Do prije samo nekoliko tjedana svi smo bili zaokupljeni pitanjima evidentne svjetske financijske krize. Živjeli smo u nadi da se ta kriza ipak neće tako zahuktati da zahvati i realni sektor gospodarstva, tj. područja proizvodnje, trgovine, potrošnje, investicija i zaposlenosti.
U međuvremenu, nadasve tijekom posljednjih dvadesetak dana, ipak se počelo događati ono od čega smo svi strahovali. Nedvojbeno je da sada, uz financijske nevolje, dolazi i do sve većih poremećaja u sektorima proizvodnje, potrošnje, investicija, razine zaposlenosti i raspoloživih dohodaka. Posljednji se put nešto slično događalo prije punih osamdeset godina, tj. za vrijeme velike svjetske krize, koju se često identificira s razdobljem od 1929. do 1932. godine, iako je u pojedinim zemljama ona trajala čak znatno dulje.
Globalni izazovi
Sjećanja na to i percepcije same pojave i krajnjih učinaka te velike svjetske krize izrazito su loša. Razloga za takvu percepciju je napretek, među ostalim i pojava masovne nezaposlenosti i siromaštva te izrastanje fašističkih pokreta, što je na koncu dovelo i do izbijanja Drugog svjetskog rata. Tog sljeda događaja očigledno su svjesni svi važniji politički akteri suvremenog svijeta. Nitko ne podcjenjuje važnost i težinu izazova s kojim se svi suočavamo. Uza svu složenost i težinu problema s kojima se svijet mora suočiti, ipak ohrabruje činjenica da već postoji visoka razina suglasnosti o ključnim uzrocima nastale krize te svijest, pa i volja da se što prije poduzmu potrebne mjere usmjerene na prevladavanje zatečenog stanja.
Hrvatska, kao izrazito mala zemlja, nema praktički nikakvih mogućnosti utjecaja na iznalaženje odgovora za globalne izazove. Na tim pitanjima (intenzivno) radi dvadesetak najvažnijih zemalja suvremenog svijeta zajedno s relevantnim međunarodnim organizacijama. Za nas se, međutim, nameće potreba da sustavno pratimo sve ono što se događa oko nas te da trezveno razmotrimo što sami možemo i trebamo učiniti. S tim u vezi korisno je trezveno razmotriti sljedeće.
Sličnosti i razlike sa 1929.
Premda su najneugodniji pojavni oblici jedne i druge krize upadljivo slični, činjenica je ipak da je čitavo međunarodno okruženje danas bitno drugačije od onoga kakvo je bilo 1929. i tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća. Naime, ključna osobina tadašnjeg svijeta bila je izrazita fragmentacija tog svijeta, tj. njegova faktička podjela na manji broj interesnih područja kojima je dominirao ograničeni broj stvarnih ili potencijalnih imperijalnih sila – Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Amerika i Japan.
Te zemlje su imale, odnosno vjerovale da imaju visoku razinu autonomije za vođenje vlastitih financijskih i gospodarskih politika. Tada je to, barem donekle, bilo moguće jer je čitav sustav međunarodnog transporta još bio relativno slabo razvijen, a mreža suvremenih telekomunikacija gotovo da nije ni postojala. Sve što se tada zbivalo, odvijalo se, mjereno našim mjerilima, izrazito sporo.
Za razliku od takvog stanja, ključna osobina suvremenog svijeta je njegova sve izrazitija globalizacija. Jedna od nedvojbenih osobina svijeta u kojem živimo je ta da se sada sve događa gotovo munjevitom brzinom. Opetovano spominjana globalizacija ima svoje,
Problemi financijskog tržišta počeli su se odražavati i na realnu sferu, nadasve na ritam gospodarskih aktivnosti u pojedinim dijelovima svijeta
nedvojbeno, dobre strane, ali i niz poprilično problematičnih. No, pobliže o tome tek kasnije.
Proces globalizacije ponajviše je odmaknuo upravo na području međunarodnih financija i bankarstva. Ova je tvrdnja posebno relevantna za suvremenu financijsku krizu s kojom se čitav svijet suočava. Osnovne činjenice o glavnim uzrocima i dosadašnjem tijeku svjetske financijske krize uglavnom su poznate. (Riječ je nadasve o pretjerano brzoj ekspanziji hipotekarnih kredita problematičnim dužnicima te neobuzdanom kreiranju i masovnoj trgovini raznoraznim derivatima i drugim izvedenicama tako stvorenih “vrijednosnica“. Sve to je, na koncu, dovelo do sloma tako stvorene kule od karata. Ne vidim razloga da se o tome ovdje ponovo razglaba. Ostaju, međutim, otvorena brojna pitanja vezana uz rasplet čitave krize te još brojnija pitanja o posljedicama i implikacijama poremećaja do kojih je već došlo ili uskoro može doći za pojedine zemlje i skupine zemalja.
Kad tržište ‘ne radi’
Za razliku od svih prethodnih financijsko-gospodarskih kriza, jedna od ključnih osobina suvremene krize je ta da je inicijalni i najvažniji poremećaj nastao u samom centru čitavog sustava, tj. u financijsko-bankarskom sistemu SAD-a. Nedavni tijek događaja nedvojbeno je pokazao da je (gotovo) čitav financijsko-bankarski sustav bio faktički centraliziran, a time i ovisan o uspjehu ili neuspjehu izrazito malog broja iznimno velikih banaka i nekih drugih financijskih institucija. U trenutku sloma pojedinih presudno važnih stupova tog sistema, kao što su Fannie Mee, Fredy Mac, AIG, Lehman Brothers i još neki, došlo je do neslućeno velikih potresa i lančanih reakcija koje su zatim zahvatile gotovo cijeli svijet. Do toga je došlo u onim momentima kada su pojedina, usko specijalizirana tržišta faktički kolabirala. Budući da je riječ o doista važnoj pojavi, držim da je red pobliže objasniti sam pojam i implikacije faktičkog sloma pojedinih tržišta.
Tržišta o kojima je ovdje riječ bila su faktički domicilirana kod prethodno spomenutih privatnih (ili poluprivatnih) financijskih institucija za koje se vjerovalo da su tako velike i jake da ne mogu propasti. Kada se, međutim, ispostavilo da i takve institucije mogu dospjeti u ozbiljne teškoće, pa i bankrotirati, odjednom se ispostavilo da se pojedini vrijednosni papiri s kojima se do jučer uredno trgovalo odjednom uopće ne mogu prodati jer samo tržište više “ne radi“. Time je automatski nestala, iole pouzdana, osnovica na temelju koje se takve vrijednosnice mogu vrednovati. Izravna posljedica svega toga je da su se brojne banke, osiguravajuća društva, mirovinski fondovi te razni investicijski fondovi odjednom našli u situaciji da raspolažu nekom imovinom (aktivom) za koju se više ne zna koliko vrijedi, odnosno vrijedi li išta. Izravna posljedica te pojave bio je opći pad međusobnog povjerenja između različitih aktera na tom globalno-jedinstvenom tržištu.
Državne i monetarne vlasti svih relevantnih zemalja ubrzo su spoznale nastale probleme te su odlučile poduzeti niz mjera usmjerenih na prijeko potrebnu obnovu povjerenja između glavnih sudionika svjetskog financijskog tržišta. Premda su u međuvremenu ubrizgani doista ogromni iznosi svježeg novca, prijeko potrebna obnova međusobnog povjerenja još nije postignuta. Dogodilo se, međutim, da su se problemi financijskog sistema ubrzo počeli odražavati i na realnu sferu, nadasve na ritam gospodarskih aktivnosti u pojedinim dijelovima svijeta te na opseg međunarodne trgovine.
Za nas je u ovom kontekstu važno i zanimljivo ukazati na glavna područja i intenzitet širenja negativnih učinaka međunarodne financijske krize. Usporavanje dinamike gospodarskog rasta ubrzo se izrazito nepovoljno odrazilo na zemlje velike izvoznice sirovina, kao što su Brazil, Meksiko, Čile, Australija, ali i Rusija. Od europskih zemlja prve su u nevolje dospjele zemlje europskog sjevera, tj. Island, tri baltičke zemlje te možda i Danska. Za njima slijede
Brodsko tržište neće se normalizirati sljedećih nekoliko godina, što nas, ma koliko mučno i teško bilo, upućuje na to što činiti s brodogradnjom
dvije zemlje europskog istoka, tj. Ukrajina i Mađarska. Zanimljivo je, međutim, da – barem za sada – čitavo područje jugoistočne Europe, a time i Hrvatska, ipak ostaje pošteđeno nekih značajnijih poremećaja. Ta činjenica zavređuje pobliže razmatranje.
Brodogradnja u nevolji
Daljnji primjer faktičkog sloma nekih, za Hrvatsku posebno važnih tržišta odnosi se na dvije za nas iznimno važne djelatnosti. Riječ je o međunarodnom pomorskom brodarstvu i brodogradnji. Te dvije djelatnosti su nedavno dospjele u krajnje nezavidnu situaciju. Naime, čitavo svjetsko pomorsko brodarstvo se odjednom počelo suočavati čak s dvije nevolje. Prvo je činjenica da je došlo do neočekivano brzog smanjenja dinamike rasta međunarodne trgovine, što se osobito intenzivno odrazilo na potražnju brodskog prostora za prijevoz suhih tereta (dry cargo).
Druga je nevolja što su poslovne banke, koje su inače bile specijalizirane za financiranje pomorskog prijevoza, odjednom počele uskraćivati uobičajene oblike financiranja brodara za razdoblje između ukrcaja i iskrcaja robe. Posljedica je to također poljuljanog poslovnog povjerenja. Izravna posljedica djelovanja jednog i drugog čimbenika je drastičan pad pomorskih vozarina, ali i veliki pad tržišne vrijednosti brodova. Tijekom posljednjih šest mjeseci cijene zakupa (charter) brodova za suhe terete strmoglavile su se u rasponu od 70 do čak 93 posto!
Naravno, to se odmah odrazilo na odgovarajući pad cijena rabljenih brodova, ali i na drastično storniranje narudžbi za gradnju novih brodova. Poznavatelji tržišta brodskog prijevoza ne očekuju neku “normalizaciju“ tog tržišta za nekoliko slijedećih godina. Ma koliko mučno i teško bilo, zatečeno stanje na tržištu pomorskih vozarina, ujedno upućuje i na zaključak što nam je činiti u pogledu naše brodogradnje. Kako bismo što bolje shvatili opseg i prirodu promjena koje su u međuvremenu nastupile na međunarodnim financijskim tržištima te implikacije tih promjena za gospodarsku politiku Hrvatske, držim da je vrijedno pobliže se osvrnuti na glavne:
Povlaštena istočna Europa
Tijekom proteklih dvadesetak godina, praktički u čitavom u razdoblju od pada Berlinskog zida, a napose u razdoblju od 2002. godine naovamo, uže definirano područje srednje i istočne Europe preraslo je – u svjetskim razmjerima – u područje s daleko najdinamičnijim priljevom privatnog kapitala. Riječ je o definiciji tog područja koja obuhvaća samo sljedeće zemlje: Bugarsku, Hrvatsku, Češku, Estoniju, Mađarsku, Letoniju, Litvu, Poljsku, Rumunjsku, Sloveniju i Tursku.
Godišnja dinamika bruto priljeva privatnog stranog kapitala u tako definirano područje “istočne Europe“ porasla je početkom ovog stoljeća u odnosu na posljednje desetljeće prošlog stoljeća čak više od šest puta! Preciznije rečeno, godišnja dinamika bruto priljeva privatnog kapitala povećala se sa 19 milijardi dolara u razdoblju od 1990. do 1997. na 116 milijardi dolara u razdoblju od 2002. do 2006. godine. U istom tom razdoblju bruto priljev stranog kapitala u azijske zemlje porastao je malo više od dva puta, tj. sa 102 na 221 milijardu dolara. Istovremeno se odgovarajući priljev privatnog kapitala u zemlje Latinske Amerike čak smanjio, tj. pao je sa 77 na samo 54 milijarde dolara godišnje! Posebno skrećem pozornost na to da se ovdje pod zemljama Azije podrazumijevaju Kina, Indija, Indonezija, Koreja, Malezija, Filipini, Singapur i Tajland, a pod zemljama Latinske Amerike Argentina, Brazil, Čile, Kolumbija, Meksiko, Peru i Venezuela. (Za pojedinosti vidi tablicu A 1.)
Izrazito povlašten tretman zemalja srednje i istočne Europe s obzirom na kretanja privatnog kapitala još je uočljiviji ako se, umjesto podataka o bruto kretanjima kapitala, uzmu neto veličine, tj. salda između ukupnog priljeva i ukupnog odljeva privatnog kapitala. (Odgovarajući podaci navedeni su u tablici A 3.) Iz tih je podataka vidljivo da je u razdoblju od 2002. do 2006. to, u odnosu na Aziju i Latinsku Ameriku, izrazito sitno područje zemalja srednje i istočne Europe preraslo u apsolutno najvećeg neto uvoznika privatnog kapitala u svijetu! Reda radi, podsjećam da su broj stanovnika, ali i ekonomski potencijali zemalja Azije, ali i Latinske Amerike višestruko veći od odgovarajućih veličina obuhvaćenih zemalja
Dotok stranog kapitala u istočnu Europu porastao je početkom ovog stoljeća u odnosu na posljednje desetljeće prošlog više od šest puta!
srednje i istočne Europe.
Dvosjekli mač kapitala
Sudeći po svemu, čini mi se da dulje vrijeme nismo ni bili svjesni trajnijih učinaka tako velikog priljeva inozemnog kapitala za Hrvatsku, ali i za ostale zemlje naše regije. S tim u vezi valja upozoriti i na nepovoljnu stranu tako velikog i naglog priljeva privatnog kapitala. Uz nedvojbene pogodnosti koje sa sobom donosi takav priljev, isti taj kapital djeluje i kao svojevrstan dvosjekli mač. Nepovoljna, potencijalno vrlo štetna strana neočekivano velikog priljeva inozemnog kapitala leži, s jedne strane, u tome što taj priljev izaziva pritisak na sustavnu aprecijaciju valute zemlje u koju se slijeva. To je svojevremeno bila potpuno nova pojava s kojom se zemlje našeg područja prethodno nisu suočavale. Stoga je trebalo podosta vremena dok nismo naučili kako se s tim problemom nositi.
Sustavna aprecijacija domaće valute neizbježno pokreće svojevrsnu lančanu reakciju. Odjednom se otkriva da “je sve iz uvoza jeftinije od domaćih proizvoda“. Slijedom toga napuštaju se neki tradicionalni oblici proizvodnje. To je jedan od dvosjeklih mačeva; naime, neke od djelatnosti koje zapadaju u nevolje trebalo je već napustiti, a neke druge valjalo je ipak sačuvati. Ne ulazeći u podrobniju raspravu o silno složenoj problematici optimalne proizvodne strukture pojedine zemlje, valja ipak istaknuti da je neočekivano velik priljev inozemnog kapitala otvorio prostor za formiranje visoke razine plaća i drugih troškova rada, a to je zatim pogodovalo vrlo brzom porastu raznih oblika potrošnje, često neprimjerenih dostignutom stupnju razvitka zemlje. Najnepovoljnije od svega bilo je to što je obilna raspoloživost pristiglih inozemnih sredstava omogućila stalno odlaganje neodgodivih strukturnih reformi. Rečeno, nedvojbeno, vrijedi za Hrvatsku, a vjerojatno i za većinu zemalja naše regije.
Odljev stranog novca
Glavnina objašnjenja za taj izuzetno priljev inozemnog kapitala u Hrvatsku, kao i u većinu drugih zemalja srednje i istočne Europe, uključujući i zemlje CEFTA-e, vezana je uz dva glavna čimbenika. Prvi je jedan jedinstven, prema svemu sudeći jednokratan fenomen koji valja shvatiti kao odgovor tržišnih snaga zainteresiranih za korištenje pogodnosti koje su se odjednom počele otvarati u nekadašnjim socijalističkim zemljama. Drugi je, evidentno, vezan uz izrazito ekspanzivnu monetarnu politiku koju je u razdoblju od kraja 2001. godine vodila američka središnja banka, FED.
Činjenicu da je područje zemalja srednje i istočne Europe, u odnosu na veličinu zemalja Azije i Latinske Amerike izrazito malo, tijekom posljednjih nekoliko godina preraslo u svojevrsnog svjetskog prvaka u pogledu privlačenja slobodnog kapitala u svijetu slobodno se može obilježiti kao paradoksalnu, gotovo abnormalnu. Valja istaknuti i da se tu pojavu može obilježiti i kao svojevrstan izraz povjerenja privatnog kapitala u budućnost ove regije. Pretpostavljam da bi jedan od zajedničkih interesa svih zemalja regije trebao biti da se čini sve što je moguće kako bi se i ubuduće opravdalo povjerenje koje je inozemni privatni kapital do sada iskazao prema našim zemljama.
U međuvremenu je, kao posljedica nagle erupcije financijske krize, djelovanje jednog i drugog čimbenika odjednom prestalo. Da nevolja bude još veća, zemlje srednje i istočne Europe, kao i mnoge druge “tržišne zemlje u razvoju“ (emerging market economies), odjednom se počinju suočavati ne samo s drastično smanjenim priljevom inozemnog kapitala nego sve više i s problemima vezanim uz mogući odljev prethodno pristiglog privatnog kapitala. Time se Hrvatska, kao i ostale zemlje naše regije, odjednom dovodi u situaciju da se mora suočiti s bitno drukčijim izazovima. Drugim riječima, niz pravila koja su do jučer dobro funkcionirala, odjednom su se promijenila. Odatle proizlaze veliki izazovi.
Budući da je svjetska financijska kriza svom snagom izbila na površinu tek tijekom posljednjih nekoliko tjedana, dok se konture traženog raspleta čitave krize tek naziru, o posljedicama novonastalog stanja može se govoriti tek u obliku natuknica. U ovakvim razmišljanjima one mogu obhvatiti neke temeljne konstatacije te izvjesne načelne sugestije.
Sedam imperativa bez kojih nam nema spasa
- Odlučno, tj. bez bilo kakve zadrške, orijentirati se na sustavno unapređenje svih oblika gospodarske i privredno-političke suradnje ne samo sa zemljama EU nego i s našim neposrednim susjedima zemljama članicama CEFTA-e. To implicira da se poradi na što bržem uklanjanju svih preostalih oblika ograničenja na područjima razmjene robe i usluga. Intenziviranje suradnje sa zemljama članicama CEFTA-e ni u kojem slučaju ne treba shvatiti kao nekakvu alternativu nastavku priprema za predstojeće članstvo u EU. S tim u vezi valja uporno ukazivati na činjenicu da su jedan i drugi proces međusobno komplementarni.
- Pojedinačno i koordinirano s drugim zemljama treba poraditi na pripremi i provedbi prijeko potrebnih strukturnih reformi. Strukturni problemi s kojima se sve bivše socijalističke zemlje suočavaju, po prirodi stvari zapravo se ne razlikuju. Zaključak: ima više nego dovoljno razloga da se međusobno razmjenjuju iskustva i da se zemlje ove regije međusobno ispomažu. Odgovarajući pregled “domaćih zadaća“ koje moramo odraditi pripremili smo i objavili još koncem prošle godine. Ako se nepopularne reforme provode i u susjednim zemljama, onda bi i nama trebalo biti “lakše“.
- Ni u kojem slučaju ne treba podleći napasti uvođenja bilo kakvih protekcionističkih mjera. Od toga može biti samo štete; neposredne i još veće posredne štete. Valja definitivno uvažiti činjenicu da je veći dio “rješenja“ kakvim se prije punih 80 godina pribjegavalo u međuvremenu postao apsolutno neostvariv, stoga i neprihvatljiv. Drugim riječima, ono što je tada, tj. tijekom tridesetih godina, prakticirao njemački Reich, pa i neke druge zemlje, u Hrvatskoj ne treba ni u snu pokušati.
- Još gore zlo bilo bi tolerirati bilo kakve ispade lako moguće ksenofobije. Hrvatska, kao i ostale zemlje naše regije, već je višestruko povezana (umrežena) s brojnim inozemnim gospodarskim subjektima; eventualni ispad bilo kakve šačice huligana prema nekom od inozemnih subjekata aktivno prisutnih na našim prostorima ubrzo bi se pretvorio u ogromnu štetu s dugotrajnim posljedicama.
- Treba poraditi i na sustavnom unapređenju imidža čitave regije. Držim da je korisno imati na umu baltičke zemlje kao uzor. Te zemlje prati glas da su iznimno uspješne jer su civilizirane itd. Zemlje naše regije prati bitno drugačiji glas. Ne dovodeći u pitanje vrline baltičkih zemalja, valja sustavno poraditi na unapređenju imidža svih zemlja naše regije. Valjanih argumenata usmjerenih na općenito poboljšanje našeg imidža ima više nego što se pretpostavlja. U tom smislu je, među ostalim, potrebno odlučno se zauzeti za trajnu obostrano korisnu suradnju svih zemalja u regiji, uz čvrstu odlučnost da se definitivno pokopaju i zadnje natruhe ma koje ideje o bilo kakvom prekrajanju i jedne granice u našoj regiji. Teritorijalni integritet svih zemlja regije, posebice Bosne i Hercegovine, Kosova i Makedonije, ni u kojem slučaju ne smije biti dovođen u pitanje. U mjeri u kojoj u to uspijemo uvjeriti svijet koji nas okružuje, svi ćemo imati višestrukih koristi.
- Dosljedno uvažavati činjenicu da su sve zemlje naše regije izrazito male zemlje, vitalno ovisne o nesmetanom odvijanju slobodne međunarodne razmjene. Nadalje, valja uvažiti i činjenicu da smo svi mi opterećeni kojekakvim hipotekama prošlosti. Svijet je zainteresiran za suradnju s nama nadasve zbog sadašnjosti i budućnosti; prošlost, tj. bilo prethodna slava i/ili bilo kakvi grijesi iz prošlosti ne zanimaju poslovni svijet. Umjesto bilo kakvih rasprava o prošlosti, treba se uporno se zalagati za primat gospodarskih interesa nad kratkoročnim političkim konsideracijama.
- Konačno, valja uvažiti i činjenicu da je trenutačna ekonomsko-financijska situacija takva da su mediji sada nadasve zainteresirani za plasman loših vijesti. Stoga se nameće i potreba da se pazi što se govori i s kim se razgovara. Eventualno sumnjičenje i/ili podcjenjivanje bilo koga od susjeda neizbježno se vraća kao bumerang onome tko takve izjave daje.
Pametno do novca do financijskom tržištu
1. Uvjeti financiranja platno-bilančnog deficita drastično su se pogoršali. Nakon prethodnih briga vezanih uz preveliki obujam priljeva stranog kapitala, odjednom se počinjemo suočavati s problemom kako osigurati uredno financiranje “normalne” razine platno-bilančnog deficita. Usto se javlja i neizbježan porast teškoća vezanih uz uredno servisiranje obveza s osnove inozemnih dugova. Prethodno akumulirane devizne rezerve moraju se prvi put postupno aktivirati, a mukotrpno se stjecan kreditni bonitet odjednom počinje “preispitivati”. Neposredna posljedica takvih kretanja pogoršanje je i poskupljenje uvjeta potrebnih za financiranje tekućeg deficita i refinanciranje dospjelih dužničkih obveza. Orijentacijski uvid u razmjere naznačenih problema pruža priloženi grafikon.
2. Jedini trajno djelotvoran privredno-politički odgovor na teškoće vezane uz financiranje deficita bilance plaćanja odlučno je smanjenje tog deficita. No to je redovito vrlo bolan proces. Bolan je nadasve zbog toga jer istodobno zahtijeva odlučno provođenje neophodnih strukturnih reformi, a to neizbježno zahtijeva rezanje gotovo svih oblika potrošnje. To nikada nije popularno, a naročito je teško onda kada se cijela zemlja ionako suočava s izrazito nepovoljnim ekonomskim okružjem, zbog čega potrošnja, a time i životni standard građana padaju i s drugih osnova.
3. Potrebna je hitna i sustavna preorijentacija na alternativne izvore financiranja. Problemi vezani uz financiranje deficita platne bilance i servisiranje dužničkih obveza zahtijevaju hitnu preorijentaciju na alternativne izvore financiranja. Za razliku od prethodnog razdoblja koje je bilo obilježeno izrazito velikim priljevom privatnog kapitala, sada se nameće potreba odlučne preorijentacije na korištenje sredstava koja se mogu dobiti iz javnih izvora, tj. od međunarodnih financijskih organizacija kao što su MMF, EU, EIB, EBRD, Svjetska banka, IFC, Razvojna banka Vijeća Europe, DEG i možda još neki. Treba konačno uvažiti to da nijedna od spomenutih organizacija nema zlonamjernih i/ili za nas neprihvatljivih namjera. Stoga valja unaprijed računati i na neizbježno suočavanje s određenim zahtjevnima uvjetovanosti (conditionality) vezanih uz odobravanje i redovitu isplatu traženih sredstava. Ma koliko se percipirala kao “bolna”, takva uvjetovanja treba shvatiti i kao svojevrsnu pomoć da se konačno napravi i ono što je već prije trebalo činiti.
4. Najkonkretnije od svega, valja uvažiti to da u predstojećem razdoblju možemo računati na priljev sredstava potrebnih za financiranje velike većine svih važnijih infrastrukturnih projekata gotovo isključivo od gore navedenih međunarodnih financijskih organizacija. Pretpostavlja se da će za dogledno vrijeme samo te institucije raspolagati sredstvima potrebnim i prikladnim za financiranje važnijih razvojnih projekata. Jedino u tim okvirima valja razmišljati o mogućoj realizaciji pojedinih, prijeko potrebnih, infrastrukturnih projekata.
KOMENTARI Komentiraj
Katalaksija | struja | 29.11.2008 16:37:29
E sad svi oni koji su kukali za brodogradilištima nek šalju bar po sto kuna mijesečno uljaniku. Da su ga privatizirali na vrijeme i dok je svijet plivo u jeftinom novcu bilio bi „para ko slate “ . Ovako sad novaca ima samo u „banani“ . dežurni dušebrižnici su čuvali krajobraz u Pulskoj luci , te neče prodatda tu stranci prave profit, te mogu oni radit samo nemogu prodat i slično, bilo „svima dobro“ koperanti rade po velikim cijenama a dio novca daju partijama, radnici ne rade jel rade koperanti oni jebiga rade vikendice i apartmane na crno . a “ šira društvena zajednica “ trese keš da pokriva njihove gubitke. E sad da se pre godinu dana to sve rasteralo i prodalo kad se počelo i smeča od vrijednosnica biježat u naftu i slično mogla se dobit dobra lova . E sad dežurni patrenalisti i čuvari marvenog fonda kažu“nismo znali“ što nije bitno bitno je da ne snose posljedice puk upravlja ekonomijom ko i nogometnom vrstom. Samo eno vam zdravko pa se zahebavajte sa njim . a ne puštajte kolektivističke balone ako ne želite plačat svoje zablude
Kakve su perspektive… | zakeralo | 29.11.2008 16:26:53
…Hrvatske u svemu tome? Kakve su perspektive države, u kojoj se sve zasniva na lažima? Počevši od lažne demokracije, lažnih izbora i birača, lažnih branitelja, lažnih „domoljuba“, lažne povijesti, lažnih fakultetskih diploma, lažnog višestranačja, svakodnevnog laganja izvršne vlasti na svim nivoima……. i da dalje ne nabrajam! Kako nakon svega toga vjerovati bilo komu ili čemu? Kako vjerovati stručnjacima, kad postoji sumnja, da su možda kupili diplome? (Ne mislim pri tome na autora članka!) Kako vjerovati političarima, koji su preko noći, od komunista postali, recimo, veliki vjernici ili „velike hrvatine“? Ovo je više nego strašno! Mislim da nam se crno piše!
U biti ostaje pitanje | oleandar | 29.11.2008 13:59:04
vec kada nismo u stanju otplacivati glavnicu, da li cemo biti u stanju otplacivati kamatu, on ce za hrvatsku u sljedecih par mjeseci dosta narasti!?!
ne radi | darth_marduk | 29.11.2008 13:56:25
se tu o krizi financija, tu se radi o krizi cijelog monetarističkog sistema koji je na rubu propasti… najveću grešku koju rade financijeri je ta što se žele spasiti novim zaduživanjem tojest injekcijom novih bilijuna novčanica… a to ovaj put neće ići… slijedeći korak koji će morati takozvana elita učiniti da bi se spasio truli monetaristički sistem je izazivanje rata većih razmjera, a to je već počelo u Indiji… ukratko, ovakav piramidalni potrošački sustav gdje mala šačica ljudi sebično skuplja svu dobit ne može opstati (osim ako se uništi većina pučanstva na planetu i počne ispočetka, ali to je druga priča) :-P
I mi smo SUBPRIME | oleandar | 29.11.2008 13:55:19
„Riječ je nadasve o pretjerano brzoj ekspanziji hipotekarnih kredita problematičnim dužnicima“ Mi smo suboptimalni duznici kada usporedimo kreditne obveze sa primanjima, stednja stanovnistva nije jednaka onoj zaduzenja, kolega cicin-sain takodjer ne naglasava da je privatni strani kapital u biti strani dug ovdje dosao po kamatu, a mi se nismo potrudili da tu kamatu zaradimo, vec smo racunali da cemo se sa novim zaduzivanjima prebijati, e sad tih vise nema, treba moliti boga da su svi u stanju vracati kredite, jer kada probije to onda jao nam ga nama. nasi lopovi politicari cine sve da se onemoguci kapitalu da zapocne proizvodnju, pocev od GUP-ove, preko mocvarne administracije i do krajnje razbojnicke privatizacije… Mediokritetski mediji prate to sa komentiraima koji isprani razuma, i oprani omeksivacem da ti se zagadi. sva sreca sto je narod glup. glup, glup, glup i ne shvaca da postaje upravo onakav cemu se najvise rugaju, neka bugarska, poljska itd..
Komentari