Krvna osveta i vražda



Krvna osveta je doskora bila u Crnoj Gori, Boki Kotorskoj, Hercegovini i staroj Srbiji, a u Srbiji i Bosni nalazi joj se također traga, dok je u Makedoniji odavno iščezla, jer je tamo bilo vrlo malo slobodnih seljaka, nego većinom utučenih čifčija, koji nisu mogli ni od nasilja spahija da se brane, a kamo li da se sa susjedom krve. Dva su glavna uzroka, koja su izazivala sukobe u plemenskim područjima: jedan leži u okolnoj prirodi, a drugi u čovjeku. U golom, bezvodnom kršu, kakav je tamo, malo ima pojišta za marvu, pa kad u toplim mjesecima i ona umanje, onda okolna bratstva sprečavaju da se tu i tuđa marva poji, te to izaziva oružane sukobe. Oko Renika, Drima i Dečanske Bistrice, do oslobođenja od Turaka, najviše su se krvili zbog odvraćanja vode pri zalivanju livada, njiva i gradina. Šume i planinske paše uvijek su bili općenarodno dobro, ali sa utvrđenim međama dokle je čije, pa kad se o tuđu imovinu neko ogriješi, ubistva su na dnevnom redu.

Slobodna srpska, kao i arnautska plemena, uvijek su se između sebe mrzila. Piperi su se vječito tukli s Kućima, ma da su oba plemena srpska. Otuda se po svoj plemenskoj granici nije smjelo na velikom razmaku ništa sijati ni stada pasti, ili ako su se usuđivali u te strane poći, spremali bi se ljudi kao za rat. Ozrinići i Puci stajali su licem prema ljutim nikšićkim Turcima, tako i Piperi; Vasojevići prema Kolašincima i Gusinjcima, Kući prema Gusinjcima i Klimentama i t. d. U staroj Srbiji, zbog općih neprijatelja srpskih, zbog Arnauta i Turaka, Srbi se odvajkada nisu kavgali između sebe. Čobani se najlakše zakvače i pobiju, pa se poslije kroz koljena krve.

Čobani su negda u Crnoj Gori bili nešto nalik na stalnu vojsku. Oni su bili čuvari granice; iz čobanskih redova izlazili su najvrsniji, najsmjeliji četnici. Bivalo je, da čobani razbraća (turski i crnogorski) vode čitave ratove zbog pašišta, vode i planine, a nekad su četovali čobani na čobane da ih poharaju i posijeku. Znameniti Nikac od Kovina poginuo je od Nikšićana čuvajući ovce. Kolašinci su robili i sjekli Vasojeviće i Moračane na katunima, a ovi im vraćali istom mjerom.

Pored ekonomskih nevolja, sa siromašne prirode, zlo se krilo i u samom tamošnjem čovjeku, u njegovim psihičkim reakcijama i karakteru, neobuzdanosti i bijesu gorštaka. Crnogorci (i Arhauti) su plahoviti, sa bolesnom osjetljivošću častoljublja; čak imaju za tu jarost i oholost naročito ime, kičeljivost. Pošto su prije veći dio vremena ljudi provodili u društvu i besposlici, a kao vjekovni junaci išli su stalno naoružani, za čas je mogla pasti uvreda i krv. Da se krv učini prikriveno, iz neke niske pobude, nije se dešavalo kod Crnogoraca, a za krađu još manje. I u socijalnim prilikama, navikama i običajima često se skrivao povod da se strasti raspale.

U Crnoj Gori lako je bilo raskinuti brak, osobito za kneza Danila. Čovjek iz jakog bratstva, bez ikakvih uzroka, samo »što mu žena nije mila«, dao joj je pri odlasku neku raspustninu, pa je razvod sasvim privodio kraju. I zbog toga su se često rađale teške omraze i krvne osvete među domom i rodom ženinim, pa i dalje u srodničkoj liniji. Samovoljni glavari su najčešće mijenjali žene, a neki su stalno držali po dvije. Neki su otpuštali ženu što rađa žensku djecu a ne mušku, pa su se, pored žive žene, ženili i drugom. Crnogorac koji bi dao kakvoj djevojci prsten ili obilježje, na pr. cekin, morao ju je uzeti, jer bi inače pošla osveta od strane rodbine.

Najteže su bile posljedice kad se iz tuđeg plemena neko ubije. Tada se vrlo često cijelo pleme spremi, pa gleda najprije da ubije krvnika, a ako ne može, onda koga sretne iz porodice ubičeve, ako ni to ne ide, onda kog bilo muškarca, njegova plamenika, ali se izbjegavalo ubistvo djece. Crnogorci su naročito kivni i nasrtljivi bili na susjede, kad im duguju krv, najstrašnije na Arnaute, a bijesno su kidisali i na Hercegovce, jer su »s onu stranu granice i drugih su plemena«.

Kad iz jedne općine pogine čovjek od nekog iz druge općine, a na zemljištu treće općine, onda se prva općina omrazi ne samo s općinom, odakle je ubica, nego i sa onom, gdje se ubistvo desilo. Ubica se nekad mnogo ne traži, nego prvi bolji iz nahije, plemena, sela ili familije, odakle je ubica, izgubi glavu. Što je veća osveta to je milija. Kad je ubica neki neznatan čovjek, onda namjerno ne će njega da ubiju, nego biraju nekog viđenijeg njegova srodnika ili suplemenika. U narodu vlada stari zakon, kad se lopov ubije, da se za njega ne sveti; ali i ove se tradicije ne drže uvijek, nego neki i za njega gledaju da pogine najbolji serdar ili najugledniji sveštenik. Pa biva i to, da se i s tim ne svrši, nego familija ovog drugog ubijenoig traži novu glavu za glavu, i tako se liši života čitava masa ljudi, većinom ni krivih ni dužnih. Zbog ovakih događaja često godinama žive u zavadi, i tako reći u zasjedi, čitave familije, nahije i plemena. Na žalost među njima bukne katkad i čitav građanski boj, gdje se stotine tuku, mrtvi polje pokriju, po 50 i 100, stanovi se popale, stoka se opljačka, voćnjaci isijeku, usjevi unište, izvori i bunari zatrpaju, samo se bogomolje od barbarstva poštede. Kad se vidi, da će jače pleme nadibiti slabije, slabijem priskoče u pomoć okolna plemena. Ovako stanje donosi sa sobom, da se mala plemena i, sela dogovore ranije na savez, da odole jačemu. Kad se desi da pogine neko u nekoj velikoj porodici od nekoga iz male porodice, onda mala porodica, iz straha od krvnika, jačeg protivnika, odrekne se svoga čovjeka da ga ne će zastupati, i još obično nešto doplati, pa se mir utvrdi. Tada je samo krvnik ostavljen na milost i nemilost osvetnicima pa za to on mora nekuda da bježi. Biva i ovakih primjera: kad se neki čovjek iz male porodice osjeća pozvat na osvetu nekog svoga, on onda ode u neku jaču susjednu porodicu i općinu, pa otuda vreba da ubije koga namjeri. Neki put se uglavi mir na određeno vrijeme, osobito kad se na pr. između dvije općine treba da svrše neki zajednički poslovi. Ako bi jednoj strani stalo više do mira nego drugoj, mora da plati za primirje. Kad udari neprijatelj onda se krvna osveta obustavlja.

Ako poginuli, ima jako bratstvo ili pleme, onda krvniku ništa drugo ne ostaje, nego da se zaključava u kuli, i da drži dosta spremljene džebane za slučaj napada. Biva i to, da krvnik traži nove prijatelje, da mu se često nađu na ruci, za što ih on obično nagrađuje. U staroj Srbiji biva da čitavo arnautsko bratstvo brani nekog Srbina krvnika i od same arnautske osvete, i to za malu naknadu: za fermen ili po štogod od oružja na glavu.

Odmah poslije učinjenog ubistva ubica se brzo »klanja, pa utrči i u tuđu kuću, ako je njegova daleko, moleći za zaštitu, koja mu se da, a rođaci poginulog ne će ni sami da ga tu napadaju, jer znaju da bi svi ukućani po običaju za njega živote založili. Čak i u malo dalju familiju poginulog da padne u ruke, ne će ga ubiti, ali svuda samo nekoliko dana, obično 2—3, dok nađe sklonište, pa ga oni onda dalje isprate, a kad to propuštanje prođe, svi ga rođaci traže da ubiju.

Najveća je radost za porodicu, kad se krv vrati, i, ako je mogućno, baš onom puškom, pored koje je poginuo, a još časnije baš i onim zrnom, kojim je njen član ubijen. Da se ne bi osveta zataškala, u kući se poginulog često navraća govor o njemu, a negdje namjerno ne će da ga pred sahranu okupaju od krvi niti da mu operu krvave košulje, nego ih čuvaju i razviju ovda-onda pred muškarcima, da ih nadraže na osvetu, pa ih čak pokazuju i muškoj djeci. Išlo se i tako daleko, da kad od dva brata jedan ubije nečijeg oca, onaj drugi je dužan da oca osveti. Ubijanje u porodici najbližih srodnika zbog osvete, kao kad brat ubije brata, a otac drugog sina krvnika, treba smatrati za izmetnutu krvnu osvetu. Kad u porodici nema muškaraca, a i u bratstvu se ustežu da svete, neki put se digne žena da osveti sina, muža, brata. Sa skrivenim pištoljem ona ode na pazar, pa s leđa ubije krvnika, i za to joj nitko ništa ne će, pa ni porodica krvnikova.

 

krvna osveta i vražda 2



Krvnik (ubica) ne smije šale poći na rad, jer zna da rođaci iz kuće poginulog stalno vrebaju da ga ubiju. ,A pošto mu valja u polje ili na planinu poći, on posije pobratima (najradije koji je od svojte poginulog), da u njegovoj familiji traži besu (koja se u staroj Srbiji zove i dora, a u Boci vjera) na određeno vrijeme, da svršava poslove. Pa, ako mu se besa odobri, on može mirno da se kreće kud hoće, pa čak da svrati i u kuću poginulog. Ali kad prođe rok bese, svaki će ga iz ojađene kuće ubiti, ako nije drugu besu izvadio.

Kod Arnauta ima neutralnih mjesta i puteva, gdje se krvna osveta ne smije izvršiti. Tako je prije sporazumno vrijedilo Grahovo u Hercegovini, na međi Crne Gore i Austro-ugarske, za slobodno utočište. Hercegovci su se između sebe mnogo rjeđe
krvili nego Crnogorci i Bokelji. A ni gdje valjda u srpskim predjelima nije više palo glava, kao na Vučjem Zubu, gdje je tromeđa Boke, Crne Gore i Hercegovine. Na Vučjem Zubu opet najznamenitija je Orjan Lokva, gdje su obično plemenski glavari sudili krvniku i mirili razbraću.

Mada je krvna osveta od pamtivijeka u Crnoj Gori, još su je Turci s planom pothranjivali. Ubicu iz Crne Gore primali su pod svog krov i u svoju obranu, pa su ga još nagonili da se svojoj braći sveti. Smjesta ga primoravaju da ide i posiječe još kog Crnogorca, jer prije nego što donese crnogorsku glavu, niti hoće da ga sasvim prime, niti hoće u njemu neku vjeru da imaju. Ovaj uskok Crnogorac nema više povratka u svoj zavičaj, a da bi mogao imati krova i užitka u Turskoj, mora silom ići, duže vremena četovati, dok ugrabi glavu svoga brata Crnogorca. Kad se u kakvoj rodbini ili bratstvu nađe nevaljao čovjek, koji je već kome učinio zlo, ili se boje da će učiniti, tada ovi dođu k njegovim rođacima i kažu, da ih njihov rođak zadijeva ili krade, i najposlije dodaju: Ako ga ubijemo, mi ne odgovaramo! Ako rođaci toga čovjeka kažu od prilike: Radite s njim što vam je volja, tada, i ako ga ubiju, nisu dužni krv njegovim rođacima, jer je ubijeni bio odlučen (napušten).

Oktobra 1830, kad se vladika Petar rđavo osjećao, pozvao je najuglednije glavare k isebi na Cetinje, i preporučio im je slogu, i da pokažu dobru volju pri uvođenju novog reda i zakona u zemlji. Preklinjao je sve Crnogorce, usmeno i u oporuci, da se po mogućnosti preko svojih predstavnika nahije, plemena, sela i porodice nad njegovim mrtvačkim sandukom zakunu na šestmjesečno mirovanje, da se za to vrijeme organizacija izvede. Po smrti gomile su se ljudi žurile u crkvu, da se preko odra poljube i svoju riječ dadu za mir, te se tim svečanim načinom zaista otkloniše sve krvne razmirice između Crnogoraca za traženo vrijeme.

Tridesetih godina prošlog vijeka u Crnoj Gori bila je izdata naredba, da općine moraju izdati svoje ljude, koje vlast proglasi razbojnicima. Ali općine su smatrale za najveću uvredu što strani ljudi (iz druge općine), dolaze k njima, da traže zlikovce. Oni su u tom slučaju prije bili skloni da ga zaštite nego da ga izdadu. Proglašenog je zlikovca, tada, mogao svako ubiti. 1836 osuđena su dva razbojnika na smrt. Da ne bi krvna osveta pala na one, koji će ih strijeljati, pokupilo se na stotine ljudi iz raznih nahija i plemena, i svi su na zlikovce od jedamput iz pušaka opalili. Ali, što je za ovu egzekuciju vrlo karakteristično, ma da su iz bliza pucali, samo se jedan mrtarv srozao, a drugi je bio samo ranjen. I pošto se smatralo, da je kazna izvršena, to su ga odmah pustili na slobodu, i on je poslije ozdravio.

Posljednja je krvna osveta umirena u Drobnjacima 1854, kada je Karadžić ubio Tomu Žugića za staru krv. Istina 1874 opet je pala krv, ali pošto se tada već vlast umiješala, ne može se to nazvati krvnom osvetom. Tada su Mučalice posjekli sinovca Mirka Aleksića, a tu je krv osvetio na svoju odgovornost Gale Mirkov, za što ga je sud tri godine držao u tamnici.

U patrijarhalnom životu značajan je korak kad prosti, ali ugledni ljudi pristupaju mirenju krvi, što se zove još umir, krvno kolo ili vražda. Kad su porodice i općine zamorene i željne mira, onda neko treći stupa kao pomirnik. Dvadeset ljudi od bratstva krvnikova (mogu ih dopuniti i drugim prijateljima) krenu kući poginulog, da ištu vjeru i mir. Oni izaberu 24 čovjeka, da kmetuju, t. j. da sude, a ubica pošalje 12 žena na kumstvo, svaka da ima dijete, a pred ovom povorkom da idu druga dva čovjeka kući ubijenoga. U tom izađu 12 ljudi iz plemena poginulog, i svaki se poljubi sa jednom kumom i obostrano se daruju. Od toga vremena, kad se kumama nađu djeca, ovi živi kumovi će ih krstiti.

Negdje je običaj da ubica da 24 kumstva, i to 12 krštenih i 12 vjenčanih. Ako se pristane na mir, ona 24 čovjeka ističu povod, zašto ga je ubio. Po krivici odsijeku krvninu, odakle ubica plati za glavu ubijenoga, za trpezu i karate (plaću) sudijama, da do 8 pobratimstava i 4 kumstva. Tada se dignu ljudi i stanu po sredini među zakrvljena bratstva koja još stoje podvojena, zatim dvojica dovedu ubicu, objesivši mu pušku krvnicu ili nož o grlo. Ubica se onda sagne, gotovo do zemlje, a vode ga gologlava među sobom polagano, govoreći u sav glas: Primi, kume, kuma, Bog ti i Sv. Jovan. Najrođeniji ubijenog priđe ubici, prihvati ga za ramena, skine mu oružje s vrata, poljubi se s njim i uzvikne: Dosad krvnik, a odsad brat i prijatelj. Poslije ovoga prestružu paru na pola, i dadu po pola jednoj i drugoj strani, zatim izaberu po 8 ljudi s jedne i s druge strane, tu se izljube i pobratime, a po četvorica se okume. Zatim stupaju gomili stvari i raznog oružja, koje su priložili od svoje volje duševni ljudi, ako to ne može krvnik namiriti, pa iz pogipčeve kuće starješina uzme sve što mu je drago. Pošto se mir uglavi daje se gozba u krvnikovoj kući, koja se zove trpeza od vražde. Da ne bi kuća krvnikova sasvim propala, njegovi bratstvenici i prijatelji daruju ga. Od pogipčeve strane što više ljudi dođe na trpezu, veća je slava. Preko gozbe treba još krvnik da daruje svakom ubrusac ili cvanciku. Na sofri se služi meso kuhano i pečeno (ali bez glave), hljeb i vino.

 

krvna osveta i vražda 3



Za krv se u staroj srpskoj državi plaćala globa, koja se zvala vražda ili vražba. Dečanska hrisovulja naređuje, da se polovina vražde, a arhanđelovska i polovina naročite globe, daje crkvi, mjesto caru, a polovina prokazivaču krvi. Valjda se slučajno ništa ne govori o naknadi porodici poginulog. Kralj Uroš (1240—1272) govori također o vraždi. Ona se spominje u Vinodolskom Statutu iz 1280 i u Statutu Poljičkom. Kralj Milutin 1286 nije pristao da za učinjenu krv, kako su dubrovčani željeli, uvede smrtnu kaznu, već je htio da se drži vražde, običaja njegovih predaka. Car Dušan je već postupao po modernom pravosuđu, naređujući da se za ubistvo ide pred sud. Tvrtko Tvrtković, Radosav Pavlović i Herceg Stjepan isto tako.

VRAŽDA (u Vinodolskom zakonu dolazi u obliku vražba, kao u poljskom wrožba) znači, prije svega, neprijateljstvo, što nastaje među strankama zbog prolivene krvi. Kako je to neprijateljstvo imalo za dalju posljedicu krvnu osvetu, to se u izvorima zove vražda i sama krvna osveta. Nadalje se vražda zove i ona imovinska vrijednost, koju treba da plati stranka, na kojoj ima da se izvrši krvna osveta, stranci, koja ima da je izvrši, u cilju pomirenja i obustave neprijateljstva. Za vražda u tom smislu ima i narodna riječ krvarina, krvnina. Kad je, u kasnijem svom razvoju, vražda počela gubiti prvobitno značenje, označivale su se tim imenom i globe u izvjesnom iznosu. vražda u smislu otkupa krivca poznata je u cijeloj našoj pravnoj historičkoj oblasti, i u svome razvoju prolazila je razne faze. Ali te faze nisu nastupale istovremeno na cijeloj teritoriji, nego je u nekim krajevima vražda već davno nestala i ona je ustupila pred javnopravnim karakterom kazni, dok je u drugim krajevima do najnovijeg vremena vražda živjela u primitivnom obliku.

U prvoj fazi svog razvića javljala se vražda uz krvnu osvetu, kao otkupnina kod mirenja mrtve glave, samo izuzetno, jer se po pravilu krvna osveta efektivno izvršavala, a osvetnik nije htio da se miri, ni da prima vražda U tom je stadijumu redovna, odnosno plemenska, organizacija bila vrlo snažna, te je štitila potpuno svakog svog člana, i prijetila svakomu, ko bi narušio mir roda ili plemena ubijstvom, velikim zlom, kao što je krvna osveta, koja se baš toga radi ne može po pravilu nikakvim blagom otkupiti.

U drugoj je fazi razvoja mirenje i plaćanje vražda bilo pravilo, a krvna se osveta izvršavala tek izuzetno. Rod, odnosno pleme zadovoljavalo se, odustajući od krvne osvete, plaćanjem vražda, jer su veze rođovne, odnosno plemenske organizacije znatno oslabile. U toj fazi imala je vražda još privatni karakter, ali već su se javljali državna i teritorijalna vlast, kao zakoniti nosioci najviša sudske vlasti, koje pomalo preuzimaju funkcije, što ih je prije vršio rod ili pleme, te po svojim normama zahtijevaju, da se osveta ne vrši, nego da se neprijateljstvo završi mirenjem iz vražda

U trećoj je fazi državna, odnosno teritorijalna vlast sasvim potisnula redovne plemenske organizacije, preuzimajući njihove dosadašnje funkcije i smatrajući se podjednako zaštitnicom svih svojih članova. Vražda je dobila tada javnopravni karatker, i ušla je u opći sistem kazni. Kao kaznu za ubijstvo zamjenjivale su je tada i tjelesne kazne, koje su se javljale najprije kao akcesorne, a zatim i kao primarna Naročito se istakla smrtna kazna. U tom razvojnom stadijumu, izgubila je vražda i karakter kazne za prolivenu, krv, te je dobila opće značenje globe u nekoj određenoj visini, koja ima da se plati za različne delikte. U tom smislu nalazi se vražda kao kazna u Dušanovom zakoniku, gdje se ona plaća za vađenje iz groba mrtvaca, koji su se povampirili (čl. 20) ili je plaćaju porotne sudije, koji su riješili krivice optuženog, za koga se kasnije dokazalo, da je bio kriv (čl. 154). Na isti se način već ranije, u Vinodolskom zakonu, određivalo, da se za palež ima platiti vražda (čl. 62). vražda je plaćao u prvom redu krivac, odnosno, dok je rodovna ili plemenska organizacija bila čvrsta, rod ili pleme, koji treba da svomu članu pomažu u mirenju i plaćanju vražda.
Po Vinodolskom zakonu (čl. 31) u slučaju bijega krivca ima polovinu vražda da plati rod, a drugu polovinu njegovi nasljednici, što su ostali u Vinodolu. Kasniji razvoj išao je za tim, da se rod što više riješi te obaveze, i da se učini odgovornim samo krivac. Tada je rod mogao da se odreče krivca, da ga »odlići«, i ostavi osveti povrijeđenog roda, odnosno da mu ga i izda, i tako da bude razriješen svake odgovornosti. Kad je u Dušanovu zakonu već vražda izgubila svoj davnašnji smisao, nalazi se i to, da vražda za vađenje povampirenog mrtvaca mora da plati cijelo selo, gdje se to desilo.

Visina vražda bila je vrlo različita. U prvom stadijumu razvoja bila je visina vražda svakako ostavljena slobodnoj pogodbi stranaka. U drugom razvojnom stadiju, kad je državna ili teritorijalna vlast zahtijevala da dođe do mirenja i plaćanja vražda, javila se paralelno i tendencija, da se normativno utvrdi koliko će biti visoka vražda u svakom pojedinom slučaju. Tako se nalaze u raznim pravnim spomenicima vražda u različitim visinama Vražda u Vinodolskom zakonu iznosi 100 libara, u Statutu grada Zagreba od 1242 (isto kao i u Statutu od 1266) bila je označena vražda sa 100 pensa, ako se radilo o ubijstvu u igri i bez zle namjere. Ako je ubojica pobjegao, uzimao mu se cio imetak, od koga su dvije trećine išle rodu i jedna trećina gradskoj općini. Vražda između podanika srpskih i dubrovačkih bila je 500 perpera. U Poljičkom statutu bilo je određeno 240 libara. U Dušanovu zakonu imale su porotničke sudije platiti, ako nepravom riješe krivca, vraždu od 1.000 perpera. Već se rano javio plilikom plaćanja vražda kao interesent državna, odnosno teritorijalna vlast, tražeći da se pored vražda i njoj plati izvjesni neki iznos. Tako je u Vinodolskom zakonu određeno (čl. 31), da se, pored vražda od 100 libara, ima platiti općini, kojoj je ubijeni pripadao, 2 libre, a Statut grada Zagreba od 1242 (odnosno 1266) tražio je, pored vražda, još 20 pensa za gradsku općinu. To su početci za javnopravno shvaćanje vražda — vražda je bilo naročito mjesta za mrtvu glavu. U ranijem razvoju nije bilo kod toga od uticaja da li se radi o ubijstvu ili umorstvu. Ipak se već rano nalaze tragovi, da se razlikuje zasebno ubijstvo od slučajnog ubijstva, u igri ili tučnjavi. Tako je Statut grada Zagreba od 1242 (odnosno od 1266) određivao, da se za usmrćenje čovjeka »u igri bez zle nakane« plaća vražda, a inače ima mjasta krvnoj osveti (vindicta summatur). Vraždu je dobivao rod, odnosno pleme ubijenog, dok je rodovna organizacija potpuno bila na snazi. Doskora su se među rodom isticala djeca, odnosno nasljednici ubijenog. Kasnije, kada je rodovna organizacija oslabila, primala je vražda uža obitelj ubijenog.

Za rane se plaćao jedan dio vražda, obično polovina, ali tako, da se ta polovina plaća za svaku pojedinu ranu. Prama tome, primjerice, Poljički statut razlikovao je živu vražda za rane, i mrtvu (ili punu) vražda za mrtvu glavu (po istom načelu razlikovao je i živu i mrtvu krv). Po istom Statutu plaćala se za svako osakaćenje živa vražda (polovina mrtve vražda), i određivao se, za slučaj kad bi netko bio osakaćen u obje noge i ruke i oba oka, da mu se ima platiti 6 živih vražda t. j. 3 mrtve vražde, jer je, kako se veli, ovako čovjeku teže nego da je umro.

 

Facebook comments:

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

5 + 3 =

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>