I bilo je vreme za tako nešto: u Njujorku je podneta tužba između dva korisnika Second Life-a, u slučaju virtuelne krađe. U slučaju Eros protiv Sajmona, Linda Eros tvrdi da je Tomas Sajmon ukrao specifični kod (nemojte me sad držati za reč – sa cvikeraškim stvarima sam u stanju da se snađem, ali je Second Life daleko van mojih zanimanja tako da ne mogu ništa preciznije da kažem na tu temu) koji mu omogućava da kopira proizvode koje je Linda kreirala i prodaje u virtuelnom svetu Second Life-a. Bez obzira kako to izgledalo apsurdno, ljudi zarađuju i na taj način – kreiranjem odeće i raznih sitnica za likove u SL-u i njihovim prodavanjem u sopstvenim prodavnicama, za realan keš. Linda Eros se, barem kako izgleda, specijalizovala za kreiranje predmeta „za odrasle“. (doktrina, nema šta) Prema njenoj tužbi, njeni virtuelni proizvodi „imaju zavidnu reputaciju u Second Life-u zbog svojih osobina, kvaliteta i vrednosti i nalaze se među najprodavanijim virtuelnim predmetima za odrasle“ (šta god to značilo, posebno kvalitet – možda virtuelni kvalitet). Bilo kako bilo, izgleda da je Sajmon prosto kopirao Lindin dizajn i prodavao predmete po nižoj ceni i na taj način izazvao pad prodaje kod Linde. Ono što je interesantno je da američki zakon ne poznaje slučajeve krađe ako ne postoji fizički proizvod ili usluga. (barem tako kažu advokati, a ako ONI tako kažu mora da je istina)
Ako je do sada rečeno delovalo bizarno – ne bojte se, postaje još bizarnije: Tomas Sajmon tvrdi da je Linda Eros ostvarila neautorizovan pristup njegovoj virtuelnoj kući da bi došla do „dokaza“, što bi trebalo da predstavlja pandan provali da bi se obezbedili dokazi, a što, opet, čini tako dobavljene dokaze neupotrebljivim pred sudom. Na kraju, šta znači provala u virtuelnu svojinu, ili sama virtuelna svojina… Zanimljivo, zar ne… Kome je još potreban First Life, ha?
Čekajte samo dok našim poslanicima podelimo (da, Vi i ja to plaćamo) laptopove, pa kad se raspomame… Odmah bi dobili i prvu Second Life korupcionašku aferu…
Komentari