Kockičicin iBlob

Sagledajte istinu kao malo dijete i pripremite se odreći svih unaprijed donesenih zaključaka,
ponizno poći kamo god i do kojih god granica vas priroda odvede. U suprotnom nećete naučiti ništa.
-T.H.Huxley

Međutim, zbog čega se znanost toliko opire upravo paranormalnom? To je teže pitanje. Komentirajući otpor koji je doživio, usmjeren prema njegovim neortodoksnim pogledima na zdravlje, kirurg dr. Bernie S. Siegel sa Yalea, autor bestselera Love, Medicine, and Miracles (Ljubav, medicina i čuda), tvrdi da je razlog tome ovisnost ljudi o vlastitim mišljenjima. Siegel zaključuje da se zbog loga čovjek ponaša kao ovisnik kada mu pokušate promijeniti mišljenje.

motoričke sposobnosti štakora bile oštećene tako da su nespretno teturali kroz labirint, ali čak i kada su veliki dijelovi njihovih mozgova bili odstranjeni, njihova sjećanja uporno su ostajala nedirnuta.

Odstranjenje velikog dijela mozga moglo je prouzročiti da cjelokupno pacijentovo sjećanje postane mutno, no nitko se nikada sa operacije nije vratio sa selektivnim gubitkom pamćenja. Slično tome, pojedinci koji su zadobili ozljede glave u prometnim nezgodama i drugim nesrećama nikada nisu zaboravili pola svoje obitelji ili pola romana koji su bili pročitali.

Trodimenzionalnost nije jedini čudesni aspekt holograma. Ako se komad holografskog filma, koji sadrži jabuku, prereže napola i tada osvijetli laserom otkrit će se da svaka polovica još uvijek sadrži čitavu sliku jabuke! Čak i kada se polovice prepolove nekoliko puta, cijela se jabuka još uvijek može rekonstruirati iz svakog malog komada filma ( iako će slike, što su komadi filma manji, postajati sve mutnije). Za razliku od običnih fotografija, svaki mali fragment holografskog filma sadrži sve informacije zapisane u cjelini.

Pribram je svoj prvi članak o mogućoj holografskoj prirodi mozga objavio 1966. godine,

Dok su teorije koje su omogućile razvoj holograma prvi put formulirane 1947. godine – zasluga je to Dennisa Gabora (koji je kasnije dobio Nobelovu nagradu za svoj rad) – potkraj Šezdesetih i početkom sedamdesetih godina Pribramova je teorija dobila još uvjerljiviju eksperimentalnu po dršku. Kada je Gabor prvotno osmislio ideju holografije nije razmišljao o laserima. Njegov je cilj bio usavršiti elektronski mikroskop, u to vrijeme primitivan i nesavršen uređaj. Njegov pristup bio je matematički, a matematika koju je primijenio bio je izračun koji je otkrio Francuz iz osamnaestog stoljeća po imenu Jean B. J. Fourier. Pojednostavljeno rečeno, ono što je Fourier razvio bio je matematički način pretvaranja bilo kojeg uzorka, bez obzira koliko složenog, u jezik jednostavnih valova. Pokazao je i kako se ti valovi mogu pretvoriti natrag u izvorni uzorak. Drugim riječima, baš kao što televizijska kamera sliku pretvara u elektromagnetske frekvencije, a televizijski prijemnik te frekvencije ponovno pretvara u izvornu sliku, Fourier je pokazao kako se sličan proces može izvesti matematički. Jednadžbe za konvertiranje slika u valne obrasce i obrnuto koje je razvio poznate su kao Fourierove transformacije.

Otkrili su da moždane stanice u vizualnom korteksu ne odgovaraju na izvorne uzorke nego na Fourierove prijevode uzoraka. Samo jedan zaključak je bio moguć. Mozak za pretvaranje vizualnih slika u Fourierov jezik valnih obrazaca koristi Fourierovu matematiku – istu matematiku koju koristi holografija.

se može reći da većinu znanstvenika Pribramovi argumenti nisu uvjerili. Na primjer, neuropsiholog Frank Wood s Medicinskog fakulteta Bowman Gray u Winston-Salemu, Sjeverna Karolina, smatra da „postoji izuzetno malo eksperimentalnih nalaza za koje je holografija neophodno objašnjenje, ili čak objašnjenje koje bi imalo prednost pred drugima.“‘ Pribrama začuđuju izjave poput Woodove, te uzvraća opaskom da je trenutno u tisku njegova knjiga s više od 500 referenci za takve podatke.

Bohr je ustvrdio da ako subatomske čestice počinju postojati samo u prisutnosti promatrača, tada je također besmisleno govoriti o svojstvima i značajkama čestica kao postojećima prije no što ih se počne promatrati. Mnoge fizičare ovakav je stav uznemirio budući da se velik dio znanosti temeljio na otkrivanju svojstava određenih pojava. Međutim, ako čin promatranja doprinosi stvaranju takvih svojstava, koje je značenje te činjenice za znanost u budućnosti?

ako je Bohr u pravu pa se svojstva kao što je polarizacija ne pojavljuju sve dok kvante ne počnemo promatrati ili mjeriti, to nam govori da dva fotona moraju na neki način trenutačno komunicirati i međusobno se dogovarati kako bi znali oko kojeg se kuta polarizacije složiti. Problem je u tome što prema Einsteinovoj specijalnoj teoriji relativnosti ništa ne može putovati brže od svjetlosti, a kamoli putovati trenutno, i to zato što bi to bilo jednako rušenju vremenske barijere i otvorilo bi vrata svim vrstama neprihvatljivih paradoksa. Einstein i njegovi kolege bili su uvjereni da nijedna «razumna definicija» stvarnosti ne bi dopustila postojanje takve međupovezanosti koja se temelji na komunikaciji bržoj od svjetlosti, i stoga je Bohr morao biti u krivu. Njihova argumentacija danas je poznata kao Einstein-Podolsky-Rosenov paradoks odnosno, skraćeno – EPR paradoks.

Ukoliko subatomske čestice ne postoje dok ih se ne promatra, tada ih se više ne može smatrati nezavisnim «stvarima». Stoga je Einstein svoju argumentaciju utemeljio na pogrešci – čestice blizance promatrao je kao odvojene. Međutim, one su bile dio nedjeljivog sustava i bilo je besmisleno promatrati ih drukčije.

U berkeleyskom Laboratoriju za radijaciju Bohm je započeo ono Što će kasnije postati njegov prijelomni rad o plazmama. Plazma je plin koji sadrži visoku koncentraciju elektrona i pozitivnih iona, odnosno pozitivno nabijenih atoma. Na svoje iznenađenje, otkrio je da su se elektroni, kada su se jednom već nalazili u plazmi, prestali ponašati kao pojedinci, te da su se počeli ponašati kao da su dio veće i međusobno povezane cjeline. Premda je izgledalo kao da su njihovi pojedinačni pokreti nasu-mični, golemi broj elektrona mogao je proizvesti učinke koji su iznenađujuće dobro uređeni. Plazma se poput nekog amebi sličnog stvorenja neprekidno obnavljala i sve nečistoće ovijala u stjenku, jednako kao što biološki organizmi stranu tvar mogu zatvoriti u cistu. Bohma su se ta organska svojstva toliko dojmila da je kasnije napomenuo kako je često imao dojam da je elektronsko more bilo „živo“.. Kao i kod plazmi koje je proučavao na Berkeleyu, to više nisu bile situacije s dvije čestice od kojih se svaka ponaša kao da zna što ona druga radi, nego čitava mora čestica od kojih se svaka ponaša kao da zna što rade nebrojene milijarde drugih čestica. Bohm je takva kolektivna gibanja elektrona nazvao „plazmoni“, a njihovo otkriće učvrstilo je njegov ugled kao fizičara.

Bohm i Aharonov otkrili su da u pravim okolnostima elektron može «osjećati» prisutnost magnetskog polja koje se nalazi u području gdje je vjerojatnost da se pronađe elektron jednaka nuli. Ta je pojava danas poznala pod nazivom Ahoronov Bohmov učinak, no kada su dvojica znanstvenika prvi put objavila svoje otkriće, mnogi fizičari nisu vjerovali da je takav učinak moguć. Čak je i danas, unatoč tome što je učinak potvrđen u brojnim pokusima,

Neke su stvari mnogo uređenije od drugih, a to podrazumijeva da u svemiru postoje beskonačne hijerarhije reda. Bohma je to navelo na zaključak da stvari koje percipiramo kao neuređene možda uopće nisu takve. Možda je njihov red tako „neograničeno visokog stupnja“ da se nama samo čine nasumične (zanimljivo, matematičari ne mogu dokazati nasumičnost, i premda se neki nizovi brojeva kategoriziraju kao nasumični, to su samo učena nagađanja).

Što je Bohm više razmišljao o tome, to je bio više uvjeren da svemir u svojem djelovanju zapravo koristi holografska načela, da je sam svemir, u stvari, golemi hologram u tijeku, a ta mu je spoznaja omogućila da sve svoje različite uvide kristalizira u sveobuhvatnu i kohezivnu cjelinu. Prve članke o svom holografskom pogledu na svemir objavio je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a osamdesetih je u knjizi pod naslovom Wholeness and the Implicate Order

Bohm je sklon svemir opisivati ne kao hologram, nego kao »hologibanje«.

Zaista, Bohm vjeruje da je naša gotovo univerzalna sklonost da fragmentiramo svijet i ignoriramo dinamičku povezanost svih stvari odgovorna za brojne naše probleme, ne samo u znanosti nego i u našim životima i društvu. Na primjer, vjerujemo da možemo crpiti vrijedne dijelove Zemlje bez da utječemo na cjelinu. Vjerujemo da je moguće liječiti dijelove našeg tijela i pritom ne brinuti za cjelinu. Vjerujemo da možemo rješavati različite probleme u našem društvu, kao što su kriminal, siromaštvo, ovisnost o drogama, bez obraćanja pozornosti na probleme našeg društva kao cjeline, i tako dalje. U svojim radovima Bohm gorljivo zastupa stav da naš sadašnji način fragmentiranja svijeta ne samo da nije ispravan, nego bi čak mogao dovesti do našeg istrebljenja.

Kao što Bohm kaže: „sposobnost oblika da bude aktivan je najkarakterističnija značajka svijesti, a nešto nalik svijesti postoji već u elektronu..“ Slično tome, Bohm smatra da dijeljenje svemira na živu i neživu tvar također nema smisla. Živa i neživa tvar su neodvojivo isprepletene, i život je, također, uvijen u ukupnost svemira. Čak je i stijena na neki način živa, tvrdi Bohm, jer život i inteligencija prisutni su ne samo u svoj materiji, nego i u „energiji“, „prosioru“, „vremenu“, „tkivu čitavog svemira« i svemu drugome što izuzimamo iz hologibanja i pogrešno promatramo kao odvojene stvari.

Zamisao da su svijest i život (i zaista sve stvari) cjeline uvijene u cijeli svemir ima jednako blistavo naličje. Baš kao što svaki dio holograma sadrži sliku cjeline, tako svaki drugi dio svemira skriva cjelinu. To znači da kada bismo znali kako mu pristupiti, galaksiju Andromeda mogli bismo pronaći pod noktom palca lijeve ruke.

Prema našem sadašnjem razumijevanju fizike, svaki dio prostora preplavljen je različitim vrstama polja sastavljenih od valova raznolikih valnih duljina. Svaki val uvijek posjeduje barem malo energije. Kada fizičari računaju minimalan iznos energije koju val može posjedovati, dođu do rezultata da svaki kubični centimetar praznog prostora sadrži energiju veću od energije sveukupne materije u poznatom svemiru!

Neki fizičari odbijaju taj izračun uzeti zaozbiljno jer smatraju da negdje mora postojati pogreška. Bohm drži da taj beskrajni ocean energije postoji, te da nam govori barem nešto o golemoj i skrivanoj prirodi implicitnog reda. Smatra da većina fizičara ignorira postojanje tog ogromnog oceana energije jer su, kao ribe koje nisu svjesne vode u kojoj plivaju, naučeni usmjeravati pozornost prvenstveno na predmete usađene u oceanu – na materiju.

Drugim riječima, unatoč svojoj očiglednoj materijalnosti i ogromnoj veličini, svemir ne postoji u sebi i od sebe nego je posinak nečega daleko većeg i teže izrecivog. Štoviše, svemir čak nije ni glavni proizvod tog većeg „nečeg“, nego samo sjena u prolazu, puki štucaj u većem rasporedu stvari.

To beskrajno more energije nije sve što se skrilo u implicitni red. Budući da je implicitni red osnova iz koje se rodilo sve u našem svemiru, on u najmanju ruku sadrži i svaku subatomsku česticu koja je postojala ili će postojati; svaku moguću konfiguraciju materije, energije, života i svijesti, od kvazara do shakespeareovog uma, od dvostruke spirale do sila koje upravljaju veličinama i oblicima galaksija. Pa čak ni to nije sve što može sadržavati. Bohm priznaje da nema razloga vjerovati da je implicitni red svršetak svih stvari. Moguće je da postoje drugi neslućeni redovi iza njega, beskrajni stupnjevi daljnjeg razvitka.

Aspect i njegov tim otkrili su da je, kao što je kvantna teorija predvidjela, svaki foton još uvijek svoj kut polarizacije mogao uskladiti s onim svoga blizanca. To je značilo ili da je Einsteinova zabrana komunikacije brže od svjetlosti prekršena ili da su dva fotona povezana nelokalno. Budući da se većina fizičara protivi pripuštanju procesa bržih od svjetlosti u fiziku, Aspectov pokus se u pravilu smatralo gotovim dokazom da je veza između dva fotona nelokalna.

Pribramova tvrdnja da naši mozgovi izgrađuju predmete nije ništa prema drugom Bohmovom zaključku: da stvaramo čak prostor i vrijeme.

Jung je zaključio da svi mitovi, snovi, halucinacije i vjerske vizije potječu iz istog izvora – kolektivnog nesvjesnog što ga dijele svi ljudi. Događaj koji je doveo junga do tog zaključka zbio se 1906. godine i uključivao je halucinaciju jednog mladog čovjeka koji je bolovao od paranoidne shizofrenije. Jednog je dana za vrijeme svoje vizite Jung pronašao mladića kako stoji kraj prozora i zuri u Sunce. Mladić je također na neobičan način micao svojom glavom s jedne strane na drugu. Kada ga je Jung upitao sto radi, mladić mu je objasnio da gleda Sunčev penis, te da se, kada pomakne svoju glavu s jedne strane na drugu, pomiče i Sunčev penis te prouzrokuje da zapuše vjetar. Međutim, nekoliko godina kasnije naišao je na prijevod dvije tisuće godina starog perzijskog vjerskog spisa koji ga je naveo na to da promijeni mišljenje. Spis se sastojao od niza rituala i zaziva namijenjenih izazivanju vizija. U jednoj od u tekstu opisanih vizija sudionik bi, kada bi pogledao na Sunce, vidio kako iz njega visi cijev, a kretanje cijevi s jedne strane na drugu prouzročilo bi vjetar. Bohm to tumači: Duboko na razini svijesti, čovječanstvo je jedno.

Još se i danas istraživanja vanosjetilne percepcije u snovima, provedena u Maimonidesu, smatraju među najboljim empirijskim dokazima da, barem u našim snovima, možemo jedni s drugima komunicirati na načine koji su trenutno neobjašnjivi.

U svojoj liječničkoj praksi Ullman je primijetio da kada neki od njegovih pacijenata ne uspijeva prepoznati ili prihvatiti neku istinu o sebi, ta istina uvijek iznova izbija na površinu u njegovim snovima, u različitim metaforićkim krinkama i povezana s različitim srodnim iskustvima iz njegove prošlosti, no uvijek u očitom pokušaju da mu omogući novu priliku da se suoči s istinom.

Ideja o jednom događaju koji slijedi drugi u bilo kojem vremenskom slijedu za njih je besmislena, jer na sve točke u vremenu gledaju kao na jednake. Isto vrijedi i za prostorne odnose.

Dok do shizofreničara dopire samo dašak holografskog poretka, oboljeli od manične depresije duboko je upleten u nj i silno se poistovjećuje s njegovim beskonačnim potencijalom. „Nije u stanju držati korak sa svim mislima i idejama koje ga obasipaju u tako velikom broju.“ – kaže Ullman. „Primoran je lagati, pretvarati se i manipulirati s ljudima oko sebe kako bi se prilagodili njegovom ekspanzivnom pogledu na svijet. Naravno, rezultat su uglavnom kaos i konfuzija, pomiješani sa sporadičnim provalama kreativnosti i uspjeha u konsenzualnoj stvarnosti.“ Kada se pak vrati sa svog nadrealnog odmora i ponovno se suoči s opasnostima i neočekivanim događajima svakodnevnog života, oboljeli od manične depresije postaje depresivan.

Ullman iznosi pretpostavku da kada sanjamo, većinu nas prirodni zaštitni mehanizam štiti od dolaska u dodir s više implicitnog poretka no što ga možemo podnijeti.

Na primjer, Grof je imao pacijenticu koja je odjednom poslala uvjerena da je preuzela identitet ženke pretpovijesnog gmaza. Ne samo da je opisala kako je to biti zatvoren u takvom obliku, nego je i primijetila da su joj seksualno najuzbudljiviji dio anatomije mužjaka iste vrste obojene ljuske na njegovoj glavi.

Iako žena prije toga nije imala nikakva znanja s tog područja, Grofov razgovor sa zoologom kasnije mu je potvrdio da kod određenih vrsta gmazova obojena područja glave zaista igraju važnu ulogu pri seksualnom uzbuđivanju.

Vjeruje da je postojanost nekih vrtloga često štetna za naš rast kao ljudskih bića. Posebno snažan vrtlog može vladati našim ponašanjem i ograničavati našu sposobnost usvajanja novih ideja i podataka. Može dovesti do toga da se počnemo ponavljati, stvoriti zapreke u stvaralačkom toku naše svijesti, sprečavati nas da sagledamo vlastitu cjelovitost, te nas navoditi na osjećaj da smo odvojeni od drugih. Shainberg smatra da vrtlozi mogu objasniti čak i pojave kao što je utrka u nuklearnom naoružanju: „Pogledajte na utrku u nuklearnom naoružanju kao na vrtlog što proizlazi iz pohlepe ljudi koji su izolirani u svojim odvojenim jastvima, te ne osjećaju povezanost s drugim ljudskim bićima. Oni također osjećaju neobičnu prazninu i postaju pohlepni na sve što mogu dograbiti kako bi ispunili tu prazninu. Stoga nuklearna industrija cvjeta budući da joj takvi ljudi osiguravaju velike količine novca. Pohlepa je toliko velika da se ti ljudi uopće ne brinu za moguće posljedice svojeg djelovanja.“

DPI je bizaran sindrom kod kojeg dva ili više različitih identiteta nastavaju jedno tijelo. Žrtve poremećaja, odnosno „višestruke ličnosti“ obično nisu svjesne svog stanja. Ne shvaćaju da se kontrola nad njihovim tijelom prebacuje amo-tamo, između njihovih različitih identiteta, i umjesto toga misle da pate od neke vrste gubitka pamćenja, smetenosti ili čak uroka za zakazivanje sjećanja. Većina slučajeva višestrukih ličnosti u prosjeku ima između osam i trinaest identiteta, premda takozvane super-višestruke ličnosti mogu imati i više od sto podidentiteta.

To je brojne znanstvenike navelo na zaključak da je fenomen višestruke ličnosti način ljudske psihe da se nosi s izuzetnom boli koja «potire» dušu. Razdvajanjem na dvije ili više ličnosti psiha može fragmentirati bol na manje dijelove tako da, na neki način, više ličnosti podnosi ono što bi za jednu ličnost bilo previše.

Zapanjujuće je da se kod većine ljudi oboljelih od disocijativnog poremećaja identiteta poremećaj, gotovo kao po satu, dijagnosticira u dobi između dvadeset i osam te trideset i pet godina,

Jung je tijekom svojeg psihoterapeutskog rada naišao na mnogo takvih smislenih podudarnosti, i primijetio je da ih gotovo uvijek prate razdoblja intenzivnih osjećaja i preobrazbe: fundamentalne promjene u uvjerenjima, iznenadni i novi uvidi, smrti, rođenja, pa čak i promjene zanimanja. Primijetio je također tendenciju da podudarnosti dosežu vrhunac netom prije no što u pacijentovoj svijesti iskrsne nova spoznaja ili uvid. novo načelo, načelo neuzročne povezanosti, dotad nepoznato znanosti.
Kada je Jung prvi puta istupio s tom idejom, većina fizičara nije je uzela zaozbiljno (iako je jedan istaknuti fizičar tog vremena, Wolfgang Pauli, smatrao da je dovoljno važna da on bude koautor Jungove knjige na tu ternu pod naslovom The Interpretation and Nature of the Psyche [Interpretacija i priroda psihe]). Međutim, sada kada je dokazano postojanje nelokalnih veza, neki su fizičari ponovno uzeli u razmatranje Jungovu zamisao.*

Jedna od implikacija je da objektivna stvarnost nalikuje snu više nego što smo mislili.

Achterberg objašnjava da je i vjerovanje također od presudne važnosti za zdravlje osobe. Achterberg svoju teoriju potkrjepljuje činjenicom da mnogi mentalno retardirani i emocionalno poremećeni pojedinci, koji nisu u stanju shvatitismrtnu presudu koju društvo veže za rak, ujedno imaju i bitno nižu stopu raka.

Brojne studije provedene diljem svijeta pokazale su da imaginacija ima ogroman učinak i na fizičke i sportske performance. Psiholog Shlomo Breznitz sa Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu u nedavnom je pokusu naložio nekolicini skupina izraelskih vojnika da trče četrdeset kilometara. Međutim, svakoj skupini dao je različite informacije. Nekima je omogućio da vide znakove za udaljenost, dok drugima nije dao nikakve naznake o tome koliko su propješačili. Na kraju istraživanja Breznitz je otkrio da su razine stresnih hormona u krvi vojnika uvijek odražavale njihove procjene, a ne stvarne udaljenosti koje su prošli. Drugim riječima, njihova tijela nisu odgovarala na stvarnost, nego na ono što su zamišljali kao stvarnost. Sovjeti su proveli opsežna istraživanja o odnosu između imaginacije i fizičkih performanci. U jednoj je studiji falanga sovjetskih sportaša svjetske klase podijeljena u četiri skupine. Prva je skupina sto posto svojeg vremena za trening provela trenirajući. Druga je sedamdeset i pet posto vremena provela trenirajući, a dvadeset i pet posto vremena vizualizirajući točno određene pokrete i postignuća koja su željeli postići u svojoj sportskoj disciplini. Treća je skupina pedeset posto vremena provela trenirajući, a pedeset posto vizualizirajući, dok je četvrta provela dvadeset i pet posto trenirajući, a sedamdeset i pet posto vizualizirajući. Nevjerojatno je da je na Zimskim igrama u Lake Placidu, New York, najveći napredak u performancama pokazala četvrta skupina, a slijedile su je skupine, redoslijedom – broj tri, dva, pa jedan.

Osim angine pektoris, stanja koja su se pokazala pogodnima za li-ječenje placebom obuhvaćaju migrene, alergije, groznicu, običnu prehladu, akne, astmu, bradavice, različite vrste boli, mučninu i morsku bolest, čireve na želucu, psihijatrijske sindrome kao što su depresija i tjeskoba, reumatoidni i degenerativni artritis, šećernu bolest, bolest zračenja, Parkinsonovu bolest, multiplu sklerozu i rak.

Zabilježen je i slučaj čovjeka ovisnog o stimulansu Ritalinu čija ovisnost je potom prebačena na placebo. Drugim riječima, liječnik mu je, zamijenivši njegov lijek pilulama šećera, omogućio da izbjegne sve uobičajene neugodnosti kod prestanka uzimanja Ritalina. Nažalost, čovjek je tada počeo pokazivati ovisnost o placebu!

Alergije nisu jedina pojava koju višestruke ličnosti mogu uključivati i isključivati. Ako se dosad i sumnjalo u kontrolu nesvjesnog uma nad učincima lijekova, sumnje je nestalo farmakološkim majstorstvom višestruke ličnosti. Višestruka ličnost koja je pijana, zamjenom podličnosti može trenutno postati trijezna.

dok obični ljudi vježbe imaginacije (op. prev. – za iste tehnike u upotrebi je i izraz tehnike vizualizacije) u svrhu ozdravljenja izvode dva do tri puta dnevno, Cassandra ih radi bez prestanka.

dvadeset i četiri sata na dan meditira i zamišlja tjelesno blagostanje. Po Cassandrinim riječima, ta stalna pozornost usmjerena na njezino zdravlje pruža joj prednost pred normalnim ljudima. Slično tvrde i druge višestruke ličnosti.

Jednu vrstu uvjerenja nameće nam naše društvo. Na primjer, ljudi s otočja Trobriand bez zadrške se upuštaju u spolne odnose prije braka, ali na predbračnu trudnoću gleda se s velikim neodobravanjem. Ne koriste nikakav oblik kontracepcije i gotovo nikada ne pribjegavaju pobačaju. Pa ipak, predbračnih trudnoća gotovo da i nema.

U devetnaestom je stoljeću tuberkuloza ubila na desetke tisuća ljudi, međutim od 1880-ih stope smrtnosti počele su naglo padati. Zašto? Prije tog vremena nitko nije znao što uzrokuje tuberkulozu, Što joj je davalo auru zastrašujuće misterije. Međutim, 1882. godine dr. Robert Koch došao je do znanstvenog otkrića da tuberkulozu uzrokuje bakterija. Jednom kada je to postalo općepoznato, stopa smrtnosti je – unatoč činjenici što će trebati još gotovo pola stoljeća da se pronađe djelotvoran lijek – pala sa šest na dva posto.

ušna akupunktura pokazala se do te mjere uspješnom u brzoj detoksikaciji od opojnih droga da klinike kako u Los Angelesu tako i u New Yorku sada ovu tehniku koriste za liječenje uličnih ovisnika.

Čovjek je bio jedan od filipinskih, takozvanih duhovnih iscjelitelja. On bi, umjesto da dodiruje pacijenta, samo držao svoju ruku otprilike dvadeset i pet centimetara ponad tijela osobe, uperio bi svoj prst na njegovu ili njezinu kožu, i odmah bi se pojavio rez. Watson ne samo da je bio očevidac nekoliko demonstracija čovjekovih psihokinetskih kirurških vještina, nego je jednom, kada je čovjek svojim prstom napravio malo širi potez nego obično, zadobio rez na vlastitoj šaci. Ožiljak od tog reza nosi još i danas.

„Kada ste neurotični, skloni ste stalno ponavljati jedan te isti uzorak u svom životu, odnosno stalno činili isto, kao da se stvorilo pamćenje od kojega se ne možete odvojili.“

Sada bismo se mogli zapitati, ako svijest može proizvoditi takve nevjerojatne promjene u posebnim okolnostima, kakva je njezina uloga u stvaranju naše svakidašnje stvarnosti? Mišljenja s tim u vezi iznimno se razlikuju. U privatnom razgovoru Bohm se priklanja stavu da je sav svemir «misao», i da stvarnost postoji samo u onome što mislimo, no, s druge strane, radije izbjegava spekulacije o čudesnim fenomenima. Pribram je slično suzdržan glede komentiranja pojedinih događaja, no ipak drži da postoji mnogo različitih potencijalnih stvarnosti, te da svijest posjeduje određenu slobodu izbora u kojoj od tih stvarnosti će se manifestirati.

Tridesetih godina prošlog stoljeća Pauli je izašao s pretpostavkom o postojanju čestice bez mase nazvane neutrino, a da bi se riješio veliki problem po pitanju radioaktivnosti. Godinama je neutrino bio samo zamisao, no onda su, 1957. godine, fizičari otkrili dokaze o njegovom postojanju. U posljednje vrijeme fizičari su, međutim, uvidjeli da kad bi neutrino posjedovao neku malu masu, to bi riješilo nekoliko problema koji su još teži od onoga koji se postavio pred Paulijem te su, gle čuda, 1980. godine počeli pristizati dokazi o tome da neutrino ima malu, ali mjerljivu masu! I to nije sve. Kako se ispostavilo, samo su laboratoriji u Sovjetskom Savezu otkrili neutrine s masom. Laboratoriji u Sjedinjenim Državama nisu. Stanje je ostalo nepromijenjeno tijekom većeg dijela 1980-ih, i premda su drugi laboratoriji do sada ponovili sovjetske rezultate, okolnosti su još uvijek nerazjašnjene.

Premda smatraju da se stvarnost oblikuje isključivo međudjelovanjem svijesti sa svojom okolinom, vrlo su liberalni u pogledu svojeg definiranja svijesti. Po njima, kvalificirati se može sve što je sposobno proizvoditi, primati ili koristiti podatke. Dakle, životinje, virusi, DNK, strojevi (umjetno inteligentni ili ne) i takozvani neživi predmeti, svi imaju preduvjete za sudjelovanje u stvaranju stvarnosti.

Droge kao što su alkohol, marihuana i kokain također su štetne za blistave, zdrave boje aure i stvaraju nešto što Brennanova naziva «eterična sluz».

psihološko se stanje osobe također odražava u njezinom energetskom polju, jedan čovjek s psihopatskim tendencijama imao je neuravnoteženu auru, gore gušću, a dolje rjeđu. Energetsko polje mazohističke ličnosti grubo je i gusto, te više sive negoli plave boje. Polje osobe s krutim pristupom životu također je kruto i sivkasto, all s većinom energije koncentrirane na vanjskim rubovima aure

Bohmove tvrdnje da ne postoji nešto kao što je nered, nego samo redovi beskonačno visokog stupnja

Vrijedi spomenuti da mi ni za jedno polje ne znamo što je ono uistinu. Kao što je Bohm rekao: „Što je električno polje? Mi to ne znamo.“

otkrio je da je cjelokupna povijest pojedinca sadržana čak i u energetskim obrascima, inherentnima u tijelu. Tijelo je neka vrsta mikrokozmosa, svemir sam za sebe koji odražava sve najrazličitije čimbenike povezane s osobom i pokušava ih integrirati ,

Jesle li vikali na svoju slezenu? Skrušeno sam priznao da jesam. Dryer samo što nije počela mahati rukama. Ne smijete to činiti. Vaša slezena postala je bolesna jer je mislila da radi ono što vi želite. To je zato što ste joj nesvjesno dali po­grešne upute. A ako ste vikali na nju, tada je zaista zbunjena. Zabrinuto je zatresla glavom. Nikada, ama baš nikada nemojte se ljutiti na svoje tijelo i unutarnje organe , savjetovala me. Šaljite svome tijelu pozitivne poruke.

Kod araukanijskih Indijanaca u čileanskim i argentinskim pampama novoiniciranog šamana uči se da posebno moli za tu sposobnost. Razlog tome nalazimo u araukanijskoj kulturi gdje je šamanova glavna uloga prepoznavanje i liječenje bolesti, za što se ključnim smatra unutarnji vid.

Australski šamani ovu sposobnost nazivaju snažno oko, odnosno viđenje srcem. , ayahuasca jivaroškom šamanu omogućava da vidi u pacijentovo tijelo kao da je ono od stakla.

Nadalje, može biti da naše misli neprekidno utječu na suptilne energetske razine holografskog svemira, međutim samo su emocionalno nabijene misli, kao što su one u trenucima krize ili preobrazbe – vrsti događaja koji, čini se, da izazivaju sinkronicitet – dovoljno snažne da se izraze kao niz slučajnosti u fizičkoj stvarnosti.

«Dom» uma, kao i svega drugoga, implicitni je red. Na toj razini, koja je temeljni plenum cjelokupnog manifestiranog svemira, linearno vrijeme ne postoji. Implicitno carstvo je bezvremeno; trenuci nisu posloženi jedan do drugog poput kuglica u ogrilici

Na godišnjoj sjednici Američkog antropološkog udruženja (American Anthropological Association) 1961. godine arheolog Clarence W. Weiant otkrio je da do svog glasovitog otkrića Tres Zapotesa – arheološkog nalazišta koje je svjetski priznato kao jedno od najvažnijih u Srednjoj Americi – ne bi došao da nije imao pomoć vidovnjaka.

u kozmički hologram zapisuju i osjećaji koje su ljudi proživljavali za vrijeme trajanja nekog događaja. I opet se stječe dojam da je emocionalni intenzitet takvih događaja ono što ih čini istaknutijima u holografskom zapisu, i da to običnim ljudima omogućava da se nehotice spoje na njih.

Jedna od aktivnosti koja je vilenjacima, čini se, posebno draga, je ratovanje.

Studije pokazuju da od šezdeset do šezdeset i osam posto svih slutnji dolazi tijekom sna

Havajske kahune, koje su iznimno poštovane zbog svojih prekognitivnih moći, također o budućnosti govore kao o previranju, ali previranju u procesu kristaliziranja, te vjeruju da se najviše unaprijed kristaliziraju veliki svjetski događaji, jednako kao i najvažniji događaji u životu osobe, kao, na primjer, brak, nesreće i smrt Whilton je do svog najneobičnijeg otkrića došao kada je ispitanike vratio u međuvrijeme između života, divno svjetlošću ispunjeno područje u kojem „nisu postojali vrijeme ni prostor kakve poznajemo. “ Po riječima njegovih ispitanika, svrha tog područja jednim je dijelom bila da im se omogući da isplaniraju svoj sljedeći život, da doslovce skiciraju važne događaje i okolnosti koje će ih zadesiti u budućnosti. Međutim, taj proces nije bio jednostavno neka bajkovita vježba ispunjenja želja. Whitton je otkrio da pojedinci u tom području između života ulaze u neuobičajeno stanje svijesti, stanje svijesti u kojem su izuzetno svjesni vlastitog bića i imaju pojačan osjećaj za moral i etiku. Osim toga, više nisu mogli racionalizirati svoje pogreške i nedjela, te su se mogli sagledati potpuno iskreno.

Ako osoba umre a da nije prošla sve lekcije koje je trebala usvojiti, njezino duhovno tijelo se vraća i ponovno rada u drugom fizičkom tijelu.

Tantrički mistici iz Tibeta «supstanciju» od koje su sastavljene misli nazivaju tsal i drže da svaka mentalna akcija proizvodi valove te tajanstvene energije. Vjeruju da je cijeli svemir proizvod uma, te da ga stvara i život mu udahnjuje zajednički tsal svih bića. Većina ljudi nije svjesna da posjeduju tu moć, kažu tantristi, jer prosječni ljudski mozak funkcionira kao «mala mlaka, odvojena od velikog oceana».

„Ono smo što mislimo da jesmo.“, rekao je Buddha. „Sve što jesmo nastaje iz naših misli. Svojim mislima stvaramo svijet.“

„Vlastitu stvarnost stvaramo sami budući da nas naša unutarnja emocionalna – ili podsvjesna – stvarnost privlači u one okolnosti iz kojih učimo.“

Mass Dreams of the Future (Masovni snovi o budućnosti). Kada se izvještaje dvije tisuće i petsto ljudi koji su sudjelovali u projektu zabilježilo, pojavilo se nekoliko zanimljivih osobitosti. Kao prvo, praktički svi ispitanici složili su se da se Zemljina populacija dramatično smanjila. Mnogi se u različitim razdobljima u budućnosti čak nisu pronašli u fizičkim tijelima, a oni koji jesu, primijetili su daje populacija bila mnogo malobrojnija nego što je to danas. Osim toga, ispitanici su se uredno podijelili u četiri kategorije od kojih je svaka kazivala o različitoj budućnosti. Jedna je skupina opisivala turobnu i sterilnu budućnost u kojoj je većina ljudi živjela na svemirskim postajama, nosila srebrnasta odijela i jela sintetičku hranu. Druga skupina, «new-ageri», živjela je sretnije i prirodnije, u prirodnom okružju, u skladu jedni s drugima, te predani učenju i duhovnom razvoju. Treća kategorija, ‘visokotehnološki stanovnici velegradova’, opisali su sumornu mehaničku budućnost u kojoj su ljudi živjeli podzemnim gradovima i gradovima smještenima u kupole i mjehure. Četvrta su kategorija bili preživjeli u svijetu poharanom nekom globalnom, možda nuklearnom katastrofom. Ljudi u toj skupini živjeli su u domovima koji su varirali od gradskih ruševina, preko špilja, do izoliranih gospodarstava, nosili su jednostavnu, rukom šivanu odjeću koja je često bila napravljena od krzna, te su do najvećeg dijela svoje hrane dolazili lovom.