Nakon 134 leta u svemir, nakon niza uspješnih i povijesnih misija, dvije tragedije i 14 poginulih astronauta, Obamina administracija sada ukida letove shuttleovima i prednost u svemirskoj utrci prepušta Rusima. Svemirski letovi postali su preskup sport. Svaki let u svemir Amerikance je stajao 450 milijuna dolara, a samo na lansiranje i raketno gorivo dosad su potrošili 60,6 miljardi dolara.
Prvi je dan veljače i nad Dallasom je osvanulo sunčano i vedro jutro. Na stotinjak kilometara visine u vrelom shuttleu malena kamera snima nasmijane ljude. Sedmero astronauta dobro se zabavlja dok se pripremaju za povratak na Zemlju.
Godina je 2003. i svemirska letjelica Columbia završava svoju 28. misiju. Upravo su napustili Međunarodnu svemirsku postaju MIR. Misija je odrađena bez greške. Ulaze u atmosferu.
Kapetan Rick Husband uzima kameru s postolja i dobacuje je svojim kolegama kako bi što bolje snimili vatrene iskre prilikom ulaska u orbitu. Prizor za uspomenu unucima.
S Husbandom, iskusnim pukovnikom američke vojske, u kokpitu su njegov kolega i glavni pilot, mornarički pukovnik William McCool, prvi izraelski astronaut u povijesti Ilan Ramon te indijska inžinjerka Kalpana Chawla. Njoj je ovo drugi let. Ostali članovi Columbije su fizičar Michael Anderson, kirurg David Brown i biologinja Laurel Clarck.
Ono što sedam dobro raspoloženih astronauta ne zna, a doznat će kad se ta malena kamera u 13. minuti snimanja odjednom ugasi, a oni poginu, jest da su im sudbine odavno zapečaćene. I to već od 82. sekunde ove misije, odnosno samog polijetanja prije petnaest dana iz svemirskog centra Kennedy. Što se dogodilo?
Polijetanje Columbije, legendardnog shuttlea koji je prvi put svemir okusio davne 1983. godine, najprije je zbog brojnih kvarova odgađano dvije godine zaredom. Kad je konačno sve bilo spremno, Columbija je krenula glatko. No, to inače 113. polijetanje u povijesti američkih svemirskih letova, u kobnoj 82. sekundi otišlo je kvragu. S glavnog spremnika goriva, uslijed potiska, otkinuo se komad pjenaste oplate veličine omanje aktovke. Udario je u lijevo krilo i oštetio ga zajedno sa sustavom za zaštitu od vanjske temperature. Misija je nastavljena a da nitko ništa nije primijetio.
Kad se kamera u 13. minuti slijetanja, točno 63,9 kilometara iznad Zemlje, konačno ugasila, astronauti su osjetili golem udar vrućine nastao trenjem prilikom ulaska u atmosferu. Oštećeni sustav je zakazao i svemirski shuttle Columbia se raspao.
U devet sati i dvije minute ujutro po američkom vremenu, stanovnici okolice Dallasa čuli su glasni prasak, vidjeli žutu munju na nebu i vrtlog dima. Točno tako je, smrću sedam astronauta prije sedam godina, zabijen i zadnji čavao u američki svemirski program.
Naime, nakon 134 leta u svemir, u trideset burnih godina, nakon niza uspješnih i povijesnih misija, dvije tragedije i 14 mrtvih astronauta, Obamina administracija, potpomognuta glasovima u Kongresu, sada ukida letove space shuttleova i uzde vodećeg konja u svemirskoj utrci prepušta Rusima.
Kad je Columbija eksplodirala, dijelovi letjelice nađeni su u tri države – Teksasu, Arkansasu i Louisiani. Zbog nesreće je Međunarodna svemirska postaja MIR 29 mjeseci ovisila isključivo o ruskim letjelicama koje su preuzele dostavu materijala i ljudstva na nju. Columbija je izgorjela pri brzini od nevjerojatnih 19 Machova. Rusi će još većom brzinom preuzeti vodeću ulogu u svemirskoj utrci.
Naime, Amerikanci će shuttleovima odraditi još dva posljednja leta ove godine. Discovery ovih dana na MIR odnosi važnu opremu za laboratorije, a Endevour do kraja godine odrađuje svoj posljednji let također na MIR.
Američki space shuttleovi trideset su godina bili sinonim za slanje ljudske vrste u svemir, iako su i Rusi imali letačku sposobnost. Sad, kad je američka Vlada zbog skupoće i opasnosti za ljudske živote ukinula njihove letove, jedini koji će ljude i opremu moći prevoziti u svemir su Rusi. Njihov projekt Sojuz, ponos inženjera i aeronautičara s istoka, svoju lansirnu rampu ima u Kazahstanu. Amerikanci kojima ostaje zapovjedništvo nad međunarodnom stanicom MIR morat će kupovati sjedeća mjesta u Sojuzu budu li doista htjeli otići onamo. Cijena, prava sitnica: 50 milijuna dolara.
No, da bi potpuno shvatili koji se to vrag događa i hoće li u SF filmovima uskoro ruske zastave na Mjesecu zamijeniti one dobro poznate američke, moramo se vratiti u davnu 1967. Godinu u kojoj je eksplodirao američki modul Apollo 1 na lansirnoj rampi u Floridi.
Tri su legende američkog i svjetskog putovanja u svemir te godine počele obuku za let na Mjesec. Jedan od najboljih pilota svih vremena, Virgil Gus Grissom, te astronauti Buzz Aldrin i Neil Armstrong koji će ubrzo ući u školske udžbenike.
Prilikom testiranja modula Apolla 1 na lansirnoj rampi došlo je do požara u kojem je poginuo Gus Grissom, pa su dvije godine kasnije samo Aldrin i Armstrong stupili na površinu Mjeseca. Bilo je to u Apollu 11.
U te dvije godine pokazale su se sve slabosti i snaga američkog sna o putu u svemir. Kao najmoćnija sila na svijetu krajem šezdesetih Amerika je htjela prije Sovjetskog Saveza stići na Mjesec. Obje zemlje uložile su golema sredstva u razvoje svemirskih programa i letjelica, ali Amerikanci su bili brži i bogatiji. Kao i tada, i sad se povijest ponavlja. Zbog ljudskih žrtava i vrtoglavih novčanih iznosa moraju odustajati od velikih ideja, pa Rusi preuzimaju vodstvo u utrci.
Nakon slijetanja na Mjesec krajem šezdesetih Amerikanci se tek 1981. vraćaju ozbiljnim svemirskim letovima. Započinje era njihovih space shuttleova, modernih raketnih letjelica koje će letjeti sve do 2011. godine.
Kada su se shuttleovi pojavili, predstavljali su revoluciju u dizajnu i pogonu. Bili su tri u jednom: pomoću raketa lansirani su u orbitu, jednom kad stignu u svemir, mogu se sami kretati, a kad se vraćaju na Zemlju, slijeću na pistu poput običnog aviona.
Zanimljivo, njihov razvoj počeo je još u pedesetim godinama prošlog stoljeća, a njihova najjača prednost u tome je što, za razliku od modula Apollo, mogu biti korištene iznova. Poput aviona. Zato su moduli u kojima je osvojen Mjesec pored njih sličili na obične konzerve.
Izgrađena je flota od šest takvih letjelica: prvi je bio Enterprise koji je služio samo za početno testiranje i probne letove, a onda su uslijedili Columbia i Challenger koji su eksplodirali u kasnijim misijama te Discovery, Atlantis i Endevour.
Svemirski letovi skup su sport. To u brojkama zvuči ovako: svaki let u svemir Amerikance je stajao 450 milijuna dolara. To znači da su u trideset godina spiskali 60,6 miljardi dolara samo na lansiranja i raketno gorivo. Izgradnja Endevoura stajala je dodatne 2 miljarde dolara. Puta šest letjelica je 12 miljardi dolara. Ukupni trošak space shuttle projekta iznosio je nevjerojatnih 200 milijardi dolara. Zbog te količine novca Barrack Obama je prisiljen ukinuti daljne letove.
No, tada u osamdesetima stvari su izgledale potpuno drukčije. Velike gradove preplavila je nova vrsta mladih biznismena. Yuppieji su zauzeli Wall Street, nafte je bilo u izobilju, a Ronald Reagan Ameriku je suvereno vodio kao svjetsku supersilu. Kina je bila zatvorena iza tisućljetnog zida i komunizma, a Rusi su se teško nosili s američkim novcem.
Ukleta Columbia kreće na svoj prvi let – u dva je dana 37 puta obletjela planet. Već naredne 1982. godine prva četveročlana posada kreće u svemir. U toj misiji Columbia iza sebe ostavlja dva komercijalna satelita.
Povijest naredne godine piše Sally Ride, prva Amerikanka u svemiru. Tu je čast imala u kokpitu Challengera, druge uklete letjelice, pokazat će budućnost. Sve do 1986. godine program savršeno teče. Prvi svemirski laboratorij, prva sedmeročlana posada u svemiru…
Stranice enciklopedije zaustavljaju se tad na siječnju 1986. godine. Prilikom uzlijetanja nove sedmeročlane posade s Floride, nakon samo 73 sekunde puknuo je pečat na desnom raketnom motoru i letjelica se raspala nad Atlantskim oceanom, što je šokiralo svijet koji je uzlijetanje promatrao u prijenosu uživo.
Tragedija se produbila kad su pronađeni dijelovi kokpita s članovima misije. Utvrđeno je da su neki od njih preživjeli eksploziju u zraku, ali kako nitko nije ugradio sustav za iskakanje iz kokpita. na kraju ih je ubio pad u ocean. Ronald Reagan ukinuo je letove prvi put u povijesti, i to na dvije godine. Kasnija medijska istraživanja pokazala su da je osam od deset Amerikanaca za krah Challengera čulo u prvih sat vremena od nesreće. Milijuni su prijenos gledali uživo zbog najpoznatije članice tima astronauta, Christe McAuliffe.
Ona je odabrana između 11 tisuća profesora i profesorica koji su se prijavili za taj let u sklopu projekta “Profesor u svemiru”. Iako nije bila profesionalni astronaut, nakon kratke obuke osposobljena je dovoljno da održi dva predavanja iz svemira, što je bio cilj projekta. No, orbitu nije doživjela.
U prijavi je napisala: “Gledala sam astronauta Johna Glenna kako putuje oko Mjeseca. Gledala sam rađanje svemirskog doba. Želim sudjelovati.”
Uništenje Challengera ostavilo je traga u NASA-i. Nakon brojnih sastanaka raznih komisija, sudova, testiranja i rasprava, program svemirskih letova nastavljen je krajem osamdesetih. Atlantis u svemir prevozi sondu Galileo, čija je misija bila istraživanje Jupitera, a u travnju 1990. Discovery u svemir odvozi najpoznatiji teleskop današnjice – Hubble. Od 2000. godine svim shuttleovima ugrađeni su stakleni kokpiti. Počinje nova era u svemirskim letovima. Mjesec više nije zanimljiv, sanjari se o Marsu.
Nakon nesreće Columbije 2003. godine, George W. Bush prvi govori o ukidanju svemirskih letova dok se ne nađe jeftinije i naprednije rješenje. Njegov govor dočekan je s ogorčenjem, ali i Obamina administracija pokazuje kako je sve teže samostalno financirati osvajanje svemira. Mjesec je daleko, a Mars uistinu nedostižan.
Rusi su odmah nanjušili priliku i ponudili velikodušno prijevoz američkih astronauta Sojuzom (za pravičnu naknadu od 50 milijuna dolara). Iako u svoje svemirske baze nisu puštali ni domaće novinare, sada ih otvaraju američkim medijima. Drugovi, nema straha, mi ćemo vas prevoziti u svemir, kao da poručuju.
“Ali, da znate, čak ste i nas iznenadili ovom odlukom”, izjavio je Aleksej Krasnov nedavno za Fox News, a u NASA-i su skeptični. Boje se da ukidanjem shuttleova padaju na treće mjesto u utrci, iza Rusa, ali i Kineza, dok im opasno za vratom dišu ujedinjena Europa i Indija. Prvi su reagirali slavni zapovjednici misija na Mjesec. Armstrong, prvi čovjek na Mjesecu, i Eugene Cernan, zadnji koji je kročio na Mjesečevu površinu, zajedno s Jamesom Lovellom iz herojskog tima Apolla 13, poslali su otvoreno pismo Bijeloj kući.
“Ovo nas baca na začelje utrke osvajanja svemira. Bez vještina i iskustva stvarne vožnje u svemir, američki će astronauti skliznuti u osrednjost. Ako želimo predvoditi put u svemir, moramo odmah početi”, pišu zapovjednici. James Lovell zna o čemu govori. Njegova misija Apollo 13 umalo je završila kao Columbia.
Samo nadljudskim naporima astronauta u modulu i zemaljske kontrole uspjeli su sletjeti živi, a Mjesec na koji su se zaputili jedva da su i vidjeli. Maleni kvar umalo im je došao glave (neki će ovdje sjetiti filma Rona Howarda s Tomom Hanksom kao kapetanom Jamesom Lovellom).
NASA je još za Buhseve ere dobila zadatak da osmisli napredniji i jeftiniji stroj koji bi ljudsku vrstu “dobacio” do Marsa. Naravno, i vremena i novca bilo je premalo, i sada kad je istekao rok koji je Bush dao shuttle misijama, svi su se ponadali da će ga Obama produžiti. No, to se nije dogodilo.
Ipak, daleko od toga da se era osvajanja svemira neće nastaviti. Naime, u narednih pet godina, koliko će samo ruski Sojuz putovati u orbitu, Amerikanci će uložiti u naprednu znanost te organizirati čitav jedan privatni sektor koji će za njih obavljati letove u svemir od 2018. Let u svemir je izvrsna prilika za zaradu i komercijalno najisplativija stvar u budućnosti. Kao što su osamdesetih izmislili Silicijsku dolinu u kojoj je bujao napredak tehnologije, kompjutora i raznih gadgeta, Amerikanci tako sada planiraju Svemirsku dolinu – čitav jedan niz kompanija koji bi se bavili isključivo svemirskim tehnologijama.
Za to ulaganje u privatni sektor i restrukturiranje NASA-e, administracija Baracka Obame predvidjela je šest milijardi dolara. Predviđa se da bi prva američka privatna kompanija u svemir mogla krenuti za šest godina. Potpuno će se modernizirati svemirski centar Kennedy koji će postati centar svijeta za kontrolu svemirskih letova. Nešto poput prvog aerodroma za sve kompanije koje će slati ljude u svemir. Oprema će se prodavati svima koji imaju novca da ju kupe. To će privući druge zemlje da se okušaju u istraživanju svemira. Od toga će Amerikanci odlično zarađivati.
K tome planiraju otvoriti na tisuće i tisuće radnih mjesta u narednim godinama. Kritičari ovog plana kažu da će NASA prvo morati otpustiti oko sedam tisuća ljudi, čija radna mjesta ukidanjem letova više neće biti potrebna. Pitaju može li se vjerovati privatnim kompanijama.
No, prema jednoj drugačijoj projekciji, već 2015. bi na Mjesec trebala ići nova međunarodna misija, a roboti će zamijeniti ljude u opasnim i dugim misijama na Mars i Jupiter. Ne koštaju ni upola kao obuka jednog astronauta, tvrde neki stručnjaci. To je izvedivo do 2030. I dok se jedinstveni program sljedećih koraka u daleki svemir ne odabere i počne provoditi, u centru Kennedy pripremaju se za onaj posljednji let u travnju. Bit će to na neodređeno vrijeme, a možda i zauvijek, da će se čuti ono slavno odbrojavanje za pilota space shuttlea. 10, 9, 8, 7…
Tomislav Novak
Komentari