Zelda Seyre Fitzgerald protofeministička je heroina, žena koju je “iskoristio” i “upropastio” veliki pisac F. S. Fitzgerald, zabavljen slavom, alkoholizmom i latentnim homoerotskim prijateljstvom Ernestom Hemingwayem.
Uvriježeno je mišljenje da je literarnu karijeru Scotta Fitzgeralda “uništila” Zelda Sayre, njegova psihički nestabilna supruga, sklona, navodno, izvanbračnim ljubavnim izletima.
U svojim pariškim sjećanjima (“A Moveable Feast”, 1964.) Hemingway je pisao kako mu je od prve bilo jasno da Zelda ima ozbiljne probleme. Tijekom jedne večere pitala ga je misli li da je Al Jonson (zvijezda prvoga zvučnog filma) veći od Isusa, što je Hemingwayu bilo dovoljno za procjenu njezina stanja. No, Fitzgerald u njezinu ponašanju nije vidio ništa problematično. To ga je i koštalo najkreativnijih spisateljskih godina, uvjeren je Hemingway: “Scott nije napisao ništa bolje od prosječnoga, sve dok i sam nije shvatio koliko je ona luda.”
Ernesta Hemingwaya treba uzeti s rezervom.
Premda se nazivao Fitzgeraldovim prijateljem, nije pokazivao stvarnu sklonost ni prema njemu, a kamoli prema Zeldi Seyre Fitzgerald, kćeri južnjačkog suca i unuci guvernera Alabame, rođenoj u gradu u kojemu je jedna od dvije ulice nosila njezino prezime i gdje su lokalni studenti utemeljili bratstvo u njezinu čast. Indiskretan poput najveće babe (premda s imidžem muškarčine koji ne bi ništa loše rekao o prijatelju ni da mu svrdlaju koljeno), Hemingway je pisao da mu se Fitzgerald, u povjerenju, jadao zbog Zelde. Među ostalim, optuživala ga je da nije u stanju zadovoljiti ženu zbog svoje fizičke zakinutosti, smiješne minijaturnosti…
Mlađi ali iskusniji američki pisac u najbližem je WC-u provjerio o čemu to Zelda govori. Kad su se dvojica muškaraca vratila za stol pariškog bistroa, Hem je smireno konstatirao da je “sve u najboljem redu”. Fitzgerald je dobio i savjet: “Gledajući odozgo, pogled ti ga skraćuje. Otiđi do Louvrea, provjeri antičke skulpture muškaraca, a onda se vrati kući i pogledaj se iz profila u ogledalu.”
Fitzgerald, nesiguran poput Vatroslava Lisinskog u filmu Oktavijana Miletića, navodno je zavapio: “Ali zašto mi to radi, zašto govori takve stvari?”
“Da te izbaci iz igre”, odgovorio je Hemingway, “to je najstariji način izbacivanja muškaraca iz igre…”
Početkom dvadesetih Scott i Zelda bili su literarne verzije Beckhama i Victorije, popularni, fotografirani, obožavani. “Oni su koračali prema naprijed, a ispred njih na crvenom tepihu fotografi su hodali natraške.” “Idol i njegov Ideal”, pisali su mondeni kroničari. Zelda je pušila javno, plesala po stolovima Manhattana i kupala se u fontanama. Zbog pijančevanja izbacili su ih iz nekoliko luksuznih newyorških hotela.
“Bili smo glavna tema novina… Mi smo izmislili pojam celebrityja, a posebno komercijalnost tog pojma”, piše u “Alabama Songu”, romansiranoj Zeldinoj autobiografiji, francuski pisac Gilles Leroy.
Početkom dvadesetih u New Yorku i život i ljubav bili su za njih veliki party: Fitzgerald je pisao i zarađivao, ne samo na reklamama, već i na silno popularnim knjigama (“Lijepi i prokleti”, “Veliki Gatsy”, kojemu je Zelda dala naslov). Rodila im se i kći Patricia Frances. U to vrijeme Zelda nije zamjerala Scottu što za svoju literaturu upotrebljava dijelove njezina dnevnika i njezinih književnih pokušaja. On tada još nije utjecao na njezinu psihičku nestabilnost, a ona na njegovu sklonost alkoholizmu. I nigdje još nije bilo Hemingwaya, kojega su sreli tek u Parizu kao 25-godišnjega, neafirmiranog pisca.
Otprilike u to vrijeme umrijet će Zelda-mondenka, jedna strane te žene, i rodit će se Zelda-feministička mučenica; ona više nije bila Victoria Beckham toga doba, već prije princeza Diana književnog kruga dvadesetih godina.
“Onda je taj debeli ušao u naš život”, govori Zelda u “Alabama Songu”. “Mlad, ali hvalisavost ga je već gušila; mitomanija nadimala”; “Ljubitelj korida i snažnih uzbuđenja”; “Kurcolizac mladih toreadora” (svi su ti citati Leroyevo romansiranje). Ni Hemingway nije ostajao dužan, ljubav je bila obostrana: “Jadni Fitz, doista si se oženio glupačom, uz to je trknuta, a k tome i drolja.” (opet Leroyeva dramatizacija)…
Roman “Alabama Song” (Disput, prijevod Ana Prpić) , dobitnik Goncourtove nagrade za 2007., zapravo je roman o prokletstvu Zelde Fitzgerald. Iza svake uništene žene trebao bi stajati najmanje jedan gad. To je trag: feminističko detekcijsko pravilo koje je pametno slijediti. Iza Zelde stajala su najmanje tri gada – jer ne bi trebalo zaboraviti ni oca, južnjačkog suca i “pljesnivog činovnika” lažnog obiteljskog raja, koji nije pokazivao nikakve emocije prema kćeri.
Feministički mit o Zeldi žrtvi razvio se sedamdesetih godina, usporedno s ekspanzijom feminističkog pokreta. Do tada ona je bila originalna “flapper-girl”, razuzdana mondenka jazz-ere, a potom i žena koja je uništila Fitzgeralda. No percepcija se počela mijenjati, posebice nakon biografije “Zelda” Nancy Milford. Tri desetljeća poslije roman Gillesa Leroya ponovno obnavlja taj mit o feminističkoj ikoni.
Zeldinu propast Leroy prelama kroz seksualnu i društvenu frustraciju. Žena-pisac “nije bila u programu Idealnog braka niti u katalogu Izgubljene Generacije narcisoidnih bijelih frajera”. Njihove prve zajedničke novele bile su potpisane s oba imena, a onda se njezino ime počelo gubiti. Nekad je bila riječ o tiskarskoj pogrešci, a nekad o pritiscima izdavača. Jer pisanje je moralo imati svoje očeve, ne majke. A tu je bilo i plagiranja. “Moje je riječi kopirao, doslovno, ponekad čitave dijaloge, cijele stranice, koje su postajale dio njegovih novela kojima nas je izdržavao.”
No, dok je Fitzgerald možda razuzdano iskorištavao njezine dnevnike, u iskorištavanju njezina tijela bio je skroman. Umjetničko zapostavljanje imalo je i svoju nadgradnju u seksualnoj zapostavljenosti: “Scott se nije rimovao s hot.” Navodno je nakon Fitzova alkoholizma slijedila impotencija, pa je Zelda pronašla zadovoljenje u kratkoj aferi s jednim francuskim avijatičarem. To je ujedno bila i njezina jedina potvrđena izvanbračna afera. Općenito, čini se da su je muškarci više odbijali nego privlačili; posebice pijani muškarci, koji nakon mokrenja ne peru ruke i kojima zaudara dah.
Kako se Zeldino stanje pogoršavalo, tako je Scott počeo plaćati liječnike. “Izabrao je najslavnije psihijatre. Tako smo ostali među slavnima”, kaže Zelda u romanu “Alabama Song”. Godine 1930. u sanatoriju u Francuskoj dijagnosticirana joj je shizofrenija. Prebačena je kliniku u Švicarskoj, a zatim u bolnicu u Baltimoreu. U to je vrijeme objavila “Save Me the Waltz”, poluautobiografski roman o svojem braku, revaloriziran tek posthumno.
Scott i Zelda posljednji su se put vidjeli godinu i pol prije njegove smrti 1940. godine. Na sprovodu se nije pojavila. Od 1936. do 1948. boravila je u bolnici u Sjevernoj Karolini. Ondje je i poginula u požaru koji se iz bolničke kuhinje proširio na odjel psihijatrije. “Kao ni osam drugih pacijentica zatvorenih na posljednjem katu, nije mogla pobjeći jer su vrata njezine sobe bila zaključana” (New York Herald Tribunea). Famozna Zelda, mondenka iz Fitzgeraldove sjene optužena za njegovu propast, izgorjela je poput srednjovjekovne vještice.
‘Nježno prijateljstvo’
Hemingway je Zeldu, ženu svoga prijatelja, nazivao droljom, a ona mu je uzvraćala nazivajajući ga homoseksualcem. I u romansiranoj Zeldinoj biografiji “Alabama Song”, ali i u mnogim drugim knjigama koje analiziraju američke emigrante u Europi dvadesetih godina spominje se da je Zelda navodno zatekla Hema “s glavom među Scottovim nogama”. Hemigwayev i Fitzegarldov seksualni odnos nikada nije potvrđen. No u njemu ima neke logike. Hemov mačizam danas, kad smo oko toga toliko osviješteni, lako je čitati kao latentnu homoseksualnost.
Premda se navodno hvalio da od djetinjstva uza se ima nož “kako bi pobio sve homoseksualce”, Hemova sklonost boksačima, vozačima auto-utrka, toreadorima te općenito homoerotski naboj njegove literature, upada u oči. A sve da Hemingway i nema ništa s homoseksualnošću i da između njega i Fitzgeralda nije bilo ničega, njihov svijet, svijet u kojemu je živjela Zelda, bio je ekskluzivno svijet muškaraca: muškaraca koji odmjeravaju snage, muškaraca koji pišu, muškaraca koji prijateljuju.
Komentari