Kockičicin iBlob

U Srbiji se vodi unutrašnji politički sukob između Nikole Pašića koji predvodi Radikalnu stranku i Dragutina Dimitrijevića-Apisa, predstavnika oficira okupljenih u Crnoj ruci. Za razlika od Pašića, Apis stvara veze i širi svoj utjecaj među Slavenima na području Austro-Ugarske. Prije izbijanja Drugog balkanskog rata zalaže se i da se Bugarskoj izlazi u susret kako bi opstao balkanski savez.

03.10.1913. susret Nikola Pašić i grof Berchtold, austrougarski ministar vanjskih poslova. Pašić se odriče vodstva Srbije u pokretu okupljanja Južnih Slavena i Austro-Ugarskoj daje za pravo da sama uređuje odnose sa Srbima i Hrvatima na svom prostoru. Kao dokaz te politike popustljivosti prema Austro-Ugarskoj, Pašić ukida službu graničnih oficira (koja je u rukama Apisa), koji su vodili obavještajnu službu i predstavljali veze i kontakte sa slavenskim narodima na području Austro-Ugarske.

Tri tjedna nakon toga, susret grofa Berchtolda i njemačkog cara Wilhelma II. Uz izjave Wilhelma II kako će sljedeći sukob biti „konačni obračun između slavenstva i germanstva“, kako su Slaveni predodređeni da budu sluge i tome ih treba naučiti, predlaže se čvršće vezivanje Srbije uz Austro-Ugarsku.

01.11.1913., potpisana flotna konvencija između Italije, Austro-Ugarske i Njemačke. Konvencija se očito u prvom redu odnosi na Jadransko i Jonsko more, odnosno balkanska područja, i nema samo defenzivno značenje.

11.12.1913. na položaj načelnika austrougarske vrhovne komande vraća se Conrad, zagovornik „preventivnog rata“, pogotovo protiv Italije koju smatra najslabijom karikom u Trojnom paktu.

Radikalna stranka koja se od pogibije Obrenovića 1903. uzvinula, u desetak godina postala je kasta bogataša, a državnim novcem korumpirali su i dio vojnog osoblja, pa su kao protutežu Crnoj ruci, stvorili Bijelu ruku. Prilikom pokušaja ženidbenog povezivanja srpske i ruske kraljevske dinastije preko braka srpskog priejstolonasljednika i kćeri ruskog cara, iz Petrograda savjetuju Srbiji da odmah po smrti Franje Josipa (koji je bio bolestan i u poodmakloj dobi) iskoristi trenutak i proglasi ujedinjenje Srbije i Crne Gore.

U prvoj polovici 1914.godine na novoosvojenim područjima razotkriva se sukob Pašića i Apisa. Civilne vlasti od vojske preuzimaju upravljanje novoosvojenim krajevima (stečenim u balkanskim ratovima), ali su pod kontrolom Radikalne stranke čiji članovi iskorištavaju utjecaj i moć da u ravnici sjeverozapadno od Prištine u bescjenje otkupljuju ogromna imanja odakle su se naseljenici morali iseliti obično pod pritiskom novih upravnika (u tu svrhu je osnovan konzorcij čiji član je bio i Pašić). U dijelu vojske pod utjecajem Apisa i njegove organizacije vlada revolt prema radikalima zbog njihove korupcije ali i politike popuštanja pred Austro-Ugarskom.

Ultimatum Srbiji i početak rata

Početkom srpnja Berchtoldt predlaže napad na Srbiju i to mirnodopskim snagama, ne čekajući mobilizaciju, te tako druge države stavi pred gotov čin. Načelnik vrhovne komande Conrad se suprostavlja tome, odnosno zagovara napad tek nakon mobilizacije za što je potrebno 2-3 tjedna. Nakon toga se uspostavljaju kontakti između Austro-Ugarske i Njemačke radi napada na Srbiju premda istraga nije pokazala učešće Srbije u atentatu.

23.7.1914. Austro-Ugarska, odnosno grof Berchtold (s obzirom da su austrougarski saveznici, pa i sam car Franjo Josip obaviješteni o tekstu ultimatuma tek kada je isti već predan) upućuje ultimatum Srbiji u kojoj između ostalog traži od Srbije da:

- suzbija i osudi propagandu protiv Austro-Ugarske, pa i u školama,
- raspusti Narodnu odbranu,
- ukloni iz vojske i državne službe sve koji budu okrivljeni za propagandu protiv Austro-Ugarske,
- povede sudsku istragu protiv sudionika zavjere koji se nalaze na srpskom teritoriju
- primi na svom teritoriju organe austrougarske vlade radi suzbijanja subverzivnih pokreta u djelatnostima protiv Austro ugarske itd.

Italija odmah najavljuje neutralnost jer smatra kako je jednostrani agresivni čin Austro-Ugarske, bez da se prethodno konzultira sa saveznicima doveo do toga da za Italiju ne mogu vrijediti posljedice toga.

U Parizu su sudržani jer su predsjednik Poincare i ministar vanjskih poslova Viviani trenutno bili na putu – zbog toga je vjerojatno Berchtoldt i izabrao dan postavljanja ultimatuma. Britanci i Rusi osuđuju ultimatum, a papa Pio X podržava akciju protiv Srbije.

Srbija, kojoj je dat rok od dva dana da odgovori, formalno je prihvatila sve uvjete ultimatuma. Čak je prihvatila i da će primiti na svom teritoriju suradnju organa austrougarskih vlasti po „međunarodnom pravu i krivičnom sudskom postupku kao i dobrim susedskim odnosima“.

Jedino što je odbacila je:

„Srpska kraljevska vlada, razume se po sebi, smatra za svoju dužnost otvoriti istragu protivu svih onih koji su ili koji bi bili eventualno umešani u zločin od 15. juna a nalazili bi se na teritoriji Kraljevine Srbije. Što se tiče učešća u toj istrazi, organa austro-ugarskih vlasti, koje bi carska i kraljevska vlada za to delegirala, srpska kraljevska vlada ne može primiti njihovo učešće, jer bi se time pogazio ustav i zakon o postupku sudskom u krivičnim delima. Međutim, u konkretnim slučajevima mogli bi se organi Austro-Ugarske upoznati sa rezultatima dotične istrage.“

I njemački car Wilhelm II je smatrao kako je Austro-Ugarska izvojevala moralnu pobjedu, čime otpada svaki razlog za pokretanje rata protiv Srbije.

Ali austrougarski izaslanik u Srbiji Giesel je dobio instrukcije da odmah po primitku srpskog odgovora, bez i da prouči isti, odmah raskine diplomatske veze Srbije i Austro-Ugarske. Da bi prekinuo pokušaje prekidanja neprijateljstava, Berchtoldt je pridobio Franju Josipa da objavi rat Srbiji pod izlikom, i to je unio u ratnu proklamaciju, da je srpska vojska pokrenula napade blizu Tamiš-Kovina, što znači da je ratno stanje već uspostavljeno. Pa ipak već dan kasnije Berchtoldt obavještava Franju Josipa da ta bitka nije potvrđena i da je samovoljno iz objave rata Srbiji izbacio te retke o srpskom napadu kod Tamiš-Kovina kao povodu za rat.
Početak rata

Rat je objavljen 28.07.1914., ali mobilizacija je trajala, pa nisu odmah otpočele ratne operacije. Zbog opasnosti sukoba između Austro-Ugarske i Rusije, što je trebalo aktivirati mreže savezništava koje su obvezivale potpisnice vojnih paktova da stanu na jednu ili na drugu stranu, otpočeli su pokušaji smanjivanja napetosti u diplomatskim krugovima, ali zbog niza faktora (slaba tadašnja sredstva komunikacije što je dovodilo do slabe komunikacije ambasadora sa svojim vladama, upleli su se i generali koje su tvrdili da će prekid mobilizacije koje su počele u skoro svim državama osim u Velikoj Britaniji, dovesti do katastrofe, Berhotoldtova inicijativa za objavom rata), te inicijative redom su propale.

Mobilizacije su do 01.08.1914 još bile tek pokušaj psihološkog pritiska na protivnika.

29.07. Djelomična mobilizacija Rusije protiv Austro-Ugarske
30.07. Opća mobilizacija Rusije
31.07. Opća mobilizacija Austro-Ugarske. Njemački ultimatum Rusiji.
01.08. Mobilizacija u Francuskoj i Njemačkoj. Njemačka objava rata Rusiji. Objava neutralnosti Italije.
02.08. Tajni sporazum Njemačke i Turske. Mobilizacije britanske flote. Njemačka poziva Belgiju da ne spriječi prolaz njemačke vojske kroz svoj teritorij protiv Francuske.
03.08. Njemačka objavila rat Francuskoj.
03.-04.08. Njemačka napala Belgiju.

Vojske preuzimaju vlast, pogotovo u Njemačkoj. Njemačka vrhovna komanda je čuvala plan (star skoro četvrt stoljeća) svog bivšeg načelnika Alfreda Schlieffena koji je predviđao napad na lijevo krilo francuskih snaga prodorom kroz Belgiju. Hellmuth Moltke, načelnik Vrhovnog zapovjedništva koji je na to mjesto postavljen carskim diktatom, odlučuje držati se šablonski tog plana kako bi brzo porazio Francusku a zatim izvukao snage u borbi protiv Rusije. Njemački car i kancelar pristaju na kršenje belgijske neutralnosti. Ali s obzirom na objavu talijanske neutralnosti, Francuska je mogla izvući sve svoje snage s alpske granice i upotrijebiti ih protiv Njemačke. Osim toga, tim činom se Britanija aktivno uključila u rat (nakon što je prvo dala ultimatum Njemačkoj da u roku od 24 sata povuče snage iz Belgije), a Njemačku moralno osuđivali diljem svijeta.

04.08. Njemački parlament jednoglasno prihvaća ratne kredite (time i rat).

Neprilagođenost vojnih planova i obuke modernom načinu ratovanja
U svim vrhovnim komandama prevladavali su zastarjeli vojni planovi i strategije, neprilagođene suvremenom dobu tehnologije. Moderno naoružanje čiji razvoj je napredovao gotovo cijelo vrijeme rata, te velike mase vojnika nad kojima zapovjednici još nisu stekli iskustvo upravljanja, obilježili su novi rat.

Primjeri zastarjelosti vojne obuke bili su:

- upotreba konjaništva. Dok su Antantini stratezi čuvali konjaništvo u rezervi do kraja rata, radi gonjenja neprijatelja nakon što artiljerija i pješaštvo probiju neprijateljski front, Austro-Ugarska i dijelom Njemačka napustili su konjaništvo u toku ratu koje su na samom početku rata u jurišu kosili neprijateljski mitraljezi. Uz to, nestalo je krme za hranjenje konja, a uskoro i samih konja koji su upućivani u klaonice velikih gradova. Jedino je Rusija raspolagala sa znatnim konjaničkim snagama kojima je mogla operirati na istočnom bojištu.

- dok je 1914./15. u obuci bilo naročito važno rukovanje bajunetom, od 1915. bajunetu zamjenjuje ručna bomba.

Mobilizacija

Dok je Berchtold smatrao da će rat sa Srbijom biti lokalnog karaktera, provedena je samo djelomična mobilizacija 25.07., a tek 31.07 je provedena opća mobilizacija što je pobrkalo dotadašnje mjere jer su trupe, isprva upućivane na južno ratište, naglo skrenute na sjever što je poremetilo funkcioniranje državne željeznice. Uz to, kada su bosanske trupe već bile spremne na pokret, stigao je nalog da sami vojnici odluče na koje će ratište krenuti. Vojnici srpske narodnosti, ako nisu htjeli u rat protiv Srbije, mogli su izabrati sjeverno ratište, a stariji su išli na osiguranje granice sa Italijom. Iako je u pojedinim pukovima bilo i 30 % srpskih vojnika, malo ih je izabralo drugu soluciju.

Prilikom mobilizacije, austrougarsko zapovjedništvo računalo je i na moguće posljedice Redlove izdaje pa je mijenjalo mjesta iskrcavanja vojnih jedinica iz vlaka. Sve je to pobrkalo tijek mobilizacije, pa je Austro-Ugarska tek 5.08. objavila rat Rusiji.

Mobilizacija u Rusiji je zapinjala zbog prostranosti zemlje i loših prometnica. Rusija se inače odlučila na rat zbog bojazni da bi austrougarskim osvajanjem Srbije ruski utjecaj bio suzbijen na crnomorsko područje, a ne zbog panslavizma ili ratobornih generala. Sami Rusi su bili najlošije opremljeni za rat, a reorganizacija ruske vojske, koja je trajala od 1909., predviđala je spremnost Rusije za rat tek 1917.godine. Uz to, po pitanju motivacije i psihološkog rata koji je trebao povući mase i mobilizirati ih u borbi protiv neprijatelja, Rusi su bili najmanje motivirani na rat. Prosječni ruski vojnik nije shvaćao zašto bi im Njemačka objavila rat zbog toga što je ubijen neki austrijski nadvojvoda sa ženom, a Austrijanci su namislili uniziti Srbe. Imali su mutni osjećaj pripadanja slavenstvu, a mnogi nisu ni znalo tko su ti Srbi.

Mobilizacija je uspjela u Velikoj Britaniji (s obzirom da se radilo o relativno malenim snagama), Francuskoj te u Njemačkoj koja je bila najspremnija i najopremljenija za rat.

Što se tiče psihološkog rata i propagande, u Njemačkoj, koja je na početku rata smatrala da su narod koji treba vladati, unutrašnja propaganda se okomila na Britance (parola „Gott strafe England“ postao je neka vrsta pozdrava i završetak svih razgovora). Na vanjskom planu Njemačka je izgubila propagandni rat kršenjem belgijske neutralnosti.

Dok je među dijelom Francuza živjela ideja revanša za poraz 1870./71., jači motivacijski faktor, kao i u Srbiji je bio obrana i oslobađanje domovine nakon što je neprijatelj stupio na njihovo tlo.

Austro-Ugarska je ušla u rat bez ikakvih ideja koje bi mogle zanijeti njeno stanovništvo. Početni entuzijazam podboden vojničkim marševima i carskim stjegovima je splašnjavao protjecanjem ratom, pogotovo zato što je dio stanovništva Austro-Ugarske među službenim neprijateljima imalo sunarodnjake. Ipak Bosanci i Hercegovci, Rusini i sl. su spremno krenuli u rat. U Hrvatskoj je učinak svetosti prisege i žrtve za cara imao učinka u nekadašnjoj Vojnoj Krajini, te donekle i kod vojnika Hrvatskog Zagorja, dok vojnici iz Slavonije nisu „posjedovali vojničke vrline“.

Ruski vojni plan

Rusija je imala plan iz 1912. (možda i pod utjecajem Redlove izdaje), po kojem je bilo predviđeno povlačenje glavnine ruske vojske na liniju Bialystok-Brest gdje će se pričekati završetak mobilizacije i onda tek krenuti u napad.

Njemačka zbog centralnog položaja i zbog unutrašnje dobro razgranate guste željezničke mreže mogla je brzo prebacivati vojsku sjednog fronta na drugi i redom tući protivnika. Zbog toga je ruski vojskovođa Nikolaj Nikolajevič odbacio plan iz 1912. i zagovarao je istodobnu savezničku ofenzivu na Njemačku računajući na opću strategiju. Ali Vrhovno zapovjedništvo je zagovaralo čekanje, odnosno nadgledanje na koga će prvo udariti njemačka vojska.

Schlieffenov plan i napad na Belgiju

Koristeći Schlieffenov plan koji je smatrao da nije moguće probiti francuski pojas utvrđenja, smatralo se da treba izvršiti proboj kroz Belgiju i sjevernu Francusku desnim krilom njemačke armije te zaokrenuti ulijevo prema istoku i opkoliti isturene francuske armije. Također se računalo na duh opće ofenzivnosti u francuskoj vojsci po kojem će Francuzi sami nastupati prema Rajni te bi time teže mogli osujetiti njemački prodor kroz Belgiju u svoj bok i zaleđe.

Prodor u Belgiju je uspio, a jaka belgijska utvrđenja su s lakoćom pregažena:

1. Liege – pukovnik Ludendorff se s lakoćom provukao između dva utvrđenja i onda ih odostraga zauzeo

2. Namur – najmodernija utvrđenja su razbile granate austrougarskih motoriziranih topova što je dalo veliku psihološku prednost Centralnim silama, ali ti topovi, em su bili kratkog vijeka (neupotrebljivi nakon stotinu hitaca), em su bili upotrebljivi samo protiv najmodernijih utvrđenja kojih je bilo malo, pa nisu imali nikakvih taktičkih prednosti na otvorenom bojištu.

Duh opće ofenzivnosti u francuskoj vojsci

Francuska vojska je bila politički najjače obojena, pa se na najviše odgovorne položaje postavljalo ljude po političkoj podobnosti („dobar republikanac“, „antiklerikalac“), a tek u drugi plan bi došlo vojno umijeće. Te predrasude nije dijelio jedino Clemenceau koji je dao šansu napredovanju isusovačkom pitomcu Ferdinandu Fochu usprkos osobnoj nesimpatiji prema njemu.

U teoretiziranju o strategiji, prevladavala je pak doktrina o ofenzivnosti. Ta taktika olakšavala je i posao zapovjednicima koji su samo trebali naučiti zapovijed „napad“.

Ministar vojske Messimy je, posjetivši ratišta u balkanskim ratovima, uvidio prednost bugarskih odora zbog svoje neobojanosti, pa je odlučio to provesti i u francuskoj vojsci koja je nosila jasno istaknute plavo-crvene odore, ali tome se oštro suprostavljalo francusko zapovjedništvo kao i uvođenju teške artiljerije.

Sve to (izbor političkih pododobnih ljudi, duh ofenzivnosti) utjecalo je na izbor generala Joffrea za vrhovnog zapovjednika.

Rat na zapadu

Francuski ratni ofenzivni plan je odgovarao njemačkim ciljevima pa su Francuzi, zbog kulta ofenzivnosti, na svom desnom krilu napustili svoja utvrđenja i napredovali prema Alzasu samo da bi zabili zastavu, što je Njemcima dalo priliku da pruže otpor i desetkuju Francuze, a istovremeno je njemačko desno krilo prodiralo sve brže.

Britanski ekspedicijski korpus je već 10.08. zahvaljujući dobrom transportu stigao na kopno sa svoje 4 divizije i rasporedilo se uz lijevo krile francuske armije kod Monsa u Belgiji. Na kraju je korpus prisiljen na povlačenje prema jugu i osigurala atlantske luke kao što je to uradila i belgijska vlada koja se skupila pod zaštitom utvrđenja Ansversa.

U svojoj žilavoj obrani, Britanci i Belgijanci su zaustavili njemački prodor prema Dunkerqueu i Calaisu, dijelom i zato što njemački vojni plan nije davao preveliki značaj tim lukama.

14.08., nakon uzmaka kod Mulhousea, Joffre počinje veliku ofenzivu na desnom krilu prema Sarrebourgu, a zatim prema Strasbourgu i Rajni, ali francuska vojska koja je sporo napredovala pretovarena opremom, a u svojim kričavim odorama je predstavljala lak cilj za njemačke mitraljeze i artiljeriju, je uzalud redala napad za napadom u uvjerenju da je i protivnik, premda dobro zaštićen morao pretrpjeti teške gubitke.

18.08. Njemci prelaze u protunapad frontalno i s boka koji je odbijen. Do 02.09. bitka još nije odlučena a onda Njemci izvode manevar opkoljavanja i francuska vojska se povlači u rasulu, a izdata su čak naređenja da se povlači do rijeke Seine, Aube i Ornai – južno od Pariza. Francuska vlada i parlament su napustili Pariz 02.09. i preselili se u Bordeaux, jedino su ostali Clemenceau i Briand od političkih ljudi, a obrana Pariza je prepuštena generalu Gallienniju. U stisci Francuzi zovu u pomoć Ruse.

Ruska ofenziva pokrenuta na poziv Francuza

13.08. Rusi su se prvi put sukobili s protivnikom u Galiciji. Austrougarsko zapovjedništvo je isturilo tri konjaničke divizije daleko ispred svojih linija radi izviđanja, ali te divizije nisu postigle neki značajniji taktički uspjeh i donosili su samo oskudne informacije. Tek 23.08. austrougarske snage zrakoplovnim izviđanjem doznaju za napredovanje velike ruske mase, a 25.08. su dobili zapovijed za otpočinjanje napada. U prvoj velikoj bitki kod Komarowa (25.08.-02.09.), austrougarske snage su privremeno zaustavile rusko napredovanje.

Austrougarska vojska je imala zadatak da na sebe privuče ruske snage kako bi time olakšali njemački položaj na zapadu, ali je otpočetka bila u nepovoljnom položaju i u tim borbama s promjenljivom srećom je izgubila dosta vojnika. A kako nije postojao zajednički njemačko-austrougarski strateški plan koji bi koordinirao akcije, austrougarska vojska je u kritičnim trenucima 1914. u nekoliko navrata bila izolirana.

Ruska vojska je pak glavni pritisak vršila na austrougarsku vojsku u Bukovini i Galiciji jer se htjela prvo obračunati sa slabijim protivnikom, a i oslanjala se na pojas utvrđenja u Poljskoj. Ali usporedo s glavnim napadom u Galiciji, rusko desno krilo je poduzelo akcije i protiv Istočne Pruske gdje je zatekla slabije njemačke vojske, pa su jaki konjanički odredi, uglavnom kozaci, prodrli daleko ispred svojih glavnina, ugrozivši i Konigsberg. S obzirom da je Njemačka očekivala glavnu odluku na zapadu, na istočno bojište umjesto novih vojski poslala je nove zapovjednike. Tako je 22.08. načelnik stožera postao Erich Ludendorff koji se istaknuo kod belgijskog Liegea, a vrhovni zapovjednik na sjeveroistoku je postao Paul von Hindenburg, premda u poodmakloj dobi (67 godina).

Ludendorff je zabranio daljnje povlačenje i tražio je obračun sa dvjema ruskim armijama, Narevskom pod zapovjedništvom Samsonova, te Njemenskom pod zapovjedništvom Rennenkampfa. Te ruske armije su prešle u napad nakon što su Francuzi, u stisci, zatražili pomoć od Nikolaja Nikolajeviča da vrši što jači pritisak na Njemce premda ruska koncentracija snaga nije bila dovršena.

Iako je Njemcima prijetila opasnost da će se dvije ruske armije spojiti, na kraju su im pomogle dvije stvari:

1. Rennenkampf je napredovao sporo pa je stalno zaostajao za njemačkim snagama i
2. Rusi su nepažljivo koristili svoje radiostanice, odnosno bez šifre, pa su Njemci prisluškivanjem mogli steći jasnu sliku o svom protivniku i bez poteškoća dočekati protivnika koji je napredovao u uzastopnim grupnim formacijama, te glavninu svoga napada usmjeriti u ruski bok, a potom izvršiti manevar opkoljavanja. Njemci, brojčano slabiji, izvršili su napad 27.08., a bitka je završila 30.08. Narevska armija je prestala postojati, a general Samsonov se ustrijelio nakon poraza. Gubici su bili obostrano teški, a Rusi su samo u zarobljenicima izgubili 90.000 ljudi. O tome kako su se Rusi u bijegu podavili u močvarama je samo mit.

Ludendorff je bitku nazvao Pobjeda kod Tannenberga, kao završetak jednog povijesnog ciklusa budući da su 1410.g., udruženi Poljaci i Litvanci hametice porazili njemački viteški red.

Do bitke vjerojatno ne bi došlo da je Rennenkampf bio brži, ali Njemenska armija se nije ni pomakla. Već 04.09. Njemci vode bitke protiv Njemenske armije, ali Rennenkampf, spor u napredovanju, bio je žilav u obrani i njemački napad je dočekao u jakim rovovskim utvrdama, a kako njemačka vojska nije obilovala municijom, napredovanje između jezera je bilo sporo. Jednako tako Rennenkampf se lijevim krilom oslanjao na utvrđenja u području Osovjeca odakle je mogao doći udarac u njemački bok, pa su pojedinačni njemački napadi imali tek karakter manevriranja.

A onda je 10.09. stigla vijest da su Rusi tijekom noći počeli napuštati dio svojih položaja, pa su Njemci krenuli u frontalni napad, premda neusklađen. Rusi su izgubili 45.000 zarobljenika, ali Ludendorff usprkos uspjehu, smatrao je da se protivnik prerano povukao jer se Njemenska armija uspjela povući preko rijeke Njemena izbjegavši odlučnu bitku.

Uspješne akcije Njemaca su završene 14.09., Istočna Pruska je očišćena od Rusa, a Njemcima je porastao prestiž. Ali Njemci su donekle i propagandistički preuveličali svoj uspjeh da bi donekle umanjili neuspjehe na zapadu kao i poraze austrougarskog saveznika južno od njemačkih snaga. Korpusi koji su stigli kao pojačanja sa zapada, stigli su prekasno, a čak ni ojačana istočna armija nije intervenirala da bi rasteretila austrougasrku vojsku već je vodila samostalne operacije.

Usprkos gubicima, ruske snage su donekle postigle ciljeve – neizravno su pomogle svojim zapadnim saveznicima, a uglavnom su sačuvali svoju snagu jer nisu potučeni prvim udarcem kako su očekivali Njemci.

Čudo na Marni

Usprkos tome što je francuska vlada napustila Pariz, demoralizacija nije zahvatila francusku vojsku već je, uzmičući pred premoćnijim protivnikom, i dalje pružala žilav otpor. Povlačenje Francuza je teklo relativno povoljno zahvaljujući lako pokretljivoj poljskoj artiljeriji koja je snažnom vatrom zasipala protivnika koji je nadirao. Kad bi francusko pješaštvo posustalo, kao na Sommi, artiljerija bi je spašavala zaustavivši pritisak čak i najelitnijih njemačkih snaga.

08.09. bez da je ispaljena ijedna topovska granata, Njemci prelaze Sommu i kreću naprijed. Iznenađeni Francuzi izmiču u kaosu i zaustavljaju se tek nakon šest milja, a Njemci, zatečeni početnim uspjehom, nisu dublje progonili protivnika i zastali su na francuskim prvotnim linijama, pa se nisu domogli francuske artiljerije koja, nešto uzmaknuvši, odmah počela tući po Njemcima. Kada su Njemci nakon 5 sati ponovo krenuli u napad, pojedine divizije se uopće nisu ni pomakle. U takvim napadima i protunapadima, i slabo povezanim akcijama je protekla većina sukoba u bitki kod Marne.

Izgleda da je odluka u bitki na Marni pala već 05.09. zbog tempa njemačkog napredovanja. Pojedini njemački zapovjednici su se međusobno natjecali u napredovanju, a napadačke armije desnog njemačkog krila su se previše razvukle i udaljile jedna od druge operirajući u blizini Pariza. Vjerojatno su njihovi zapovjednici Kluck i Bulow očekivali da će u tom manevriranju zauzeti i sam Pariz dok je Moltkeov plan bio da naglo zaokrenu na istok i dadu udarnu snagu njemačkoj glavnini koja je obuhvatila Verdun. Ali Kluck nije izvršio taj manevar već je napredovao dalje prema Seini.

Ali 05.09. na Klucka je udarila 6.francuska armija prodrijevši naglo iz Pariza. Inicijativu je dao general Galienni, koji je, da bi prebacio što prije snage na bojište, mobilizirao sve pariške automobile. Taj manevar je podupro i Britanski ekspedicijski korpus. Njemcima je zatajilo snabdjevanje zbog prevelikog napredovanja, a pojavio se i strah da će se iskrcati nove britanske snage na belgijskoj obali, duboko u njihovoj pozadini, pa je počelo povlačenje. Kluck je morao izvući svoju vojsku da bi zaštitio svoj bok, a time se stvorila praznina od tridesetak milja izmđeu njega i susjedne armije von Bulowa. Potpukovnik Hentsch, kojeg je Moltke poslao na prvu liniju da izvidi stanje i sam stvara odluke na licu mjesta (što mu je kasnije zamjereno pa je sklonjen sa svog položaja) preporučio je povlačenje prema sjeveroistoku. Tako su se Njemci počeli povlačiti uglavnom nesmetano jer su Francuzi bili iscrpljeni, a i proganjanje protivnika je bilo otežano zbog jakih kiša 11.09. Njemci su se zaustavili 20.09 istočno od Reimsa i duž Aisne gdje su se utvrdili i tu, uz neke manje promjene, stajali pune 4 godine. Počeo je pozicijski rat premda su obje strane vjerovale da je to provizorno.

Gallieni, koji nije ubrao lovorike za pobjedu kod Marne, nego je tek nakon smrti imenovan maršalom, nije štedio kritikom Joffrea zato što je preslabo iskorišten strategijski uspjeh. Za samog Focha dan pobjede je bio i dan osobne tragedije. 12.09. je primio obavijest o smrti svog sina i zeta koji su poginuli još 22.08. U prvim ratnim mjesecima sinove su izgubili i generali Conrad i Castelnau.

Austrougarski neuspjesi

Pogrešni potezi politike Bechtolda unijeli su zbrku već tijekom mobilizacije, a objava rata Rusiji je dovela do toga da je rat protiv Srbije ispao iz Conradove kompetencije a glavni zapovjednik je postao Potiorek. Premda je teško pretpostaviti bi li Conrad imao uspjeha u ratu protiv Srbije, svojom sklonošću elastičnijim manevriranjem barem ne bi doveo do tako spektakularnog austrougarskog poraza na početku rata.

Jednako tako general Conrad, zagovornik preventivnih ratova i često nepopustljiv u diskusijama s ministrima, carem i prijestolonasljednikom u mirnodopsko doba, u ratu je često postupao protiv svog uvjerenja. Car je imenovao nadvojvodu Friedricha za vrhovnog zapovjednika uz napomenu da bez prigovora mora potpisivati sve Conradove prijedloge, što se u pravilu i događalo, ali povremeno su prevladavali dinastijski planovi. Tako je postojala ideja da austrougarska vojska poduzme napad u pravcu Kijeva što je bilo neizvodljivo, a na što je Conrad naoko pristao jer je očekivao da do te operacije neće ni doći, ali na kraju je morao snositi sve negativne posljedice te ideje.

U Hrvatskoj su frankovci, grupa oko bivšeg bana Rauscha i zapovjedništvo XIII vojnog zbora pokušali uvesti vojni režim u Hrvatskoj ali to je osujetila ugarska vlada jer nije htjela dopustiti da vlast pripadne grupama koje bi se mogle igrati bana Jelačića i ugroziti dualizam u monarhiji.

U monarhiji je zavladao lov na špijune i nepodnošljiva psihoza, pa je 17.09.1914, car Franjo Josip objavio da je protiv neopravdanih hapšenja koji bi doveli do demoralizacije i gubitka lojalnosti u Austro-Ugarskoj. Ipak sve do 1915. traje taj lov.

Inače u Poroninu u Galiciji uhićen je Lenjin, ali austrijski socijalisti su se zauzeli za njega da taj čovjek, protivnik ruskog carizma, nije opasan za austrijske interese, pa je na kraju Lenjin pušten i, na svoju želju, otpraćen do švicarske granice.

Rat u Srbiji

Potiorek je raspolagao s tri armije protiv Srbije pod vodstvom generala Bohma-Ermolija i generala Franka, a jednu je sam vodio. Akcije su počele kratkotrajnim bombardiranjem teškog topništva po Beogradu koji su još prije napustile srpske vojne snage, a na kraju je bombardiranje obustavljeno i više se ništa nije događalo na tom području. Austrougarske snage su se rasporedile duž Save (Bohm-Ermoli) i Drine (Frank i Potiorek), a Potiorekov plan je bio da izvrši invaziju Srbije sa zapada na istok što je bilo nelogično jer je trebalo svladati nekoliko rijeka i brda, a forsiranje Drine je samo po sebi bilo težak zadatak. U prošlosti su se invazije Srbije dešavale s juga na sjever ili obratno duž riječnih korita.

Koncentracija austrougarskih snaga je završena 14.08., a 18.08. na carev rođendan, trebala je biti izvojevana velika pobjeda. Glavnina invazijskih snaga je bila na Savi od Klenka, te na Drini između Koviljače i Zvornika. Ali prijelaz preko Drine nije izvršen jer je srpska artiljerija razbijala svaki pokušaj izgradnje mosta, a pojedini odredi koji su prodrli do desne obale Drine nisu se mgli ni pomaknuti. Uz to niži časnici su naređivali sulude zapovijedi, kao npr. da čitav bataljun iznova premota nepropisno složene kabanice na rukacima, i to pod gustom paljbom što je dovelo gubitka trećine bataljuna. Uz to bunari su bili otrovani, a i mnogi vojnici su dobili proljev jer su jeli nezrele šljive kao jedinu hranu zbog zaostalih vojnih kuninja koje su se izgubile u prometnom kaosu.

Prva bitka se vodila kod Šapca koji su Srbi bili evakuirali, ali su u protunapadu uskoro iznenadili austrougarske snage koje su pobjegle preko Save. U Cerskoj bitki (15.-20.08.1914.) austrougarske snage su sporo napredovale i svojim lijevim krilom zaposjele uzvisine Cera, ali general Stepanović je pokrenuo protunapad 2. srpske armije koja je natjerala protivnika na bijeg prema Drini, a zatim je okrenula prema Savi i očistila čitav okupirani prostor.

Nakon te pobjede, Francuzi koji su pozvali Ruse da pritisnu Njemce, pozvali su i Srbe i Crnogorce da izvrše invaziju na austrougarsko područje. Tako je 08.09. srpska Timočka divizija prešla preko Save u Srijem, ali je ubrzo potisnuta. Istodobno je i Užička divizija sa crnogorskim odredima prešla u istočnu Bosnu sve do blizu Sarajeva. Potiorek je još jednom prešao Savu i Drinu, bio je potisnut, ali je zastao na desnoj strani, pa kad se povukla i Užička divizija, započeo je pozicijski rat otprilike kada i na zapadnom frontu.

Mjesec dana se borbena linija nije pomicala, a na kraju su se Srbi počeli polagano povlačiti ostavši bez snabdjevanja. Austrougarske snage su zaposjele Valjevo i sada je cilj bio da probiju srpsku liniju kod Suvobora. Da bi skratili front i dobili jaču udarnu snagu, Srbi su 29.11. napustili Beograd oko kojeg su se skupile nove austrougarske snage. Vjerojatno bi sudbina srpskih snaga bila tada zapečaćena da su Centralne sile postigle dogovor sa Bugarima, ali njemački car, koji nije podnosio bugarskog kralja Ferdinanda, tome su usprotivio, pa su Srbi mogli dovući svoje snage sa bugarske granice i započeti protunapade 03.12. po svim sektorima, a glavni udarac je išao od Rudnika prema Valjevu. Austrougarsko desno krilo je razbijeno i povlačilo se u rasulu, pa se moralo povući i lijevo austrougarsko krilo. 15.12. Srbi su ponovno osvojili Beograd i očistili cijeli svoj teritorij od protivnika.

Austrougarska vojska se povukla preko Drine, Dunava i Save, a linija je ostala nepromijenjena narednih 10 mjeseci. Obostrani gubici su bili teški, a austrougarska vojska je izgubila ogromni ratni materijal.

02.12. kada je austrougarska vojska zauzela Beograd na dan kada je Franjo Josip postao car, u Zagrebu su svugdje morale biti istaknute zastave. Ali te zastave su ostale visjeti i nakon austrougarskog poraza, pa je policija morala ići od kuće do kuće i naređivati skidanje zastava.

Od listopada do kraja 1914. veće borbe su se vodile još jedino u Poljskoj, dok je na zapadu počeo pozicijski rat.

Borbe za luke na atlantskoj obali

Dok se u srednjoj Francuskoj front počeo pretvarati u pozicijski rat, pokretni rat je uglavnom vodio Britanski ekspedicijski korpus koji je povukao dio francuskih snaga i ostatke belgijske armije, pa je težište rata prebačeno na savezničko lijevo krilo.

Ansvers je bio istodobno i savezničko lijevo krilo, i čuvar linije pristaništa na La Mancheu. Ugrožavao je njemačke bokove i zaleđe u Francuskoj, a bio je i luka za Britanski ekspedicijski korpus, pa su Njemci, poslije bitke na Marni, izabrali taj sektor kao glavnu metu. Već 29.09 je počelo bombardiranje vanjskih utvrđenja Ansversa. U Ansversu i okolici je bila skoncentrirana čitava belgijska vojska, a sam grad je imao tri pojasa modernih utvrda, uz to je mogao zaustaviti napredovanje protivnika otvaranjem kanala i navodnjavanjem terena.

Ali na tom sektoru, usprkos zajedničkoj strategiji, sukobljavale su se nadležnosti belgijske armije, Britanskog ekspedicijskog korpusa, britanske mornarice i francuskog vrhovnog zapovjedništva, čak i na samoj borbenoj liniji, što je usporilo savezničke operacije, a olakšalo njemačko nadiranje. I dok je ministar mornarice Winston Churchill tražio pojačanje za Ansvers, predloživši da se osim ekspedicijskih snaga iskoriste i britanske snage primarno namijenjene za obranu Britanije u slučaju protivničkog iskrcavanja, lord Kitchener je odbacio tu sugestiju i tijekom rujna, saveznici nisu ništa postigli u pogledu Ansversa.

Nakon pregrupiranja, Njemci su krenuli u napad. Počelo je bombardiranje vanjskih utvrđenja Ansversa. Kruppovi topovi montirani na vagone s lakoćom su uništavali utvrde, ali osim gubitka Ansversa prijetio je i gubitak čitave belgijske vojske. Jedina linija uzmaka bila je paralelno s nizozemskom granicom i morskom obalom. Uz to u britanskom interesu je bilo i spriječiti da veliki broj trgovačkih brodova ne padne u ruke Njemcima koji bi ih mogli iskoristiti za invaziju, pa je admiral Olivier s nekolicinom vojnika onesposobio brodove za naredne 4 ratne godine.

Njemci su metodički uništavali utvrde, pa kada je stigla prva pomoć Ansversu, britanski pomorski strijelci, već su se vodile ulične borbe u pregrađima. 05.10 je jedna britanska mornarička brigada spojena s belgijskim snagama, a počeo je uzmak savezničkih vojski. 08.10 je započela evakuacija Ansversa pod vatrom njemačkih topova, a narednih dana grad su zauzeli Njemci.

Usprkos savezničkom porazu, belgijska armija je spašena, sačuvana je primorska pruga, a njemačko napredovanje je 15.10. zaustavljeno kod Ypresa i Ysere. Tu su kasnije suzbijeni svi pokušaji prodora u sjevernu Francusku i njezine luke, te su postale most i baza za buduće obrambene i navalne operacije.

Možda najkrvavije borbe vođene su zadnjih dana listopada i prvog dana studenog 1914. za uzvišicu kod Ypresa, a kojima su prisustvovali i državni glavari motreći iz promatračnica iza fronta, a njihova prisutnost je objavljena dnevnom zapoviješću, vjerojatno računajući na psihološki efekt da će vojnici dati sve od sebe kada čuju da ih neposredno promatraju njihovi poglavari. Tako je 31.10 stigao Wilhelm II, a dva dana poslije i francuski predsjednik Poincare. Redali su se napadi i protunapadi, ali niti su Njemci uspjeli probiti rovove, niti su ih saveznici uspjeli potisnuti.

Pokretni rat na istoku

Pokretni rat na istoku je i dalje trajao gotovo do kraja godine. Austrougarske snage su već u kolovozu 1914. napustile Lavov, a ruske snage su opkolile tvrđavu Przemysl, stalno potiskujući protivnika na zapad prema Krakovu, te na jug Karpata. Početkom listopada Njemci su saznali za ruski plan kojim je trebalo privezati protivnika duž Visle, a onda ga iznenada napasti iz područja Varšave gdje su već čekale spremne ruske divizije. Njemci su apelirali na austrougarsku vojsku da svim snagama udari lijevo od Visle u pravcu Varšave, ali Conrad nije imao raspoloživih snaga i tako je 18. i 19.10. došlo do velike bitke pod Varšavom u kojoj su Njemci poraženi, ali Rusi su isto malaksali zbog lošeg snabdjevanja pa nisu progonili Njemce. Zatim su Njemci polovicom studenog kod Lodza suzbili Ruse i zapriječili im prodor u Šlesku. U svim tim napadima na objema stranama nije bilo dovoljno snaga u kritičnim trenucima, i na kraju su obje klonule u blatu. Uskoro je došla zima, a Rusi su mučili i sa oskudicom u oružju i municiji, Austrougarske snage su se povukle na Karpate, braneći prijelaze u panonsku ravnicu, a u borbama su se najviše istakli austrougarski general Svetozar Borojević, te pukovnik Dragutin Čoban (Csoban).

Ruska vojska je počela malaksati. Usprkos svojoj brojnosti, Rusi su bili najmanje spremni za rat i imali su sve veće gubitke, dobrim dijelom i zbog gubitaka topova i municije. Kad je ruski vojni stroj zapeo, porastao je antisemitizam u Rusiji, optužujući Židove za neuspjehe. Car Nikolaj je čak i za Engleze, kada su zapeli na Zapadnom frontu, prijezirno primjetio da su Židi.

Borba na moru

Najvažnija komponenta savezničke pobjede bila je ratna mornarica, prvenstveno britanska. Ostale zaraćene države nisu dale ikakvog značaja mornarici, pa je Njemačka bila gotovo bez interesa za pomorski rat, a čak su i Francuzi omaložavali mornaricu mada je kopneni vojni položaj Francuske sa dvije obale direktno ovisio o mornarici, zbog transporta britanskih snaga preko La Manchea, te zbog veza Francuske sa sjevernom Afrikom odakle su stizale kolonijalne jedinice.

10 godina rasla je napetost u Europi prvenstveno zbog takmičenja u pomorskom naoružanju između Britanije i Njemačke. Njemačka je, pod admiralom Tirpitzom, izgradila impozantnu flotu koja se dvije godine nakon početka rata pokazala doraslom britanskoj snazi, premda je nije nadmašila. Kada je rat buknuo, glavnina njemačke flote ostala je na sidrištima, a jedan jedini put, 1916., kada se sukobila s protivnikom, već nakon prvih uspjeha naglo je posustala, vjerojatno jer Wilhelm II nije mogao podnijeti da bi njegova ratna flota mogla nastradati i potonuti na dno.

Jedan dio njemačke flote je bio razasut po svjetskim morima, a postojala su i njemačka uporišta diljem svijeta, pa je Winston Churchill od samog početka rata angažirao britansku mornaricu do zadnje rezerve shvaćajući da život Velike Britanije ovisi o pomorskim vezama. Još prije iskrcavanja Britanskog ekspedicijskog korpusa na kontinent, došle su zapovijedi o uništavanju njemačkih pomorskih uporišta u svijetu, kao i o potapanju njemačkih brodova. Tako je počeo rat protiv njemačkih kolonija, najprije u Africi, te protiv razasutog njemačkog brodovlja, a istodobno se osiguravao i transport na kontinent. Ovaj težak zadatak olakšavala je pasivnost njemačke velike flote.

Prvih ratnih dana napadnuta je njemačka kolonija Togoland, a iz Južne Afrike izvršen je prodor u njemačku Jugozapadnu Afriku, dok su novozelandske i australske snage osvojile otočje Samoa i njemačke posjede na Pacifiku. Anglo-indijska ekspedicija je napala njemačke kolonije u istočnoj Africi. Njemački brodovi na pučini pak nisu ostali pasivni.

Neposredno pred objavom rata, u Mediteranu se nalazio njemački bojni brod Goeben koji je bio nadmoćan svim brodovima francuske mornarice, a samo tri britanska broda mediteranske flote mogla su se nositi s njime. Goeben je manevrirao na području širokom 400 milja, kako bi mogao izmicati savezničkim oklopnjačama, te potapati francuske krstarice i transportne brodove.

Tako je, još dok rat nije bio objavljen, izdan nalog britanskoj mediteranskoj floti da u suradnji s Francuzima motri na Goeben. A kada je započeo rat između Njemačke i Britanije, admiral Souchon, zapovjednik njemačkih ratnih brodova na Mediteranu, u noći 4./5.08.1914. izmakao je pažnji Britanaca i u zoru s Goebenom i Breslauom stigao u Messinu. Uz to znao je za tajni sporazum između Njemačke i Turske što mu je otvaralo pravac prema Carigradu. To su Britanci doznali tek kasnije i zato je hvatanje Goebena bilo znatno teže.

Britanci su 05.08. saznali za položaj Goebena u vodama Messine i rasporedili se u vode između Sicilije i afričke obale, dok je nekoliko britanskih brodova pod vodstvom admirala Troubridgea osiguravalo ulaz u Jadransko more kako bi spriječili spajanje njemačkih brodova sa austrougarskom flotom. To se naknadno pokazalo pogrešnim jer se Njemcima otvorio južni izlaz iz messinskog kanala. 06.08. Goeben se otisnuo na pučinu, zaobišao južni talijanski rt i krenuo prema jugu. Sluteći da Goeben može uzeti kurs jedino prema Puli, Troubridge se zaputio prema jugu u potjeru za Goebenom ali na kraju je odustao jer je smatrao Goeben superiornijim u mogućem okršaju, a i nije imao jasne instrukcije od vlastitog admiraliteta. Zbog toga je kasnije Troubridge završio na ratnom sudu koji ga je oslobodio krivnje, ali više mu nije povjeren nijedan borbeni zadatak. Goeben je pak uzeo neometan pravac prema Carigradu i 10.08. uplovio u Dardanele.

Ostale pomorske mjere sigurnosti su ispunile zadatak, pa su bez incidenata prevezeni Britanski ekspedicijski korpus i francuske kolonijalne snage. Glavnina britanske flote bila je povučena u Scapa Flow, dok su podmornice i razarači blokirali Helgolandski zaljev gdje se bila sklonila njemačka mornarica.

Akcije na Pacifiku

Pod britanskim vodstvom na Pacifiku se skupila premoćna pomorska snaga sastavljena od britanskih, ruskih, australskih, novozelandskih i japanskih jedinica. 15.08. Japan je uputio ultimatum Njemcima da bezuvjetno predaju Tsing Tau. Ultimatum je bio točan prijepis njemačkog ultimatuma Japanu od prije 19 godina kojim su Japanci trebali napustiti Port Artur na kraju kineskog rata. Na ultimatum je Wilhelm II zapovijedio njemačkim posadama borbu do posljednjeg čovjeka.

Usprkos premoći, saveznici nisu imali lagan zadatak. Njemcima je išao na ruku nepregledan prostor Pacifika po kojem su mogli lako manevrirati. Ipak ostajući bez baza koje su likvidirane u kolovozu i rujnu, bez opskrbe i mogućnosti popravka oštećenja, njemačka flota pod komandim admirala von Speea je na kraju bila osuđena na propast.

Njemačka flota (najjači brodovi Scharnhorst i Gneisenau) povlačila se prema jugoistoku po čemu se moglo zaključiti da želi dospjeti do Južne Amerike i ući u Atlantik gdje bi tek postao opasan za saveznike, pa je admiral lord Fisher, zamijenivši na položaju prvog lorda Admiraliteta princa Louisa Battenberga koji je morao odstupiti zbog svog njemačkog porijekla, već 14. rujna zapovijedio kontraadmiralu Cradocku koji je upravljao južnoameričkim britanskim područjem, da kod Falklandskih otoka okupi flotu i onda zaposjedne Magellanov prolaz.

Do početka listopada je trajala tišina o kretanju njemačke flote, a onda se moglo uhvatiti njemačke izvještaje po kojima se moglo zaključiti da se Njemci žele upustiti u borbu, pa su Cradocku 14.10 date potanke upute o budućoj strategiji i taktici.

Stigavši do obale Čilea gdje se nakrcao ugljenom na jednom osamljenom otoku, von Spee je saznao za položaj lake krstarice Glasgow kod Coronela i odlučio joj je presjeći put pa je 01.11. sa čitavom eskadrom zaplovio prema jugu. Slučajno je Glasgow nešto prije dignuo sidro, a u isto vrijeme je admiral Cradock plovio prema sjeveru misleći da će zateći Leipzig čije je signale Glasgow čuo nekoliko puta. Glasgow se pridružio eskadri, a onda je 03.11. oko pola pet popodne primjećen dim od više brodova na sjeveru. Došlo je bitke gdje su se sukobili njemački najmoderniji i najbrži dobro naoružani brodovi protiv britanskih slabijih brodova.

Teoretski su britanski brodovi mogli izmaći bitci, s obzirom da se približavao mrak a loše vrijeme je usporavalo obje flote, ali spori Otranto je znatno usporio brzinu cijele britanske eskadre, a admiral Cradock se upustio u borbu. Britanska eskadra se u cjelosti okrenula rema njemačkoj, pokušavši ga prisiliti u bitku prije zalaska sunca, a pritom bi Njemci dospjeli u nepovoljan položaj jer bi se našli između Sunca i protivnika čime bi se jasno isticali profili njenih brodova. Ali Njemci su izmakli tom manevru zaokrenuvši i zaplovivši prema jugu. Obje eskadre su plovile usporedo prema jugu i kada je u sedam sati sunce zašlo iza horizonta, počela je bitka. Njemci su potopili Good Hope i Moonmouh, neoklopljeni trgovački brod Otranto nije sudjelovao u bitki pa je nestao u mraku, a jedino je Glasgow izmakao propasti.

Von Speeu se sada otvorilo nekoliko mogućnosti – vratiti se na Pacifik, krenuti duž zapadne obale Južne Amerike i domoći se Panamskog kanala premda bi ga vrebale japansko-britanske eskadre, ili oploviti jug kontinenta i prebaciti se u Atlantik gdje bi mogao presjeći glavne trgovačke linije. Tražeći kombinacije kako da zaustave flotu von Speea, Britancima je kao olakšanje došla vijest o australskom potapanju Emdena 09.11. u Indijskom oceanu čime je isti očišćen od Njemaca, pa je brodovlje koje je slijedilo Emden bilo oslobođeno za druge zadaće. Iz velike flote koja je blokirala njemačku mornaricu u helgolandskom zaljevu izdvojen je bojni brod Princess Royal, a dva bojna broda Inflexible i Invicible koja su se nalazila na popravku, isplovili su prije završetka poslova. Pojačanja su stigla 07.12. do Port Stanleya na Falklandu gdje su zatekli Canopus još prije upućen Cradocku kao pojačanje.

Von Spee se nakon bitke kod Coronela zadržao nekoliko dana u Valparaisu gdje ga je njemačka kolonija dočekala a cvijećem. Von Spee je na to, bez iluzija, izjavio jedino. „To će biti za moj pogreb“. Sa svojim brodovima se uputio prema Falklandu želeći razoriti tamošnju britansku neutvrđenu stanicu za ugljen. 07.12. Njemci su se pojavili pred Falklandima. Britanska eskadra pod vodstvom admirala Sturdeea je taman ukrcavala ugljen jer su očekivali da su Njemci još kod Valparaisa.

Gneisau, vidjevši britansku eksadru, okrenuo se sa lakim krstaricama prema ostatku flote, i onda su svi jurnuli prema zapadu. Sturdeejevi brodovi su krenuli su u napad prema protivniku. Brži od njemačkih brodova, Britanci su sustigli prvo laku krstaricu Leipzig i zasuli ga vatrom. Von Spee je dao naredbu lakim krstaricama da pobjegnu prema južnoameričkoj obali, a sam je pak sa Scharnhorstom i Gneisauom okrenuo čelo prema britanskoj eskadri i pokušao joj se približiti kako bi ih zasuo nadmoćnijom artiljerijskom paljbom, ali Britanci su ga držali na odstojanju i neprekidno zasipali vatrom. Trebalo je mnogo vremena i mnogo municije da unište njemačke brodove. Prvo je potonuo Scharnhorst, a nakon par sati se Gneisau sam potopio nakon što je bio potpuno onesposobljen za borbu. Britanske lake krstarice su progonile ostale njemačke brodove i redom ih potopili.

Nakon te bitke oslobođene su brojne britanske pomorske jedinice a svi pomorski pothvati su se odvijali bez večih zapreka.

Okršaji na Atlantiku

27.10.1914. njemačka podmornica je potopila britanski bojni brod Audacious u Sjevernom moru. Na početku rata obje strane inače nisu u potpunosti iskoristile podmornice u pomorskom ratu, dajući prednost teškim bojnim brodovima, ali već šest mjeseci kasnije se promijenilo gledište na podmorničke mogućnosti, kao i na protumjere.

A velika flota koja je blokirala njemačku mornaricu, slučajem je dospjela do detaljnih podataka o snazi i razmještaju protivnika. Kada je početkom rujna 1914.g. njemačka laka krstarica Magdenburg potonula na dno, Rusi su nekoliko sati kasnije uspjeli izvući leš njemačkog mornaričkog dočasnika sa knjigom šifri i signalima njemačke ratne mornarice, te sa pomno kvadriranim kartama Sjevernog mora i Helgolandskog zaljeva. Rusi su krajem listopada te materijale dopremili Britancima koji su time u detalje upoznali njemačku organizaciju u Helgolandskom zaljevu, a premda su Njemci nastavljali mijenjati svoje šifre, radiogoniometrijske stanice instalirane u Velikoj Britaniji rutinski su mogle utvrditi pozicije i pravce plovidbe svih protivničkih jedinica ukoliko su ove imale radiotelegrafske stanice.

Na Sjevernom moru je vladao mir sve do 12.12. kada su došle indikacije o velikim pokretima protivničke mornarice pa je britanskim brodovima naređana puna pripravnost u slučaju napada na britansku istočnu obalu. Ali Njemci su 16.12. bombardirali Hartlepol a zatim i Scarborough, otvorene gradove bez ikakva vojnog značaja. Flota je odmah obaviještena i stavljena u pokret, ali zahvaljujući magli Njemci su uspjeli izbjeći bitku, a onda je ubrzo za Britance stigla stravična vijest – glavnina njemačke ratne flote isplovila je iz helgolandskih voda i nalazila se već daleko u Sjevernom moru. Iako su Britanci imali ogromnu snagu, nisu se mogli mjeriti sa čitavom njemačkom teškom flotom.

Ali njemačka flota je zapravo već odavno isplovila, i kada su je otkrili, već se vraćala u svoje baze. Saznalo se da su još 15.12. isplovile tri njemačke eskadre pod zapovjedništvom admirala von Ingenohla daleko izvan granica koje im je izričito propisao sam Wilhelm II: flota se morala štedjeti i izbjegavati sukobe u kojima bi mogla pretrpjeti teške gubitke. Kada se u mraku iznenada sukobio sa britanskim razaračima, Ingenohl je zapovijedio povlačenje čitave flote i time propustio šansu za preokret u ratu.

Ulazak Turske u rat

Tajni njemačko-turski ugovor sklopljen je 03.08.1914 kada su Njemci već provalili u Belgiju, a Britanci su predali ultimatum Njemačkoj. Turska je još nakon balkanskog rata pokušavala naći oslonac na Njemačku, ali Njemci su bili poprilično hladni prema njima sve do srpnja 1914., kada je nastupila opasnost rata na dvije fronte. Vođa mladoturaka Enver-paša je bio za savez sa Njemcima, ali većina turskih političara bila je za otezanje i pogađanje s Antantom.

Kada je njemački admiral Souschon sa brodovima Goebenom i Breslauom umakao Britancima i dospio u turske vode, nije imao jasnu političku sliku. Enver-paša, koji isprva nije htio propustiti brodove kroz tjesnace, na kraju je prihvatio njemačke zahtjeve i još se obvezao da će turska artiljerija gađati britanske brodove ukoliko nastave sa gonjenjem Njemaca. Kada su njemački brodovi uplovili 10.08. u tjesnace, Antantini diplomatski predstavnici Carigradu su uložili proteste tražeći razoružanje brodova. Turci, koji su htjeli i dalje ostati neutralni, su to i zatražili od Njemaca koji su pak to odlučno otklonili. A tada su Turci predložili da im Njemačka proda brodove. Tako je Goeben postao Jawus, Breslau Midili, na njih je izvješena turska zastava, a njemačke posade su dobile fesove.

I dok je Turska još oklijevala s objavom rata, Rusija koja se našla ugrožena novom situacijom, htjela je dati velike koncesije Turskoj, između ostalog zajamčila je turski teritorijalni suverenitet, odrekla se tradicionalne politike, odnosno osvajanja Carigrada kao krunskog ratnog plijena, i nudila je velike financijske pogodnosti na račun Njemačke.

Francuska je jednako tako htjela sačuvati neutralnost Turske i nagovarala je i Britance na istu politiku, ali London se nije mogao odlučiti, a Churchill je čak predložio da se pošalje flota u tjesnace koji će potopiti Goeben i Breslau, s čime se složio i francuski general Galienni. Britanski ministar vojske lord Kitchener je uložio veto na svaku akciju, i dok su saveznici skoro tri mjeseca podmićivali i prijetili,a turska vlada je oklijevala, na kraju su situaciju razriješili Njemci.

28.10., bivši Goeben i Breslau pod vodstvom admirala Souschona ušli su u Crno more i bombardirali Odesu, Sevastopolj i Feodosiju. Tako su Turskoj objavili rat Rusija 04.11., te Britanija i Francuska dan kasnije.

Rusija se našla u teškom položaju jer su joj sve bitne luke za opskrbu bile odsječene, Arhagelsk je pol godine bio pod ledom, a daleki Vladivostok nije ništa značio u strateškom smislu za europsko ratište. Uz to, prema Rusiji se otvorio novi front na kavkaskoj granici i duž crnomorske obale.

Britancima je rat sa Turskom isto predstavljao opterećenje zbog Sueza koji je bio glavna brza veza sa Indijom, Australijom i Novim Zelandom. 18.12. su proglasili protektorat nad Egiptom i tu skoncentirali savezničke vojske s istoka radi obrane kanala.

Bilanca na kraju 1914.

Već nakon prvih borbi nastala je oskudica u municiji i oružju jer su eksperti zaraćenih strana bili uvjereni da će rat biti žestok, ali kratak. Parlamenti, koji su prihvaćali izdatke za vojsku, bili su štedljivi, pa su i narudžbe za vojsku bile skromne. Tako je i u Njemačkoj 1917. ministarstvo mornarice odbilo naručiti veliki broj podmornica zbog stajališta da će ih biti previše kada rat završi i ostat će neupotrebljene, pa će netko morati odgovarati. Birokracija je posvuda kočila svaki napredak vojne industrije.

Mirnodopska metalurška industrija se sporo prilagođavala ratnim zadacima, pa je tzv. ratna industrija, pogotovo u Britaniji i Francuskoj, bila u povojima. U Velikoj Britaniji 8 mjeseci nije učinjeno skoro ništa na organizaciji ratne industrije. Na poziv lorda Kitchenera se javilo pola milijuna dobrovoljaca, ali za njih nije bilo ni oružja ni opreme. Dok je Antanta loše stajala s ratnom industrijom koju je tek trebalo stvoriti, u boljoj situaciji su bile Centralne sile spremnije za rat. Uz to britanske tvornice oružja i municije su bile preopterećene i zbog velikih narudžbi iz Rusije pa nisu na vrijeme udovoljavale obavezama. U tome se krije i jedan od izvora vojnog sloma Rusije.

Njemačka topništvo nije brojčano puno nadmašivalo savezničku, ali je raspolagalo teškim topništvom koje je bilo pokretnije i lakše upotrebljivo na bojnom polju, te je lako razaralo utvrde, dok lako savezničko topništvo nije moglo puno naškoditi neprijatelju u dobro pripremljenim rovovima.

Uz to, zbog predožbe o pokretnom ratu, glavno topničko oružje bile su šrapnele za žive, pokretne ciljeve, dok su granate postojale u ograničenoj količini. Kada je Britanski ekspedicijski korpus tražio granate umjesto šrapnela, ministarstvo vojske nije htjelo udovoljiti tim zahtjevima vjerojatno očekujući da će se rat prilagoditi njihovim teoretskim pretpostavkama. Na bojištu su mnogi napadi pješaštva ostali bez efekta zbog slabe ili nikakve topničke potpore.

Austro-Ugarska i Srbija su zaostale u zdravstvenoj službi, pa je tako Srbija zbog svoje zaostalosti imala više gubitaka zbog zaraza nego zbog gubitaka na fronti. Austro-Ugarska je pak godinama stagnirala u sanitetu jer je Franjo Ferdinand kao inspektor vojske bio protiv vojnog liječništva tvrdeći da su liječnici većinom Židovi i liberali, dakle nepouzdan element u vojnoj organizaciji. Slično je bilo i u Rusiji.

U Njemačkoj i Austro-Ugarskoj vlast je prešla u vojne ruke, što je posljedično dovelo do srozavanja ekonomije. U Austro-Ugarskoj je zaoštrena kriza jer agrarna Ugarska, koja hrani vojsku, uskraćuje dovoljne količine hrane Austriji. Antantine države imale su isto ekonomskih poteškoća ali zbog pristupa slobodnom moru, imale su otvoren pristup sirovinama u cijelom svijetu, pa i i industrijskom potencijalu SAD-a. U Rusiji je, iako je imala zaostalu industriju a agrarna proizvodnja nikad nije ozbiljnije zapela, krizu najviše izazvala loša prometna organizacija i korupcija. Srbija kao pretežno agrarna zemlja još je bila i najmanje opterećena ekonomskim posljedicama rata.

U prvim borbama stradala su najelitniji i najizvježbaniji dijelovi vojske, te najsnažnija godišta svih zaraćenih strana što je ostavilo bioloških posljedica na zaraćene nacije. Najbolje je prošla Velika Britanija jer je ušla u rat sa svega 6 divizija.

U njemačkoj je ostvarena vojna diktatura generala Ludendorffa, dok su u Antantinim zemljama civili zadržali vlast i preuzimali strategiju. Vojni zapovjednici su se pokazali većinom nevještim strategiji, bez ikakvih daljnjih planova. Tako je ministar državne riznice Lloyd George neuspješno urgirao da se pomogne Rusiji municijom dok Arhangelsk još nije bio zaleđen, a kada se lord Kitchener pokrenuo, već je bilo kasno.

Početkom 1915. Antanta traži novo bojište

Kada su vojske zapele na zapadu i nije se mogla očekivati konačna odluka na tom frontu, Antantini stratezi su tražili novo bojište kojim će pritisnuti Centralne sile. Još 19.08.1914. Grci su ponudili svu kopnenu i pomorsku snagu Grčke. No tu ponudu, koja je mogla dati grčke lučke uređaje britanskoj mornarici i izmijeniti strategiju na Balkanu te utjecati na držanje Bugarske i Rumunjske, otklonio je britanski kabinet na prijedlog sir Edwarda Greya koji je mislio da će ulazak Grčke u rat na stranu Antante automatski značiti pridruživanje Turske Centralnim silama. Isto tako imao je političke obzire prema Rusiji koja nije htjela da saveznici diraju u Carigrad, hipotetsku krunu ruske ratne pobjede.

General Galienni je ponovo aktivirao taj plan 01.01.1915., premda ga je sada bilo teže ostvariti nego 1914. godine. Galienni je htio stvoriti bazu u Solunu iz kojeg bi se, s jedne strane napao Carigrad, a s druge strane krenuo na sjever u pomoć Srbiji. Ali general Joffre, vrhovni zapovjednik francuske vojske je otklonio taj plan tvrdeći da će kroz dva mjeseca probiti zapadni front i protjerati Njemce. General Joffre nije bio vojno obrazovan, a uz to nije nikako trpio generala Galiennija koji mu je bio nadređeni u službi na Madagaskaru.

Prvi zračni, podmornički i plinski napad

Između 19. i 20.01.1915. izvršen je prvi zračni napad cepelinima na Veliku Britaniju. Sam učinak cepelina je bio skroman, a Britanci su brzo počeli razvijati protuzračnu obranu.

04.02.1915. Njemci su proglasili britanske vode ratnim područjem i poslali prve podmornice koji su počeli potapati trgovačke brodove. Podmornički rat je potrajao do 10.09.1915. kada je obustavljen. 07.05.1915. je potopljena Lusitanija.

Britanci su uveli protumjere, naoružali trgovačke brodove, usavršili aparate za osluškivanje podmornica i podvodne bombe, itd. A najvažnije je da su se Britanci odrekli Londonske deklaracije iz 1909. o slobodnoj plovidbi te uzeli sebi za pravo blokadu Njemačke i onemogućavanje ulaska neutralnih brodova u njemačke luke.

22.04.1915. Njemci su izvršili prvi napad otrovnim plinom kod Ypresa, kasnije nazvanim iperitom po mjestu gdje je upotrebljen, ali nisu iskoristili taktičke mogućnosti kada im se otvorio front. Za Falkenhayna, Moltkeovog nasljednika, napad plinom je bio tek diverzija da se otkloni pažnja saveznika sa njegove prave namjere, da zada odlučni udarac na ruskom frontu. Taj napad je čak bio posljedica Joffreove najavljene (pogledati prethodni post) zimske operacije proboja fronte (Zimska bitka u Champagni 15.02.-16.03.) kada su vršeni napadi kod Arrasa, Lillea, Verduna i u Flandriji, ali bez ikakva uspjeha.

Istočno bojište

Na istoku Njemci su i dalje nastojali izvesti manevarske kombinacije kojim bi pokušali okružiti i uništiti što veće ruske snage i zadati „odlučan udarac“, ali to nije prolazilo zbog ogromnih prostora i ruske vještine u manevriranju prilikom povlačenja.Tako su u Zimskoj bitki kod Mazurskih jezera u borbama od 14.02. do 21.02. Njemci opkolili 10.rusku armiju na prostoru Augustov-Suvalki, ali Rusi su već uspjeli nagomilati nove rezerve i iza bojišta stvoriti novu frontu, pa su se Njemci morali povući.

Austrougarska ofenziva sa 4 armije u Karpatima je jednako tako zapela, a 22.03.1915. konačno je pala utvrda Przemysl. Već se očekivao ruski prodor u panonsku ranicu, ali Rusi su zaustavljeni na Karpatima zbog oskudice u oružju i municiji.

Ulazak Italije u rat

Od samog početka rata kada je Italija objavila neutralnost, obje protivničke strane su trgovale sa njom, ali svi su naslutili da će Italija intervenirati na strani jačeg. 26.10.1914. jedan odred talijanskih mornara se neočekivano iskrcao na otoku Saseno, i to je već dalo naslutiti kome će se Italija prikloniti. Okupacija Sasena je osobito uzbudila grupu južnoslavenskih emigranata.

Njemačka diplomacija, shvaćajući da će se Italija prikloniti Centralnim silama jedino u slučaju njihove sigurne i premoćne pobjede, nastojala je zadržati Italiju u neutralnosti. S obzirom da se situacija za Njemačku zamrsila smrću rumunjskog kralja Karola, nakon čega su u Rumunjskoj otvoreno prevladale simpatije za Antantu, Njemačka je nudila koncesije Italiji i Rumunjskoj na račun Autro-Ugarske ako zauzvrat ostanu neutralne. (Italija i Rumunjska su sklopile tzv. „Latinski“ savez po kojem će koordinirati svoje vanjskopolitičke pravce)

Tako se Austro-Ugarska našla u teškom diplomatskom položaju gdje se protiv nje stvorio front dojučerašnjih saveznika, a trenutnih neutralaca i to još potpomognut aktivnostima njenog glavnog saveznika. Kada je bilo jasno da Njemačka pregovara sa Italijom iza leđa Austro-Ugarske, Berchtold je dao ostavku 13.01.1915. na mjesto ministra vanjskih poslova, a zamjenjuje ga Stjepan Burian koji je 1903.-1912. bio vrhovni upravitelj Bosne i Hercegovine, a odakle je uklonjen zbog sumnjivih poslova s otkupom beglučkih imanja.

26.04.1915. u najvećoj tajnosti je potpisan Londonski ugovor kojim se Italija pridružuje silama Antante. Odluke u sporazumu svijet je saznao tek nakon ruske oktobarske revolucije kada je sovjetska vlada objavila dokumente tajne diplomacije. Tim ugovorom, Italiji su obećani teritorijalni probici na istočnoj jadranskoj obali, te na račun Turske i njemačkih kolonija. Isto tako joj je obećan dio njemačke ratne odštete te zajam od najmanje 50 milijuna funti sterlinga. Sa svoje strane, Italija se obvezala da će ući u rat najkasnije mjesec dana nakon potpisivanja ugovora, ali taj dio je prekršila jer je 04.05.1915. otkazala svoje članstvo u Trojnom savezu, 29.05., nakon što je već prošao rok za ispunjavanje obveza, objavila je rat samo Austro-Ugarskoj, a Njemačkoj tek 26.08.1916.

Isto tako Londonski ugovor je zapečatio sudbinu Austro-Ugarske, jer saveznici, sve da su i htjeli, nisu mogli sklopiti separatni mir sa Austro-Ugarskom kako bi izolirali i porazili Njemačku.

Preokret na istoku

02.05.1915. austrougarske i njemačke vojne snage probile su front na liniji Gorlice-Tarnov i počele dramatično potiskivati Ruse natrag. Strateški plan prodora je zamislio general Conrad, a podupro ga načelnik njemačkog vrhovnog zapovjedništa Falkehayn. Operacije je vodio njemački general von Mackensen. Na fronti na Dunajecu Centralne sile su skupile 14 divizija protiv ruskih 6. Uspjeh je postignut jer su austrougarsko- njemačke snage brzo iskoristile prodor i smjesta bacile u akcije pripremljene rezerve.

Slabo naoružani Rusi morali su naglo uzmicati, a Mackensen je već 15.05 dopro do Jaroslava. Početkom lipnja Rusi su napustili Przemysl, a na desnom krilu su se povlačili sve brže prema Visli..

Austrougarske snage mogle su napredovati samo frontalno jer nisu imale dovoljno snage da obuhvate Ruse na uzmaku prema Bukovini. I Njemci su na teškom blatnjavom terenu Galicije imali problema sa ospkrbom pa su sporo napredovali. Tek 22.06 zahvaćen je Lavov i osvojena Rava-Ruska. Otada Rusi se moraju povući prema Bugu. Krajem kolovoza je i čitava Poljska bila u rukama Centralnih sila.

Ali premda su Rusi dosta uzmicali i pretrpjeli teške gubitke, te ljetne operacije nisu imale osobitu stratešku važnost. Zbog frontalnih napada i sami su Njemci imali teških gubitaka, a Rusi su imali prednost dubokog zaleđa pa nisu mogli biti hametice potučeni. Uz to, daljnjim napredovanjem njemačke linije su se sve više rastezale kompliciraju opskrbu napadačkih armija. Jednako tako počela se približavati zima što je borbe na istoku pretvorilo u pozicijski rat.

Postavilo se pitanje što s Poljskom. Dok je Austro-Ugarska htjela nezavisnu Poljsku u savezu sa Centralnim silama, Njemci su bili za aneksiju poljskog područja.

Talijanski front

General Conrad je preuzeo izgradnju fronte protiv Italije, i čak je bio pripravan da uspori akcije protiv Rusije samo da prebaci što jače snage protiv Italije. Prvi ratni akt je bio bombardiranje talijanske jadranske obale koje je bilo bez posljedica. Njemci i zapovjednik fronta protiv Italije Svetozar Borojević su se suprostavili Conradovom planu da s istočnog fronta povuče 20 divizija i dočeka s njima talijansko napredovanje dolinom Save na liniji Ljubljana-Zagreb, pa je odlučeno da se provodi stroga obrana na talijanskom frontu, čemu je i pogodovao teren na liniji Soče, dok na Tirolskom frontu, zbog planina, nisu ni bile moguće ofenzivne akcije prema sjeveru. Prvo je organizirana obrana od starijih godišta vojnika, a naknadno su sa srpskog fronta povučene 5 divizija, a sa ruskog 4. Prva bitka na Soči se odigrala kod Gorice i na rubu kraške visoravni Doberdo. Uz neznatne promjene, na fronti se do 1918. odigralo 11 bitaka a to je bilo i najteže bojište. Kako je sve više rasla snaga topništva, rasli su i gubici. Na Tirolskom frontu su se odvijali tek sitni okršaji tirolskih lovaca i talijanskih alpinista.

Talijani su na početku rata prešli granicu, ali zaustavili su se kod Soče, i jedino kod Tržiča uspjeli prodrijeti na istočnu obalu Soče. Bojazan da će Talijani pokušati proboj prema Celovcu i Ljubljanji bila je neosnovana, jer bi im prijetila opasnost da će ih austrougarske snage iz Tirola napasti s leđa. Tako je Talijanima ostao jedino frontalni napad što se iz djelomičnih napada kod Dobarda, Sagrada i Tržiča, kod Tolmina i protiv Krna pretvorilo u prvu bitku na Soči. No do polovice srpnja bitka je ostala bez uspjeha. U drugoj polovici srpnja ponovljeni su napadi na mostobran kod Gorice i na visoravan Doberdo, ali opet bez uspjeha, pa je tako u kolovozu i rujnu završena druga bitka na Soči.

21.10. Cadorna je s jakim snagama izvršio veliki napad s čime je počela treća bitka na Soči, ali napad je obustavljen već nakon tri dana zbog otpora i protunapada. Kada je puhao zapadnjak, do Zagreba bi došla jeka talijanske topovske paljbe. Glavni cilj talijanskih napada bila je Gorica, više politički nego vojno značajan cilj.

Polovicom studenog započela je i četvrta bitka na Soči koja je trajala do početka prosinca, a na kraju je zima obustavila svaku veću operaciju na dulje vrijeme. U svim tim bitkama Talijani su pretrpjeli velike gubitke a nisu se ni uspjeli približiti protivničkim utvrđenjima.

Paradoksalno je da su odnosi Italije i Njemačke ostali u prvi mah normalni. Njemačka je u Tirol poslala svoje alpinske čete, ali one su mogle sudjelovati tek u naročitim uvjetima, tj. ako bi Talijani prodrli u Tirol. Kako je to bilo malo vjerojatno, uskoro su te čete povučene. Tek kasnije, kada je Italija napokon objavila rat Njemačkoj pod pritiskom zapadnih saveznika, otkriveno je da su Njemci i Talijani, tik pred talijansku objavu rata Austro-Ugarskoj, sklopili sporazum o trgovini, premda u smanjenom obujmu. Tako su Njemci izravno dobavljali Italiji optičke instrumente za mornaricu i topništvo.

Dok je rat s Italijom južnoslavenskim narodima na prostoru Austro-Ugarske napokon dao idejni smisao rata, s druge strane ulazak Italije u rat silama Antante nije donio nikakav dobitak, a gotovo ništa nije utjecao na borbe u Francuskoj naredne dvije godine. Zbog minimalnih operativnih mogućnosti, Talijani su mogli na sebe vezati tek drugorazredne austrougarske snage

Neuspješni eksperimenti na zapadnom frontu

S obzirom na ulazak Italije u rat, Francuzi su počeli stvarati nove planove vjerujući da će talijanski front utjecati na velike dislokacije protivničkih snaga. U svibnju 1915. počela je ofanziva kod Arrasa. Joffre je vjerovao da će proboj omogućiti opkoljavanje Namura i da će rat završiti za 3 mjeseca. Cilj je bio osvojiti visinski vrh kod Vimyja koji dominira nad terenom, tako da protivnik neće moći organizirati obranu. Na vrh je trebalo krenuti frontalnim napadom, dok bi dan ranije trebali biti izvršeni pomoćni napadi na krilima kako bi se osvojio istočni greben kod Notre Dame de Lorette jer bi otamo mogla biti ugrožena glavna linija napada. A dan kasnije bi sjevernije britanska 1.armija proširila prodor.

Usprkos premoći od 18 divizija protiv 4 njemačke divizije kao i uz veliku topničku premoć (bilo je predviđeno višednevno metodično bombardiranje radi slamanja protivničkog položaja i morala), napad je propao. Početak napada je prvotno bio određen 07.05, ali je zbog lošeg vremena odgođen do 09.05. čime je propao faktor iznenađenja. Uz to odlučeno je da sve operacije budu izvedene istog dana.

Samo Petainova grupa je dublje prodrla dok su ostali napadački dijelovi zapeli. Zbog nedostatka rezerve nije se mogao iskoristiti Petainov prodor, pa su Njemci brzo začepili proboj i prešli u protunapad te povratili izgubljeni teritorij.

Savezničke o peracije su se i dalje nastavile premda je bio očiti neuspjeh planova. Borbe su konačno prestale 18.06. a Francuzi su izgubili oko 100.000 vojnika, dvostruko više od njemačke obrane.

Sjevernije je i britanska 1.armija pokušala sličan eksperiment, samo što je bombardiranje trajalo svega 40 minuta, uglavnom zbog oskudice u municiji. Njemci su spremno dočekali britansku ofenzivu i razbili je.

Pokretanje britanske ratne industrije

Početkom lipnja je u Britaniji otvoreno novo ministarstvo za municiju koje je preuzeo Lloyd George. To ministarstvo je postepeno zadobilo kontrolu nad čitavim vojnim operacijama, ali isprva je to polako kretalo jer je ministarstvo vojske smatralo da novo ministarstvo mora biti tek puki dobavljač i izvršitelj zapovijedi vojske.

Koordinacije među saveznicima nije bilo, svatko je vodio rat za sebe, a time se počeo osjećati i utjecaj industrijskog kapitala iz SAD-a. Saveznici su se nadmetali između sebe, pa su američki dobavljači to iskorištavali i nabijali cijene. Čak i između najbližih saveznika V.Britanije i Francuske nije bilo suradnje, zbog pomanjkanja kontrole, pa su velike privatne tvrtke moglo slobodno manevrirati vodeći se financijskom dobiti, pa su tako Francuskoj iznenada obustavljene dobave koksa iz V.Britanije, a Francuska je prestala dobavljati V.Britaniji sirovine za proizvodnju eksploziva.

Ministarstvo municije je postepeno zaposjedalo čitavu nacionalnu industriju i ekonomiju. Industrija je bila tek u povoju, pa je ministarstvo rekviriralo i zgrade i strojeve, te organiziralo kontrolu sirovinu. Ipak već krajem 1915.god. bilo je 73 tvornica za izradu granata, a 1918. je bilo 218 tvornica. Dok je mjesečna proizvodnja topničkih čahura 1915. iznosilo 200.400 komada, već 1916. je iznosilo 6.712.300.

Porasla je i proizvodnja mitraljeza s čijim brojem su Centralne sile dominirale prve dvije godine rata. 1915. je stvoren i prvi tenk. Eksperimente sa tenkom je financirala mornarica koju je vodio Winston Churchill a koji je prvi shvatio značaj tenka, dok se lord Kitchener rugao novom oružju tvrdeći da je to najzahvalnija meta za njemačku artiljeriju. Lloyd George je naredio proizvodnju većih razmjera, ali prvi tenkovi su iskorišteni 15.09.1916., kada je njih pedesetak uspješno iskorišteno u lokalnoj operaciji za proboj u bitki na Sommi. Tek naredne godine, kada su proizvedeni različiti tipovi tenkova, kada su osmišljeni taktički principi za tenkovske operacije, ovaj izum britanskog pukovnika Swintona je dokazao svoju vrijednost. Njemci nisu pokušali imitirati britanski tenk, a kasnije kada su već bili u defenzivi, više nije bilo moguće preorijentirati industriju na proizvodnju tenkova, izrazito ofenzivnog oružja.

11.11.1918. završio Veliki rat poznatiji kao 1.svjetski rat. Pretpostavlja se da je poginulo između 10 i 20 milijuna ljudi, a 20 milijuna ih je ranjeno u besmislenom sukobu (ako ratovi uopće mogu imati smisla).

Nije da patim od čestitki niti osjećam euforiju zbog toga jer to je za mene davni događaj koji na mene osobno ne ostavlja nikakav emocionalni trag, ali neobično mi je kako neki, usprkos kasnijim postratnim nepravdama skrojenim za diplomatskim stolom, „ne vole“ završetak rata koji je odnio toliko života. Vjerujem da je većina suvremenika osjetilo itekakvo olakšanje tih dana.

Neuspjeh savezničke operacije na Dardanelima

Čim je Turska stupila u rat, britanska mornarica je stupila u akciju i već 01.11.1914. britanski razarači su u zaljevu Smirne potopili turski brod za polaganje mina.

03.11. je počelo bombardiranje dardanelskih utvrda koje su teško oštećene. Bombardiranje je izvedeno tek u cilju ispitivanja dometa turskih topova i mogućnosti proboja na tursku obalu, pa je drugo bombardiranje uslijedilo tek 02.02.1915. Utvrde u međuvremenu nisu ni popravljane ni učvršćene, a Galipoljski poluotok, koji je bio meta tog izviđačkog bombardiranja, nije bio nimalo spreman za obranu, pa je postalo očito da se mogu isckrati slabe pješačke snage i napredovati na kopnu.

Političko vodstvo Antante je shvatilo mogućnosti nastupanja na Dardanele i Carigrad. U prvom redu utjecalo bi se na ponašanje neutralne Bugarske i Rumunjske. Uz to britanska mornarica je bila i dalje jaka i mogla je izmijeniti situaciju u razmjerno kratkom roku. Ali vojno vodstvo je nepovjerljivo gledalo na novi front. Lord Kitchener je bio skeptičan prema pomorskim akcijama, a britanska kopnena snaga je bila tek u nastajanju. Francuski stratezi, pogotovo general Joffre nisu ni htjeli izdvojiti snage za novi font, a kada su operacije na Dardanelima bile u punom zamahu, Joffre je povjerljivo zatražio od talijanskog vrhovnog zapovjednika Cadorna da nipošto ne pošalje snage na Dardanele.

Savezničke, odnosno britanske snage su se iskrcale 25.04.1915. na Galipoljskom poluotoku. Premda je bilo 5 britanskih protiv 6 turskih divizija, iskrcavanje je uspjelo. Ali greške u taktici, kao i slučaj, omele su daljnji uspjeh saveznika. Rusija, koja se od početka protivila britanskim operacijama protiv Carigrada, a i sama je bila slaba pomorska sila, nije ni pokušala izvesti barem diverzantsku akciju protiv Bospora. Njemci su shvatili važnost dardanelske operacije, kao i mogućnost utjecaja na političko držanje Rumunjske i Bugarske, pa su smatrali primarnim ciljem očistiti komunikacije do Carigrada i izbaciti Srbiju iz rata.

Nakon iskrcavanja u travnju, britanske snage su bile toliko jake tek da drže obalu, pa tek u srpnju, kada su stigla britanska pojačanja i britanski ekspedicijski korpus je narastao na 12 divizija, Francuzi su odlučili poslati svoja pojačanja, ali već je bilo kasno jer su i turske obrambene snage porasle na 15 divizija. Francuska pojačanja su zakasnila zbog Joffreovih spletki. Prvo je htio ukloniti generala Sarraila, ali kada je ovaj dobio zapovjedništvo nad francuskim snagama kod Dardanela, Joffre mu je od obećane četiri dao tek dvije divizije tvrdeći da će u listopadu probiti njemački front na zapadu pa mu trebaju sve raspoložive snage, a tek nakon uspješnog proboja dat će u listopadu 4, a Englezi dvije divizije.

Britanska flota je sistematski bombardirala dardanelske utvrde pri čemu je imala i gubitaka ali je zadavala sve neugodnije udarce protivnike. Britanska podmornica pod vodstvom Holbrooka uspjela se čak probiti kroz turska minska polja kod Čanka, prodrijeti u tjesnac i potopiti turski transportni brod. Jan Hamilton, zapovjednik Ekspedicijkog korpusa uspio je izvršiti i drugo iskrcavanje sa pristiglim pojačanjima, ali te snage su bile preslabe da svladaju pojačani otpor Turaka.

U listopadu 1915. je pregažena Srbija, a Bugarska, pod dojmom savezničkog neuspjeha na Dardanelima, ušla je u rat na strani Centralnih sila. Dardanelska operacija se uzaludno vukla sve do siječnja 1916., a krivnja je pala na Winstona Churchilla koji je izašao iz vlade. I Grci, iznenađeni britanskim neuspjehom, ostali su pasivni, a ostaci Ekspedicijskog korpusa upućeni su na solunski front ali tek kada je i ondje već bilo prekasno za operacije većih razmjera.

Operacije između Sueza i Eufrata

Ratne operacije na Suezu koje su tekle usporedo s borbama kod Dardanela bile su uspješne za Britance, zbog jakosti britanske mornarice, kao i zbog slabih turskih snaga. Kanal nikad nije bio ozbiljno ugrožen, transporti su nesmetano prolazili, a u Egiptu je stvorena velika baza za buduće operacije protiv Turske na području Sinajskog poluotoka, a kasnije Palestine i Iraka. Ipak tu je bilo vezano 40.000 savezničkih vojnika.

Operacije u Mezopotamiji, gdje su bili petrolejski izvori, su loše završile. Nakon turskog stupanja u rat, 23.10.1914. prve indijske snage su iskrcane u Perzijskom zaljevu da zauzmu otok Abadan na ušću Eufrata. Poslane su još dvije britanske brigade koje su krajem studenog zauzele Basru. Operacije je vodila indijska vlada, a čitavu ekspediciju je organizirala kao akciju armije pod vodstvom generala Nixona, s planom da poduzme napredovanje prema Bagdadu.

U travnju je započelo napredovanje prema području petrolejskih polja u dvije kolone. 03.06.1915. je zauzeta Amara i to je izazvalo apetite za daljnjim osvajanjima pa je napredovanje nastavljeno uz pristanak ministra za kolonije Austena Chamberlaina. Kolona generala Townshenda je krajem rujna ušla u tvrđavu Kut-el-Amara. Britanska vlada je bila protiv nastavljanja akcija prema Bagdadu, ali nakon sporova između britanske i indijske vlade, pohod je nastavljen. Napredovanje je stalo kod Ktesifona pred Bagdadom gdje su premoćne turske snage natjerale Townsheada na uzmak sve do Kut-el-Amara. Izgubljeno je 30 % snaga, a vojska je ostala bez opreme i saniteta. Turske snage su počele opsadu te je utvrda u travnju 1916. kapitulirala.

Novi neuspjesi na zapadnom frontu

Počeli su novi napadi na zapadnom frontu, gdje se i dalje pokušavalo s velikim kompaktnim masama zabiti klin u njemačke pozicije. Prva faza ofenzive se zbivala kod Artoisa, a pojačano se nastavila u Champagni. 24.09. ofenzivu su počeli Francuzi, a dan kasnije su u napad krenuli i Britanci kod Loosa. Joffre je raspolagao sa 61 pješačkom i 15 konjaničkih divizija, a Britanci sa 13 pješačkih i 5 konjaničkih divizija. Ali kako su Njemci taman završili operacije na istoku, počeli su prebacivati snage na zapad.

Njemci su koristili elastičnu obranu, tako što su glavnu obranu povukli na drugu liniju gdje su smjestili i topništvo. Uz to bili su vješto vođeni i spretno zaštićeni u svojim rovovima. Istom tom metodom Petain je 1918. slomio zadnje njemačke ofenzivne pokušaje. Tako je svega 5 njemačkih divizija slomilo je Fochov napad izvršen sa 13 divizija, a dok su jedna i pol dvizije odbile britanski napad sa 6 divizija

U rujnu je ponovljena ofanziva u Champagni. 25.09. Francuzi su i uspjeli probiti dio druge, glavne njemačke linije, prodrijeti i do 10 km duboko, te zarobiti 14.000 Njemaca, ali nisu uspjeli zadržati osvojena područja.

02.10 je odlučeno da se krene sa novim napadima, ali Njemci su u međuvremenu utvrdili svoje položaje, dovukli rezerve i stalno su vršili protunapade. Zatim su operacije odgođene zbog lošeg vremena – tada je vojna meteorologija bila tek u začetku i razvila se tek 1916. uz pomoć zrakoplovstva.

Dok su Joffre, Foch i French forsirali napad, čete na fronti su nailazile na zapreke, između ostalog i na manjak topničke municije, a kod Artoisa je nenadani njemački napad poremetio pripreme za napad plinom, pa je napad ponovno odgođen do 13.10. Foch nije više htio čekati pa je sam krenuo u napad kod Vimyja i izgubio nekoliko tisuća ljudi. Kriveći za neuspjeh topništvo, Foch je htio ponovo pokrenuti napad, ali Joffre je zaustavio sve daljnje operacije. I Haigov napad 13.10 je doživio neuspjeh.

Konačna bilanca. Gubici: 60.000 Britanci, 48.000 Fochova grupa, 143.000 Castelnauova grupa. Ukupni protivnički gubici 120.000.

Sporazum Bugarske i Centralnih sila

Obje strane su se otimale za Bugarsku. Još prije početke dardanelske operacije, Antanta je u veljači 1915. poduzela prve pokušaje u Bugarskoj. Francuzi su pokušali uhvatiti bugarskog kralja Ferdinanda na sentimentalne razloge s obzirom da je kralj bio unuk posljednjeg francuskog kralja Louisa Philippa. Neuspješno i nedovoljno s obzirom na slabe vojničke uspjehe Antante za što se racionalni kralj najviše interesirao. Turska je pak nudila Bugarskoj Drinopolje i Čataldžu ako pristupi Centralnim silama.

Narednih mjeseci obje strane licitiraju sa sve većim ponudama Bugarskoj, tako su sile Antante nudile i dijelove teritorija Srbije, svog saveznika. No dok su Centralne sile isprva tražile dobrovoljnu neutralnost, Antanta je tražila vojnu intervenciju u ratu. Kasnije su i Centralne sile postale nestrpljive, pa su 27.08., nakon ruskog uzmicanja u ljeto 1915., izjavile da je Rusija pred slomom, a onda će Bugarska slabo dobiti neke koncesije.

Iako Rusija nije bila pred slomom, Nikolaj Nikolajevič je smjenjen, otpušteni su neki popularni ministri što je dovelo do protestnih štrajkova, a sam ruski kralj Nikolaj II je preuzeo vrhovno zapovjedništvo premda nije poznavao strategiju, pa je umjesto njega zapravo operacije vodio general Aleksejev.

To je ojačalo pozicije Njemačke u pregovorima sa Bugarskom, pa je britanska vlada od srpske vlade, koja je trenutno boravila u Nišu, tražila da Bugarskoj ustupi Makedoniju, na što ova nije htjela pristati. Neuspjeh na Dardanelima je isto utjecao na bugarsko stajalište, pa je 06.09.1915. sklopljen sporazum između bugarske vlade i Centralnih sila, i to tek nakon što su svladane neočekivane komplikacije među Centralnim silama, točnije kome će, Njemačkoj ili Austro-Ugarskoj, pripasti položaj vrhovnog zapovjednika u operacijama protiv Srbije. Bugari su htjeli da operacije vodi njemački general, a na kraju je stvar izglađena tako da je reprezentativnu ulogu zapovednika dobila Austro-Ugarska, a efektivnu ulogu Njemačka, točnije general Mackensen.

Ali Bugarska nije glatko ušla u rat. Sam kralj Ferdinand je više volio političke kombinacije. Uz to u Bugarskoj su postojali Makedonci koji su i prije bugarske vlade preko svojih vođa Protogerova i Točkova sklopili sporazum sa Centralnim silama. Od svojih odreda Makedonci su formirali diviziju za koju su se Njemci obvezali da će je naoružati. Makedonska divizija je trebala krenuti u rat protiv Srbije, ali je jednako tako mogla zaratiti i protiv Bugarske ukoliko bude otezala da uđe u rat na strani Njemačke. Isto tako postojala je i jaka rusofilska opoziija u zemlji koja je pokušavala spriječiti ulazak Bugarske u rat na strani Centralnih sila.

04.10. je istekao ruski ultimatum da Bugarska u roku od 24 sata prekine veze sa Centralnim silama. Saveznička diplomacija je još vjerovala da će Bugarska ostati barem neutralna, premda se na granici već počela okupljati makedonska divizija, a bila je gotova i koncentracija austrogarskih i njemačkih snaga na Savi i Dunavu. Srbi su htjeli poduzeti preventivni rat protv Bugarske da se ne nađu u kliještima autrogarsko-njemačkih snaga sa sjevera i bugarskih sa juga, ali Antanta je strogo zapovijedila Srbiji da ne smije prva poduzeti neprijateljstva, i još joj je obećala pomoć od Grčke sa 200.000 vojnika.

Poraz Srbije i Crne gore

Napad austrougarskih i njemačkih trupa je pripreman još od svibnja. Tokom ljetnih mjeseci su izgrađeni prijelazi preko Save i Dunava – odbačen je Potiorekov plan iz 1914. o forsiranju Drine, pa se glavnina austrougarsko-njemačkih snaga okupila na liniji Petrovaradin-Vršac, dok je liniju na Drini držala samo jedna divizija starih godišta. Bugarske snage su se koncentrirale na istočnoj granici Srbije.

06.10. počela je invazija sa sjevera. 14 divizija okupljenih u dvije armije provalilo je preko rijeka, ali Bugari su krenuli u napad tek 15.10. pa zato njihov napad u bok i zaleđe srpske vojske nije polučio očekivani efekt. Bugari su bili grupirani u dvije armije, jedna sa 4 divizije je nastupala preko Zaječara i Pirota prema Nišu, a druga, sa dvije divizije, preko Krive Palanke prema Skoplju.

Austrougarska 3.armija je prešla Savu kod Beograda i Obrenovca, a njemačka 11.armija Dunav između Beograda i Rama. Nigdje prilikom prijelaza nije pružen jači otpor, a do većih borbi je došlo 15. i 16.10. u području Avale i na odsjeku Ralje. Pogotovo jak otpor Srbi su pružali Bugarima.

Pred premoćnim snagama Srbi su se povlačili između Kolubare i Morave prema jugu. Zapadno od Kolubare jedna austrougarska kolona je napredovala preko Valjeva na jug, a jedan slabi odred je krenuo od Višegrada na istok. 07.11. austrougarsko-njemačke snage došle su duž Morave u područje između Kraljeva, Kruševca i Niša, ali Bugari su u napredovanju izbili ispred 11.njemačke armije pa nije došlo do opkoljavanja srpske armije. Ali 2.bugarska armija je još 23.10 prodrla kod Kumanova i Velesa do željeznićke pruge Niš-Solun i time presjekla pravac uzmaka kao i eventualnu Antantinu pomoć.

Njemačko-austrougarske vojske su i dalje htjele presjeći sve pravce uzmaka srpskoj vojsci, pa su na sjeveru odvojile snage prema Prištni kako bi odsjekle put na jug, a na jugu su zaokrenule na liniju Prilep-Krivolak da udare na ostatke srskih snaga na Vardaru i Cerni. Ali iako je krajem studenog Srbima bio odsječen uzmak na jug, ostao im je otvoren put preko Crne Gore i Albanije. Moguće da su mislili kako srpska vojska neće svladati tamošnje teške prometne prilike.

Na širokom frontu od Užica do Leskovca austrougarsko-njemačke snage su u teškim borbama i preko planina potiskivale srpsku vojsku na liniju Nova Varoš-Mitrovica-Priština. Oslabljena srpska vojska nije se upustila u bitku većih razmjera pa je produžila uzmak pravcima preko Peći i Đakovice te preko Prizrena u Albaniju, dok su se manji odredi pojedinačno probijali kroz planine prema jugu. Srpska vojska je bila raskomadana ali ne i uništena.

Njemačka strategija na Balkanu nije završila, jer nije imala dovoljno snaga da napreduje prema Solunu i zauzme ga. Izbile su i nesuglasice među saveznicima. Austro-Ugarska se htjela obračunati sa Crnom Gorom i Albanijom, a Bugarska nije htjela stati na grčkoj granici, već je naumila produžiti prema Solunu, ali Njemačka je u prosincu obustavila operacije jer su sazrele prilike za nove navalne operacije na Zapadu. I Falkenhayn je obećavao da će u proljeće 1916. poduzeti ofenzivu na zapadu i okončati rat. Srpska vojska od 110.000 boraca je zastala na otoku Krfu gdje se reorganizirala, a saveznici su dobili mogućnost da učvrste solunski front gdje je prebačena srpska vojska.

Conrad je usprkos Njemcima nastavio rat u Crnoj Gori, s time da mu je vjerojatno više stalo da udari na Talijane u Albaniji. Između 08. i 10.01.1916. osvojen je Lovćen, a tri dana kasnije i Cetinje. Tadašnja crnogorska vlada je kapitulirala a kralj Nikola je na talijanskom brodu uzmaknuo u Italiju i ostao konačno u Neuillyu. Postojala je crnogorska vlada u emigraciji, ali i ona i dinastija Petrovića nestali su s političke scene kada je sklopljen mir i stvorena nova država Kraljevina SHS pod vlašću srpske kraljevske dinastije Karađorđevića. Conrad je nastavio gonjenje i osvojio Skadar, te u veljači preoteo Talijanima i Drač, ali je na kraju zastao na rijeci Vojuši, nemajući više snaga da dosegne Valonu.

Nemoć Antante pred srpskim porazom

Sile Antante su s početkom operacija u Srbiji raspravljale o pomoći Srbima, ali na kraju se ništa nije poduzelo. Lord Kitchener je još 09.10. stupio u kontakt s generalom Joffreom o situaciji u Srbiji, a Joffre se zalagao za pomoć Srbiji, ali s obzirom na protivničku nadmoć nije bio moguć opći napad pa je predložio da se spriječi potpuni slom Srbije i pruži joj eventualno neka zona za povlačenje. Predloženo je i da 150.000 vojnika štiti prugu Solun-Skoplje, ali s obzirom da Francuzi ne mogu izdvojiti toliko snaga, sve je na Britancima.

Britanci su pak predložili da se rastereti istočni front nekim akcijama na zapadu, ali Joffre je priopćio da još barem tri mjeseca ne može biti ni govora o nekoj ofanzivi na Zapadu. Jedna grupa britanskih generala tražila je da se pojača akcija na Dardanelima, dok je dio britanske vlade smatrao da treba uputiti britanske snage prema Srbiji, ali primjećeno je da pruga Solun-Skoplje nema dovoljno sredstava da preveze savezničke snage u Skoplje.

03.11. Kitchener se zaputio na Bliski istok. Ta misija je bila i dvolična, jer kako je Kitchenerov utjecaj sve više slabio, uputili su ga na Biski istok, a pogotovo u Egipat gdje je stekao prvu vojnu slavu, pa su se nadali da će u oduševljenju prihvatiti tamošnje zapovjedništvo i voditi operacije, čime bi otpao iz vlade.

Među silama Antante prevladalo je mišljenje kako nema smisla uvući Grčku i Rumunjsku u rat na svojoj strani jer bi bile brzo poražene, a u blizini nema Antantinih snaga koje bi pomogle tim državama.

Kitchener se vratio krajem studenog kada je Srbija prestala postojati, a u Solunu su iskrcane svega dvije divizije bez transportnih mogućnosti, pa je Kitchener na kraju predložio da se opozove čitava solunska i dardanelska ekspedicija, a snage se prebace na osiguranje Sueza. Ipak francuska vlada, premda nije na Solun poslala nikakvih snaga, odbila je tu ideju jer je zaključila da bi potpuno savezničko povlačenje uništilo prestiž Antante na Balkanu. Ali francusko vojno vodstvo je bilo protiv solunskog fronta i odbilo je slati odrede za pojačanje fronta.

Zbog poraza na francuskom i balkanskom frontu, pala je francuska vlada, ali Joffre je ostao. Otišao je i sir John French koji je bio previše poslušno oruđe Joffrea, a umjesto njega je došao lord Haig.

Pogrom nad Armencima

Zbog širine teme, malo će se opisivanje udaljiti van 1915.godine i općenito Prvog svjetskog rata. Genocid nad Armencima kulminirao je upravo 1915. i trajao do 1923., a bio je tek nastavak prijašnjih pokolja poput onog iz 1894.-96.

Armenci su potpali pod otomansku vlast u prvoj polovici 17.stoljeća kada su Turci osvojili zapadnu Armeniju. Istočna Armenija je bila pod perzijskom vlašću sve do 1828., kada su Rusi porazili iranskog šaha i prisvojili Erevanski i Nahičevanski kanat. Nakon rusko-turskog rata (1877.-1878.), kada je potpisan Sanstefanski mirovni ugovor, Armenci su se nadali obnovi državne suverenosti, ali velike europske sile na Berlinskom kongresu 1878., nisu se htjele zamjeriti Turskoj, pa su jednostavno zanemarile armensko pitanje. Prema članku 61. Berlinskog kongresa, turska Visoka porta obvezala se na reformu tzv. armenskih vilajeta, ali ih nikad nije realizirala.

Počele su se stvarati armenske političke stranke čiji su se programi i metode međusobno sukobljavali, ali sve se slagale oko konačnog cilja – uspostavljanje armenske države bilo pregovorima, bilo silom. Istodobno se stvarala i nova turska politička stranka Jedinstvo i napredak, čiji se članovi nazivaju Mladoturcima, a koji su uz pomoć porobljenih naroda željeli stvoriti novu Tursku kao konstitucionalnu monarhiju. Ali neturski narodi u toj novoj državi ne bi ostvarili svoju nacionalnu slobodu nego bi se u interesu opstanka osmanske imperije morali asimilirati. Toj ideji su se najžešće suprotstavili upravo Armenci, tako da u razdoblju od 1894. do 1896. godine dolazi do prvog velikog masakra prilikom kojeg je ubijeno oko 300.000 Armenaca. Tada je carska Rusija, u cilju slabljenja Turske, podupirala Armence u njihovim zahtjevima za autonomijom, a Turci su podjarivali Kurde protiv Armenaca. Kad su se Armenci pobunili, dijelom i zbog visokih poreza, turska vojska i kurdski odredi su počinili pokolje nad Armencima.

Kada je Turska ušla u rat 1914.g., na Kavkazu se otvorio front protiv Rusije. Turci su se nadali povratku teritorija na području istočne Anadolije izgubljenih u zadnjem ratu protiv Rusije iz 1877.-1878. Turska je moblizirala 3. armiju pod vodstvom Envera Paše koja je brojila preko 100.000 vojnika, ali kada je armija došla na granicu, imala je svega 80.000 vojnika, jer ih je dio dezertirao, a dio ih se, zbog loše opremljenosti za zimsko ratovanje, promrzao krećući se preko planina pokrivenih snijegom.

Rusi su pak na početku rata imali 100.000 vojnika pod službenim vodstvom generala Voroncova-Daškova, ali je stvarni zapovjednik bio general Nikolaj Judenič. Zbog brojnih gubitaka na Istočnom frontu (za Ruse Zapadni), Rusi su prebacili veće snage sa Kavkaskog fronta na Istočni i spali na snage od 60.000 vojnika. Ali još u ljeto 1914.godine osnovali su armenske dobrovoljačke jedinice sa 20.000 vojnika, a čiji broj je i dalje rastao.

General Voroncov je isprva planirao povući rusku vojsku u Kars i prijeći u defenzivu, ali tome se odupro general Judenič koji je ostao u Sarikamišu gdje su Turci u bitkama od 29.12.1914. do 02.01.1915. pretrpili težak poraz, a preživjelo je samo 18.000 turskih vojnika. Enver Paša je zbog toga poraza podnio ostavku na mjesto zapovjednika vojske, a za poraz su okrivljeni Armenci. Predbacivalo im se da su u dosluhu s Rusima te da namjerno gube bitke kako bi što više oslabili Tursku, i pridonijeli njezinu brzom raspadu i tako ostvarili svoju samostalnu državu.

Već u veljači 1915. svih 60.000 armenskih vojnika mobiliziranih u turskoj vojsci, zatvoreno je u radne logore i poslije ubijeno. Službeno se za početak genocida uzima datum 24.04.1915., kada je turska vlada izdala zapovijed o uhićenju i deportaciji preko 200 najuglednijih intelektualaca i vođa armenske zajednice u Carigradu i većim turskim gradovima, pod optužbom da se protive središnjim vlastima. Datum se poklopio sa iskrcavanjem Antantinih vojnika na Galipolje.

General Judenič, koji je nakon pobjede kod Sarikamiša službeno postao zapovjednik ruske vojske na Kavkazu, započeo je ofenzivu na turski teritorij prema jezeru Van u turskom dijelu Armenije. Još 19.04.1915, turski guverner Vanskog vilajeta Cevdet Bey tražio je vojnu obvezu za 4000 Armenaca, ali armensko stanovništvo je u tome, vjerojatno s pravom, vidjelo cilj masakra vojno sposobnih muškaraca, pa su nudili 500 vojnika i plaćanje za izuzimanje ostalih muškaraca kako bi dobili na vremenu. Cevdet Bey se razgnjevio i optužio Armence za pobunu i zaprijetio odmazdom. 20.04.1915., počeo je armenski oružani otpor u Vanu kada su turski vojnici ubili dvojicu Armenaca koji su hteli pomoći jednoj Armenki koju su vojnici zlostavljali. Na jednom kvadratnom kilometru armenske četvrti sa okolnim pregrađima, gdje se slilo 30.000 stanovnika i 15.000 izbjeglica, 1500 Armenaca se gotovo mjesec dana suprostavljalo Turcima sve dok ih nije spasio dolazak Rusa.

Ali Judenič je podcijenio brojčano stanje Turaka, a general Oganovski je raspršio malobrojnu vojsku, pa je Kerim Paša je u srpnju 1915. krenuo u protunapad na jezero Van i pobjedio Ruse u bitci kod Malazgirta. Rusi su se povukli, ali Judenič je okupio na brzinu jednu vojsku od 22 000 vojnika, uglavnom Kozaka, pod zapovjedništvom generala Baratova, koja je porazila Turke početkom kolovoza 1915. U međuvremenu su Turci pobijedili armenske ustanike oko jezera Van, ali su se zbog poraza kod Kara Kilise ipak morali povući, tako da su Rusi ponovo zauzeli Van.

U jeku ruske ofanzive 27.05.1915. turski ministar unutrašnjih poslova Talat Paša naredio je prisilnu deportaciju svih Armenaca iz ratne zone (Tehcir zakon) u negostoljubive pustinjske krajeve Sirije i Mezopotamije pod izgovorom „unutrašnje državne sigurnosti“. Na to mukotrpno pješačenje natjerani su i Armenci koji su živjeli daleko od bojišta. u tu svrhu bio je i formiran specijalni ured (Teskilati Mahsusa), koji su vodili mladoturski vojni zapovjednici, a kojem je glavna zadaća bila organizacija i istrebljenje Armenaca. Armenci su bili izloženi nezamislivim mukama; veliki ih je broj umro od gladi i žeđi, a onima koji su uspjeli preživjeti na tom putu samo je produljena agonija, jer ih je u konclogorima čekala sigurna smrt. Te deportacije su se nastavljale do 1923. godine i pretpostavlja se da je u prislnim marševima i konclogorima stradalo oko milijun i pol ljudi (dok Turci tvrde da je najveća brojka 300.000), a preživjeli se više nikad nisu mogli vratiti u zapadnu Armeniju, pa su se iselili u ruski dio Armenije ili Zapadnu Europu, Sjevernu Ameriku i Australiju.

Turska i danas negira zločin genocida nad Armencima, te tvrdi da su to bile „represije u kontekstu građanskog rata“, posebice zbog toga što su se Armenci priklonili ruskim trupama koje su počinile invaziju na Tursku početkom Prvog svjetskog rata. Osim toga, turska se strana poziva na dokumente i arhivu onodobnoga generalštaba, u kojima se tvrdi da su „armenske bande“ od 1910. do 1922. ubile 524.000 Turaka. Drugim riječima, Turci ne samo da time žele posvema odbaciti optužbe za zločin genocida nego se žele prikazati kao „žrtve armenskog nasilja“.

Bilanca na kraju 1915.

U prosincu 1915. frontovi se se ustalili i smirili, jedino su Rusi krajem mjeseca poduzeli žestok, ali neuspješan napad u Besarabiji i sjevernije na Dnjestar, i to zbog dolaska ruskog cara Nikolaja II koji je došao izbliza promatrati operacije. Ruski gubici su iznosili preko 10.000 ljudi. Osim toga, operacije preko zime su stale zbog neiskustva i nepredviđenih problema u doba masovnih vojski.

Iako su Centralne sile nešto bolje stajale na kraju rata, na kraju nijedna strana nije mogla biti zadovoljna jer se kraj rata više nije nazirao tako blizu. Vojske koje su ušle u rat 1914. su desetkovane, gotovo je posve nestalo aktivnih časnika nižih činova na bojnoj liniji, kao i dočasnika, a više nije bilo ni školovanih uvježbanih vojnika. Vojske su sada sastavljene od na brzinu izvježbanih ljudi, a časnike su zamijenili studenti. Kod Centralnih sila čak su i odore postale drugačije jer se već počela osjećati oskudica u sirovinama za tekstil i obuću.

Preslagivanje Antantinih snaga i planova za 1916.g.

Generalu Joffreu je dodijeljeno vrhovno zapovjedništvo nad svim francuskim oružanim snagama na svim frontovima. Iako mnogi u Parizu i Londonu nisu bili zadovoljni njegovom dosadašnjom strategijom, ovim potezom se zapravo htjelo ograničiti Joffreove ovlasti na zapadnom frontu gdje je sada trebao dobiti pomoćnika koji će stvarno voditi operacije. Uz to htjelo se da Joffre kao vrhovni zapovjednik na svim frontovima napusti dosadašnju pasivnu rezistenciju na Solunskom frontu. Joffre je pak osobno bio zadovoljan napredovanjem i računao je da će tek sada moći potisnuti balkanski front iz šire Antantine strategije.

U novoj francuskoj vladi je ministar vojske postao Gallieni, najveći Joffreov neprijatelj, ali sam Gallieni nije bio osvetoljubiv i potvrdio je Joffreov novi položaj, a za zapovjednika francuskih snaga na zapadnom frontu postavio je Castelnaua jer se protivio navalnim operacijama u jesen prošle godine. Gallieni se zalagao za maksimiziranje proizvodnje municije kao i općenito materijalne snage vojske prije poduzimanja bilo kakvih operacija. Odnos između Joffrea i Castelnaua nije bio srdačan, pa general Foch, koji se nadao da će zamijeniti Joffrea na zapadnom frontu, još uvijek je mogao gajiti tu nadu.

Na siječanjskoj konferenciji Antantinih stratega Joffre je iznenadio sve prisutne zaključkom da je jesenska operacija donijela briljantne taktičke rezultate na osnovu kojih će se poduzeti novi napad. Svojim optimizmom je zarazio sve prisutne za svoj plan koji još nije bio razjašnjen do kraja. Po tom planu Francuska, Velika Britanija, Rusija i Italija su trebali poduzeti istodobni kombinirani napad sa maksimumom snaga na svim frontovima. Zaključeno je da treba koncentrirati sve snage u Francuskoj na račun ostalih bojišta, pa je trebalo evakuirati sve snage sa Galipoljskog fronta. Britanci su htjeli likvidirati čak i Solunski front, ali tome su se suprostavile i francuska i ruska vlada iz političkih razloga. Tako je na kraju osam divizija trebalo ostati kod Soluna, zato da bi spriječile ulazak Grčke i Rumunjske u rat na strani Centralnih sila.

Iako je Joffre bio hladan prema Solunskom frontu, gledao je na nj kao diverziju, a morao se brinuti i za rusku osjetljivost. General Aleksjejev, vrhovni zapovjednik ruskih snaga, imao je svoj plan oko operacija na Balkanu. Po njemu je 10 anglo-francuskih korpusa trebalo napredovati na Dunav gdje bi se spojile s ruskim snagama jednake jačine, te zajedno udariti na Budimpeštu, dok bi Talijani udarili na Beč kada bi se pokolebalo zaleđe austrougarskih snaga. Iako general Aleksjejev nije računao na terenske i prometne prilike i na realan omjer snaga 1916., taj plan je u glavnim konturama izvršen 1918.g, kada je njemački front na zapadu već klonuo, a Bugarska i Turska su ispale iz rata.

Joffre je tako ostao vjeran ideji da konačnu odluku treba potražiti na Zapadnom frontu. Britanci i Francuzi su još do polovice veljače pregovarali gdje treba izvršiti glavni napad. Jedino se Joffre zalagao za odlučan napad na rijeci Sommi. Britanci su se zalagali za udarac u području Amentieresa, a Foch za svoj stari plan kod Ypresa, smatrajući Somme mrtvim prostorom za napadačke operacije. Pristao je djelomično za plan napada na Sommi uz modifikacije u rasporedu snaga; računao je da će, neposredno naslonjen na britanske snage, moći spriječiti njihovo samostalno manevriranje. Ali jedan tjedan nakon što je konačno utvrđen plan, Njemci su ga pomrsili svojim napadom na Verdun.

Verdun

21.02.1916. Falkenhayn, koji je kao i Antantini stratezi smatrao da na Zapadnom frontu treba pasti konačna odluka, napao je Verdun. Otkazao je svaku veću operaciju na istoku, te odlučio postepenim napadima iskrvariti Francuze. Imajući u vidu tešku privrednu krizu u doglednoj budućnosti, s obzirom da se Njemačka, premda vojno najopremljenija na početku rata, nije spremala za dugotrajan rat, Falkenhayn se i pored osobnih strategijskih shvaćanja, odlučio pod svaku cijenu izbaciti Francuze iz rata. Za njega je zapravo Britanija bila glavni neprijatelj, ali s obzirom da ih nije moguće poraziti na kontinentu, trebalo je eliminirati britanske saveznike.

Od operacija na istoku je odustao dijelom zbog neodređena držanja Rumunjske, a dijelom zbog toga što napadi na Rusiju ne bi donijeli neku konačnu odluku i, dapače, unijelo bi neizvjesnost u njemačke ratne ciljeve. Pohod na Italiju nije bio strateški važan, pa je trebalo napasti Francuze i to brzo, jer je Kitchenerova vojska već bila na tlu, ali po njemačkim računicama slaba budući da su je činili mladi neiskusni dobrovoljci.

Francuzi su bili iznenađeni, a Joffre je još u kolovozu 1915.g. izvukao dio posade i artiljerije. Kad je Gallieni upozorio na slabosti verdunskog područja, koji je bio slabo povezan sa ostatkom Francusje, Joffre je otklonio svaku bojazan i još naglasio da takve glasine mogu samo proširiti defetizam u vojsci. Ignorirao je informacije o njemačkim pripremama jer je bio zaokupljen planiranjem napada na Somme, a početkom veljače u pismu Haigu, Joffre je uopće posumnjao na mogućnost njemačkog napada, a čak i ako dođe do njega, bit će upravljen na Ruse.

Kada ga je narednog dana Castelnau obavijestio o njemačkim napadima na verdunskom sektoru, u posljednji tren su privučena dva korpusa da podrže rasklimane položaje. Jedino je izdržljivost Francuza onemogućila prodor, a donekle su pomogle i kiše, koje su raskvasile teren, pa nisu sve pripreme za njemački napad mogle biti izvršene već 13.02. Kada su izvještaji sa verdunskog fronta postali ozbiljni tako da se Castelnau usudio probuditi Joffrea usred noći 24.02.1914. ( za kojeg bi rat za vrijeme njegovog sna prestao postojati), ovaj mu je dao punomoć da odmah ode na Verdun. Obranu je preuzeo general Petain koji se držao stroge defenzive i štedio je vojsku, pa ga je kasnije u svibnju zamijenio ofenzivno orijetiran general Nivelle. Kada je Castelnau stigao na bojište, glavna utvrda Fort Douaumont je već bio u njemačkim rukama.

Borbe na Verdunu su trajale gotovo do kraja godine i završile su pobjedom Francuza. To je bila najveća francuska pobjeda jer su je sami izborili, dok je npr. ishod bitke na Marni bio više rezultat slučajnosti, a jak udio su imali i Britanci.

Francuski uzastopni napadi su bili suzbijani, ali morali su stati i Njemci da pojačaju topništvo. Do kraja mjeseca Francuzi su dovukli znatna pojačanja, i izvršili silovite protunapade, a njemačko napredovanje je zapinjalo. 06.03. Njemci su napali zapadno od Maasa, i osvojili malo terena, ali krajem mjeseca je postalo jasno da neće biti moguće osvojiti tvrđavu.

Njemački zapovjednici su se raspravljali treba li nastaviti s napadima ili ih obustaviti, ali dolazili su novi vođe a napadi su se nastavljali, ali Petain im uspijeva doskočiti. Falkenhaynov plan nije uspio: Francuzi nisu iskrvarili, a od veljače do kraja lipnja je osvojen teren dubok tek 2 kilometra.

Joffre je odmah na početku njemačkog napada na Verdun zatražio 10.armiju od Britanaca, a zatražio je i da Rusi i Talijani izvrše napade na svojim sektorima. Rusi su ubacili nove neuvježbane snage kod jezera Naroč gdje su pretrpjeli teške gubitke, i čak su uspjeli izvršiti prodor, ali su ponovno potisnuti natrag.

Talijani su pak pokušali sa petom, isto jalovom ofanzivom na Soči, ali nakon toga je general Conrad u svibnju prešao u napad na Tirolskom frontu između Vielgereutha i Lafrauna, te između Brente i Adige. Osvojena su talijanska utvrđenja Arsiero i Adigo, pa su Talijani pomišljali čak i na evakuaciju Venecije, ali Conradov napad je zastao jer zbog istočnog fronta nije mogao dovesti nova pojačanja. Jednako je tako Falkenhayn, s kojim Conrad nije bio u najboljim odnosima, uskratio pojačanja na talijanskom frontu izgovorivši se prilikama na Zapadnom frontu. Da je napad bio izvršen s većim snagama, možda bi završio dalekim prodorom u Lombardiji i poremetio industrijski potencijal Italije.

Joffre je pak iz napada na Verdun izvukao zaključak da treba što prije započeti s planiranim napadom na Somme što je potvrđeno i na konferenciji u Amiensu 29.05.1916.

Brusilovljeva ofenziva

04.06.1916. ruske južne armije pod vodstvom generala Brusilova su napale na frontu od Stohoda do Pruta, i to još dok nisu završile sve pripreme za opći napad na cijelom Istočnom frontu (za Ruse Zapadnom), poglavito zbog Verduna i teškog položaja Talijana uslijed Conradovog napada iz Tirola. Ruski napad je počeo samo kao prepad, ali neočekivani uspjesi kod Lucka i na Besarabijskom frontu na Dnjestru, sjeverno od Černovica, dali su Rusima toliku prednost da je napad nastavljen, premda je sjeverni dio istočnog fronta ostao pasivan. Austrougarska vojska nije bila iznenađena ruskim napadom jer je prisluškivala ruske radio stanice, pa je kod Lucka dovukla 8 divizija naspram 10 ruskih, a na Dnjestru je skoncentrirala 140.000 vojnika protiv 190.000 Rusa. Oskudijevali su jedino u teškom topništvu koje je bila prebačena na talijanski front.

Ali Brusilov je skoncentrirao svo topništvo svrstavši je u dvije paralelne grupe, tako da je druga linija nastavljala vatru dok je prva, napredujući, mogla zauzeti nove položaje. Uz to, austrougarske snage su napravile taktičke pogreške na samom početku, odredivši bojnu liniju na staroj državnoj granici samo kako ne bi protivniku predao ni jedan pedalj svog tla. To je bilo pogotovo nepovoljno na samoj liniji Dnjestra koji je vijugao, pa je bilo dijelova gdje je protivnik gađao austrougarske snage direktno u leđa. Austrogarski položaji su bili izgrađeni po njemačkom uzoru; sa dubokim pojasom žičanih prepreka, lisičjim jamama, čeličnim štitovima, nizom spojnih jaraka itd., ali austrougarski odredi koje su činila najmlađa godišta, a na glavnim točkama obrane slučajno su bile snage iz južnoslavenskih krajeva, nisu se znali koristiti tim obrambenim sustavom.

Rusko topništvo je već u nekoliko sati razbilo žičane prepreke, pa su Rusi iskočili iz navalnih rovova iskopanih svega nekoliko desetaka metara od austrougarske bojne linije, i za tren oka, uz neznatan otpor, preplavili čitav neprijateljski front. Ruska operacija, zamišljena kao demonstracija snaga, i kod Lucka i kod Okne uspjela je iznad svakog očekivanja.

Austrougarske snage bile su u povlačenju i nisu imale rezerve gotovo do Karpata, čitav front je bio otvoren, ali Brusilov nije mogao iskoristiti neočekivani uspjeh u najodlučnijem trenutku. Još otkad je Brusilov imenovan zapovjednikom Jugozapadnog fronta 08.04.1916., dotadašnji njegov zapovjednik general Ivanov nije mu htio prepustiti svoj položaj pod različitim izgovorima. Tek kada je ruski car konačno prihvatio Brusilova, zakazano je ratno vijeće 14.05.1916. u Mohilovu gdje je izrađen plan za napad. Glavni je udarac trebao početi na Sjeverozapadnom frontu, u pravcu Vilna, pa je tamo dodan i najveći dio teškog topništva, dok je Brusilov na Jugozapadnom frontu trebao izvršiti tek demonstraciju i ostati u obrani.

Ali zapovjednik Sjeverozapadnog fronta Kuropatkin je bio protiv napada, što je podržao i zapovjednik Zapadnog fronta Evert. Brusilov se zalagao za opći napad, i čak je htio napadom na Jugozapadnom frontu privući na sebe protivnika kako bi olakšao Kuropatkinu i Evertu. Aleksjejev, koji je vodio konferenciju, se načelno složio s Brusilovom, ali nije mu htio dati više jedinica i municije od onog što je predviđeno. Tada su se i Kuropatkin i Evert izjasnili da će izvršiti napad, ali da ne jamče za neki uspjeh.

Onda je 24.05. Brusilov dobio informaciju o opasnom porazu talijanske vojske, i bojeći se sloma talijanskog fronta, zatražio je smjesta početak ruske ofanzive. Htio je započeti sa napadima već 01.06, ali samo ako istovremeno krene i Evert u napad, pa mu je Aleksjejev poručio da napad počne 04.06. jer Evert ne može izvršiti sve pripreme prije tog datuma. 03.06. ponovno se htio mijenjati datum napada, ali Brusilov je odgovorio da to nije moguće jer su navalne snage već u prednjim položajima i više se ne može natrag. Čak je ponudio i ostavku ako se ne krene s napadom. Aleksjejev je htio dobiti na vremenu jer nije htio sam odlučiti, a ruski car je već krenuo u krevet. Brusilov je izgubio strpljenje, pa je na kraju Aleksjejev sve prepustio Brusilovu na njegovu dušu. Nekoliko sati kasnije proradilo je rusko topništvo.

Do 09.06. Rusi su zarobili preko 70.000 austrougarskih vojnika i veliku količinu ratnog materijala, ali Evert se nije ni pomakao izgovarajući se na loše vrijeme, već je odgodio napad do 18.06. A tog dana Evert je pak izjavio da su se Njemci pojačali na tom dijelu fronta pa je odlučio napasti kod Banaroviča. Do Brusilova je došlo kako je Evert navodno izjavio da se neće znojiti zbog Brusilovljeve slave. Kad je polovicom srpnja napokon i počeo napad kod Baranoviča, Rusi su potučeni jer su Njemci imali dovoljno vremena za pripreme. Jednako je bez uspjeha napadnuta i Hindenburgova grupa kod jezera Naroč i u području Smorgonija.

Iako oslabljen pasivnošću ruskog Zapadnog i Sjeverozapadnog fronta, Brusilov je na svom frontu i dalje napredovao sve do 12.08. Njegovi pojedini korpusi su bili aktivni na Jugozapadnom frontu čak do 11.11., ali napredovanje je bilo sve sporije jer je Austro-Ugarska izvukla sve rezerve sa talijanskog fronta, a u srpnju su stigle i njemačke divizije da spriječe raspad austrougarskih snaga. Rusi su iznova zaposjeli dio Istočne Galicije i cijelu Bukovinu, a austrougarske snage su potisnute na Karpate, ali nisu uspjeli osvojiti ni Kovel ni Vladimir Volynskij.

Njemci su tada prvi put prebacili jake zrakoplovne snage na Istočni front, te posve nadjačati rusko zrakoplovstvo, zbog čega ni rusko topništvo više nije moglo uspješno korigirati gađanje. Kao pojačanje, Brusilovu su upućeni gardijski pukovi, ali navikli jedino na paradnu i stražarsku dužnost, pretrpjeli su teške gubitke. Kada su napokon zamijenjeni zapovjednici na Brusilovljev zahtjev, već je bilo kasno.

Na Jugozapadnom frontu je do 11.11. zarobljeno preko 450.000 ljudi, a zaplijenjeno preko 500 topova, 200 mitraljeza, 400 bacača mina, uz ostali ratni materijal, i u tom pogledu, to je bio najveći Antantin uspjeh u cijelom ratu, a habsburška vojska je prestala postojati kao ozbiljan protivnik. Ali Brusilov je cijelu akciju smatrao neuspjehom, a i ruski gubici su bili srazmjerno veliki.

Ulazak Rumunjske u rat

Zbog Brusilovljevih operacija Rumunjska se napokon odvažila na rat na strani Antante. Usprkos ugovoru o savezu sa Centralnim silama, koji je bio rezultat dinastijskih veza, Rumunjska je na početku rata ostala neutralna jer je raspoloženje političkog naroda bilo na strani Antante.

Rumunjska je poput Italije isto imala svoju iredentu: Transilvaniju te Erdelj koji je izgubio autonomiju potpavši pod vlast Budimpešte 1867., kada je zaveden dualizam u Habsburškoj monarhiji. Poslije balkanskih ratova još je više porastao rumunjski nacionalizam, a pogotovo zbog agresivnosti mađarizma pod vladavinom Stjepana Tisze koji se suprostavljao i sugestijama njemačkog saveznika da dodijeli barem neke koncesije Rumunjima u Ugarskoj. Nakon smrti kralja Karola u listopadu 1914., U Rumunjskoj više nije postojao nijedan pobornik Centralnih sila, i sve je više prevladavala politika približavanja silama Antante, a na čelu te politike je bio ministar predsjednik Jonel Bratianu.

Ali položaj Rumunjske u prvoj polovici rata je bio težak – osim sa Austro-Ugarskom na Karpatima (zbog čega je to još bila i najsigurnija granica), na sjeveru i istoku je graničila sa Rusijom, a na jugu s Bugarskom. Rumunjski antantofili su i dalje podozrijevali od Rusije zbog njenih pretenzija na Dobrudžu, a još više su se bojali Bugarske, i kao saveznika Antante i kao saveznika Centralnih sila, jer bi je opet mogli nagraditi Dobrudžom.

I Antanta i Centralne sile su 1915.g. obasipale Rumunjsku koncesijama ako stupi u njihov tabor, ali Bratianu je oprezno balansirao između dviju strana zbog nepripremljenosti na rat. Zato Rumunjska i nije ušla u rat kada i Italija, usprkos ugovoru s njom od 23.09.1914., kada je dogovoreno da će u svim situacijama zajednički nastupati. Tada je Austro-Ugarska imala tek 25.000 vojnika nasuprot Rumunjskoj. Onda su još nadošli prodor kod Gorlica, Antantin neuspjeh kod Dardanela i pad Varšave, te okupacija Srbije, pa se Rumunjska povukla u strogu neutralnost.

Nakon Brusilovljeve ofanzive Bratianu i kralj Ferdinand su zaključili da je došao presudan trenutak i 17.08.1916. sklopljen je ugovor s Antantom, prema kojemu je Rumunjska trebala objaviti rat Austro-Ugarskoj najkasnije do 28.08., a zauzvrat su joj obećani Transilvanija, Bukovina, ali i Banat gdje nije bilo Rumunja.

Rumunjska je objavila rat Austro-Ugarskoj onog dana kada je Italija formalno prekinula odnose s Njemačkom, ali se u jednom ugledala na Italiju od prije godinu dana – nije prekinula odnose sa Njemačkom. Rumunjska vojska je napala preko Karpata na Mađarsku, a slabe snage generala Arza su se povukle na sjever, te izazvale paniku i bijeg mađarskog stanovništva. Možda bi Rumunji i prodrli do podunavske granice, ali intervenirali su Njemci.

Kada je Falkenhayn smjenjen s dužnosti zbog neuspjeha na Verdunu, Hindenburg i Ludendorff su preuzeli zapovijedanje njemačkim i austrougarskim snagama. Falkenhaynu je pak povjereno da izvrši odmazdu protiv Rumunja. Operirao je na sjeveru, dok je Mackensen vodio južne snage okupljene u Bugarskoj. Rumunjska je sumnjala u mogućnost napada sa juga, pa je Mackensen forsirao Dunav i ugrozio Dobrudžu. Rumunji su se morali brzo povući iz Mađarske u obranu, ali umjesto obećanih 50.000 ruskih vojnika, u Dobrudžu su stigli tek češki i južnoslavenski dobrovoljci.

U prosincu su Njemci ušli u Bukurešt, ali britanska tehnička misija pukovnika Nortona Griffitha je uspjela onesposobiti tehničke uređaje na naftnim izvorima, te ih tako Njemci mjesecima nisu mogli iskorištavati. Rumunjske snage konačno su se utvrdile na liniji Seneta, a vlada i dvor smjestili su se u Jassyju. Uto su međutim stigla i ruska pojačanja. Da su Njemci provalili u Moldaviju, Rusi bi morali isprazniti Galiciju i Bukovinu te stvoriti obrambenu liniju pred Odesom.

Na kraju, u četiri mjeseca, Rumunjska je izbačena iz redova Antantinih boraca, a rumunjska intervencija, poput talijanske, donijela više neugodnosti nego dobitaka za Antantu.

Jugoslavenski korpus

Nešto se već pričalo o njoj na 6.stranici ove teme. Uglavnom, na bojištu u Dobrudži prvi put su stupili u borbu južnoslavenski dobrovoljci u sklopu 1.srpske dobrovoljačke divizije koja je kasnije nazvana 1. jugoslavenskim dobrovoljačkim korpusom.

U nekoliko navrata se pokušao stvoriti pokret južnoslavenskih dobrovoljaca, prvo od prebjega sa austrougarskog prostora u Srbiji na početku rata. Tek vrlo malen broj njih je došao do Srbije, a većinom su izginuli u bitkama na Ceru i Kolubari 1914.godine. Zatim se pokušala stvoriti tzv. „Jadranska legija“ od dobrovoljaca iz prekooceanskih zemalja. Iako je bio poprilično dobar odaziv među emigrantima, vrlo malo ih je došlo u Europu, pa „Jadranska legija“ nikad nije stvorena.

Na kraju je pokret dobrovoljaca organiziran među austrougarskim zarobljenicima u Rusiji. Jezgru su činili Srbi, većinom Bosanci, koji su se počeli okupljati u Odesi uz nastojanja srpskog konzula Cemovića. Pokret je dobio šire obilježje kada je u listopadu 1915. u Petrograd stigao Ante Mandić kao opunomoćenik Jugoslavenskog odbora. Mandićevi izvještaji Jugoslavenskom odboru su praktički jedina građa iz koje se mogu rekonstruirati događaji i atmosfera među dobrovoljcima. Uz to, rodom je inače iz Istre, i u prošlosti nije ulazio u srpsko-hrvatske razmirice, a pojave je prosuđivao uglavnom blagonaklono i nepristrano.

Uz posvemašnju korupciju u Rusiji, Rusi nisu bili skloni dobrovoljcima. Kao delegati srpske vojske, u Petrogradu su se nalazili uglavnom prečani, odnosno Srbi sa austrougarskog teritorija, a Rusi su zamjerali Slavenima s tih prostora što nisu podigli revoluciju. A kada je Bugarska ušla u rat na strani Centralnih sila, rusko javno mišljenje je za to krivilo Srbiju jer nije htjela ustupiti Makedoniju Bugarima. Tako se u drugoj polovici siječnja 1916.g. u Odesi nalazilo tek oko 200 dobrovoljaca, slabog morala. Uz to, kako bilježi Mandić, Srbi iz Bosne, inače bivši austrougarski časnici, stvarali su protuhrvatske tenzije među dobrovoljcima.

Preokret su donijeli zarobljenici i prebjezi tijekom Brusilovljeve ofanzive. Većinom sljedbenici Franje Supila iz 1913./14., porijeklom iz Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, ti ljudi su otišli među dobrovoljce. Ali Mandić dalje svjedoči, u Odesi nije bilo nikakve organizacije, razvijale su česte svađe i rasprave, ljudi su bili neuhranjeni i neplaćeni, a kada su pristigli srpski časnici sa Krfa, isti su počeli ponižavati Hrvate. Vojnici su bili tučeni i zlostavljani, a najmanje je jedan vojnik pretučen do smrti jer je odbio učiniti neku uslugu jednom časniku dok se nalazio pod puškom na straži.

Sam zapovjednik divizije Hadžić je iz osobnih ambicija nastojao da čim prije uđu u borbe, usprkos lošoj prehrani i opremi vojnika, te bez saniteta. Tako je divizija od 19.000 dobrovoljaca poslana u Dobrudžu gdje je stupila u borbe 24.08. Do 12.10., gubici su iznosili oko 50 %. Naime, Rusi su poslali svega jednu diviziju u Rumunjsku jer su očekivali da će se Bugari pred njima odmah razbježati. Na kraju je sva težina borbi pala na slabo naoružanu jugoslavensku diviziju, dok su se Rumunji razbježali, a odmah potom su se i Rusi počeli povlačiti. Opkoljeni od Njemaca i Bugara, južnoslavenski dobrovoljci su se morali sami probijati kroz neprijateljske redove, a ranjenici su se sami ubijali da ne padnu u ruke neprijatelju. Zatim su preživjele otpremili natrag u Rusiju. Mandić zaključuje: „pod takvim uvjetima mogu samo idioti stupiti u dobrovoljačku legiju!“

Dobrovoljci su svejednako i dalje pristizali, ali zbog nejednakosti u političkom pogledu, i zbog odraza tzv. Solunskog procesa, došlo je do odvajanja jednog dijela dobrovoljaca. Dobrovoljački korpus više nije sudjelovao u borbama u Rusiji, a ostaci su, dijelom preko Arhangelska, a dijelom preko Sibira, prebačeni na Solun gdje su raspoređeni po srpskim jedinicama. Pojedinačne grupe dobrovoljaca su sudjelovale u kasnijem ruskom građanskom ratu, dijelom u sastavu Crvene armije, a dijelom među Kolčakovim odredima.

Vrhunac političke krize Srbije u ratu

Vojnopolitička kriza je počela tik pred objavu rata, kada je kralj Petar, pod pritiskom Hartwiga, poslanika carske Rusije, protiv svoje volje morao kod rješavanja političke krize, zbog sukoba sa vojskom, dati mandat za sastavljanje vlade Nikoli Pašiću. Zbog toga je kralj Petar, formalno zbog bolesti, predao vlast prijestolonasljedniku Aleksandru. Regent Aleksandar i Pašić su sklopili savez protiv časnika.

Već 1915.g. Aleksandar se sukobio sa vojvodom Putnikom, tvorcem dosadašnjih pobjeda srpske vojske, da mu prepusti i stvarnu vlast nad vojskom. Putnik je otklonio taj zahtjev uz pomoć svog autoriteta a i jer je regentov zahtjev bio protivan Ustavu. Ipak Aleksandar je uspio ostvariti taj naum tijekom povlačenja srpske vojske preko Albanije.

Časnici su vjerovali da do albanske katastrofe nije trebalo doći u tako velikim razmjerima. Vojvoda Putnik nije htio čekati bugarski napad već se odlučio da preventivnim napadom omete mobilizaciju Bugarske i time omete plan Centralnih sila, ali pod pritiskom savezničke diplomacije do toga nije došlo. Čak je zatajila i saveznička vojna pomoć.

Uz to Pašićeva vlada je počinila niz teških propusta, a kada su se ostaci srpske vojske povukli na Jadran, opet je zatajila saveznička pomoć. Savezničko vodstvo je čak htjelo prebaciti preostale srpske trupe na talijanski front. Bolesnog sedamdesetogodišnjeg vojvodu Putnika vojnici su prebacili do Skadra gdje je dobio petomjesečno bolovanje. Regent Aleksandar, sporazumno sa Pašićem, tada razrješuje Putnika dužnosti, za što je ovaj saznao tek na Krfu kada mu je isplaćivana plaća. Putnik je otišao u Nizzu, gdje je umro 16.05.1917., okružen agentima koji su pošto-poto htjeli pronaći ili iskonstruirati elemente koji bi povezivali Putnika sa časničkom grupom protiv koje je već bio u toku kazneni postupak.

Etape povlačenja srpske vojske bile su su ubitačne dijelom i zbog sabotaže talijanskih vojnih i pomorskih vlasti. Nakon oporavka, srpska vojska je prebačena na solunski front gde je preuzela jedan odsjek pored francuskih divizija. Kada je Rumunjska bila ugrožena, srpska vojska je prešla u napad, probila bugarski front, savladala Kajmakčalan i ponovno osvojila Bitolj. Ali u pozadini tih akcija i dalje su se vodile rasprave tko je najviše kriv za tolike razmjere poraza Srbije 1915.g. Tijekom uzmaka je bilo dosta improvizacija, favoriziranja i korupcije, pa je vodstvu Radikalne stranke poručeno da će nakon pobjede uslijediti obračun.

16.12.1916., na Solunskom frontu uhićen je pukovnik Dragutin Dimitrijević-Apis. Kada je uhićen, prvo su mu oduzeti svi papiri. Još prije rata govorilo se da Apis ima pisma kralja Petra pisana Đorđu Genčiću, političkom vođi zavjere protiv Aleksandra Obrenovića. Apis je navodno došao u posjed tih pisama preko svoje prijateljice, udovice Genčića, kćeri Milana Obrenovića. Tvrdilo se da ta pisma kompromitiraju Petra Karađorđevića kao sudionika u ubojstvu Obrenovića, a takva pisma su trebala osigurati utjecaj Apisu i Crnoj ruci utjecaj na kasnijeg kralja i dinastiju. I srpski regent i Nikola Pašić su se nastojali domoći tih pisama, pa ako su ona i postojala, vjerojatno su uništena.

Hapšenja su bila početak obračuna regenta Aleksandra i Radikalne stranke sa časničkom opozicijom. Još čim je maknut vojvoda Putnik, s ključnih položaja smjenjeni su ljudi sumnjive lojalnosti prema regentu. Kada je u proljeće 1916.g. regent Aleksandar otputovao u Pariz na savezničku konferenciju, uspio je steći potporu francuske vlade koja je potrajala i u mirnodpskom razdoblju, a čak se Francuzima tvrdilo da su neposlušni časnici pod njemačkim utjecajem. Tako je francuska vlada dala suglasnost za pokretanje procesa kojim su Aleksandar i Radikalna stranka eliminirali političke oponente.

priredio: jednoumlje, forum.hr