Vašington, oktobra – U Somersetu, tipično američkom predgrađu sa urednim travnjacima bez ograda u pročelju mahom prizemnih kuća pripadnika srednje klase, u poslednje dve nedelje postavljeni su nadgrobni spomenici.
Ispred jedne kuće sam pre neki dan video i o drvo obešen kostur. Neki su ulazna vrata i tarase prekrili paučinom, kao da je kuća davno napuštena.
Na parkingu u obližnjem šoping centru, tek kad je počelo da se smrkava, video sam da na sedištu do vozača sedi stariji čovek. Kad sam prišao bliže, uverio sam se da sedi već godinama: telo je počelo da mu se raspada, ispod kože proviruju kosti.
Pomenuti „spomenici” su od stiropora, ali sasvim uverljivo obojeni, kao filmske kulise. Kostur je od plastike, paučina od najlona, saputnik na prednjem sedištu je lutka.
Sve to je dekor za praznik koji pada na današnji dan. Svakog 31. oktobra Amerika slavi „halovin”, svoju verziju antičke keltske svetkovine na smeni godina po nekadašnjem kalendaru tog drevnog naroda.
Toga dana, po njihovom verovanju, veo koji odvaja ovaj od onog sveta postaje providan, pa se za taj susret treba pripremiti. Mrtvi treba da izgledaju kao živi, a živi kao mrtvi.„Novi svet” je običaj starog prilagodio sebi. „Halovin” je danas pre svega jedan veliki trgovački vašar. Trebalo bi u stvari da bude dan dečije zabave, ali odrasli, koji ovde najviše veruju bogu komercijale, potrudili su se da to postane samo još jedan praznik neobuzdane potrošnje. „Totalna strava”, velikim slovima u jarkim bojama poručuje natpis na jednoj prodavnici koja prodaje „halovin” kostime – one koje će nosioca pretvoriti u vešticu, u leš koji je tek ustao iz groba, ili u neko strašilo koje je već viđeno u holivudskim horor filmovima.
Ukupna „halovin” potrošnja će ove godine, prema proceni pouzdanog „Volstrit džornala”, biti sasvim blizu šest milijardi dolara. Za trgovce, ovaj praznik je najisplativiji posle onog glavnog, Božića. „Halovin” je podizanje zastave za veliku sezonu potrošnje koja će se donekle primiriti tek posle Nove godine – do sledećeg praznika.
Od Amerikanaca se očekuje da u poslednja dva meseca godine obave svoju patriotsku dužnost i otvaranjem novčanika podmažu u poslednje tri godine usporene zupčanike nacionalne privrede – potrošnja u ukupnom obrtu najveće svetske ekonomije učestvuje sa 70 odsto.
Otuda i ritual plašenja nacije, jednom godišnje, samo jedan dan, da bi valjda preostala 364 bila spokojna. Svaki treći Amerikanac će ove godine biti domaćin ili gost na nekom „partiju”, izračunalo je ovdašnje Udruženje trgovaca na malo.
Pošto ove godine praznik pada u nedelju, eto prilike da počne već u petak, na kraju dana u kancelarijama. U subotu uveče će se zabavljati odrasli, a dan za decu je u nedelju, kada kostimirana idu po komšiluku, pokucaju na vrata, izgovore „halovin” lozinku i za to dobiju pregršt slatkiša.
Kao i svake godine, roditeljima se savetuje da preduzmu sve mere predostrožnosti: u mom poštanskom sandučetu je osvanuo letak medijske službe policije moje opštine, sa podužom listom preporuka. Između ostalog, da deca ne idu u nepoznate kuće, da budu stalno u pratnji nekog starijeg, da ne nose pretesne kostime da se ne bi ugušila, niti preširoke da se ne bi saplela. Da nose sat da se ne zaborave, mobilni telefon da se jave.
Da večeraju pre toga da se ne bi prejeli slatkiša, da bombone zapravo ne jedu pre nego što ih pregleda neko od odraslih (stari strah da bi neko u slatkiš mogao da ubrizga otrov, mada se to nikad dosad nije desilo).
Sve to je takođe učinak marketinga. Nešto prvo treba učiniti opasnim, da bi se potom prodalo ono što s reklamira kao bezopasno.
Susedi, bliži ili dalji, nisu naravno potencijalne ubice, niti se deca mogu sprečiti da se toga dana prejedu šećerlema, pa odrasli nemaju drugog izbora nego da prežive taj najparanoidniji dan u godini.
Ili da u njemu i sami, do kraja učestvuju, kao što pokazuju primeri opisani na početku ove priče.
Milan Mišić
Komentari