Kockičicin iBlob

Godine 1966. ugledna arheologinja Virginia Steen-McIntyre i njezini suradnici iz ekipe za geološka istraživanja SAD-a, koja je radila uz potporu Nacionalne fondacije za znanost, pozvani su da odrede starost dvaju osobitih arheoloških nalazišta u Meksiku. Sofisticirano kameno oruđe koje se moglo usporediti s najboljim oruđem čovjeka iz Cro-Magnona u Europi, pronađeno je u Hueyatlacu, dok je donekle grublji pribor otkriven u obližnjem El Hornu.
Pretpostavljalo se da su nalazišta veoma stara, možda čak dvadeset tisuća godina, što bi ih, prema prevladavajućim teorijama, svrstalo veoma blizu počecima ljudskog života u objema Amerikama.

Steen-Mclntyre, svjesna da će njezina karijera biti osigurana ako doista uspije potvrditi takvu starost, započela je niz sveobuhvatnih testiranja. Koristeći četiri različite,ali dobro prihvaćene metode određivanja starosti, uključujući datiranje spojevima urana i datiranje prema tragovima raspadanja atoma, čvrsto je odlučila da će to učiniti kako treba. Unatoč tome, kad su stigli rezultati, prvobitne su se procjene pokazale posve pogrešnima. Zapravo, bile su daleko manje od činjeničnog stanja. Uvjerljivo je dokazano da je nalazište staro oko dvjesto pedeset tisuća godina!

Kako se moglo očekivati, uslijedile su polemike. Datiranje arheologinje Steen-Mclntyre nije samo pobijalo prihvaćenu kronologiju ljudske nazočnosti u tome području, već je također opovrgavalo službene stavove o tome koliko dugo ljudska bića postoje bilo gdje na Zemlji. Bez obzira na to, ponovno proučavanje ortodoksne teorije i mijenjanje tekstova u udžbenicima, što se logično moglo očekivati, nije uslijedilo. Umjesto toga, uslijedilo je javno ismijavanje rada arheologinje Steen-Mclntyre i ocrnjivanje njezine osobnosti. Otada nije uspjela naći posao u svojem zanimanju.

Više od stoljeća prije, nakon otkrivanja zlata u planini Table u Kaliforniji i kopanja tisuća metara rudarskih okna, kopači su počeli izvlačiti stotine kamenih artefakata, pa čak i ljudskih fosila. Unatoč činjenici da su nađeni u geološkim slojevima starim od devet do pedeset pet milijuna godina, državni geolog Kalifornije, J. D. Whitney, poslije je mogao zajamčiti autentičnost za mnoge pronalaske i napraviti opsežno izvješće. Znanstvena zajednica nikada nije propisno odgovorila ili objasnila implikacije Whitneyjevih dokaza, te je cijela epizoda doslovce ignorirana, a spominjanje toga nestalo je iz stručnih knjiga. Rudari u Južnoafričkoj Republici već desetljećima izvlače – iz slojeva starih gotovo tri milijarde godina – stotine malenih metalnih kuglica obavijenih paralelnim žljebovima. Znanstvena zajednica zasad nije obratila pozornost na to. Među desecima takvih slučajeva što ih Richard Thompson i Michael Cremo navode u knjizi Forbidden Archeology (Zabranjena arheologija) i (njezinoj sažetoj verziji Hidden History of the Hu­
man Race (Skrivena povijest ljudske vrste), jasno je da ova tri primjera ni slučajno nisu rijetkost. Otvoreno govoreći o „masovnom zataškavanju“, Cremo i Thompson vjeruju da je akademska znanost, kada je riječ o objašnjavanju podrijetla ljudske vrste na Zemlji, krivotvorila knjige.

Premda javnost možda vjeruje da svi pravi dokazi podupiru općeprihvaćenu teoriju evolucije – s njezinim poznatim vremenskim rasporedom za razvoj ljudskih bića (tj. Homo sapiens suvremenog tipa postoji samo oko sto tisuća godina) – Cremo i Thompson pokazuju da se, upravo suprotno, mnoštvo dokaza što su ih otkrili ugledni znanstvenici primjenjujući jednako stroga mjerila, ako ne i stroža od službenih znanstvenih vrhova, ne samo ignorira, već se, u mnogim slučajevima, potiskuje. U svim područjima istraživanja, od paleontologije do antropologije i arheologije, ono što se prikazuje javnosti kao utvrđene i nepobitne činjenice zapravo nije ništa više, kaže Cremo, ‘od konsenzusa do kojeg su stigle moćne skupine ljudi’. Opravdava li dokazni materijal takav konsenzus? Cremo i Thompson kažu da ne opravdava. Pomno navodeći svu raspoloživu dokumentaciju, autori prikazuju slučaj za slučajem kontradiktornih istraživanja obavljenih u posljednja dva stoljeća. Opisuju zapanjujuća otkrića, a zatim iznose polemike koje su uslijedile nakon tih otkrića i zatajivanje dokaza, do čega je neminovno dolazilo. Tipičan je slučaj Georgea Cartera koji je tvrdio da je, prilikom iskopavanja u San Diegu, Kalifornija, našao ognjišta i primitivno kameno oruđe na razinama, koje odgovaraju posljednjem razdoblju između dva ledena doba, prije otprilike osamdeset do devedeset tisuća godina. Premda su Carterov rad potvrdili neki stručnjaci, kao što je litolog John Witthoft, znanstvena je elita samo odmahnula rukom. Državno sveučilište San Diega nije čak željelo ni pogledati dokazni materijal u vlastitom dvorištu, a Sveučilište Harvard javno je ocrnilo Cartera u predavanju pod naslovom „Fantastična arheologija“. Pojavljuje se slika arogantne i zadrte akademske elite, koju više zanima očuvanje vlastitih povlastica i autoriteta nego istina. Ne treba ni reći da je veoma teška knjiga (952 stranice), Forbidden Archeology (Zabranjena arheologija), izazvala priličnu buru. Akademski su krugovi, kako se moglo očekivati, ogorčeni, ali teško mogu ignorirati knjigu. Antropolog Richard Leakey je napisao: ‘Vaša je knjiga čista glupost i ne zaslužuje da je ozbiljno shvati bilo tko osim budale.’

Unatoč tome, mnogi prestižni znanstveni časopisi, uključujući The American Journal of Physical Anthropology, Geo Archeology i britanski Journal for the History of Science, odlučili su dati kritički osvrt na knjigu. Dok su općenito kritizirali njezine argumente, priznali su, premda nevoljko, da je Forbidden Archeology (Zabranjena arheologija) dobro napisana i tematika je dobro istražena, a neki čak priznaju da predstavlja veliki izazov prevladavajućim teorijama.

Kako je William Howells napisao u časopisu Physical Anthropology,’Pomisao da su se suvremena ljudska bića… pojavila mnogo prije, zapravo u vrijeme kad nisu postojali ni jednostavni primati kao mogući preci, djeluje poražavajuće, ne samo za prihvaćeni obrazac, nego je i poražavajuća za cijelu teoriju evolucije, koja je dosad bila prilično čvrsta.’

Ipak, unatoč velikom izazovu evolucijskoj teoriji, Forbidden Archeology (Zabranjena arheologija) se ne poistovjećuje s poznatim gledištem kreacionista, niti pokušava dati vlastitu alternativnu teoriju. Zadatak iznošenja vlastite kompleksne teorije – koja nastoji, kaže Cremo, izbjeći „lažan izbor“ između evolucije i kreacionizma, kako se obično prikazuje u medijima – Cremo je obavio u drugoj knjizi pod naslovom Human Devolution. Po pitanju ljudskog podrijetla, insistira Cremo, ‘doista se moramo vratiti na sam početak’.Kako je autor nedavno izjavio za časopis Atlantis Rising: ‘Forbidden Archeology (Zabranjena arheologija) ukazuje na stvarnu potrebu za alternativnim objašnjenjem, novom sintezom. U knjizi Human Devolution pozabavio sam se time. Sadrži elemente Darwinovih ideja, i elemente teorije o drevnim astronautima, i elemente kreacionizma, ali mnogo je složenija. Mislim da smo se navikli na pretjerano pojednostavljivanje teorija o ljudskom podrijetlu, a stvarnost je malo kompliciranija no što su zagovornici trenutnih ideja spremni priznati.’
Cremo i Thompson članovi su Instituta Bhaktivedanta – Ogranka za znanstvena istraživanja Međunarodnog društva za svijest Krishne. Cremo i Thompson započeli su svoj projekt s ciljem pronalaženja dokaza, koji će potkrijepiti drevne vedske zapise iz Indije, koji govore o ljudskoj povijesti staroj milijunima godina. ‘Tako smo mislili’, kaže Cremo, ‘ako ima imalo istine u tim drevnim zapisima, morali bi postojati nekakvi fizički dokazi da ih potvrde, ali zapravo ništa nismo našli u današnjoj stručnoj literaturi.’ Međutim, nisu stali na tome. Tijekom narednih osam godina, Cremo i Thompson
istražili su cjelokupnu povijest arheologije i antropologije, proučavajući sve što je otkriveno, a ne samo ono o čemu pišu stručne knjige. Ono što
su saznali bilo je pravo otkriće. ‘Mislio sam da će biti nekoliko sitnica koje su gurnute pod sag’, rekao je Cremo, ‘ali ono što sam našao bilo je doista zapanjujuće. Zapravo postoji golema količina dokaza koji su prešućeni.

Cremo i Thompson čvrsto su odlučili napisati knjigu o nepobitnim arheološkim činjenicama. ‘Primijenjena mjerila’, kaže Cremo,’značila su da nalazište mora biti prepoznatljivo, da mora biti kvalitetnih geoloških dokaza o starosti vremenski slijed neobičnih artefakata nalazišta, te da mora biti barem ma lo izvještavanja o tome, najčešće u znanstvenoj literaturi.’ Kvaliteta i kvantiteta dokaznog materijala – nadali su se – natjerat će na ozbiljno preispitivanje stručnjaka u tome području, te studente i sveopću javnost. Malo bi tko mogao tvrditi da nisu postigli spektakularni uspjeh. Uvelike su traženi u alternativnim znanstvenim krugovima, a stekli su i pristaše među samozvanim sociolozima znanstvenih spoznaja, koji su itekako svjesni neuspjeha suvremenih znanstvenih metoda da predstave doista objektivnu sliku stvarnosti. Cremo vjeruje da je problem u zlouporabi službenog položaja i kršenju zakona. ‘Možete naći mnoge slučajeve gdje je riječ samo o automatskom procesu. U ljudskoj je prirodi odbaciti ono što se ne uklapa u određeni svjetonazor’, rekao je. Navodi primjer mladog paleontologa i stručnjaka za drevne kitove usi u Prirodoslovnom muzeju u San Diegu. Kad su ga pitali je li ikad vidio znakove ljudskog djelovanja na nekoj kosti, znanstvenik je primijetio: ‘Nastojim se kloniti svega što ima veze s ljudima, jer je jednostavno previše kontroverzno.’ Cremo taj odgovor smatra nedužnom reakcijom nekoga, tko želi zaštititi svoju karijeru. Međutim, u drugim područjima vidi nešto mnogo opakije, primjerice u slučaju arheologinje Virginije Steen-Mclntyre. „Ona je shvatila da ne uspijeva objaviti svoj izvještaj. Izgubila je mjesto predavača na sveučilištu. Optužili su je da želi steći publicitet i da je nedisciplinirana u svojoj profesiji. Od tada doista više nije mogla
raditi kao profesionalni geolog.’ U drugim primjerima Cremo otkriva još više pokazatelja o namjernim prekršajima. Spominje aktivnosti Rockefellerove zaklade, koja je financirala istraživanje Davidsona Blacka u Zhoukoudianu, u Kini. Korespondencija između Blacka i njegovih pretpostavljenih u zakladi
pokazuje, da su istraživanje i arheologija bili dio daleko većeg biološkog istraživačkog projekta. Slijedi citat iz korespondencije: „… tako možemo doći do informacija o našem ponašanju one vrste, koja može dovesti do široke i korisne kontrole.“ Drugim riječima, to je istraživanje financirano s točno određenim ciljem stjecanja kontrole. ‘Čije kontrole?’, pita se Cremo.

Nije tako teško razumjeti motiv koji proizlazi iz želje da se manipulira. ‘Mnogo je društvene moći povezano s objašnjenjem onoga tko smo i što smo’, kaže Cremo. ‘Netko je jednom rekao „Znanje je moć“. Također bi se moglo reći „Moć je znanje“. Neki ljudi imaju određenu moć i prestiž, a to im omogućuje da diktiraju program za naše društvo. Mislim da nije iznenađujuće što se opiru svakoj promjeni.’ Cremo se slaže da su znanstvenici danas doslovce postali svećenička kasta, te primjenjuju mnoga prava i povlastice što su ih njihovi predšasnici u industrijsko-znanstvenoj revoluciji nastojali oduzeti ukorijenjenim religioznim vrhovima. ‘Oni određuju ton i smjernice za našu civilizaciju, i to na svjetskoj razini’, kaže. ‘Ako danas nešto želite znati, obično se ne obraćate svećeniku ili osobi koja se bavi duhovnošću, nego ćete se obratiti jednom od tih ljudi, jer su nas uvjerili da je naš svijet mehaničko mjesto, i sve se može objasniti mehanički, zakonima fizike i kemije, što je trenutno prihvaćeno u službenim krugovima.’
Cremu se čini da su znanstvenici uzurpirali ključeve kraljevstva, a zatim nisu ispunili svoja obećanja. ‘Na mnoge su načine oni odgovorni za ekološku krizu, političku krizi i za poremećaj vrijednosti’, kaže Cremo. ‘Ja mislim da mnogi ljudi postaju svjesni da (znanstvenici) doista nisu uspjeli predati kraljevstvo za koje su tvrdili da imaju ključeve. Mislim da mnogi ljudi počinju shvaćati da svjetonazor što ga oni nude, jednostavno ne može objasniti sve u ljudskom iskustvu.’

Za Crema, mi smo svi dio kozmičke hijerarhije bića, što je stav za kojeg nalazi potvrdu u svjetskim mitologijama: ‘Ako pogledate sve te predaje, kad govore o podrijetlu, ne govore o tome kao o nečemu što se događa samo na ovome planetu. Spominju se izvanzemaljski susreti s bogovima, polubogovima, božicama, anđelima.’ Vjeruje da postoje paralele sa suvremenim fenomenom NLO-a.

Neuspjeh suvremene znanosti da uspješno riješi pitanje NLO-a, izvanosjetilnog opažanja i paranormalnoga, čini jednu od glavnih optužbi protiv nje. ‘Morao bih reći da su dokazi o tome danas veoma čvrsti’. „Veoma ih je teško ignorirati. Nije riječ o nečemu što se jednostavno može gurnuti ustranu. Ako bismo odbacili sve dokaze o NLO-ima, otmicama i drugim vrstama kontakata, dobivene iz mnogih uglednih izvora, čini se da moramo odustati od prihvaćanja bilo kakvih ljudskih svjedočanstava.’

Jedno područje u kojemu se ortodoksija često našla pred izazovima je zamisao o naglim promjenama izazvanim golemim kataklizmama,koja pobija „postupnost“ o čemu obično govore evolucionisti. Premda je postalo moderno govoriti o takvim događajima, smješteni su u veoma daleku prošlost, navodno prije pojave čovjeka. Ipak neki pojedinci, poput Immanuela Velikovskoga, tvrde da su se mnogi takvi događaji zbivali u našoj prošlosti i izazvali neku vrstu planetarne amnezije od koje i danas patimo. Cremo se slaže da je bilo takvih katastrofičnih događaja i da je čovječanstvo patilo od kolektivnog zaborava: ‘Mislim da postoji neka vrsta amnezije koja nas, kada se susretnemo sa stvarnim podacima o katastrofama, navode nas da pomislimo, ah dobro, to je samo mitologija. Drugim riječima, mislim da neke spoznaje o tim katastrofama doista postoje u drevnim zapisima i kulturama, kao i u usmenim predajama. Ali zbog onoga što bismo mogli nazvati društvenom amnezijom, kad naiđemo na takve stvari, ne možemo ih prihvatiti kao istinu. Također mislim da nas oni koji sada kontroliraju svjetski intelektualni život, namjerno pokušavaju natjerati da ne vjerujemo i zaboravimo na paranormalno i slične fenomene. Mislim da doista postoji odlučno nastojanje da svi ostanemo u stanju zaborava kad je riječ o tim stvarima.’Sve je to dio politike ideja. Cremo kaže: ‘Riječ je o bitci koja je trajala tisućama godina, i još uvijek traje.’