Kockičicin iBlob

Potjera za Bismarckom (I.)
Prodor u Atlantski ocean

Saveznici nisu znali jesu li njemački brodovi poslani na pučinu samo radi zaštite kakva konvoja, ili Nijemci spremaju nešto veliko. Možda napasti Island, ili prodrijeti na Atlantik i vrebati savezničke konvoje. Valjalo je poduzeti prave mjere, a namjere neprijatelja nije bilo lako pogoditi…

Ohrabreno velikim uspjesima u potapanju savezničkih trgovačkih brodova, koji su u konvojima plovili Atlantikom, njemačko je mornaričko zapovjedništvo počelo s planiranjem još većih napada, znajući koliko je za Veliku Britaniju važna opskrba iz njezinih prekomorskih posjeda. U tom je smislu izdana zapovijed da iz okupirane francuske luke Bresta isplove tri broda, a iz njemačkih baza teška krstarica Prinz Eugen i novi, tad najmoderniji bojni brod Bismarck.

U svakom pogledu, taj je bojni brod bio posljednja riječ njemačke brodogradnje, tehnike i preciznosti. Bio je to prvi brod od 35.000 tona koji je u njemačku mornaricu ušao godine 1940. Sagrađen u brodogradilištu „Blohm & Voss“ u Hamburgu, bio je dug 251, a širok 36 metara, s gazom od 10,2 metra, a zahvaljujući motorima od 138.000 konjskih snaga mogao je postići brzinu od 30.1 čvorova. Posadu mu je činilo 2200 ljudi. Ništa manje upečatljivo nije mu bilo ni naoružanje: osam topova od 38 cm u četiri dvocijevne kule, dvanaest topova od 15 cm, također u dvocijevnim kulama, protuzrakopolovni topovi, tzv. „flakovi“ od 10.5 cm i mnoštvo manjih kalibara, uz hidroplane „Arado 196″, itd.

Zauzet zaštitom različitih transporta britanski admiralitet nije ni slutio što se sprema: u britanske je luke upravo doplovio konvoj od 24 tankera s naftom, a dnevno su pristizali i brodovi s vojnicima, oružjem, hranom i ratnim materijalom. Devetnaestog svibnja 1941. stigla je obavijest kako Bismarck u pratnji manjih brodova plovi na sjever. Kasnije se ispostavilo da je izvješće bilo pogrešno, jer u to vrijeme Bismarck još nije isplovio. Samo tri dana kasnije, stiglo je izvješće kako uz sjevernonorvešku obalu plove džepni bojni brod Lutzow i lake krstarice Köln i Emden, ali i to je bilo pogrešno.

Bojeći se neugodnih iznenađenja Britanci zapovjede svojem zrakoplovstvu bombardiranje Bresta, i u zračnim napadima koji su uslijedili, bojni brod Gneisenau je već 6. travnja bio teško oštećen. U sljedećim je napadima bio pogođen još četiri puta, ali Saveznici su za svaki slučaj izlaz iz Bresta blokirali minskim poljem sa čak 300 mina, a onda su zrakoplovi položili još stotinjak. Mjere opreza nisu bile naodmet, jer Nijemci su se stvarno spremali na veliku akciju. U pokret su svakog trena mogli staviti jedan bojni brod, dva bojna krstaša, dvije teške krstarice, dva džepna bojna broda i nekoliko lakih krstarica. Takva bi flota na Atlantiku Britancima zacijelo zadala mnogo teškoća.

Operacija Rheinubung
U pratnji krstarice Prinz Eugen, bojni brod Bismarck je 18. svibnja isplovio iz luke poljskog grada Gdanska. Na Bismarcku je bio i zapovjednik operativne flote, admiral Lutjens, a Bismarckom je zapovijedao kapetan Lindemann. Operacija koja je uslijedila dobila je kodno ime Rheinubung.

Mnogo prije Bismarcka i Prinza Eugena, u norveške je vode isplovilo sedam brodova za opskrbu koji su smjesta zauzeli unaprijed dogovorene položaje i čekali. Istodobno, na pučinu su bili poslani i manji izvidnički brodovi sa zadaćom da izvješćuju o kretanju britanskih i savezničkih brodova.

Dvadesetog svibnja njemački su brodovi u pratnji razarača prešli Kattegat, a dan kasnije to su znali i Britanci: smjesta su izvijestili zapovjednika domovinske flote, admirala Toweyja koji je na tom položaju zamijenio admirala Forbesa. Vijest je u admiralitetu izazvala posvemašnju pomutnju. Naime, u Londonu nisu još ni znali da je Bismarck dovršen, pa su vjerovali kako je riječ o bojnom brodu Tirpitz, jednake veličine i istog tipa kao Bismarck. Toweyja su tek naknadna izvješća uvjerila kako je doista riječ o Bismarcku. Prava je pomutnja nastala tek tada: Saveznici nisu znali jesu li ti njemački brodovi poslani na pučinu samo radi zaštite kakva konvoja, ili Nijemci spremaju nešto veliko. Možda napasti Island, ili prodrijeti na Atlantik i vrebati savezničke konvoje. Valjalo je poduzeti prave mjere, a namjere neprijatelja nije bilo lako pogoditi. Sastanak s časnicima nije donio nikakav pomak, premda je završio tek u ranim jutarnjim satima i premda su nad otvorenim zemljovidima Atlantika bile proučene sve zamislive kombinacije.

Metodom dedukcije, admiral Towey je prednost dao pretpostavci da Nijemci pokušavaju prodrijeti u Atlantik, te se najodlučnije suprotstavio: u područje između Islanda i Grenlanda upućena je teška krstarica HMS Suffolk, a u tim ju je vodama već čekala krstarica istog tipa HMS Norfolk. Leke krstarice HMS Birmingham i HMS Manchester bile su upućene u jedan fjord da se opskrbe gorivom i odmah nakon toga počnu nadzirati područje između Islanda i otočja Faroer, a laka krstarica HMS Arethusa ostala je u jednom od fjordova kao pripomoć Norfolku. Glavne snage domovinske flote bile su podijeljene u dvije skupine i stavljene u punu pripravnost, a zrakoplovi su počeli pretraživati područje od Grenlanda do otoka Orkney.

Nestanak iz zaljeva
Tijekom prijepodneva u izviđanje je poletjelo i nekoliko, u tu svrhu, posebno preuređenih zrakoplova Spitfire, opremljenih velikim fotografskim aparatima za snimanja tla. Između ostalog, trebali su pretražiti i norveške zaljeve. Jedan je od njih primijetio njemačke brodove: u jednom od zaljeva, u pratnji razarača, opskrbljivali su se gorivom s tankera koji su ih tamo čekali, i čudili se kako to da ih savezničko zrakoplovstvo nije ni pokušalo napasti. Očekujući napad, njemački su lovci neprestance bili u zraku, a izvidničke letjelice pretraživale nebeska prostranstva nad pučinom. Kako je mjesto za opskrbu bilo određeno davno ranije, na okolnim su brdima bile njemačke bitnice, ali nisu ispalile nijedan metak. Oko 22 sata 21. svibnja pod zaštitom tame njemački su brodovi neometano isplovili.

Žureći se prema sjeveru bili su svjedoci nagle promjene vremenskih prilika. Dosadašnje lijepo vrijeme pretvaralo se u maglovito i kišovito. Ploveći prema sjeveru dva dana kasnije obišli su Island i prolazili kroz tzv. Danski prolaz između Islanda i Grenlanda, bez razarača koji su ostali u Norveškoj. Opasno su se približavali prostranstvu Atlantskog oceana, a u Londonu još nisu znali ni da su isplovili.

Brojni saveznički izvidnički zrakoplovi neuspješno su pretraživali pučinu, dok se u zrak nije vinuo i zapovjednik jednog aerodroma na otočju Orkney. Kroz buru, odletjevši do suncem okupane norveške obale mogao je samo ustvrditi da je zaljev u kojem su se njemački brodovi još nedavno opskrbljivali naftom, ostao prazan. Premda suočen s brojnim teškoćama, (u zrakoplovu mu je bio otkazao radio), ipak je uspio obavijestiti britansko zapovjedništvo, pa je admiral Towey za večerom doznao kako su njemački bojni brod i krstarica nestali iz norveškog zaljeva.

Ne gubeći ni trenutka, odmah je proslijedio zapovijed krstarici Suffolk da u pratnji krstarice Norfolk zauzme položaj u Danskom prolazu. Krstarica HMS Arethusa morala se u području Islanda i otoka Faroer smjesta pridružiti krstaricama HMS Manchester i HMS Birmingham, a viceadmiral Holland, koji se nalazio na bojnom krstašu HMS Hood, morao je odmah taj prolaz zatvoriti.

U lukama su zapovijedi s broda na brod prenosili uz pomoć signalnih reflektora. Svi telefoni i sve radiopostaje bile su u prometu, a u strojarnicama brodova užurbano se radilo da se povisi pritisak pare. U najvećoj žurbi obavljale su se posljednje pripreme. Mrak je pao, a nešto iza 22 sata brodovi su počeli dizati sidra i jedan po jedan isplovljavati iz baze Scapa Flo. Tijekom noći isplovila je cjelokupna britanska flota i sad se između otočja Orkney i škotske obale žurila prema pučini Atlantika. Potraga za njemačkim brodovima je počela.
Potjera za Bismarckom (II.)
________________________________________
Prvi bliski susreti

Njemački su brodovi neprimijećeni plovili i dalje, i 23. svibnja navečer bili su u Danskom prolazu, tek nekoliko milja dalje od granice vječnog leda koja im je širinu prolaza smanjivala na samo stotinjak milja. Nadali su se da će, ploveći uz sam led, neopaženo zaći u Atlantski ocean…

Njemačka je eskadra nastavila plovidbu prema prostranstvu Atlantika, i obišavši Island sa sjeverne strane, koristila se prednošću koju je pružalo loše vrijeme. Vidljivost je bila tako slaba da ih nikakav izvidnički zrakoplov nije mogao primijetiti. Istodobno, na britanskim su brodovima napeto iščekivali bilo kakvu vijest o položaju njemačkih brodova, ali ni 24 sata nakon otkrića britanskog pilota da je norveški zaljev ostao prazan, nije došla još nikakva vijest. Zabrinutost je rasla iz trena u tren, jer mogli su biti bilo gdje, i preostala je tek nada da će pokušati prodrijeti u Atlantik u čemu ih je na svaki način valjalo spriječiti. Britanske krstarice koje su čuvale jedan od mogućih prolaza na Islandu već su se popunile rezervom goriva i spremne čekale na svojim položajima, nadzirući otprilike 80 pomorskih milja, što je i pri izvrsnoj vidljivosti bila teška zadaća, jer na svaku se stranu moglo vidjeti tek desetak milja. S vrlo malo sreće i uz slabiju vidljivost, njemački su brodovi lako mogli kliznuti neprimijećeni.

Daleko gore na sjeveru krstarice su nadzirale Danski prolaz između Islanda i Grenlanda. Iskorištavajući povoljne vremenske prilike u zraku su neprestance bili i izvidnički zrakoplovi – četveromotorni hidroplani Sunderland.

Njemački su brodovi neprimijećeni plovili i dalje, i 23. svibnja navečer bili su u Danskom prolazu, tek nekoliko milja dalje od granice vječnog leda koja im je širinu prolaza smanjivala na samo stotinjak milja. Nadali su se da će, ploveći uz sam led, neopaženo zaći u Atlantski ocean. Dok su se približavali području gdje su ih čekali britanski brodovi, vrijeme se poboljšavalo, i vidljivost je bila sve bolja. Britanski brodovi nisu znali da im se Bismarck i Prinz Eugen približavaju, a njemački brodovi nisu znali da ih Britanci čekaju. Na sjeveru Danskog prolaza čekala je krstarica HMS Suffolk, dok je krstarica HMS Norfolk bila petnaestak milja južnije. Kasno poslijepodne nad taj se dio nadvila magla: dok je Norfolk bio u zoni izrazito slabe vidljivosti, Suffolk je, ploveći po rubu maglom prekrivene pučine, prema sjeveru imao izvanrednu vidljivost. Ovaj put su mornari s britanskih brodova pažljivo motrili pučinu ispred, ali i iza sebe, i u 19:22 jedan je od mornara s krme povikao kako iza sebe vidi brod, a onda se ispravio i dodao da vidi dva broda.

Zabrinutost umjesto oduševljenja

Na zapovjedničkom su se mostu ubrzo uvjerili da dalekozorima promatraju prepoznatljive njemačke velike brodove, ali oduševljenje je ubrzo bilo zamijenjeno zabrinutošću kad su shvatli da ih od neprijatelja dijeli tek 13.000 metara, a domet neprijateljskih topova je 36.000 metara. Taj je podatak za britanske krstarice mogao biti tragičan: dvanaest godina stara krstarica Suffolk od 10.000 tona, pred sobom je imala posve novu tešku krstaricu od 15.000 tona, i najnoviji bojni brod od 45.000 tona naoružan topovima kalibra 381 mm. Njezin je zapovjednik munjevito i lukavo reagirao: uslijedila je zapovijed o promjeni smjera i za samo tri minute, krstarica je nestala u magli po rubu ko-jem je dotad plovila, a brodski je radio već javljao položaj njemačkih brodova.

Otkrivanje broda bio je tek prvi dio za-daće: sad ih je valjalo neprimjetno pra-titi i obavještavati zapovjedništvo kako bi prikupilo eskadru dovoljno jaku da njemačke brodove napadne i uništi. I krstarica HMS Suffolk pritajila se u magli, puštajući njemačke brodove da prođu, kako bi ih mogla slijediti. Bila je opremljena radarom koji joj je uvelike pomogao, i kad su njemački brodovi odmakli nekih petnaestak milja, izašla je iz magle i počela ih slijediti s popriličnim teškoćama. Njemački su brodovi, naime, postizali brzinu od 30 čvorova.
Signali sa Suffolka bili su uhvaćeni na krstarici HMS Norfolk koja je plovila u magli južno od tog područja. Natjeravši strojeve da rade do krajnjih granica izdržljivosti, njezin je zapovjednik zapovjedio da pohitaju u susret neprijatelju. Nakon punog sata plovidbe u nepoznato, magla se razrijedila, a zapanjena posada Norfolka je otkrila da je samo šest milja dijeli od Bismarcka i teške krstarice Prinz Eugen kojima je srljala u naručaj. Našavši se u kritičnom položaju, jer samo jedan plotun s takvih grdosija mogao ju je u tren poslati na morsko dno, HMS Norfolk naglo zaokreće i pušta dimnu zavjesu, nadajući se da će uspjeti nestati u magli.

Plotun nije uslijedio, jer su na Bismarcku povjerovali kako su upravo naišli na cijelu britansku eskadru koja se krije u magli, a kako je već došlo vrijeme da popune rezerve goriva, nastavili su ploviti, znajući da ih na unaprijed dogovorenim mjestima čekaju opskrbni brodovi s kojih će prekrcati ne samo gorivo i streljivo za topove, već i torpeda i sav mogući ratni materijal. Operacija je imala sve izglede za uspjeh, jer posade su bile dobro uvježbane, planovi precizni i dobro smišljeni, a brodovi posve novi.

Plovidba se nastavila između santi leda, dok se na jugu naziralo maglovito područje. Njemački su promatrači opasnost osjećali upravo s te strane i ubrzo je jedan od promatrača povikao kako vidi brod, a onda se ispravio povikom da vidi cijeli konvoj. Dakako, bila je riječ o zabuni, jer vidio je tri dimnjaka krstarice HMS Suffolk koja je tog jutra prva primijetila njemačku eskadru.

Teški trenuci za Norfolk

Na njemačkim je brodovima iznenada nastupila iznenadna živost: u pogon je bio stavljen cjelokupni topnički sustav. Protivnički je brod bio udaljen 12.400 metara, a obrisi mu se još nisu posve jasno vidjeli jer je djelomice bio zastrt maglom. Jedan od njemačkih časnika s dalekozorom ustvrdio je zapovjedniku, kapetanu bojnog broda Ernstu Lindemannu kako je riječ o krstarici tipa London. Bilo je to točno, ali prije negoli su Nijemci stigli otvoriti vatru, britanska je krstarica nestala s obzorja.

Sat kasnije iz magle je izronila krstarica HMS Norfolk, nastojeći da, što je brže moguće, u toj
magli ponovno nestane, ali teški su topovi Bismarcka otvorili vatru. Dok su prva dva plotuna pala ispred nje, sljedeći je podigao vodene valove iza nje. Na krstarici su znali da su sad uk-lješteni, i da će ih četvrti plotun pogoditi. Na sreću, granate su pale u more samo nekoliko metara iza krme, a prije nego je Bismarck mogao ispaliti peti plotun, HMS Norfolk je uspio nestati u magli.

Brod je doista imao sreću, i o svojem bliskom susretu s Golijatom smjesta je preko radija obavijestio zapovjedništvo. Glavne britanske snage tog su trena bile 600 milja južnije i poruka s Norfolka bila je prva koju su primili. Stjecajem okolnosti, jutarnju poruku s krstarice Suffolk nisu dobili.
Obje su krstarice nastavile pratiti protivnika, ne puštajući ga iz vida, što je bilo dosta teško, jer pratile su brze brodove kojima nisu smjele doći u domet topova. Podijelile su posao, i jedna je njemačke brodove pratila s lijeve, a druga s desne strane. Tom su taktikom namjeravale nastaviti sve dok ne pristigne glavnina britanske flote, a najbliža je bila ona pod zapovjed-ništvom admirala Hollanda koja je punom brzinom plovila prema njima. Britanske su se krstarice uvelike služile svojim radarima, neprestance ploveći uz rub maglenog zida koji im je pružao dodatnu zaštitu.

S druge strane, Nijemci se nisu pretjerano zabrinuli, znajući da se britanske krstarice moraju držati podalje od dometa njihovih topova. Nisu se pribojavali ni dolaska britanske flote, jer približavali su se izlazu iz Danskog prolaza i za kratko će vrijeme ispred njih biti tek prostranstvo Atlantskog oceana. Tad će, mislili su, razviti punu brzinu, britanski ih brodovi više neće moći slijediti, a oni će se u potpunosti moći posvetiti uništavanju brodova savezničkih konvoja.
Potjera za Bismarckom (III.)
________________________________________
Anyway, nastavak…

Propast Hooda

Bismarck je već svojom vatrom ukliještio Hooda kojeg je u sljedećem trenutku zasuo cijeli plotun. Brod je potresla strahovita eksplozija, a dijelovi palube i čelične konstrukcije letjeli su zrakom. U zrak su poletjele i topovske kule teške više stotina tona, a plameni su jezici liznuli i 300 metara uvis. Dijelovi jarbola, dimnjaka, nadgrađa, čelični limovi, čamci za spašavanje, namještaj i drugi dijelovi – sve je to letjelo u zrak u svim mogućim smjerovima…

Činilo se da Nijemce sreća prati u stopu. Približavala se večer, i sve je upućivalo da će se Bismarck i teška krstarica Prinz Eugen brzo otarasiti svojih progonitelja. Premda su s britanskih aerodroma uzletjeli četveromotorni hidroplani širokog promjera djelovanja i obavljali izvidničke letove u svim smjerovima, zbog magle nisu primijetili ništa. Istodobno, s britanskih krstarica su još uvijek vidjeli njemačke brodove od kojih ih je dijelilo 13 milja, no kiša koja je padala polako se pretvarala u snijeg, vidljivost je bila sve slabija, a olujno je vrijeme počelo. Baš kad su se na britanskim krstaricama počeli brinuti da će njemačke brodove posve izgubiti iz vida, Bismarck se naglo okrenuo i zaplovio u susret krstarici HMS Suffolk. Bilo je očito da je želi potopiti, no ni na Suffolku nisu ostali prekriženih ruku: promijenili su i oni smjer kretanja za 180 stupnjeva, istodobno prozrijevši namjeru protivnika. Nijemci su tek htjeli otjerati progonitelje i pobjeći. Ne gubeći mnogo vremena zapovjednik Suffolka je zapovjedio povrat u prijašnji smjer i progon se nastavio, premda je udaljenost između brodova sad bila pet milja veća. Na radaru se nije vidjelo ništa, a golim okom i manje. HMS Suffolk sve je više povećavao brzinu, ali po svemu sudeći, Bismarck je nestao u olujnoj noći. Mnoge će se još sate britanske krstarice truditi da ponovno pronađu izgubljenog protvnika, ali bez uspjeha.

Veliki lov koji je tako naglo počeo naglo je i prestao, jer lovina se jednostavno izgubila: njemački su brodovi sad plovili u smjeru glavnih savezničkih pomorskih putova na Atlantiku, a svim je konvojima zaprijetila velika opasnost.

U međuvremenu, flota admirala Hollanda punom je brzinom jurila prema njemačkoj eskadri: njezin je zapovjednik na raspolaganju imao bojni krstaš HMS Hood od 44.000 tona koji je početkom II. svjetskog rata bio najveći bojni brod na svijetu, potom posve novi bojni brod HMS Prince of Wales od 35.000 tona i šest razarača. Od njemačkih brodova dijelilo ih je 300 milja, a malo južnije od njih bile su još jače britanske snage. Našto prije ponoći, kad je bila primljena posljednja poruka s krstarica HMS Suffolk i HMS Norfolk, eskadre su međusobno bile udaljene 120 milja. Britanski je admiral vjerovao kako će do sukoba doći malo prije dva sata ujutro, i sve je na brodovima bilo stavljeno u pun stupanj pripravnosti.

Sudbonosna svibanjska zora

Signali s krstarica koje su progonile njemačku eskadru više nisu pristizali i admiral Holland mijenja smjer i plovi u Atlantik, vjerujući kako će se tako najprije približiti njemačkim brodovima. Skrećući prema jugu, svojim je razaračima zapovjedio da nastave ploviti na sjever, nesvjestan kako će mu njihova pomoć ubrzo biti i te kako potrebna.

Malo prije tri sata ujutro primljena je vijest s krstarice Suffolk da je ponovno otkrila njemačke brodove. Dobivši njihov točan položaj, admiral Holland punom brzinom hrli u susret Bismarcku i Prinzu Eugenu. Sat kasnije eskadre su međusobno bile udaljene samo 20 milja. Dolaskom zore sudbonosnog dana 24. svibnja vidljivost se poboljšavala, a u pet ujutro svi su bili na svojim borbenim mjestima: neprijatelj se mogao pojaviti svakog trenutka. Pola sata kasnije Britanci su ugledali sjene njemačkih brodova.

Njemački su brodovi hitali u smjeru Atlantika nesvjesni svojih progonitelja, dok u 5 i 30 na Bismarcku nisu primili poruku s Prinza Eugena: „Dim i jedan jarbol na vidiku!“ Protivnike je dijelilo samo 17.600 metara i Nijemci su na čelu eskadre koja im se približavala brzo prepoznali bojni krstaš HMS Hood, a ostale brodove nisu uspjeli odmah identificirati. Daleko straga njemačke su brodove još uvijek slijedile krstarice Suffolk i Norfolk i Nijemci su bili svjesni da će se naći između dvije vatre.

Prvi ju je otvorio britanski zapovjednički brod, bojni krstaš HMS Hood, a samo nekoliko trenutaka kasnije paljbi su se pridružili i topovi broda HMS Prince of Wales. Udaljenost je bila primjerena, a gađanje točno. Pogoci su padali na samo 50 metara od njemačkih brodova. Kako se gađalo najtežim topovima, granate, teške više od tone, stvarale su vodene vulkane visoke i šezdesetak metara, a na njemačkim su brodovima svakog trenutka očekivali pun pogodak. Krstarice Suffolk i Norfolk još se nisu pridružile borbi jer je udaljenost za njih bila prevelika, ali i Nijemci su uzvraćali paljbu. Krstarica Prinz Eugen imala je topove kalibra 203 mm i mogla je pucati četiri puta brže od Bismarcka sa svojim topovima od 381 mm. Brže gađajući, brže je mogla i korigirati paljbu, i za ciglu minutu Hood je primio svoj prvi pogodak na krmenom dijelu. Trenutak kasnije izbio je požar koji se naglo širio. U svakom slučaju, još uvijek ne preopasno, i Hood je svojim teškim topovima nastavio gađati njemačke brodove. Tri minute kasnije pun je pogodak primio i Bismarck.

Udaljenost među brodovima bila je sve manja i admiral Holland zapovijeda skretanje svoje eskadre kako bi povećao razmak. Za vrijeme manevra skretanja britanski su brodovi njemačkoj vatri svoje bokove izložili u cijelosti, a Bismarck je već svojom vatrom ukliještio Hooda kojeg je u sljedećem trenutku zasuo cijeli plotun. Brod je potresla strahovita eksplozija, a dijelovi palube i čelične konstrukcije letjeli su zrakom. U zrak su poletjele i topovske kule teške više stotina tona, a plameni su jezici liznuli i 300 metara uvis. Dijelovi jarbola, dimnjaka, nadgrađa, čelični limovi, čamci za spašavanje, namještaj i drugi dijelovi – sve je to letjelo u zrak u svim mogućim smjerovima.

Nakon plamena brod je zakrio gusti crni dim jer Bismarckova je teška granata prodrla u krmene spremnike sa streljivom i izazvala eksplozije cijelih tamošnjih rezervi. Eksplozija je bila tako jaka da se brod od 44.000 tona prepolovio, oba su njegova dijela naglo tonula i za samo dvije minute nestala u morskim dubinama. Posadu su mu činilila 94 časnika i 1400 ljudi, ali spasila su se samo trojica. Svi su ostali otišli na morsko dno zajedno sa svojim brodom.

Na redu i Princ

Njemačko topništvo još se jednom proslavilo. Baš kao i tijekom I. svjetskog rata pokazalo se daleko nadmoćnijim od britanskog, i sad se sva paljba usredotočila na HMS Prince of Wales koji je dotad neometano gađao Bismarcka. I oko njega su sad počele padati teške njemačke granate, ali kako se udaljenost smanjivala, Bismarck ga je sad gađao i manjim topovima kalibra 152 mm. Vatrometu oko broda HMS Prince of Wales pridonijeli su i topovi od 203 mm krstarice Prinz Eugen koja se pridružila borbi.

Još pod dojmom propasti Hooda, posada bojnog broda Prince of Walesa hrabro se držala, no ubrzo je jedna granata s Bismarcka pala na njegov zapovjednički most i pobila sve časnike i mornare na njemu. Nekim čudom preživio je samo zapovjednik. Tad su zaredali pogoci granatama od 203 mm s Prinza Eugena i britanski je brod bio zahvaćen požarom, a u prednjem su mu dijelu bile prekinute sve telefonske i električne veze. Trenutak nakon toga jedna je granata od 381 mm uništila prednje upravljačko postrojenje za ciljanje i gađanje. Zbog dima, Britanci nisu mogli precizno gađati Nijemce, i baš kad su se spremali katapultirati hidroplan kako bi on iz zraka upravljao vatrom, pogođen je bio i taj dio broda. Na brzinu su pobacali u more bačve s benzinom da brod ne plane, a nekoliko trenutaka kasnije druga je granata pogodila brod u neposrednoj blizini generatora, ali nije eksplodirala. Na sreću, na brodu koji je bio još posve nov, i u mnogočemu neiskušan, bili su i radnici brodogradilišta koji su neprestance pomagali u otklanjanju kvarova.

Za samo nekolko minuta brod je dobio još dva pogotka i britanskoj je mornarici zaprijetila posvemašnja katastrofa. Na vidiku je bilo njegovo potapanje, a s Hoodom već na dnu, bio bi to najveći poraz britanske mornarice u povijesti.
Potjera za Bismarckom (IV.)
________________________________________
Potjera se širi

Protiv dva njemačka broda, saveznici su u pogon stavili doslovce sve što je moglo ploviti ili letjeti. U britanskom admiralitetu kipjeli su od bijesa ne samo zato što Bismarck nije bio potopljen ili primoran da se vrati u Njemačku, već i zbog toga što im je nanio težak udarac i k tome nesmetano plovi prema Atlantiku…

I nakon potonuća Hooda bojni brod HMS Prince of Wales u borbi s daleko nadmoćnijim protivnikom držao se hrabro i ponosito, a onda je dobio još dva izravna pogotka: voda je počela prodirati u unutrašnjost broda, ali njegova je konstrukcija na sreću bila tako dobra da je nakon početnih pet stotina tona voda prestala prodirati, a onda je na brod pala još jedna granata iz topa kalibra 203 mm. Uz veliki je prasak prodrla u jednu od prostorija, nije eksplodirala već udarila o zid, odbivši se od njega udarila u drugi zid, i tako nekoliko puta. Kad se nakon te nesvakidašnje jurnjave granata zaustavila, ispostavilo se da nekim čudom nijedan od članova posade koji se tog trena zatekao u prostoriji nije bio ozlijeđen. Granata se zaustavila, ali nije eksplodirala.

I topnici britanskog bojnog broda gađali su poprilično točno, i Bismarck je dobio dva izravna pogotka. Ipak, uviđajući da je neprijatelj prejak, britanski zapovjednik Leach, kapetan bojnog broda koji je nakon katastrofe Hooda i pogibije admirala Hollanda ostao kao rangom najviši britanski časnik, bio je mišljenja kako je najbolje što prije prekinuti borbu: ispalivši 18 plotuna iz svojih najtežih topova, HMS Prince of Wales skrenuo je sa svojeg smjera s namjerom da se povuče. Bismarck nije pokazao namjeru da ga slijedi jer i sam je bio poprilično oštećen, a brzina mu je spala na samo 20 čvorova. I u nj je prodrla voda, pramcem je zaronio dublje u more, a iz njega je istjecala nafta ostavljajući dug i izražen trag na morskoj površini.

U svakom slučaju, britanske ga krstarice nisu ispuštale iz vida, odlučne da ga nastave progoniti. Izvukavši se iz dvoboja s jačim protivnikom, pridružio im se i HMS Prince of Wales. Tijekom prijepodneva obje su eskadre plovile prema pučini Atlantskog oceana, jedna od druge udaljena petnaestak milja. Britanci su bili u nepovoljnijem položaju jer je postojala mogućnost da se Nijemci probiju na ocean, a to bi bilo još neugodnije od gubitka Hooda. Glavne snage britanske flote u tom su trenu bile udaljene nekih tristotinjak milja, a u toj su eskadri bili bojni krstaš HMS Repulse, novi nosač zrakoplova Victorious, četiri krstarice i devet razarača. Najvećom mogućom brzinom žurili su prema njemačkim brodovima koje je pod svaku cijenu valjalo spriječiti u nihovu naumu. Nije lako bilo ni Nijemcima koji su kao protivnika imali brodove koji su ih slijedili u stopu i glavninu britanske flote.

Izdajnički naftni trag

Britanci su imali i malenu premoć, jer su znali točan položaj njemačkih brodova, dok Nijemci nisu imali ni maglovitu predodžbu o kretanju glavnine britanske flote koja im se neumoljivo približavala. U međuvremenu šest je razarača spašavalo preživjele na morskoj površini sa zapovijedi da se nakon toga sklone na Islandu.
HMS Prince of Wales bio je u jadnu stanju: brzina mu je bila spala na samo 24 čvora, u trupu je imao petstotinjak tona vode, a zapovjednički most i veliki dio uređaja za vezu bio mu je uništen, pa je ponešto zaostajao za krstaricama koje su Bismarcka i dalje pratile u stopu. Imajući na umu takvo stanje svojih brodova, kontraadmiral Walker koji je preuzeo zapovjedništvo, odlučio je da se ne upusti u borbu s Nijemcima prije dolaska svoje glavne flote. Kako je Bismarck u međuvremenu uspio povisiti brzinu na 28 čvorova, progon se nastavio tom brzinom, da bi sat kasnije ona spala na samo 22 čvora. Zahvaljujući naftnom tragu, Bismarcka je bilo teško izgubiti iz vida.

Prestrašen mogućnošću da bi se njemački brodovi mogli probiti na Atlantik i napraviti pravi pokolj među savezničkim transportnim konvojima, britanski je admiralitet odlučio u pogon staviti sve svoje snage u tom dijelu svijeta. Iz Gibraltara je isplovila jaka eskadra „H“ s bojnim krstašem HMS Renown, novim nosačem zrakoplova Ark Royalom i nizom krstarica i razarača, ali u ugroženo područje bili su upućeni i brodovi iz svih mogućih smjerova. Lov na Bismarcka počelo je čak 19 velikih plovnih jedinica, uz iznimno velik broj manjih borbenih brodova. U susret Bismarcku krenuo je i bojni brod HMS Rodney koji se u pratnji četiri razarača nalazio 550 milja jugoistočno od njemačke eskadre.

Bojni brod Ramillies dobio je zapovijed da napusti konvoj koji je pratio i da se postavi između njega i nadolazećih njemačkih brodova, dok je bojni brod HMS Revenge trenutačno morao isploviti iz Halifaxa i krenuti neprijatelju u susret. Isto je tako morala učiniti i laka krstarica HMS Edinburgh, a s obalnih aerodroma smjesta su uzletjeli zrakoplovi s velikim promjerom djelovanja kako bi pretražili pučinu. Protiv dva njemačka broda, Saveznici su u pogon stavili doslovce sve što je moglo ploviti ili letjeti. U britanskom su admiralitetu kipjeli od bijesa ne samo zato što Bismarck nije bio potopljen ili primoran da se vrati u Njemačku, već i zbog toga što im je nanio težak udarac i k tome nesmetano plovi prema Atlantiku.

Plovidba u sumaglici

Praćeni lijepim vremenom koje je narušavao tek lagani povjetarac, njemački su brodovi doista plovili prema pučini Atlantika s britanskim krstaricama za petama, koje su svoje stožere neprekidno obavještavale o položaju neprijatelja. Svjesni koliko je važno riješiti se progonitelja, Nijemci su s nestrpljenjem čekali da se vrijeme promijeni i vidljivost postane slabijom, jer po ovako lijepu vremenu učiniti nisu mogli doslovce ništa. To je moglo potrajati i satima, a za to bi se vrijeme mogla pojaviti i glavnina britanske flote. Ipak, vremenske su im prilike nekako išle na ruku: vrijeme se počelo naglo pogoršavati i za samo nekoliko sati nad cijelim je područjem počela oluja. Gotovo mir- na morska površina pretvorila se u visoke valove, a gustu kišu pratio je jak vjetar. Od vremena do vremena brodovi su plovili obavijeni sumaglicom.

Bismarckov zapovjednik naumio je uploviti u jednu od luka okupirane Francuske kako bi u miru popravio oštećenja, a britanski stožeri o tome nisu imali ni pojma. Za njih je opasnost bila veća no što je ustvari i bila jer na sjevernom je Atlantiku bilo deset velikih konvoja u pratnji brodova koji ih nisu mogli zaštititi od jakih njemačkih brodova. Jedan je od konvoja prevozio vojnike, pa je britanski admiralitet, svjestan da bi moglo doći do velikih ljudskih gubitaka, floti koja je isplovila iz Gibraltara zapovijedio da ga što je moguće hitnije zaštiti. Krstarica HMS London od 10.000 tona koja je bila dvjestotinjak milja dalje u pratnji jednog drugog konvoja, punom je brzinom zaplovila prema sjeverozapadu sa zadaćom da pronađe njemačke brodove za opskrbu koji su negdje čekali Bismarcka, i da ih potopi. Uz mnogo sreće, već je sljedećeg dana otkrivala njemačke opskrbne brodove jedan po jedan, i sve ih potopila. Ipak, bili su to samo brodovi za opskrbu iz područja Azorskih otoka.

U istom području i u potrazi za njemačkim opskrbnim brodovima bila je i krstarica HMS Edinburgh. Bilo joj je zapovijeđeno da punom brzinom zaplovi prema sjeveru, bez obzira na potrošnju nafte, jer će joj u susret biti poslan jedan tanker da je opskrbi gorivom. Zapovijed je bila iznimno opasna, jer se moglo dogoditi da bez goriva ostane nepomična na pučini koja je vrvjela njemačkim podmornicama i kojem se približavala izvanredno jaka njemačka eskadra.
Nekoliko stotina milja sjeverozapadnije bojni je brod Ramillies već napustio konvoj koji ju je dotad pratio i brzinom od 18 čvorova uputio se u susret njemačkoj eskadri. Prema podacima s krstarica Suffolk i Norfolk, njemački su brodovi plovili ravno prema njemu.