Kockičicin iBlob

Njemački general, znan kao Pustinjska lisica zbog svojih brilijantnih vojnih poduhvatima u bitkama na tlu Sjeverne Afrike. Erwin Johannes Eugen Rommel rođen je 15. studenog 1891. godine u mjestu Heidenheim. Kao oficir kadet pridružio se 124 Pješadijskoj regimenti 1910. godine i dvije godine kasnije unaprijeđen je u čin potporučnika. U vrijeme Prvog svjetskog rata služio je u Francuskoj, a jedno vrijeme je proveo na rumunjskom i talijanskom bojištu. U Prvom svjetskom ratu odlikovan je ordenom Pour le Mérite. Zaslužio ga je jer je zarobio 9.000 neprijateljskih vojnika. Nakon završetka rata bio je instruktor u Drezdenskoj pješadijskoj školi (1929. – 1933.) i na Potsdamskoj ratnoj akademiji (1935. – 1938.). U to doba napisao je knjigu o vojnoj taktici Infanterie greift an koja je objavljena 1937. godine.

Godine 1938, sada već pukovnik, Rommel je imenovan je zapovjednikom na Ratnoj akademiji u Wiener Neustadtu. Na tom mjestu nije ostao dugo jer je uskoro imenovan zapovjednikom jedinice koja je brinula za osobnu sigurnost Adolfa Hitlera prilikom njegova posjeta Sudetima i Pragu. U predvečerje Drugog svjetskog rata unaprijeđen je u general majora i opet je bio odgovoran za Hitlerovu sigurnost za vrijeme invazije na Poljsku. Godine 1940. zapovjednik je zloglasne 7. oklopne divizije, zvane Divizija duhova, koja je sudjelovala u napadu na Francusku. Tjerajući i ljude i strojeve da daju svoj maksimum Rommelove su snage u šest tjedana napredovale 350 km u dubinu neprijateljskog teritorija. Do tada to je bila nezamisljiva udaljenost koju su tenkovi mogli prevaliti u bilo kakvoj vojnoj aktivnosti bez imalo predaha. Već godinu dana kasnije (1941.) u činu general poručnika zapovjednik je njemačkih trupa u Libiji. No, njegovom napredovanju tu nije kraj – dana 21. lipnja 1942. unaprijeđen je u čin feldmaršala – najmlađem u njemačkoj vojsci. Bilo je to priznjanje Rommelu za uspjeh što je natjerao britanske trupe da se povuku u Egipat. Ipak, nije uspio s kombiniranim talijansko-njemačkim trupama osvojiti Aleksandriju (Egipat) koja je bila cilj napredovanja. Nakon bitke kod Medenine, 5. ožujka 1943., vratio se u Njemačku zbog pogoršanog zdravstvenog stanja. Do tada Rommel je bio najopasniji njemački general za Saveznike jer im je nanosio poraz za porazom. Njegova sposobnost da se pojavi na mjestu na kojem ga najmanje i kada ga najmanje neprijatelji očekuju donijela mu je nadimak Pustinjska lisica.

U srpnju Rommelu je dano zapovjedništvo nad Grupom armija B u sjevernoj Italiji, a u studenome iste godine dobio je zadatak osigurati obranu teritorija od obalne granice sa Španjolskom pa do norveške obale. Odmah nakon toga Rommel je obišao najvažnije obrambene točke na obalama Francuske. Bio je zatečen i obeshrabren onim što je vidio. Obrambene snage bile su razvučene, neravnomjerno raspoređene, loše organizirane, slabo obučene, neopremljene i često demoralizirane. Jednom rječju trupe su bile potpuno nespremne za Saveznički napad koji se očekivao. Unatoč velikim naporima Rommel nije uspio spriječiti Saveznike da se iskrcaju u Normandiji narednog lipnja. Dana 17. srpnja Rommel je ranjen prilikom napada savezničkog aviona na njemačke linije. Poslije ranjavanje vraća se u Njemačku na oporavak. Vidjeviši kako se bliži kraj njemačkoj nadmoći te kako Hitler vodi Njemačku ravno u propast, a s obzirom da nikada nije bio član Hitlerove Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke postao je neformalni vođa sve glasnijih Hitlerovih kritičara. Na dan 14. listopada 1944. posjetila su ga dva njemačka oficira i optužila ga da je organizirao zavjeru generala uperenu protiv Hitlera 20. srpnja 1944. godine. Oficiri su mu, prema Hitlerovoj naredbi, da može birati između samoubojstva (koje će prikazano kao smrt koja je posljedica ranjavanja na fronti) i javnog suđenja pred Narodnim sudom. Rommel je izabrao prvu varijantu i okončao svoj život u automobilu u okolici Ulma (Njemačka) 14. listopada 1944. godine. Hitler je proglasio nacionalu žalost, a Rommel je sahranjen sa svim vojnim počastima.

Na kraju valja reći da je Rommel bio popularan i nekonvencionalan vojskovođa. Njegove metode zapovjedanja bile su jedinstvene. Dok su drugi zapovjednici bitkama rukovodili iz „strateških soba“ smještenih negdje izvan bojnog polja Rommel je uvijek zapovijedao svojim snagama na prvoj crti fronte boreći se zajedno sa svojim vojnicima. Rommel je shvatio kako je veoma važno za moral vojnika da je njihov zapovjednik uvijek sa svojim trupama. Pored toga sa svojim vojnicima nije bio samo usred bitaka već je pomagao vojnicima i kada su, na primjer, gradili mostove. Tada bi se pridružio običnim vojnicima radeći zajedno s njima.