Kockičicin iBlob

evo našao sam podatke o robovima:

u Ateni je bilo 100 000 robova na 100 000 slobodnih stanovnika, u Korintu 60 000 na 100 000 stanovnika

imam jednu knjigu doma, Vojtech Zamarovsky, izdanje školske knjige
zove se „Grčko Čudo“ ovo je uglavnom iz nje
isti autor je napisao i „Otkriće Troje“ i „Junaci antičkih Mitova“ sve tri knjige su izvrsne

Položaj robova prije dorske provale nije bio zavidan, ali nije bio ni osobito loš. To je donekle bilo povezano s činjenicom da se fizički rad, za razliku od kasnijih vremena, nije smatrao ponižavajućim. Homer mjestimično opisuje život robova gotovo idilično, ali upozorava i na to da ih u slučaju kakve krivice stiže mnogo oštrija kazna nego slobodne ljude. Homerovi stihovi, baš kao i tekstovi na pločicama, dokazuju da rob, iako su ga smatrali čovjekom, nije bio tretiran kao osoba u pravome smislu. Rob je naprosto bio radni stroj koji govori i mogao je biti prodan kao stvar.

Čitav antički svijet, uključujući i njegove najveće duhove, ropstvo bez ikakve moralne dileme smatrao nužnošću bez koje se kultura i civilizacija ne bi mogle razvijati ni održavati. Karakteristična je u tome smislu Aristotelova formulacija koja se tiče ne samo ropstva nego i fizičkog rada uopće: »Kad bi svaki stroj na zapovijed, ili još prije, mogao obaviti svoju zadaću… kad bi čunak sam od sebe tkao a udaraljke same svirale na kitari, graditelji ne bi trebali pomoćnika, ni gospodari robova.«

Robovski način proizvodnje i na njemu utemeljen robovlasnički poredak, bilo antički ili orijentalni, unatoč svim svojim negativnim stranama, bio je povijesni korak naprijed. »Ma koliko to zvuči sporno i heretično, uvođenje robova u tadašnjim uvjetima bilo je veoma napredno«, kaže Engels u Anti-Diihringu. »U povijesnim uvjetima staroga, posebno grčkoga, svijeta napredak prema društvu zasnovanom na klasnim proturječnostima mogao se ostvariti samo u obliku ropstva. Napokon, i za robove je to bio napredak: ratni zarobljenici, od kojih se regrutirala većina robova, sad su barem ostajali na životu, dok su prije bili ubijani, a u ranijim vremenima čak i spaljivani…

Tek je ropstvo u većim razmjerima omogućilo podjelu rada na zemljoradnju i industriju, a time i procvat staroga svijeta i grčke kulture. Bez ropstva ne bi bilo grčke države, umjetnosti i znanosti, bez ropstva ne bi bilo ni Rimskog Carstva. Bez temelja što ih je stvorila grčka kultura i Rimsko Carstvo ne bi, dakle, bilo ni moderne Evrope. Ne treba zaboraviti da je pretpostavka cjelokupnog našeg ekonomskog, političkog i intelektualnog razvoja bio onaj stadij u kojem je ropstvo bilo jednako toliko nužno koliko i općenito prihvaćeno. U tom smislu možemo reći: bez antičkog ropstva ne bi bilo ni modernog socijalizma.«

Sparta I

Prema mitovima, iako razmjerno kasnima, Spartu je utemeljio kralj Lakedemon, sin najvišeg boga Zeusa i Plejade Tajgete. Nazvao ju je imenom svoje žene, kćeri riječnog boga Eurota. (Spartanci su svoj grad službeno, zvali Lakedemon, a sebe Lakedemonjanima; Spartom, odnosno Spartancima nazivali su ih samo stranci.) Nakon Lakedemona, na spartansko je prijestolje stupio njegov sin Amiklo, osnivač grada Amikle, koji je kasnije postao rodnim mjestom Dio-skura, braće Kastora i Polideuka, i njihovih sestara Klitemnestre i Helene.

Posljednji kralj iz Lakedemonova roda bio je Tindarej, muž Zeusove ljubavnice Lede. Nakon njega vladu u Sparti nasljedio je Tindarejev zet Menelaj, brat mikenskoga kralja Agamemnona.

Prema mišljenju arheologa, Sparta je nastala u ranom mikenskom razdoblju, otprilike u 16—15. st. prije n. e., i bila je ahejski grad kojeg su se neznatni ostaci sačuvali na središnjem od šest brežuljaka na kojima se Sparta prostirala u historijska vremena. U 12. st. prije n. e. osvojili su je Dorani i ondje utemeljili svoje glavno uporište. Iz nje su zatim postupno ovladali cijelom Lakonijom, a kasnije i Mesenijom.

Dorane je u Spartu, prema predaji, doveo Heraklov potomak Aristodem. Nakon njega, u zemlji su vladala dva njegova sina, Euristen i Proklo, obojica zato što su bili blizanci, a njihova majka nije htjela odati koji se od njih rodio prvi. Tako barem govore legende, koje na taj način pokušavaju objasniti porijeklo čudnovatog dualizma spartanskog kraljevstva. Historičari većinom smatraju da je ta osebujna spartanska institucija nastala kao posljedica sporazuma između vođa dvaju dorskih plemena koja su osvojila Lakoniju. Drugi opet pretpostavljaju da je to rezultat kompromisa između vođe dorskih osvajača i vladara ahejskih starosjedilaca.

Možda je ta institucija dvaju kraljeva samo jedan od vanjskih znakova spartanske sklonosti da svugdje provode dosljednu kontrolu, kojoj su od najstarijih vremena bili podvrgnuto i spartanski kraljevi. Kako je to u stvarnosti bilo i gdje je porijeklo historijskih kraljevskih rodova Agida i Euripontida, nije nam poznato. Prva stoljeća nakon dorske provale i za Spartu su razdoblje tame.

Sparta II

Kao i svi ostali Grci, i Spartanci su u početku živjeli u rodovskom uređenju, no državu su stvorili prije od ostalih. Država je za njih postala nuždom zato što su svojim vojnim pohodima pokorili mase starosjedilačkog stanovništva pa im je bilo potrebno sredstvo kojim će ih držati u pokornosti. Porast imovinske diferencijacije, koji je prije svega bio posljedica ratnih sukoba, pri tom je vjerojatno imao manju ulogu. I u Sparti su, dakako, nastale suprotnosti između sitnih i krupnih posjednika osvojene zemlje. Te suprotnosti, međutim, nisu završile otvorenim sukobom, jer su Spartanci kao cjelina neprekidno morali strahovati od porobljenoga stanovništva, nego su ih riješili međusobnim sporazumom. Zasluge za to imao je, prema tradiciji, mudrac Likurg, državnik i zakonodavac, koji je živio početkom 8. st. prije n. e. On je, prema predaji, razdijelio obradivu spartansku zemlju na devet do deset tisuća jednakih dijelova (prema broju vojnika u spartanskoj vojsci), donio je zakone i načela kojih su se svi morali pridržavati i time postao tvorac ustava spartanske države.

Moderni povjesničari uglavnom dopuštaju mogućnost da je Likurg bio povijesna osoba, iako su neke institucije, koje tradicije pripisuju njemu, zasigurno bile starije, a druge vjerojatno i mlađe. Spartanci su Likurga smatrali najznačajnijom ličnošću svoje povijesti i štovali ga kao heroja.

Posljedica ranoga stvaranja spartanske države bilo je to da se u njoj sačuvao niz elemenata i ostataka staroga rodovskog uređenja. U početku su se Spartanci dijelili na tri rodovske file: Dimane (Dymanes), Pamfilojce (Pamphyloi) i Hileje (Hylleis), koje su se nakon nastanka države pretvorile u šest teritorijalnih. Te su se file dijelile na dvadeset i sedam fratrija. Pripadnost jednoj od njih bio je prvi uvjet da se posjeduje spartansko državljanstvo. Punopravni građani mogli su, međutim, biti samo muškarci koji su navršili trideset godina i koji su ispunili svoju vojnu obvezu. Stanovnici Sparte živjeli su u pet obe (općina), koje nisu bile ni međusobno povezane ni utvrđene jedinstvenim sistemom utvrđenja, tako da he polis he Lakedaimon zapravo nije bio grad u užem smislu, već se sastojao od pet sela ili, bolje rečeno, vojničkih naseobina. Veza između rodovskih institucija i vojničkih oblika vlasti postala je glavna osebujnost Sparte i glavni razlog njezina konzervativizma.

Spartansko uređenje, čiji se razvitak završio osvajanjem Mesenije, bilo je uistinu vrlo stabilno: bez revolucija i bitnih promjena održalo se gotovo četiri stotine godina (do kraja 4. st. prije n. e.). Na čelu države bila je gerousia (savjet starijih), od trideset članova, koja je bila zakonodavno tijelo, vlada i najviši sudski organ države. Dvadeset i osam njezinih članova doživotno su bili birani u skupštinu naroda, i to od građana starijih od šezdeset godina, a preostala dvojica su već samom svojom funkcijom bila oba spartanska kralja.

Narodna skupština (apella) okupljala je sve punopravne građane. Sastajala se jedanput mjesečno i odlučivala o svim značajnim pitanjima koja je skupštini predlagala gerousia, u prvome redu o pitanjima rata i mira. Kraljevi, arhegeti (arkhegetes), ili bazileji (basileus), bili su vojskovođe, suci u sporovima obiteljskog prava i vrhovni svećenici. Oni nisu imali izvršnu vlast, a njihova je funkcija bila nasljedna. (U starijim su vremenima zajedno polazili u rat i imali pravo da se bore u prvome bojnom redu. Kad su se, međutim, 506. god. prije n. e. međusobno zbog toga sukobili u ratu protiv Atenjana, Spartanca su u skupštini donijeli odluku da ubuduće u rat smije krenuti samo jedan od njih.)

Nadzor nad obavljanjem kraljevske funkcije imalo je tijelo sastavljeno od pet efora (nadglednika), koje je na godinu dana birala skupština naroda. Iz prvobitne demokratske kontrolne institucije, koja je nadzirala vlast kraljeva, s vremenom se razvio organ sveopće državne kontrole, koji je dobio odlučujući utjecaj na vojnu i na inozemnu politiku države.

Punopravni Spartanci bili su članovi zajednice ravnopravnih, koja je bila jedna od najzanimljivijih i najznačajnijih organizacija antičkoga svijeta. Njezin materijalni temelj bila je zemlja u državnom vlasništvu, razdijeljena na jednake dijelove, tako da je osiguravala prehranu svakog člana zajednice. Svatko je bio dužan podjednakim dijelom sudjelovati u podmirivanju njezinih potreba, uključujući i priloge za zajedničku prehranu, a jednakim je dijelom sudjelovao i u akcijama značajnima za sve.

Svi su građani imali jednaka prava u najširem političkom smislu (pravo sudjelovanja u skupštini, pravo da biraju i da budu izabrani na položaj na kojem se obavljala društvena funkcija itd.) i bili su ravnopravni pred zakonom. »U drugim polisima svatko nastoji steći što veću dobit, jedan obrađuje zemlju, drugi se daje na pomorstvo, treći trguje, a četvrti se bavi zanatom. Ali u Sparti je Likurg slobodnim ljudima zabranio da se bave ikojom probitačnom djelatnošću i naložio im da svojim pozivom smatraju ono što polisu osigurava slobodu.« Ta formulacija uistinu lijepo zvuči i kad je čovjek pročita, recimo u Ksenofontovu Lakedemonskom ustavu, iz kojeg je prethodna rečenica citirana, počinje neodoljivo čeznuti za mogućnošću da stupi u taj ekskluzivni klub Spartanaca.

Sparta kraj

Ali…To je društvo imalo i svoje naličje. Kao i zemlja, i robovi su bili vlasništvo države i samo su ih dodjeljivali pojedincima da bi je obrađivali. Robova je, doduše, bilo i drugdje, ali u Sparti su već samom svojom višestrukom brojnom nadmoći nad slobodnim ljudima bili stalna opasnost. Spartanci se zbog toga nikad nisu osjećali sigurnima i kompenzirali su to vrlo krutim terorom. Ni u jednoj grčkoj državi robovi nisu živjeli u tako teškim uvjetima kao u Sparti, niti su se igdje tako često i tako organizirano dizali na ustanke. »Oni koji govore da je u Lakedemonu slobodan čovjek ponajviše slobodan, a rob ponajviše rob, ne ističu tu razliku bezrazložno«, napisao je Plutarh.

Sloboda Spartanacu inače baš nije mnogo vrijedila: nije u sebi sadržavala onu bitnu crtu koju čini sloboda od straha. Ni ona tako slavna spartanska jednakost nije baš bila bogzna što: bila je to jednakost u siromaštvu, a ne u blagostanju. Nigdje u Grčkoj nisu ljudi živjeli u tako skromnim kućama i nosili tako grubu odjeću kao u Sparti. Samo oružje Spartanci su imali prvorazredno. Njihove proslavljene kolektivne gozbe (syssitioni) sastojale su se uvijek od istog jela: od crne juhe koja se pripremala od mesa kuhanog u krvi i octu.

Nije se morao u Sparti zateći baš ni gost iz jedne Sibaride da izjavi kako se ne čudi Spartancima kad u boju smrt izvrgavaju ruglu: drugdje u takvim uvjetima čovjek ne bi htio živjeti. »Obilje vremena«, koje je prema Plutarhu »bilo jedan od onih krasnih darova kojima je Likurg obdario svoje sugrađane«, Spartanac je mogao iskoristiti samo na jedan jedini način: služenjem u vojsci od mladosti do starosti. Za umjetnost i znanost Spartanac nije hajao, a od pjesama i napjeva znao je samo vojničke marševe. Mnogo govoriti nije smio (a ako uopće, tada samo vrlo kratko, lakonski). Smislom svoga života smatrao je dvije stvari: pobijediti ili pasti u boju.

Kako se čini, Spartancima se posve sviđalo njihovo društveno uređenje. Čak su se njime izuzetno i ponosili, te su ga, ne zamarajući se uspoređivanjem s drugim uređenjima, smatrali najboljim u svijetu. Nije poznat slučaj da je netko napustio Spartu zbog neslaganja s njegovim zasadama. (Vojnici, koji su se dali unajmiti kao plaćenici, i izdajice, kojih se svugdje povremeno nađe, odlazili su iz drugih razloga.) Društveno uređenje sviđalo se i Spartankama. Ponosile su se i hvalile da su jedine žene koje rađaju muževe. Sa stajališta punopravnih građana, tj. potomaka dorskih osvajača, spartansko je uređenje bilo demokracija. S aspekta ostalih članova zajednice, ono je prema antičkim mjerilima bilo oligarhija, a prema našim diktatura. Ti »ostali« članovi zajednice, koji su se sastojali od nepunopravnih perieka (perioikoi) i bespravnih helota (heilotes), bili su u Sparti mnogo brojnija većina.

Perieci (stanovnici iz okolice) pretežno su bili potomci prvobitnog ahejskog stanovništva Lakonije i okolnih krajeva (Mesenije, Kinurije, otoka Kitere i drugih), koji su najezdu Dorana dočekali vjerojatno bez oružana otpora. Dorani su im zauzvrat ostavili osobnu slobodu i niz građanskih prava, osim političkih. Perieci su živjeli u neutvrđenim naseobinama koje su se zvale kome (ni u kojem slučaju polis), imali su svoju samoupravu (pod nadzorom spartanskih činovnika) i plaćali porez. Bili su to mahom poljoprivrednici, obrtnici i trgovci. Smjeli su posjedovati zemlju i robove. Kao slobodni Grci mogli su sudjelovati na Olimpijskim igrama (za Spartu), a u ratu su služili u spartanskoj vojsci kao hopliti. Povremeno su dobivali i više vojničke činove, napose u mornarici. Od zajednice ravnopravnih dijelila ih je, međutim, neuklonjiva barijera. Naime, bilo im je zabranjeno ženiti se Spartankama. Vrlo je vjerojatno da su perieci bili nezadovoljni svojim neravnopravnim položajem, ali javno se protiv toga nisu bunili, živjeli su mirno i u blagostanju, uglavnom na višoj razini od Spartanaca.

Heloti, i sami potomci starosjedilaca iz ahejskih vremena, pružili su otpor Doranima i zato bili lišeni svih prava te pretvoreni, kao što navodi već Efor, a nakon njega i Strabon, u državne robove. Ime su, navodno, dobili prema gradu Helosu u Lakonskom zaljevu, gdje su se, nakon što je bila osvojena njihova zemlja, digli na ustanak u očajničkoj borbi za slobodu. Robovi su uglavnom potjecali od Mesenjana, kojih je, navodno, palo u ropstvo više od dvije stotine tisuća.

Robovi su živjeli u selima, gdje im je to bilo dopušteno, i bili prisiljeni opskrbljivati Spartu žitaricama, mesom, uljem, voćem i ostalim, te obrađivati zemljišne posjede Spartanaca kojima su bili dodijeljeni (po deset do petnaest ljudi na zemljišnu česticu). U ratu su morali služiti u spartanskoj vojsci u pomoćnim odredima pješadije. Prema posebnom zakonu, nisu smjeli biti prodani izvan Sparte, ali nikad nisu mogli biti oslobođeni ropstva.

Svojim se položajem, razumljivo, nikad nisu mirili i često su dizali ustanke. U drugom mesenskom ratu masovno su se digli (otprilike 645—628. god. prije n. e.) i gotovo razorili zajednicu ravnopravnih. Spartanci su se uspjeli obraniti uz maksimalno naprezanje svih raspoloživih snaga, pa su od tih vremena na sve načine nastojali preventivno onemogućiti svaki sličan pokušaj. Glavno sredstvo te preventive bile su tzv. kripteje (krypteia), koje su inače bile sastavni dio spartanskog odgoja omladine.

»Bilo je to s njima ovako«, piše Plutarh. »Državni bi uredi povremeno slali mladiće, koji su im se činili najsposobnijima, da sami po vlastitom nahođenju krenu u pohod u okolicu, naoružani pri tom samo bodežima i osposobljeni samo najnužnijom hranom, a inače ničim drugim. Oni bi se po danu obično pojedinačno skrivali na nepristupačnim mjestima i spavali, a noću bi silazili na ceste gdje bi ubili svakog helota kojeg bi putem sreli.Često su lutali poljima ubijajući one koji su pred drugima prednjačili snagom i umijećem.«

Slično govori i Tukidid U svojoj Povijesti peloponeskog rata da su »helote, koji su se istakli u boju, Spartanci odlikovali svim počastima kao slobodne ljude, a zatim ih odveli u hram, odakle su ubrzo netragom nestali, i to čak više od dvije tisuće ljudi, a da nitko nije bio kadar saznati, ni tada ni kasnije, na koji su način našli smrt.« Prema Aristotelu, »efori su prilikom preuzimanja svoje funkcije objavljivali helotima rat, kako bi svako ubojstvo bilo kojeg od njih bilo počinjeno po pravu. A i inače su s njima postupali nečovječno i okrutno«.

Ustanci i porazi helota glavni su sadržaj unutrašnje povijesti spartanske države. Nitko na vlast nije došao drukčije osim ustavnim putem, a za revolucije se nije znalo. Osim Hilonovih reformi, kojima je cilj bio učvršćenje spartanskog uređenja, iz te su nam povijesti poznate samo uobičajene intrige i sporovi među kraljevima, svečanosti i komemoracije u čast palih, te povremene odluke skupštine uperene protiv novotarija iz inozemstva, obično praćene izgonom stranaca (tzv. ksenelasiai).

Imovinski su sporovi u Sparti bili prava rijetkost, jer naprosto nije bilo imovine zbog koje bi se mogli voditi sporovi, za kriminal i razbojstva gotovo se i nije znalo, a ni za sporove iz područja obiteljskog prava (muškarcima su osim njihovih žena na raspolaganju stajale i žene helota, a Spartanke su bile poslovično vjerne). Komplikacije sa svojim nelegitimnim potomcima Spartanci su riješili na taj način što su ih poslali preko mora da ondje utemelje Taras, odnosno Tarent.

Povijest međunarodnih odnosa spartanske države vezana je za povijest vojnih pohoda. Nakon mesenskih ratova u 8. i 7. st. prije n. e., Spartanci su najčešće ratovali s dorskim Argom. Osim toga, intervenirali su svugdje gdje su bili i najmanji izgledi za stjecanje plijena i vojničke slave. Gotovo bez iznimke stajali su na strani upravo onih političkih snaga koje su u danim okolnostima bile najkonzervativnije. Od historijskog su značenja bila napose njihova miješanja u unutrašnje prilike Atene.

U bitkama ih je pratila promjenljiva sreća, pa ako se nisu osbito isticali u opsjedanju gradova, redovito su pobjeđivali u bitkama na otvrenome prostoru. Iako su njihove armije 519. god. prije n. e. teško porazili Argejci, a 510. god. prije n. e. Atenjani, Sparta je na prijelomu 6. i 5. st. p n. e. izrasla u najjaču vojnu silu i najmoćniju državu Grčke.