Kockičicin iBlob

Skinuto sa forum.hr

Nobody expects the Spanish Inquisiton…

Stoga….

1231 pap Grgur IX je ustanovio Inkviziciju, prvenstveno poradi borbe protiv Hereze, ili bolje hereza koje su tada uzimale sve više maha u Evropi. Kao npr. Manihejci-prozvani tako po svom osnivaću Perzijancu Mani-u, koji je u 3. st isfurao neki mix Krščanstva, Zoroastrizma i Budizma. Oni su bili pristaše tzv. dualističke teorije-u svemiru postoje dva principa, princip dobra i princip zla koji su po nastanku i svojoj moći jednaki. Vrag nije pobunjeni nađeo nego stvaratelj svega materijalnog (između ostalog i ljudskog tijela). Bog je pak stvorio sve nevidljivo (ljudsku dušu. Stoga je kod njih askeza, odrucanje od svih užitaka, čak i od bolje hrane, odječe ili bogatstva, što im je dalo mnogo pristaša u običnom, siromašnom svijetu koji je i živio (silom prilika) po njihovom teološkom credu.

Nadalje, oni su vjerovali u reinkaranciju, odbacivali su stari zavjet kao djelo Sotone. Isusa su prezentirali kao božjeg sina, ali ne ujedno i čovjeka, koji je poslan na svijet da ga oslobodi od Sotone. Njih su proganjali već u vrijeme Dioklecijana, a nastavili su prelaskom Rima na Kršćanstvo, ali nikada ih nisu mogli do kraja uništiti. Oko 1000. god. dolazi do novog jačanja Manihejaca, sada pod drugim imenima-Patareni, Pavličani, Bogumili, Albigenzi-često nazivani skupnim imenom Katari, ali osnovno učenje ostaje isto. Ovo hereza je bila najraširenija u južnoj Francuskoj, sjevernoj Italiji i na Balkanu. Potkraj 12 st. crkva se već osjetila gadno ugroženom, tome pridonosi i nova hereza koja se opet prvo pojavila u južnoj Francuskoj-Valdenzi, koji su se uskoro proširili sve do Španjolske i Češke. Oni su u principu odbacivali crkvenu hierarhiju a teološke postavke su im ostale iste. Kod njih su i žene mogle biti svećenici, te također propovjedaju asketski način života-poglaviti svećenika i sl.

Pu malo sam zabrijo. A još nismo ni došli do inkvizicije.

Početkom 13. st hereza je toliko ojačala daje crkva bila prisiljena ustanoviti dva nova reda-Dominikance, i Franjevce, čiji je (u početku) jedini cilj bio propagandom vračati izgubljene ovčice u krilo crkve, stoga su i oni ispovjedali siromaštvo, zato su ih i zvali „prosjačkim redovima“. Oni su isto kao i heretički propovjdenici, pješice brijalii okolo, živjeli od milostine i propovjedali riječ Božju. Naravno da je između oba reda od samog početka postojalo suparništvo.

Njihov uspjeh je bio velik ali ipak nisu uspjeli uništiti herezu.
Dok su se oni borili primjerom i ubjeđivanjem, biskupi su bili ovlašteni da sude Heretike, isto kao i svjetovni sudovi, jer nesmijemo zaboraviti da je u to doba plemstvo na katoličku crkvu gledalo kao na izrazito važnu polugu vlasti i svog partnera, pa je uobičajen slučaj da se u kaznenim zakonicima na prva mjesta (kao najteži prjestupi, teži od npr. ubojstva ili silovanja) stavljaju baš djela protiv crkve, a tek onda protiv države i sveg ostalog. Ali niti biskupi niti svjetovni sudovi također nisu mogli, a nekad niti željeli zaustaviti Herezu.

E tu sad uskaće inkvizicija. Ali i tu ima jedna caka koja je jako pomogla inkvizitorima da postanu tak omraženi a to je promjena crkvenog zakonika do kojeg je došlo i prije same inkvizicije, neznam više točno kad niti koji papa je to isfurao, ali do tada je postupak pred sudom mogao početi samo na tužbu neke osobe, koja je onda svoje navode morala i dokazati,
a onda su uvedene dvije vesele novosti. Prva je bila da se postupak može pokrenuti na samu prijavu protiv neke osobe, bez navođenaj dokaza, i još bolja fora-da se postupak može, po službenoj dužnosti, pokrenuti i protiv osobe o kojoj se samo javno govori da je Heretik, bez da je itko pokrenuo tužbu. Ove odredbe su duboko utjecale na rad samih sudova jer im je sad stavljeno u dužnost da oni sami dokazuju osumljičenikovu krivicu, a ne više da su samo nepristrani prosuditelji u sporu između dvije strane. Notorna glupost. Biskup te tuži, Biskup te sudi.

Kad smo kod samog sudskog postupka inkvizicija uvodi još jednu važnu novinu glede vjerodostojnosti svjedoka, ona je prihvačala svjedočenje suokrivljenika do čijeg imena se došlo na torturi, isto kao i progon osoba koje je optuženik na mukama „odao“. To je bio dovoljna razlog da se i toga sretnika stavi na muke-ako odmah ne prizna da je Heretik-naravno. To je dovelo do tolike hiperprodukcije heretika koja je trajala dok neka više crkvena ili svjetovna vlast nije stala na kraj tome jer je prijetio pomor cijelog stanovništva na tom području. Isto tako su i svjedočenje bliskih rođaka smatrali vjerodostojnim, samo u slučaju da su oni teretili okrivljenika. Biskupski i svjetovni sudovi nisu provodili niti podržavali ovu praksu, nadalje, oni su u svojim procesima i dalje ostali na principu da okrivljenik mora znati tko ga je optužio, te da mu se moraju predočiti dokazi, ako ih ima, što inkvizicija nije provodila.
To neznači da su oni bili išta puno humaniji od inkvizicije, ali su se barem držali nekih pravila koja su koliko-toliko davali šansu okrivljenom da se izvuće Tko je jednom dopao u ruke inkviziciji taj je bome najebal u svakom smislu.
U to vrijeme nekoga se moglo osuditi samo po njegovom priznanju ili svjedoćenju najmanje 2 svjedoka. To im je tada izgledala kao garancija da nitko nevin neće biti osuđen. Buduči je malo vjerovatno da je neki tako „težak zločin“ kao Herezu, ili apostaziju-odpadništvo do vjere i crkve, te šizmu-koja se sastoji u izazivanju cjepanja crkve na više samostalnih organizacija-(ovo su «zločini» koje je prvotna inkvizicija procesuirala, ali buduči su jako slični sve ih možemo strpati pod herezu, isto kako su kasnije i čarobnjaštvo strpali u istu kategoriju), radio pred svjedocima koji su sami od sebe voljni pristupiti suđenju, ostalo je priznanje okrivljenika. Ali nisu postojala nikakva ograničenja u načinu kako doći do priznaja. Do 1252 crkva i svjetovni sudovi su imali načelno negativan stav prema torturi i samo su je u posebnim i mogli bi reći rijetkim slučajevima primjenjivali. No, papa Inocentije IV izdaje bulu u kojoj heretike naziva „ubojicama duša i kradljivcima sakramenata“ te –svjetovnim vlastima-naređuje primjenu torture u procesu protiv istih.
Inkvizicija se lijepo služila uslugama svjetovnih mučitelja, premda oni sami, u početku, nisu direktno mučili zatvorenike, ali i to će se promijeniti. Inkvizitori su načelno morali tražiti dozvolu Biskupa da nekog stave na muke, ali to redovito nisu činili, i tebali su imati čvrst dokaze da nekog tome podvrgnu. Čvrsti dokaz je bio samo njegovo privođenje pred sud.
Progon heretika je bila primarna svrha i razlog postojanja inkvizicije, a „borbu“ protiv čarobnjaka-(kako su ih tada zvali, a tek od 15. st se to naziva progon vještica) su provodili Biskupski i svjetovni sudovi, ali i to se ubrzo promjenilo. O tome nešto kasije.

No toliko o pravnom aspektu cijele stvari. Ajmo sad više na tu Španjolsku inkviziciju.
Prvotna inkvizicija je djelovala najviše u južnoj Francuskoj i Sjevernoj Italiji, ali 1478, nakon protjerivanja Muslimana Španjolske vlasti traže i dobivaju dozvolu od pape Sixta IV da osnuju svoju zasebnu-Španjolsku inkviziciju i pomoću nje očiste cijelu zemlju od svih nepoželjnih elemenata.
Uskoro su se pokazali tolikim krvolocima i istrebljivačima da ih je čak i papa pokušao ukinuti, ali civilne vlasti su smatrale inkviziciju tako snažnim političkim oruđem da su je restituirali i imenovali svoju vlastitu inkviziciju pod imenom Inquisitor General. Za glavnog inkvizitora su izabrali Dominikanca Tomasa Torquemadu koji je u svojoj 15 godišnjoj karijeri osobno poslao na lomaču preko 2000 ljudi. Torquemada je bio pravi religiozni fanatik. Kao mlad se pridružio dominikancima, nikada nije jeo meso, i uvijek je hodao bos.

A za ponovno ustanovljavanje S. Ink. Možemno direkto zahvaliti jednoj ženi. Vjerovatno bi i s njom i bez nje došlo do toga, ali Torquemada je bio ispovjednik Izabele-buduće Španjolske kraljice koja mu je obećala da kad i ako stupi na tron da će ponovo ustanoviti inkv. Postala je kraljica i obećanje je i održala.

No da vidimo kako je izgledao dolazak inkvizitora u neko mjesto. Prvo je glavni inkv. Održao misu i propovijed. Zatim su se svi mještani morali ispovjediti, te zavjetovati se na vjernost crkvi, te na pružanje pomoći inkviziciji-u što je i spadalo i otkucavanje heretika.

Svim hereticima ili otpadnicima od vjere, je bilo dano između 30 i 40 dana da se sami prijave, i iskreno se pokaju, te priznaju svoje i svojih suučesnika grijehe. Ili se uz to još i krste (u slučaju Židova i Muslimana)
Prema onima koji su to i napravili postupalo se relativno blago-što će reči nisu završili na lomači.
Kazne su bile raznolike, od zabrane nošenja nakita i lijepog oblačenja, nošenja tzv. pokajničkog križa prišivenog na odječi, zabrane jahanja konja i nošenja oružja, šibanja, konfiskacije dijela imovine, izgona, do kazni zatvora, čak i doživotnog, ali spaljivani ni mućeni nisu.
Tolko za danas.

Nego iskreno ljudi, jel nekog ovo zanima? Ima tu još dosta o tome, a kad sam se već uvatio Inkvizicije napisao bi nešto i o progonu vještica, te o inkviziciji u našim krajevima, ako postoji interes?? Nikakav komentar ću smatrati znakom nezanimanja pa više nebudem pisao o ovome.

Inq. je zdušno radila na tome da osumljičeni bude i osuđeni. Ok-postupak je tekao dalje ovako, kada bi prošao taj rok krenulo se sa hapšenjima. Inq. je u pravilu dolazila noću i odvodila ljude bez puno buke-čak su imali i posebne sprave za začepljivanje usta. To je još više povečavalo nesigurnost, ljudi su nestajali preko noći. No uhapšeni su još uvijek imali barem nekakve izglede da izbjegnu lomaču ili doživotni zatvor ako su odmah priznali svoj grijeh i pokazali „iskreno kajanje“ za svoja djela i naravno prokazali milion drugih.

Sam postupak je izgledao ovako. Optuženik je doveden pred inq. koji su sjedili za stolom prekrivenim crnim platnom, i imali zeleni križ-simbol Inq. također zamotan u crno platno i upaljenih mislim da je bilo 5 ili 6 velikih sviječa. Morali su napraviti atmosferu. Zatim bi bile pročitane optužbe, ali se redovito nije navodilo koja osoba ih je podnjela, ako ih nije podnio sud.

Osumljičenik je imao pravo na odvjetnika, ali niko nije želi braniti „heretike“ jer bi automatski i sam postao sumljiv. Nakon toga bi bio pozvan da se izjasni o krivnji, ako nebi priznao bio je unakrsno ispitivan. Ako još uvijek nebi priznao vraćen je u tamnicu da se malo „smekša“. Tamo bi bio posječivan od strane poznatih mu ljudi koje je inq. prisilila da ih pokušaju nagovoriti da priznaju. Čest slučaj je bio da i neki prikriveni inq. bude smešten sa opt. u istu čeliju, glumi heretika i zašprehava tipa. Ak nikakvo nagovaranje i cimanje ne urode plodom-posotojala je i jedna prokušana metoda- a to je da Inq. koji vodi postupak obeća opt. da ako prizna da neće biti spaljen nego „samo“ osuđen ne zatvor. Ako bi se tim naćinom iznudilo priznanje, jednostavno bi drugi inkvizitor preuzeo postupak i nebi se smatrao odvezanim prethodnikovim obećanjem. Na kraju svega su dolazile muke. Prvo bi se objasilo okr. kaj ga čeka, ako niti to nebi upalilo, odveli bi ga u podrum i pokazali mu sprave, ak ga ni to nebi pokolebalo, zna se kaj ide. papinskim dekretom inkvizicija formalno nije smjela proljevati opt. krv, zato su korištenje razno razne sprave za rastezanje, paljenje, i davljenje vodom. Nije postojalo ograničenje trajanja mučenja, ali se barem do 14 st. kako jednom okončano mućenje (ako okr. prije ne umre) briše sve grijehe i da ga se bez novih dokaza opt. nemože ponovo staviti na muke, ali kasije se prešlo na foru da je drugo i svako slijedeče mučenje samo nastavak prvobitnog a ne nova tortura. Kada bi opt. na mukama sve priznao, odao i ostale „heretike“, morao je u roku od 24 sata još jednom potvrditi priznanje dano na mukama, ako bi ba sad njekao-opet bi ga mučili. Na kraju bi priznao ili umro. Rijetki su slučajevi, da bi inq. nekog oslobodila. Posotojalo je još jedno riješenje-da se opt. kako se to službeno zvalo „pusti ispod suda“ znaći da je pušten zbog nedostatka dokaza ali i dalje ostaje sumnjiv i bilo kad ga se može opet privaesti-i ovo je bilo rijetko primjenjivano, čisto zato kaj su inq. imali uvrnutu logiku da progonu nesmije izbječi niti jedan krivac pa bolje i da nevini poginu, jer hereza je tada smatrana stvarno najvećim zločinom uopče. Uostalom tvrdili su da ako kojim slučajem neki dobri kršćanin „greškom“ bude spaljen da odmah dolazi u raj jer je poginuo za svoju vjeru. Jebena fora za pranje ruku. A svi inq. su bili olvašteni jedan drugom davati oproštenje grijeha od svih ireguraliteta koje bi počinili tijekom postupka. Još jedan dobra fora.
Toliko su išli u krajnosti da su čak i mrtve iskapali i spaljivali ako bi sumnjali na herezu. Mlađu djecu roditelja „heretika“ bi slali u samostane, a djevojčicama je čak bio zagarantiran i neki miraz prilikom udaje, mada nema podataka da je ikad i jednoj dat.

U samostanima nije bilo obligatorno da se djeca zarede, mogli su izučiti i neki zanat ili sl. ali, naravno, prije svega su morali postati dobi kršćani. No tu se radi stvarno o klincima, jer su već i 12 godišnjake spaljivali a često i mlađe. Još jedan stvar je bitna i zanimljiva. Sva heretikova imovina je konfiscirana i djeljena 50-50 između crkve i svjetovne vlasti.
Nastavak slijedi.

Kad smo već na vješticama-čarobnjacima, da spomenem nešto o njima. Danas kratko, a onda uzimam malo, ja mislim, zasluženog odmora.

čarobnjaci i vještice postoje koliko i ljudski rod, i kroz stolječa se mjenjala predođba javnosti i stav službenih vlasti prema toj pojavi. Ne postoji neka domovina čarobnjaštva, niti uža skupina ljudi za koju bi mogli reči da su nešto takvo prvi pokrenuli ili popularizirali, no u starom vijeku postoje dva naroda koji su bili posebno vićni tim veštinama, te cjenjeni od cijelog tadašnjeg svijeta, to su bili Kaldejci i Medijci.

Kaldejom se nazivala zemlja koja se nalazila na ravnici doneg toga rijeke Eufrata, i koji su zavladali Babilonom u 7. st. BC. Kaldejci su još od najranijih dana davali učenjake-svečenike koji su se bavili astronomijom i proricanjem budućnosti na taj način. Već od 2000 BC Kaldejci su svečenička kasta unutar babilonske države. No, vjerovatno pod utjecajem slave tog imena, čarobnjaci iz drugih krajeva, i oni koji se nisu bavili astrologijom sami sebe nazivaju Kaldejcima. Ovi drugi su čarali zazivanjem demona koristeči se pritom starim zapisima na Akadskom jeziku (koji je više tisučlječa na tom prostoru bio jezik znanosti, govorio se još davno nakon kaj je nestao i zdanji Akađanin, nešto kao Latinski u Evropi.

Medija je bila smeštena na sjeverozapadu današnjeg Irana dala je internacionalni naziv za čarobnjaštvo ili Magiju, a sve opet po jednom plemenu Magima ili Magijcima koji su – slično kao i u Babilonu obavljali svečeničku službu u Mediji, i također su se bavili i astrologijom i zazivanjem duhova. Magi su možda bili i prvi proganjani čaraobnjaci-od strane perziskih kraljeva i Zoroastrizma, sve dok nisu pod vladavinom Kserksa-sredina 4. st BC. zadobili presudan utjecaj na dvoru.

Tokom godina ime Kladejac ili Mag prestalo se vezati za određenu narodnost, odnosno za svećenike određenih religija, nego postaje univerzalno ime za sve one koji se bave čarobnjaštvom na bilo koji način. Postaje ime za profesiju.

Velike monoteističke religije kao Judaizam, Kršćanstvo i Islam su oduvijek zauzimale negativan stav prema čarobnjaštvu bilo koje vrste i nikada ga nisu djelile na tzv. crno i bijelo. Na više djela u Starom Zavjetu se zabranjuje proricanje budučnosti i bilo kakvo drugo čaranje i propisuju se stroge kazne za ljude koji se takvim naukom bave.

Rambi, Židovi i Muslimani su išli pod Idolopoklonstvo ili klanjanje lažnim bogovima, što su onda crkvenjaci trpali pod Heretike.