Ikona studentskog pokreta 60-ih, danas zastupnik zelenih u europskom parlamentu
Daniel Cohn-Bendit trenutno je jedan od svjetski najtraženijih partnera za razgovor o svemu u vezi sa šezdesetosmom. Sin berlinskog odvjetnika i trockista i Francuskinje, poznat i kao “Dany Le Rouge”, bio je vođa svibanjskih nereda 1968. godine, zbog čega je izbačen iz Francuske. U Frankfurtu je Cohn-Bendit sedamdesetih godina bio u vrhu ljevičarske scene, među ostalim kao urednik gradskog magazina Pflasterstrand. Danas je zastupnik Zelenih u Europarlamentu.
• Gospodine Cohn-Bendit, spadate među mali broj ljudi koji priznaju pogreške šezdesetosme. Što je tada krenulo krivo?
- Samo malo, ja sam jedan od malog broja koji uopće priznaju šezdesetosmu. Ta je godina kulturno i socijalno totalno promijenila naš svijet, i to u pozitivnom smislu. Pojedinac je postao slobodniji.
• Trenutno se smatra prilično šik obrušavati se na šezdesetosmaše. Što se može zabilježiti među politička dostignuća?
- Ništa. Jer, šezdesetosma ne daje nikakve odgovore na bitna politička pitanja današnjice. To su dva svijeta. Povezivati emancipaciju s nečovječnom kulturnom revolucijom u Kini, za to stvarno treba imati petlje! I to oduševljenje radničkim savjetima dvadesetih godina: sve je tada politički bilo okrenuto prošlosti. Stoga kažem: Forget šezdesetosmu!
• Te 1968. godine Andreas Baader i Gudrun Ensslin (osnivači Frakcije Crvene armije RAF) u Frankfurtu su bili na sudu jer su podmetnuli požar u robnoj kući, a vi ste rekli: “Oni spadaju k nama”. Pogreška?
- Ono loše je što tada nisam uvidio da je to početak logike koja je kasnije dovela do poznatih smrtonosnih posljedica. Ali, lako je naknadno biti pametan.
• Je li studentski pokret bio odgovoran za terorizam?
- On ima političko-moralnu odgovornost. Terorizam je bio jedna od mnogih mogućih posljedica, ali ne nužna posljedica. Spoj revolta, solidarnosti s Trećim svijetom i divljenja borbi protiv imperijalista dali su mješavinu za čije smo posljedice suodgovorni.
• Totalitarni debatni kružoci, obožavanje diktatora , hladnokrvnost terorista – tipično njemački?
- Tada su nastale tri jake terorističke mreže: u Italiji, Japanu i Njemačkoj. Slučajnost? Ne. To su bile sile osovine 2. svjetskog rata. Imali smo posla s mladom generacijom koja je pala na obradi prošlosti. U tome je ludost. Da je RAF postao točno ono protiv čega se htio boriti.
• Što je mlade ljude fasciniralo u pokretu ‘68.?
- Revolt se posvuda hranio oštrim odbijanjem poslijeratnog društva. Naravno, blagostanje je raslo, ali vrijednosti? Sve je bilo autoritarno…
• … I malograđanski.
- I te kako. Sjetite se Francuske 1965. Kada je neka žena htjela otvoriti bankovni račun, trebala je za to potpis svoga muža. Ili Njemačke: homoseksualnost je bila kažnjiva, kao i svodništvo. Kad bi se muškarac i žena, oboje nevjenčani, našli u unajmljenoj sobi, stanodavac je mogao biti prijavljen.
• Što je u Njemačkoj bilo drukčije?
- Ovdje je kritika životnih oblika išla dublje. Antiautoritarni pokret razvijao je nove životne forme, na primjer stanarsku zajednicu. Sasvim drugu dimenziju imala je dubinska obrada rata i holokausta. Djeca su masovno roditelje pozivala na red, htjela su znati jesu li i oni bili počinitelji.
• Willy Brandt je 1969. godine oduševio birače sloganom “Usuditi se više demokracije”. Malo kasnije stigla je zloglasna okružnica o radikalima (odredba kojom se moglo odbiti zapošljavanje u javnoj službi ili se iz javne službe moglo otpustiti osobu ako je postojala sumnja u privrženost demokratskom poretku, čak i ako ta osoba nikada nije bila kažnjavana niti član neke zabranjene stranke). Jesu li šezdesetosmaši u konačnici usporili političke reforme?
- Ne, bilo je puno reformi, dovoljno je uzeti reformu paragrafa 218 (zabrana pobačaja). Okružnica o radikalima, na koju su se socijaldemokrati apsurdno dali navesti, bila je rezultat duboko ukorijenjenog njemačkog antikomuzima. Omiljeni argument tada je glasio: ako ti se ovdje ne sviđa, idi preko. Na jednim sam demonstracijama u Frankfurtu krenuo u protunapad, pa sam jednom bijesnom prolazniku uzvratio: “Ako se tebi ne sviđa što demonstriramo, onda ti idi preko. Tamo su demonstracije zabranjene”. Svi su ostali paf.
• Kritičari se žale na gubitak vrijednosti kao što su marljivost, točnost, disciplina. Je li šezdesetosma bila ulazak u lijenost?
- Nedavno smo imali susret šezdesetosmaša od kojih je većina ispričala da su ih kao djecu očevi i učitelji tukli. Šezdesetosma je bila revolt protiv autoritarnog odgoja. Danas doživljavamo napade na premekani odgoj. Ali, zar zaista želimo da se naša djeca ponovo moraju bojati? Naravno da moramo odrediti granice. Ali, moramo prihvatiti da se one stavljaju u pitanje. Samo putem rasprave djeca i mladi grade vlastiti karakter.
• Prije 40 godina prosvjedovali ste protiv Vijetnamskog rata, a sada se zalažete za misiju Bundeswehra u Afganistanu. Kako to ide zajedno?
- Rođen 1945. u Francuskoj, začet sam kad se pružila prva biološka mogućnost za to nakon iskrcavanja saveznika u Normandiji. Bez njega ne bih postojao. Američki rat u Vijetnamu bio je pak kriv i zločinački, jer je doveo do nevjerojatnog jada. S druge strane, nakon 11. rujna postojala je akutna opasnost potpune destabilizacije Srednjeg i Bliskog istoka od talibana. Stoga sam smatrao i smatram intervenciju u Afganistanu ispravnom.
• Ne samo na ulicama, i u krevetima se tada svašta događalo. Samo da podsjetim, slogan je glasio: Tko dvaput spava s istom, taj već spada u establishment . Je li seksualno oslobođenje uspjelo?
- Svakako, naše se društvo emancipiralo, sve je puno slobodnije, ali uz očita proturječja. Isti onaj tabloid koji se uvijek iznova udvara Papi, na prvoj stranici svakodnevno objavljuje slike golih žena, a malo dalje u novinama i seksualne oglase.
S bivšim njemačkim ministrom vanjskih poslova, stranačkim kolegom i suborcem iz studentskihi dana Joschkom Fischerom
S filozofom Jean-Paulom Sartreom na nastupu u znak podrške zatvorenom vođi RAF-a Andreasu Baderu
• To što Klaus Wowereit (SPD-ov gradonačelnik Berlina) priznaje svoju homoseksualnost, je li i to znak emancipacije?
- Jasno da je i to znak napretka, nešto što je ranije bilo nezamislivo. Prije četiri tjedna u jednom sam govoru na sveučilištu u Istanbulu rekao: Pariški gradonačelnik je gay, i berlinski također. Ulazak Turske u EU značit će da će istanbulski gradonačelnik za 20 godina također biti gay.
• S francuskim predsjednikom Sarkozyjem čak je erotika stigla na vlast.
- De Gaulle se već 15 puta okrenuo u grobu. To je danas jedan sasvim drukčiji svijet. U usporedbi sa Sarkozyjem, ja ispadam teški konzervativac. C’est la vie!
Komentari