Kockičicin iBlob

Za najstarije stanovnike Srbije Tribale, izričito se tvrdi, da su ubijali starce i nevoljne bolesnike. Onemogle i godinama shrvane roditelje, njihova su rođena djeca ubijala, čak su njihove lješine svi jeli i tada pirovali. Zeiler navodi za Lužičke Srbe, da su mladi ubijali svoje roditelje, pobratime i druge srodnike, pa i tuđine, ako nisu mogli više raditi i od svog se truda uzdržavati. Pošto bi ih ubili kuhali bi ih i jeli, neki put su ih opet žive sahranjivali. I sami roditelji,kad dođu u godine, rado su pristajali da ih ubiju. Lapot je kod polapskih i svih zapadnih Slovena trajao do 11 vijeka, a Khun je prikupio dokaze, da ga je bilo čak i u 16 vijeku kod Lužičkih Srba u predjelu Salzwedela.

Iz narodne priče „Usud“ može da se nazire , kako je u starije vrijeme postojalo nepoštivanje starijega, pa i svojih roditelja. Kroz cio krajinski i požarevački okrug, pa istočnom granicom do pirotskog okruga priče o ubijanju staraca i baba tako su žive, kao da se to jučer vršilo, i to kao nešto bezazorno, po starinskom posvećenom običaju. Birov zađe od kuće do kuće vičući: Lapot je u toj i toj kući, dođite na podušje! Pred skupljenim svijetom familija bi premlatila starca ili babu, i to najčešće batinom, rjeđe kamenjem ili sjekirom. Koga su god vodili na lapot, išao je bez ikakvog straha, nadajući se boljem životu na onom svijetu, i što je tako običaj propisivao. Te su jadnike na prvom mjestu njihova djeca ubijala. U prepričavanju o ubijanju staraca i baba vrlo je značajno, što se termin lapot čuje i upotrebljava samo u navedenom postupku, a nikad za što drugo.
Međutim isto značenje ima u Crnoj Gori pustenovanje. U Pješivicama npr. vele da je do nedavnih vremena bio ovakav običaj: Nastre se na zemlji postelja od lijepe vune, pola metra visine i prelije ključalom vodom, da se zbije. Iznesu nemočnog starca ili babu i metnu na taj pustenjak. Od te svaljane vune uzmu smotuljak i metnu žrtvi na potiljak, po kojoj sin ili tko drugi najbliži tresne sjekirom i određenog za onaj svijet na mjestu ubije. U tom stignu plemenici, neki s janjetom, neki s ovim i onim, i daju podušje. I sad se rekne: Pustenovat ćemo te, striko, baba

Vlasi u Homolju ubijali su dotrajale ljude i do pred sto godina. Obično su im crtalom odrubili glavu.

I na Cigane čergare pada optužba da su tako činili, jer u skitačkom životu ne bi im bilo ni mogućno da teške i dugotrajne bolesnike isasvim izmorene starce i babe nose od mjesta do mjesta.

I po tome što se negdje plaća manja krvarina za starca nego za mlada, nazire se da mu život nije bio na cijeni.

Čl. 96. u Zakoniku cara Dušana odnosi se na ubijanje oca i matere, brata i djeteta, tko bi taj grijeh učinio, imao je da se spali na ognju. Ali iz njega se ne vidi da li se ovdje misli na obično ubistvo u raspri, iz koristoljublja, ili kakve bilo lične pobude, ili se misli baš na ubijanje roditelja i novorođenčadi
literatura:
S.Trojanović: Lapot i prokletije u Srba (1898)
St. Novaković : Ustavno pitanje i zakoni u Karađorđevo vrijeme (1907)
Tih. Đorđević : Naš narodni život (1923)