Oštro emotivno odbacivanje Gorbačova se u Rusiji povlači pred uravnoteženijim sudovima – Rusi postaju blaži u oceni događaja iz druge polovine 80-ih godina.
Osamdeseti rođendan Mihail Gorbačova predstavljao je događaj međunarodnih razmera. Međutim, dok se na Zapadu delatnost poslednjeg generalnog sekretara KPSS uglavnom ocenjuje pozitivno uz priznavanje njegovog doprinosa završetku hladnog rata, mnogi građani Rusije ne mogu da mu oproste neuspeh perestrojke i raspad SSSR.
To nije ni čudo – za Zapad je Gorbačov zaista junak. Generalni sekretar koji je pristao na ujedinjenje Nemačke. Čovek koji nije smetao da se izvedu „plišane revolucije“ u Istočnoj Evropi, što je dovelo do raspada Varšavskog pakta, koji se odrekao ozloglašene „doktrine Brežnjeva“, koja je u slučaju krizne situacije predviđala uvođenje tenkova na ulice Budimpešte, Praga, Varšave i Sofije… Koji se nije držao za vlast krajem 1991. godine kad je nastupio kraj Sovjetskog Saveza. Koji je potpisao sporazume o razoružanju, koji su likvidirali deo nuklearnog potencijala SSSR i SAD, koji je bio dovoljan da se planeta uništi ne na desetine, već na stotine puta.
U predgorbačovljevim godinama na svetu je naširoko bio poznat simbolični sat, čije su kazaljke pokazivale koliko je vremena ostalo do ponoći – odnosno do nuklearnog rata između super država. Još jedan zamajac u trci u naoružanju približavao je na ovom satu sudbonosan ishod, dok je delovanje u okviru politike smanjenja napetosti pomeralo kazaljke od cifre 12. Danas se na taj sat već zaboravilo – pretnja nuklearnog rata, ako i nije otišla u istoriju, spada u krajnje malo verovatne slučajnosti. I u tome bezuslovno postoji zasluga poslednjeg sovjetskog generalnog sekretara – jedinog lidera SSSR koji je udostojen Nobelove nagrade za mir.
Odnos prema Gorbačovu i Rusiji povezan je, kako s ideološkim neprihvatanjem, tako pre svega i s efektom najvećeg razočarenja. Sa ideologijom su stvari više-manje jasne – čvrsti kao kamen marksisti-lenjinisti ne mogu da oproste bivšem generalnom sekretaru ne samo raspad SSSR već i idejno odstupanje od jedinog pouzdanog učenja s njihove tačke gledišta i „izdaju“ dela komunističke partije. Međutim, potpuno je očigledno da je Gorbačov pretrpeo složenu i za njega vrlo bolnu evoluciju – od iskrene vere u komunizam do razočarenja i traženja alterative u okviru leve socijaldemokratske ideje.
IZGUBLJENO VREME Stvari su komplikovanije kad je u pitanju razočarenje stanovništva. Kad je 1985. godine na vlast u zemlji u kojoj su se ljudi već navikli na sahrane lidera nesposobnih za rad, došao je mlad i energičan lider, koji je bio u stanju da razgovara s ljudima bez cedulje. Ljudi su poverovali da on može da promeni njihov život nabolje. Naročito ako se ima u vidu da je Gorbačov istakao popularne ideje – ubrzanje ekonomskog razvoja, orijentacije državne politike na čoveka, glasnosti, koja se vremenom pretvorila u slobodu govora. Međutim, Gorbačovljeva politika je naišla na surovu realnost – izgubljeno vreme.
Mora se priznati da je Gorbačov iskreno pokušavao da popravi situaciju. On je izveo vojsku iz Avganistana – i već zbog toga su mu zahvalne majke vojnika koji nisu poginuli u beskonačnom ratu, čiji su ciljevi bili neshvatljivi apsolutnoj većini sovjetskih građana. Oslobodio je političke zatvorenike i prognanike (uključujući i najpoznatijeg među njima – akademika Saharova), vratio je sovjetsko državljanstvo disidentima proteranim iz zemlje. Oštro je osudio Staljinove zločine započevši proces rehabilitacije ljudi čija su imena decenijama praktično bila izbrisana iz zvanične istorije – uključujući ekonomiste Kondratjeva i Čajanova, političare Buharina i Rikova.
U ekonomskoj sferi Gorbačov i njegova vlada su dali preduzećima samostalost, pokušavajući da stimulišu inicijativu radnika – ali u uslovima državne svojine sredstava za proizvodnju ova mera nije mogla da dovede do porasta proizvodnje. A princip izbora direktora išao je u prilog tome da radnici ne glasaju toliko za stroge rukovodioce koliko za one koji su obećali da će im povećati platu. Još jedan lep projekat – dozvoljavanje kooperativne delatnosti – doveo je do pojave legalnog privatnog preduzetništva u zemlji („nelegali privatnici“ su postojali i u sovjetsko vreme iako su rizikovali sopstvenu slobodu, a ponekad i život), ali i do porasta kriminala u ekonomskim odnosima, uključujući i korupciju. Situaciju su pogoršavale sve veće nestašice, kada je država od deviza kojima je još uvek mogla da raspolaže u inostranstvu hitno kupovala robu kako bi sprečila socijalne nemire.
PROMENA MIŠLJENJA U međuvremenu se odvijala erozija multietničke države, izbili su na površinu bolni problemi koji su ranije bili zataškavani. Konflikt u Nagorno Karabahu, rasterivanje mitinga u Tbilisiju, grčeviti pokušaji da se u sastavu zemlje zadrže pribaltičke republike – svuda je savezna vlast gubila kontrolu nad situacijom. U zemlji su se pojavile izbeglice, ispostavilo se da su sudbine hiljada ljudi bile uništene za vreme oružanih sukoba. Pokušaji da se otvore ventili tako što će se održati prvi konkurentski poslanički izbori 1989. godine doveli su do toga da je režim počeo da gubi ostatke nedodirljivosti. Njegov vođa je od svemoćnog generalnog sekretara postao vodeći na sednicama Kongresa narodnih poslanika, čiji su mnogobrojni učesnici sve aktivnije kritikovali Gorbačova i komunističku partiju u celini. Sa svoje strane, Gorbačov je uz pomoć političkih improvizacija (na primer, uvođenja dužnosti predsednika SSSR) pokušao da sačuva ulogu arbitra između reformatora i konzervattivaca, ali je postigao samo to da su se od njega okrenuli i jedni i drugi. Prvi su u ogromnoj većini prešli na stranu ruskog lidera Borisa Jeljcina, drugi su u avgustu 1991. godine pokušali da uspostave strogi režim žrtvovavši Gorbačova, koji je izgubio popularnost – ali su svojim pučem postigli samo da se ubrza raspad zemlje, koju su pokušali da spasu.
Razočarenje u Gorbačova je objašnjivo – prevelika očekivanja su se pretvorila u oštro neprihvatanje rezultata delatnosti lidera zemlje (nije čudo što je pokušaj Gorbačova da se vrati u veliku politiku na predsedničkim izborima 1996. godine doživeo neuspeh). Premda se postepeno odnos ruskih građana prema Gorbačovljevim vremenima menja – kao, uzgred budi rečeno, i prema ličnosti glavnog oponenta Gorbačova Borisa Jeljcina, koji se već tradicionalno smatra odgovornim za sprovođenje nepopularne politike.
Oštro emotivno odbacivanje se povlači pred uravnoteženijim sudovima – za potvrdu ove teze pogledaćemo suvoparne sociološke podatke. Pre godinu dana SCIJM (Sveruski centar za ispitivanje javnog mnenja) objavio je istraživnje prema kojem ljudi postaju blaži u oceni događaja iz druge polovine 80-ih godina. Dok se do 2004. godine većina naših sugrađana (50-56 odsto) pridržavala mišljenja da je sve trebalo ostaviti onako kao što je bilo pre početka perestrojke, 2010. godine ovu poziciju je delilo samo 41 odsto ispitanika, a 38 odsto se nije slagalo s ovom tezom. Bez obzira na to što je relativna većina kao i pre smatrala da je izgubila usled reformi, udeo ovakvih ispitanika se u poređenju s 2000. godinom znatno smanjio (od 73-75 odsto do 42 odsto). Istovremeno, ima više onih koji smatraju d su dobili od reformi (od 11-15 odsto do 24 odsto).
Novi naraštaj stanovnika Rusije ne idealizuje Gorbačova, videći njegove slabosti i greške. Ali on ceni život koji bi bio nemoguć bez perestrojke – mogućnost za slobodno izražavanje svog mišljenja, za gledanje filmova i slušanje muzike po svom izboru, a ne po želji rukovodstva, za mogućnost da se oseća delom jedinstvene ljudske zajednice, a ne bipolarnog sveta, koji u svakom trenutku može da eksplodira zbog pritiska ozloglašenog „crvenog dugmeta“. Mnogi savremeni ruski građani sve to doživljavaju kao nešto što se samo po sebi razume, kao „prirodna prava“ i ni iz daleka se svi od njih ne sećaju pritom čoveka koji je građanima naše zemlje omogućio slobode, na koje smo se sad toliko navikli.
Autor je prvi potpredsednik Centra za političke tehnologije u Moskvi
Komentari