Kockičicin iBlob

Nastalo u Mezopotamiji, takozvanoj kolijevci civilizacije između rijeka Eufrat i Tigris, Babilonsko carstvo zauzima važnu ulogu u pravnoj povijesti. Više od 1200 godina prošlo je od slavne vladavine Hammurabia do pada carstva pod perzijsku vlast. Kroz to dugo vremensko razdoblje babilonska društvena struktura, gospodarska organizacija, umjetnost i arhitektura, znanost i književnost, pravni sustav i religijska vjerovanja nisu se mnogo promjenili. U svome seminarskom radu želim detaljnije prikazati strukturu društva po Hammurabievom zakoniku – način života, pravila i vjerovanja koja su se održala čitavih 1200 godina.

Babilonsko carstvo
Babilonska civilizacija bila je, kao i Sumerska koja ju je prethodila, urbanog karaktera – iako bazirana na poljoprivredi, a ne idustriji. Obrt je također od velike važnosti, što nam pokazuje i njegova organiziranost: obrtničke su udruge nezavisne organizacije ali pod vladinim nadzorom. Svaki obrt je imao svoj dio grada, zvanja su se nasljeđivala, itd. Čitav proizvodni tok zavisio je od vanjske trgovine – poljoprivredno bogatstvo, ali u isto vrijeme i nedostatak kamena, kovina i drveta doveli su do razvoja trgovine.
Država se sastojala od dvanaestak gradova, okruženih selima. Starobabilonsko carstvo nije bilo organizirano kao druge države toga vremena, već je njegova organizacija bila sličnija ranom Rimskom carstvu. Na čelu političke strukture je vladar, apsolutni monarh, koji je u svojim rukama držao zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast. Ispod njega bila je skupina izabranih guvernera i upravitelja. Gradonačelnici i gradska vijeća vodila su lokalnu administraciju. Babilonci su izmijenili sumersko naslijeđe prema svojoj kulturi i moralu, a kao rezultat nastao je bio način života koji se pokazao tako učinkovitim da se vrlo malo promijenio kroz 1200 godina. Njihov način života utjecao je na susjedne države, posebno na Asiriju koja je gotovo potpuno preuzela babilonsku kulturu.
Nastala u 19. stoljeću prije nove ere od samostalnog grada-države, babilonska država širi svoju vlast. Na vrhuncu moći, za Hammurabia (1792-1750) prostire se od Perzijskog zaljeva na jugu, do Ninive na sjeveru, od planina Elama na istoku, do Sirije na zapadu.

Hammurabiev zakonik
Za vrijeme Hammurabia(1792-1750 pr. ne.), babilonsko carstvo bilo je na svom vrhuncu. U njegovo doba akadski jezik odnosi pobjedu nad sumerskim tako da postaje čak međunarodnim diplomatskim jezikom, a babilonska kultura širi svoj utjecaj daleko preko državnih granica. Nakon proširenja carevine, Hammurabi se okrenuo sređivanju zemlje po pitanju jedinstvenog zakonodavno-pravnog sistema. Prije Hamurabija bilo je pokušaja donošenja jednog takvog pravnog akta, ali sa manjim ili većim uspjehom na nekom lokalnom nivou, pa imamo zakonike od Ur-Namua, Bilalame i Lipid Ištara. O unutrašnjoj politici Hamurabija saznajemo iz njegovog zbornika zakona, koji mu je donio veću slavu nego sve njegove osvajačke pobjede zajedno. Zakonik je uklesan u 2,25m visokom stupu od crnog diorita nađenom 1901. u Susi, a sada se nalazi u pariškom muzeju Louvre. Hammurabiev zakonik je najopsežniji i najvažniji antički pravni dokument Bliskog Istoka. Prema općeprihvaćenoj modernoj podjeli, njegove su odredbe podijeljene na 282 članka, od kojih su nečitki članci 66-100. No, u tisućama sačuvanih isprava o pravnim poslovima i sporovima iz starobabilonskog doba primjećuje se da se ni stranke ni suci ne pozivaju na Hammurabiev zakonik, te da je praksa nerijetko odstupala od njegovih odredaba. Ta pojava objašnjava se činjenicom da babilonsko pravo nije poznavalo termin opći propis ili zakon, već se upotrebljava izraz dinatum, u smislu presuda. Tako se zakonik smatrao pukim zapisom običajnog prava, te se na njega stranka i suci nisu pozivali. Sami sudovi su se smatrali ovlaštenim po potrebi prilagoditi zakonske odredbe činjeničnom stanju u želji da pravo prilagode životnim okolnostima.

Struktura društva
U babilonu, kao i u državama prije i poslije njega, društveni slojevi odražavaju gospodarski i političko-pravni život tih zajednica. Društveni sloj u Babilonu nije isto što i kasta, kao „zatvorena društvena skupina, zajednica obitelji koje se međusobno žene, istoga su podrijetla, imaju iste obrede, običaje i ime, najčešće i područje zanimanja“ . Pripadnost određenom društvenom sloju je posljedica zanimanja, imovnog stanja i osobne slobode. Kako su te okolnosti u Mezopotamiji bile promjenjive, sam društveni status nije se mogao smatrati vječnim. Rob nije smatran bićem druge vrste, nego samo „kao čovjek kome životne okolnosti nisu sklone, koji volju bogova treba trpjeti, ali koji i u svojim okolnostima može naći načina da ih izmijeni“ .
Osnovna podjela stanovništva je na slobodne ljude i robove. Iako među slobodnima razlikujemo avilum i muškenum, svaka slobodna osoba mogla je posjedovati robove.

Slobodni ljudi
Među slobodnim ljudima razlikujemo dva sloja: avilum i muškenum. Nije poznato zašto je podjela nastala niti cjeloviti sadržaj razlikovanja dvaju slojeva. Prof. dr. Šefko Kurtović navodi da je osnovno mjerilo razlikovanja slojeva imovinska sposobnost osobe. U nekim knjigama može se pronaći i teorija da su avilum potomci semitskih osvajača, a muškenum potomci pokorena stanovništva koje je sačuvalo osobnu slobodu, ali je ipak u nekoj mjeri zapostavljeno. Avilum su najmnogobrojnija kategorija babilonskog društva(posjednici zemlje, seljaci, trgovci, zanatlije); sudjeluju u radu gradskih vijeća, koja su zadržala lokalnu samoupravu i sudstvo, a vode računa i o gradskim financijama. Muškenum je osoba ekonomski i pravno vrlo ovisna o vladaru, za razliku od slobodnog aviluma, i da upravo iz te ovisnosti proizlazi njegov specifičan položaj. Muškenu nisu mogli biti birani u javne službe, a zemljom nisu samovlasno raspolagali, nego su je posjedovali samo kao zakupnici kojima je država dala zemlju kao nagradu za stanovite usluge. Njihov podređeni položaj očitovao se najbolje u vojnoj službi: „…iako su mogli biti unovačeni, rijetko im se kada dopuštalo da nose oružje, i njihova se vojna služba svodila na to da su pratili vojsku i služili u pomoćnim vojnim strukama“ . Muškenu je bio sitni zemljoradnik, težak ili sitni obrtnik. Njegov je društveni položaj nizak. Na njihovu neveliku brojnost ukazuje nam podatak o njihovoj vojnoj službi – da su bili mnogobrojni, njihovo izuzimanje od vojne službe značio bi hendikep za Babilon. No, broj muškenua se sve više smanjivao, da bi kasnije potpuno nestao – kako uzdizanjem u avilue, tako i propadanjem u vardume – robove.
Za razliku od prof. dr. Kurtovića, koji navodi imovinsko stanje kao glavnu razliku između avilua i muškenua, Sir Leonard Wooley veću pozornost obraća na vojnu obvezu; točnije, na ilku sustav. Naime, vojni obveznici dobivaju leno koje moraju obrađivati i održavati u dobrom stanju, a nisu ih mogli otuđiti – svoju zemlju nisu mogli prodati ni dati u zalog. S druge strane, na nju nisu morali plaćati porez, niti im je mogla biti oduzeta sudskom odlukom ili odlukom pokrajinskog namjesnika. Takve povlastice Wooley ne karakterizira kao povlastice koje stvara bogatstvo – jer nisu bili bogati, a lena su posve malena. Tako on razliku između avilua i muškenua ne vidi kao razliku između bogatog i siromašnog, već kao razliku između „punopravnog građanina i onoga koji je samo napola slobodan“ .
Različite položaje avilua i muškenua najbolje je prikazati na primjerima iz samog Hammurabijeva zakonika. Iz slijedećih članaka(gdje se avilu prevodi kao čovjek) se vidi podređenost muškenua:
Članak 196.
Ako čovjek izvadi oko drugom čovjeku, ima da se oko i njemu izvadi.(oko za oko)
Članak 197. Ako on slomi kost drugom čovjeku,i njegova će kost biti slomljena.
Članak 198. Ako čovjek iskopa oko muškenumu ili mu slomi kost, treba platiti minu zlata.
Članak 200. Ako osoba slomi zube sebi ravnom po statusu, i njemu slomiti.(zub za zub)
Članak 202. Ako netko napadne osobu višeg statusa od svog, treba javno primiti 60 udaraca bičem za volove.
Članak 204. Ako muškenum napadne drugog muškenua, treba platiti 10 šekela u novcu.
Ali je muškenum imao i povoljnosti u nekim segmentima:
Član 215. Ako liječnik napravi veliki rez nožem za operacije i izliječi, ili rasječe tumor (iznad oka) nožem za operaciju i spasi oko, treba primiti 10 šekela u novcu.
Član 216. Ako je pacijent muškenum, onda treba primiti 5 šekela.
Član 221. Ako liječnik izliječi slomljenu kost, pacijent treba platiti 5 šekela u novcu.
Član 222. Ako je pacijent muškenum treba platiti 3 šekela.
Iz svega navedenog možemo vidjeti podređen položaj muškenua, no u isto vrijeme i određenu razinu svijesti o njegovom lošem financijskom položaju.

Robovi
Definicija roba kaže da je on „čovjek koji je u robovlasničkom sustavu bio podčinjen gospodaru – vlasniku robova, lišen svih prava, uključujući i pravo na raspolaganje vlastitim životom“ .
Međutim, u babilonskom društvu rob je ipak imao puno veća prava, pa čak i mogućnost stjecanja slobode. On s jedne strane „nije ‘čovjek’ nego stvar, ožigosano čeljade obrijane glave, kome se očevo ime ne registrira naprosto zbog toga što je niže od ljudskog bića; ali s druge strane rob je bio osoba s vlastitim pravima i sa stanovitom zaštitom koju mu je pružala država“ . Život i smrt roba nisu u rukama gospodara, već je samo imao pravo fizički kazniti roba. Iako je babilonsko pravo priznavalo ropstvo i pomagalo ga kao instituciju, robovi su bili izrazito vrijedan dio države i društva, pa zbog toga nisu mogli biti prepušteni na milost i nemilost individualnom vlasniku-građaninu. Osim toga, položaj roba bio je posljedica slučajnih okolnosti i nije morao ostati trajan – njegovo stanje nije se smatralo prirodnim i svaki je rob bio potencijalno slobodan čovjek. Neslobodna osoba (vardum) se može otkupiti od svoga gospodara, a može i dignuti zajam u istu svrhu. Ako bi ga tko tvorno napao i ranio, mogao je tužiti napadača i dobiti odštetu(koja je iznosila točno dva puta manji iznos koji se plaćao za napad na slobodnog čovjeka), ali bi ta odšteta pripala njegovu gospodaru. Ako bi pak on bio krivac, bio bi kažnjen dva puta manjom globom od one za koju bi se osuđivali slobodni ljudi. Vardum može slobodno stupiti u brak, čak i sa slobodnom osobom, te osnovati obitelj. Članak 7 Hammurabieva zakonika glasi: ‘ako netko kupi od sina ili roba drugog čovjeka, bez svjedoka ili ugovora, srebro ili zlato, roba ili robinju, vola ili ovcu, magarca ili bilo što, ili ako ga preuzme, smatra se lopovom i treba ga se usmrtiti’ – iz čega vidimo da vardum može sklapati
pravne poslove za gospodara. Isto tako, iz sačuvanih isprava vidljivo je da vardum koji obavlja neki obrt može imati pod vlasti druge neslobodne osobe. Dakle, u očima zakona, rob nije bio samo „pokretna imovina“; on je osoba čiji su se život, nepovredivost tijela i građanska prava morala štititi; iako se njegova vrijednost zadržavu smatrala dvaput manjom od vrijednosti bilo kakvog slobodnog građanina.

Vardum na sebi ima neki znak gospodara koji se ne smije ukloniti bez gospodareve suglasnosti. Ako to ipak učini, brijač se po članku 276 Hammurabieva zakonika kažnjava odsijecanjem ruke. Avilum koji je prevario brijača i naveo ga da odstrani znak na tuđem vardumu, osuđuje se na smrt. Prodajom varduma prodavač jamči mjesec dana da rob nema skrivene fizičke nedostatke, a trajno za evikciju (da rob ne pripada nekom drugom). Do razvoja robovlasništa došlo je zbog razvijanja proizvodnje – dolazi do viška proizvoda, te se više isplati zadržati ratne zarobljenike kao radnike nego ih ubijati.
Robom se moglo postati na razne načine: zarobljeništvom u ratu, sudskom presudom, samoprodajom u ropstvo, naslijeđem ropskog stanja od roditelja, a i glava obitelji je mogla prodati ženu i djecu u ropstvo. Sin ili posinak koji bi pokazao neposlušnost prema roditeljima mogao je biti istjeran iz obitelji i prodan u roblje. Tako postoje slučajevi da je netko prodan u roblje jer je „majku udario nogom“ ili „udario starijeg brata“. Robovi su se isto tako i kupovali u inozemstvu – ali je postojala zakonska odredba koja kaže da ako se nakon povratka u domovinu utvrdi da je neki od tih robova Babilonac, on mora odmah dobiti slobodu. Cijena varduma varirala je s obzirom na tržišno stanje i fizičke atribute samog varduma; prosječna cijena odraslog muškarca bila je 20 šekela srebra, suma kojom se moglo kupiti 35 mjerica ječma (oko 1000kg).
Prevladavalo je vlasništvo pravnih osoba (naročito hramova), a privatnih robova je bilo malo. Robovi su mogli raditi sve poslove, ovisno o osobnoj sposobnosti: kao poljoprivredni radnici, obrtnici, trgovci, pisari, sluge, itd. Za utvrđivanje pravnog položaja dužničkih robova ključan je članak 117: „Ako je vjerovnik sproveo pljenidbu nad nekim avilumom i prodao njegovu ženu, sina i kćer ili ih je dao u podzalog, oni će tri godine raditi u kući njihova stjecaoca ili primaoca podzaloga, a četvrte će godine biti slobodni“. Članovi obitelji tako ostaju i tijekom svoga trogodišnjeg rada slobodne osobe – oni nisu postali robovi koje nakon tri godine treba osloboditi, već se nakon tri godine vraćaju kući svome nositelju obiteljske vlasti. U međuvremenu, zakon ih štiti odredbom u kojoj stoji da ako rob umre uslijed zlostavljanja od strane privremenog gospodara, sin gospodara ima biti ubijen u znak odmazde. Očito je da je dužničko ropstvo postalo česta pojava, pa je vladar člankom 117 pokušao ograničiti broj dužničkih robova.Tome se ne treba čuditi jer su nemilosrdne akcije zelenaša, od kojih su stradali ne samo siromasi već i mnogi vlasnici, izazivale opće nezadovoljstvo i nanosile štete caru, koji je na taj način gubio podanike. No, taj članak često je izigravan pomoću usvajanja.
Rob je bio čovjek koji je imao određenu poslovnu i pravnu sposobnost. Rob je zaključivao brak, kako sa osobom ropskog položaja, tako i sa slobodnima. Djeca su naslijeđivala status majke, a slobodan čovjek je svoju djecu sa robinjom mogao učiniti slobodnima izjavom „Vi ste moja djeca“, odnosno usvajanjem. Rob je bio vlasnik svoje pokretne imovine i mogao je s njom raspolagati u pravnom prometu kao slobodan čovjek. Vlasnik nije smio ubiti roba, ali ga je smio primjereno kažnjavati. Da se zaštiti od gospodara koji ga zlostavlja, rob je imao pravo ili samopomoći(azil, pribježište, u hram – te postaje hramovni rob) ili da od suda traži da bude prodan, a da dotadašnji gospodar bude obeštećen postignutom prodajnom svotom. Često su živjeli obiteljskim životom, ali si nisu birali ni zanimanje niti radno vrijeme. Poneki robovi su se znali uzdići do položaja ortaka svome gospodaru, a katkad i do slobode otkupom.
Pravni položaj varduma možemo promatrati u slijedećim člancima:
Članak 199. Ako čovjek iskopa oko nečijem robu, ili mu slomi kost, treba platitit pola vrijednosti roba
Članak 205. Ako rob napadne slobodnog čovjeka, treba mu se odsjeći uho.
Članak 217. Ako liječnik izvrši neki operativni zahvat na nečijem robu, i izliječi ga ili mu spasi oko, onda vlasnik roba plaća liječniku 2 šekela.
Bježanje robova bilo je česta pojava, o čemu nam govori i činjenica da se na tu pojavu odnosi čak šest članaka Hammurabieva zakona. Tako se pokušaj bijega, pomaganja bijega i prikrivanja odbjeglog roba kažnjava smrću.
Rob je postajao slobodan ako plati otkup, ako ga gospodar oslobodi, nakon smrti oca (ako je dijete robinje i slobodnog čovjeka), nakon tri godine (ako je dužnički rob), te ako ode u drugu zemlju i tamo ga neko otkupi po povratku u Babilon je slobodan. Sve u svemu, bilo je neusporedivo više mogućnosti da se padne u ropstvo, nego da ga se oslobodi. Ipak, sudeći po nekim nalazima, privatni vlasnici radije su se časno odnosili prema robovima nego da se u potpunosti koriste svojim teoretskim pravima – zbog toga život robova vjerojatno nije bio ni izdaleka onako bijedan kao što to slijedi iz nekih odredaba tadašnjeg prava.
Babilonska obitelj i položaj žene
Obitelj je osnovna jedinica babilonskog društva. Uređena je izrazito patrijahalno – u nekim dokumentima se otac čak spominje kao „gospodar, vlasnik“ djeteta, naziv u kojem više ne nalazimo pojam onoga što za nas predstavlja otac. Kao što je već navedeno, otac – glava obitelji mogao je ženu i djecu dati u dužničko ropstvo. Ipak, u normalnim uvjetima djeca su voljena i nakon smrti roditelja su nasljeđivala svu njihovu imovinu. Usvajanje djece nije bilo neuobičajeno, i prema njima se odnosilo brižno i pažljivo. Otac ima velika prava i kada se radi o posvojenoj djeci – može prekinuti usvojenje i vratiti dijete koje je uzeo, ili ga jednostavno otjerati.
Brakove su dogovarali roditelji, a zaruke su bile legalne čim bi zaručnik predao poklon ocu mlade. Samo vjenčanje se obično zaključivalo ugovorom. Kao što je već navedeno, otac – glava obitelji mogao je ženu i djecu dati u dužničko ropstvo. Čak i ako se djevojka nađe u službi drugih ljudi kao zalog za očevo dugovanje, svejedno se udaje za onoga koga odredi otac ili braća (ako oca nema). Tek ako djevojka nema niti oca niti braće, vjerovnik može s njom slobodno raspolagati.
Babilonska žena imala je određena važna prava – mogla je posjedovati vlasništvo, sudjelovati u poslovima i biti svjedok na suđenju. S druge strane, muž se mogao razvesti od nje zbog relativno trivijalnih razloga. Isto tako, mogao je uzeti drugu ženu, ako mu prva ne bi mogla roditi djece. Ta druga žena ostaje u pomalo podređenom položaju u odnosu na prvu – uzeta iz redova robinja, zadržava i njiihove obveze; mora poštivati prvu ženu, donositi joj sjedalicu u hram i pomagati kod oblačenja. Ako bi muž optužio ženu za preljub, ali ju nije ulovio ‘in flagranti’, ženi je bilo dostatno da prisegne na vlastitu nedužnost da bi se vratila kući. Ako bi o njenom moralu kružile glasine, ona se mogla podvrći božjem sudu uronjavanjem u vodu „za svog muža“. Naime, ako ne bi potonula, to bi značilo da je nedužna. Ako bi pak muž dokazao ženino nedolično ponašanje, po članku 141 on može raskinuti brak i otjerati ženu ili umjesto toga uzeti drugu ženu, a prvu ostaviti „kao robinju“. Drukčiji je položaj neslobodne žene (vardum) koja je rodila djecu svome gospodaru: nakon gospodareve smrti, ona i njezina djeca stječu slobodu.