Najveća krađa u Srbiji delo je državnih službenika, bivših radnika i rukovodilaca JP „Putevi Srbije“ koji su, prema optužnici, državnu kasu oštetili za više od 6,5 miliona evra. Zbog „krađe veka“ uhapšena su 53 člana takozvane drumske mafije, a resorni ministar Velimir Ilić im je objasnio: „Da ste kraduckali, pa da vas razumemo, ali vi ste krali.“ Kad tako govori ministar, onda i ne treba da čudi što se ta pojava uvukla u sve pore društva kao neka vrsta modela ponašanja.
S ovom tvrdnjom slaže se i kriminolog Zlatko Nikolić, koji skreće pažnju da to nije samo srpski specijalitet i da najčešće ne kradu najsiromašniji.
- Više i češće kradu imućni, odakle je i potekla izreka „da nisu takvi, ne bi ni bili bogati“ – kaže Nikolić.
Najtipičniji primeri sitne krađe dešavaju se u supermarketima. U „Tempu“ je to slika svakodnevice.
- Uglavnom kradu voće koje stavljaju u džepove, zatim kozmetiku, a redovno se dešava da džepove napune lešnicima, bademima i slično. Imali smo velike probleme u pojedinim „Maksi“ objektima kada su ljudima ukradene kese koje su ostavljali na ulasku u samoposlugu. Tek nakon nekog vremena obezbeđenje je pronašlo lopova – kažu u obezbeđenju ovog trgovinskog lanca.
Slične probleme imalo je i obezbeđenje „Merkatora“. Po njihovim rečima, najčešće kradu maloletnici, ali i među „trećim dobom“ ima onih sa „lakom rukom“. Na meti lopova najčešće su sitne stvari poput brijača, jogurta, vlažnih maramica, lizalica, bombona..
- Kada se prestupnik uhvati na delu, predaje se policiji. Trudimo se da takvi slučajevi ne utiču na ostale protrošače – kaže Sanja Šegrt, portparol „Merkatora“.
Ni voda i struja nisu izuzete od krađe. Steva Savić, direktor sektora prodaje u beogradskom „Vodovodu“, kaže da samo u glavnom gradu ima oko 50. 000 divljih priključaka na vodovod.
Što se struje tiče, zvanične procene su da u glavnom gradu ima oko 2.000 divljih potrošača, takođe mahom u prigradskim naseljima, što često izaziva preopterećenja i kvarove na sistemima.
Koliko su pojedinci bezobzirni, pokazuje i činjenica da su poslednjih godina domovi zdravlja i bolnice postali idealna meta za lopove, koje su zaposleni podelili na dnevne i noćne. Oni dnevni kradu bukvalno sve: toalet-papir, sapune, daske sa WC šolja, stolice iz čekaonica, hidrante za gašenje požara. „Noćni lopovi“, međutim, više vole lekove, i to su najčešće narkomani. Takođe, preko noći se obijaju ambulante i krade se oprema koja se posle preprodaje na crnom tržištu. Oni koji „češljaju“ po bolnicama često se predstavljaju kao rodbina povređenih, bolesnih, da bi, kada niko ne gleda, uzimali torbe, novčanike, jakne i ostale stvari kako pacijenata, tako i njihovih posetilaca.
Kradu se dnevnici, glasovi na izborima, krade se sa oltara… kradu nas i pojedini prodavci na pijacama, u mesarama, na pumpama… „Kraduckanja“, dakle, ima svuda.
Prema rečima ljudi koji se u MUP-u bave razbojništvima i krađama, u Beogradu postoje organizovane grupe lopova.
- Tako, recimo, na Voždovcu se najviše krade nakit. Na opštini Stari grad najviše je džeparoša, ali i onih koji kradu mobilne telefone. Ovde ordiniraju veoma sposobne i organizovane grupe kradljivaca kojima je teško ući u trag. U Zemunu i Novom Beogradu je zabeleženo dosta krađa automobila, i to uglavnom nemačkih proizvođača – kaže izvor „Blica nedelje“ iz policije.
Razloge za to psiholog Zoran Musterović nalazi u aktuelnom raslojavanju društva, koje je lansiralo preterano bogate, a sumnjive, i izdvojilo one koji žive „od danas do sutra“. Kako kaže, zato je i došlo do eksploatisanja izgovora „svi kradu, pa što ne bih i ja“.
- Kada kradu oni koji bi trebalo da su najodgovorniji, šta da očekujemo od običnog građanina? Neko ko je radio 30 godina i sada spaja kraj s krajem lako će biti isprovociran sumnjivim bogatstvom jednog dela društva. Zato se ljudi koji kradu obično brane „da svi kradu“ prebacujući odgovornost na druge, a zanemarijući svoju. Za njih je krađa pravedna nadoknada za uskraćenost koju su im drugi naneli – objašnjava Musterović.
Kako kaže, dugotrajno siromaštvo, velika materijalna ponuda dostupna malom broju ljudi, smanjen autoritet roditelja, škole, sistem bez čvrstih moralnih pravila i adekvatnih uzora doprinose da ova pojava opstaje u raširenom obliku na svim nivoima.
- Ne može se reći da u Srbiji postoji tolerancija na ovakve postupke, ali se čini da ne postoji jasno i dosledno sankcionisanje – kaže Musterović.
Sudeći po raširenosti fenomena krađe, uopšte i ne treba da nas čudi pojava improvizovnog televizijskog skeča belgijske nacionalne televizije u kome su dve mlade Srpkinje prikazane kako tobož kradu mobilne telefone, piju, puše i ukradeni plen „guraju“ ispod pletenih kapa. Ništa ne vredi što se televizija posle toga izvinila srpskoj ambasadi, ostao je opor ukus.
Komentari