NEVIDLJIVI ORAO – Alan Baker

Uvod:

Potraga za kartom pakla

Ova se knjiga bavi jednom od najkontroverznijih ideja s kraja 20. st., koja je toliko bizarna i nevjerojatna da je ozbiljni povjesnicari iznova odbacuju kao najvecu besmislicu. Jednostavno,ta ideja se sastoji u tome da su sablasna mora nacizma iuništenje koje je ono posijalo svijetom, nastali kao rezultat Hitlerova pokušaja da sa svojim cetama, uz pomoc natprirodnih sila zavlada planetom. Stariji citatelji bi tu ideju mogli odbaciti jer ih možda podsjeca na jezive, ali zabavne okultne trilere Dennisa Wheatleya, kao što je Strange Conflict (Neobican sukob), koji na senzacionalisticki
nacin govori o magijskim obredima nacista. Ostali, imajuci na umu strahote koje su pocinili nacisti, vjerojatno ce se zapanjeno pitati kako se najveca tragedija 20. st. može tako trivijalizirati.

Nedvojbeno je da Treci Reich još i danas duboko utjece na um ljudi, a još uvijek se burno raspravlja o razlogu zbog kojeg su u njegovo ime pocinjene tako strašne okrutnosti. Još od Hitlerove smrti u Fuhrerbunkeru 1945., povjesnicari, psiholozi i teolozi su pokušavali shvatiti i objasniti tu nezamislivo izopacenu pojavu kao što je bio nacizam. Jedna od središnjih tema rasprava o Hitleru jest pitanje gdje se on nalazi u polju ljudske prirode. Kako je istaknuo novinar Ron Rosenbaum, samo postojanje toga polja izaziva iznimno neugodno pitanje:

“Pripada li Hitler onom nizu masovnih ubojica, koji se može objasniti u okviru istog obrasca, a nalazi se na samome rubu istog polja ljudske prirode, kojeg navodno dijelimo s Jeffreyem Dohmerom i Mahatmom Gandhijem?” Ili je on, pak, nešto posve drugo, nešto što postoji izvan kontinuuma covjecanstva, neko apsolutno, najviše zlo? Teolog Emil Fackenheim vjeruje da Hitlera, s obzirom na surovost njegovih zlocina, moramo smatrati predstavnikom “iskonskog zla”, “erupcijom demonizma u povijest”. Mislioci poputFackenheima smatraju da je Hitlerovo zlo nešto što postoji izvan granica uobicajenog ljudskog ponašanja (bez obzira koliko nevjerojatnog).

Doista, za njih je ono toliko ekstremno da izlazi iz polja bihevioralne znanosti i ulazi u podrucje teologije: drugim rijecima, pravu prirodu Hitlera može potpuno razumjeti samo Bog.

O industrijaliziranom masovnom ubojstvu koje su pocinili nacisti osobito se plodno raspravljalo u drugoj polovici 20. st., i ono je nedvojbeno glavni cimbenik koji je pridonio razvoju onoga što britanski povjesnicar Norman Davies naziva “demonološkom opcinjenošcu Njemackom”. Ukratko razmotrivši historiografiju Zapadnih sila, Davies je zakljucio: “Njemacka je osudena kao glavni izvor pogubnog imperijalizma koji je uzrokovao Prvi svjetski rat, ali i otrovnog izdanka fašizma, koji je doveo do Drugog svjetskog rata.”

U poslijeratnom razdoblju, takvo gledište je rezultiralo stvaranjem “Saveznicke sheme povijesti”, prema kojoj je Zapad predstavljao (kao i danas) stup civilizacije, morala i altruizma. Iako u ovoj knjizi nema mjesta za navodenje mnoštva razloga zbog kojih ta ideja nije tocna, s obzirom na našu neprestanu fascinaciju nacistima, gledišta koja su proizašla iz te “saveznicke sheme” iznimno su znacajna.

Davies piše o “Ideologiji ‘antifašizma’, prema kojoj je Drugi svjetski
rat, koji je trajao od 1939.-45., predstavljao ‘Rat protiv fašizma’ i konacnu pobjedu Dobra nad Zlom.”4 S obzirom na to, razumljivo je kako su se ti znacajni dogadaji (od kojih nas dijeli samo 55 godina) toliko duboko zadržali u svijesti javnosti.

Dok su se povjesnicari uglavnom bavili bitnim gospodarskim, društvenim i povijesnim cimbenicima koji su oblikovali nacisticku ideologiju, manje pozornosti se pridavalo opcinjenošcu nacista tajanstvenim i ezotericnim vjerskim sustavima, iako su oni nedvojbeno utjecali na Hitlera i tvorce nacionalsocijalizma neposredno prije i tijekom Drugog svjetskog rata.

Prema tome, svrha ove knjige jest da pokuša smisleno objasniti iracionalna i mracna podrucja nacistickog okultizma i pseudo-znanosti, kao i neobicnu snagu kojom su privlacili svoje sljedbenike.

S obzirom na ljudsku sposobnost stvaranja mitova, možda ne iznenaduje
da je tijekom posljednjih desetljeca, poznata povijest Treceg Reicha utjecala na nastanak ideje da su nacisti, doslovno, komunicirali sa zlom,
nadljudskom inteligencijom, koja je odabrala Hitlera i druge visoke državnike Reicha kao živo sredstvo putem kojih ce utjecati na covjecanstvo. U ovoj knjizi cemo vidjeti da su intelektualni tvorci nacional-socijalizma, izrazito antisemitski orijentirani pangermanisti i volkisch-nacionalisti poput Guida von Lista, Jorga Lanza von Liebenfelsa i Rudolfa von Sebottendorffa, gajili duboko zanimanje za okultizam, teozofiju i ideju o Atlantidi kao izgubljenoj arijskoj civilizaciji, kao i za magijske moci utjelovljene u samoj krvi rasno cistih Nijemaca. No, cinjenica je i da su Hitlerovi najbliži sljedbenici prakticirali okultne znanosti, kao što je astrologija. Okultizam je odigrao važnu ulogu u stvaranju i obredima SS-a, a povijesna je cinjenica da su nacisti bili sljedbenici iskrivljenih kozmoloških teorija, kao što je Horbigerova ideja o svjetskom ledu (koja im je omogucila da opovrgnu teorije židova Alberta Einsteina).

U desetljecima nakon rata, neki povjesnicari su u nacistickom okultizmu vidjeli dokaz potpune iracionalnosti Treceg Reicha, kao i korisnu lekciju o snazi kojom mit može utjecati na ljudski um.

Naravno, takvo stajalište se temelji na cinjenici da okultizam (bez obzira koliko je on znacajan u povijesti ljudske potrage za razumijevanjem) nije ispravan nacin za objašnjenje prirode Svemira. Medutim, ideje, vjerovanja, nazori i djela s kojima cemo se susresti u ovoj knjizi, zasnivaju se na sasvim suprotnoj ideji – da je okultizam pravi i koristan sustav za razumijevanje djelovanja Prirode i preuzimanje kontrole nad njom.

Prihvatimo li Fackenheimovu teoriju da Hitler predstavlja “erupciju
demonizma u povijesti”, koju može potpuno razumjeti samo Bog, te primijenimo li je na temu o nacistickom okultizmu, shvatit cemo da su raznovrsne tvrdnje o okultnoj moci nacista bile neizbježne.

Možemo lako zamisliti kako su razmišljali autori tih tvrdnji: Treci Reich je bio najstrašnija zabluda u povijesti covjecanstva, najveca katastrofa cak i prema našim uobicajeno krvavim standardima.

Kako se on mogao dogoditi? Ako je Hitler bio iskonski zao, zašto je to bio? Što je to u njegovu umu, u njegovoj prirodi, osnovnim svojstvima i postupcima, što ga odvodi izvan kontinuuma ljudskog ponašanja i smješta na razinu apsolutnog, što može razumjeti samo stvoritelj Svemira? Prelazi li njegovo zlo doista granice ljudskoga, je li moguce da se i izvor tog zla nalazi izvan svega što je ljudsko?

S obzirom na nezamislivu okrutnost nacistickih zlocina, ideja da postoji zlo koje prelazi granice covjecanstva (kozmicko zlo) i da su vodeci nacisti doista pokušali stupiti u vezu s nadljudskim bicima kako bi zavladali svijetom i stvorili arijsku nad-rasu, može se ciniti krajnje neukusnom i ponižavajucom za sjecanja onih koji su patili i poginuli pod Hitlerovom tiranijom. Ta je ideja nedvojbeno neugodna i, kako istice britanski autor Joscelyn Godwin, ulazi u “zonu sumraka izmedu zbilje i mašte: najplodnije podrucje za njegovanje mitoloških slika i njihovo usadivanje u kolektivnu maštu.” Medutim, ideja o stvarnoj okultnoj moci nacista upravo iz tog razloga zahtijeva našu pozornost: ona je postala bitan (iako neželjen) aspekt povijesti Drugog svjetskog rata i druge polovice 20. st.

U ovome trenutku moram obrazložiti zašto sam odlucio napisati ovu knjigu. Ideja o nacistickom okultizmu toliko je snažna da sam je smatrao neophodnim istražiti – osobito s obzirom na cinjenicu da se covjecanstvo, više ili manje netaknuto, nalazi na pragu novog tisucljeca.

Kako se približava 2000. godina, ljudska kultura se nalazi u iznimno zanimljivom položaju, koji se možda najbolje opisati rijecima britanskog pisca Thomasa De Quinceya, da je sadašnjost stjecište dviju vjecnosti – prošlosti i buducnosti. I dok sa znatiželjom, nadom i izvjesnim strahom, ulazimo u novo stoljece i tisucljece, osvrnut cemo se i tisucu godina unatrag, prema onome što smo ostavili iza sebe, a osobito u stoljece koje upravo završava – i koje je nedvojbeno bilo najkrvavije i najnasilnije, no istodobno, više od svih drugih u povijesti naše vrste, obilježeno velikim znanstvenim otkricima i napretkom. Ipak, usprkos obilju znanstvenih i tehnoloških otkrica, koja su nas dovela do ove tocke naše povijesti, ne možemo sigurno tvrditi da je znanost pobijedila nad mitologijom. Na
izvjestan nacin, to je nedvojbeno loše: ljudska bica nisu strojevi, a
svjetska kultura koja se iskljucivo temelji na krutim znanstvenim
nacelima, nesnošljiva je prema ljudskoj prirodi, oduševljenoj duhovnošcu,
mitologijom i misterijima.

Medutim, ta prirodena potreba ljudi da mitologiziraju može ozbiljno
zaprijeciti potragu za istinom, osobito onom povijesnom. Kako
je rekao britanski povjesnicar Hugh Trevor-Roper: “Razum je
bespomocan pred nepopustljivom ljubavi prema mašti.” Pri tome je
mislio na takozvani “mit o Hitlerovu opstanku”, ideju da Hitler nije
umro u berlinskom bunkeru 1945. god., nego da je na neki nacin
uspio pobjeci – prema nekim verzijama, u Južnu Ameriku, na Antarktik,
pa cak i u tibetanski samostan. Buduci da je bio povjesnicar i
britanski obavještajac, Trevor-Roper je na nalog tadašnjeg šefa Kon-
traobavještajne službe u britanskoj zoni Njemacke, Sir Dicka Whitea,
dobio zadatak da utvrdi što se dogodilo s Hitlerom. Svoje izviješce
je izložio pred Obavještajnim odborom cetiriju saveznickih snaga u
Berlinu 1. studenog 1945. Ono je nadahnulo stvaranje jedne od najboljih
povijesnih knjiga ikada objavljenih, The Last Days of Hitler
(1947). (“Posljednji Hitlerovi dani”). U toj knjizi Trevor-Roper, izvan
svake sumnje, potvrduje da Hitler nije preživio kraj Drugog svjetskog
rata. Bez obzira na to, mit o Hitlerovu preživljavanju i dalje je kolao,
osobito u krajnje desnicarskim i neonacistickim krugovima, a povremeno
ga susrecemo i danas.

Ta mitska epopeja nastala je u nedostatku uvjerljivih podataka.
Prema tome mitu, u rujnu 1945. nitko nije sa sigurnošcu znao što se
dogodilo s Fuhrerom – on je jednostavno nestao. To je izazvalo brojna
nagadanja, osobito novinara, da je Hitler na neki nacin uspio pobjeci
iz razrušenog Berlina dok je njegov Tisucugodišnji Reich implodi-
rao na razinu njegova bunkera. Kada je Trevor-Rope konacno
dostavio svoje izviješce, u kojemu je pisalo da je Hitler izvršio samoubojstvo
i da su sve druge teorije “protuslovne jedinom cvrstom
dokazu i nisu potvrdene nikakvim dokazima”, ono je za sobom povuklo
mnoge kritike. “Kriticari nisu poricali taj dokaz, no i dalje su
tvrdili da ipak još uvijek postoji mogucnost da se izbjegne taj konacan
zakljucak; tvrdili su da spaljeno tijelo nije pripadalo Hitleru
nego njegovu ‘dvojniku’, koji je ondje postavljen u posljednji trenutak…”

Trevor-Roperova tvrdnja da “postoji mogucnost izbjegavanja”
zanimljiva je i veoma bitna za ovu knjigu, buduci da se ideja o bijegu
od konacnog odgovora na to kako su završile Hitlerove strahote,
snažno podudara s cinjenicom da je Hitler osobno uspio izbjeci ljudsku
pravdu izvršivši samoubojstvo. Doista, kako je više komentatora
istaknulo, Hitler je uspio pobjeci dva puta: osim što je izbjegao kaznu
zbog svojih zlocina, izbjegao je i pružiti objašnjenje, kako je pre-
thodno receno. Tu našu nemogucnost da na zadovoljavajuci nacin
objasnimo Hitlera, Ron Rosenbaum naziva “dokaznim beznadem”,
ilustrirajuci tu ideju komentarima povjesnicara kao što su Trevor-
Roper, Allan Bullock i ucitelj židovskih studija Alvin Rosenfeld.
Trevor-Roper još uvijek smatra Hitlera “zastrašujucim misterijem”,
dok Bullock tvrdi da što više o njemu saznaje, to ga teže može
objasniti. Rosenfeld na najbolji nacin zakljucuje taj problem: “Nijedna
slika Adolfa Hitlera ne uspijeva prikazati covjeka, niti ga na zadovoljavajuci
nacin objasniti.”

Naravno, mnogo se puta pokušalo objasniti Hitlerov um, utvrditi
cimbenike koji su tog odbojnog, siromašnog Becanina pretvorili
u ubojicu europskih židova. Iznenaduje (doista je i šokantno) da se
ta rasprava, koja traje više od pola stoljeca, dijelom usredotocuje na
pitanje može li se Hitler doista nazvati “zlim”. Isprva bismo mogli
reagirati tvrdnjom da je to jedno od najjednostavnijih pitanja ikada
postavljenih. Konacno, da ponovimo rijeci Alana Bullocka: “Ako
on nije zao, tko jest?” Ipak, na to pitanje samo je prividno jednostavno
odgovoriti, a ono nas suocava s jednim od najstarijih problema
covjecanstva: s problemom prirode samog zla. Kako nas Rosenbaum
podsjeca: “Nije bitno koju smo rijec odabrali da opišemo Hitlera”,
jer to nece umanjiti broj žrtava koje su zbog njega patile i
poginule. “Nacin na koji razmišljamo o Hitleru i zlu, te o njegovu
izboru, odraz je bitnih kulturnih pretpostavki i raskola koji prate
rasprave o individualnoj svijesti i povijesnoj uzrocnosti, vjecnog
sukoba slobodne volje, determinizma i osobne odgovornosti.”
Važno je naglasiti da propitkivanje ispravnosti uporabe rijeci “zlo”
pri opisu Hitlera, ni na koji nacin ne umanjuje velicinu njegovih
zlocina (koji su nedvojbeno bili stravicni). Medutim, naš intuitivan
osjecaj postojanja zla i sigurnost s kojom uocavamo njegovu prisutnost
u Hitleru, ne pomaže mnogo našoj potrazi za definicijom zla.
Rosenbaum nas izvješcuje da je tijekom niza razgovora s povjesnicarima,
koje je vodio povodom istraživanja za svoju izvanrednu
knjigu Explaining Hitler: The Search For the Origins of His Evil
(“Objašnjenje Hitlera: Potraga za korijenima njegova zla”), iznenadeno
ustanovio da mnogi od njih nevoljko pristaju nazvati Adolfa
Hitlera zlim.

Rosenbaum o problemima definiranja zla raspravlja u okvirima
koji omogucuju ozbiljnu i oštru raspravu o osnovnim motivirajucim
cimbenicima koji su Hitlera naveli na zlocine:

“Nevjerojatno je koliko naprednih mislioca sa svih podrucja
znanosti, nevoljko pronalazi moralno opravdanje da nazove
Hitlera zlim, barem u strogom smislu svjesnog cinjenja neceg
lošeg. Filozofska literatura koja ozbiljno razmatra ta pitanja,
razlucuje ocito zla djela, kao što su masovno ubojstvo i ne
uvijek ocitu prirodu namjere Cinitelja, preferirajuci stroži izraz
‘opakost’ za opisivanje zlocinaca koji cine zla djela znajuci
da cine nešto loše. Filozofskoj literaturi o problemu opakosti
… privukao me drugi odlucujuci trenutak u susretima s Hitle-
rovim tumacima: razgovor koji sam u Londonu vodio s H. R.
Trevorom-Roperom, bivšim profesorom suvremene književnosti
pri sveucilištu u Oxfordu, jednim od prvih i najpoznatijih
poslijeratnih Hitlerovih tumaca. Kao i brojnim drugim Hi-
tlerovim tumacima prije toga, postavio sam mu prividno jednostavno
pitanje: ‘Smatrate li da je Hitler bio svjesno zao? Je li
znao da je ono što cini loše?'” .

Odgovor Trevora-Ropera bio je odlucno “Ne.” Hitler je bio uvjeren
u ispravnost svojih postupaka. Iako su njegova djela bila krajnje
grozna, pocinio ih je u zabludi vjerujuci da su ispravna. Rosenbaum
istice da je pogrešna i pretpostavka da bi se upravo od židova moglo
ocekivati da ce prvi odbaciti taj ‘argument ispravnosti postupaka’,
što potvrduje izjava Efraima Zuroffa, direktora sjedišta Centra
“Simon Wiesenthal” u Jeruzalemu i glavnog lovca na naciste u Izraelu.
Na pitanje smatra li da je Hitler bio svjestan da cini loše, Zu-
roff je gotovo glasno uzviknuo: “Naravno da nije! Hitler je mislio
da je lijecnik! Da ubija klice! To su za njega bili Židovi! Vjerovao
je da cini dobro, ne zlo!” .

Cinjenica da mnogi povjesnicari prihvacaju navedeni argument
navodi Rosenbauma na nesiguran i veoma zanimljiv zakljucak: “da
se ispod te sokratovske logike možda skriva razumljivo ljudsko, cak
emocionalno odbacivanje – kao jednostavno nepodnošljive – ideje
da bi netko mogao pociniti masovno ubojstvo bez osjecaja, bez ob-
zira koliko pogrešnog, o ispravnosti svojih djela. Hitler je to mogao
uciniti iz puke osobne mržnje, znajuci tocno što cini i koliko je to
pogrešno.” . S time se podudara i takozvana teorija o
velikoj apstrakciji povijesti, koja naglašava duboke i neizbježne
tendencije djelovanja pojedinih osoba, o cemu govori danas ne moderna
teorija o velikom covjeku. Prema teoriji o velikoj apstrakciji:
“Holokaust ništa nije moglo sprijeciti. Nitko nije kriv što nije uspio
sprijeciti Hitlerov uspon. Umjesto Hitlera, postojao bi netko drugi,
‘netko poput Hitlera’ tko bi poslužio kao instrument u rukama onih
nemilosrdnih, vecih sila.”12 Alternativa, koju povjesnicari i filozofi
smatraju nezamislivom, sastoji se u tome da je jedno ljudsko bice
željelo izvršiti holokaust – ljudsko bice … pripadnik naše vrste.
(Citatelj ce možda uociti slicnost izmedu te ideje i nevoljkosti nekih
da Hitlera smjeste u kontinuum ljudskog ponašanja o kojemu smo
prethodno govorili.)

Iako teorija velike apstrakcije može pružati svojevrsnu utjehu
(ništa nije moglo sprijeciti holokaust: on je bio rezultat nekontroliranih
sila povijesti), neki su je kritizirali zato što jasno svrgava Hitlera
s položaja jedinog tvorca konacnog rješenja. Naposljetku, on
ostaje najvecom zagonetkom: svaki ozbiljan pokušaj objašnjenja izvora
i prirode zla Treceg Reicha mora se usredotociti na Adolfa Hitlera
– ne kao pijuna u rukama mocnijih sila, nego kao glavnog pokretaca
nacizma.

Sve nas to iznova vraca na osnovno, nezaboravno Rosenbaumovo
pitanje: “Što je Hitlera ucinilo Hitlerom?” Što je tog prividno obicnog,
neupadljivog covjeka pretvorilo u samo utjelovljenje opakosti,
u ubojicu više od 6 milijuna nedužnih ljudi? Yehuda Bauer, osnivac
discipline studija holokausta, tvrdi da, iako je teoretski moguce
objasniti Hitlera, za to je možda suviše kasno. Smrt kljucnih svjedoka
i gubitak bitnih dokumenata možda su nam zauvijek onemogucili
da odgovorimo na pitanje, da izradimo tocnu kartu pakla na
Zemlji, koji je stvorio Hitler.

Naravno, izneseno je mnoštvo teorija, medu kojima je i pretpostavka
da je Hitlerov antisemitizam bio rezultat jednog nedokazanog
podatka: naime, da je njegov otac, Alois Hitler, bio plod ljubavi
Adolfove bake, Marije Schicklgruber, koju je zaveo židov. Prema
toj teoriji, Hitler je odlucio istrijebiti Židove kako bi uništio ono što
je smatrao otrovom u svojoj krvi. Prema drugoj teoriji, Hitler je saznao
za ljubavnu vezu izmedu njegove polu-necakinje, Geli Raubal
i židovskog ucitelja glazbe, koji ju je poslije ubio ili, pak, natjerao
na samoubojstvo. To je u njemu pobudilo osvetnicki i ubojiti poriv
prema židovima. Prema trecoj, pak, teoriji, njegova majka je umrla
1907. zbog pogrešnog lijecenja židovskog lijecnika, Eduarda Blo-
cha, što je Hitlera natjeralo na najstrašniju osvetu.

Kako smo upravo vidjeli, ocajna potraga za prikladnim objašnjenjem
Hitlera rezultirala je mnoštvom protuslovnih teorija, od kojih
se mnoge temelje na krhkim dokazima. Zanimljivo je da je ta potraga
proizvela i svojevrsnu mitologiju, koja se usredotocuje oko onoga
što Rosenbaum naziva: “izgubljenim trezorom. Mjesto gdje naizgled
kljucni dokumenti – koji možda predstavljaju izgubljenu kariku,
izgubljen kljuc do Hitlerove psihe, pravi izvor njegove metamorfoze
– nestaju bez traga.”14 Ta mitologija je nadahnuta stvarnim dogadajima,
koji su se zbivali u Munchenu 1933., kada je Fritz Gerlich,
posljednji protu-Hitlerovski novinar u tome gradu, ocajnicki pokušao
upozoriti svijet na Hitlera, izvješcujuci o nekom nepoznatom skandalu.
Neposredno prije tiskanja Gerlichovih novina Der Gerade
Weg, 9. ožujka, u zgradu su uletjeli jurišni odredi SA (Sturmabteil-
ungen) i istrgli papire iz tiskarskog stroja.

Iako kopija Gerlichova izvještaja nije nikada pronadena, godinama
nakon toga kolale su glasine o sudbini podatka kojim je Gerlich
naumio upozoriti svijet o opasnosti, koju predstavlja Hitler, kao i
tajne kopije izviješca koje je iz novinske kuce (uz dodatne dokumente)
prokrijumcario grof Waldburg-Zeil. To izviješce, kao i dodatne
dokumente, on je navodno odnio na svoj posjed, koji se nalazio
sjeverno od Munchena, gdje ih je zakopao. Medutim, Gerlichov
biograf Erwin von Aretin tvrdi da ih je Waldburg-Zeil uništio tijekom
rata, u strahu da ih ne otkriju nacisticke vlasti.

Rosenbaum navodi i drugu verziju tih dogadaja, koja ukljucuje
dokumente koji potvrduju da je Geli-Raubal doista ubijena na zapovijed
Adolfa Hitlera. Prema Aretinovu sinu, prof. povijesti Karlu-
Ottmaru Freiherru von Aretinu, njegov je otac te dokumente povjerio
svom rodaku Karlu Ludwigu Freiherru von Guttenbergu, suvlasni-
ku novina Munchener Neueste Nachrichten, koji ih je pohranio u
trezoru u Švicarskoj. Guttenberg je ubijen nakon neuspjela puca
protiv Hitlera 20. srpnja 1944. Iz razloga sigurnosti, nije nikome
rekao broj navedenog trezora.

Ideja o tome da se negdje u Švicarskoj nalaze dokumenti, koji
sadrže podatak koji bi mogao pomoci u objašnjenju Hitlerova preobražaja
u cudovište, veoma je snažna i izazvala je mnogo kontro-
verznih tvrdnji. Naprimjer, njemacki romanopisac Ernst Weiss tvrdi
da je glas, koji je Hitler navodno cuo oporavljajuci se od ozljeda u
bolnici u Pasewalku, a koji ga je pozivao da osveti Njemacku nakon
njezine predaje 1918., ustvari pripadao bolnickom psihijatru, dr.
Edmundu Forsteru. Forster je: “pokušavao hipnozom izlijeciti Hi-
tlerovu histerijom izazvanu sljepocu, tako što mu je usadio post-hi-
pnoticku sugestiju da mora progledati kako bi ispunio misiju otkupljenja
Njemacke i povratka njezine izgubljene casti.”

Weiss, koji se ocito sprijateljio s Forsterom, tvrdio je da je psihijatar
tijekom Hitlerova lijecenja saznao strašnu tajnu, koja je mogla
odgonetnuti buduci razvoj Fuhrerove psihe i koju je Forster odnio
sa sobom kada je pobjegao iz Njemacke 1933. god. Neposredno prije
samoubojstva (na koje ga je naveo Gestapo), Forster je odnio svoje
bilješke iz Pasewalka u Švicarsku, gdje ih je pohranio u trezor banke
u Baselu. Kao dodatnu mjeru sigurnosti, Forster je prepisao bilješke
izmišljenom šifrom, ciji je kljuc odnio sa sobom u grob.

Prema Rosenbaumu, ta neodgonetnuta šifra u izgubljenom trezoru
snažna je metafora nemogucnosti objašnjenja Hitlera:

“Te price o izgubljenom trezoru ocito izražavaju uznemirenost
zbog – ali predstavljaju i talismane protiv – inace neobjašnjivog,
pogubnog zla. Ustvari, usprkos ocajnickog tona koji
odjekuje mitovima o trezoru, oni predstavljaju svojevrstan
epistemološki optimizam, vjeru u objašnjiv svijet. Da, nešto
nedostaje, no iako ne raspolažemo tim izgubljenim dijelom,
on barem negdje postoji. Naime, barem negdje postoji izgubljeni
kljuc koji bi mogao smisleno objasniti naizgled neizaz-
vanu izopacenost Hitlerove psihe … Izgubljeni dio, bez obzira
koliko prozaican ili bizaran … nešto ovdje na Zemlji, nešto
što možemo zadržati u svojoj mašti, nešto što leži u sigurnome
u trezoru švicarske banke. Nešto što nije izvan našeg vidokruga,
nego samo izvan dosega, nešto podnošljivije zastrašujuce
od neobjašnjivog zla.” [Izvorna istaka]

Razlog zbog cega sam se posljednjih nekoliko stranica možda
suviše oslanjao na Rosenbaumovo djelo, jest taj, što je ono veoma
bitno za ono što cemo raspravljati u ovoj knjizi. Kada sam poceo
razmišljati o stvaranju Nevidljivog orla, želio sam pokušati procijeniti
tocnost dokaza da su se nacisti bavili okultizmom i crnom
magijom. Medutim, istražujuci sam ustanovio da, iako su prve rasisticke
organizacije poput volkisch pokreta i pangermanista bile ocito
pod utjecajem okultistickih ideja, dokaz da su Adolf Hitler i drugi
vodeci nacisti prakticirali crnu magiju, bio je nesumnjivo slab. Bez
obzira, u desetljecima nakon Drugog svjetskog rata, stvorio se velik
mit oko te ideje, cije su pojedinosti (koliko sablasne, toliko i nepot-
krijepljene) izložene u brojnim popularnim knjigama, uglavnom s
kraja 60-ih i pocetka 70-ih godina.

Cini mi se da je razlog tome velikim dijelom povezanim s onime
što smo raspravljali u ovome uvodu: potrebom – ocajnickom i možda
osudenom na neuspjeh – da pronademo prikladno objašnjenje za
katastrofalnu zlobnost Hitlera i nacista. Doista, ta ideja se prvi put
pojavila tijekom rata u spiritistickim krugovima, nakon cega se proširila
na citavo društvo (pretpostavlja se da je do 1941. god. otprilike
25 posto britanskog stanovništva vjerovalo u paranormalne pojave).
Zanimanje za okultizam i spiritizam predstavljalo je veliku
utjehu svima koji su izgubili svoje voljene na drugom kontinentu ili
u Blitzkriegu. U njima su pronašli vjeru u postojanje života nakon
smrti, svijeta duša u kojemu ce okoncati njihove patnje i gdje ce
živjeti u vjecnome miru i ljubavi. Mnogi sljedbenici ezoterizma vjerovali
su da je rat, ustvari, u kozmickom smislu, borba izmedu dobra
i zla: izmedu sila Svjetla i sila Tame. Nacisti su se koristili cudovišnim
okultnim silama (ili su možda sami bili instrumenti u njihovim
rukama), a jedini nacin na koji su ih mogli zaustaviti bio je da i sami
upotrijebe suprotne magicne sile dobra i ljubavi. Spiritisticka zajednica
cinila je upravo to, a osobitu je pozornost posvecivala britanskim
pilotima, koji su vodili bitku za Britaniju. Malo je poznato da
se tada istodobno vodila još jedna bitka – spiritisti su na svoj nacin
pomagali hrabrim pilotima koji su branili nebo nacije. To je bila takozvana
Magijska bitka za Britaniju.

Spiritistima su, pak, pomagale bijele vještice koje su strahovale
da ce ih nacisti, osvoje li Britaniju, uništiti. Nadale su se da ce primjenom
svojih okultnih sila, zaustaviti invaziju u ljeto 1940. Tako su u
more uz obalu Kenta bacile takozvani “prašak za istjerivanje”.Ta
supstancija, koja je izradena prema drevnom receptu, djelovala je
uz primjenu odredenih carobnih rijeci, tako (kako su barem vjerovale
vještice) da stvara neprobojnu psihicku barijeru oko citave britanske
obale. Druga skupina vještica otputovala je na obalu Ham-
pshirea u namjeri da podigne magicni stožac sile koji ce sprijeciti
prodor sila Tame. Doista, diljem zemlje razni su prevaranti izvodili
magijske obrede, prije svega kako bi naveli Hitlerove vrhovne zapovjednike
da povjeruju kako ce invazija na Britaniju biti suviše teška.
(U jesen 1940., invazija na Britaniju je odgodena do daljnjeg.)

Na ovome mjestu moram istaknuti da cu u knjizi cesto upotrebljavati
dva pojma, koja isprva možda izgledaju kao sinonimi, no
ustvari imaju razlicita znacenja. Prvi je pojam “nacistickog okultizma”,
pod kojim podrazumijevam vjerovanje nacista u okultno i natprirodno;
drugi je “nacisticka okultna moc”, u smislu vjerovanja
okultista i kriptohistoricara da su se nacisti koristili izvornim natprirodnim
silama, koje su navodno stekli kontaktom s nadljudskim
bicima. Nadam se da ce poslije iz knjige postati jasno da potonji pojam,
iako ga je, s povijesnog aspekta, mnogo teže dokazati, ipak
veoma znacajan za mitologiju 20. st. i nacin na koji danas promatramo
stvarnost.

Razmotrimo sada ukratko teme o kojima cemo govoriti u nastavku
knjige. Ova studija se na mnogo nacina može kategorizirati kao
konspirativna literatura. U tom smislu ona predstavlja problem za
pisca koji istražuje i citatelja koji ga/ju odlucuje slijediti. Što se tice
Nevidljivog orla, postat ce jasno da se prva poglavlja ove knjige
temelje na provjerenim podacima, koji su prihvaceni od strane profesionalnih
povjesnicara. Medutim, u nastavku knjige, citatelj ce
uvidjeti da su ideje o upletenosti vodecih nacista u okultizam i crnu
magiju nevjerojatne i neuvjerljive, osobito one koje su iznijeli pisci
neupuceni u povijest fašizma i Drugi svjetski rat.

S obzirom na to, citatelj ce možda smatrati da se i ova knjiga
samo dijelom zasniva na provjerljivim povijesnim podacima, a dijelom
na bizarnim i sumnjivim idejama, koje nemaju mnogo uporišta
u povijesti. Medutim, takav bi zakljucak bio pogrešan: razlicite tvrdnje
o povezanosti nacista i okultizma zauzele su središnje mjesto u mi-
tologiziranju Treceg Reicha, koje se razvilo u poslijeratnom razdoblju.
Kao što su i nacisti mitologizirali povijest svojih takozvanih “arijskih”
predaka kako bi legitimizirali (barem u svom umu) tvrdnje o
rasnoj superiornosti, tako su i njih u velikoj mjeri mitologizirali pisci
na polju okultizma i teorije zavjere.

Rezultat toga jest, da je ono što sigurno znamo o nacistickoj Njemackoj,
popraceno i mnoštvom spekulacija, a neosporna je, iako
neugodna cinjenica, da ta nagadanja tvore bitan element javnog
mnijenja o Hitleru i nacistima. Bez obzira koliko su dvojbene ideje,
koje cemo razmatrati u nastavku ove knjige, to je neophodno kako
bismo pokušali razumjeti zašto smo još uvijek veoma fascinirani
Trecim Reichom.

Tako cemo u Prvom poglavlju istražiti korijene okultnog vjerovanja
u nacistickoj Njemackoj u pokretima kao što su volkisch-naci-
cionalizam i pangermanizam, potom usvajanje teozofskih ideja,
razvoj okultno-rasisticke doktrine poznate pod imenom ariozofija,
te okultna društva cijim se posredovanjem promovirao rasisticki
ezoterizam i nauk o arijskoj nadmoci. U Drugom poglavlju cemo se
usredotociti na bizarnu mitologiju koju su usvojili nacisti, koja je
isticala ideju o izgubljenoj arijskoj domovini na dalekom sjeveru, te
cemo istražiti okultno podrijetlo svastike.

Prva dva poglavlja sadrže povijesne podatke koje prihvacaju
ozbiljni povjesnicari. U Trecem poglavlju cemo napustiti taj konvencionalan
put i uci u ono što francuski pisci Louis Pauwels i
Jacques Bergier nazivaju “apsolutno drugdje”: intelektualno podrucje
ekstremnih ideja, koje nalikuje Godwinovoj “zoni sumraka izmedu
zbilje i mašte”. U vecem dijelu ostatka knjige bavit cemo se tim idejama,
no ne zato što pogrešno vjerujemo u njihovu istinitost, nego u
pokušaju da ustanovimo razloge zbog kojih su ukljucene u mitologiju,
koja se posljednjih 50 godina stvorila oko povijesti Treceg
Reicha. Prema tome, Trece poglavlje ce nas uvesti u tajanstveno

Društvo Vril, koje je primjenjivalo golemu, skrivenu moc koja se
naziva “vril”, kojom vlada rasa nadljudi iz podzemlja. U Cetvrtom
poglavlju cemo otputovati u Tibet kako bismo istražili neobicnu
ideju da su nacisti održavali vezu s nekim visokim lamama, posredstvom
kojih su se namjeravali povezati s mocnom rasom koja živi
ispod Himalaja. Peto poglavlje je posveceno istraživanju jednog od
najtrajnijih mitova o okultnoj moci nacista: mit o Hitlerovoj potrazi
za takozvanim Kopljem sudbine, Svetim kopljem kojim je proboden
razapet Isus i koji onome tko razumije njegove tajne, omogucuje da
zavlada svijetom. U Šestom poglavlju cemo istražiti podrijetlo i obrede
SS-a i pokušati ustvrditi istinitost tvrdnji o primjeni crne magije
koje se povezuju s njima. Sedmo poglavlje ce nas još dublje
uvesti u “apsolutno drugdje”, gdje cemo se susresti s fantasticnim
nacelima nacisticke kozmologije kao i teorijom da je Zemlja šuplja
(koja je više ili manje stalno bila prihvacena u nekim NLO krugovima
– mogli bismo reci, najekstremnijima).

Iako bi se isprva moglo zakljuciti da tome nema mjesta u knjizi
koja se bavi nacistickim okultizmom, odlucio sam posvetiti Osmo
poglavlje istraživanju radikalnih i tehnološki veoma naprednih konstrukcija
letjelica, na kojima su potkraj rata radili nacisti i koje su
1945. god. zaplijenili Saveznici, zarobivši pritom i znanstvenike i
inženjere koji su ih pokušavali proizvesti. Tu temu sam ukljucio u
ovu knjigu jer ona povezuje navodno okultnu filozofiju Treceg Rei-
cha i zloslutnu, ali iznimno popularnu ideju o opstanku nacista.
Brojni istraživaci i komentatori pretpostavljaju da su NLO-i (nei-
dentificirani leteci objekti), s kojima ljudi danas navodno imaju
bliske susrete, ustvari letjelice koje su razvili Amerikanci i Rusi na
temelju zaplijenjenih tajnih nacrta oružja. Nedvojbeno je da su saveznicki,
ali i njemacki ratni piloti cesto vidjeli veoma neobicne
pojave na nebu iznad Europe, u obliku malih (1-1,22 m promjera),
svjetlecih kugli koje su slijedile njihove ratne avione i bombardere,
ometajuci elektricne sustave zrakoplova. Te sjajne letece lopte postale
su poznate pod imenom “foo fighters”. Drugi (ukljucujuci
neke neonacisticke skupine) sasvim ozbiljno tvrde da su nekim
NLO-ima ustvari upravljali nacisti uz pomoc energije vril, te da Treci
Reich i danas postoji u ledenim prostranstvima Sjevernog i Južnog

pola, odnosno, tocnije, u Zemlji kraljice Maud (tako su je nazvali
norveški istraživaci) na Antarktiku, koju su nacisti prisvojili 1939.
god. i nazvali je Neu Schwabenland.

U Devetom poglavlju cemo istražiti ideju da su se mnogi nacisti
nakon rata skrili u nepoznatim zemljama, koja pretpostavlja da Treci
Reich (ili, možda tocnije, Cetvrti Reich) i dalje postoji i namjerava
zavladati svijetom. Konacno, u zakljucku cemo pokušati ukratko izložiti
citav materijal koji smo do tada skupili.

Nadam se da ce iz ove knjige postati jasno da je povijest nacistickih
okultistickih vjerovanja, te pokušaj da se Hitler i Treci Reich
objasne njihovom težnjom za zadobivanjem natprirodne moci, rezultirali
opsežnim mitološkim sustavom, koji je na kljucan nacin
utjecao na naše stajalište prema praksi službene tajnovitosti i navodnih
zloporaba politicke i gospodarske moci u poslijeratnome
svijetu. Prema tome, vjerski sustav o kojemu cemo raspravljati je
dvojak: s jedne strane, možemo identificirati poguban ezoterizam
samih nacista i gnusne okrutnosti koje je prouzrocio; a s druge strane,
suvremen mitološki sustav koji se razvio u poslijeratnom razdoblju
i cija su polazna tocka okultisticka vjerovanja nacista. Citatelji
ce otici na putovanje u podrucje, koje je istodobno ekstremno i
uznemirujuce; morat cemo istražiti ideje koje mnogi akademici pri-
jezirno odbacuju. Razmatrat cemo tvrdnje i vjerovanja, koje vecina
razumnih ljudi teško može prihvatiti – da u njihovo ime nisu pocinjena
zvjerstva, koja su nepovratno ponizila našu vrstu. I vidjet
cemo kako su zastrašujuce i iracionalne ideje nacistickog misticizma
i pseudoznanosti preživjele do danas, bacajuci strašnu sjenu nad buducnost.

PRVO POGLAVLJE

Podrijetlo,
krv i priroda

Misticni korijeni nacionalsocijalizma

Povijesna perspektiva

Naše putovanje mora poceti u rastrganom, ali zemljopisno
dobro poznatom podrucju Europe devetnaestog stoljeca, u
kojemu su, kako bi se moglo pretpostaviti, drevne i ezoterij-
ske ideje posve odvojene od složenih politickih procesa, intelektualnog
racionalizma i ubrzane industrijalizacije, koja se odvijala u to
doba. Bez obzira, izvor fascinacije nacista okultnim i ezotericnim
vjerskim sustavima može se pronaci u politickim, kulturnim i gospodarskim
okolnostima, koje su vladale u Prusiji i Austriji u drugoj
polovici toga stoljeca. Britanski strucnjak za povijest Treceg Reicha,
Nicholas Goodrick-Clarke, istaknuo je da je Austrija krajem 19. st.
bila proizvod triju velikih politickih promjena: “Te promjene su se
sastojale u iskljucenju Austrije iz Njemacke Konfederacije, administrativnom
odvajanju Madarske od Austrije i uspostavljanju konsti-
tucionalne monarhije u “austrijskoj” ili zapadnoj polovici carstva.”
Njemacka Konfederacija stvorena je na Beckom kongresu sa svrhom
da zamijeni Sveto Rimsko Carstvo, a postojala je od 1815.-1866; to
je bila zajednica 39 njemackih država – 35 monarhija i 4 slobodna
grada. Središnji organ vlasti bila je Narodna skupština, kojom je predsjedala
Austrija. Medutim, ta konfederacija nije ispunila ocekivanja
njemackih nacionalista, koji su se nadali konsolidaciji tih malih monarhija
u politicki ujedinjenoj Velikoj Njemackoj.

Kako bi osigurao prevlast Prusije nad Austrijom i ujedinjenje
Njemacke pod pruskom vlašcu, Otto von Bismarck je u lipnju 1868.
izazvao Austrijsko-pruski rat iskoristivši spor oko upravljanja Sch-
leswig-Holsteinom. U tom sukobu, koji je poznat i pod imenom Se-
dmotjedni rat, Prusija je sklopila savez s Italijom, a Austrija s brojnim
njemackim državama, medu kojima su bile i Bavarija, Wurttemberg,
Saksonija i Hanover. Prusija je bez napora svladala Austriju i njezine
saveznike. Austrija je iskljucena iz njemackih poslova Praškim
sporazumom (23. kolovoza 1866.). Usprkos ratu, Bismarck je u Austriji
vidio moguceg buduceg saveznika, te je, da izbjegne nepotrebno
slabljenje države, pristao na aneksiju Hanovera, Hessea, Nassaua,
Frankfurta i Schleswig-Holsteina. (Ti skromni uvjeti mira olakšat
ce stvaranje Austrijsko-Njemackog saveza 1879). Nakon rata je prestala
postojati Njemacka Konfederacija, koja je zamijenjena Sjever-
nonjemackom Konfederacijom pod vodstvom Prusije. Poraz Austrije
predstavljao je još jedan udarac njemackom nacionalizmu: austrijski
Nijemci u Habsburškom carstvu našli su se izolirani medu mnoštvom
nacionalnih i etnickih skupina. Sljedeci prikaz politickih podjela
unutar carstva na neki nacin ce pomoci da shvatite koliko je ono bilo
multikulturalno:

Austrija;

kraljevine Bohemija, Dalmacija i Galicija-Lodomerija;
nadvojvodine Donja i Gornja Austrija;
vojvodine Bukovina, Karintija, Kranjska-Salzburg i Stirija;
grofovije Goricija-Gradiška, Tirol i Vorarlberg:
kraljevina Austrijska Šlezija;
Bosna i Hercegovina;

Lombardija (pripala Italiji 1859.), Modena (pripala Italiji 1860),
Toskana (pripala Italiji 1860.) i Venecija (pripala Italiji 1866);
i grad Trst.

Kako je ustvrdio Goodrick-Clarke, bojazni da ce ne-germanski
narodi ugroziti prevlast njemackog jezika i kulture u carstvu, rezultirao
je sukobom lojalnosti izmedu njemacke nacionalnosti i austrijskog
državljanstva. To je, pak, rezultiralo stvaranjem dvaju osnovnih
nacionalistickih pokreta: volkisch-nacionalizma i pangermanizma,
o kojima cemo poslije raspravljati.

Druga velika promjena bio je Ausgleich (“Sporazum”) iz 1867.,
kojim su Habsburgovci uspostavili dvojnu Austro-Ugarsku monarhiju,
cija je svrha bila potiranje nacionalnih težnji Slavena u obje
države, koje su poticali Slaveni u Otomanskom carstvu (medu kojima
su bili Srbi, Crnogorci i Albanci), koji su iskoristili slabljenje
Turaka za uspostavljanje svojih država. Kako je istaknuo americki
povjesnicar Steven W. Sowards: “Bivši revolucionari [iz 1848] –
njemacki i madarski – postali su ustvari “narodi države”, od kojih
je svaki vladao jednom polovicom dvojne države, koju su samo na
vrhu ujedinjavali kralj-car i zajednicki ministri vanjskih poslova i
rata.”

Medutim, Norman Davies tvrdi da je Ausgleich samo pogoršao
stvari:

“Nije bilo nikakve šanse da njemacka elita nametne svoju kulturu
u Austriji, a osobito da je proširi na citavu Dvojnu monarhiju.
Konacno, “Austrija je bila slavenska kuca s njemackom
fasadom”. U praksi, tri “nadmocne rase” – Nijemci, Madari i
galicijski Poljaci – dobile su mogucnost da vladaju nad ostalima.
Uprava je bila ustrojena na takav nacin da je njemacka
manjina u Bohemiji mogla obuzdavati Cehe, Madari u Madarskoj
su obuzdavali Slovake, Rumunje i Hrvate, a Poljaci u
Galiciji Rutene (Ukrajince). Pritisak se nagomilavao kako je
svaki od iskljucenih naroda bivao sve više privucen carima
nacionalizma.”

Ausgleich je izazvao i težnje za autonomijom medu mnogobrojnim
narodima u sklopu Austro-Ugarskog Carstva. U njemu je živjelo
jedanaest glavnih nacionalnosti: Madari, Nijemci, Cesi, Poljaci, Ru-
teni, Slovaci, Srbi, Rumunji, Hrvati, Slovenci i Talijani. Najvecu i
najnemirniju manjinu tvorilo je oko 6,5 milijuna Ceha, koji su živjeli
u Bohemiji, Moraviji i austrijskoj Šleziji. Medutim, njihovu želju za
autonomijom neprestano su potirali Madari, odlucni da zadrže politicku
strukturu utemeljenu Ausgleichom.
Njemacki nacionalizam potkopan je dva puta u prvoj polovici 19.
st: na Beckom kongresu 1815. i nakon revolucija 1848. Goodrick-
Clarke tvrdi:

“S obzirom na tako spor napredak u smjeru politickog ujedinjenja,
Nijemci su ideju o nacionalnom jedinstvu poceli sve
više razumijevati u kulturnom smislu. Ta tendencija je pocela
krajem 18. st., kada su književnici predromantistickog pokreta
Sturm und Drang izražavali zajednicki identitet svih Nijemaca
u narodnim pjesmama, obicajima i književnosti. Stvarala
se idealizirana slika srednjovjekovne Njemacke koja je, iako
u nedostatku politickog jedinstva, trebala dokazati njezino pravo
na duhovno jedinstvo. Taj naglasak na prošlosti i tradicijama
dao je snažan mitološki karakter pitanju ujedinjenja.”

Nastavlja:

“Iskljucenje Austrije iz novoga Reicha, kojim je dominirala Pru-
sija, razocaralo je nacionaliste obiju zemalja. Nade o Velikoj
Njemackoj raspršile su se 1866., kada je Bismarck osigurao
uspon Prusije vojnim porazom Austrije, koju je prisilio da se
povuce iz svih njemackih poslova. To je još više otežalo položaj
njemackih nacionalista u Austro-Ugarskoj. Godine 1867.,
Madari su ishodili politicku neovisnost u dvojnoj državi. Širenje
pangermanskog pokreta u Austriji sljedecih nekoliko
desetljeca, odražavalo je dilemu austrijskih Nijemaca koji su
živjeli u državi s izmiješanim njemackim i slavenskim stanovništvom.
Oni su predlagali odcjepljenje austrijskih pokrajina
s vecinskim njemackim stanovništvom iz višejezicnog Habsburškog
carstva, te njihovo ukljucivanje u novi Drugi Reich
preko granice. Tu je ideju ostvario Anschluss – aneksija Austrije
u Treci Reich 1938.”

Idealizirana, romanticna slika ruralne, tobožnje, srednjovjekovne
Njemacke patila je pod programom ubrzane modernizacije i industrijalizacije,
koje su se dogadale u doba Drugog Reicha. Mnogi, koji
su svjedocili propadanju svojih tradicionalnih zajednica zbog širenja
gradova i industrija, smatrali su da su temelji njihova mistickog jedinstva
ozbiljno uzdrmani. Osim toga, ti protu-modernisticki nazori
rezultirali su odbacivanjem liberalizma i racionalizma, no paradoksalno
je da su istodobno otimali znanstvene koncepcije antropologije,
lingvistike i darvinisticke evolucije kako bi “dokazali” nadmocnost
njemacke rase.

“S vanjskim znacajkama rasnih tipova povezivao se niz unutarnjih
moralnih Vrijednosti: osim što su bili plavooki, plavokosi,
visoki i skladne tjelesne grade, Arijevci (i, prema tome,
Nijemci) bili su i plemeniti, pošteni i hrabri. Usvojena je i
Darwinova ideja o evoluciji kroz borbu s ciljem dokazivanja
da ce nadmocne ciste rase pobijediti izmiješane, niže rase.
Rasisticke ideje su olakšale širenje politickog antisemitizma,
koji je i sam bio usko povezan s teškim posljedicama modernizacije.
Opce raspoloženje javnosti, ljutite zbog razarajucih
posljedica gospodarske promjene, našlo je oduška u klevetanju
židova, koje su optuživali za rušenje tradicionalnih vrijednosti
i institucija. Rasizam je podrazumijevao tvrdnje da židovi
nisu samo vjerska zajednica, nego i da se biološki razlikuju od
ostalih rasa.”

Volkisch-pokret i pangermanizam

Kako je prethodno spomenuto, strahovi i težnje njemackih nacionalista
doveli su do nastanka dvaju iznimno utjecajnih pokreta – volkisch-
nacionalizma i pangermanizma. Cilj volkisch-pokreta bio je podizanje
kulturne svijesti Nijemaca koji su živjeli u Austriji, osobito na nacin
da u njima izazove strah za opstojnost njihova identiteta u pokrajinama
Austro-Ugarskog carstva s izmiješanim stanovništvom. Rijec
volkisch ne može se jednostavno prevesti na engleski jezik, buduci
da sadrži elemente pojma nacionalizma, kao i dubok osjecaj znacaja
folklora. Osnovna nacela volkisch misli odnosila su se na znacaj prirodnog
života (što je ukljucivalo i vegetarijansku prehranu); svijest
o mudrosti predaka, što je osobito ukljucivalo štovanje pretpovijesnih
spomenika; te razumijevanje astrologije i kozmickih ciklusa.
(Kako su mnogi komentatori primijetili, postoji jasna i prilicno sablasna
slicnost izmedu navedenih nacela i suvremenog New-Age
pokreta.)

Ideje volkisch-pokreta promicali su obrazovne i obrambene udruge
pod imenom Vereine (zajednica, udruga). Godine 1886., Anton
Langgassner je u Salzburgu osnovao Germanenbund, federaciju
Vereine-a., pod zastavom germanske Volkstum (državnosti). Vereine
su bile osobito popularne medu mladima i intelektualcima – naime,
ta popularnost je dosegnula takve razmjere da je nestabilna austrijska
vlada 1889. raspustila Germanenbund, koji se ipak ponovno pojavio
1894. pod imenom Bund der Germanen. Goodrick-Clarke pretpostavlja
da je do 1900. gotovo 150 000 ljudi bilo pod utjecajem
volkisch propagande.

Povjesnicar nacizma Eugene Davidson tvrdi da su sljedbenici
volkisch pokreta:

“vjerovali da ce se poteškoce industrijskog poretka – strogost,
impersonalnost, nepoštenje, nemilosrdni špekulanti – moci
odagnati samo povratkom ur-germanizmu, njemackoj zajednici,
drevnim teutonskim bogovima, te njemackom društvu
neokaljanom inferiornim, stranim uplitanjima. Narodi su mogli
izdržati takve strane elemente, no Volk je bilo organsko jedinstvo
sa zajednickim biološkim naslijedem. Volk svijeta, kao
nositelj kulture, koji je neusporedivo nadmocniji od drugih
rasa, bio je Nijemac; prema tome, jedina dolicna funkcija njemacke
države bila je da upravlja u ime Volka; sve što je medunarodno
smatralo se inferiornim i moralo se odbaciti. Cvrsto
gospodarstvo imalo se osnivati na poljoprivredi, a ne na industriji
s medunarodnim, osobito židovskim utjecajima; a što se
tice religije, njemacki Bog mora zamijeniti židovskog Boga,”
[Izvorna istaka]

Volkisch ideologiju su promicali mnogi casopisi od kojih je osobit
bio mjesecnik Der Scherer, sa svojim satiricnim ilustracijama.
Njega je u Innsbrucku objavljivao voda pokreta, Georg von Scho-
nerer (1842-1921), kojeg Davidson opisuje kao: “protukatolika, antisemita
i cesto komicnog.”9 Protukatolicki i antisemitski clanci u
Der Scherer-u bili su popraceni crtežima debelih svecenika i nosa-
tih židova. Potonji su bili prototip židovskog stereotipa, koji ce se
poslije upotrebljavati u nacionalsocijalistickoj propagandi. Na jednoj
takvoj slici prikazani su židov i svecenik, koji sjede na vrhu gomile
zgrcenih ljudi, koji predstavljaju Volk, dok druga prikazuje
Vraga u paklu i natpis: “Kupalište za židove i jezuite.”10

Neprestani napadi na židove dolazili su iz dva smjera: antikleri-
kalne volkisch skupine su ih povezivale s reakcionarnom Crkvom,
a klerikalni antisemiti su ih povezivali s volkisch poganstvom. Tako
su se židovi smatrali “bezbožnim socijalistima ili kapitalistickim
eksploatatorima … i tajnim, medunarodnim vladarima financijskog
i intelektualnog života.” Kako cemo poslije vidjeti, takvi ce nazori
preživjeti nacizam i proširiti poguban utjecaj na razlicite, danas
aktivne desnicarske skupine. Godine 1906., u katolickim novinama
Der Tiroler Post napisano je da je cilj židova da zavladaju svijetom,
dok su novine Linzer Post obranile antisemitizam kao zdravo samo-
ocuvanje. Iste godine je volkisch Deutsche Tiroler Stimmen pozvao
na istrebljenje židovske rase.

Ako je volkisch-pokret pokušao probuditi njemacku nacionalnu i
kulturnu svijest, pangermanizam je djelovao mnogo više politicki,
potaknut odbijanjem austrijskih Nijemaca da prihvate svoju isklju-
cenost iz njemackih poslova nakon Austrijsko-pruskog rata 1866.
god. Taj je pokret nastao medu studentima u Becu, Grazu i Pragu,
pod utjecajem prethodnih klubova njemackih studenata (Burschen-
schaften), nadahnutih ucenjima Friedricha Ludwiga Jahna (1778-
1850). Jahn, zacetnik volkisch ideologije, promicao je ideju o njemackom
nacionalnom jedinstvu, identitetu i romanticnom obredu.
Te skupine su promicale kleindeutsch (ili “mali njemacki”) nacionalizam,
koji je podrazumijevao ukljucenje njemacke Austrije u bismar-
kovski Reich. Goodrick-Clarke istice: “Taj prusofilski kult doveo je
do štovanja sile i prijezira spram humanitarnom pravu i pravdi.”

Georg von Schonerer je pretvorio pangermanizam od nejasnog
“prusofilskog kulta” u pravi revolucionarni pokret. Nakon što je 1873.
bio izabran u Reichsrat, a prije postavljanja zahtjeva za neovisnošcu
njemacke Austrije bez Habsburgovaca i njezino politicko ujedinjenje
s njemackim Reichom, Schonerer je oko pet godina bio sljedbenik
progresivne ljevice. Schonererov pangermanizam nije bio obilježen
samo idejom o nacionalnom jedinstvu, politickoj demokraciji i društvenoj
reformi: njegova osnovna znacajka bio je rasizam, “odnosno,
ideja da je krv jedini preduvjet svih gradanskih prava.”

Godine 1888. pangermanski pokret se u izvjesnoj mjeri stišao jer
je te godine Schonerer bio osuden za napad, buduci da je upao u prostorije
Das Neue Wiener Tageblatt-a i napao urednika zbog preranog
objavljivanja vijesti o smrti njemackog cara Wilhelma I. Osuden je
na cetiri mjeseca zatvora, izgubio je plemicki naslov i oduzeta su
mu gradanska prava na pet godina.

Kada je austrijska vlada 1895. donijela odredbu o obveznom
ucenju slovenskog jezika u njemackoj školi u Celju u Kranjskoj, te
nakon što je dvije godine poslije austrijski premijer, grof Kazimierz
Badeni odlucio da svi službenici u Bohemiji i Moraviji moraju govoriti
ceški i njemacki (što je Nijemce dovelo u nepovoljan položaj),
žar nacionalizma iznova se rasplamsao citavim carstvom. Posljedica
toga bila je da su pangermanisti, zajedno s demokratskim njemackim
strankama usvojili strategiju blokiranja svih parlamentarnih
poslova, što je, pak, izazvalo nasilne javne nerede u ljeto 1897.

U to je doba Schonerer pronašao još jednog neprijatelja. Bila je
to Katolicka crkva za koju je smatrao da je ravnodušna prema interesima
austrijskih Nijemaca. “Biskupi su savjetovali cara, župni
svecenici su tvorili mrežu ucinkovitih propagandista u zemlji, a
Kršcanska socijalna stranka mu je oduzela bivša uporišta medu
seoskim i polu-gradskim stanovništvom Donje Austrije i Beca.”
Schonerer je vjerovao da se povezanost katolicizma sa slavenstvom
i austrijskom državom može istaknuti i pokretom za obracanje na
protestantizam; tako je nastala krilatica Los von Rom (“Dalje od
Rima”). Tim pokretom je izmedu 1899. i 1910. na protestantizam
obraceno oko 30 000 ljudi u Bohemiji, Stiriji, Karintiji i Becu, iako
on uopce nije bio popularan medu volkisch udrugama i pangerma-
nistima, koji su ga smatrali “varijacijom tradicionalnog klerikalizma”.
Isto tako, Protestantska crkva nije bila zadovoljna pokretom
Los von Rom, smatrajuci da ce njegova duboka veza izmedu religije
i politike uznemiriti i zbuniti vjernike. No, cinjenica je da oni koji
su bili politicki motivirani, religiju nisu smatrali bitnom.

Pangermanizam se na prijelomu stoljeca mogao podijeliti u dvije
struje: ona koja je, poput Schonerera, težila politickom i gospodarskom
ujedinjenju s Reichom, i ona koja je željela samo obraniti njemacke
kulturne i politicke interese u Habsburškom carstvu. Smatralo
se da su ti interesi posve potkopani – ne samo Badenijevim
jezicnim odredbama nego i uvodenjem opceg prava glasa za sve
muškarce 1907. To je još više potaknulo njemacko-slavenski sukob
u Habsburškom carstvu i bio je jedan od glavnih cimbenika stvaranja
rasistickog nauka ariozofije, o kojoj cemo raspravljati poslije. Godine
1853-55., Arthur de Gobineau je napisao esej o nejednakosti
rasa, u kojem je istaknuo ideju o nadmocnosti nordijsko-arijske rase,
upozorivši na mogucu opasnost njezina nestanka pod pritiskom ne-
arijskih rasa. Tu ideju, kao i socijal-darvinisticke teorije o biološkoj
borbi, usvojili su na prijelomu 20. st. njemacki propagandisti, koji
su tvrdili da Nijemci mogu obraniti svoju rasu i kulturu samo ako
zadrže rasnu cistocu.

Volkisch nacionalisti i pangermanisti pronašli su daljnje nadahnuce
u djelu zoologa Ernsta Haeckela, koji je 1906. god. osnovao
Monisticko društvo, koje je promicalo njegovo rasisticko tumacenje
socijalnog darvinizma. Sedam godina prije toga, Haeckelov kolega
Wilhelm Bolsche je napisao knjigu Vom Bazillus zum Affenmensch-
en (“Od bacila do covjekolikog majmuna”), u kojoj je opisao “golu
borbu za prevlast izmedu zoološke vrste ‘covjeka'” i “najnižeg oblika
organskog života [mikroskopskih organizama]“. Ta ‘borba za
prevlast’ snažno ce utjecati na razvoj njemackog antisemitizma
pocetkom 20. st. Hitler ce poslije takvim biološkim rjecnikom izraziti
svoja antisemitska stajališta kako bi Židovima zanijekao sva
ljudska obilježja. Naprimjer, Hitler je 1942. rekao sljedece:

“Otkrice židovskog virusa jedna je od najvecih revolucija, koju
je svijet ikada vidio. Borba u kojoj sada sudjelujemo jednaka
je onoj koju su u prošlom stoljecu vodili Pasteur i Koch.
Koliko mnogo bolesti duguju svoje postojanje židovskom virusu!
Iznova cemo ozdraviti tek kada uništimo židove.”

Njemacka teozofija

Oživljavanje germanske mitologije i folklora u Austriji tijekom posljednja
dva desetljeca 19. st, bilo je iznimno znacajno za razvoj
nacistickog ezoterizma i kozmologije, iako se ono mora razmatrati
u kontekstu mnogo šireg okultistickog preporoda, koji se posljednjih
stotinjak godina odvijao u Europi. Osnovne ideje onoga što ce
postati zapadnjackim okultizmom, kao što su gnosticizam, hermeti-
zam i kabala, koji su nastali u podrucju Sredozemlja prije više od
1500 godina, uglavnom su izbaceni iz Zapadne misli znanstvenom
revolucijom 17. stoljeca.

Na ovome mjestu bilo bi vrijedno razmotriti znacenja tih ideja.
Gnosticizam (gnosis jednostavno znaci izravno znanje), koji su prakticirali
ranokršcanski heretici, sadrži dva temeljna nacela. Prvo je
dualizam, koji se, prema Michaelu Baigentu i Richardu Leighu,
može definirati na sljedeci nacin:

“Dualizam, na što ukazuje i sama rijec, pretpostavlja suprotnost,
cesto sukob, izmedu dva antiteticka nacela, dvije antite-
ticke hijerarhije vrijednosti, dvije antiteticke stvarnosti. Dualizam
izvjesne aspekte ili poretke stvarnosti uzdiže nad ostalima.
Neki aspekti stvarnosti se odbacuju kao nestvarni, inferiorni
ili zli. Svojim razlikovanjem duše i tijela, duha i ‘grješne prirode’,
kršcanstvo je, ustvari, dualisticko.”

Drugo nacelo odnosi se na zlo tvari:

“Tvar se odbacivala kao suštinsko zlo. Materijalno postojanje,
pojavni svijet, smatrao se proizvodom manjeg i zlog boga. Na
temelju toga, tvar i materijalno postojanje morali su se preobraziti
kako bi postigli jedinstvo s vecim i pravim bogom, koji
je vladao cistim duhom; pojam ‘gnosis’ oznacavao je upravo
to jedinstvo … [Gnosticko] razmišljanje je vjerojatno proiza-
šlo iz slicnog dualizma perzijskog zaratustrijanstva. Ono ce se
poslije ponovno pojaviti u Perziji u obliku manihejstva, koje
je propovijedao ucitelj Mani.”

Hermetizam potjece od Hermesa Trismegistosa (“tri puta najveceg
Hermesa”), kojim su imenom Grci nazivali egipatskog boga
mudrosti i književnosti Thotha. Grci su vjerovali da je taj “pisar bogova”
bio autor svih svetih knjiga, koje su oni zvali “hermetickima”.
Tvrdi se da je Hermesova drevna mudrost sadržana u 42 knjige, ciji
su sacuvani dijelovi poznati pod imenom Hermetica. Hermesove
knjige su zapisane na papirusu i cuvale su se u Aleksandrijskoj knjižnici.
Njezinim uništenjem u požaru, veci dio te mudrosti zauvijek
je izgubljen; no, legenda kazuje da su neki njezini dijelovi sacuvani
i da su je inicijanti zakopali na skrivenome mjestu u pustinji.

Hermeticka djela poput Božanskog Pimandara i Vizije, opisuju
na koji je nacin Hermes Trismegistos stekao božansku mudrost, a
sadrže i rasprave o evoluciji ljudske duše. Tvrdi se da Tabula sma-
ragdina ili Smaragdna ploca sadrži najširi sažetak egipatske filozofije,
a imala je središnji znacaj za alkemicare, koji su vjerovali da
su u njoj skrivene misticne tajne Svemira. Tvrdi se da je Hermes
Trismegistos bio najveci filozof, kralj i svecenik, kao i plodan pisac,
kojemu se pripisuje autorstvo 36 525 knjiga o nacelima prirode. Kao
spoj egipatskog boga Thotha i grckoga Hermesa, koji se povezuju s
dušama mrtvih, Hermes Trismegistos je bio personifikacija univerzalne
mudrosti. Medutim, moguce je da su ti rukopisi koji mu se
pripisuju, ustvari anonimna djela prvih kršcana.

Treci element u trostrukom temelju zapadnog okultizma bila je
kabala, misticni sustav klasicnog judaizma. Kabala, što na hebrejskom
znaci “ono što je primljeno” (ili, “primati”, op. prev.), temelji
se na Tori (židovskome svetom pismu) i predstavlja svojevrsnu
mapu, koju je Adam primio od andela i koja se prenosila naraštajima
i posredstvom nje naše posrnule vrste mogu iznova pronaci put
do Boga. Glavna knjiga kabalizma je Sefer Yetzirah (“Sefer jeci-
rah”) (“Knjiga oblikovanja”), koju je vjerojatno napisao rabi Akiba,
koji je umro kao mucenik u doba Rimljana. Prema Sefer Yetzirah,
Bog je stvorio svijet pomocu 32 tajne staze: deset sefirota (ili ema-
nacija (zracenja) od kojih je sastavljena stvarnost) i 22 slova hebrejskog
alfabeta.

Izmedu 1280. i 1286., španjolski kabalist Moses de Leon (ili
Mojsije de Leon, op. prev.) napisao je Sefer ha-Zohar (“Knjiga blještavih”
ili “Knjiga o sjaju”), osnovni dokument klasicnog kabalizma.
Ona se temelji na knjizi Zohar, zbirci ucenja mudraca iz drugog
stoljeca, rabina Šimona bar Johaija (ili Simon ben Jokaj, op. prev.),
koja su nastala tijekom njegove meditacije u špilji pokraj Loda u Izraelu.
U Zoharu se Bog naziva Ein-Sof (bez kraja) i kao takvog ga
covjecanstvo ne može opisati niti ga može spoznati. Cilj covjeka je
da ostvari jedinstvo s Bogom i, buduci daje sva stvarnost povezana,
da uzdigne sve druge duše u Svemiru.

Kabalizam je na Zapadu postavio osnovne temelje okultizma, s
carobnim amuletima i magicnim rijecima, pecatima i demonologijom,
te njegovu usredotocenost na snagu ukorijenjenu u slovima hebrejskog
alfabeta. Kršcanski okultisti su se usredotocili na Tetragramaton
YHVH, neizrecivo ime Boga, kojim se mogla steci moc nad citavim
Svemirom.

Okultizam je u Europi zaživio prije svega kao rezultat reakcije na
racionalisticko prosvjetiteljstvo i materijalizam 18. i pocetka 19. st.
Ovaj neophodan kratak osvrt na njegove ezotericne korijene, dovodi
nas do pojave teozofije osamdesetih godina 19. stoljeca. Glavni pokretac
teozofskog pokreta bila je Helena Petrovna Blavatsky (1831.-
1891.) Njezini roditelji, barun von Hahn, vojnik i pripadnik nižeg
rusko-njemackog plemstva, te gospoda von Hahn, spisateljica i po-
tomkinja plemicke kuce Dolgorouky, vodili su prilicno nesreden
život jer je barunova regimenta neprestano putovala. Gospoda von
Hahn je umrla 1842., kada je Helena imala jedanaest godina, a taj
dogadaj je vjerojatno utjecao na njezinu samovolju i snažan osjecaj
individualnosti.

U sedamnaestoj godini, u srpnju 1848., udala se za 23 godine starijeg
Nikifora Blavatskog, viceguvemera Erevana na Kavkazu. Brak
se raspao nakon samo nekoliko tjedana, a Helena je napustila supruga
u namjeri da se vrati ocu. Medutim, iznenada je odlucila napustiti
svoju obitelj i domovinu, te se na Crnome moru ukrcala na parobrod
za Carigrad. Sljedecih je 25 godina lutala Europom, Azijom i Amerikom.
Osim što je možda raspolagala ocevim džeparcem, Helena
se uzdržavala na razlicite nacine. Tako je radila kao jahacica konja
u cirkusu, uciteljica klavira u Londonu i Parizu i kao pomocnica slavnog
medija Daniela Dunglasa Homea. To je uglavnom sve što je poznato
o tom razdoblju njezina života: sve ostalo se temelji na nerazumljivim
glasinama, protuslovnim tvrdnjama i legendama, od kojih
je vecinu proizvela sama Blavatska.

Blavatska je u SAD-u uvidjela veliku popularnost spiritizma.
Ondje je stigla 1873. god., buduci da je tada vec bila potpuno bez
novca, morala je živjeti u hostelu za radnice, obavljajuci fizicke
poslove poput šivanja ženskih torbica. Otprilike u to doba je upoznala
Henryja Olcotta (1832-1907), koji je potjecao iz obitelji prvih
americkih hodocasnika iz New Jerseya. Olcott se zbog ocitih financijskih
teškoca bio prisiljen preseliti na farmu u Ohiu. Cini se da je
bio uspješan u tom poslu, buduci da je postao urednik poljoprivredne
rubrike u novinama New York Tribune. Tu funkciju je obavljao
sve do Gradanskog rata u kojemu se borio kao casnik jedinica za vezu
vojske Unije. Nakon završetka rata, Olcott je otišao u New York na
studij prava i ondje je krajem 60-ih godina 19. st. utemeljio svoju
odvjetnicku praksu. Usprkos prilicno velikom profesionalnom uspjehu,
Olcott nije bio zadovoljan svojom sudbinom, a konacno se i
razveo od supruge, s kojom je živio u nesretnom braku. U potrazi za
intelektualnom promjenom, zainteresirao se za spiritizam.

Njegovo zanimanje za spiritizam sve je više raslo, te je Olcott
poceo istraživati pojedinacne slucajeve navodnih vanosjetilnih manifestacija,
ukljucujuci one koje su se dogodile na farmi brace Eddy
u Chittendenu, Vermont. Svoja istraživanja pojava u Chittendenu
(koje su ukljucivale i materijalizacije duhova) objavio je u newyor-
škim novinama Daily Graphic. Olcott je 14. listopada 1874., tijekom
jednog od mnogobrojnih posjeta farmi Eddy, upoznao Blavatsku,
koja je bila zaintrigirana njegovim clancima u Daily Graphic-u.
Blavatska je odlucila njegovati to prijateljstvo.

Iznimno oduševljen njezinim navodnim vanosjetilnim umijecima,
Olcott je postao Blavatskyn odani sljedbenik i publicist. Od tada
do 1875., kada je osnovala Teozofsko društvo, Blavatska je zaradivala
za ugodan život kao medij. Tu idilu nakratko je narušilo razdoblje
slabljenja interesa javnosti za spiritizmom. Godine 1877. objavila
je knjigu Razotkrivena Izida, pregled egipatskog okultizma koji
su joj, kako je tvrdila, otkrili duhovi posredstvom automatskog pisanja.
Ona u osnovi zagovara gledište o nužnosti prihvacanja okultizma
(skrivenih zakona prirode) od strane ortodoksne znanosti. Ta
knjiga – koja se izvrsno prodavala – trebala je utješiti ljude cija je
vjera bila potkopana znanstvenim racionalizmom, osobito teorijama
evolucije i prirodne selekcije Charlesa Darwina. Iako možda ne
iznenaduje, ta knjiga je naišla na žestok otpor znanstvenih krugova,
koji su je proglasili nekompetentnom i potpunim plagijatom -jedan
kriticar je u njoj prepoznao cak 2000 prisvojenih citata.

Mit koji je o sebi oblikovala Blavatska u osnovi se temeljio na
prici o njezinom sedmogodišnjem boravku na Tibetu. (Broj sedam
ima veliko magijsko znacenje, a toliko godina traje i inicijacija u
okultne misterije.) Prilicno je nevjerojatna bila Blavatskyna tvrdnja
da su je tom znanju poducili skriveni Ucitelji na Himalajama, pod
cijim je vodstvom dosegnula najvišu razinu inicijacije u misterije
Svemira. Medutim, posve je nemoguce da se ta bjelkinja, koja, osim
velikih problema s težinom, nije imala nimalo planinarskog iskustva,
mogla uspeti na Himalaje, pronaci skrivene Ucitelje i pri tome
izbjeci brojne kineske, ruske i britanske snage, koje su tada patrolirale
tim podrucjem.

Jedan od Blavatskynih tibetanskih ucitelja zvao se Ucitelj Moria.
Naime, oni su se upoznali na Velikoj izložbi u Londonu u srpnju 1851.
(iako je ona tvrdila da ga je nekoliko puta vidjela u svojim vizijama).
Ucitelj Moria bio je clan Velikog bijelog bratstva Ucitelja, besmrtnih,
bestjelesnih bica koja su dosegnula najvišu razinu prosvje-
cenja, no odabrala su život na Zemlji kako bi vodili covjecanstvo k
istom cilju. U Petom poglavlju cemo mnogo više govoriti o Velikom
bijelom bratstvu, stoga vratimo se gospodi Blavatsky.

U doba kada Teozofsko društvo više nije imalo mnogo uspjeha u
obracanju novih clanova, Blavatska je 1879. odlucila otici u Indiju,
što je bio logican izbor s obzirom na to da u svojoj knjizi Razotkrivena
Izida stavlja osobit naglasak na istocnjacku filozofiju. Blavat-
sku i Olcotta su ondje veoma srdacno docekali razliciti pripadnici
indijskog društva, medu kojima su bili i novinar A. P. Sinnett, te državnik
Allen O. Hume. Godine 1882., preselili su sjedište društva u
Adyar pokraj Madrasa. U tom sjedištu nalazilo se i svetište, u kojem
su se skriveni Ucitelji manifestirali u fizickom obliku. Medutim, tijekom
Blavatskyne i Olcottove turneje Europom, Emma Coulomb i
njezin suprug, koji su upravljali domacinstvom i istodobno bezuspješno
pokušavali ishoditi novcane zajmove od bogatih clanova
društva, odlucili su se osvetiti objavivši pisma za koja su tvrdili da
ih je napisala Blavatska. Ta pisma su navodno sadržavala upute o
nacinu upravljanja tajnim plocama u zidovima oltarne sobe, kroz
koje su se pojavljivali “Ucitelji”.

Nažalost, upravo je u to doba Društvo za psihicka istraživanja
(“Society for Psychical Research” (SPR)) odlucilo istražiti navodne
spiritisticke tvrdnje teozofije. Nepotrebno je reci da je izviješce SPR-a,
nakon razotkrivanja prijevare od strane supružnika Coulombs, na-
štetilo Blavatskoj.

Zbog tog skandala, ali i veoma narušena zdravlja (poslije ce umrijeti
od Brightove bolesti), Blavatska je napustila Indiju i preselila
se u London, gdje je zapocela pisati svoju drugu i (kako se opcenito
priznaje) znacajniju knjigu Tajna doktrina (objavljenu 1888). Ta
knjiga, koja se sastoji od dva osnovna dijela naslovljena “Kozmoge-
neza” i “Antropogeneza”, pregled je povijesti Svemira i inteligentnog
života. Tajna doktrina je navodno opsežan komentar nevjerojatno
starog (nekoliko milijuna godina) rukopisa Dzyanove stance, napisanog
na jeziku Atlantidana, senzaru, a kojeg je Blavatska otkrila u samostanu
duboko ispod Himalaja. Stance govore o tome kako su Zemlju
kolonizirala duhovna bica s Mjeseca. Covjecanstvo kakvo poznajemo
potjece od tih dalekih predaka, tocnije, ono je nastalo posredstvom
niza takozvanih “korijenskih rasa”.

Zbog ogranicenog prostora ove knjige ne možemo ulaziti dublje
u sadržaj Tajne doktrine. Dovoljno je reci da se na pocetku Svemira,
božansko bice razložilo u mnoštvo oblika života, koja danas nastanjuju
Svemir. Povijest Svemira od tada obuhvaca sedam “krugova”
ili ciklusa postojanja. Tijekom prva cetiri kruga Svemir je izgubio
božansku milost i ponovno ce se uzdici u posljednja tri kruga, sve
dok ne bude otkupljen u posljednjem, božanskom jedinstvu, nakon
cega se taj proces iznova ponavlja. (Možda bi bilo bolje da se
odupremo iskušenju da ovu shemu usporedimo sa slicnom teorijom
o Velikom prasku, teorijom o univerzalnoj evoluciji, koju predlažu
suvremeni fizicari: u Stancama, osim navedenog, nema mnogo toga
što bi prihvatila ortodoksna znanost.)

U svakom od tih sedam krugova bilo je stvoreno i uništeno sedam
korijenskih rasa, a njihova sudbina odražava onu kozmicke evolucije,
tako da su se prve cetiri pretvorile iz duhovnog u materijalno,
a posljednje tri ce se opet uzdici. Blavatska tvrdi da je covjecanstvo
u svom sadašnjem obliku peta korijenska rasa koja, pak, prolazi
kroz cetvrti kozmicki krug. (S obzirom na to, citatelj može odahnuti
zbog spoznaje da nas ocekuje još dugo razdoblje duhovnog napretka.)
Prvu korijensku rasu tvorila su potpuno bestjelesna astralna bica,
koja su živjela u nevidljivoj Zemlji; druga su rasa bili Hiperborejci,
koji su živjeli na izgubljenom polarnom kontinentu (u sljedecem
poglavlju cemo podrobnije raspravljati o bitnom pojmu Hiperboreje);
treca korijenska rasa bili su Lemurijanci, smedoputi hermafroditi
visoki 9 m, koji su imali cetiri ruke i, nažalost, nalazili su se na najnižoj
tocki ciklusa covjecanstva, koje tvori sedam etapa. Upravo su
zato Lemurijanci, koji su živjeli na danas potopljenom kontinentu u
Indijskom oceanu, pali u božansku nemilost: nakon što su se podijelili
u dva razlicita spola, poceli su se razmnožavati s lijepim, ali
inferiornijim rasama, a tim križanjem rasa stvorena su bezdušna cudovišta.
Cetvrta korijenska rasa bili su Atlantidani, koji su posjedovali
veoma napredne psihicke i vanosjetilne sposobnosti. Atlantidani,
koji su, nalik Lemurijancima, bili divovi izrazite fizicke snage, gradili
su velike gradove na svom kontinentu u Središnjem Atlantiku.
Imali su i veoma naprednu tehnologiju, koja se temeljila na primjeni
univerzalne elektro-duhovne sile Fohat – veoma nalik sili vril (vidi
Cetvrto poglavlje). Nažalost, iako su bili inteligentni i mocni, Atlantidani
su istodobno bili i gotovo djecacki nevini i tako ranjivi prema
namjerama zlog bica, koje ih je iskvarilo i natjeralo na uporabu crne
magije. To je konacno rezultiralo katastrofalnim ratom, koji je doveo
do uništenja Atlantide. Peta korijenska rasa, od koje potjecemo mi,
bila je arijska.

Teozofija je osobito isticala znacaj reinkarnacije i pojma hijerarhije.
Sljedbenici tog pokreta su posredstvom reinkarnacije mogli zamišljati
da su sudjelovali u fantasticnoj pretpovijesti covjecanstva,
u najrazlicitijim cudesnim, egzoticnim i davno izgubljenim zemljama
i istodobno biti sigurni da se njihove duše uzdižu k duhovnom
spasenju i konacnom jedinstvu s Bogom. Za kozmicku shemu jednako
su znacajni bili i hijerarhija i elitizam. Kako smo prethodno
spomenuli, Skriveni Ucitelji ili mahatme s Tibeta, poput Ucitelja
Morije i Koota Hoomija, bili su prosvijecena bica koja su odlucila
ostati na Zemlji kako bi vodili covjecanstvo k duhovnoj mudrosti.
Ta ideja, kao i Blavatskyne tvrdnje da posjeduje skriveno, okultno
znanje, jasno se temelji na vrijednosti autoriteta i hijerarhije. Doista,
o tome svjedoci i sudbina Lemurijanaca, koji su zbog križanja s
drugim rasama izgubili božansku milost. Jedini dio tog društva koji
je ostao cist bila je svecenicka elita, koja se poslije povukla u cudesan
grad Shambhalu u današnjoj pustinji Gobi (o tome više u Cetvrtom
poglavlju) i koja se povezuje sa Skrivenim Uciteljima iz Tibeta.

Kako smo prije istaknuli, središnja nacela teozofije omogucavala
su ljudima na kraju 19. st. da zadrže svoju religiju (ili barem svoju
vjeru u postojanje nekog oblika duhovnosti u svemiru), uz istodobno
prihvacanje valjanosti novih teorija, kao što je ona o evoluciji,
koje su zaprijetile potkopavanjem njihovih dotadašnjih nazora o
svijetu. Medutim, za mnoge ljude u Europi i Americi, znanstveni racionalizam,
ubrzana industrijalizacija i urbanizacija predstavljale su
još jednu prijetnju njihovom davno utemeljenom nacinu života.
Teozofija, kao lijek protiv strahova i nesigurnosti suvremenog života,
osobito je bila prihvacena u Njemackoj i Austriji. Kako tvrdi Good-
rick-Clarke, ona se veoma dobro uklopila u njemacki pokret Lebens-
reform (reforma života): “Taj pokret je predstavljao pokušaj srednje
klase da ublaži teškoce suvremenog života, koje su nastale širenjem
gradova i industrije. Raznolikost alternativnih stilova života – ukljucujuci
biljnu i prirodnu medicinu, vegetarijanstvo, nudizam i samodostatne
seoske zajednice – spremno su prigrlile male skupine pojedinaca,
koji su težili vratiti se prirodnom nacinu života … Teozofija
se dobro uklapala u Lebensreform i pružala je filozofsko opravdanje
nekima od njegovih skupina.”

U Njemackoj se zanimanje za teozofiju pojacalo utemeljenjem
Njemackog Teozofskog društva 22. srpnja 1884. u Elberfeldu. Ondje
su Blavatska i Olcott živjeli u kuci Marie Gebhard (1832-1892),
sljedbenice okultizma koja se cesto dopisivala sa slavnim francuskim
okultistom i carobnjakom Eliphasom Levijem (Alphonse Louis
Constantom) (oko 1810-1875). Prvi predsjednik tog društva bio je
Wilhelm Hubbe-Schleiden, koji je tada bio državni službenik Kolonijalne
uprave u Hamburgu. Hubbe-Schleiden, koji je proputovao
citav svijet i bio je veliki zagovornik kolonijalne ekspanzije Nje-
macke, imao je kljucnu ulogu u okupljanju teozofa raštrkanih diljem
Njemacke, te u njihovu ujedinjenju u njemackom ogranku toga
društva.

Osim toga, Hubbe-Schleiden je mnogo pridonio povecanju zanimanja
za okultno u Njemackoj tako što je 1886. osnovao casopis Die
Sphinx, koji je sa znanstvenoga gledišta spajao istraživanja vanosje-
tilnog, paranormalnog, arheologiju i kršcanski misticizam. U tom
smislu, taj je casopis imao snažan teozofski karakter i ukljucivao je
radove znanstvenika, povjesnicara i filozofa.

Drugi covjek koji je pridonio velikoj popularizaciji znanstvenog
okultizma u Njemackoj bio je Franz Hartmann (1838-1912), koji je
takoder vodio prilicno zanimljiv život u Europi i obje Amerike, te
je promijenio nekoliko zanimanja. Tako je bio vojnik, lijecnik, mr-
tvozornik i rudarski špekulant. Hartmann, koji je vec tada bio zainteresiran
za spiritizam, preobratio se na teozofiju nakon što je procitao
Razotkrivenu Izidu. Tako je odlucio otputovati u Advar, gdje je
1883. upoznao Blavatsku i Olcotta. Blavatska je njime bila toliko
oduševljena da ga je imenovala predsjednikom Teozofskog društva,
dok su ona i Olcott otišli u Njemacku kako bi ondje osnovali ogranak
istog društva. Hartmann je ostao u Indiji do 1885., kada su teo-
zofi napustili tu zemlju nakon skandala sa supružnicima Coulomb.

Hartmann je potom pokrenuo okultni casopis Lotnsbluthen (Lo-
tusovi cvjetovi), koji je izlazio od 1892. do 1900. i bio je prvi njemacki
casopis na cijoj se naslovnici nalazila svastika. (Svastika je
u istocnjackom misticizmu simbol koji ima mnogo pozitivnih znacenja;
podrobnije cemo ga razmotriti u sljedecem poglavlju.) Povecano
zanimanje koju je u javnosti potaknuo taj casopis, naveo je
brojne njemacke izdavace da objavljuju dugi niz knjiga, koje su se
bavile širokim rasponom okultnih i ezotericnih tema, ukljucujuci
djela Annie Besant i Charlesa Leadbeatera, koji je nakon Blavatsky-
ne smrti 1891. preuzeo vodstvo Teozofskim društvom.

Njemacki ogranak društva raspušten je 1885. kada su teozofi
napustili Indiju, no zamijenilo ga je novo društvo osnovano u Berlinu
u kolovozu 1896., kao ogranak Medunarodnog Teozofskog
bratstva u Americi, kojim je predsjedao Hartmann. U izvršnom odboru
nalazio se i izvjesni Paul Zillmann, koji je pokrenuo mjesecnik
Metaphysische Rundschau (Metafizicka revija), a poslije ce objavljivati
i djela ariozofa (s kojima cemo se uskoro susresti). Do 1902.,
njemacka teozofija, koju su u to doba razarala unutarnja suparništva,
mnogo se bolje koordinirala pod vodstvom dvaju glavnih središta u
Berlinu i Leipzigu.

Godine 1906., Hartmannov ucenik Hugo Vollrath je osnovao
Teozofsku izdavacku kucu, vjerojatno kako bi neutralizirao sve veci
utjecaj koji je u okultnim krugovima imao teozof Rudolf Steiner,
ciji se misticni kršcanski nazori nisu svidali Annie Bessant, koja je
svoje svjetonazore potpuno osnivala na hinduizmu. (Steiner ce istupiti
iz društva i 1912. osnovati svoje Antropozofsko društvo.) Teo-
zofska izdavacka kuca objavljivala je velik broj okultnih casopisa i
knjiga, cime je konkurirala drugim izdavacima, poput Karla Rohma,
Johannesa Bauma i Maxa Altmanna, koji su se usredotocili na to
potencijalno unosno polje.

Zanimanje javnosti za okultizam brzo je raslo u Becu, u kojemu
je vec postojala tradicija ezoterizma i interesa za paranormalne pojave.
Osnivale su se nove okultne skupine, medu kojima je bilo i
Okultisticko društvo, koje je imalo i svoju knjižnicu, citalacki klub
Sfingu i Prvo Becko astrološko društvo. Naime, upravo se u Becu
najslobodnije sijalo sjeme njemackog okultnog rasizma. Nezadovoljstvo
javnosti gospodarskim promjenama, znanstvenim racionalizmom
i ubrzanom industrijalizacijom, te prijetnja koju su oni
navodno predstavljali tradicionalnim “prirodnim” nacinima života,
nisu ublažavale samo okultisticke ideje o središnjem položaju i
znacaju covjecanstva u širem svemiru (o suštinskoj smislenosti postojanja),
nego i volkisch-ideologijom koja je u Nijemcima usadivala
osjecaj vrijednosti i znacaja njihova kulturnog identiteta. Taj spoj
kulture i duhovnosti najsnažnije se izražavao kroz nauk ariozofije,
koji je nastao u Becu.

Ariozofija

Neobicne ariozofske teorije predstavljale su mješavinu rasisticke
volkisch-ideologije i teozofskih ideja gospode Blavatsky. (Kao što
je bio slucaj i s Nietszcheovom filozofijom, njemacki okultisti su
usvojili i iskrivili Blavatskyne ideje, a treba imati na umu da nije-
dna od navedenih nije promicala nasilje i patnju, koje ce poslije
pociniti nacisti: doista, Nietszche je odbacivao antisemitizam, nazivajuci
njemacki nacionalizam “ponorom gluposti”.)

Dva glavna promicatelja ariozofije bili su Guido von List (1848-
1919) i Jorg Lanz von Liebenfels (1874-1954), a obojica su svojim
prezimenima dodala nezasluženi clan “von” (koji oznacava plemstvo).
List, koji je roden u beckoj obitelji srednje klase, sanjao je o ujedinjenju
Austrije i Njemacke i mrzio je židove i kršcane, uvjeren da
oni napadaju kulturu, duhovnost i teritorijalna prava Njemacke. Po
zanimanju novinar, List je pisao i romane o drevnim Teutoncima i
kultu Wotana, ciju je hijerarhiju nazvao Armanenschaft, ime je izveo
na temelju svojeg izmišljenog tumacenja teutonskog mita. Rimski
pisac Tacit napisao je u svom djelu Germania da su Teutonci vjerovali
da njihov narod potjece od boga Tuiska i njegova sina Manua.
Manu je imao tri sina, po kojima su drevna njemacka plemena dobila
imena: Ingaevoni, Hermioni i Istaevoni. List je bez ikakvih znanstvenih
osnova tvrdio da se ta imena odnose na poljoprivredna,
intelektualna i vojna podrucja germanskog naroda. Ime Armanen-
scaft nastalo je Listovom germanizacijom imena Hermiones, intelektualnog
ili svecenickog posjeda, cime je nastalo “Armanen”. List
je tvrdio da je Armanenschaft bilo iznimno mudro, vladajuce tijelo
drevnoga društva.

Kodifikacija Listovih uvjerenja o drevnim i rasno cistim Teutoncima
izazvala je duboko zanimanje za simbolizam heraldike i tajni,
koje su navodno sadržane u runskom pismu, a time i zanimanje za
misticko znacenje svastike, koju je List poistovjetio (barem s obzirom
na njezinu moc i znacenje) s kršcanskim križem i židovskom Davi-
dovom zvijezdom. (Kako smo prethodno spomenuli, u sljedecem
poglavlju cemo istražiti podrijetlo i znacenje svastike.) Do 1902., u
razdoblju prisilne neaktivnosti uzrokovane operacijom ocne mrene,
zbog koje je 11 mjeseci bio slijep, List je mnogo razmišljao
o prirodi proto-arijskog jezika, za koji je vjerovao da je kodiran u
drevnim runama.

Njegove okultno-rasisticko-misticke teorije, ukljucujuci izlaganje o
arijskom proto-jeziku, nisu naišli na prihvacanje od strane Carske
akademije znanosti u Becu, koja mu je disertaciju vratila bez ko-
mentara. Bez obzira na to, u njemackom i austrijskom društvu poceli
su se uocavati antisemitski elementi. Tako je 1907. osnovano
Listovo društvo, koje je imalo svrhu osiguravati novcana sredstva
za njegova istraživanja. Listova izmišljena historiografija i arheologija
postavile su pseudoznanstveni temelj rasizmu i ekstremnom
nacionalizmu, te je omogucila njemackom Volku da pripiše svoje
podrijetlo velicanstvenim i rasno cistim drevnim Teutoncima i njihovu
kultu votanizma.

Wotanov kult je prije svega potekao iz Listovih tvrdnji o religijskim
obicajima drevnih Teutonaca, koje su kršcani navodno progonili
u srednjovjekovnoj Njemackoj. List je tvrdio da su stare nordijske
pjesme iz Islanda, Norveške, Danske i Švedske – edde – ustvari kronike
mitova drevnih Germana. Edde su se sastojale od pjesama,
pjesnickih rukopisa i povijesnih djela, koja su pripovijedala pricu o
drevnom teutonskom panteonu bogova i brojnih nižih božanstava u
njihovoj pratnji. Ustvari, ne postoje gotovo nikakvi zapisi o mitovima
i vjerovanju drevnih predaka Nijemaca i Anglosasa. Prema konvencionalnoj
znanosti o mitologiji:

“Rijetki su dokumentirani izvori podataka o zapadnim germanskim
plemenima, precima Nijemaca i Anglosasa. Latinski
povjesnicari, poput Cezara i Tacita, raspolagali su samo posrednim
podacima, te su teutonsku religiju pokušali objasniti
u kategorijama rimske religije. Naprimjer, bog groma Donar
za njih je bio Jupiter tonans. Woden je dobio ime Merkur, a Tiw
[bog neba] postao je Mars. Misionari, redovnici i pisari koji
su tijekom osmog stoljeca obracali pogansko stanovništvo i
bili su prvi koji su zapisali njemacki jezik, mogli su nam, da
su to htjeli, ostaviti potpunu sliku njemacke mitologije. No,
njihova je glavna briga bila spasenje duša. Zato su o poganskim
mitovima govorili samo s osudom i prijezirom. O starim njemackim
vjerovanjima ne bismo znali gotovo ništa da u ‘puckim’
pricama i epovima nije sacuvano mnogo toga što se odnosi na
niža božanstva, demone, divove i najraznoliki]e duhove.”

[Izvorna istaka]

U Eddama, Wotan (cije ime potjece od germanske rijeci koja
znaci bijes), a u suvremenom njemackom glasi wuten – bjesnjeti,
gnjeviti se), bio je bog rata, kojeg su mrtvi junaci susretali u Valhali.
Upravo je Wotan spoznao znacenje runa kada je, nakon što je bio
ranjen kopljem, 9 mjeseci visio na stablu i upravo je on povezao
18 runskih cini, koje u sebi sadrže tajne besmrtnosti, nepobjedivosti
u bitki, iscjeliteljske moci i kontrole elemenata. Prema nordijskoj
legendi, rune nisu bile samo pismo, nego su posjedovale i
magijsku moc. Goodrick-Clarke naziva Lista “pionirom volkisch-
runskog okultizma”, buduci da je on prvi povezao odredene pisane
nizove runa s Wotanovim runskim carolijama: “List je pripisao
odredenu runu svakom od “Wotanovih stihova, dodajuci okultna
znacenja i skracenu krilaticu carolije. Ta okultna znacenja i krilatice
trebala su predstavljati nauk i maksime iznova otkrivene religije vo-
tanizma. Tipicne krilatice bile su: “Spoznaj sebe i spoznat ceš sve!”…
i: “Covjek je jedno s Bogom!”

Središnja postavka votanizma bila je ciklicka priroda Svemira,
koji prolazi kroz nizove preobražaja: “rodenje”, “postojanje”, “smrt” i
“ponovno rodenje” Ta ciklicka kozmologija bila je osnovni zakon i
predstavljala je prisutnost Boga u Prirodi. Buduci da je Covjek dio
svemira, on je vezan njegovim zakonima i, prema tome, mora živjeti
u skladu s prirodnim svijetom. “Logicnom posljedicom te bliskost s
Prirodom smatrala se istovjetnost pojedinca s njegovim narodom i
rasom.”

List se za razvoj votanizma poslužio i teozofskim idejama, osobito
onima Maxa Ferdinanda Sebaldta von Wertha, koji je opsežno pisao
o arijskoj seksualnosti i rasnoj cistoci. Sebaldt je vjerovao da je
Svemir stvorio bog Mundelfori, te da se on u biti sastoji od uzajamnog
djelovanja suprotnosti, kao što su tvar i duh, te muškarac i žena.
Prema tome, arijska nadmoc se može postici samo jedinstvom rasno
“cistih suprotnosti”. List je u rujnu 1903., u beckom okultnom casopisu
Die Gnosis objavio clanak, u kojemu je podrobno raspravljao
o toj ideji, upucujuci se na drevnu arijsku kozmologiju i spolnost.
Faze te kozmologije ilustrirane su varijacijama simbola svastike,
hinduistickog simbola Sunca, koji je List prisvojio i iskrivio tako da
oznacava nepobjedivog i rasno cistog germanskog junaka.

Na Listove nazore su snažno utjecale i legende o izgubljenim civilizacijama
i potonulim kontinentima, kao što su izmišljene zemlje
Atlantida i Lemurija, ali i teozofska djela gospode Blavatsky. On je
cak usporedio votansko svecenstvo s hijerofantima iz Blavatskyne
Tajne doktrine. Teozofske ideje zauzimaju i središnje mjesto u njegovoj
knjizi Die Religion der Ario-Germanen (1910), u kojoj vecim
dijelom raspravlja o hinduistickim kozmickim ciklusima na kojima
se temelje i Blavatskyne ideje o “krugovima” ili kozmološkim ciklusima.
List je usporedio cetiri kruga vatre, zraka, vode i zemlje s
“mitskim teutonskim kraljevstvima Muspilheimom, Asgardom,
Wanenheimom i Midgardom, koja su nastanjivali vatreni zmajevi,
zracni bogovi, vodeni divovi i ljudi.” Ta podrucja leže u središtu
nordijskog mita o postanku. Na pocetku vremena postojao je samo
golem, dubok ponor. Sjeverno od tog ponora oblikovao se Niflheim,
podrucje oblaka i sjena, a na jugu zemlja vatre Muspilheim. Kada je
Ymir, prvo živo bice i otac svih divova, poginuo u borbi, njegovo je
tijelo uzdignuto iz mora, cime je nastala zemlja, Midgard. Prema
Listu, arijski Nijemci bili su peta rasa u sadašnjem krugu, dok su
prethodne cetiri tvorili mitski teutonski divovi.

Prema votanskom nauku, prirodni evolucijski ciklus Svemira tekao
je od jedinstva do mnogostrukosti i potom opet do jedinstva. Prvu
etapu te evolucije (od jedinstvenosti do mnogostrukosti) simbolicki
su predstavljali triskelioni i svastike, te obrnuti trokuti poredani u
smjeru suprotnome od kazaljki na satu. Drugu etapu (od mnogostrukosti
do jedinstva božanstva) predstavljali su uspravni simboli poredani
u smjeru kazaljke na satu. Prema toj shemi, arijski German
predstavlja najviši moguci oblik života, buduci da se on nalazi na
“vrhuncu raznolikosti na najudaljenijoj granici ciklusa”.

List je gorljivo vjerovao u izgubljene civilizacije Atlantidu i Le-
muriju, te je tvrdio da su pretpovijesni megaliti u Donjoj Austriji
ustvari atlantidskog podrijetla. U svojoj knjizi Die Ursprache der
Ario-Germanen (“Proto-jezik arijskih Nijemaca”) (1914), priložio
je kartu koja usporeduje geološka razdoblja Zemlje s hinduistickom
kalpom (4.320.000.000 godina), koja odgovara i jednom teozofskom
krugu. Na ariozofsko vjerovanje iznova cemo se osvrnuti poslije u
ovom, ali i sljedecem poglavlju.

Za sada obratimo pozornost na drugog glavnog zagovornika ariozofije, Listova mladog sljedbenika Jorga Lanza von Liebenfelsa,
koji je utemeljio zloglasne antisemitske novine Ostara i 1907. stvorio
Red Novih templara. Poput svog ucitelja Lista, Liebenfels je bio
potomak becke obitelji srednjeg staleža, što ce poslije poricati isticuci
svoje lažno aristokratsko podrijetlo.

Liebenfels je za sjedište svojega Reda Novih templara odabrao
ruševan dvorac Burg Werfenstein, koji se nalazio na vrhu stijene na
obali Dunava, izmedu Linza i Beca. Bio je opsjednut idejom o manihejskoj
borbi izmedu “plave” rase (koju karakterizira kreativnost
i junaštvo) i tamnih “ljudi-zvijeri”, obuzetih požudom spram “plavokosim”
ženama te željom da iskvare ljudsku kulturu. Dvije godine
poslije, Liebenfels je pokrenuo rasisticki casopis Ostaru (što je
bilo ime poganske božice proljeca), koji je iznova pozivao na
ponovno uspostavljanje “plave rase” kao dominantne sile na svijetu.
To se moglo uciniti samo rasnom cistocom, prisilnom sterilizacijom
ili istrebljenjem inferiornih rasa, te uništenjem socijalizma, demokracije
i feminizma.

Ti rasisticki nazori naveli su Liebenfelsa na bizarnu ideju osnivanja
viteškog reda po uzoru na monasticke i vojne redove iz doba
križarskih ratova. Goodrick-Clarke tvrdi da su Liebenfelsa od djetinjstva
privlacili: “srednji vijek i njegova povorka vitezova, plemica
i redovnika. To uvelike objašnjava i njegovu odluku da se pridruži
cistercitskom redu, a vjerojatno je njegova želja da se poistovjeti s
aristokracijom proizašla iz slicnih maštanja.” Liebenfels je maštao
i o svetim redovima, što je vjerojatno izazvalo i veliko zanimanje za
Red templarskih vitezova. Ta maštanja su još više poticale srednjovjekovne
gralske romance, koje su u to doba bile iznimno popularne
zahvaljujuci operama Richarda Wagnera. Za Liebenfelsa i mnoge
njegove suvremenike, te romance su bile osobito znacajne jer su Vitezovi
Grala u njima prikazivani kao tragaci za uzvišenim i vjecnim
vrijednostima – to im je ujedno predstavljalo i snažan lijek protiv
mrskog suvremenog svijeta i njegove ubrzane industrijalizacije i
materijalizma.

Nedvojbeno najznamenitiji red kršcanskoga svijeta u doba križarskih
ratova, bili su Vitezovi templari, a Liebenfels je izmislio pricu
o tome kako su oni vodili rasnu borbu za germanski red, koji ce zavladati
Sredozemljem i Bliskim istokom. Goodrick-Clarke tvrdi:

“Godine 1913. objavio je kratku studiju u kojoj je opisao gral
kao elektricni simbol, koji se odnosi na ‘panmedijske’ moci
cistokrvne arijske rase. Potraga ‘Templeisena’ za Gralom bila
je metafora za eugenicke metode templarskih vitezova s ciljem
stvaranja ljudi-bogova. Templari su postali kljucni povijesni
posrednik [Liebenfelsove] seksisticko-rasisticke gnoze prije
1914.”

Na ovome mjestu se moramo veoma kratko osvrnuti na povijest
templarskih vitezova i na to kako je njihov uspon i pad utjecao na Lie-
benfelsov Weltanschauung (nazor na svijet). Red Vitezova templara
postao je jedan od najmocnijih monastickih društava Europe dvanaestoga
stoljeca i simbolizirao je kršcansku borbu protiv nevjernika.
Godine 1118., vitez iz Champagne, Hugues de Payens uvjerio je
kralja Baudouina I. od Boulogne (ciji je stariji brat Godfroi devetnaest
godina prije toga osvojio Jeruzalem), da smjesti njega i osam
francuskih plemenitaša u jedno krilo kraljevske palace, bivše džamije
al-Aqse u Svetoj zemlji, u blizini mjesta na kojemu je nekada navodno
stajao hram kralja Salomona. Red su poslije tvorila tri staleža: vitezovi,
koji su bili plemenitog podrijetla; vojnici i upravitelji; te svecenici,
koji su bili kapelani i obavljali su nevojnicke zadatke. Odabravši
ime Militia Templi (Vojska hrama), prisegli su da ce braniti tajne
kršcanske vjere i kršcane koji su hodocastili na sveta mjesta. Red je
svoju moc prije svega dugovao utjecaju sv. Bernarda iz Clairvauxa,
poglavara cistercitskog reda i papi Honoriju II., koji je 1128. službeno
priznao templare kao samostalan Red. Pretpostavlja se da su templari
stvoreni po uzoru na hospitalce, koji su štitili hodocasnike u
Palestini i zavjetovali se na krepost i siromaštvo.

Na templarskome pecatu prikazana su dva viteza na jednome konju
– što je oznaka siromaštva (barem u prvome razdoblju njihova
postojanja); taj simbol su sacuvali desetljecima nakon što je Red
postao jedan od najbogatijih toga doba. Golemo bogatstvo kojim
su raspolagali templari dijelom je bilo rezultat njihova izuzeca od
placanja lokalnih poreza, ali i njihove sposobnosti da zajednici namecu
svoje poreze. Templari su prvih devet godina od osnutka štovali
prisegu siromaštva, oslanjajuci se na donacije vjernika, koji su im
poklanjali cak i odjecu. Na njihovu ratnom stijegu nalazio se simbol
osmokrakog križa na crno-bijeloj površini. Bojni poklik bio im
je: Vive Dieu, Saint Amour (“Živio Bog, sveta ljubav”), te krilatica:
Non nobis, Domine, non nobis, sed Nomini Tuo da gloriam (“Ne
naše, Gospodine, ne naše, nego Tvoje ime slavimo”).

Sljedecih 150 godina templari su stekli doista veliko bogatstvo,
posjede (više od 7000 u Europi) i veliku moc. a
imali su i svoje ogranke diljem Europe i Srednjeg istoka, kojima su
upravljali iz svojih sjedišta u Parizu. No, time su izazvali mnoga neprijateljstva,
pa su tijekom križarskih ratova pocele kružiti glasine
da templari uopce nisu pobožni kršcanski vitezovi. Neprijatelji su
širili price o njihovim tajnim obredima, za koje su tvrdili da su povezani
sa štovanjem Alaha; drugi su sumnjali da templari štuju
demona Bafometa, te da izvode strašne obrede crne magije, koji su
ukljucivali sodomiju, zvjerstva i žrtvovanja ljudi, da preziru papu i
Katolicku crkvu, kao i da cine mnoge druge zlocine.

Godine 1307., francuski kralj Filip IV., koji je templarima dugovao
veliku svotu novca, odlucio je iskoristiti te glasine kako bi ih
uništio. Tako je 13. listopada njegova vojska upala u templarski Hram
u Parizu i uhitila Velikoga majstora Jacquesa de Molava te 140 drugih
templara, od kojih se pokušavalo iznuditi priznanje strašnim
mucenjima. Filip je nagovorio papu Klementa V. da zapovijedi pljenidbu
svih templarskih posjeda. Papa Klement V. je na koncilu u
Becu 1312. ukinuo Red i prenio sve njegove posjede u vlasništvo
hospitalaca u zamjenu za novac za koji je Filip tvrdio da mu templari
duguju.

Jacquesu de Molayu je ponudena doživotna kazna zatvora ako
javno prizna zlocine Reda. No, on je umjesto toga javno obznanio
da je Red nedužan za sve zlocine koji mu se pripisuju i zato je bio
spaljen na lomaci. Medutim, to još nije bio kraj templara: neprestano
su kolale glasine da su neki templari pobjegli u Škotsku prerušeni u
kamenoresce, gdje su osnovali slobodnozidarsko društvo. Govorilo
se i da je templar imena Geoffroy de Gonneville dobio poruku od de
Molaya, neposredno prije njegove smrti, koju je potom procitao na
skupu templara, koji su se sastali u Dalmaciji. U toj poruci je pisalo
da ce Red iznova oživjeti nakon 600 godina. Templari su na tome
sastanku prije svojeg ukinuca navodno stvorili Red Rose-Croix
(Ružina križa), poznatijeg pod imenom Rosenkreuzeri.

Okrutno potiskivanje Vitezova templara i prisvajanje njihova
bogatstva i posjeda, predstavljalo je za Lanza von Liebenfelsa pobjedu
nižih rasa nad društvom herojskih ljudi. Posljedica toga bio je
rasni kaos, kvarenje “arijsko-kršcanske” civilizacije i poremecenost
suvremenog svijeta. Upravo je zato Liebenfels odlucio uskrsnuti
Red u obliku Ordo Novi Templi (ONT), kojeg je opisao kao: “arijsko
udruženje za uzajamnu pomoc s ciljem jacanja rasne svijesti
kroz genealoška i heraldicka istraživanja, natjecanja ljepote i osnutak
rasistickih utopija u nerazvijenim dijelovima svijeta.”

Prvotne aktivnosti ONT-a ukljucivale su svecanosti i koncerte,
koje su pohodile stotine gostiju, koji su parobrodima stizali iz Beca.
Novine su redovito izvještavale o takvim dogadanjima, cime su
osiguravale širu publiku za Liebenfelsa i rasisticke ideje predstavljene
u Ostari. Clanovi ONT-a mogle su biti samo osobe koje su
mogle dokazati svoje cisto arijsko podrijetlo i koje su prisegnule da
ce štititi interese svoje (rasne) brace.

Dvije godine prije osnutka ONT-a, Liebenfels je objavio knjigu
iznimno neobicnog naslova: Theozoologie oder die Kunder von den
Sodoms-Afflingen und dem Gotter-Elektron. Rijec “teozoologija”
nastala je spajanjem židovsko-kršcanskog nauka i nacela znanosti o
životu, koje su se u to doba razvijale. Polazeci od Starog i Novog
zavjeta, Liebenfels je svoju knjigu podijelio na dva dijela – prvi se
odnosio na podrijetlo covjecanstva od rase ljudi-zvijeri (Anthropo-
zoa) koja je potekla od Adama. U svom iskrivljenom i bizarnom tumacenju
drevnoga doba, Liebenfels se koristio novim znanstvenim
otkricima kao što su radijacija i radio-komunikacija, koja su u to
doba snažno utjecala na maštu javnosti.

Liebenfels je ta otkrica primijenio na svoj opis bogova, prema
kojemu oni uopce nisu bili bogovi, nego viši oblici života (Theozod), koji su posjedovali fantasticne mentalne sposobnosti, izmedu
ostalog i telepatsku moc (koja je, ustvari, bila prijenos elektricnih
signala izmedu mozgova Theozoa). Ti ljudi-bogovi su tijekom tisucljeca
postupno gubili navedene sposobnosti medusobnim
križanjem s Adamovim ljudima-zvijerima, sve dok njihovi telepatski
osjetilni organi nisu atrofirali, postavši epifize i hipofize suvremenih
ljudi. Goodrick-Clarke istice da je Liebenfels tu teoriju
dijelom osnivao na djelu zoologa Wilhelma Bolschea (1861-1939),
koji je, pak, vjerojatno bio nadahnut teozofijom. U svakom slucaju,
Liebenfels je vjerovao da ce Nijemci moci iznova zadobiti svoju
drevnu božanstvenost samo putem prisilne sterilizacije i kastracije
“nižih rasa”, cime ce se sprijeciti onecišcenje ciste arijske krvi.

Drugi dio Liebenfelsove knjige bio je posvecen Kristovu životu
(cije su moci bile elektricne) i otkupljenju arijskog naroda, iskvarenog
promiskuitetom drugih rasa na Zemlji. Ta ideja o arijskoj borbi
protiv štetnih poroka drugih rasa, zamijenila je tradicionalnu kršcansku
ideju o borbi izmedu dobra i zla. Liebenfels je zagovarao
najekstremnije mjere za ponovnu deifikaciju Arijaca: buduci da su
se siromašni i nepovlašteni pripadnici društva poistovjecivali s potomcima
nižih rasa, trebalo ih je istrijebiti (spaljivanjem, kao žrtve
Bogu) ili, pak, deportirati ili pretvoriti u robove za rad. Takvo tumacenje
se suprotstavljalo tradicionalnom židovsko-kršcanskom suosjecanju
prema siromašnima, slabima i nemocnima, a promicao ga
je novi oblik socijaldarvinizma, koji se zasnivao na ideji o opstanku
najsposobnijih na štetu najslabijih. Te zastrašujuce metode osiguranja
opstanka cistokrvnih Arijaca, koje je predlagao Liebenfels, postat
ce, naravno, grozna stvarnost Treceg Reicha.

Iako su Listove i Liebenfelsove ideje bile omražene i nasilne,
ostale su samo idejama. Mnogi njihovi sljedbenici postajali su sve
nemirniji i nezadovoljniji zbog nedostatka izravne akcije protiv
navodne prijetnje koju su arijskoj rasi predstavljala razna niža bica
s kojima su bili prisiljeni dijeliti svoj narod, osobito židovi, koje su
optuživali za ocita zla urbanizacije, industrijalizacije i prijetnje tradicionalnom,
ruralnom nacinu života arijskog seoskog junaka. Mnogi
su poceli vjerovati da je došao kraj znanstvenom teoretiziranju, te
da je vrijeme za izravno djelovanje.

Facebook comments:

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

2 × 4 =

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>