudskog dostojanstva, bez kojeg čovek ne bi trebao da ode sa ovoga sveta!!
BigLebowski
Komentari