Kockičicin iBlob

Hernando Cortes

Hernando Cortes rođen je u Španjolskoj u Medelinu 1485. Roditelji su mu bili Martin Cortes de Monroya i Katalina Pizzaro Altamirano , pripadnici srednjeg plemstva ali ne baš dobrostojeći. Sa 14 godina poslali su ga ne studij prava u Salamancu ali se on vratio kući nakon dvije godine. Lutao je lukama Cadiza, Palosa, Sanlucaia i Sevilje. Želio je otići u novootkriveni svijet. Nakon neuspješnog pokušaja ukrcavanja na brodove koje je vodio Ovando, 1504 ukrcao se u ekspediciju pod vodstvom Quintera.

Cortes je pristao na otok Hispaniola gdje je boravio sedam godina kao vojnik i zemljoposjednik. Tu je upoznao španjolskog upravitelja Velasqueza koji mu je otkrio namjere napada na Kubu i njeno osvajanje. Njih dvojica s nevelikim snagama 1511 osvojili su Kubu. Nakon toga Cortes je postao upraviteljem Santiago de Cuba i oženio se Velasquezovom šogoricom.

1517 Cordova je doplovio do obala Jukatana gdje je smrtno ranjen, a preživjeli su se vratili na Kubu s pričom o naprednoj kulturi i bogatstvu ljudi s kojima su se sreli. Slijedeća ekspedicija, pod zapovjedništvom Grivijala, je doplovila do Meksika i donijela dokaze o postojećoj kulturi i narodu koji tu živi. Nakon Grivijalovog povratka Velasquez je odlučio poslati novu ekspediciju i odredio Cortesa za vođu. Ovaj je požurio s pripremama prije nego Velasquez promjeni mišljenje. Okupio je 11 brodova, 500 vojnika, 13 konja te nešto topova. Prvo su se usidrili na Trinidadu gdje je unajmio još vojnika i ukrcao dodatne konje. Nakon toga otplovio je u smjeru Meksika. Plovili su uz obalu Jukatana i iskrcali se u Meksiku u današnjoj državi Tabasco.

Tu su zarobili dosta Indijanaca uključujući mladu Actečku princezu kojoj je dao ime Marina. Ona mu je postala prevoditeljica i savjetnica. Kako lokalno stanovništvo nije bilo nešto naročito bogato, rekli su Cortesu da se veliko bogatstvo Astečke države nalazi dublje u unutrašnjosti. 21. travnja 1519 Cortes je uplovio blizu mjesta Veracruz. Da bi onemogućio povratak spalio je sve svoje brodove. Bez mogućnosti povratka startao je ekspediciju 16. kolovoza 1519. Kao dodatak Španjolcima bilo je još 40 ratnih poglavica plemena Cempoalan kao i 200 Indijanaca koji su vukli topove i nosili zalihe. Indijanci koji su navikli na toplu klimu na obali jako su patili od hladne planinske klime i kiše. Kad su došli do zemlje plemena Tlaxcalan Cortes je tražio prijateljstvo i slobodan prolaz njihove zemlje. Indijanci su odbili tako da su tijekom rujna španjolci morali voditi dosta krvavih bitaka s Tlaxcalan Indijancima. Španjolsko oružje i tehnika kao i Cortesova nemilosrdnost osigurali su im pobjede tako da je Cortes ponovo ponudio mir koji je prihvaćen. Tlaxcalanci su donijeli hranu, vodu i darove. 23. listopada 1519 Cortes je sa svojim ljudima ojačanim za oko 1000 Tlaxcalanskih ratnika krenuo u osvajanje Asteka i njihova vladara Montezume. Kako su prolazili kroz sela i gradove Indijanci su im pričali o Montezuminoj okrutnosti i bili su voljni pomoći u rušenju Montezume.

Skoro tri mjeseca trebalo je ekspediciji da dođe do glavnog grada Asteka. Cortes i ostali članovi ekspedicije bili su zadivljeni da su ugledali Tenochtitlan glavni grad Montezuminog kreljevstva. Grad je bio ljepši i bogatiji nego što su osvajači očekivali. Kad su došli Asteci su mislili da je Cortes Quetzalcoatal bog bijele boje kože iz Astečkih proročanstava, koji ih je po legendi naučio poljoprivredi, vladanju i čiji povratak mora biti proslavljen velikom ceremonijom.

U početku su Asteci ponudili španjolcima da uzmu zlata i dragulja koliko žele. Međutim nedugo zatim Montezuma i njegovi ljudi više nisu bili tako prijateljski raspoloženi. Zbog straha da ih Asteci ne zarobe i ubiju Cortes je zatvorio Montezumu u njegovu palaču. Dok je Cortes skupljao bogatstvo do njega je došla vijest da kod Veracruza pristala španjolska flota pod vodstvom Narvaeza, a po zapovijedi Velasqueza, čiji je zadatak bio da ga uhite zbog kako je rečeno neposlušnosti i izbjegavanja naredbi. Cortes je podijelio svoje snage te ostavio 200 vojnika u Tenochtitlanu dok je s ostatkom jurio natrag kroz džunglu da bi se suprostavio Narvaezu. Cortes je napao tijekom noći, zarobio Narvaeza a ostatak preživjelih nagovorio da mu se pridruže.

Kad se vratio u Tenochtitlan zatekao je svoje ljude u borbi s Astecima. Montezumu su kamenovali i ubili vlastiti ljudi. Godinu kasnije Cortes se vratio u Tenochtitlan i dva mjeseca vodio krvave bitke. 13. kolovoza 1521 Cortes je proglasio Astečku državu dijelom španjolske krune. Tada su ustanovili da blaga koje su ostavili za sobom više nema. Zatočio je novog vladara Cuauhtemoca koji je čak i pod mukama (stopala su mu polijevali vrelim uljem) tvrdio da je blago bačeno u jezero Texcoco. Cortes je poslao ronioce koji su pretražili dno jezea (valjda je plitko) ali ništa nije nađeno.

Osvajanje Tenochtitlana za Cortesa je bio samo početak osvajanja Novog svijeta. Kako je u srcu bio istraživač uvijek „gladan“ za novim otkrićima. Međutim napori da se podigne Mexico city zadržali su ga u njegovoj blizini.

Cortes je bio čas u milosti čas u nemilosti kralja Karla V u čije ime je riskirao život. Uprkos otporu Velazqueza i Narvaeza kralj je imenovao Cortesa guvernerom, zapovjednikom i vrhovnim sucem Nove Španjolske 1522. Cortez je služio kao guverner tri godine. Bio je daleko najmoćniji čovjek Novog svijeta ali je ipak imao dosta neprijatelja, prvenstveno Velazqeza. Ovaj je bio ljubomoran na uspjeha mlađeg Cortesa i preko svojih agenata na dvoru uvjeravao kralja kako Cortes nije lojalan kruni. Drugi su ga optuživali za smrt njegove španjolske žene koja je umrla tajanstveno samo dva mjeseca nakon što je stigla u Mexico city. Ova opaka kombinacija starih neprijatelja dovela je i do Cortesovog pada.

Cortes je vodio još jednu ekspediciju u Honduras 1524. ali zbog gore navedenih optužbi iznesenih kralju ovaj je odlučio pozvati ga natrag u Španjolsku. U svibnju 1528 Cortes se vratio u Španjolsku nakon 24 godine provedene u Novom svijetu. Siromašnom dječaku iz Medellina priređen je veličanstven doček. Donio je veliku količinu zlata, srebra i dragulja. S njim su došle i poglavice domorodaca, nepoznate životinje, ptice kao i voće. Kako je putovao kroz gradove na svom putu do kralja tisuće Španjolaca ga je sačekivalo i pozdravljalo.

Konačno Cortes se sastao s španjolskim vladarem Karlom V. Ovaj je Cortesa proglasio markizom del Valle de Oaxaca i pridodao tituli velike posjede. Međutim kralj je odbio vratiti titulu guvernera Nove Španjolske. 1530 Cortes se vratio u Meksiko s novom bogatom ženom. Izgradio je novu palaču u Cuernavaci gdje je uzgajao stoku. I on kao i porodica su prosperirali.

Ali Cortes nije mogao dugo živjeti miran zemljoposjednički život. Poslao je nekoliko ekspedicija u donju Kaliforniju o svom trošku, a jednu je vodio i osobno. Ekspedicije su propale iz razni razloga ( brodolomi, pobune itd. ). Do 1539 Cortes je potrošio sav imetak i morao posuđivati novac.

Iduće godine vratio se u Španjolsku. Kako su Španjolci tražili nove i mlađe junake na Cortesa niko nije obraćao pažnju. Kralj je uporno odbijao primiti ga, a kad ga je konačno primio bio je to vrlo hladan i neljubazan doček.

1547 Cortes je odlučio vratiti se u Meksiko. Isplovio je ali kako je osjećao da mu je kraj blizu pristao je u malo mjesto pokraj Sevilje u Andaluziji. Tu je umro 2. prosinca 1547. Godinama kasnije tijelo mu je preneseno u Meksiko.

Hernando Cortes osvajač i uništavač veličanstvene civilizacije, okrutan bez pogovora, činio je sve to u „ime Španjolske krune“. Iako je sve to činio u ime kršćanstva, osnovna misao je bila steći što više bogatstva osobno i za krunu u što kraćem vremenu. Da bi dostigao zadani cilj nije se ustručavao pobiti tisuće Indijanaca, a puno više ih učiniti robovima. Bio je fakat „j****i frajer“.

Francisco Pizarro

Osvajač Perua i jedan mračni tip avanturista sudionik je jedne od najdramatičnijih epizoda u povijesti Novog svijeta. Sve do svojih skoro pedeset godina života Francisco Pizarro služio je kao španjolski službenik u Isthmusu u Panami i sve te godine nije zaradio ništa osim malog posjeda. Nepuno desetljeće kasnije pokorio je mitski bogato carstvo Inka i podario Španjolskoj najbogatiji posjed u Americi. Također je osnovao grad Limu koji je danas glavni grad Perua.

Francisco Pizarro se rodio 1475 u Trujillu, malom gradiću pokraj Caceresa u Španjolskoj. Bio je vanbračni sin španjolskog kapetana i proveo djetinjstvo sa djedom i bakom u jednoj od najsiromašnijih pokrajina Španjolske. Navodno nikad nije naučio čitati i pisati.

Pizarro je otplovio u Novi svijet 1502 na Karipski otok Hispaniolu zajedno s guvernerom te španjolske kolonije. Sudjelovao je u ekspediciji u Kolumbiju 1510, a tri godine kasnije pridružio se ekspediciji Vasca Nuneza de Balboe na putovanju koje je završilo otkrićem Tihog oceana. Od 1519. do 1523 služio je kao upravitelj grada Paname.

1523. čuo je priče o ogromnom bogatstvu indijanskog carstva na jugu. Pizarro je oformio ekspediciju sa još dvojicom prijatelja s namjerom da istraži i osvoji to područje. Vojnik imena Diego de Almagro osigurao je opremu, a biskup Paname Hernando de Luque osigurao je novčana sredstva.

Prva ekspedicija doživjela je totalni neuspjeh nakon dvije godine patnji i stradanja. Kad je druga ekspedicija, poslana 1526., prošla bolje, Pizarro je poslao Almagroa natrag u Panamu po pojačanja. On i ostatak ekspedicije ostali su čekati.

Guverner Paname je umjesto tražene pomoći poslao brodove koji su trebali vratiti ekspediciju. Pizarro se odbio vratiti. Povukao je liniju u pjesku i tražio da svi koji ga žele slijediti u ekspediciji prijeđu na njegovu stranu crte. Prešlo je trinaest ljudi. Pizarrovi prijatelji uvjerili su guvernera da mu pošalje jedan brod koji je iskoristio za istraživanje peruanske obale. Nakon toga vratio se u Španjolsku i tražio od vlasti da mu se omogući osvajanje Perua. Ovi su se složili. Isplovio je za Panamu 19. siječnja 1530. i doplovio u Panamu slijedeće godine. Isplovio je s tri broda i oko 200 ljudi i 40 konja.

Tako je nakon sedam godina teškog rada i razočaranja krenuo u osvajanje Perua. Trebala mu je godina dana dok je osvojio obalna naselja. Nakon toga zaputio se u unutrašnjost prema gradu Cajamarci. Tamo se susreo sa izaslanicima vladara Inka Atahuallpe. Atahuallpa je pristao na Pizarrov poziv da posjeti Španjolskog zapovjednika i došao praćen gomilom nenaoružanih Inka. Pizarrovi vojnici su bili naoružani i čekali. Atahuallpa je zažalio što je vjerovao Pizarru. Kad je odbio da se pokrsti i prizna španjolskog kralja za vladara Pizarro i njegovi ljudi opkolili su Inke i njihovog vladara i pobili oko 2000 Indijanaca.

Atahuallpa je ponudio otkupninu tako da će napuniti sobu dimenzija 5×7 metara i do visine do kud čovjek može dohvatiti zlatom, te dvostruko više srebra. Pizarro je prihvatio ponudu, a kad je donešeno zlato i srebro smaknuo je vladara Inka.

Pizarro je tada umarširao u Cuzco i postavio Atahuallpinog brata Mancoa za novog vladara. 1535. osnovao je grad Ciudad de los Reyes ( Grad kraljeva ) što je današnja Lima. Grad je postao sjedište novog guvernera. Manco je uspio pobjeći i podignuti neuspjelu pobunu. Dvije ili tri godine kasnije Pizarro i Almagro su se posvađali oko teritorija kojim su upravljali. Ovaj sukob se pretvorio u građanski rat. Pizarrovi sljedbenici uhitili su Almagroa i pogubili ga. Ogorčeni i nezadovoljni sljedbenici Almagroa stvorili su urotu protiv Pizarra. Ubili su ga u Limi 26. lipnja 1541.

Nije Atauallpa odbio da se pokrsti.
Susret je izgledao tako sto je se Pizzaro predstavio kao glasnik jednog mocnog kralja sa druge strane mora. I kao dokaz je pokazao knjigu (Bibliju) za koju je rekao da iz nje govori taj kralj.
Atauallpa je uzeo Bibliju koju mu je donio svecenik misionar koji je bio sa Pizarrovom ekspedicijom.
Kralj je drzao knjigu i gledao u nju. Onda je bacio i rekao:“Zasto mi nista ne govori?“
Svecenik se proderao da ovaj odbija Boga i to je bio signal i povod da otvore vatru po njegovoj pratnji.
Ubistvo Atauallpa je bilo cisto politicko. Za razliku od Cortesa (obojica rodom iz iste provincije) Pizarro je vec bio u podmakloj dobi i znao je da mu bas i nije mnogo vremena ostalo da dodje do slave i bogatstva.

Inace domoroci i Meksika i Perua i Amazonije nisu nikako mogli da shvate odkuda spancima tolika glad za zlatom i srebrom. Cortes je u jednom rekao da je zlato lijek za bolest ociju pa mu za to trebalo.

Jedan od nacina ubijana spanaca(kada su ih uspijevali da uhvate) je bio da im u grlo salijevaju otopljeno zlato.

DE SOTO

Čitao sam ga dosta puta, ali se do sada nisam aktivno uključio u njega. Sada ću pokušati dati svoj mali doprinos sa Španjolskim osvajačima. Neće se ovdje raditi o Kolumbu, već o onima koji su usljedili nakon njega. Prva priča će biti o Hernandu de Sotu, španjolskom osvajaču kojemu su pravci osvajanja bili današnja Florida u SAD.

DIO I

Desilo se to u ponedjeljak 18.10.1540 godine. Kroz Indijanski grad Mabila na zapadnoj obali rijeke Alabama galopirao je jedan španjolski konjanik urlajući “Santa Maria” i “Santiago”. Svakoga tko mu se preprečio na njegovom putu probo bi sa svojim tri metra dugačkim kopljem. Hernando de Soto se je borio poput nekog osvetničkog anđela, a vjerovatno se tako i osjećao. Preko godinu i po dana je Konquistador harao pljačkajući i ubijajući cijelim prostorom “La Floride”, kroz jugoistok sjevernoameričkog kontinenta, ali nikada prije mu se indijanci nisu tako opasno suprostavili kao toga dana.

Od jutra je trajala bitka i u podne je već sve bilo gotovo. De Soto , hrabar i ponosan prelazeći davno granice oholosti i umišljenosti je oko 9 sati sa jednom skupinom od 40 konjanika od kojih su samo pojedini bili naoružani, sa dvojicom svećenika i mnogobrojnim robovima i nosačima mirno ušli u Indijanski grad Mabilu iako su im špijuni govorili da bi im domorodci mogli pripremiti zamku. Ali koga su se tada još bojali teško naoružani španjolski ratnici?
Mabila je grad koji se je nalazio na jednoj šumskoj krčevini. To je bilo mjesto gdje je živilo nekoliko stotina ljudi. Naselje je štitila drvena palisada koja je bila od drvenih stupova zabijenih u zemlju zašiljenih na samom vrhu. Na svakih 15 metara su se nalazili Bastioni u kojima je bilo mjesta za 7 strijelaca. Prilaz u Mabilu je bio moguć samo kroz dvoja vrata. Jedna su bila na istočnoj strani, dok su se druga nalazila na zapadnoj strani. Centar grada je označavao slobodni trg uz kojeg su se nalazile kuće najviše rangiranih indijanaca u mjestu. Obični građani su nasuprot njima stanovali u blizini Palisade. Kuće su bile izgrađene od drveta. Toga jutra su Konquistadori bili pozdravljeni sa muzikom . 20 mladih djevojaka je u njihovu čast plesalo. Na samom trgu su za de Sota i njegovu pratnju oslobodili dvije kuće u koje su se smjestili. Španjolci su primjetili kako je toga dana u selu jako puno ratnika, a da ima vrlo malo žena i djece. Odjednom se je situacija naglo promjenila. Jedan od poglavica kojeg je de Soto nekoliko dana prije toga uhvatio i doveo kao taoca je uspjeo pobjeći i sakrio se negdje u mjestu. U nekoliko minuta se je rasplamsala svađa između Španjolaca i domorodaca, a nakon što je jedan de Sotov vojnik izvadio mač i jednom domorocu odsjekao ruku sa svih strana su na tisuće indijanaca koji su počeli izlaziti iz okolnih kuća napali Španjolske oklopnike. De Soto i njegovi vojnici su uspjeli pobjeći. De Soto je bio nekoliko puta ranjen, ali se je uspio izvući iz Mabile sa većinom svojih vojnika. Jedan dio vojnika nije uspio izaći pa su ih indijanci pogubili, a zalihe hrane, odjeće, lijekova, nakita … su preoteli od de Sota koji je nekoliko dana prije toga oteo jednom indijanskom narodu.

Međutim sreća indijanaca je bila kratkog vijeka. De Soto je odlučio uzvratiti udarac. Okupio je svoje vojnike (njih oko 300) koje je rasporedio u četiri grupe koje su istovremeno napale grad koji su branili 5000 indijanaca. Njihova ljudska premoć im je vrlo malo značila protiv španjolskih osvajača. Bili su vrlo skromno odjeveni, a od oružja su koristili samo luk i strijelu te u bliskoj borbi toljage. Njihove strijele su završavale na željeznom oklopu Španjolskih vojnika dok su sami padali pokošeni arbaletom (to je posebna vrsta luka i strijele, oni koji igraju Strongholda znaju o čemu se radi) sa dvjestotinjak metara. U bliskoj borbi nisu se mogli suprostaviti toljagama puno moćnijem Španjolskoj oštrici (mačevima).

De Soto je motivirao svoje ratnike. Sa sjekirama i mačevima su se probili do palisada koja im je bila laka prepreka. Ušavši u mjesto su počeli paliti kuće. Ubrzo je mjesto postalo puno dima, a indijanci koji su pokušali pobjeći su bili pogubljeni od Konquistadora. Mnogi su u kućama živi izgorili, a i ono malo žena što je ostalo u gradu su se borile protiv osvajača. Španjolci su bili puno nadmoćniji, ali nisu bili otporni na strijele. Jednom se je strijela zabila kroz vrat dok je drugi dobio udarac toljage u lice. De Sotov nećak je dobio strijelu u oko, a sam De Soto je u borbi dva puta ranjen tako da u borbi nije mogao učestvovati do kraja.

Nakon 9 sati teške borbe je borba bila okončana. Posljednji indijanci su se na svoje sopstvene lukove objesili kako ne bi dopali Španjolcima u ruke. Preko 3000 ljudi je ostavilo svoje kosti toga dana u Mabili. Grad Mabila je izbrisan sa zemljovida “La Floride”. Trg se je kupao u krvi kada su Španjolci napuštali grad. I ipak koliko god to djelovalo suludo pokolj u Mabili je bio početak kraja de Sotovom pohudu «La Floridom». Početak kraja jednoj želji za slavom i pohlepom Španjolskih Konquistadora da pokore cijelu sjevernu Ameriku.

II Dio

Pa tko je uopće taj Hernando se Soto? Odakle se taj sad stvorio? Kako je priča počela od same bitke?

Malo ćemo se vratiti u prošlost da otkrijemo puteve i okolnosti koje su dovele do pokušaja Španjolske krune da ovlada tim dijelom svijeta.
Sa 1492 godinom kada je Kolumbo kročio u novi svijet počelo je jedno od najvećih osvajačkih pohoda svih vremena koje se može porediti sa pohodima Aleksandra Velikog ili Džingis Kana. Nijedna država u tom trenutku nije bila spremnija za takva osvajanja kao Ibersko kraljevstvo.
Naime u toj godini je bio i kraj rata sa Muslimanima koji su 750 godina na poluotoku imali premoć. U više od 200 godina rata koliko su Španjolci vodili sa Muslimanima su postali više nego prekaljeni borci. Naučili su taktike borbe, kako se grad drži pod opsadom i kako se može izdržati u dugačkim i bjesomučnim bitkama. Nerijetko su španjolski borci primjenjivali gerilske metode u ratu sa svojim protivnicima.

Njihov arsenal oružja je bio zastrašujući. Konjanici su bili presvučeni neprobojnim oklopom, a naoružani mačevima i dugačkim kopljima. Pješadija je bila naoružana mačevima i štitovima. Strijelci su imali arbalete, a topnici su topovima davali podršku iz daljine. Osim toga za borbu i za potragu su Španjolci uzgajali pse koji su na komandu nasrtali na protivnike poput divljih zvijeri. Najsvirepije napade protiv muslimana su španjolci vodili čiste savjesti. Naime, oni su bili kršćani, a njihovi neprijatelji ne. Tako da su s moralne strane oni doživljavali protjerivanje muslimana sa poluotoka kao svetu misiju širenja kršćanstva.

Taj se rat za “božju slavu” financirao od ratnog plijena. Grad, zemlja, zlato i ostali posjedi pobijeđenog su postajali plijen pobjednika.

Tko se je dobro protiv Maura borio i dokazao u ratu mogao je postati bogat i slavan. Kada je 1492 godine pala Granada, španjolci nisu morali dugo tražiti novog “nekršćanskog” neprijatelja. Naime u toj godini je Kolumbo otkrio « Novi svijet » (tada još nisu znali da je to i novi kontinent) koji je bio naseljen nevjernicima i potpuno spreman za pljačkaške i osvajačke pohode. Već oko 1510 godine su svi Karipski otoci osvojeni. 1519 je španjolski avanturist Hernan Cortes počeo osvajati srednju Ameriku. Taj pohod je razvio fantaziju i pohlepu mnogih španjolaca tog vremena. Cortes je naime opljačkao ogromna blaga i vrijednosti o kojima je Kolumbo mogao samo sanjati. 1531 godine je Francisco Pizaro sa nekoliko stotina boraca osvojio carstvo Inka. Novi svijet je postalo carstvo za španjolce. Srebro i zlato su curili na sve strane, a blago je pripadalo onome tko je prvi došao do njega. Da bi to mogao biti novi Kontinent postalo je španjolcima tek 20-tak godina nakon Kolumba jasno.

Oko 1513 godine je Konquistador Juan Ponce de Leon otkrio obalu koju je nazvao “La Florida”. Na početku je smatrao da je otok, a ne poluotok te su tek oko 1521 godine lovci na robove kada su došli na obalu kasnije južne Karoline otkrili da se u pozadini prostire ogromna zemlja. Tada je nastala legenda o carstvu « Duhare ». Lovcima na robove su ispričali uhvaćeni indijanci priču o zemlji koja je bila toliko bogata da su zemlju prekrivali dijamanti i biseri. U stvarnoj istini to carstvo nije nikada postojalo, već su postojala različita indijanska plemena. Prostor koji se danas prostire od Floride do Texasa je bio prošaran mnogim rijekama od kojih je Misisipi bio najveća, gustim šumama i ogromnim prerijama. Taj prostor su naseljavala različita indijanska plemena koja se između sebe nisu razumjela jer im je jezik bio toliko različit kao danas između Hrvata i Mađara. Od oko 800 godine postoji na jugoistoku kultura koju današnji znanstvenici nazivaju “Misisipi kulturom”. Na plodnoj zemlji su domorodci uzgajali određene kulture kukuruza, skupljali jestive plodove, lovili ribu i divljač. Oni su osnivali gradove sa kućama, hramovima, svetištima ….
Poglavice su bili slavljeni kao božja djeca, a društvo je bilo komplicirana mješavina ratnika, plemstva i robova. Poglavice su se mjenjale čudnim redom. Nije postajao poglavicom sin već nećak, dakle sestrin sin. Moćne poglavice nisu vladale samo sa svojim gradom već i sa okolnim mjestima, a nečesto i sa mjestima koja su pričala sa potpuno drugim jezikom, dakle nisu bili istog plemena. Tako su se uz doline velikih rijeka grupirali gradovi odnosno područja koji su imali uređene vjerske i porezne sisteme. Između tih gradova su se vodile velike borbe za prevlast nad teritorijem. Od 1530 godine su se morali boriti za svoju egzistenciju. Naime zbog loše obrade zemlje kao i zbog nekoliko hladnih godina njihove kulture su loše uspjevale. Na taj način su neka carstva potpuno nestajala.

Po nekim proračunima je 1500 godine živjelo oko 1,3 miliona indijanaca na jugoistoku današnje SAD. Podjeljeni gradovi u kojima je živjelo između 2-4 tisuće ljudi. Očigledno lagani plijen za Konquistadore koji su organizirana carstva kao što su bili Asteki i Inke pobjeđivali bez problema. Trebao je samo netko doći tko ima dovoljno karizme i novaca da povede križarski put za “La Floridu”.

Netko poput Hernanda de Sota.
III Dio

De Soto je rođen 1500 godine u Extramanduri, siromašnom području iz kojeg su dolazili i Cortes i Pizzaro. On je bio takozvani hidalgo što je značilo prevedeno na naš jezik niži plemić. Čitati i pisati je znao, ali mnogo više od toga ne. Njegovi roditelji su bili siromašni tako da mu u nasljedstvu i nije ostalo nešto novaca. Pretpostavlja se da je već sa 14 godina otplovio u “Novi svijet”, negdje u srednju Ameriku gdje se je borio pod Konquistadorom Pedro Arias de Villom koji je po svojim svirepim masakrima bio poznat skroz do Španjolske po nadimku “Furor Domini” što bi značilo u prevodu “božji gnjev”. Pedro Arias je postao de Sotovim učiteljom i nekoliko godina kasnije de Soto je oženio njegovu kćer. Od dobrog vojnika de Soto je prerastao u zapovjednika kojega su njegovi vojnici nazivali “Kapiten”.

Sa svojih 30 godina je de soto bio jedan od najbogatijih ljudi srednje Amerike. Nešto je nasljedio od miraza, a mnogo više u pljačkaškim pohodima i trgovinom robovima. Na svojim ratnim pohodima su Španjolci sve indijance na koje su naišli bacali u okove ne praveći razliku između žena, muškaraca ili djece. Roblje im je služilo na plantažama na Karipskim otocima, gdje je stanovništvo praktički bilo totalno istrebljeno od europskih bolesti (kuge, kolere) kao i zbog španjolskih zločina. O svom vlastitom trošku je de Soto okupio vojsku koja se je priključila pljačkaškim pohodima na Inke. De Soto je bio jedan od najvažnijih Pizzarovih podanika koji se je kroz pljačkaške pohode silno obogatio. Sa jednom mladom pripadnicom Inka je dobio dijete i već u tridesetim godinama je toliko doživio koliko su neki sanjali cijeli život. Međutim, de sotu to nije bilo dovoljno. Nešto mu je bilo mnogo važnije od zlata, a to nešto se zvalo slava.

Španjolska, de Sotova domovina je u nekim stvarima bila moderna. Naime, iako ste bili rođeni kao siromašni uz mnogo truda i borbe mogli ste visoko dogurati na ljestvici bitnosti tadašnjeg španjolskog društva. Njegov cilj je bio da dobije titulu Markiza, što je bila najveća moguća titula za jednog plemića izvan kraljevskog kruga. Rang koji su Cortes i Pizzaro već imali, a koji bi ga stavio na isti nivo sa najslavnijim španjolskim osvajačima. On je znao da takvu jednu titulu može dobiti samo ako ostvari nešto veliko. Njemu je u tom trenutku bilo svejedno o kojoj se zemlji tu radi. Jedan period se je razmišljao da li će pokušati osvojiti bazen Amazone ili obalu Pacifika, ali se na kraju ipak odlučio za “La Floridu”.

1536 godine se je vratio u Španjolsku nakon više od 20 godina što ju je napustio. Na tadašnjem dvoru je važio za čvrstog, nestrpljivog, brutalnog i neotesanog avanturistu, ali istovremeno hrabrog i neustrašivog. Španjolski kralj mu je izdao pismo s kojim je mogao krenuti u svoje pohode. Naime po španjolskim zakonima se je moglo krenuti u osvajanje samo uz njihovo dopuštenje. 1/5 je automatski pripadala kraljevskom dvoru, a novo osvojena zemlja bi potpadala pod Španjolsku. Četiri godine je dobio odobrenje od dvora da može poduzimati operacije na “La Floridi” sa svim ovlastima. To je bilo područje sjeverno od Mexika i Kariba. Za osvajanje toga dijela zemlje obećana mu je titula Markiza i 1/7 svih osvojenih bogatstava. Ostatak plijena bi se dijelio na de Sotovu vojsku, pratnju i sve koji su s njim bili uključeni u ovu avanturu.