Verdunska bitka najveća je bitka vođena u I. svjetskom ratu, a trajanjem i brojem angažiranih vojnika i jedna od najvećih u povijesti. Njemačko vrhovno zapovjedništvo počinje bitku bez čvrstih taktičkih ciljeva već s isključivom namjerom iscrpljivanja francuske vojske. Bitka je plaćena golemim brojem ljudskih života – tijekom devet mjeseci borbi na obje strane poginulo je više od pola milijuna vojnika.
Bitka počinje njemačkim napadom na Verdunsku utvrdu u veljači 1916. godine te do ljetnih mjeseci Nijemci uspijevaju ostvariti određene teritorijalne dobitke. Nakon početka anglo-francuske ofenzive na rijeci Somme, njemački pritisak na Verdun slabi te u jesen francuska vojska u protunapadu vraća ranije izgubljen teritorij. Verdunska bitka najveća je bitka I. svjetskog rata, a trajanjem i brojem angažiranih vojnika i jedna od najvećih u povijesti. Bitka koja je vođena bez jasnog taktičkog cilja, s isključivim ciljem iscrpljivanja protivnika plaćena je golemim brojem ljudskih života.
Naime, iako je Njemačka u početku rata vojno superiorna državama Antante, nije bila gospodarski spremna za dugotrajno ratovanje. Stoga je njemačko zapovjedništvo odlučilo pokrenuti veliku ofenzivu na zapadnom bojištu kojom bi se nakon dvije godine okončala pat pozicija. Načelnik glavnog stožera njemačke vojske, general von Falkenhayn držao je Veliku Britaniju glavnim njemačkim protivnikom, no mogao ju je poraziti samo neizravno preko pobjede nad njezinim saveznicima.
Budući da bi rezultate ofenziva na istočnom ili južnom bojištu trebalo dugo čekati, njemački udarac na Francusku bio je logičan izbor jer bi njezino izbacivanje iz rata potpuno promijenilo odnos snaga na Zapadu.
U prosincu 1915. von Falkenhayn donosi odluku o njemačkoj ofenzivi na francuske linije na području Verduna. Verdun je utvrđeni francuski garnizon na rijeci Meuse, otprilike dvije stotine kilometara istočno od Pariza te je i cijela bitka vođena na iznimno malom prostoru. Iako mjesto ima malu stratešku važnost, za Francuze je Verdun imao veliko povijesno značenje te je Falkenhayn ispravno procijenio da je francusko zapovjedništvo spremno uložiti posljednjeg vojnika za njegovu obranu. Njemački planeri kod Verduna nisu očekivali kako će ostvariti velike teritorijalne dobitke, nego su vjerovali da će se Francuska slomiti nakon što pretrpi velike ljudske i materijalne žrtve i da će zatražiti primirje. Falkenhayn je pred njemačkom javnošću cilj napada kod Verduna cinično opisao „iskrvariti francusku vojsku dok ne postane bijela“.
Njemačko zapovjedništvo otkazuje sve važnije ofenzivne operacije na drugim bojištima i usredotočuje sve snage na Verdun.
Njemačka ofenziva na Francusku
Njemački napad počinje 21. veljače 1916. snažnom topničkom pripremom na francuske utvrde, dotad nezabilježenom u ratovanju iza kojeg slijede pješački napadi. U bici sudjeluje milijun njemačkih vojnika dok nasuprot njima stoji oko dvije stotine tisuća francuskih vojnika. Iako su Francuzi očekivali početak njemačke ofenzive, nisu pretpostavljali da će napad doći na području Verduna te je maršal Joffre tijekom ljeta 1915. izvukao veliki dio posade i topništva. Početna faza njemačkog napada je, unatoč golemom gubitku ljudskih života na obje strane, bila razmjerno uspješna, te su Francuzi već sljedeći dan prisiljeni na povlačenje na drugu liniju položaja. Tri dana nakon početka napada Francuzi se izvlače i na treću liniju te tako Nijemci dolaze na samo osam kilometara od grada Verduna. U nastojanju da spriječi potpuni kolaps francuskih linija, savezničko zapovjedništvo za zapovjednika sektora kod Verduna imenuje generala Henrija Phillipea Petaina, koji će se dvadesetak godina kasnije ponovno proslaviti kao kolaboracionist tijekom II. svjetskog rata.
Petain je reorganizirao francusko zapovjedništvo u Verdunu i organizirao opskrbu francuskih linija motornim vozilima budući da je željeznica bila uništena. Istodobno zabranjuje svako povlačenje s bojišta pod prijetnjom strijeljanja te pojačava sektor kod Verduna svakom slobodnom vojnom postrojbom, te će od tadašnjih 330 pješač-kih regimenti francuske vojske čak 259 proći klaonicu kod Verduna. Iako Fort Douamount pada u njemačke ruke 25. veljače, do kraja mjeseca Nijemci su privremeno zaustavljeni. Šestog ožujka njemačka Peta armija kreće u novi napad na Verdun te uspijeva napredovati još tri kilometra u dubinu prije nego su ponovno zaustavljeni kod brda Mort Hommea, a 9. travnja počinje i treća njemačka ofenziva koja je također završila neuspjehom. Početkom svibnja Petain je unaprijeđen i odlazi na novu dužnost, a zapovijedanje francuskim snagama kod Verduna preuzima general Nivelle.
Nekoliko tjedana kasnije pada Mort Homme, a sljedećih dana nakon duge opsade i Fort Vaux te utvrda Thiaumont.
Njemački napadi traju i tijekom ljeta te rane jeseni 1916. godine. Početak anglo-francuske ofenzive u srpnju 1916. na rijeci Somme prisilio je njemačko zapovjedništvo na preusmjeravanje velikog broja vojnika na taj dio bojišta što je rezultiralo smanjenjem njemačkog pritiska na Verdun.
Istodobno je na francuske zahtjeve i ruska vojska na istočnom bojištu pokrenula napad poznat kao Brusilovljeva ofenziva, koja će se pokazati najuspješnijom ruskom ofenzivom u ratu i također dovesti do novog preraspoređivanja njemačkih postrojbi. Konačno, nakon više tjedana priprema, Francuzi potkraj rujna prelaze u protunapad te razmjerno brzo pod svoj nadzor vraćaju utvrde Douamumont i Vaux. Tijekom sljedeća dva mjeseca Francuzi zauzimaju položaje koje su izgubili tijekom njemačke ofenzive u veljači te se sredinom prosinca 1916. Verdunska bitka može smatrati završenom.
Katastrofalni gubici na obje strane
Verdunska bitka trajala je od veljače do prosinca 1916. godine i najduža je bitka I. svjetskog rata te istodobno i najvažnija pobjeda francuske vojske tijekom cijelog rata. Iako je uspio u namjeri stvaranja velikih žrtava, Falkenhaynov plan iscrpljivanja Francuske pokazao se kao potpuna pogreška.
Francuska armija je tijekom Verdunske bitke imala oko 550 tisuća vojnika izbačenih iz stroja dok su njemački gubici procijenjeni na 434 tisuća vojnika, više od polovine tog broja čine poginuli. Dugotrajna, iscrpljujuća bitka predstavljala je težak udarac vojničkom moralu na objema stranama.
Njemačko zapovjedništvo je podcijenilo žilavost francuskih vojnika te je istodobno učinilo veliku pogrešku izlažući i vlastite vojnike iscrpljujućem ratovanju, umjesto stavljanja naglaska na kontinuirane topničke napade.
No najveća von Falkenhaynova pogreška bio je nastavak ofenzive iz političkih razloga te razloga vojničkog prestiža, unatoč činjenici da je do ljeta neuspjeh njemačkog napada postao očit. U kolovozu 1916. von Falkenhayn je zbog debakla ofenzive kod Verduna smijenjen, a na njegovo mjesto dolazi Erich von Hindenburg. Promjena na čelu njemačke vojske međutim nije donijela znatniju promjenu u njemačkoj strategiji.
Cijena rata, geopolitičke i socijalne promjene
Ukupne smrti u ratu:
Vojska Antante 36%
Civili Antante 20%
Vojska Trojnog Saveza 22%
Civili Trojnog Saveza 22%
Versajski ugovor
Nakon prvog svjetskog rata, mirovni ugovori zaključeni su sa svakom pobijeđenom državom posebno. Konferencija mira održana je od 18. siječnja 1919. do 21. siječnja 1920. u Parizu, a kako su njezina glavna vječanja bila u palačama Versaillesa (Versaj), za nju se ustalio naziv: versailleska (versajska) konferencija. Glavnu riječ na toj konferenciji imali su državnici velikih sila Antante, a zastupano je 27 država iz Antantine koalicije.
Mirovni ugovor s Njemačkom zaključen je 28.lipnja 1919. u Versaillesu (Versajski ugovor). Ona je u skladu s tim ugovorom morala priznati da je isključivi krivac za Prvi svjetski rat, pristati da se Alsace (Alzas) i Lorraine (Loren) vrate Francuskoj, da se u sjevernom Schleswigu (Šlezvig) provede plebiscit, da se neki pogranični gradovi vrate Belgiji, da se u području Saara uspostavi 15-godišnja uprava Lige naroda i nakon toga provede plebiscit o njezinoj konačnoj pripadnosti Njemačkoj ili Francuskoj. Nadalje, Njemačka je morala priznati pripajanje poljskih područja novostvorenoj državi Poljskoj i priznati joj preko koridora izlaz na Baltičko more prema luci Gdanjsk. Njemačke kolonije i njemačka imovina u tim kolonijama pripali su najvećim djelom Velikoj Britaniji, a zatim Francuskoj, Japanu, Belgiji, Portugalu, Južnoafričkoj Uniji i Australiji. Njemačka je od početka 1929. godine morala platiti ratne odštete u iznosu od 5 milijardi dolara, a ostalo, što je trebalo naknadno utvrditi, isplatiti u 30 godina. Osim toga, zbog šteta koje je nanijela podmorničkim ratom, Njemačka je morala isporučiti pobjedničkim državama gotovu svu svoju trgovačku mornaricu i za te države svake godine proizvoditi utvrđeni broj novih brodova. Nije smijela uvoziti ni izvoziti oružje, nije smjela imati podmornice, a glede vojske mogla je držati samo 104.000 vojnika u kopnenim i 15.000 vojnika u mornaričkim postrojbama. Uz poništenje prijašnjih ugovora, Njemačka je morala priznati novonastale države u Europi i obvezati se da neće pripojiti Austriju.
Ulazak SAD u sukob i kraj rata
SAD je u početku rata bio neutralan što je zagovarao američki predsjednik Woodro Wilson, ali je surađivao s Francuskom, Italijom i Velikom Britanijom. Njemački totalni rat na moru gdje su potapljani Američki brodovi, promjenio je stav SAD-a. 06.04.1917. SAD je stupio u rat na strani Antante.
Stanje u Rusiji omogućilo je uspjeh Centralnih sila nas istočnom bojištu. Boljševici su pregovarali s Njemcima i u ožujku 1918. je potpisan mir. Njemci su napredovali i na zapadu, a topništvom su napali i Pariz. Protunapad saveznika započeo je u kolovozu 1918. Francuska i Velika Britanija zauzelu su Turske posjede, Bugarska je poražena. Austrougarska vojska se raspala zajedno s carstvom koje je prestal opostojati u studenom 1918. Njemačka je kapitulirala 11. studenog 1918. Kapitulacija je potpisna u želježničkom vagonu u šumi Compiegne. Njemački poraz ubrzale su unutarnje prilike i abdikacija cara.
SilentDriver
Komentari