Autor: Iva Novak
Kristali i staklo zaštitni su znak Tokujina Yoshioke koji je pekao zanat radeći za modnog maga Isseyja Miyakea, a iza sebe broji suradnje i s tvrtkama poput Hermesa, BMW-a, Toyote, Lexusa, Cartiera…
Iako je milanski sajam namještaja ove godine bio vidljivo nagrižen recesijom te shodno tome pomalo negativno okarakteriziran od stručnjaka kao dosadan i neinovativan, nekoliko sudionika ipak je, čini se, uspjelo privući pozornost posjetitelja.
Jedan od njih je Tokujin Yoshioka , kojeg mnogi opisuju kao “rijetku svijetlu točku sajma”. Tokujin je jedan od najpoznatijih japanskih dizajnera srednje generacije, a u svojim radovima često koristi kristale i staklo. Rođen je 1967. godine u pokrajini Saga, a nakon što je diplomirao na Kuwasawa dizajn školi u Tokiju, zanat je pekao radeći pod budnim okom Shira Kuramate i modnog maga Isseyja Miyakea. Nakon toga radio je kao freelancer da bi 2000. osnovao svoj dizajnerski ured. Njegov rad dosad uključuje niz projekata, između ostalog, surađivao je s brojnim uglednim tvrtkama kao što su Hermes, BMW, Toyota, Lexus… a posebice se proslavio instalacijama koje su mnogi okarakterizirali kao umjetnička djela koja su nadišla pojam pukog dizajna. Prošle godine tako je dizajner napravio impresivnu instalaciju za Fundaciju Cartier u Parizu, a predstavio je i svoju knjigu “Nevidljive forme”, u kojoj detaljizira vlastitu teoriju dizajna.
Čime je to Tokujin Yoshioka najviše oduševio u Milanu i zašto?
Stolicom Memory koju je izradio za talijansku tvrtku Moroso. Riječ je o komadu koji je objedinio dvije stavke koje su garantirale uspjeh u Milanu, a to su ekologija i emotivna rekacija kod publike. Stolica Memory izrađena je od tkanine s reciklirajućim aluminijem (ekološka komponenta), a svojim neobičnim dizajnom ili, bolje rečeno, nedizajnom izazvala je pravi ushit posjetitelja. Naime, ona prati siluetu tijela, pa njezin oblik ovisi o tome kako se vlasnik u određenom trenutku osjećao i na taj način sjeo (emotivna komponenta).
Evo što nam je dizajner Tokujin Yoshioka rekao o ovom proizvodu.
Kako ste došli na ideju da izradite stolicu Memory?
Sve se temelji na konceptu koji sam osmislio prije nekoliko godina, kada smo moj tim i ja proveli više od 12 mjeseci provodeći eksperimente i uspoređujući više od 50 stvarnih aluminijskih maketa. Također, istodobno sam tragao za savršenom tkaninom koja bi mogla realizirati ideju ‘stolice koja prati pomake tijela’ te konačno pronašao savršenu – tkaninu od reciklirajućeg aluminija. Tijekom nastanka ovog proizvoda napravili smo mnogo pogrešaka i bila je to povremeno prava igra živaca, ali naposljetku je stolica Memory ugledala svjetlo dana. To je stolica koja nema stalan oblik, nego se on stalno mijenja ovisno o trenutku i osobi koja sjedne u nju te ostavi oblik svog tijela. Memory na neki način bilježi trenutak.
Koji je uopće vaš stav o ekologiji i njezinoj povezanosti s dizajnom?
Ekologija je za dizajnere i arhitekte nešto u čemu moraju vidjeti sadašnjost i budućnost. To je njihova obaveza.
A osim u ekologiji, u čemu još vidite budućnost?
Vjerujem da ulazimo u epohu dramatičnih promjena. Samim time i dizajn doživljava transformaciju. Dolazi vrijeme u kojem će mirisi i zvukovi imati veliku ulogu u stvaranju dizajnerskog produkta. Živim za dan kada će znanost, umjetnost, dizajn… općenito sve struke koje povezuje kreativa zaživjeti na istoj pozornici.
Koji proizvod je uspješan?
Proizvod koji će biti uspješan mora biti nešto originalno, nikako statično, nikako pasivno. Treba imati novu ideju, novi miris, novi materijal… mora u očima onoga tko ga gleda svojim izgledom i pričom kreirati emociju. Različiti su načini na koje se to postiže. Jedan od načina da se dođe do toliko željene originalnosti je stvoriti nešto što postoji, ali je gotovo nevidljivo, drugi je osmisliti upotrebljivi predmet koji se može pretvarati u neograničen broj oblika, koji je savitljiv i promjenjiv…
Što predstavljate na samostalnoj izložbi u Seulu?…
Na izložbi pod nazivom Tokujin Yoshioka_Spectrum predstavljam dio arhitekture o kojoj sanjam – project Rainbow crkva. Ideja ovog arhitektonskog projekta datira još iz vremena kada sam bio u ranim dvadesetima. Posjetio sam kapelicu du Rosaire koju je francuski slikar Henri Matisse napravio u svojim zrelijim godinama. Kapelica je smještena u Vencu blizu francuske Nice. Sjećam se kako sam bespomoćno stajao, zadubljen u ljepotu svjetla koje je kapelica ‘stvarala’. To je bilo neponovljivo iskustvo. Od tada sanjam o tome da radim arhitekturu u kojoj će ljudi moći osjetiti čari svijetla sa svim svojim osjetilima. Rainbow crkva je projekt koji je zapravo devet metara visok vitraž koji simbolizira arhitekturu iz mojih snova, a napravljen je od 500 kristala prizme koji pune prostor duginim bojama kako ga sunce obasjava.
Također, sudjelujem i na aktualnom Shanghai Expu u Kini. Ovdje predstavljam prirodni kristalni rad zvan ‘rastući kristal’, promjera tri metra.
Projekt obuhvaća veliki akvarij s vodom iz kojeg prodiru rastući prirodni kristali koji simboliziraju rođenje, novi život.
Nevidljiva kolekcija za Kartell
U Milanu je Tokujin predstavio i kolekciju “The Invisibles”, koju je osmislio za tvrtku Kartell. Riječ je o izrazito minimalisti-čkoj kolekciji koja obuhvaća stolice, klupe, stolove i naslo-njače jasnih i čistih linija. Na-mještaj iz ove kolekcije izrađen je od masivnog polikarbonata, a ono što najviše oduševljava jest činjenica da takve debljine tog materijala kakve su u ovoj kolekciji nikada prije nisu izvedene u dizajnu namještaja. Prozirna kolekcija u Milanu je predstavljena u sklopu instalacije “Snowlake”, koju je Tokujun napravio u Kartellovu izložbenom prostoru. Tokujin je prostor zamislio kao veliku ledenu kocku u kojoj se namještaj stapa s podom i zidovima.
Komentari